KULTURNA RAZLIITOST I ETNIKE MANJINE

UDK: 323.15(4 ) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 06. 09. 2005. Prihvaeno: 14. 09. 2005.

JADRANKA AI-KUMPES, JOSIP KUMPES Institut za migracije i narodnosti, Zagreb jadranka.cacic-kumpes@imin.hr

Etnike manjine: elementi definiranja i hijerarhizacija prava na razliku

SAETAK Predmet razmatranja rada jesu manjine, odnosno etnike manjine kojima se moe pripisati sredinje mjesto u okviru drutvenih pojava i procesa vezanih uz multietniku i multikulturnu strukturu suvremenih drutava. Polazei od pretpostavke da je jasnoa pojmova preduvjet razumijevanja i rjeavanja problema vezanih uz etnike manjine, autori problematiziraju definiranje i diferenciranje pojmova s obzirom na koje, u konkretnim drutvima, na svojevrstan nain uglavnom proizlaze i prava etnikih manjina. Problem se smjeta u kontekst suvremenih drutava, napose imigracijskih zemalja Europske unije, te se upozorava na njihovu etniku heterogenost, na deklarirani opi konsenzus o pravu na razliitost i na vanost toga prava. Usporeujui s jedne strane etniku strukturu petnaest zemalja Europske unije (temeljenu na popisu stanovnitva i na procjenama), a s druge strane podatke o pravnoj reguliranosti zatite manjina u tim zemljama, autori zakljuuju da su na djelu razliiti oblici selektivnog negiranja jednakosti prava na razliitost. Suvremene podjele na nekad obespravljene tradicionalne manjine koje se nastoje revitalizirati i nove etnike manjine koje se oblikuju iz imigrantske populacije otvaraju mogunosti za nove oblike diskriminacije. Stoga se takoer zakljuuje da bi manjinska prava trebalo nastojati izjednaiti ve i zato to hijerarhizacija prava, kako se kroz povijest pokazalo, moe dovesti do frustracija s dalekosenim posljedicama. KLJUNE RIJEI: etnike manjine, etninost, etnika razliitost, imigranti, zatita manjina, pravo na razliku, Europa

Uvod
Sintagme poput kulturne razliitosti i prava na razliku diskurzivno sve vie prekrivaju pojmove multikulturalizma i interkulturalizma koje su, otkako su se pojavili u posljednjoj treini 20. stoljea, barem okrznuli gotovo svi oni koji se bave teorijom etninosti. Ali ini se da se uporabom pojma kulturne razliitosti, jednako kao i pojmova multikulturalizma i interkulturalizma, panja s fluidnog podruja etninosti nastoji pomaknuti na jo fluidnije podruje kulture. Time se s referentnog okvira relativno visoka kohezivnog potencijala skree na labaviji referentni okvir. Naime, poznat je snani mobilizacijski naboj koji proizlazi iz osjeaja solidarnosti meu pripadnicima etnike skupine. Pripadnost etnikoj skupini, meutim, ne odreuje se samo pripadnou zajednikoj kulturi. Premda kultura najee ima kohezivnu ulogu, moe biti i diobeni inilac etnike skupine, kao to moe povezivati i pripadnike razliitih etnikih skupina. No kako god imenovali drutvene pojave i procese vezane uz multietniku i multikulturnu
173

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

strukturu suvremenih drutava, pod njihovom pauinastom koprenom sredinje mjesto imaju manjine, odnosno etnike manjine.1 Naelne rasprave o pojmovima i razini prava za pojedine etnike skupine ne prestaju otkako je u meunarodno pravo uvedena zatita manjinskih prava i prate donoenje meunarodnih dogovora, rezolucija, deklaracija i sl.2 No na opoj razini jedina stvarna suglasnost postoji oko toga da manjinska prava valja tititi, a fluidnost koja prati pokuaje da se definiraju pojmovi i mjere zatite manjinskih prava najbolje se uoava kada se usporede konkretna rjeenja u pojedinim zemljama. Naime, nedoreenost na opoj razini samo potie raznolikost rjeenja koja nalazimo u pojedinim zemljama. Kada bismo pokuali klasificirati ili barem nabrojiti razloge toga stanja, morali bismo izdvojiti nekoliko skupina problema: 1. terminoloki problemi: pojmovi nisu nedvosmisleno i jasno definirani to oteava njihovu operacionalizaciju u praksi; 2. razina odreivanja i ostvarivanja prava: prijepor o tome treba li titi individualna ili kolektivna prava; 3. samopercepcija drutva, odnosno drave koja regulira prava: oblici regulacije prava manjina povezani su s time odreuje li drava samu sebe kao etniki/nacionalno homogenu ili vieetniku/vienacionalnu. U ovome radu usredotoit emo se na prvu skupinu problema tj. na odreivanje pojmova vezanih uz skupine kao subjekte, nositelje etnike i kulturne razliitosti i na identificiranje tih skupina u suvremenim drutvima. Druge izdvojene skupine problema bit e dotaknute prvenstveno onoliko koliko su povezane s odreivanjem pojmova. Polazi se, naime, od pretpostavke da je jasnoa pojmova preduvjet za svako drugo razumijevanje i rjeavanje problema. Logiki pretpostavljena preciznost pri definiranju pojmova nadaje se kao obveza osobito onda kada utjee na stvarni ivot. To se tijekom povijesti pokazalo iznimno vanim u sluaju definiranja pojma etnikih manjina jer su opseg i sadraj pojma esto implicirali i konkretna prava pojedinih skupina u konkretnim drutvima.

O pojmovima: manjina i etnika manjina Za razliku od pojmova etnike i nacionalne manjine na koje ni drutveni teoretiari, a jo manje donosioci politikih odluka ne gledaju jednoznano, oko sadraja pojma manjina postoji svojevrsni konsenzus. U najirem smislu rijei manjina oznaava subordiniranu ili marginalnu skupinu koju se moe definirati etnikim, rasnim ili nekim drugim posebnim obiljejem (ili biljegom). Manjinske skupine nisu nuno manjinske u brojanom smislu.3 Neki istraivai kao manjinu oznauju svaku podreenu (subordiniPojam etnika manjina rabit e se kao vii rodni pojam za sve manjinske skupine kojima je etninost razlikovni oznaitelj, osim u sluaju kada se spominje u opisivanju konkretnoga povijesno-drutvenoga konteksta u kojem se on drukije shvaa ili kada je rije o definicijama drugih autora. 2 Premda su se manjinska prava povremeno spominjala u pojedinim mirovnim sporazumima jo od Vestfalskoga mirovnog ugovora (1648.), zatita manjinskih prava kontinuirana je briga meunarodne zajednice od vremena stvaranja Lige naroda i mirovnih sporazuma nakon Prvoga svjetskog rata. 3 Povijest je prepuna primjera koji pokazuju da mnogobrojnost bez moi stavlja i velike skupine ljudi u podreeni poloaj, u manjinski status u sociolokom smislu rijei. Pripadnici nekih podreenih veinskih skupi1

