Kratki nacrt za pravopisne promjene

Hrvatski jezik je pravopisno uvelike stabiliziran i promjene koje bi trebalo provesti minorne su, bar glede naina pisanja pojedinih rijei . Kod pravopisnih prijedloga je bilo vie argumenata za i protiv pojedinih propisa (v. Jagi 1864., Kuar 1889., Stojkovi 1941., Ivi 1941.), i oni su se svodili na mjeavinu selekcioniranih primjera koji su trebali potvrditi ili opovrgnuti izgovorno (fonemsko, fonetiko, glasovno, fonoloko ..) ili tvorbeno (korijensko, etimoloko, morfonemsko, morfonoloko,..) naelo. Jedino ope pravilo ili zakonitost koje se rabilo u tim prepirkama bila je teza da je hrvatski fonoloki transparentan ili glasovno proziran jezik, pa mu odgovara bilo koje naelo (iako je samo to naglaavanje ilo u smjeru da afirmira fonoloki princip pravopisanja). No, nije se spomenulo moda i bitnije naelo, koje bi trebalo biti glavnim razrjeiteljem niza pravopisnih dvojbi. Glavnim bi naelom kod moebitnih pravopisnih izmjena trebao biti princip semantike prozirnosti. Naime, zalaganje za etimologiju naih starijih pisaca nije imalo veze s tom lingvistikom disciplinom, nego sa eljom da se sauva izvorni smisao rijei u daljnjim izvedenicama i tvorenicama, a ne da se pod svaku cijenu uva etymon rijei i kopa po paleoslavistikim atlasima. I pravilo Iliraca i zagrebake kole nezgrapno je formulirano- nasuprot Adelungovu Pii kako govori suprotstavljali su svoje Pii za oko, a govori za uho, dok je i jedno i drugo problematina preskripcija za hrvatski, koja bi mogla glasiti Pii za um, koliko to glasovne promjene doputaju, i u mjeri su kojoj su navika i tradicija ograniile takav nain pisanja. Uz ovaj glavni princip, valjalo bi navesti sljedee dopune: 1. promjene bi trebale biti zastupljene u hrvatskoj predilirskoj tradiciji, poglavito kod reprezentativnih autora ali ne na mehaniki nain, jer je niz naih starijih pisaca rabio oblike koju su nam neprihvatljivi zbog znaenjske nesuvislosti, pa i estetske dimenzije pravopisa (Ranjina, Grabovac: ljucki, platie) 2. glasovne su promjene (palatalizacija, jotacija,..) uvelike ograniile mogunost primjene morfonolokoga pravopisa, o em je pisao Stjepan

Babi (v. Korijenski i morfonoloki pravopis nisu i ne mogu biti istoznanice, Jezik, 43., 1995.) (tako, iako rije brat ima niz izvedenicabratstvo, bratski, pobratimstvo, bratued, bratimstvo, .. pl. moe biti jedino braa, a ne bratja, iako to naruava znaenjski kontinuitet; slino je s primjerima tipa teksaki, voen, modani, noen, cvijee,..) 3. jednostavnost i lake usvajanje propisa trebaju biti inbenik kod eventualnih promjena- ali opet, u okvirima razuma i navika: pomalo ironino, polupismeni bi trebali biti orijentir, ali ne konani argument za uvedbu pojedinih pravila (n.pr. veina ljudi instinktivno pie podkategorija i podhodnik, ali nemali dio slabo razlikuje i (hou, kua)- to bi bio prejaki zahvat u pravopis jednoga standardiziranoga jezika 4. iz pravopisnih bi rasprava trebalo definitivno izbaciti kvaziaritmetiki pristup kojim se htjelo zacementirati da se neka glasovna skupina automatski i uvijek isto pie. To je bio nain argmentiranja jo od Jagieve rasprave Na pravopis iz 1864., do Ivieve obrane fonemskoga pravopisa iz 1941, i Korienskog pisanja Klaia iz 1942. Pravopis nije aritmetika, i u tom nam dobar primjer moe biti latinski jezik- kojeg je Stjepan Ivi navodio u primjerima kad mu je odgovaralo: tako je naveo da su Rimljani pisali, od scribere- scripsi (a ne scribsi), te scriptorium (a ne scribtorium). Analogon tomu bi u hrvatskom bio primjer pojma hrbat/hrpta. Mogao je navesti i ob-sada (opsada) i ob-tunica (optunica). To nije lo argument, ali se ne moe protegnuti na situaciju da uvijek dvoslov- bs- prelazi u -ps(asimilacija po zvunosti), kao to je sluaj u sadanjem hrvatskom, jer su ve spomenuti Rimljani imali niz rijei, poglavito u prefiksima, u kojima se taj dvoslov pojavljivao (absurd, absolutus). Nije validan argument Ivia prema kom iz primjera jedne jedine rijei, srdba, namee da se glas /d/ mora pisati zbog te jedne asimilacije po zvunosti i u primjerima u kojima oito tri i nepotrebno naruava semantiku prozirnost- svjedoba, naruba, razluba,..

