Razgovor

Robert SCHREITER
teolog

rtve moraju zapoeti pronalaziti naine da se iscijele. Jer, ak i ako se zloinac nikada ne pokaje, a to se esto dogaa, ja se osobno ne elim nalaziti u njegovu zatoenitvu do kraja svog ivota. Dakle, kada govorimo o obnavljanju ljudskosti to znai da ono to ja jesam nije odreeno onime to mi se dogodilo. Dakle, ja sam vie od onoga to je ostalo nakon to sam sve to doivio, nakon to su mi spalili selo, ubili obitelj
Razgovarao i snimio: Zoran GROZDANOV obert Schreiter je sveenik, lan Drube misionara Krvi Kristove. Predaje teologiju na Sveuilitu u Chicagu. Tijekom mnogih godina posebno se istakao knjigama i praktinim djelovanjem u slubi pomirenja. Vrlo je korisna njegova mala knjiga o pomirenju prevedena i na hrvatski jezik (Pomirenje. Poslanje i sluba pomirenja u preobrazbi drutvenog poretka, Druba misionara Krvi Kristove, Zagreb, 1994.) U mnogim zemljama je radio na pomirenju kao teoloki savjetnik. Nekoliko je puta dolazio i u Hrvatsku, radio s izbjeglicama i crkvama u prevladavanju sukoba i izgradnji pomirenja. S Robertom Schreiterom razgovarali smo u Dublinu o naravi sukoba, mogunostima pomirenja i ulozi Crkve u sukobima.
1

Vie od rtve

 Gospodine Schreiter, bili ste ukljueni u procese pomirenja, ne samo u smislu pisanja knjiga na tu temu nego i praktino, u Ruandi, Filipinima, Hrvatskoj itd. Jesu li Vas te konkretne situacije osobno promijenile? Mnogo su me promijenile. Mislim da ljudi ponekad, kada izvana gledaju, imaju poprilino nejasnu predodbu o tome kako se dolazi do pomirenja. Vrlo esto misle da je to linearni, neposredni proces, dok je on, u stvarnosti najee, uglavnom puno sloeniji. U tom procesu, vam se dogodi da ostvarite neki napredak, onda nazadujete, pa zatim opet krenete dalje. Dakle, to se tie samoga procesa, promijenio me. Druga stvar koja mi je mnogo znaila jest saznanje da je jako vano da ljudi u sebi izgrade duhovno utoite kako bi, prije svega, izdrali u tom procesu u kojem je nada esto osujeena te kako bi mogli pomoi sebi i drugima da se oslobode. Drugim rijeima, narav sukoba je takva da nas stjera u kut, ne vidimo izlaz i ne uspijevamo uvidjeti mogunosti koje nam se pruaju. No, tree to elim rei, to sam mnogo nauio, jest da nas taj spoj rana iz prolosti i straha koji se nalazi u sri sukoba umanjuje kao ljudska bia, zbog ega ponekad nismo u stanju da djelujemo slijedei svoje najplemenitije nagone, nego smo zapravo primorani da zauzmemo obrambeni stav, a to vodi u stvarno umanjivanje onoga to jesmo i to bismo mi zaista eljeli biti u takvim situacijama. Dakle, ta potpuna duhovna dimenzija koja, prema mom uvjerenju, mora postojati ukoliko elimo da strateko planiranje bude uinkovito, je izuzetno vana. Jedan od najveih problema u procesu pomirenja tie se pitanja: Kako se pomiriti s nekim tko ne misli da je uinio ikakvo zlo, a vi znate da je to zlo uinjeno? To je sloeno pitanje s dva aspekta. Dopustite da zaponem s ljudima koji su pretrpjeli bol, sa rtvama. Ono to se izmeu ostaloga dogaa kada ljudi zanijeu da su uinili zlo ili to tumae na takav nain da ne moraju preuzeti odgovornost, a kamoli da uu u bilo kakav odnos sa rtvama, jest da se tada, rtva ili rtve, vie nego ikada, izoliraju. I tada se postavlja pitanje kako se osloboditi toga? I jedan od kljunih problema nastupa onda kad se ljudi nau u takvim situacijama, gdje osoba koja im je nanijela zlo ili skupina koja im je nanijela zlo ili to i dalje ini ili odbija priznati da se ita dogodilo. U takvim situacijama, a to rtva ponekad ne shvaa, ona na neki nain postaje talac toga iskustva. Drugim rijeima, zloinac nastavlja odreivati tko su oni, govori im da su bezvrijedna ljudska bia ili da su oni sami zloinci i prijestupnici ili da ne zasluuju da ive. I ako na