7. POGLAVLJE 1.

Navedite dva glavna djela Johna Ruskina u kojima se zalae za konzervatorski pristup kulturnoj batini i godine njihove objave? (4) The Stones of Venice (1851.-53.), Seven Lamps of Architecture (1849.) 2. Kako Ruskin opisuje restauriranje u Lui pamenja i to predlae? (3) U Lui pamenja Ruskin opisuje restauriranje kao LA od poetka do kraja. Smatra da je ono najvee unitenje koje graevina moe pretrpjeti jer podrazumijeva reproduciranje starih oblika uz pomo nove grae ime se razara jedinstveno i autentino djelo i nakon kojega ne ostaju nikakvi ostaci staroga te da je ona laan opis onoga to je uniteno. On predlae da se napravi model stare zgrade u koji bi predstavljao pretpostavljeni izgled iz prolosti, ali ne vidi svrhu toga. 3. Kako G. G. Scott dijeli arhitektonsku batinu u polemici s Ruskinom 1850. godine? (4) Scott dijeli batinu na etiri dijela: 'puke starine' (npr Stonehenge) (ne predstavljaju problem); razvaline crkvenih ili svjetovnih graevina (zahtijevaju hitno djelovanje zbog brzog propadanja); graevine u upotrebi (predlae maksimalno odravanje i restauriranje samo izgubljenih dijelova) i fragmentarne ostatke u modernijim graevinama. 4. Restauratorska naela Georgea Edmunda Streeta. (5) G.E. Street smatrao je da arhitekt treba biti osobno ukljuen u sve dijelove nadzora graevina jer je graevinu mogue temeljito shvatiti tek nakon detaljnog mjerenja i crtanja svakog njenog dijela. Prema njegovom miljenju veina pogreaka pri radu na graevini proizlazila je iz arhitektove neprisutnosti. Takoer je smatrao da je brigu o britanskom graditeljskom naslijeu ne treba povjeriti Vladi te da bi se pravni uvari, primjerice crkava (biskupi, arhiakoni), trebali savjetovati s priznatim profesionalcima kada je rije o restauriranju. Na temelju njegovog izlaganja u Kraljevskom institutu (RIBA) nastao je 1865.g. niz pravila pod naslovom Konzerviranje starih spomenika i ostataka (Conservation of Ancient Monuments and Remains). Neke od smjernica koje predlae ovaj spis (poput uklanjanja nadoknada, upotrebe cementa i uvrivaa za kamenje) kasnije su izazvale probleme. 5. Naela Sidneya Colvina iz 1877. godine: navedite ime spisa i naela. (3) Colvin je prikupio glavne Ruskinove stavove koji su postupno bili i proireni te ih je objavio u spisu Restoration and Anti-Restoration. On je graevinu zamislio kao umjetniko djelo koje moe prikazati djela mnogih izmjenjujuih sila, a to je vie tragova tih sila, to je vea njihova povijesna vrijednost. Od Ruskina je preuzeo miljenje da graevina posjeduje dvostruku privlanost zbog slikovitosti i starosti te da je starija izvedba ljepa od nove, ali i zanimljivija je jer upuuje na uzvienije misli. Takoer je smatrao da je ludost razarati kasnije strukture zbog arheolokog istraivanja, popravka ili bilo kojeg drugog razloga, a restauracija predstavlja ok za graevinu.

6. Reakcija Williama Morrisa na stilsko restauriranje opiite djelovanje, ime ustanove koju osniva, lanove i naela. (5) William Morris suprotstavio se stilskom restauriranju predlaui udruivanje zbog obrane starih graevina. Kao rezultat tih tenji 1877. utemeljeno je Drutvo za zatitu starih graevina (SPAB). Najistaknutiji lanovi bili su Thomas Carlyle, John Ruskin, profesor Jamse Bryce, Sir John Lubbock, Lord Houghton, profesor Sidney Colvin, Edward BurneJones i Phillip Webb, a Morris je izabran za poasnog tajnika. Morris je sastavio i Manifest drutva u kojemu su objavljena osnovna naela. U njemu stoji da su stare graevine, kao i 'svako djelo koje bi umjetniki obrazovani ljudi smatrali vrijednim rasprave', cjeline sa svim njihovim promjenama i dodacima. Svrha je ouvati ih materijalno i predati buduim generacijama. Vodea naela drutva bila su 'konzervatorski popravak' i 'odgoda propadanja svakodnevnom skrbi'. 