174

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

ranu) skupinu, ak i ako njezini pripadnici ine brojanu veinu u stanovnitvu. Polazite im je pritom manja drutvena mo, odnosno neravnopravnost u politici, gospodarstvu i uope u drutvu, na to se nadovezuje izloenost netrpeljivostima i ugnjetavanju, diskriminaciji, etnocentrizmu i kulturnoj iskljuivosti od veinskog stanovnitva. Sa socioloke toke gledita, dakle, manjinsku skupinu odreuje osjeaj prikraenosti4 njezinih lanova, a mogunost stvaranja tog osjeaja potjee iz dviju dimenzija skupina: veliine i moi. Prikraenost u makar jednoj od tih dviju dimenzija stvara uvjete zbog kojih se pripadnici pojedine skupine unekoliko mogu smatrati ugroenima. No na vagi izmeu brojnosti i moi uvijek je uteg moi taj koji pretee u stvaranju osjeaja prikraenosti i manjinskoga statusa u sociolokom smislu rijei. Manjinska skupina u punom smislu rijei jest ona skupina koja je prikraena u obje dimenzije. Kada bismo htjeli, poput Michaela Manna (1986), izbjei dimenzije kao geometrijski razlikovni diskurs, mogli bismo rei da su manjine one ljudske skupine iji drutveni poloaj jest ili moe biti ugroen zbog specifinih odnosa moi u drutvu. Koncept manjine je kompleksan i njegova je uporaba delikatna. Pitanje koje se namee jest treba li ga uope rabiti budui da na svojevrstan nain stigmatizira podrazumijevajui bilo prikraenost u pravima, bilo brojanu ili pak statusnu inferiornost. To se pitanje namee tim vie to je nastupilo vrijeme naglaavanja potreba za zatitom prava manjinskih skupina i zalaganja za njihovo ostvarivanje. Kompleksnijim i delikatnijim od odreivanja pojma manjine pokazalo se definiranje manjinskih skupina kojima je etninost glavni razlikovni oznaitelj. Moglo bi se identificirati dva osnovna izvora takva stanja: teorijski i praktini, politiko-pravni. Teorijski prijepori utjeu na to da se etninost ini kao neprecizan pojam koji esto izaziva konceptualnu zbrku. 5 Praktini problemi diferencijacije etnikih skupina unutar konkretnih drutava povezani su s pitanjem regulacije odnosa prema razliitosti i razine prava to ga pojedine skupine ostvaruju. injenino pak, u svim modernim drutvima postoje skupine to se manje ili vie razlikuju od ostalog dijela populacije, a koje, smatra Richard Schermerhorn, najbolje opisuje generiki pojam etnika skupina. Poput
na, poput ena u mnogim zemljama svijeta i crnaca u Junoafrikoj Republici u vrijeme apartheida, obino su i u manjinskome brojanom odnosu u najutjecajnijim podrujima drutva, primjerice u vladinim tijelima ili nekim utjecajnim zanimanjima. Slino je primjerice slavensko stanovnitvo u Dalmaciji i Istri unato svojoj brojanoj nadmoi bilo u podreenom poloaju sve dok zahvaljujui demokratizaciji drave krajem devetnaestog stoljea nije poelo stjecati sve vie politike moi i tako postupno mijenjati svoj poloaj. S druge strane, u povijesti je bilo primjera gdje su (brojano) manjinske skupine uivale vea prava ili povlastice od pripadnika veinskih skupina, najee u onim sluajevima kada je manjina potekla od nekadanjih osvajaa ili kolonizatora. Odnosi i postupci prema manjinama mogu biti razliiti ovisno o vrsti drave, povijesnom iskustvu i meunarodnim iniocima. Prema Henriju Tajfelu svijest o manjinskoj pripadnosti moe se razviti tek onda kada pripisivanje pripadanja nekom drutvenom entitetu ukljuuje diskriminacijsko ponaanje prema njegovim lanovima i negativne stavove prema njima (Hutnik, 1991).
5 Ponajprije valja podsjetiti na razliite teorijske pristupe etninosti i njihove specifine poglede na etninost (v. npr. Martiniello, 1995; Poutignat i Streiff-Fenard, 1995; Katunari, 2003). Nadalje, pojam etninosti najee se izjednaava s pojmom etnikog identiteta ili s pojmom etnike skupine (ili nekog drugog etnikog kolektiviteta: etnike kategorije, etnonacije i sl.). Pored toga, pojam etninosti moe oznaavati i druge etnike fenomene: procese, djelovanja i sudionike. 4