neki nain ponete napadati zloinca, a on ne obraa pozornost na to, na neki nain vas dri tamo gdje eli da budete. Dakle, izlaz iz ove situacije jest da usprkos zloincu, rtva pronae izvor odakle e crpiti energiju i snagu, milost i nadu kako bi se oslobodila. A to znai da mora imati veu irinu od zloinca. Razlog zbog kojega to uniavanje ljudi postaje uinkovito jest zato to se veina sukoba esto ne odnosi samo na jedan in, nego na itav niz dogaaja iz prolosti. A kada ljudi internaliziraju ono to im se dogodilo u prolosti, stave sebe u poloaj rtve, zbog pria koje govore o tome to im se dogodilo. Da bi rane rtava zacijelile, taj proces treba obrnuti. Naravno, to jo uvijek ne rjeava problem zloinca koji ne priznaje da je ita uinio. Ono to sam uvidio da je najuinkovitije za skupine ljudi koji se pokuavaju osloboditi toga, jest da kada spoznaju da su ljudi uinili zlo, ponu zamiljati na koji nain bi mogli stvoriti prostor koji bi omoguio zloincu da stvarno prizna ono to je uinio. Jer jedan od razloga zbog kojeg zloinac ne eli priznati to je uinio razlozi su obino sloeni jest taj to se boji to e mu se dogoditi, to e neizbjeno promijeniti njihove prie o njima samima, tj. da se nisu bavili pravdom, ili ponekad da su se osveivali za prola zla za koja vjeruju da su se dogodila. I oni e morati promijeniti itavu svoju priu. A boje se da e morati sve to izgubiti zarad neega nepoznatoga, odlaska u nekom drugom smjeru. A da bi se rtve iscijelile, moraju smoi snage da se suoe s prolou na takav nain da budu u stanju ispriati drugaiju priu o samima sebi. Da ta pria ne bude samo pria o porazu, nego o nainu na koji su odrali svoju ljudskost u tim jako nehumanim uvjetima. Usta su uvijek puna oprotenja. A ne moete poeti s rijeima ako elite oprostiti. Oprotenje je proces, a ne in. Krani esto ishitreno govore o opratanju, govore kako mi trebamo oprostiti ili
2

oni trebaju oprostiti No, ako se pogleda iz kranske perspektive, iscjeljenje zapravo znai vraanje ljudskosti rtvama, spoznaja da su oni bia stvorena na Boju sliku i priliku te da mogu djelovati crpei snagu iz tog izvora a ne samo iz onoga to im se dogodilo. No, tu jo uvijek imamo problem potpunog pomirenja. Tono. Postoji ideal pomirenja. No, esto se mora promijeniti itav niz raznih povijesnih okolnosti koje nadilaze rtve, a ponekad i zloince. A ponekad je prvi korak k tome stvaranje tog ireg podruja. Recimo, ako za primjer uzmemo povijest Bosne i Hercegovine u posljednjih dvadeset godina, uviamo da su na tu dravu djelovale razne skupine ljudi, a da njima samima esto nije ostavljeno dovoljno prostora da djeluju. Upravo se to mora promijeniti, potrebno je osvjeiti tu unutarnju snagu da mogu djelovati, rei ne, da pronau izvore otpora, tj. moe li se pronai ono to e im pomoi da nastave dalje. Za veinu su glavni izvor toga stare prie o njima samima, njihova povijest, nain na koji je tumai. Evo nas ovdje u Irskoj. Upravo je to bilo glavno pitanje u Sjevernoj Irskoj, s katolikim odnosno republikanskim strankama kako se prie koje govore o neprestanim porazima mogu protumaiti na drugaiji nain, ti trenuci herojskog otpora koji su im ulijevali snagu. To isto mislim i za Bosnu na koju su u posljednjih nekoliko stoljea utjecale razne strane, potrebno je da ljudi pronau nove prie o samima sebi, a to je prvi korak koji vodi u tom smjeru. No, ovdje imate problem prijenosa mrnje. Vi esto govorite da je sljedea generacija ta koja moe neto promijeniti, donijeti pomirenje. No, to s injenicom da nekoliko stoljea imate mrnju koja stvara sukobe. Kako izai iz tog zatvorenog kruga? Cijela jedna disciplina je nastala oko tog problema. Recimo Vamik D. Volkan, porijeklom s Cipra, cijeli se ivot posvetio tom problemu. Tu pojavu je nazvao prijenos traume.
