Zato sam vam lagala?

Julijana Matanovi

CIPELE Negdje sredinom etvrtog razreda puke kole, moja prijateljica Ljilja, djevojica s najvie naranastih pjegica neravnomjerno rasporeenih po prastom nosu, iznenada je prestala dolaziti u kolu. Poslije nekoliko dana njezina uplakana baka, prva naa susjeda, koju je teta zvala gospoa Beker, a tetak samo Bekerica, i koju su svi u mjestu poznavali po tome to je bila jedina starica koja je dvaput dnevno odlazila u crkvu, povjerila se mojoj teti, dok je ona obrezivala tetkov lugo, da je njezin sin, sa svoje dvije keri, mojom Ljiljom i jedanaest mjeseci starijom Mirom, naglo odselio u Ameriku. Ja sam sve prislukivala iza poluotvorenog prozora svoje sobe, na koji sam navukla zavjesu s uzorkom mimoza i silno sam se raalostila kad sam vidjela kako se prag kuice, u kojoj je roen Ljiljin otac, trese pod bakinim jecajima. Njezina je kua bila najmanja u ulici, moda ak i u cijelom naem industrijskom naselju, u kojem je tada ivjelo pet tisua stanovnika, pa se stoga naa, s velikim balkonom na koji se izlazilo samo onda kad bi se polijevalo cvijee, uz nju doimala poput zaaranoga Snjeguljiina dvorca. Suzdravala sam se da ne provirim iza zavjese i da je ne upitam je li s njima otila i teta ura, Ljiljina mama, ili je ona preselila u Taninsku etvrt k

ika Edi moleru, s kojim sam je pod ruku vidjela na suinjarakom panjaku dok sam brala kupine za sok i tom se prigodom iz nepanje ubola u desni palac, ali pritom nisam zaspala, nego, oarana zanimljivim prizorom, postala jo puno budnijom. Znala sam da bi se teta i na to moje, kao i na sva dotadanja prislukivanja i potpitkivanja silno razljutila i da bi mi zbog toga, ovisno o raspoloenju, odredila primjerenu kaznu. U takvim mi je sluajevima najee zabranjivala izlazak na livadu pred kuom. Zabrana je gotovo uvijek trajala punih mjesec dana, ali ja sam njezin oblik podnosila puno lake od onog drugog, to se odsluivao obveznim odlaenjem, uz sigurn u pratnju susjede Bekerice, na veernju misu koju je strogi pater Celestin u tim satima sluio bez ministranata. A onda je njegova propovijed bivala jo daleko, daleko dosadnija od one nedjeljne, kad su hrastov oltar uveseljavali mali boji slubenici, skrivajui svojim crveno-bijelim mantijicama kvrgava i mrava, travom ozelenjena koljena. Upravo na takvu pokoru bila sam osuena mjesec dana prije Ljiljina odlaska. Sedmodnevnim upuivanjem na veernjicu kaznila me teta samo zbog toga to smo budua Amerikanka i ja, umjesto da iz kole krenemo ravno svojim kuama, pole u susjedno Novo Selo kod zajednike prijateljice Marine vidjeti kakvu je novu limuzinu na sajmu u Zagrebu kupio njezin tata. Limuzina je bila tamnocrvena, upravo onakva kakva je bila moja harmonika na koju sam taj dan posve zaboravila i zbog toga se jo vie iznenadila kad sam, uavi u nau kuhinju, ugledala ika Mirka, mog honorarnog uitetelja sviranja, kako za stolom, uz gemit, nervozno, u kariranim papuama za goste, lupka nogom i ve lagano pod gasom objanjava mom bratiu Krei zato se u brojanju takta etvrta ne kae etvrta, kao to se trea kae trea, nego samo eta. Ne znam je li teta bila ljua zbog toga to je ve prolo punih pola sata od Mirkova dolaska, a on je svaku minutu uraunavao u skupu satnicu kakvu nisu imali ni kolovani profesori u naikom glazbenom drutvu Lisinski, ili zbog toga to sam ja svojim prljavim cipelama stala na sam rub nedavno, na sindikalni kredit, kupljenog tepiha. Sjeam se samo da mi sviranje