7. Wilhelm Lbke i restauriranje Frauenkirche u Mnchenu. (3) Obnova Frauenkirche u Mnchenu traje od 1852-'62. i vraen joj je raniji 'predivni oblik'. Njena obnova izazvala je brojne osude, a jedan od pisaca kritiara bio je i Lbke. On je openito smatrao da je ta 'restauratorska grozniavost' otila predaleko i unitila brojne spomenike. Primjetio je uklanjanje jo funkcionalnih konstrukcija kao to su oltari ili renesansni lukovi te je ukazao na injenicu da je na crkvama potrebno potivati slojevitost jer one nisu izgraene kako bi slijedile neki ideal ljepote, nego kao ivua svijest o Bogu. 8. Koji je njemaki diplomat i arhitekt na prijelazu 19. na 20. st. radio na uvoenju Ruskinovih ideja u svoju zemlju i koja je naela zastupao u odnosu na stilsko restaur.? (2) Hermann Muthesius, koji je, po uzoru na Ruskina, smatrao da je glavna svrha konzerviranja odravanje umjesto rekonstruiranja. Takoer je smatrao da se ne smiju dopustiti nikakvi dodaci u smislu umjetnikog dovravanja nestalih dijelova, nego da oni mogu biti samo privremene mjere koje se moraju jasno istaknuti. 9. Kako se zovu njemaki susreti vezani za zatitu spom. i kada se odravaju 1. puta? (2) Dani konzerviranja (Tage fur Denkmalpflege) prvi puta u Drezdenu 1900.g. 10. Konzervatorska naela Corneliusa Gurlitta. (3) Prve susrete konzervatora pod nazivom Dani konzerviranja sazvao je C.Gurlitt u Dresdenu 1900. g. Gurlitt je osobno smatrao da e budui narataji osuditi 19-stoljetne restauratorske zahvate i uvjerenje da su povijesno bili ispravni. Osim to su razorili nenadomjestive vrijednosti od nacionalnog znaaja, restauratori su prema Gurlittu unjeli i element nepouzdanosti u ove graevine. Gurlitt: Svi su povijesni arhitektonski stilovi iz aspekta odravanja i njege spomenika jednako vrijedni (gleichwertig); on konstatira prolazak dominacije skupine Stilpuristen, istie vrijednost mijeanja i raznolikosti stilova; restauriranje unitava povijesni niz graevine: jedinstvo se ne treba nalaziti u formi, nego u sadraju, a arhitekturi je potreban kontrast stilova, raznolikost

11. Georg Dehio i zatita spomenika. (3) G. Dehio ugledni povjesniar umjetnosti iz Strasbourga. Smatra ga se utemeljiteljem modernog konzervatorskog pristupa u Njemakoj. Jedna od njegovih najpoznatijih kritika bila je na Danima konzerviranja u Freiburgu 1901. g. protiv rekonstrukcije dvorca u Heidelbergu. Njegovi stavovi bili su da se propali dijelovi graevine mogu obnoviti gradnjom samo u vrlo specifinim uvjetima. Smatrao je da staro mora izgledati staro zajedno sa svim svojim oteenjima. Zagovarao je potrebu kolovanja arhitekata i tehniara u tretiranju povijesnih graevina. (Za njega je arhitekt bio djelomino tehniar, a djelomino umjetnik te je konzervatorski posao bio susret arhitekture kao umjetnosti i konzerviranja kao znanosti.) 12. Alvise Piero Zorzi i reakcija protiv stilskog restauriranja. (3) A.P. Zorzi bio je talijanski grof, Ruskinov prijatelj. Zajedno su kritizirali ureenje junog proelja crkve sv. Marka u Veneciji. On je 1877. objavio spis Osservazioni intorno ai ristauri interni ed esterni della basilica di San Marco u kojemu je predstavio crkvu kao 'muzej arhitekture' kojemu je potrebna umjetnika i arheoloka skrb. Strogo je razlikovao pojmove restauriranje i konzerviranje. Smatrao je da restauriranje predstavlja inovacije prema novim potrebama i primjenjivo je na sve to ne posjeduje arheoloku vanost, a posjeduje umjetniku, dok konzerviranje tei ouvanju od propadanja onoga to posjeduje posebnu vrijednost prema starosti i povijesnim razlozima. 13. Tito Vespasiano Paravicini i filoloko restauriranje (3) Filoloko restauriranje nastalo je u milanskom akademskom krugu gdje su strunjaci poeli povlaiti usporedbe s lingvistikim istraivanjima. Oni su spomenike poeli gledati prema znaenju latinske rijei monumentum koja se odnosi i na natpis ili dokument. Zato su spomenike smatrali nositeljima odreene poruke, a samim time i dokumentima nekog razdoblja koje treba analizirati i protumaiti, a ne krivotvoriti. Za Paravicinija spomenici su zrcala svih vremena i prema njihovim vrijednostima i prema nedostacima. 