3

Drugim rijeima, opisao je kako jedna generacija prenosi rane drugoj generaciji. Kada, kao djeca, te prie ujemo od naih roditelja, iz odanosti prema roditeljima i blinjima, te prie pripisujemo i sebi. No, te prie same po sebi nam ne doputaju da budemo neto drugo i ve sam vidio vie primjera generacija koje su promijenile druge. Evo jednog primjera. Radio sam s kubanskom izbjeglikom zajednicom na Floridi. Ti su ljudi pobjegli nakon smjene Batiste. Mislili su da e Castro biti osloboditelj, no ispostavilo se drugaije. I tako su od 1960-ih Kubanci zajedno sa svojom djecom poeli odlaziti u SAD. Dakle, to je bilo prije pedeset godina. Njihova zajednica jo uvijek postoji u Miamiju. Naravno ti ljudi koji su bili jako mladi kad su doli, sada su u poodmakloj ivotnoj dobi i misle da ne mogu nita uiniti dok Castro ne umre. No, njihova djeca govore: Jednog dana Castro e umrijeti, jedino to znamo jest odupirati se, i boriti protiv toga. A to emo uraditi kad budemo imali priliku da neto promijenimo? Mlaa generacija, od kojih su najstariji oni koji su u SAD doli kao djeca s pet-est godina, drugaije gleda na te stvari. Bio sam na jednom sastanku na kojem su bili stariji ljudi, u prosjeku ezdeset-sedamdeset godina, no dvoje mladih ljudi, s nepunih trideset godina, su vodili sastanak. Naravno, sastanak se odvijao samo na panjolskom jeziku i bilo je jasno da ga ti mladi ljudi nisu ba najbolje govorili. pravili su pogreke, no svi su ih sluali. I upitao sam to se dogaa? Rekli su mi da su to djeca jednog vrlo uglednog para iz ove zajednice, i da su shvatili da su postali zarobljenici vlastitih pria koje neprestano priaju na isti nain i ne mogu se osloboditi toga. Moramo sada njih sasluati, njih koji su nam potpuno odani, ali su odrasli i iskusili su druge stvari, da nam pokau kako da ponemo razmiljati na drugaiji nain. I zato je ta mlaa, nova generacija toliko vana. No, mlaa generacija to nee moi uiniti ako su jedino sredstvo koje imaju prie koje su im predane od roditelja. Mora postojati neto drugo da im da poticaja da stvari ponu sagledavati na drugaiji nain. Kao na primjer? Kao to su prie drugih ljudi. Sasluati druge koji su se suoavali s tim. Recimo primjer Kubanaca i Vijetnamaca, jer imamo i vijetnamske izbjeglice, izmeu kojih sam uspostavio meusobnu povezanost. Dakle, to je jedan izvor. Drugi izvor jest sve ono kroz to prolaze ljudi koji su preivjeli ratne strahote. Ispoetka e nastojati da ne govore o tome tako da ne zamaraju djecu s tim. Ali naravno, to uvijek nekako ispliva na povrinu. Kada ti ljudi ostare, ele se s tim nekako suoiti ali ne znaju kako. I upravo je to kljuni trenutak da ih djeca iskreno posluaju, da im obeaju da nee zaboraviti ono to se dogodilo njihovim roditeljima, ali takoer i da e pokuati uiniti neto bolje za njihove unuke. Na tridesetu obljetnicu pada Sajgona, 2005, doli su mi vijetnamski studenti i rekli da nekako ele obiljeiti tu obljetnicu, ali da ne znaju kako jer obljetnice obino otvaraju stare rane. Objasnio sam im na sljedei nain: Vai oevi vjerojatno imaju ezdeset pet do sedamdeset pet godina. Potjeete iz konfucijevske tradicije u kojoj je prvi zadatak odraslog mukarca zatititi obitelj. injenica da ste morali pobjei znai da va otac nije mogao zatititi svoju obitelj. Pretpostavljam da ivi gajei u sebi bijes prema samom sebi, prema komunistikom reimu i to se vjerojatno manifestira u obitelji. Rekao sam: Va otac ne eli razgovarati s vaom majkom o tome, no vi sinovi ete postati sveenici, dakle, uivate jako visok status. Vi