Glavni principi
Ukratko, vodea naela bi kod pravopisnih promjena trebala biti: A. ouvanje semantike prozirnosti

B. ugledanje na reprezentativnu tradiciju hrvatskoga pravopisanja, napose doilirsku C. obaziranje na psiholoku dimenziju pravopisanja koja bi trebala rasteretiti potencijalnoga pisca, ali ne na utrb razumijevanja ili bitnije promjene postojeega pravopisa D. iz rasprava bi valjalo izbaciti aritmetiki pristup po kojem ba svaka glasovna skupina (u praksi dva glasa, jedan zvuni, drugi bezvuni) moraju u svim situacijama biti pisani na isti nain, neovisno o postanku (hrvatske ili strane rijei, morfologija itd.) E. izbjegavanje radikalizma u prijedlozima-n.pr. potpuni prijelaz na morfonemski pravopis, snanije fonemski (gratski, otetati) ili promjena broja grafema. Radi se o korekcijama i reformi, a ne o revoluciji, koja i nije potrebna Nekoliko je studija u kojima se predlau promjene koje bi, osim onih usvojenih u Vijeu za normu, ojaale suvislost, ljepotu i potvrdile kontinuitet hrvatskoga pravopisa (neovisno o slovopisu). To su, inter alia: Stjepan Ivi: Uz Pravopisne prijedloge Povjerenstva za hrvatski jezik i odvojeno miljenje dra. Marijana Stojkovia, Jezik, god. 38, br.3, Zagreb, veljaa 1991. Stjepan Babi: Korijenski i morfonoloki pravopis nisu i ne mogu biti istoznanice, Jezik, 43., 1995. Ivan Branko amija: Prinosi rjenjaku i pravopisu hrvatskomu, Zagreb, 2007. Ivo kari. Kakav pravopis, 2001., v. http://www.ffzg.hr/fonet/skaric/skarickakav_pravopis.pdf Tomo Mareti: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, Zagreb, 1889., v. neka rjeenja u Korienskom pisanju, 1942.

Stjepan Babi je naveo tri podruja u kojima se razlikuju fonoloki i morfonoloki pravopis: 1. Jednaenje po zvunosti. U fonolokome imamo potkresati, otetati, potcijeniti, otepiti, ropski, vrapca, iskoristiti, rasjei, teko,...a u morfonolokome podkresati, odetati, podcijeniti, odepiti, robski, vrabca, izkoristiti, razsjei, teko,... Ovdje se vidi da je hrvatski sadanji standard preteno fonoloki, ali uz udjel morfonolokoga (odetati, podcijeniti, odepiti,..) 2. Jednaenje po mjestu tvorbe. U fonolokom: obrambeni, himbeni, imbenik, stambeni, prehrambeni,.., a u morfonolokom obranbeni, hinbeni, inbenik, stanbeni, prehranbeni. U praksi je standard podpuno fonoloki 3. Gubljenje suglasnika. Fonoloki: povijesni, vjesnik, raslinje, godinji, kazalini,...a u morfonolokome: povijestni, rastlinje, goditnji, kazalitni. Takoer, standard je fonoloki. Pravopisne bismo i rjenike promjene predloili u tri stupnja: 1. propisi dominantni u hrvatskoj dopreporodnoj pismenosti, napose u izvrsnika, i koji praktiki nisu mijenjani do politiko-drutvene pobjede hrvatskih vukovaca (Budmani, Pavi, Mareti, Broz, Ivekovi,..) 2. propisi esti u predilirskoj pismenosti, ali ne u tolikoj mjeri kao u predhodnome stupnju. Takoer, zbog vie initelja, kako semantikih, tako psiholoko-pravopisnih, ne moe se odmah zakljuiti koje bi bilo optimalno rjeenje. 3. propisi, uglavnom rijei koje su izbaene iz hrvatskoga standarda, a bilo bi ih poeljno vratiti u standard radi stilskoga obogaenja, napose u knjievnome funkcionalnom stilu Prijedlozi bi se temeljili, osim na paralelogramu predloenih rjeenja iz navedenih tekstova Ivia i amije, na trima temeljima:

1. hrvatska pisana batina do 1835. 2. praksa porabnika hrvatskoga jezika, napose na internetu i u slinim manje formalnim situacijama 3. autorska djela i prijevodi u moderno doba (nakon 1991.) u kojima su nai istaknuti prevoditelji, posebno zahtijevnih filozofskih tekstova, bili malne prisiljeni odstupiti poneto od standarda e da bi prenijeli suvislo smisao izvornika

1. Propisi snano utemeljeni u hrvatskoj tradiciji do pojave vukovaca

Do pojave vukovaca (Budmani, Mareti, Broz,..) praktiki nitko meu hrvatskim piscima nije pisao prefikse nad-, pod-, pred- i od- u asimiliranome obliku, t.j. grafem /d/ kao bezvuni parnjak /t/. To je bio i Iviev prijedlog, tako piu i pisci u izdanjima HAZU (ili ondanje JAZU, edicija Stari pisci hrvatski), a tako je i u izdanjima Matice hrvatske renesansnih i baroknih auktora (Divo Buni Vui, Nikola Naljekovi, Fran Krsto Frankopan, Junije Palmoti, Marin Dri, Bartol Kai, Petar Zorani, ime Budini,..). Navest emo nekoliko amijinih primjera (dio je ve ukljuen u hrvatski pravopisni standard), uz jo koji karakteristian : od: odcijepiti, odepiti, odhrvati, odkada, odpisati, odkaz, odpad nad: nadkriliti, nadpis, nadpolovian, nadstojnik, nadovjek pod: podpora, podkopati, podpaliti, podkoljenica, podkraj, podkategorija pred: predklijetka, predpotopni, predkranski, predhodni, predplata Ni Ivi u svojoj obrani fonemskoga naela, u kojoj je citirao izdanje djela Dominka Zlataria (SPH, 1899., pripremio P. Budmani) nije mogao previdjeti da Zlatari pie odkle (a ne otkle); slino, Dinko Ranjina (SPH, 1891., priredio M.Valjavec): odpravlja (83.); Naljekovi (Nikola Naljekovi: Knjievna djela, MH, 2005.): odtle (str. 458.), nadhodi (470); Dri (Marin Dri: Piesni ljuvene, 1551., prijetisak Zagreb 2008.): odkrie (21), odtle (24), Akademijin dubrovaki molitvenik (Dragica Mali: na izvorima hrvatskoga