14. Camillo Boito napiite kratki osvrt o njegovu angamanu u strukovnim udrugama te o novom poimanju zatite spomenika. (5) Bio je predava na mletakoj Akademiji, milanskoj Breri i Politehnici, karijeru je poo kao stilski restaurator. 1882. pripremljene su privremene Upute za restauriranje povijesnih graevina koje su trebale promaknuti metodologiju restauriranja uz bolje poznavanje povijesnih graevina. Nakon treeg kongresa arhitekata i inenjera (1883.) Boito je svoja naela skupio u 7 toaka koje su inile preporuke usvojene u Ministarstvu javne naobrazbe. Rije je o prvoj modernoj talijanskoj povelji o zatiti i glavnom osloncu tzv. filolokom restauriranju. Spomenik nije bio ogranien na primarni (povijesni) ustroj; sve kasnije promjene i dodaci smatrani su podjadnako vanima kao povijesni dokumenti pa ih je zato potrebno i sauvati. Restauriranje je nuno zlo jer otvara vrata krivotvorini. 15. Boitova dioba graditeljskog naslijea u dobne razrede i tri vrste restauriranja iz teksta Restauriranja u arhitekturi. (6) Boito je arhitekturu podijelio u tri dobna razreda: antiku, srednjovjekovnu i modernu (od renesanse). Oni se razlikuju prema arheolokoj vrijednosti, slikovitoj pojavnosti i

arhitektonskoj ljepoti i prema tome bi trebalo odrediti vrstu restauriranja: restauro archeologico, restauro pittorico i restauro architettonico. 16. Djelovanje Alfonsa Rubbianija. (4) A.Rubbiani bio je novinar i umjetnik te samouki arhitekt restaurator. 1913. je objavio pamflet Di Bologna raibbellita. Pokuavao je oivjeti stari srednjovjekovni izgled grada Bologne. esto je uklanjao dijelove koje je smatrao bezvrijednima u odnosu na dominantn srednjovjekovno naslijee. Radio je na brojnim vanim graevinama u Bologni i borio se za ouvanje gradskih zidina koje su u to vrijeme uklanjane. Utemeljio je udrugu Aemilia Ars i sudjelovao u osnivanju Odbora za povijest i umjetnost Bolonje, koji je postavio temelje za konzervatorsko djelovanje u gradu. Mnogi su podupirali njegov rad, ali istodobno je izazivao i otre kritike. 17. Alfredo d'Andrade kratki osvrt o djelovanju i projektima. (5) A.d'Andrade bio je talijanski arhitekt portugalskog porijekla. Bio je upravitelj obnova u Pijemontu i Liguriji od 1886., a kao lan dravnih povjerenstava za javne graevine sudjelovao je u restauriranju vanih graevina kao to su crkva sv. Marka, milanska katedrala, Castel Sant'Angelo i dr. 1906. nadzirao je rad prvih povjerenstava za popis talijanskih spomenika. Boitove zamisli prihvaao je samo kada se radilo o antikim spomenicima, dok je na srednjovjekovnim graevinama vie bio blii Viollet-le-Ducu. Tako je, primjerice, opatijskoj crkvi u hodoasnikom mjestu Sacra di San Michele nakon potresa dodao nepostojee kontrafore. 18. Koji arhitekt zastupa naela tzv. povijesnog restauriranja i u kojim projektima? (3) Luca Beltrami na projektima Castello Sforzesco, (zvoniku crkve sv. Marka?) i Sansovinova loggia (gdje koristi armirani beton). U svom radu slijedi krilaticu Dov'era e com'era!. Naziv povijesno restauriranje dobilo je po tome to se upozorava na vanost dokumentiranja kao temelju svakog restauriranja. 19. Opiite restauratorski projekt na crkvi Santa Maria in Cosmedin autor projekta, vrijeme, rezultati. (3) Projekt obnove izveden je 1893-1899., a povjerenstvom za obnovu je predsjedao Giovanni Battista Giovenale. Zakljueno je da barokni sloj s poetka 18. st. treba ukloniti u korist vrednijeg sloja 12. st. Uzori su uzimani per analogiam (S. Clemente, S. Bartolomeo all'Isola). 20. Djelo Rodolfa Lancianija u Rimu. (3) R. Lanciani bio je arheolog koji je vodio istraivanja u Rimu od 1878. do 1899. Bili su to do tada najvei arheoloki zahvati u kojima je obuhvaeno podruje od Kapitola do Palatina, Domus Aurea, do Karakalinih termi i Velikog Cirka, a Forum izmeu Kapitola i Titovog slavoluka iskopan je do kraja antikog sloja. Takoer (1893-1901.) je radio na objavljivanju 46 karata staroga Rima u mjerilu 1:1000 nazvanih Forma Urbis Romae.