te veeri nikako nije pol azilo za rukom i da je brati, obuen u parhetnu drap pidamu sa smeim uzdunim linijama, koja mu je bila prepravljena od iznoene tetkove, proao pokraj mene i u u ho mi zagalamio: Nije za guske sijeno. Potom je, stisnuvi prekida stabilizatora, ukljuio rizov televizor na ijem su se ekranu, nakon dueg zagrijavanja, pojavili tadanji Kreini ivotni idoli, mievi Pixi i Dixi. Premda sam na bratieve uvrede bila navikla, pa sam na n jih reagirala isputanjem samo jo nekoliko osrednjih suza, te sam se veeri toliko rasplakala da je ika Mirko ubrzo zakljuio kako mu je tog utorka najpametnije prekinuti s glazbenim poduavanjem. Prvo mi je objasnio da sol koja u suzama pada na harmoniku moe unititi mjeinu instrumenta, a potom dodao da bi to zaista bila ogromna teta, jer je moja harmonika, kupljena u osjekom antikvarijatu, puno kvalitetnija od mnogih drugih kakve imaju ostali njegovi uenici, oni s kojima u i ja nastupiti na proslavi Dikova kombinata, ali u, za razliku od veine njih, odsvirati samo jednu kompoziciju i to, vjerojatno, jer e na proslavi biti i direktorov prijatelj iz bratske Slovenije, dvoglasno Moj oka ma konjika dva. Odmah sam posluala ika Mirka i isti tren prestala svirati. On mi je pomogao da svoju Melodiju odloim u kutiju, da kutiju stavim na njezino

uobiajeno mjesto, na bukovu stolicu u kutu zimske kuhinje. Kutiju sam prekrila leakrilnim miljeom, na kojem su bili izvezeni crveni karanfili sa atiranim zel enim listiima. Milje sam samo nekoliko dana prije toga vratila s izlobe runih radova organizirane u prostorijama mjesne zajednice. Na zavretku izlobe predsjednik mi je uruio priznanje za doprinos u razvoju naeg mjesta. Tetak mi je zbog toga kupio najveu okoladu s ljenjacima, ali mi je ipak napomenuo kako misli da sam priznanje dobila zbog toga to sam izloila tableti s karanfilima, a ne onaj s pravim slavonskim motivom koji je, prema njegovu miljenju, premda se on u to kao mukarac ne razumije dobro, bilo puno tee navesti. Teta je bila uvjerena da sam nagradu osvojila zahvaljujui njoj koja mi je kupila najkvalitetniji moline konac, ime sam uspjela postii reljefnost motiva, dok je moja starija sestrina Mara karanfil e s priznate rukotvorine, koja se ve sljedeeg dana nala u kuhinjskom kutu, usporedila s onim ivima kakve je njezin prijatelj Rade dobio na dan primanja u partijsku organizaciju i poslije fotografiranja za mjesenik kombinata, koji je izlazio najvie tri puta godinje i s kojim je teta i prije itanja potpaljivala vatru u ljetnoj kuhinji, poklonio svojoj razrednoj drugarici. Mara je voljela cvijee, to su, uostalom, svi i znali, jer su je esto viali s tetom u naem cvjetnjaku kako plijevi rue, a ni protiv Rade, koliko sam ja to mogla zakljuiti provaljivanjem u njezinu tajnu ladicu u kojoj je skrivala dnevnik, nije imala nita. Karanfile ipak nije donijela kui, nego ih je u parku poloila na grob palim borcima. Kad je teta za to saznala, a rekla joj je Bekerica, u to sam se uvjerila naulivi, u stavu mirno i priguena disanja, ui iza zavjese, Mara je uzaludno teti pokuavala dokazati kako je karanfile primila samo zbog toga da bi poslije mogla napraviti dobro djelo. Onda si cvijee toga klempe trebala odnijeti na grob kom ije Bekera, jesi li zaboravila koliko ti je puta cipele popravio besplatno, govorila joj je teta, a ova ju je gledala skamenjeno i ponovno nije zaplakala. Po tome je bila puno razliitija od mene, koja sam svakoga dana