ste jedini koji biste moda mogli doi ocu i razgovarati s njim o tome, ak i ako je moda prije odbijao da govori o tome. Nastao je pravi amor u prostoriji gdje se odravao sastanak. Svi su imali prie o svojim oevima. A zatim su otili u zajednicu i razgovarali s drugim ljudima svoje dobi i ponekad im pomagali kao sjemenitarci, s obzirom na njihov visoki status, potiui ih da razgovaraju sa starijim mukarcima, kako bi mogli dosei bar neki oblik spokoja. Na taj nain dolazimo do osnove na kojoj se mogu priati drugaije prie svojim unucima. Na izvjestan nain sam im pomagao. Jer ipak su radili s nekim koje je znao jako puno o tome kako se priaju prie. Ovdje su prie klju svega, jer nije poenta samo da se govori o osjeajima ve i o onome to se dogodilo, i kako to tumaiti na drugaiji nain. To su uinili i zatim su zakljuili da trebaju drugima, s kojima studiraju, rei to im se dogodilo jer su gotovo svi ti mladii imali prie o bijegu. Dakle, najavili su da e imati tu komemoraciju i da svi mogu doi. I
4

oko 125 drugih studenata se pojavilo te su razgovarali. Nekoliko njih je ustalo i isprialo priu o svom bijegu. I neke prie je bilo jako teko ispriati, jer su govorili kako su njihove brodove napadali gusari, lanove obitelji su ubijali pred njihovim oima. Ja sam i prije uo te prie, ali njihove kolege drugi studenti su po prvi put uli te prie i stali se pitati kako je mogue da su ti studenti sjedili do njih pune dvije godine nosei sve to u sebi. Sposobnost da ispriaju te prie je zapravo oslobodila te mlade Vijetnamce da ih u budunosti priaju na drugaiji nain. I to je kljuni trenutak kako se mogu mijenjati prie, kako ljudi mogu ispriati svoja iskustva svojim obiteljima, ali i bliskim prijateljima, i shvatiti da ih, usprkos i zbog svega to im je uinjeno kao ljudskim biima, drugi ljudi nee odbaciti. Jer ponekad kada nosite loe vijesti, ljudi vas ele zaobii kao da nosite zarazu. Kad su shvatili da su u stanju to uraditi, odjednom su shvatili da priu mogu sagledati iz druge perspektive jer u stvari sutina svega ovoga nije zaboravljanje, jer zaboraviti ne treba, ve sjeanje na drugaiji nain. Sjeati se na nain tako da pria vie ne truje tvoje bie, tvoju sposobnost da vjeruje, da voli, da daruje ljubav drugima. I to je osnova od koje treba poeti. Jer time, vremenom, tvoj neprijatelj poprima ljudskiji oblik, shvaajui da ljudi koji su nam nanijeli zlo, iako esto ne znamo zato, a ni oni to nekada ne znaju, ponekad to ine isto da se solidariziraju sa skupinom koja to ini. Ljudi u takvim situacijama ine sve da ostanu dio te skupine. I upravo iz te pobude su se izrodila mnoga neovjena djela. Naposljetku nam to omoguuje da razmiljamo o neprijatelju na drugaiji nain. A to je ogroman skok. Jer ako ponem gledati na drugaiji nain svoje neprijatelje, to e o meni misliti moja skupina? Razbijam li solidarnost nae skupine? No, ako uope ne postoji nain da se to promijeni, onda moemo samo poveati animozitet na obje strane sve dok opet ne izbije sukob. Je li pomirenje stvar pronalaenja najbolje strategije za pomirenje ili je ono neto vie? Mislim da uvijek pronalazimo strategije koje e pomoi u ovom procesu, a i ja ovdje predlaem neke, no ona puno vanija postavka koja naposljetku omoguuje pomirenje jest sposobnost da razmiljamo o sebi na drugaiji nain, kao o nekome tko je vie od rtve, kao o nekome kome su nanijeli zlo, te da razmiljamo o onima koji su nam nanijeli zlo, kao o ljudima koji predstavljaju vie od onoga to su uinili. Ne kako bi opravdali ono to su uinili jer ono