8. POGLAVLJE 1. Alois Riegl kao povjesniar umjetnosti. (3) A.Riegl jedan je od najznaajnijih europskih povjesniara umjetnosti. Njegova dva najznaajnija spisa su Die Stilfragen i Die sptrmische Kunstindustrie. U prvome je prikazao povijesni kontinuitet u razvitku glavnih motiva grke, helenistike, rimske i istonjake ornamentike te je uveo jedan od svojih kljunih pojmova Kunstwollen (umjetniko htijenje). Koncept prema kojem svaki umjetnik stvara umjetniko djelo s namjerom da stvori umjetnost, a ne funkcionalan i praktian predmet. Glavni rezultat Rieglovih istraivanja je poveanje interesa za kasnorimsko razdoblje koje je do tada smatrano manje vrijednim od ranijih epoha te dokazivanje da je ono razvilo svoje vlastite koncepte koje je potrebno dobro istraiti kako bi se pravilno razumjelo to razdoblje. 2. Navedite naslov glavnog Rieglovog teksta o zatiti spomenika i vrijeme objave. (2) Der moderne Denkmalkultus: sein Wesen, seine Entstehung iz 1903. godine. 3. Napiite kratki osvrt o Rieglovu tekstu Moderni kult spomenika. (5) Nastao je kao rezultat studije o teorijskim aspektima konzervatorova rada, a objavljen je 1903. Na poetku teksta Riegl daje povijesni pregled razvitka restauratorskih naela, a nakon toga odreuje vrijednosti i koncepte modernog konzerviranja. On tako razlikuje namjerni spomenik i nenamjerni spomenik, Prvi nastaje s namjerom da se neto stvori kao podsjetnik, a drugi se dijeli na umjetnike i povijesne spomenike, a odnosi se na graevine koje su primarno podignute za neku praktinu potrebu, a kasnije su okarakterizirane kao povijesno vane, ovisno o modernoj percepciji. Takoer je stvorio dvije skupine vrijednosti: komemorativne (starosna, povijesna i namjerna komemorativna) i trenutane (uporabna, umjetnika). Veina povijesnih spomenika, uz njihovu vrijednost podsjeanja, predstavljaju vrijednosti koje se vezuju uz sadanji ivot, posebno uz uporabnu vrijednost. 4. S kojim je njem. povjesniarom umjetnosti Riegl otvorio polemiku 1905. i oko ega? (3) S Georgom Dehiom (Dehijem?) oko pitanja svrhe konzerviranja. Prema Dehiju spomenik treba konzervirati ne samo zbog estetike i znanstvenog istraivanja, nego i jer je on dio naeg nacionalnog postojanja pa se tako javlja potreba za unutranjim poticajem za kult spomenika. Dehio ovome pridodaje jo jednu stranu konzerviranja, a to je drutvena znaajka 5. Max Dvoak i zatita spomenika u Austriji napiite kratki osvrt o njegovu konzervatorskom angamanu i odnosu prema Rieglu. (3) Max Dvoak je bio Rieglov uenik, zaduen za popisivanje austrijskog umjetnikog i arhitektonskog nasljea kao temelja za zakonsku zatitu. Prvi je svezak popisa objavio 1907. kao sterreichische Kunsttopographie. U vrednovanju povijesnih spomenika krenuo je srednjim putem, izmeu Riegla i Dehia te je prihvatio domoljubnu vrijednost kao zasebnu kategoriju u zatiti (Heimatschutz). Jedan od njegovih najbitnijih tekstova je Katechismus der Denkmalpflege iz 1916. g.

6. Napiite kratki osvrt na Dvoakov kljuni tekst o konzerviranju iz 1916. godine (naziv i glavne zamisli). (5) Dvoakov kljuni tekst o konzerviranju zove se Katechismus der Denkmalpflege (Katekizam zatite spomenika). U njemu istie da se u konzerviranju treba obraati pozornost na odravanje lokalnih i povijesnih znaajki, a ne samo stilskih jer njih nemamo pravo ni na koji nain mijenjati jer e u protivnom biti uniteno ono to prua 'nenadomjestivu vrijednost skromnih spomenika'. Istie vanost ambijentalne vrijednosti. Napadao je lane konzervatorske zahvate i navodio brojne primjere za njih te je popisao neke od glavnih opasnosti za povijesne spomenike, ali i ambijente, kako povijesne, tako i prirodne te ih je podijelio prema uzrocima zbog kojih nastaju (zbog neznanja i indolencije; lakomosti i prevare, pogreno shvaenih ideja napretka i suvremenh zahtijeva;zbog neumjesne tenje za uljepavanjem utemeljene na umjetnikoj neobrazovanosti ili izopaenoj obrazovanosti). 7. Gustavo Giovannoni i znanstveno restauriranje do poetka Prvog svjetskog rata (glavni tekstovi i znanstvene preokupacije). (5) Giovannoni je bio tal. arhitekt, ravnatelj kole za arhitekturu u Rimu i predavao je predmet Restauriranje povijesnih spomenika. U svojim tekstovima i predavanjima uvrstio je moderne talijanske principe konzerviranja koji su se temeljili na kritikom, znanstvenom pristupu to je otvorilo put za znanstveno restauriranje. U tekstu Vecchie citta ed edilizia nuova prepoznao je sukob izmeu modernih ivotnih potreba i povijesti i kritizirao je naela J. H. Stbbena koji je zagovarao da se moderni grad treba razviti iznad postojeeg povijesnog i iskoristiti postojee potencijale. Kako bi pronaao kompromis, oblikovao je teoriju modernizacije povijesnih podruja (diradamento edilizio) koja podrazumijeva i potovanje prema prolim oblicima. Takoer se bavio problemom upotrebe modernih arhitektonskih oblika unutar povijesnih graevina. O tim temama govori u spisu Arhitektonska pitanja u povijesti i ivotu gdje stavlja naglasak na odravanje, popravak i konsolidaciju, a unoenje moderne tehnologije prihvaa samo u nudi. 8. Arheoloko-urbanistike intervencije pod Mussolinijevom upravom u Rimu navedite barem tri projekta. (3) Podruje Largo Argentina sa etiri republikanska hrama iskopano je 1928., kao i podruje oko Augusteuma gdje je (tada) nedavno otkrivena Ara Pacis stavljena pod poseban pokrov, a prezentirani su i carski forumi (Via dei Fori Imperiali 1924.g.) 9. Kako se zove dokument o restauriranju nastao u Italiji faistikoga doba, nadahnut Atenskom poveljom? Koji je teoretiar konzerviranja imao odlunu ulogu u njegovu koncipiranju? (2) Norme za restauriranje spomenika koje je odobrila Uprava za starine i lijepe umjetnosti objavljene su 1932. g., a koncipirao ih je Gustavo Giovannoni.