najmanje jedanput zavlaila oi. Teta me, im bi to vidjela, odmah usporeivala s mojom mamom koja je, prema njenom prianju, oduvijek hodala neuredno rastegnutih rukava pod kojima je sakrivala platnene maramice u ijem je jednom kutu roza koncem bio izvezen monogram s prva dva slova abecede. Tetina prijateljica Olgica, koja je meu prvima znala zato se i kako se maska od bjelanjaka i maslinovog ulja stavlja na lice, uvjeravala me da u zbog te svoje navike dugo zadrati mladenaki ten, u to sam kasnije, kad su moje prijateljice stale po licu dobivati bolne pubertetske ljubiaste akne, i sama poela vjerovati. Mojoj sestrini nisu smetale bubuljice na obrazima, ali su joj itekako smetale, po nekoliko puta popravljane, cipele na njezinim nogama. Kad je komija Beker umro, a bilo je to tri godine prije odlaska njegova sina preko oceana, Mara se poradovala da e dobiti nove. Jer, samo je ika Beker, kojemu se jedinom nije svialo kako je moler Edo ofarbao nau ulaznu kapiju, mogao od poderanih cipela, kakve je sestrina nasljeivala od naih bogatijih roakinja iz inozemstva, napraviti, na alost Marinu i na radost tetinu, gotovo nove. Meutim, te je godine tetak kupio za desetogodinjicu braka svojoj eni nove salonke boje bijele kave koje su joj bile itekako potrebne za odlazak sestri u Italiju, pa se Mara po tko

zna koji put, znajui kako e joj izvana biti ponovno donesene nekakve iznoene, zadovoljila tetinim crnim, dobro ouvanim baletankama. to se cipela tie, ja sam imala puno vie sree. Moj je otac radio kao poslovoa trgovine u kojoj su se prodavale one borovske proizvodnje i poslije svake sezonske rasprodaje poslao bi mi nekoliko pari. Redovito mi je bilo iskreno ao to su Mari sve one bile premalene, pa sam i nju i sebe tjeila da e moja noga uskoro sustii njezinu, premda je ve tada bilo jasno da nam je oblik stopala posve drukiji; da e moje postati usko i dugako, a da e njezino ostati krae i puno ire. Meutim, moje su cipele itekako dobro odgovarale mojoj prijateljici Ljilji. Ona je bila via od mene, noge su joj bile duge i podsjeale su na noge onih djevojica koje, obuene u haljinice od tila pleu na televizijskim ekranima u novogodinjoj noi, u onoj u kojoj sam i ja smjela ostati budna do ponoi i u kojoj nisam morala svirati harmoniku, kao to sam morala svirati na Badnju veer. Svirala sam tada samo boine pjesme i najvie grijeila u pjesmi Djetece nam se rodilo i to redovito na samom poetku, kod stiha Isuse mileni, Boe moj. inila sam to gledajui u note koje sam, iste godine kad me poeo poduavati ika Mirko, nala, uoi Svetog Nikole, u svojoj izmici naglancanoj samo za tu prigodu i ostavljenoj na prozoru djeje sobe, dok sam drugu, prljavu, zaboravila na stepenicama pred ulaznim vratima. Tetak je, im bih ja zastala, udarivi za kaznu samu sebe desnom rukom po ne pretjerano visokom elu, opomenuo tetu da me ne ometa svojim nervoznim ustajanjem i provjeravanjem je li prozor dobro zatvoren i ne stoji li pod njim ika Ljubo, skladitar u tetkovu poduzeu, u svom dugom konom kaputu, za koji je teta govorila, u to ja nikada nisam povjerovala, da ga sa sebe nije skinuo punih dvadeset pet godina. Jednog sam dana Ljilji odluila pokloniti cipele. Odabrala sam svoje nove, zelene s crvenim obrubom oko glenja, koje meni nisu dobro stajale jer su mi potkoljenicu inile jo debljom, slagavi teti da sam ih zaboravila u svlaionici fiskulturne dvorane. Kui sam se tog dana vratila, premda je bio kraj veljae, u svojim