to su uinili je zlo, ve shvatili da iza toga stoje ljudi, a ponekad ti su ljudi u stanju poiniti zloin zbog zla koje je njima naneseno. I tako doemo do dugotrajnog sukoba, u kojem se jedna skupina osveuje drugoj, tako da svi postanu zloinci, premda mi se ini da ponekad suvie olako shvaamo ovo etikete. Ljudi postanu zarobljeni u tom stanju i jedini nain da se izae iz toga jest da razumijemo to znai biti rtva i shvatiti da smo mi svi u nekom odreenom trenutku slaba ljudska bia, iako se time zloinac ne smije oslobaati odgovornosti niti opravdavati njegovi postupci i da ta slabost ne znai da smo manje ljudska bia, ve da to moe biti pristup neemu drugaijemu. Tko zapoinje proces pomirenja? To se vee na vae prijanje pitanje, kako se pomiriti s nekim tko ne misli da je ita zlo uinio. Dijelom to znai da ne moete ekati da zloinac zapone proces. Vjerojatno to nee uiniti. Razmotrimo primjer nasilja u obitelji. Ako odrastate u obitelji u kojoj otac previe pije, pa kad se napije, postane agresivan i tue vas i majku. Kao dijete, ne znate kako se nositi s tim, pokuavate zatiti sebe, svoju majku. To postaje obiteljska tajna jer ako drugi saznaju, to e misliti o nama? I obino tek kad odrastemo u stanju smo da se suoimo s tim, kad ponemo gledati nae roditelje kao odrasle osobe, a ne tek kao roditelje. No, ponekad do tog trenutka roditelja vie nema, moda su umrli, otili, dakle, tko e se pomiriti s vama? Zato vjerujem da, to se tie ovih procesa, kada imate ovakvu prepreku, rtve moraju zapoeti pronalaziti naine da se iscijele. Jer, ak i ako se zloinci nikada ne pokaju, a to se esto dogaa zapravo se ee dogaa da se nikad ne pokaju ja se osobno ne elim nalaziti u njegovu zatoenitvu do kraja svog ivota. Dakle, kada govorimo o vraanju ljudskosti to znai da ono to ja jesam nije odreeno onime to mi se dogodilo. Dakle, ja sam vie od onoga to je ostalo nakon
5

to sam sve to doivio, nakon to su mi spalili selo, ubili obitelj. Ja sam vie od toga. Ono tko ja jesam ne moe biti time odreeno. I tu sposobnost da se djeluje, to sam vidio kad su se formirale Komisije za istinu, govorili su da nema problema, ljudi e doi i rei to im se dogodilo, no jako je teko javno govoriti o onome to im se dogodilo? Za to je potrebna hrabrost i snaga i obino netko tko e biti uz njih. Upravo na tom procesu treba raditi da budemo dovoljno snani da ispriamo tu priu na nain da se ne svedemo samo na nju, jer mi smo vie od toga. I to nam daje snagu da napravim prostor da moda zloinac doe i pokaje se. Za nas kao krane, temeljna je ideja da je Bog taj koji djeluje kroz nas. Da to ovisi samo o nama, vjerojatno se ne bi dogodilo. Kljuni ulomak za mene je 2 Kor 5: Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor i zatim: A sve je od Boga, a u poglavlju prije Pavao govori: To pak blago imamo u glinenim posudama obarani smo, ali ne i oboreni. Progonjeni smo ali ne i poraeni. Jer vjerujemo da je Bog s nama, da je potrebno neto vie od nas samih. Bog zaista zauzima nau stranu, stranu rtve. I to nas Pismo ui. Proroci kau na koga Bog posebno pazi? Na udovice, dakle one koje su izgubile svoje mueve, siroad, koja su izgubila obitelji, strance, osobe kojima se govori da ne pripadaju neemu, zatvorenike, kada niste krivi tu Bog poinje i u tom poetku se nalazi pronalaenje vlastitoga glasa, da ne budete tek odjek onoga to vam se dogodilo. Da imate snage rei, to mi se dogodilo, pa neka i svijet zna, to me nee uniziti. Zbog srama zato to si pretrpio veliko zlo. Ljudi misle da si zbog toga oteena roba.