175

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

mnogih teoretiara etninosti, etniku skupinu definira kao kolektivitet unutar ireg drutva koji ima stvarno ili navodno zajedniko podrijetlo, uspomene na zajedniku povijest i kulturnu usredotoenost na jedan ili vie simbolikih elemenata definiranih kao utjelovljenje njihova pripadanja narodu (Schermerhorn, 1996: 17; usp. Smith, 1988).6 Postoji vie razloga zbog kojih bismo se mogli sloiti sa Schermerhornovim shvaanjem da se etnika skupina moe smatrati generikim pojmom za sve one kolektivitete unutar nekog drutva koji posjeduju svijest o vlastitoj posebnosti bez obzira na njihovu veliinu, drutvenu povijest i duljinu prisutnosti u nekoj dravi, a ija razlikovna svojstva odreujemo kao etnike oznaitelje. Sukladno tome, pojam etnike manjine mogao bi se smatrati viim rodnim pojmom za sve manjinske skupine u drutvu koje se diferenciraju na etnikoj osnovi. No, u drutvenoj praksi pokazala se potreba za istananijim pristupom razlikovanju etnikih manjinskih skupina. Naime, otkako se u meunarodnome pravu postavio problem odnosa prema manjinskim etnikim skupinama, pojavio se i problem njihova definiranja. Dok se u devetnaestom stoljeu prije svega govorilo o vjerskim i jezinim manjinama, plemenima razliitim po vjeri i jeziku i sl., nakon Prvoga svjetskog rata naizmjence su se upotrebljavali pojmovi rasne i etnike manjine, usporedno s pojmovima jezine i vjerske manjine (usp. Vukas, 1978).7 Premda su se propisivala prava tih manjina, uglavnom se izbjegavalo njihovo definiranje. Taj je problem ostao otvoren do dananjih dana. Najee se referira na definicije ponuene u okrilju Ujedinjenih naroda, posebice na onu to ju je predloio izvjestitelj Potkomisije za prevenciju diskriminacije i zatitu manjina Ujedinjenih naroda Francesco Capotorti. Ta definicija, koja uz objektivne elemente (postojanje etnikih, vjerskih ili jezinih obiljeja skupine) ukljuuje i subjektivne (izraavanje solidarnosti pripadnika manjine radi ouvanja svojih etnikih obiljeja), odnosi se samo na one nedominantne skupine koje su u brojanoj manjini ili su priblino jednake veliine kao veinsko stanovnitvo, a iji su pripadnici dravljani drave u kojoj ive (v. Vukas, 1978: 13). Neto kasnije, 1985. godine, takoer u okviru UN-a, Jules Deschnes ponudio je definiciju kojom se manjina odreuje kao skupina graana neke drave koji su brojano u manjini i u nedominantnoj poziciji u toj dravi, ija se etnika, religijska ili jezina obiljej razlikuju od obiljej veine populacije, koji su meusobno solidarni i nadahnuti, makar implicitno, kolektivnom voljom za preivljavanjem i tenjom prema stvarnoj i pravnoj jednakosti s veinom (Grin, 2004: 211). Premda je oigledno rije o razlikovanju prema etnikim obiljejima, primjetno je da se ne govori o etnikim ili o nacionalnim manjinama, ve se zadrava na opem terminu manjine kao da to nije vii rodni pojam i za nedominantne skupine koje se mogu identificirati prema drugim diobenim naelima (supkulturnim obiljejima) mimo etninosti.
6 Primjeri takvih simbolikih elemenata jesu: srodnika struktura, fiziki doticaj (kao u lokalizmu ili lokalnoj zatvorenosti), religijska pripadnost, jezini ili dijalektni oblici, plemenska pripadnost, narodnost, fenotipska obiljeja ili bilo koja njihova kombinacija (Schermerhorn, 1996: 17). 7 Prve manjine koje su tijekom povijesti spominjane u meunarodnim ugovorima i propisima pojedinih zemalja, a ija su se prava na svojevrstan nain titila, bile su vjerske manjine. Tako se, primjerice, Vestfalskim mirovnim ugovorom (1648.) ugovorena vjerska tolerancija odnosila prvenstveno na prava vladara na slobodu vjeroispovijesti, a Patent o toleranciji Josipa II. (1781.) titio je prava samo slubeno priznatih vjerskih zajednica i sl.

176

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

Prihvatimo li da je rije o etnikoj manjini kao viemu rodnom pojmu, moemo izdvojiti nekoliko elemenata zajednikih veini definicija: 1. postojanje zajednikih obiljeja prema kojima se manjinska skupina razlikuje od ostalih skupina i/ili od veinske/ dominantne skupine ili nacionalne zajednice (etnika obiljeja ili neka od obiljeja koja se pripisuju etnikim skupinama, poput zajednikog jezika, religije i/ili kulture); 2. postojanje dovoljnog broja lanova kako bi se mogla izdvojiti kao posebna skupina; 3. postojanje svijesti o pripadnosti manjinskoj skupini i svijesti okoline koja identificira lanove manjinske skupine i tako se prema njima odnosi; 4. postojanje elje da se odri kolektivni identitet o kojem postoji svijest; 5. stvarna, zamiljena ili mogua prikraenost u odnosu na veinsku skupinu zbog stalne situacije relativnog nedostatka, bilo to u demografskom, politikom, gospodarskom ili kulturnom smislu. Njima se esto, gotovo kao uvjet, prikljuuju i posjedovanje dravljanstva odreene zemlje te dugotrajna prisutnost na podruju odreene zemlje (usp. Grin, 2004). No bez obzira na to kako se pojmovi definiraju, etnika raznolikost suvremenih drutava nuka na svojevrsnu akciju te se javlja potreba reguliranja te raznolikosti. Stoga mnoge drave razvijaju politike prema razliitosti, obrazovne programe i kampanje senzibiliziranja kako bi se borile protiv predrasuda i netolerancije. Pri ozakonjivanju prava etnikih manjina nastoje ih diferencirati, a na temelju te diferencijacije esto se hijerarhizira razina prava pojedinih skupina.

Hijerarhiziranje prava etnikih manjina Jedna od novijih i sveobuhvatnih definicija i diferencijacija etnikih manjina rukovodi se u velikoj mjeri teorijskim radovima Willa Kymlicke koji je i sam sudjelovao u radu ekspertne skupine koja je predloila definicije etnikih manjina i njihova prava.8 Autori govore o tri vrste manjinskih skupina: o nacionalnim i etnokulturnim manjinama te o starosjediocima (usp. Kymlicka, 1997). Nacionalne manjine odreuju kao povijesno naseljene zajednice koje imaju svoj poseban jezik i/ili vlastitu kulturu. One su esto postajale manjinom usljed prekrajanja meunarodnih granica pa je podruje na kojem ive prelazilo iz vlasti jedne drave u drugu; ili se pak radi o etnikim skupinama koje, iz razliitih razloga, nisu osnovale vlastitu dravu i stoga se nalaze unutar vee drave odnosno nekoliko drava.9 Etnokulturne manjine, smatraju, ine veinom imigranti, izbjeglice i njihovi potomci koji uglavnom stalno ive u zemljama razliitima od onih iz kojih su potekli (premda tu ukljuuju i raseljene osobe). Treu vrstu ine starosjedioci koji, prema autorima, imaju sva obiljeja nacionalnih manjina, a dodatno se razlikuju po tome to je starosjedilako stanovnitvo naselilo odreeno podruje prije veDeveterolanu ekspertnu skupinu angairala je Zaklada Friedrich Naumann sa zadatkom da izradi nacrt Deklaracije o pravima manjina. Prijedlog strunjaka raspravljen je u nekoliko navrata na razliitim razinama te je 2000. godine u Berlinu Deklaracija slubeno usvojena. Premda je ona samo prijedlog za daljnja razmatranja, valja na nju upozoriti jer se ini najcjelovitijim pristupom definiranju etnikih manjinskih skupina i njihovih prava. Nijedan slubeni dokument UN-a i europskih institucija nije tako cjelovito definirao te skupine niti diferencirao njihova prava. Manjine koje su to postale prekrajanjem meunarodnih granica, esto nakon ratova, Rogers Brubaker (2000) naziva sluajnim dijasporama.
9 8