platnenim patikama, blatnim i mokrim, nakon ega sam dobila pristojne batine, s kojima se, na moje zaprepatenje, sloio i sam tetak, a zatim visoku temperaturu, zbog ega je u moju sobu, u kojoj je mirisalo na naranu i bijelu kavu napravljenu od prave kave, a ne divke, dola ak i kuna posjeta. inili su je lijenik i terenska medicinska sestra koju su vie zanimali pelceri tetina sobnog cvijea, nego moje upaljeno grlo i recept na kojemu je doktor napisao, i podvukao crvenom olovkom, da sam alergina na penicilin. Vjerojatno je bila presretna kad joj je teta, samo da bude to ljubaznija prema bijeloj kuti, otkinula pola japanskog drveta za koje su tetine prijateljice vjerovale da u kuu unosi novani dobitak, i zamotala ga u vlanu kuhinjsku krpu od pravog ifona, kako se do sestrine kue japanac ne bi osuio. U silnom ushienju utokosa je ena irokih kukova i na brzinu zavrnutih rukava, zamiljajui sigurno pred sobom hrpu stodinarki kojima e si, kad cvijet dobro krene, moi priutiti ljetovanje u Podgori, u moju vruu, ali ipak najeenu stranjicu, umjesto najobinijeg antibiotika zabila injekciju uvoznog penicilina. Na brzinu se jo jedanput zahvalila domaici i skupa sa svojim efom napustila nau kuu. Za samo nekoliko minuta moje se tijelo poelo deformirati i naglo oticati. Kapci su mi potpuno prekrili

oi, a noge se toliko poveale da mi je teta, ne mogavi na njih staviti ni moje najvee cipele, pa ak ni kune papue, jednostavno navukla bakine priglavke isheklane u najmanje trinaest neslagajuih boja i u pristojnoj mukoj veliini. Budue japansko drvce jo je stajalo na sestrinom stolu kad je teta ljutito, sa mnom pod rukom, otvorila vrata deurne lijenike sobe nove zdravstvene ambulante izgraene mjesnim doprinosom, pred koju me na svom platonu za specijalne prilike, a umotanu u bordo deku devine dlake, dovezao na drugi susjed, ika Janika Kova. Lijenik mi je, zaprijetivi sestri disciplinskom komisijom, dao nekakav protuotrov kojim me spasio sigurne smrti. Sve je to teta, nakon naeg povratka iz ambul ante, gdje sam morala odleati tri sata, ispriala svom muu kojeg smo zatekle kako u kuhinji pije kavu i prelistavala leksikon zdravlja to ga je napisao nekakav narodni ljekar i narodni uitelj Vaso Pelagi, po kojem je susjedno selo moje bake upravo tih dana dobival o ime i iz kojeg su dvadesetak godina kasnije tenkovskom granatom pogodili grob moga djeda Fabijana i moje bake Kate, koju smo u njega poloili tek nekoliko mjeseci prije toga. Moda su to uinili isti oni s kojima je djed gradio cestu kroz njihovo selo i pozivao ih na Sv. Iliju k sebi na dernek, pa im na odlasku poklanjao gumene opanke koje je njegov sin, a moj otac, jeftino i ispod cijene nabavljao u svojoj prodavnici. Moja uiteljica Duanka bila je sretna kad je, nakon ulaska u kuu, vidjela da tetak koristi knjigu koju mu je ona poklonila i odmah nam stala prepriavati to se u samoposluzi pria o mojoj bolesti. Zaudila se to se meni, samo prije nekoliko sati suoenoj sa smru, ve otvorio apetit, i gotovo zanijemila kad sam umjesto ganaca s mlijekom poeljela one s jako poprenom slaninom i kiselim kupusom, kakve jede samo tetak, i to najee poslije dolaska iz Vajdine gostionice. Odmah poslije uiteljice dola je i Ljilja, ija mi je mama poslala upavce, kolae koje moja teta nije obiavala praviti jer u kui nitko osim mene nije volio kokos. Kad sam vidjela da na sebi ima crvene trample, pobojala sam se da je pred ulaznim vratima ostavila one