Govorili smo o osobnoj dimenziji pomirenja. to je s ulogom Crkve u procesu pomirenja, posebno u podrujima u kojima su Crkve bile ukljuene u sukobe? Rijetko se dogaalo da je Crkva svaki put bila na pravoj strani. Obino, kad doe do problema u drutvu, crte razdvajanja idu ravno kroz Crkve. U posljednjih godina je traeno od mene da se vie posvetim pitanjima kako pomoi crkvenim voama da rjeavaju te teke situacije jer ih njihovo obrazovanje nije pripremilo za takve situacije. Mi volimo govoriti o zajednitvu, jedinstvu, meutim u tim situacijama se dogaa neto suprotno. Tako da ljudi ne znaju kako rjeavati te probleme. Crkva ponekad i nije od pomoi. Bio sam na mnogim mjestima gdje je Crkva dio problema. Pod Crkvom mislim crkveno vodstvo, kler. Ponekad su bespomoni jer ne znaju to uiniti. Ili reagiraju ne izlazei iz svojih suenih okvira. Ili svoj identitet, umjesto uz kranstvo, veu uz pripadnost datoj skupini. Dakle, Crkva esto treba proi proces ozdravljenja. No, ako se pozovemo na ono najbolje to nam nudi Sveto pismo, Krist je tu da nam pomogne da uinimo neto, i zato sam citirao ulomke iz sv. Pavla. esto se crkvene voe trebaju pokajati, a to ne ele uiniti jer misle da e izgubiti autoritet, a vjerojatno bi ga u velikoj mjeri i izgubili, no nee ga ni zadrati nepokajanjem.
6

Ono to Crkve mogu najvie uiniti jest da kada izbije sukob, spase i zatite ljude. Ono to se mora uraditi, u idealnim sluajevima prije sukoba, jest podsjetiti nas da kada uemo u sukob, naa se perspektiva neizbjeno suava, jer elimo preivjeti, u tim trenutcima moramo biti u stanju da se sjetimo i prizovemo vie ciljeve, izvore. Ako netko puca na mene, ili me dri na nianu, nee mi mnogo pomoi reenica da trebam voljeti svoga neprijatelja. U toj situaciji mi je bolje da pronaem mjesto gdje u se skloniti. No, ako jedino to moemo uiniti jest to da se osveujemo, time samo ovjekovjeujemo nasilje. Osjeat emo se dobro nekoliko minuta, ali time samo ostavljamo rtvi mogunost da nam se prvom prilikom osveti. Kako postupiti kada je Crkva usko povezana s nacionalnim identitetom, a nacionalni identitet, voen politikom, ima svoj interes, koji nije interes Crkve; to bi trebalo biti pomirenje? Kako Crkva treba na to odgovoriti? Ne samo Crkva ve i vjerska zajednica? Crkva bi trebala biti tu da zatiti interese svoga naroda ali postoji problem jer ona mora djelovati drugaije. Od Crkve se oekuje da bude herojska no esto ona to nije. Kada se Crkva do te mjere poistovjeti s nacionalizmom, obino postoji razlog zato se to dogodilo. Opet se vraamo na prie. Koja pria ih je spojila? Recimo ako uzmemo na primjer Poljsku gdje je vrlo uska veza izmeu nacionalizma i Crkve i gdje je Crkva bila nositelj nacionalnog karaktera 250 godina, dok nije bilo Poljske. S jedne strane to je prednost, no ako se nacionalizam otme kontroli, onda postane prava prepreka. U datom trenutku se ne ini da se moe puno toga uraditi, no kasnije, kad pogledamo unatrag, pitanje je kako emo ispriati duu priu? Imamo recimo primjere kad je Katolika crkva intervenirala da odri hrvatski identitet ili kad je Pravoslavna crkva to uinila za Srbe. I Srbi mogu takoer priati svoju priu o ugnjetavanju u vrijeme Otomanskog Carstva. I to je stvarno. No, u Bosni imamo tri zajednice, koje bi trebale uzeti u obzir prie onih drugih, ne samo svoje. Dat