jezika, MH, str. 683. - odpusti, odkupi,..) U suvremenome hrvatskom izdavatvu gdjegdje dolazi do izbjegavanja jednaenja po zvunosti u prefiksima radi bolje razumljivosti teksta (n.pr. u prijevodima Daniela Buana islamskih i idovskih mislilaca (Al Farabi: Knjiga o slovima, Ibn Sina: Knjiga naputaka i opasaka, Majmonid: Vodi za one to dvoje): predhodnik, predpostavka, . Sudi li se po upisima na internetu, posebice na diskusijskim skupinama i forumima, sudionici uvijek tono fonoloki piu stanovit broj pojmova koji su esti- n.pr. potpis, potpuno, potpora.. dok u sluajevima rijei koje nisu frekventne, tee morfonolokom upisu: podhodnik, podforum, podkategorija, odhrvati, predkranski, nadpolovian, .. dok se pie i prethodno i predhodno . Uzme li se sve to u obzir, zorno je da je pisanje u kojem nema asimilacije po zvunosti u predmetcima nad-, pod-, pred- i od- prirodnije i povijesno utemeljenije od sadanjega stanja, te bi bilo logino da se prijee na taj nain pisanja (podkoljenica, odploviti, predhodnik, nadkriliti), uz eventualni izuzetak nekoliko rijei poput potpis, potpuno, potpora i sl., o emu bi se trebalo oitovati. Asimilaciju po zvunosti amija i neki drugi autori (Daniel Buan u prijevodima, ponekad i drugi pisci u autorskim djelima) ne provode u sluaju grafema //, a po mjestu tvorbe za /n/. Oba je sluaja detaljno obradio Stjepan Ivi u navedenome lanku, i u oba primjera sve poiva na jednoj jedinoj rijei: za // u zasvjedoenome pisanju srdba, a za /n/ u pisanju himba (oba primjera u Zlatari, SPH 1899.). No, oito je da puka i ne vie tako esta rije srdba ne moe biti kljunim argumentom za pisanje mnotva izvedenica i sloenica poput jednaba, svjedoba, naruba, promiba, uruba, luba, razluba (ova rije, kao razludba, izgleda upravo groteskno). Isto tako, himba (esto pisana i kao hinba) nije dostatan argument za fonoloki, mjesto morfonolokoga upisa: stanbeni, inbenik, ra/z/slanba, obranbeni, prehranbeni, ..U tom je upisu sauvana znaenjska jedinica bolje nego u fonolokom. Opteretiti pravopis upisima poput promidba ili stambeni jednostavno je nefunkcionalno. U prefiksu ob- (ob-sluiti, ob-teretiti,..) amija je, slijedei zdrav instinkt (to potvruju i internetski upisi u kojima se nikad ne pojavljuju oblici kao

obsada ili obsesija) predloio da ostane fonoloki nain pisanja, kakvog rabimo sada: opstojnost, opkopati, ophodnja,... Glede sklonidbe, predloeno je da grafem /d/ ostane nepromijenjen (to bijae i Iviev prijedlog): redka, predka, uradka, .., (to je esto u prijevodnoj filozofskoj literaturi: prigodka, razgodka) dok je grafem /b/ u manje sigurnom poloaju: predlae se pisanje koje bi uvalo semantiku prozirnost (Zagrebani, polabski, robski, substrat, kaubski, Rabska (pjesmarica), srbski, Dabca, babca, vrabca, vrabi, ...)- to je u skladu s hrvatskom dopreporodnom tradicijom, ali i oparati, opkoliti, opteretiti Ovdje nije najjasnije dokle bi se, eventualno, ilo u promjenama. Tono je da veina dopreporodnih pisaca tako pie, kao i da u nemalom broju primjera internetski upisnici piu po morfonolokom naelu-n.pr. substrat, polabski, poredka, napredka.. , ali se isto tako nepogrjeivo pie ljupko, ipka, zupanik, ..to su sve este rijei. Problematine su pojedine rijei koje su smislenije pri morfonolokom upisu- pripovijedka, nerodkinja,... a oko kojih ne postoji slaganje. Vjerojatno bi trebalo bolje istraiti pisanje grafema /b/ u sklonidbi, te u nizu karakteristinih primjera koji se raslojavaju na strane, poglavito latinske rijei, te na sloenice ili na frekventne rijei u kojima nema kolebanja pri upisu. Starija hrvatska tradicija, kao i prosjeni hrvatski upisnici, ne grijei kod pisanja imenica, pridjeva i priloga, te imena, pa stoga nema razloga da se dira u sadanji nain pisanja: rijetko, slatko, slatkast, rjetkoa, glatko, Vlatkovi, Tvrtko, .. Poseban su sluaj latinske rijei, kod kojih postoji nesigurnost u upisu (substrat, subskripcija, substantiv, subspecijalizacija ...dok kod eih rijei dominira fonoloki upis: apsurd, apsolutno, apscisa,..). Kao pravilo, upisnici mijeaju rijei s predmetcima ab- i sub- (absurd i apsurd, substrat i supstrat,..)- dok nema pogrjeke kad se radi o latinizmu prefiksa ob(opsesija, opsceno,..) jer tu je, kao u domaih rijei (opstojnost, opsada,..) asimilacija po zvunosti ula u opeprihvaen zapis. Zakljuak: predlae se izbjegavanje asimilacije po zvunosti kod