zelene cipele ija je obrubna linija bila identina boji njezinih arapa, ali sam se umirila kad sam kroz prozor vidjela da odlazi u svojim crnim gumenim izmama i istovremeno joj zavidjela to je u njima preskakala kanal prema panjaku na kojem su je ekali deki iz ulice. Tjeila sam se injenicom da njih zanima samo Ljiljin izvjetaj o prijatelji inu zdravstvenom stanju. Meu znatieljnicima je bio i moj princ, sin direktora nae tvornice, jedinac i najbolji skaka u dalj u naem razredu. Princ je bio nekoliko centimetara nii od mene, to meni nije smetalo, ali njemu sigurno jest, pa je zbog toga za svoju partnericu, u redu u kojem smo ekali zvono za ulazak u razred, uvijek odabirao plavokosu Anicu, iji je tata bio mjesni kinooperater, a ne mene, svoju susjedu s druma, koja sam mu uvijek nakon povratka iz kole, capkajui kroz lokvice vode zadrane na kaldrmi i utajui iz njih kamenie, prepriavala bajke iz knjige koju mi je njegova mama poklonila za moj sedmi roendan. On nije razumio zbog ega je meni, kojoj je ve tada i Pirgo bio knjiga za malu djecu, jo uvijek toliko zanimljiva Pepeljuga, pa mi se ak i smijao u suzama osvjeeni

ten kad sam mu to pokuavala razjasniti. U trenutku kad sam ga vidjela na balkonu naeg kina kako na nedjeljnoj matineji sjedi do Anice i ponosno eka da njezin tata, koji ga je na balkon sigurno pustio besplatno, pone djecu uveseljavati crtanim filmom na istu temu, postalo mi je jasno da on nema nita protiv prineve pozicije, ali da nju ne namjerava uvati za mene. Nakon izlaska iz kina ogluila sam se na Aniin poziv iza mojih lea i istog poslijepodneva, umjesto odlaska u etnju, obukla crni triko i u njemu poela vjebati skok u dalj. S treniranjem sam prestala poslije nekoliko mjeseci, nakon to sam zamolila mladog studenta difovca, koji je na satu fizikog odgoja uspjeno zamjenjivao nau uiteljicu, da mi dopusti da u dalj skaem u mukoj, a ne u enskoj konkurenciji. Ponosila sam se samom sobom kad sam pretekla sve mukie u razredu, a meu njima i mog malog princa, ostavivi ga za sobom punih pet i po centimetara, onoliko koliko sam i rastom bila via od njega, ne uinivi pritom, osim inatskog, ni jedan drugi pravi doskokni prijestup. Ali iskreno, ak da on tada i nije imao svoju plavokosu princezu, ja se ionako ne bih mogla udati za princa. Jednostavno, za takvo to nije bilo, kako je to govorio moj brati Tadija, koji je odmah nakon roenja prebolio teki meningitis i koji se sve do rata nije micao iz svog rodnog bosanskoposavskog sela, nikakve amse. Za neke elemente po kojima sam ve i u ono vrijeme mogla postati princezom pobrinuo se zarana moj otac. Maehu sam imala odmalena, premda ona nije sliila na one zloeste iz bajki koje sam prepriavala princu. Kuni su mi poslovi ili od ruke, pa se zbog toga jo i danas zna dogoditi da moja teta zaali to nisam zavrila nekakvu ugostiteljsku ili pletiljksu kolu, s kojom bih si mogla priutiti vie od jednih cipela u sezoni. ak sam i osnovne plesne korake savladala u pukoj koli na slobodnoj aktivnosti folklorne sekcije, na koju sam odlazila svake srijede poslijepodne, molei no prije toga Svetog Antu da se na njoj pojavi i Rajko, moj plesni partner koji je od princa bio vii punih dvadeset centimetara i sa mnom u zagrljaju inio idealan par. To su, uostalom, posvjedoili i lanovi irija koji su nas takvima, a ne pogledavi prije toga u Rajkove na vrhovima izgaene cipele, proglasili na susretu osnovnokolskih folklornih sekcija u Slatini. I pored