10. U kratkim crtama objasnite vanost Atenske povelje? Kada je dokument nastao i za to se zalae? (5) Atenska povelja nastala je 1931. godine na sastanku CIAM-a (Meunarodnog kongresa modernih arhitekata) te predstavlja prvi meunarodni dokument o zatiti spomenika. Povelja sadri 10 toaka: 1. zatita umjetnike i arheoloke batine predmet je interesa svih civiliziranih drava 2. ope nastojanje izbjegavanja opasnosti u zatiti spomenika putem uvoenja stalnog i redovitog odravanja (konzervacije); kod neophodne obnove, zbog degradacije kulturnog dobra, preporua se uvaavanje povijesnog i umjetnikog djela prolosti, bez iskljuivanja stila bilo koje epohe, kao i zadravanje upotrebe spomenika, kad god je to mogue 3. vanost javnog interesa; kolektivno pravo nasuprot javnom interesu 4. restauracija se iskljuuje na arheolokim objektima, osim anastiloze; novi materijali moraju se uvijek raspoznavati 5. prihvaa se razumna upotreba novih materijala i suvremenih sredstava u zatiti (naroito armiranog betona) ta sredstva ne smiju naruavati izgled graevine 6. preporua se suradnja konzervatora i arhitekata sa znanstvenicima fizikih, kemijskih i prirodnih znanosti; rezultati suradnje trebaju se publicirati 7. pri izgradnji graevina preporua se zatita ambijenta i slike grada, naroito u blizini starih spomenika; zabrana bilo kakvih reklama, nedozvoljenih dogradnji telefonskih ica i stupova, bune i nametljive industrije u blizini umjetnikih i povijesnih spomenika 8. objavljivanje inventara pov. spomenika na nacion.razini i stvaranje arhiva o dokumentaciji 9. priznanje grkoj vladi koja je prihvatila meunarodnu suradnju; vanost obrazovanja mladei o znaenju spomenika 11. Koje tipove restauriranja razlikuje Giovannoni 1936. godine? (4) Restauriranje konsolidacijom (ograniiti radove na najnunije mogue), rekompozicijom (anastiloza ponovno sjedinjavanje rasutih fragmenata), oslobaanjem (od dodataka lienih umjetnikih znaajki) i dovravanjem ili obnovom (legitimno samo ako se radi o pomonim diejlovima i ako se izbjegavaju pregradnje i inovacije) 12. Gino Chierici i restauriranje u Toskani: naela i dva primjera. (3) Njegova naela temeljila su se na strogom potivanju povijesti. Radio je na konzerviranju i konsolidiranju ostataka opatije San Galgano 1923. g., na konsolidaciji katedrale u Pienzi i na restauriranju napuljske crkve S. Maria Donnaregina (1928-'34). Chiericijevo restauriranje sastojalo se od uklanjanja razliitih kasnijih struktura, rekonstrukcije prostora apside i restauriranja srednjovjekovnih zidnih slika. 13. Uloga Giulia Carla Argana u stvaranju konzervatorskih koncepcija i ustanova u Italiji prije Drugog svjetskog rata. (3) G.C. Argan bio je jedan od vodeih povjesniara umjetnosti u Italiji 20.st. Sastavio je prijedlog za osnivanje Sredinjeg dravnog instituta te za kolu restauriranja umjetnikih djela. Smatrao je da se svaki sluaj restauriranja treba gledati kao zasebna cjelina, ali i da je potrebno sjediniti kriterije i metode. Stoga je predloio osnivanje Sredinjeg zavoda za restauriranje koji je i utemeljen 1939. na elu s Brandijem. Argan i Brandi su istaknuli potrebu za utemeljenjem restauriranja spomenika i umjetnikih djela na jedinstvenoj znanstvenoj bazi. Argan razlikuje konzervatorsko i umjetniko restauriranje.