177

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

inskog stanovnitva, a postalo je manjinom nakon osvajanja i/ili kolonizacije. Budui da su starosjedioci prvi narod svoje zemlje i imaju daleko starija prava na teritorij, oni zasluuju, smatraju autori, i posebna prava koja ukljuuju i pravo na potpunu samoupravu (Prava manjina, 2001: 1213). Ono bitno prema emu autori deklaracije razlikuju te tri vrste manjinskih skupina jest to da su se pripadnici etnokulturnih manjina u svom poloaju nali vlastitom odlukom da imigriraju u neku dravu, dok pripadnici nacionalnih manjina, a napose starosjedioci, svoj poloaj nisu izabrali, oni su se u njemu zatekli zbog drutvenih i povijesnih okolnosti i procesa na koje nisu mogli utjecati. Stoga za etnokulturne manjine predviaju ponajprije pravo na to da ne budu diskriminirani, pravo na prilagodbu u novoj zajednici i ouvanje svojih grupnih identiteta, a za druge dvije vrste manjinskih skupina jo i razliite stupnjeve autonomija od kulturnih do teritorijalnih. Premda je mogue sloiti se s time da su tom diobom uglavnom obuhvaene osnovne vrste etnikih manjinskih skupina i da su kriteriji diobe analitiki relevantni, u ukupnoj argumentaciji, osobito kada se govori o pravima, ini se, ipak prevladava svojevrsno arbitrarno reduciranje stvarnih drutvenih okolnosti. Naime, na temelju triju diobenih kriterija, trajnosti prisutnosti na odreenom teritoriju, dravljanstva i injenice da se pripadnici manjine nisu svojom voljom nego sluajnou nali u manjinskome poloaju, sugerira se via razina prava to ih ostvaruju (ili bi ih trebali ostvarivati). Brojnost, vitalnost i perspektive manjinske skupine, ini se, manje su vane i vrijedne. Tako se za imigrante kao pripadnike tzv. novih manjina (Berque, 1991) ili etnokulturnih manjina (Prava manjina, 2001) predvia nia razina prava. Ona proizlazi iz shvaanja da su se oni dobrovoljno uselili u neku zemlju i stoga se smatraju otvorenijima prema asimilacijskim procesima u zemlji primitka (Prava manjina, 2001). Pritom se unekoliko arbitrarno procjenjuje dobrovoljnost izbora useljavanja ekonomskih imigranata, napose cijelih obitelji, a na zemlju primitka kao odabrani cilj gleda se kao na objekt koji s tim odabirom nema nita. No odluka o migriranju, ni onda kada je ono uvjetovano ekonomskim razlozima, ne mora biti posljedica elje ve moe biti, a esto i jest, rezultat odreene prinude. Nadalje, relativna kratkoa njihova boravka u zemlji primitka (u odnosu na autohtone manjine) esto ne iskljuuje dugotrajnu drutvenu i povijesnu povezanost zemalja podrijetla i primitka koja je odigrala vanu ulogu u odabiru zemlje primitka. Manjinska situacija nastala imigracijom nije, dodue, proizila iz prekrajanja granica, a izbor zemlje primitka teko bi se mogao nazvati sluajnim. No koliko je u svemu tome bilo slobodne volje migranata? Naime, osim to su zapadnoeuropske zemlje u drugoj polovini 20. stoljea svojom imigracijskom politikom mamile emigrante iz siromanijih zemalja, i drutveno-povijesne, politike i kulturne veze zemalja primitka i podrijetla utjecale su na izbor zemlje useljavanja. Stoga neki autori i govore o tri tipa zemalja kada klasificiraju imigracijske zemlje EU prema njihovoj imigracijskoj povijesti, shvaanju migracija i manjina. Prvu skupinu ine zemlje s relativno velikom imigracijom iz nekadanjih kolonija (Francuska, Nizozemska, Velika Britanija, primjerice), drugu zemlje koje su sustavno regrutirale radnu snagu (Austrija, Belgija, Danska, Luksemburg, Njemaka i vedska), a treu skupinu ine nove imigracijske zemlje koje su od tradicionalno emigracijskih tijekom kasnih osamdesetih (Grka, Italija, Portugal i
178

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

panjolska) i poetkom devedesetih godina 20. stoljea (Finska i Irska) postale imigracijske (Jandl, Kraler i Stepien, 2003).10 Slijedom te klasifikacije i uvidom u podatke o zemljama podrijetla imigranata (v. Tendances des migrations internationales, 2005) u pojedinim imigracijskim zemljama, mogue je zakljuiti da, premda je rije o ljudima koji su svojevoljno napustili svoju zemlju, izbor zemlje primitka nije uvjetovan samo osobnim preferencijama migranata i/ili imigracijskom politikom zemlje primitka te da se mogu naslutiti i razlozi toga izbora proizili iz spleta drutveno-povijesnih, prvenstveno politikih i kulturnih veza zemalja podrijetla i primitka. Naime, nije sluajno da je veina stranaca (odnosno etnikih manjina) u Velikoj Britaniji11 potekla iz bivih britanskih kolonija (iz zemalja Indijskoga potkontinenta, karipskih otoka, Afrike), u Francuskoj iz Maroka, Alira i supsaharske Afrike, u Nizozemskoj iz Indonezije, da je u Njemaku najvei broj imigranata pristigao iz Turske (v. Tendances des migrations internationales, 2005; usp. Jandl, Kraler i Stepien, 2003).12 ak i u nove imigracijske zemlje pristiu imigranti iz njihovih nekadanjih kolonija (u Portugal iz Kapverdskih otoka, Brazila i Angole, a u panjolsku iz Maroka i Ekvadora). Najposlije i ulazak u sve zapadnoeuropske imigracijske zemlje ozakonjen je, potrebe njihova gospodarstva godinama su poticale dolazak stranih radnika, i onda kada se njihov boravak ustalio, kada se pokazalo da on nije privremen, injenica da su nedavno uli u zemlju ne umanjuje njihove potrebe kao pojedinaca i zajednica. Uostalom, i ta je nedavnost relativna budui da se imigranti koji su pristigli velikim imigracijskim valom koji je zapoeo u drugoj polovini 20. stoljea, davno je utvreno, ustaljuju u zemljama primitka, a njihova prisutnost traje desetljeima.13 Etnike manjine razlikuju se prema vie kriterija. No trebaju li se razlikovati i njihova prava? Autohtone manjine su dugotrajnom nacionalnohomogenizacijskom politikom uglavnom pretvorene u brojano minorne skupine. Pri priznavanju prava na razliku kojom se esto eli ispraviti povijesno uinjena nepravda, malobrojnost njihovih pripadnika kompenzira njihova drevnost i koncentriranost na nekom, makar i manjem teritoriju. Nakon to je napokon prihvaeno da je zatomljivanje razlika i uskraivanje prava kulturno i etniki razliitima osiromaenje duhovnoga i fizikog prostora, poela se graditi europska kulturna politika koja tei poticanju razliitosti i revitalizaciji manjinskih jezika i kultura. Grade se osnove na kojima bi regionalni i manjinski jezici, koji su, osobito tijekom procesa nacionalnih homogenizacija, bili potiskivani, diskriminirani i
10