svih tih elemenata, jedna bi se stvar ipak vrsto, da se kojim sluajem princ i pojavio u mom ivotu, isprijeila na putu do prineve ruke. Ni zbog njega, ni zbog njegovih oiju, ja nikada ne bih bila spremna te odlune noi, tono u pono, kad se koija pretvara u bundevu, a princeza u pepeljugu, rtvovati jednu zlatnu cipelicu. U strahu da je ne izgubim, ja bih usred plesa stala, pogledala svoje polusestre ravno u njihove arenice i priekala da dvanaestim udarcem bata u gong zidnog sata budem zaslueno otkrivena. I bilo bi mi sada donekle razumljivo da je gospodina, po ijem imenu ili nadimku u obinim vikendima obogaenim domainskim poslovima sve ee nazivam samu sebe, mogla izgubiti manu iz kose, eiri s glave, da joj se u bijegu mogao odvezati nepaljivo stegnut korzet, ali da je mogla izgubiti cipelu i k tomu jo zlatnu, to mi jednostavno jo uvijek ne ide u glavu. to nije ni udo, dodao bi ovdje moj otac, kad ti je njezina povrina identina onoj u tvojih ujaka, koji su nadaleko u naem kraju bili poznati po sitnim kostima lubanje. I to bi sve jo na to, da sam kojim sluajem kao ona iz prie izgubila cipelu, rekao isti taj ovjek, koji je cijeli svoj radni vijek potroio na premetanje cipela i na

bezuspjeno nagovaranje arijskih ena da su novopristigle kone, prave Batine salonke sa saivenim donom, upravo one koje e kao salivene stajati na njihovim lijepim nogama. Pri tome mu je bilo jasno, to se moglo proitati u njegovu podsmijehu, da e njihova kupovina, i tog sajamskog dana, kao i uvijek do tada, zavriti jednim parom novih borovskih gumenih opanaka, u koje e na zimu moi, kad u grad krenu ljekaru, ugurati i debele, od prave vune rukom spletene, arape. Takve je plela i bakina sestra Marija i pred svaki ih Boi poklanjala Opinskom crvenom kriu nadajui se da e joj Bog zbog toga usliiti molitve i vratiti joj jedinca Abrahama, kojeg je moj djed Fabijan posljednji put vidio u svibnju '45., bosog, u etverorednoj koloni koju su oni iz susjednoga sela tjerali prema Dravogradu. Moje gubljenje cipela otac bi primio kao kerin drzak in upuen njemu i vjerojatno bi se zamislio nad svojim profesionalnim postignuima kad bi mu njegova roena curica na ulici gubila obuu. Ne bi mogao popiti niti jednu rakijicu, pa potom kavicu i rakijicu, pa samo kavicu, a da mu netko od njegovih jarana, koji uei pred izlogom ekaju tramvaj za Ilidu, ne dobaci: uj, bolan, Bata, ima li u tebe jo onih cipela to lako silaze s nogu? I zbog svega toga, ba je dobro to me nikada nije poelio niti jedan, pa makar rastom i mali, princ. A bit e jo bolje ako moj osobni Bata, nakon povratka na sedamnaesti kat svog sarajevskoga nebodera, s ijeg se prozora nekada tako dobro moglo vidjeti to studenti nou rade u svojim sobama, nae barem jedne od onih cipela to ih je godinama ostavljao po snienjima, onako da se nau, da ne pofali kad jednom bude u penziji i kad ga keri pozovu na krstitke svojoj djeci. Ako ih tamo vie i ne bude, dio naeg zajednikog sjeanja sauvan je u plakaru izraenom specijalno po mom nacrtu i montiranom u predsoblju mog trenjevakog stana. Iz njega vikendom redovito vadim sve cipele i pokuavam ih iznova sloiti na neki bolji nain. Trenutno su poredane po godinama u kojima sam ih nosila. Prve su one svijetloplave, vrlo sline onim malima za tek roene bebe, u kojima sam kao trogodinja djevojica propjeaila punih osam kilometara, od bakina sela do eljeznike stanice u Gradacu, druge su one ispucane, lakirane, tvreg kalupa i