14. Tko je, kada i gdje osnovao Istituto centrale di restauro? (4) G. C. Argan predloio je osnivanje Sredinjeg zavoda za restauriranje (Istituto centrale di restauro). Centar je bio osmiljen kao ustanova koja bi suraivala s ostalim ustanovama zaduenima za brigu o kulturnom naslijeu, kojoj su trebala biti omoguena sva tehnika i znanstvena sredstva potrebna za sakupljanje i odabir metoda i kriterija restauriranja i temeljitog prouavanja rada na terenu. Ciljevi se bili obrazovanje strunjaka i djelovanje restauratorskih laboratorija (usporedni razvitak teorijskih koncepcija i praktine intervencije na spomenicima). Prijedlog je bio odobren i novi Zavod je bio utemeljen 1939. godine u Rimu s Brandijem kao prvim voditeljem. 15. Kako G. de Angelis d'Ossat razlikuje ratne tete na povijesnim graevinama 1948.? (3) Razinu tete podijelio je u tri kategorije: ograniena koliina tete koja se moe lako sanirati, teki stupanj razorenosti i gotovo potpuna razorenost 16. Po emu se u poslijeratnim obnovama talijanskih spomenika istakao Piero Gazzola? (3) P. Gazzola, glavni arhitekt Verone, svoje je arhitektonsko restauriranje temeljio na nunosti da se spomenici potuju u obliku i stanju u kakvom su zateeni. Takoer je naglaavao vanost majstorskih-obrtnih struktura unutar urbanistikog plana i inzistirao na rekonstruiranju dvaju povijesnih mostova u Veroni koji su bili uniteni pred sam kraj rata. Uslijed arheolokih iskapanja na Ponte Pietra je otkriven velik dio antikih rimskih zidnih konstrukcija koje su restaurirane metodom anastiloze. Ostatci srednjovjekovne i renesansne strukture od opeke bili su rekonstruirani na temelju postojee dokumentacije. 17. Restauriranje Tempio Malatestiano u Riminiju nakon Drugog svjetskog rata. (3) Tempio Malatestiano u Riminiju bio je oteen u II svj. ratu na nain da je zidna konstrukcija bila puna pukotina, a gotiki kor je bio u potpunosti uniten. Nakon dugih rasprava odlueno je da je najvanije uspostaviti iste proporcije originalne arhitekture vraanjem blokova na njihovo prvobitno mjesto, a ostatak graevine ponovo je sagraen u prijanjem obliku. 18. Restauratorska naela Roberta Panea. (4) R. Pane bio je jedan od glavnih zagovaratelja vanosti umjetnikih i estetskih vrijednosti prilikom restauriranja povijesnih spomenika, a ne samo povijesne i dokumentaristike. Ipak, smatrao je da je takvo restauriranje trebalo osloboditi skrivene estetske vrijednosti spomenika od nevanih dodataka, a u tom sluaju nije dovoljno biti kritiar, nego restaurator mora imati povjerenja u samoga sebe i okrenuti se kreativnom inu za ostvarenje projekta. Tako je u tekim bombardiranjima Pane vidio novu priliku za obnovu u slici grada koja e 'osloboditi spomenik od runih dijelova koji su ga sputavali stoljeima'. Na taj je nain obnovio srednjovjekovnu crkvu S. Chiara u Napulju iji je bogati barokni interijer bio uniten u bombardiranju 1943.g., a odlueno je konzervirati samo srednjovjekovne strukture, dok je ostatak obnovljen u modernom obliku. Potpomogao je stvaranju koncepcije restauro critico.