Naravno, napominju Jandl, Kraler i Stepien (2003), ima zemalja koje pripadaju dvjema kategorijama: Francuska, primjerice, pripada i prvoj i drugoj kategoriji, Portugal prvoj i treoj itd.

11 U Velikoj Britaniji, koja istie svoju multikulturnost, dio imigrantske populacije potpada pod kategoriju etnikih manjina definiranu u rasnim kategorijama.

Dok Veliku Britaniju, Nizozemsku i Francusku s navedenim emigracijskim zemljama povezuje njihova kolonijalna prolost, Njemaku i Tursku povezuju stare politike i kulturne veze (v. npr. Grant, 1994; Akgndz, 1998). Tako, primjerice, prvi imigranti u Veliku Britaniju nisu poeli stizati 1960. s Velikih i Malih Antila i Bahamskog otoja, iz Indije, Pakistana i Hong Konga. Velika je glad prognala Irce ve 1840., a pogromi u istonoj Europi idove. Talijani su se poeli naseljavati u Britaniji jo krajem 19. stoljea. Nakon Drugoga svjetskog rata i uvoenja nove politike poeli su pristizati Poljaci (Grant, 1994).
13

12

179

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

marginalizirani, mogli stei svoje mjesto u stvaranju, kako se deklarira, Europe svih njezinih naroda.14 Unato tome dobar dio zemalja Europske unije uglavnom jo nema zakonski reguliranu zatitu autohtonih etnikih manjina (v. tablicu 1).15 Tablica 1: Procjena broja autohtonih etnikih/jezinih manjina u petnaest zemalja Europske unije i regulacija zatite manjinskih prava
Zemlja Austrija Belgija Danska Finska Francuska Grka Irska Italija Luksemburg Nizozemska Njemaka Portugal panjolska vedska Velika Britanija Broj etnikih/ jezinih manjina 6 2 4 6 7 7 1 12 -* 3 4 3 6 4 6 Pravna zatita manjina da (Ustav, Zakon o nacionalnim manjinama) ne ne, osim zatite njemake manjine meudravnim sporazumom da, posebnim i ustavnim zakonom ne da (Ustav) da ne ne rasna i etnika jednakost da, posebnim i ustavnim zakonom ne ne da, posebnim zakonom rasna jednakost

Izvori: za broj manjina Pan i Pfeil, 2003; za pravnu zatitu manjina Jandl, Kraler i Stepein, 2003, osim za Dansku (Legal Aspects, 2000) * Za zemlje s manje od 1 000 000 stanovnika Pan i Pfeil (2003) nisu proveli analizu etnikih manjina.
14 Ujedinjena Europa, ini se, ima selektivan pristup svim svojim narodima pa, primjerice, na popis manje upotrebljavanih jezika Europske unije uvrtava samo one koje smatra indigenima. Naelo autohtonosti nadjaalo je naelo stvarnog stanja u oblikovanju jezine politike tako da na tom popisu nema jezika tzv. novih manjina, tj. jezika imigranata, poput turskoga ili arapskog jezika, od kojih svaki ima vie govornika od mnogih priznatih autohtonih manjinskih jezika (Wright i Ager, 1995; Hansen, 1998). Nadalje, iz Bijele knjige o odgoju i obrazovanju (koju je Europska komisija pripremila kao temelj Unijine obrazovne politike) razvidno je da se europski identitet smatra nasljednim, a da je osjeaj pripadnosti dananjoj europskoj kulturi izgraen na korijenima u europskoj prolosti (Livre blanc..., 1995; Hansen, 1998). Tako se pravo na razliitost odvaguje upravo nad onima ija je uoljiva prisutnost i inicirala reguliranje toga prava, tj. na suvremenim migrantima.

Preteno su upotrijebljeni podaci koji su skupljeni za European Monitoring Centre on Racism and Xenophobia (EUMC) u razdoblju 2001. 2003. u tadanjim dravama Europske unije (v. Jandl, Kraler i Stepien, 2003; Chahrokh, Klug i Bilger, 2005). Premda je nakon toga Europska unija proirena novim lanicama i slika je unekoliko promijenjena, upravo su izneseni podaci indikativni. Naime, rije je o zemljama od kojih su neke utkane u same temelje Europske unije i koje su k tomu postavljale uvjete novim lanicama za njihovo prikljuenje, a meu tim uvjetima bila je i zatita manjinskih prava. Nadalje, rije je o zemljama koje osim autohtonih (priznavale ih ili ne) imaju i svoje nove manjine pa se na njihovu primjeru bolje uoava kompleksnost manjinske problematike i vanost regulacije etnike arolikosti u suvremenom drutvu.