nekada izrazito tamnozelene, to mi ih je sestrina poslala iz Italije i u kojima sam prvi dan zakasnila u kolu i odmah ih, im sam sjela do prijateljice Ljilje koja mi je sauvala mjesto u prvom redu, ispod klupe izula. Tree su smee s velikom zlatnom nalom sa strane. Njih mi je tata donio u bransku bolnicu, gdje je poslije operacije eluca leao njegov najstariji brat, Marin tata, koji se nakon razvoda s njenom mamom ponovno oenio i u novom braku dobio troje djece, pa zbog toga svojoj najstarijoj keri nije nikada ni mogao, premda j e znao koliko su joj potrebne, kupiti nove cipele. etvrte su jo potpuno nove, s moje prve priesti, koje su mi ve i tada bile tijesne. Teta ih ipak ni zbog toga nikome nije eljela pokloniti i pri tome me jo uvjeravala, pogotovo onda kad bih ja pronala nekoga kome su one bile, po mom sudu, daleko potrebnije, kako e me pogled na njih jednoga dana djetinje razveseliti. I u tome je, danas to priznajem, bila posve u pravu. One, sloene prema svojoj starosti, o meni, ali i meni, govore jako puno. Svojim veliinama podsjeaju me na najsnanije trenutke moga odrastanja, kakav je bio i onaj u kojem sam saznala za Ljiljin odlazak. Svojim bojama na dobre i loe godine, i zbog toga mi je svakim danom sve jasnije zato uvijek iznova kupujem tamne, na jee crne

cipele, premda one esto nisu najsretnije rjeenje uz moju garderobu. Svojom formom upuuju na modu prolog vremena. Stoga su ponekad tvrde, odlune i posve realistike, a ponekad krhke i pretjerano enstvene, nekako romantine, poput onih kakve se obuvaju na mladenakim vjenanjima i kakve mi je za prigodu mog prvog upisivanja u knjigu vjenanih poslala prijateljica iz Amerike da bi se njima revanirala za one zelene, u kojima je, saznala sam to iz njezina pisma poslanog s broda, otputovala iz svoje domovine. Odmah sam ih odnijela pokazati teti uri, koja se nad njima rasplakala i ispod oka pogledala ika Edu, koji je iz pletenke prelijevao komovicu u litrene plosnate boce na kojima je svojom rukom nacrtao tamnoplave grozdove. Ali, ja jo uvijek ne znam kakve je cipele nosila moja mama kad je prvi put odlazila u posjet momu ocu u Zenicu. Imala je tada dvadeset godina. Bio je srpanj 1958., i bio je to njezin prvi odlazak mladom muu poslije njihova vjenanja, kojem su se protivili njezini roditelji, u sijenju iste godine. Tri dana poslije sveanog ina on se vratio u svoju slubu, a ona je ostala ivjeti s njegovim roditeljima u njihovoj, tek sagraenoj, kui. Priali su mi da je moj otac za specijalnu prigodu enina dolaska u skladitu prodavaonice u kojoj je radio kao pomonik kutijama cipela Borovo sagradi o pravi mali stan. Proboravili su u njemu sretnih mjesec dana i nakon te srpanjske idile nisu se vidjeli sve do Boia. Tek puno godina kasnije, kad sam svom suprugu iznosila opravdane razloge zbog kojih sam kupila nove, po njegovu sudu ponovno nepotrebne cipele, ja sam si prvi put pojasnila kako to da sam se rodila ba u travnju 1959. Istina, kao veina obine djece, devet mjeseci kasnije, ali, kao malen broj njih, ja sam, zapravo, predstavljala jasan rezultat jedne obine skladino-cipelarne ljubavne epizode. Tim sam, njemu neprihvatljivim, podatkom ipak uspjela iznuditi muevljevo razumijevanje za kupovinu jo jednih cipela, s debelom potpeticom i grubo zatupljenim vrhom, koje su me mjesecima izazivale u izlogu ispod naeg stana i za koje sam bila, ve puno ranije, oslobodila jedno, povrinom prostranije, mjesto u plakaru. Pa kad