19. Restauratorska naela Renata Bonellija. (3) R. Bonelli je restauriranje definirao kao 'kritiki proces', a potom i kao kreativan in. Prepoznao je dva pristupa povijesnom spomeniku: potivanje postojeeg stanja kao spomenika u svrhu povijesnog dokumenta ili obavezna inicijativa obnove postojeeg stanja spomenika u svrhu poveanja njegove vrijednosti, njegova 'potpunog posjedovanja' i ienja od kasnijih izmjena kako bi se postigao njigov izvorni oblik. Unato tim stavovima, Bonelli se protivio stilskom restauriranju, no to se nije uvijek vidjelo u njegovom radu pa je esto bio kritiziran. Bez obzira na to, postao je jedan od glavnih teoretiara kritikog restauriranja. 27. Kratki osvrt o Mletakoj povelji vrijeme sastavljanja i glavna naela. (5) Mletaka povelja prva je od 13 rezolucija doneenih na 2. Meunarodnom kongresu arhitekata i specijalista za povijesne graevine odranom u Veneciji 1964. godine. U 16 lanaka istie se vrijednost poruka Atenske povelje i daju se definicije kljunih pojmova. Navodi se da spomenici svakog naroda nose duhovnu poruku prolosti i ivo su svjedoanstvo starih tradicija. Uvodi se izraz kulturnog internacionalizma. lanci govore o: povijesnom spomeniku, konzerviranju i restauriranju, cilju konzerviranja i restauriranja, vanosti budue namjene, vanosti ambijenta, spomenik je neodvojiv od povijesti, kiparskim, slikarskim i uresnim elementima, konsolidaciji, potivanju doprinosa svih epoha, umetcima, dodacima, spomenikim cjelinama, arheolokim istraivanjima, dokumentaciji i publiciranju. 28. Kratki osvrt o Amsterdamskoj deklaraciji vrijeme sastavljanja, tema i glavna naela (6) Amsterdamska deklaracija doneena je 1975. na Meunarodnom kongresu o europskoj arhitektonskoj batini. Najprije se klasificiraju tete koje ugroavaju arhitektonsku batinu (zanemarivanje, propadanje, nenadzirano ruenje, naruavanje sklada novom izgradnjom, prekomjerni promet), a onda se dijeli i ugroena batina na povijesne gradove, stare dijelove gradova, sela s tradicionalnim obiljejem, parkovi i povijesni vrtovi. Istie se potreba odravanja povijesnog kontinuiteta i uvanja identiteta revitalizacijom starih graevina s kojiom se postie ukidanje potrebe za novogradnjom. Takoer se predstavlja koncept integriranog konzerviranja koji ini dobra suradnja lokalne i dravne uprave u planiranju financijskih sredstava i analizi prostornih resursa. Osim toga, uz kulturnu, istie se i uporabna vrijednost graevine zbog koje je potrebno ukljuiti graane u restauriranje dijelova grada pri emu je vana komunikacija i poticaji stanovnicima u starim jezgrama. 29. Kratki osvrt o Dokumentu o autentinosti iz Nare vrijeme sastavljanja i gl. naela (5) Dokument o autentinosti iz Nare nastao je 1994. godine. Sastoji se od ukupno 13 lanaka u tri dijela: Preambula u kojoj se istie povezanost s Mletakom poveljom i iznose naela Konvencije o svjetskoj batini, problem homogenizacije i globalizacije; drugi dio (Kulturna i batinska raznolikost) U kojem se govori o vanosti ouvanja raznolikosti, potivanja drugih kultura (materijalnih i nematerijalnih aspekata) i potivanja tueg i univerzalnog kao vlastitog; trei dio (Vrijednost i autentinost) u kojem se izraava potreba potivanja vrijednosti pripisanih batini, vanost izvora podataka (vjerodostojnosti) i vanost unutarnjih prosudbi vrijednosti

30. Paul Philippot i teorija restauriranja. (5) P. Philippot bio je belgijski povjesniar umjetnosti, pravnik, arheolog i teoretiar restauriranja. Od 1971 do 1977 bio je ravnatelj ICCROM-a. On smatra da konzerviranje ima kulturni, povijesni i estetski znaaj i ne moe se ograniiti samo na tehniku osnovu te ovdje nije rije samo o odravanju. Zalae se za interdisciplinarni pristup izmeu povjesniara umjetnosti, restauratora i laboratorijskog znanstvenika. Takoer, istie vanost obrtnika koji mogu ponoviti tradicionalne tehnike izvedbe djela. Zadaa restauriranja je povrat izgubljene jasne itljivosti unutar estetske strukture djela. Kao kritiki in restauriranje tei restituiranju autentinog teksta djela, kojemu u ime budunosti treba olakati itljivost. Restaurator mora odbiti svaku osobnu sugestiju i senzibilitet: zato je restauriranje u sutini racionalan, metodian in, kojem nedostaje intuitivna vrijednost 31. Cesare Brandi- Restauriranje Prema Brandiju, restauriranje predstavlja jedan od temeljnih aspekata kulture i povijesnoumjetnikih studija. U moderno doba restauriranje je steklo mnogo odreeniju svijest o vlastitim ciljevima i sredstvima, uvelike se temeljei na tehniko-znanstvenoj podlozi. Brandi pod pojmom restauriranja podrazumijeva svaki zahvat iji je cilj obnoviti uinkovitost nekog proizvoda ljudske djelatnosti. Svaki postupak u svezi s umj. djelom, ukljuujui i restauratorski zahvat, ovisi o tome je li umj. djelo prepoznato kao takvo ili nije. Sama faza obnove ne