u vam jedan primjer kransko-muslimanskih odnosa iz potpuno drugaijeg okruenja Ruande. U Ruandi ivi 85% krana, od toga 65% rimokatolika te oko 20% protestanata. Postoji i mala muslimanska zajednica. Ono to se dogodilo u vrijeme genocida jest to da muslimani nisu bili optuivani da su sudjelovali u genocidu. Oni su zapravo ljudima pruali utoite, nikada ne doputajui onima koji su inili genocid da im se priblie, to su recimo nekada radili sveenici, i katoliki i protestantski. Ovo je na izvjestan nain, jedan besprijekoran primjer. Kada se priaju prie, postoje etiri razine istine. Prva je ono to inae mislimo da je istina, i to je stvarno istina a zove se objektivna istina. Tko je to uinio i kad se to dogodilo i gdje? Druga vrsta istine je osobna istina, a odgovara na pitanje: zato se to dogodilo? Obino u situacijama gdje postoje podjele, imamo neslaganje kad je u pitanju ovo zato, ali vano ga je istai i rei to mi mislimo zato se to dogodilo. Trea razina koja se ponekad naziva drutvena istina je najtea. Moemo li pronai nain da ispriamo itavu priu tako da se obje strane u njoj prepoznaju? To je vrlo teko konstruirati i obino zahtijeva stav da ne postoje samo dvije strane nego i trea. Dakle u Ruandi imamo dvije sukobljene strane, Hutu protiv Tutsija. No, puno ozbiljniji problem predstavlja ono to su uinili kolonizatori. Prije dolaska kolonizatora, ti su ljudi 400 godina zajedno ivjeli, mada ne uvijek u miru, Ako nita drugo, to nam bar daje mogunost da sagledamo sve to na drugaiji nain. No, etvrtu vrstu istine zovemo moralnom istinom odnosno, to moemo nauiti o onome to se dogodilo i to moemo poduzeti da se to opet ne ponovi? To je na neki nain poenta prie. A to je ono to nam u konanici mora biti cilj. No, to se ne moe uiniti dok se ljudima ne prui prilika da objasne, da iznesu ono to se dogodilo, da se uhvate u kotac s pitanjem zato i da bar ponu priati priu koja e pokazati da jedna strana nije bila potpuno u pravu i da druga nije bila potpuno u krivu. Moda je gledajui kroz povijest u odreenim okolnostima jedna strana bila u pravu a druga u krivu, ali kad se uzme u obzir dui vremenski okvir, to postaje puno sloenije pitanje. Potrebno je, dakle da izvuku moralne pouke iz te prie i da se prema tim moralnim poukama oblikuju svoje ponaanje, budue odnose izmeu zajednica. Ovo je na neki nain idealiziran model. I donekle je on i postignut u nekim mjestima. Da navedem Ukrajinu kao unutarkranski primjer. Tamo je
7

Staljin ukinuo Grkokatoliku crkvu i 1944. godine svu njihovu svojinu dao Ruskoj pravoslavnoj crkvi. No, 1990. Godine, nakon to je Ukrajina proglasila nezavisnost, ta se stara borba vratila. I u gradu gdje se to dogodilo, jedan moj student je elio da ode tamo i da radi na pomirenju. On je bio iz susjedne Slovake. Teno je govorio ukrajinski jer mu je otac bio voza kamiona i esto je iao u Ukrajinu. I bio je rimokatolik. Grkokatolici su ga primili i ispriali su mu priu o svojoj borbi i kako su sluili misu ispred crkve koja je nekada bila njihova a koju im sada Pravoslavna crkva ne eli vratiti. I svi su se doslovno potukli. Kad je rekao da e otii i razgovarati s pravoslavcima, svi su ga odvraali i rekli da e ga ubiti. Mislili su ozbiljno. Kako je bio veoma krupan, mislio je da e se moi obraniti. Otiao je onamo i vidio da imaju novog sveenika