15

180

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

Stara uskogrudnost i sklonost nacionalnoj homogenizaciji nije, ini se, do kraja prevladana. Iz tablice 1 vidi se da gotovo polovina analiziranih zemalja nema zakonski reguliranu zatitu prava autohtonih manjina. Neke, poput Francuske, i ne priznaju njihovo postojanje na svome teritoriju. Istodobno se sve one suoavaju s etnikom razliitou to su je unijele imigrantske skupine koje europskoj arolikosti dodaju nov biljeg. U ukupnoj strukturi stanovnitva petnaest (starih i novih) imigracijskih zemalja Europske unije imigranti su, barem prema procjenama, podjednako brojni kao i pripadnici autohtonih, odnosno priznatih nacionalnih manjina (v. tablicu 2). Tablica 2: Etnika struktura stanovnitva u petnaest zemalja EU u postocima16
Zemlja Austrija Belgija Danska Finska Francuska Veinsko stanovnitvo* 89,0 57,8 Flamanci 32,6 Valonci 90,692,8 91,7 76,580,5 Autohtone (nacionalne i jezine) manjine** 2,1 (Slovenci, Hrvati, Maari, esi, Romi, Slovaci) 0,9 (Luksemburani, njemaki govornici ) 2,3 (Grenlanani /Eskimi/, Ferojci, Nijemci, Romi) 6,5 (veani, Rusi, Romi, Sami, idovi, Tatari) 13,9 (jezine manjine: Oksitanci, Alzaani, Lorenci, Bretonci, Katalonci, Korzikanci, Flamanci, Baski) 2,2 (Turci, Makedonci, Vlasi, Pomaci, Albanci, Romi, idovi) 0,6 (Travelers /putnici/) 4,9 (Sardinci, Furlani /Retoromani/, Nijemci, Oksitanci, Romi, francuski govornici /Frankoprovansalci/, Albanci, Slovenci, Ladini /Retoromani/, Grci, Katalonci, Hrvati) 3,2 (Frizi, Romi, idovi) Nove etnike manjine/imigranti*** 8,9 strani dravljani 8,7 strani dravljani 4,9 strani dravljani 7,1 imigranti i njihovi potomci 1,8 strani dravljani 5,6 strani dravljani 7,4 imigranti 9,6 stranci po dravljanstvu ili podrijetlu 7,3 strani dravljani 3,0 strani dravljani 2,5 strani dravljani

Grka Irska Italija

90,5 96,4 92,6

Luksemburg**** Nizozemska

79,392,7

Njemaka Portugal panjolska

90,9 96,5 75,5

37,3 strani dravljani 4,1 strani dravljani 17,5 imigranti 9,0 roeni u inozemstvu 0,2 (Luiki Srbi, Danci, Romi, 8,9 strani dravljani Frizi) 1,4 (Romi, mirandeki i bara- 2,1 strani dravljani kenjski govornici) 21,9 (Katalonci, Galicijci, Romi 2,6 strani dravljani /Gitanos/, Baski, Oksitanci)

Tablica ne odraava stvarno stanje u pojedinim zemljama. Ona je zasnovana dijelom na procjenama, dijelom na nekomparabilnim popisnim podacima. Njezina je osnovna svrha da predoi etniku i kulturnu nehomogenost u petnaest europskih imigracijskih zemalja, kao i elemente za razumijevanje te nehomogenosti.

16

181

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

vedska Velika Britanija

81,787,9 91,594,5

6,8 (Finci, Romi, idovi, Sami) 1,4 (/jezine/ manjne: govornici velkoga, irskogelskog, kotsko-gelskog, kornijskog, manskog; Romi)

5,3 strani dravljani 11,5 roeni u inozemstvu 4,1 strani dravljani 7,1 etnike manjine

Izvori: za autohtone/nacionalne manjine Pan i Pfeil, 2003; za nove manjine/imigrante Jandl, Kraler i Stepein, 2003 * Razlika izmeu ukupnog stanovnitva i zbroja autohtonih/nacionalnih manjina i (pojedinih kategorija) novih manjina/imigranata. ** Pripadnici pojedinih manjina navedeni su redoslijedom koji odgovara njihovoj zastupljenosti u ukupnoj, odnosno manjinskoj populaciji. *** Navedeni su prema popisnim kategorijama u pojedinim zemljama. **** Za zemlje s manje od 1 000 000 stanovnika Pan i Pfeil (2003) nisu proveli analizu etnikih manjina.

Etniku arolikost europskih zemalja nije jednostavno predoiti. Europske drave najee su nacionalne drave, s vlastitim poimanjem svoje etnike raznolikosti iz kojeg proizlazi i njezina regulacija. Ujedno, razvile su i svoje posebne imigracijske politike ija je posljedica ne samo razliito reguliranje statusa imigrantske populacije, nego i razliit nain iskazivanja njihova broja. Tako ni podaci o etnikim skupinama kao ni o imigrantima nisu unutar sebe usporedivi. To osobito izlazi na vidjelo kada se usporeuju podaci o etnikim manjinama i imigrantima u zemljama Europske unije koje bi sve trebale podlijegati istim, zajednikim sporazumima i mjerama vezanim uz zatitu manjina, odnosno migranata. Tako, primjerice, Francuska nije ratificirala Okvirnu konvenciju Vijea Europe o zatiti nacionalnih manjina jer se smatra da nije kompatibilna s njezinim ustavom. Naime, Francuzi od Deklaracije o pravima ovjeka i graanina iz 1789. godine i kroz svoj ustav tite jednakost svih graana, pravo svakog pojedinca na osjeaj privrenosti i sustav vjerovanja. To se, dakako, odnosi na pojedinca kao osobu, a ne na pojedinca kao lana neke skupine.17 U Francuskoj skupine koje bi bile nositeljice tih vjerovanja zakonski ne postoje. Zna li se da svoj vrijednosni sustav Francuzi smatraju univerzalnim (usp. Todorov, 1989), razumljivo je to iz takve samopercepcije proizlazi i taj osobiti pristup manjinama. Za razliku od Francuske, Velika Britanija sebe shvaa kao multikulturnu dravu, ali je zanimljivo, meutim, da se u njoj u vezi s pra-

To liberalno naelo koje prednost daje pojedincu nad skupinom osporava se tvrdnjama da prava manjinskih skupina valja zatititi priznavanjem kolektivnih prava. Premda je potivanje pojedinca vrhunska vrijednost liberalne misli, postupno i liberalni teoretiari usvajaju injenicu da je manjinske skupine teko zatititi ostvarivanjem pojedinanih prava (v. Kymlicka, 1997). Premda podreenost i marginaliziranost nisu nune odrednice manjinskih skupina, njima je ipak potrebna posebna zatita. Ta je zatita u suvremenim drutvima dvostruko utemeljena jer se zasniva na ljudskim pravima i kolektivnim manjinskim pravima. Utemeljenost manjinskih prava u ljudskim pravima pokazala se nedovoljnom jer je prilino fluidno i nejasno smjetena u privatnu sferu iz koje vodi preac prema asimilaciji u veinsku, dominantnu kulturu, religiju, odnosno skupinu. Stoga su Ujedinjeni narodi i uveli kolektivna manjinska prava koja tite interese skupine: pravo na kulturu, na religiju, na jezik i na obrazovanje (usp. Demichel, 1985). U praksi se pokazalo da veinske zajednice esto ta prava ne potuju i da za to uglavnom ne trpe nikakve posljedice. Stoga i valja razlikovati pravni od stvarnog poloaja manjina.