predstavlja nita drugo nego dopunsku fazu u odnosu na znaenje koje zahvat poprima zbog injenice da mora biti izveden na umj. djelu. Kao umj. djelo i kao proizvod postavlja stoga dvostruki zahtjev: estetski, koji odgovara temeljnom umjetnikom svojstvu zbog kojega djelo jest to to jest; i povijesni, u kojemu se zrcali njegova pojava kao ljudskog proizvoda u odreenom vremenu i prostoru. U smislu obnove umj. djela, restauriranje predstavlja metodoloki trenutak osvijetenja umj. djela u njegovoj materijalnoj trajnosti i estetsko-povijesnoj dvojnosti, radi prijenosa u budunost. Postavlja 2 naela restauriranja: restaurira se samo materija umj. djela te njegov cilj mora biti ponovna uspostava potencijalnog jedinstva umj. djela, pod uvjetom da je to mogue ostvariti, a da se pritom ne poini umjetnika ili povijesna krivotvorina ili pak izbriu svi tragovi postojanja umj. djela u vremenu. Materiju umj. djela razumijevamo kao ono to slui za objavu prikaza, ona nikada nije jedinstvena, ak niti kada je djelo nainjeno od istog materijaladrveta, mramora, bronce ve je treba preispitati kao strukturu i kao izgled, a tako treba predvidjeti i izvesti i restauratorski zahvat. restauratorski zahvat koji eli ponovo ostvariti izvorno jedinstvo mora se u gradnji potencijalnog jedinstva, sadranog u fragmentima, ograniiti tek na ostvarenje sugestija imanentnih samim fragmentima ili pak potkrijepljenih autentinim svjedoanstvima o izvornom stanju djela. Na nunosti usklaivanja zahvata da se izbjegne i povreda estetike i krivotvorenje povijesti temelje se tri osnovna naela: prvo zahtijeva da restauratorska nadopuna mora biti lako prepoznatljiva, drugo naelo tvrdi da je materija nezamjenjiva samo ukoliko izravno doprinosi likovnosti prikaza, ukoliko je izgled, a ne struktura, a tree naelo propisuje da nijedan restauratorski zahvat ne smije onemoguiti eventualne budue zahvate, nego ih treba olakati. Govori i o problemu praznine. Pojam praznina je za njega prekid u likovnom tkivu i smatra da praznina u umj. djelu poprima vanost sama za sebe. Praznine su se pomou neutralne boje pokuale priguiti i Brandi smatra da treba odabrati boju koja e djelovati kao da se povlai umjesto da istupa i smjestiti prazninu na niu razinu u odnosu na

povrinu slike. Zatim govori o tri razdoblja o kojima treba voditi rauna kako bi restauratorski zahvat bio legitiman: prvo razdoblje sastoji se u manifestaciji umj. djela za vrijeme dok ga umjetnik stvara; drugo razdoblje obuhvaa meuvrijeme od zavretka stvaralakog procesa do trenutka kada umj. djelo osvijestimo kao takvo, a tree se razdoblje sastoji u samom osvjeivanju. Da bi bilo opravdano, restauriranje ne smije pretpostavljati mogunost povratka u vremenu, ba kao ni dokinue povijesti; restauratorski zahvat ne smije djelovati kao da je izveden potajno i gotovo van vremena, ve tako da i sam bude odreen kao povijesni dogaaj, to uostalom i jest. S povijesnog stajalita, dodatak i interpolacija na nekom umj. djelu nisu nita drugo nego novo svjedoanstvo ljudskog djelovanja i postojanja djela u vremenu: u tom smislu dodatak se u svojoj biti ne razlikuje od izvornika i ima podjednako pravo na ouvanje. Uklanjanje dodataka, premda je takoer povijestan in izvren u odreenom trenutku, u stvarnosti unitava dokument, a da istodobno ne svjedoi o sebi, zbog ega moe dovesti do ponitenja i zaborava povijesnog prijelaza koji e u budunosti biti vaan, te openito do krivotvorenja injenica. Brandi se bavi i problemom patine, elementom koji je dodan umj. djelu koji nije proizvod djelatnosti. ienje od starosti zapravo predstavlja nain krivotvorenja povijesnih svjedoanstava. S povijesnog stajalita ouvanje patine kao osebujnog priguenog tona koji novi materijal poprima s vremenom i time svjedoi o minulom vremenu ne samo da je poeljno, ve dapae predstavlja izriit zahtjev. S estetskog stajalita patina je onaj neprimjetni, fini priguiva koji vrijeme namee materiji, prisiljavajui je da zadri svoj skromni poloaj u sklopu prikaza. Patina ne predstavlja samo utiavanje materije u korist prikaza, ve ga i koloristiki osnauje. Prema Brandiju, restauratorski zahvat se moe odvijati samo u smjeru ouvanja, a ne nadopunjavanja. No ako su dodatak ili preinaka izvedeni tako da se zateeno djelo pretopilo u novu formalnu cjelinu ili pak predstavljaju oblikovno razraenu spojnicu koja usklauje dva teoretski nepomirljiva likovna izraza, imperativ ouvanja je, to se tie zahtjeva estetike, podjednako obvezan kao i to se tie zahtjeva povijesnosti. Govori i o preventivnom restauriranju pod kojim podrazumijeva sve postupke iji je cilj sprijeiti potrebu za restauratorskim zahvatom. Preventivno restauriranje, u podjednakoj mjeri kao i stvarno, mora proizlaziti iz znanstvenih rezultata, otkria i izuma koji se odnose na podruja postojanja umj. djela.