predmetaka nad-, od-, pod-, pred- (nadpolovian, odhraniti, podhodnik, predkranski), u sklonidbi & tvorbi rijei s grafemima /d/ i /b/ (redka, robski, Zagrebani), te u tvorbi s grafemom // (predoba), kao i u sluaju jednaenja po mjestu tvorbe (prehranbeni). Svi su ti upisi dominantni u doilirskoj i predkaradievskoj (pretkaradievskoj po sadanjem propisu) tradiciji. Niz bi primjera valjalo zasebno istraiti, napose u sluaju stranih rijei, te kod deklinacije ili tvorbe u kojoj grafem /b/ prelazi u /p/ (srpski, grepsti, ropski,...) osvrui se na stabilnost pisanja, ali i na tvorbenost u izvedenicama. Dobra je vjeba raspis sloenica i izvedenica rijei rob Takoer, importirane latinizme bi trebalo podrobnije ispitati, i vidjeti da li doista rijei s prefiksima ab- i sub- imaju tendenciju izvornoga zapisa, dok one s predmetkom ob- praktiki svi piu fonoloki.

2. Propisi za koje starija pismenost, kao i opa poraba, ne daju jednoznaan odgovor
U sluaju pak zvunih umnika /z/, //, te dvoslova koji se pojavljuju u tvorbi rijei (-zs-, -z-,..), hrvatska tradicija ne daje jednoznaan odogovor. Pogledaju li se reprezentativni autori ve izdani u ediciji Stoljea hrvatske knjievnosti, te posebnim izdanjima (Bartol Kai, Fran Krsto Frankopan, Marin Dri, Petar Zorani, Junije Palmoti, Nikola Naljekovi, ime Budini, ), vidimo da dolazi i do fonolokog i morfonolokoga upisa (razpuhaj, rastopila, teki, isupati, ..). Prednost je kod Dubrovana na strani fonolokoga zapisa zvunih u bezvune umnika kod rjeotvorbe i sklonidbe (iskopa, rastopi, teko, uspreda, ), ali ima i dovoljno morfonolokih primjera (izhodi, izpie,..). Primjeri u srodnim slavenskim jezicima nisu od velike pomoi, jer slovenski i bugarski imaju za istu rije morfonoloki upis (razkol), a ruski fonoloki (raskol). Internetska praksa pokazuje da u rijeim u kojim se pojavljuje umnik /z/ u prefiksu (bez-, iz-, raz-, uz-: besplatno, ispuni, raskopa, uspostavi) nema nikakvoga kolebanja, osim kad se radi o spoju umnika /z/ iz prefiksa, te poetnom grafemu iz skupa (//, //,a rjee i //, //). Naime, dolazi do trojakog pisanja u primjerima poput: razlaniti/raslaniti/ralaniti; izupati/isupati/iupati; a posebno je to izraeno u rjee upotrebljavanim rijeima kao bezutan/besutan/beutan; razeljati/raseljati/raeljati. Nau su stariji pisci najee pisali dvojako: izupati i isupati, pa su primjeri za sadanju normu iupati