17

182

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

vima manjina prvenstveno pojavljuje pojam rase,18 a pojam etninosti pojavljuje se prvenstveno u vezi s imigrantima (v. Mason, 1991).19 No ne ini se da je ijedna od njih uspjeno razrijeila pitanje regulacije svoje etnike raznolikosti tako da time podjednako budu zadovoljni pripadnici i manjinskoga i veinskog stanovnitva.

Zakljuak Namjera ovoga rada bila je podsjetiti na postojanje razliitih etnikih manjina u Europi te pokuati iskristalizirati elemente njihova definiranja i diferenciranja iz ega u konkretnim drutvima, pokazalo se, proizlaze njihova prava. Pojam etnike manjine shvaen je kao generiki pojam koji se odnosi na manjinski poloaj skupine u sociolokom smislu rijei i postojanje razlikovnih etnikih svojstava u odnosu na ostale skupine u drutvu. Iz ume pojmova (nacionalna, jezina, vjerska, rasna, imigrantska, etnika manjina i sl.) i podjela, uglavnom dihotomija (poput autohtone alohtone, tradicionalne nove manjine), izdvojena je kao najtemeljitija podjela na nacionalne i etnokulturne manjine i starosjedioce i na temelju njihova odreenja utvreno nekoliko kriterija prema kojima se u stvarnosti razlikuju etnike manjine: uvjeti pod kojima su nastale (migracijom, povijesnim okolnostima uvjetovanim ratovima, prekrajanjima granica, kolonizacijom i sl.) i njihova drutveno-politika prolost unutar odreene drave, duljina boravka na odreenom teritoriju, posjeduju li ili ne pripadnici pojedine manjine dravljanstvo u odreenoj dravi te imaju li ili nemaju matinu dravu/naciju. Diferencijacija etnikih manjina na osnovi tih kriterija implicira i razliite razine prava pojedinih vrsta manjina u pojedinim zemljama. Velika je razlika meu dravama: neke europske zemlje nisu ni priznale postojanje etnikih manjina na svome teritoriju, mnoge nisu zakonski zatitile prava svojih manjina. Ni ondje gdje postoji pravna regulativa nisu sve etnike manjine niti priznate niti u jednakome poloaju. Nema ni konsenzusa oko pojmova meu zemljama lanicama Europske unije. Zajedniko obiljeje koje, meutim, jo vie dijeli pojedine etnike manjine jest to da se pravo na razliitost, otkako je prihvaeno, u stvarnosti provodi selektivno i sa zadrkom. Njega ne ostvaruju ni sve etnike manjine niti se provodi u svim europskim dravama. Duga povijest potiskivanja etnikih razliitosti u europskim nacionalnim dravama gurnula je mnoge etnike skupine na margine drutva, ali ih nije nuno iskorijenila. Unijela je, meutim, u manjinsko-veinske odnose poprilino gorine koja se perpetuira manifestirajui se stupnjevito od nezadovoljstva do sukoba. Suvremene podjele na nekad obespravljene tradicionalne manjine koje se nastoje revitalizirati i nove etnike
Britanska vlada je 2003. godine donijela Race Regulations kako bi poboljala Race Relations Act iz 1976. godine koristei se, dakle, terminologijom koju je znanost ve odavno potisnula. U britanskom zakonodavstvu pod rasnom skupinom podrazumijeva se skupina osoba odreena bojom koe, rasom, nacionalnou (ukljuujui dravljanstvo) ili etnikim ili nacionalnim podrijetlom (The Cornish and the Council of Europe Framework Convention for the Protection of National Minorities, 2005).
19 Pod etnikim manjinskim zajednicama misli se na tzv. vidljive manjine u koje se ubrajaju imigranti (osobito oni afrokaripskog, indijskog i sl. podrijetla). Drugu skupinu ine povijesni nacionalni identiteti unutar Ujedinjenog Kraljevstva, a u nju spadaju koti, Velani i Irci. Korni se, primjerice, ne spominju kao manjina to je pokrenulo njihove zahtjeve za priznanjem manjinskoga statusa (v. The Cornish and the Council of Europe Framework Convention for the Protection of National Minorities, 2005). 18

183

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

manjine koje se oblikuju iz imigrantske populacije otvaraju, ini se po svemu, mogunosti za nove oblike diskriminacije. Stoga, bilo da je rije o skupinama s malim brojem pripadnika koje su potiskivane tijekom stolje nacionalnohomogenizacijskih procesa ili o novim manjinama koje se tek oblikuju tijekom suvremenih migracijskih procesa, moe se zakljuiti da bi manjinska prava trebalo nastojati izjednaiti. Naime, hijerarhizacija prava moe dovesti do frustracija s dalekosenim posljedicama. S druge strane, valja napomenuti da ak i samo govorenje o manjini nosi u sebi prizvuk stigmatizacije, ali i da pojam manjine ima smisla sve dok postoji potreba za zatitom manjinskih prava. A ta e potreba postojati sve dok budu postojali neravnopravni odnosi moi meu etnikim skupinama.

LITERATURA
AKGNDZ, Ahmet (1998). Migration to and from Turkey, 17831960: types, numbers and ethno-religious dimensions, Journal of Ethnic and Migration Studies, god. 24, br. 1, str. 97120. BERQUE, Jacques (1991). New Minority Groups in the Citadel of Europe: General Report. Strasbourg: Council for cultural co-operation, School and out-of-school education section. BRUBAKER, Rogers (2000). Accidental Diasporas and External Homelands in Central and Eastern Europe: Past and Present, Institute for Advanced Studies, Vienna, Political Science Series no. 71. CHAHROKH, Haleh, KLUG, Wolfgang i BILGER, Veronika (2005). Migrants, minorities and legislation: Documenting legal measures and remedies against discrimination in 15 Member States of the European Union. Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities. The Cornish and the Council of Europe Framework Convention for the Protection of National Minorities [www.geecee.co.uk/CNMR] 31. 8. 2005. DEMICHEL, Andr (1985). Minorits, u: Encyclopdia Universalis, corp. 7. Paris: diteur Paris, str. 326331. GRANT, Nigel (1994). Multicultural societies in the European Community the odd case of Scotland, European Journal of Intercultural Education, god. 5, br. 1, str. 5158. GRIN, Franois (2004). Droits des minorits, u: Gilles Ferrol i Guy Jucquois (ur.) Dictionnaire de l'altrit et des relations interculturelles. Paris: Armand Colin, str. 210217. HANSEN, Peo (1998). Schooling a European identity: Ethno-cultural exclusion and nationalist resonance within the EU policy of The European dimension of education, European Journal of Intercultural Education, god. 9, br. 1, str. 523. HUTNIK, Nimmi (1991). Ethnic Minority Identity: A Social Psychological Perspective. Oxford: Clarendon Press. JANDL, Michael, KRALER, Albert i STEPIEN, Anna (2003). Migrants, Minorities and Employment: Exclusion, Discrimination and Anti-discrimination in 15 Member States of the European Union. Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities. KATUNARI, Vjeran (2003). Sporna zajednica: novije teorije o naciji i nacionalizmu. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko socioloko drutvo. KYMLICKA, Will (1997). Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights. Oxford: Clarendon Press.
184