koji je imao 29 godina. Dakle, bio je dijete kad se sve to promijenilo. Doao je i radio sa svojim upljanima, pogotovo svojim vrnjacima i govorio: Nai neprijatelji nisu grkokatolici nego Staljin. Govorili su mu da je, u izvjesnom smislu u pravu. I postigli su pomirenje, nain da kau to se dogodilo. Staljin im je to uradio upravo da ih zavadi. Danas se dobro slau, dodue ne potpuno, ali ne sukobljavaju se. U svojoj knjizi o pomirenju govorite o kredibilitetu Crkve da pokrene proces pomirenja. Ne moe svaka Crkva to uiniti. Kakva Crkva to moe? Trenutno puno radim s crkvenim voama. Zapravo u kolovozu idem u Mindanao, na jugu Filipina, raditi s biskupima gdje se odvijaju sukobi izmeu muslimana i krana. Biskupi su ondje pokuavali uspostaviti dijalog s imamima. I oko 15 godina je to funkcioniralo. No, sad je podruje opet postalo nestabilno i tee je odrati mir. Dakle, Crkva se mora potruditi kako bi postala vjerodostojna u takvoj situaciji. A to znai da moraju biti dobro upueni u biblijske izvore s obzirom na sve te situacije te nauiti kako raditi s ljudima u Crkvi, kao prvo, pripremiti ih ako je sukob neizbjean, tako da se mogu na neto osloniti usred sukoba. A to ako to ne uine? Nakon sukoba, Crkva e po svoj prilici imati vrlo malo kredibiliteta. I Crkva e se morati pokajati, no ovo je stvarno teak zadatak. Biskupi ili voe ne mogu rei: Sad u se pokajati, jer dio cjelokupnog kranskog shvaanja grijeha je da znamo da smo zgrijeili no ne moemo u potpunosti shvatiti posljedice, odnosno to smo uinili drugim ljudima. Mora postojati proces u kojem e prijestupnici uti to je bilo. I upravo to Komisija za istinu eli uraditi u politikoj sferi. Neto slino se moe provesti i u Crkvi. Ve sam vidio sline procese, u kojima se prua mogunost onima kojima je naneseno zlo da progovore na nekom sigurnom mjestu gdje im se nitko nee osvetiti. I prijestupnici, koji bi u tom sluaju bili crkvene voe, bi morali to uti. I iz toga proizlazi obrazac pokajanja. Jer nije samo dovoljno rei da se kajete, nego morate pokazati da vam se ivot promijenio. Mi ipak ivimo u tijelima, nismo bestjelesne due, i zato moramo djelovati, moramo pokazati kajanje na neki nain. Samo na taj nain vodstvo moe povratiti kredibilitet. Ponekad se kredibilitet do te mjere sroza da ga voe vie ne mogu ponovo zadobiti. Kad se to dogodi, moraju se povui i prepustiti drugom da preuzme vodstvo. A voe u bilo kojoj sferi, ne samo u Crkvi, uvijek se odupiru silasku s vlasti. A esto se upravo to mora dogoditi. Na neki nain, moraju dopustiti da budu voeni rtvama. Zato je vano da uvijek neko bude uz rtve. Jer ako si mi ti uinio naao, gledat u svaku priliku da te ponizim. To mora takoer biti situacija u kojoj e se pruiti prilika prijestupniku da se iscijeli. Zbog toga je vana vanjska pratnja. Uz pomo humanitarnih organizacija, pomogao sam biskupima, u ovom sluaju se radi o katolikim biskupima, da uvide koji je pravi pristup tom problemu, kako da pomognu ljudima da se pripreme za situacije kada izbije sukob i nakon sukoba, ako nije bilo pripreme, kako postaviti modele za pokajanje, da ljudi osjete da su sasluani, da zlo koje su pretrpjeli drugi shvate ozbiljno. Jer temeljno pitanje jest kako vratiti izgubljeno povjerenje. Jednako vai i za brakove, i za crkvene zajednice, i sve ljude. Kako vratiti povjerenje?