izuzetno rijetki. Zanimljivo je da i ruski jezik, u kojem je grafem // vrlo est, te rijei pie za razliku od slovenskog (razistiti) - na umjereno fonoloki nain: rasitat', iserkat' . U oblicima vida raslojiti (raz-slojiti) nema kolebanja, pie se na prihvaeni nain (isjei). U tvorbi rijei i sklonidbi se pie praktiki uvijek na fonoloki nain (teak/teko, uzak/usko), ali uz jedan manji izuzetak: ponekad se pojavljuje upis kakav je predlagao i Stjepan Ivi, no kao manjinski: uz pravilne oblike odreska, obrasca, dolaska,... ponekad se pie i odrezka, obrazca, dolazka,.. Ti su sluajevi rijetki, no ipak se pojavljuju, dok se zapisi kao uzko ili teko nikad ne javljaju. Ponekad se, moda zbog vee ekspresivnosti, piu oblici kao: izmikati, bezini,... U praksi je uvijek kombinacija -z-, a nikad -zs-, dok je -z- jedino u rijei (uetati: uzetati se), a nije u porabi gdje bi mogao biti: izarati, raz-iriti,... to se uvijek pie kao iarati, rairiti,... Glede troslova koji su bili u porabi u pravopisu zagrebake kole (-stn-, -stl-, -tnj-,-tn-; vjestnik, izrastlina, goditnji, kazalitni), jedino skup -stnponekad biva upisan kod porabnika interneta (koristno, alostno). Situaciju dodatno komplicira to to su stari Dubrovani pisali alos, mlados,... a u sadanjem nainu pisanja to zbunjuje ljude, pa se mjesto pravilnoga naina alostan, alosna dosta esto pie alosan, alosna (slino korisan, masan (mjesto mastan)) Zakljuak: bilo bi poeljno detaljnije ispitati pie li se uistinu i u kojoj mjeri asimilacija /z/ u prefiksima bez-, iz-, uz-, raz- kod spoja s rijei koja poinje sa //, // (raz-ohati, raz-initi, bez-edan, bez-ast), a takoer i // u nekim primjerima (iz-ei, raz-ariti, bez-ivotan). Na primjerima rjee porabljivanih rijei vidjeti postoji li tendencija ouvanja troslova -stn-, n.pr. (krjepostno, vrstnik, bjelokostni, milostnik, ..).

3. Stariji leksemi, potencijalno moderni stilemi

U treu bi kategoriju spadale rijei ili izrazi vrlo nazoni u hrvatskoj knjievnosti Dalmacije i Dubrovnika, od kojih je dio bio neupitnim dijelom hrvatskoga standarda do vukovakoga prijevrata. Nije potrebno navoditi posebno autore, no lako se ti leksemi manjim dijelom iz akavskoga narjeja- mogu nai kako u Dria, Zlataria, Gundulia, Kaia, tako i

Ivana Maurania, Ante Kovaia,... pa sve do modernih (konac 20. i poetak 21. stoljea) prijevoda klasika (n.pr. Villonovo djelo u prijevodu Vojmila Rabadana, Tassovo u prepjevu Mirka Tomasovia, Augustinova O dravi bojoj u prijevodu Tomislava Ladana). To su: jur, bo, jurve, nu, njeto, njetko, njeko, njeki, scijeni, velici, pjesni razlike, drazi, ki, ke, ku, tve, tuj, za, ta, Budui da su te rijei nazone u tiskanim knjigama 20. i 21. stoljea, i odlika su visokog stila, nema razloga da ne uu u hrvatski standard opisan u rjenicima, kad u njemu postoje razni orijentalizmi (epenak, umur, esma, papue, bubreg, daida, evap) koji nisu hrvatski samotvori, nego posljedak osmanlijske vladavine. Na koncu, valjalo bi usuglasiti pisanje imenica sadreih predmetak pr- , jer tu postoji relativno jasna mogunost da se imenice, zavravajue na samoglasnik (najee -a) piu s prefiksom pre-, a one na suglasnik s prije(tako bi bilo preporuka, premosnica, prevara, prepiska, pretvorba,.... ali prijekid, prijegled, prijebirnik, prijeglednik, prijepis, prijevod, prijeslov, prijetisak...- dok sada imamo pregled i prijevara, prebirnik, prezir i prijezir, prekid uz prijekid, prijetisak uz pretisak,..). U predmetku prd- ostaje unicum od imenice prijedlog, to je nesuvislo: ili ekavizirati i tu imenicu (predlog), ili jekaviziati ostale po navedenim (ili nekim drugim) naelima: prijedsjednik, predpostavka, prijedstojnik, predstava,... Ako bi se ve htjelo ostati kod status quo-a, onda bi valjalo rasistiti neke dvojbe oko rijei u kojima dominira prefiks pre-, ali se pojavljuje i prije- : prepjev i prijepjev, previd i prijevid, prevrat i prijevrat,....a napose u izvedenica: prestupnik i prijestupnik, prelaznik i prijelaznik, prenosnik i prijenosnik,..