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

Legal Aspects of the Rights of National Minorities / O pravnim aspektima prava nacionalnih manjina: Seminar (2000). Zagreb: Ured za nacionalne manjine Vlade republike Hrvatske. Livre blanc sur lducation et la formation. Enseigner et apprendre: Vers la socit cognitive (1995). Bruxelles Luxembourg: CECA-CE-CEEA. MANN, Michael (1986). The sources of social power. Vol. I: A history of power from the beginning to A.D. 1760. Cambridge: Cambridge University Press. MARTINIELLO, Marco (1995). Lethnicit dans les sciences sociales contemporaines. Paris: Presses Universitaires de France. MASON, David (1991). The Concept of Ethnic Minority: Conceptual Dilemmas and Policy Implication, Innovation, Vienna, god. 4, br. 2, str. 191209. PAN, Christoph i PFEIL, Beate Sibylle (2003). National Minorities in Europe: Handbook. Wien: Braumller. POUTIGNAT, Philippe i STREIFF-FENARD, Jocelyne (1995). Thories de lethnicit. Paris: Presses Universitaires de France. Prava manjina. Deklaracija liberalnih demokratskih naela o etnokulturalnim i nacionalnim manjinama i starosjediocima (2001). Zagreb: Zaklada Friedrich Naumann. SCHERMERHORN, Richard (1996). Ethnicity and Minority Groups, u: John Hutchinson, i Anthony D. Smith (ur.). Ethnicity. Oxford New York: Oxford University Press, str. 1718. SMITH, Anthony D. (1988). The Ethnic Origins of Nations. Oxford: Basil Blackwell. Tendances des migrations internationales [SOPEMI 2004]. Paris: OCDE, 2005. TODOROV, Tzvetan (1989). Nous et les autres. La rflexion franaise sur la diversit humaine. Paris: Gallimard. VUKAS, Budislav (1978). Etnike manjine i meunarodni odnosi. Zagreb: kolska knjiga. WRIGHT, Sue i AGER, Dennis (1995). Major and minor languages in Europe: the evolution of practice and policy in the European Union, European Journal of Intercultural Education, god. 5, br. 3, str. 4453

Jadranka ai-Kumpes, Josip Kumpes ETHNIC MINORITIES: ELEMENTS IN DEFINING AND HIERARCHISATION OF THE RIGHT TO DIFFERENCE
SUMMARY
The theme that this paper examines are minorities, or rather ethnic minorities, which are central within the framework of social phenomena and processes linked to the multiethnic and multicultural structure of contemporary societies. Proceeding from the assumption that clarity of concepts is a precondition for understanding and solving problems pertaining to ethnic minorities, the authors provide a critique of the definitions and differentiations of concepts from which, in concrete societies and in specific ways, the rights of ethnic minorities mainly derive. The problem is posed in the context of contemporary societies, especially the immigration societies of the European Union, and the authors note the ethnic heterogeneity of the latter and the declared general consensus on the right to difference and on the importance of this right. Comparing, on the one hand, the ethnic structures of fifteen countries of the European Union (based 185

Jadranka ai-Kumpes i Josip Kumpes: Etnike manjine, Migracijske i etnike teme 21 (2005), 3: 173186

on census data and estimations), and on the other hand data pertaining to the legislative regulation of minority protection in these countries, the authors conclude that various forms of selective denial of equality of the right to difference are in action. Contemporary divisions distinguishing between formerly disprivileged traditional minorities that are striving towards their revitalisation, and new ethnic minorities that are being formed out of immigrant populations, open possibilities for new forms of discrimination. Therefore, the authors further conclude that an attempt should be made to make minority rights equal, also since establishing hierarchies of rights, as has been shown throughout history, may lead to frustrations with longterm consequences. KEY WORDS: ethnic minorities, ethnicity, ethnic diversity, immigrants, minority protection, right to difference, Europe

Jadranka ai-Kumpes, Josip Kumpes MINORITS ETHNIQUES : LMENTS DE DFINITION ET HIRARCHISATION DU DROIT LA DIFFRENCE
RSUM
Cette tude a pour objet les minorits, savoir les minorits ethniques occupant une place centrale dans le cadre des phnomnes et processus sociaux lis la structure multiethnique et multiculturelle des socits contemporaines. Partant de la supposition que la clart des concepts est une condition ncessaire la comprhension et la solution des problmes lis aux minorits ethniques, les auteurs posent en problmatique la dfinition et la distinction des concepts sur lesquels se fondent de faon spcifique les droits des minorits ethniques dans des socits concrtes. Le problme est situ dans le contexte des socits contemporaines, en particulier dans les pays dimmigration de lUE, et concerne leur htrognit ethnique, le consensus gnral dclar sur le droit la diffrence et limportance de ce droit. Comparant, dune part, la structure ethnique (donne par les recensements et les estimations) de quinze pays de lUnion europenne et, dautre part, les donnes sur la rgulation juridique de la dfense des minorits dans ces pays, les auteurs observent quon voit sexercer diverses formes de ngation slective de lgalit du droit la diffrence. Les distinctions contemporaines qui stablissent entre les minorits traditionnelles, parfois victimes dinjustices et sefforant de se revitaliser, et les nouvelles minorits ethniques, qui se constituent partir de la population immigre, ouvrent la porte de nouvelles formes de discrimination. Les auteurs concluent donc quil serait bon dessayer de niveler les droits des minorits, entre autres parce que la hirarchisation des droits, ainsi quen tmoigne lhistoire, peut conduire des frustrations lourdes de consquences. MOTS CLS : minorits ethniques, ethnicit, diversit ethnique, immigrants, protection des minorits, droit la diffrence, Europe

186