me moje cipele i zauljaju, kao to me znaju zauljati odnedavno, otkad ne elim priznati da mi stopalo vie nije onako lijepo i usko kao do prije nekoliko godina, ja ih i dalje ipak jako volim. Moda ne toliko koliko su zeniki ljub avnici ono ljeto voljeli jedno drugo, ali barem toliko koliko ja jo uvijek volim svoju sestrinu Maru koju nisam vidjela od sredine kolovoza 1991. i ijim bi stopalima moje sadanje cipele itekako dobro pristajale. I ako se uskoro ne susretnemo, neke od njih poklonit u neakinji Martini, keri moje godinu dana mlae sestre, koja je i u svom ranom djetinjstvu s puno uspjeha prekidala moje prepriavanje Pepeljuge kad god bih ja izgovorila obiteljsku rije cipele, i koja je bila najsretnija kad bih joj dopustila da obuje moje prve, svijetloplave cipelice i u njima, poput male princeze koja eka svoga princa, zaplee, a ja je u tom njezinom plesu popratim sviranjem na harmonici. Ne znam bi li sol sadrana u suzama, da se kojim sluajem nae na povrini cipela, otetila njihov sjaj, ali sam sigurna da u, dok god u svom predsoblju budem bdjela nad prostorom u kojem ih uvam, imati mladenaki i svje ten. Upravo onakav kakav jo uvijek, skrivajui i sada u svom rairenom rukavu maramicu s istim, moda samo malo izblijedjelim, monogramom, ima moja mama, i o kakvom je govorila tetina prijateljica

Olgica kad mi je, stavljajui si masku na lice, pokuavala objasniti sve prednosti mojih, i u ovom trenutku, suznih oiju. ITAONA U selu u kojem je ivjela oeva majka gostionicu su zvali itaona. Ne znam ni danas, i iskreno mi je zbog toga ao, tko ju je tako imenovao. Moda je to uinila upravo moja baka Kata koja se, premda sama nikada nije proitala ni jednu knjig u i koja je sve do svoje smrti i najvanije kupoprodajne ugovore potpisivala kriiem, nasluala toliko odlomaka iz vanijih knjievnih djela da je bila spremna u nekom natjecan ju iz toga podruja pobijediti ak i najobrazovanijega seljanina. A nju je poduavao njezin sin, moj otac Ilija, koji ju je, i nakon to se osamostalio, posjeivao svakoga vikenda i obavezno joj pri tome prireivao kratki literarni seminar. Godinama mu je omiljena knjiga bila Faulknerov roman Kad leah na samrti i baka je zasigurno bila jedina starica koja nije znala itati, a koja je, premda nikada nije naputala svoju kuu, sagraenu u umi daleko od glavnih prometnica, mogla ispriati kako je reagirao Faulkner kad mu je priopeno da je upravo on dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost. Otac nam je stizao subotom. Krenuo bi na put im bi obraunao tjedni utrak nastao prodajom cipela u njegovoj, ili tonije, Borovoj prodavaonici. U gradu u kojem je slubovao sredinom ezdesetih, pa i u svim ostalima, a selio se vrlo esto, mjetani su ga zvali Bata. Moju majku, kao i ene koje su naslijedile njezino mjesto, zvali su Batinica. Baka i ja znale smo prvoga dana vikenda da e mukarac koji subotom u gradaaki autobus ulazi kao Bata, a u naem selu izlazi kao svima dragi Iljkan, svakako doi. Jedino nismo znale treba li ga ekati na ruku, na veeri ili na pononoj molitvi. Ubrzo smo se obje navikle na njegov siguran, ali vremenski itekako rastezljiv posjet i samo bismo prije odlaska na spavanje upalile svjetlo na elu kue kako se sin i otac ne bi ponovno spotaknuo na ulasku u roditeljski dom. A on je sve ee dolazio sve kasnije. Baka se svojoj keri, mojoj teti Julijani, po kojoj su meni i dali ime, alila, onda kad bi teta, onako lijepa, lijepo odjevena i s puno poklona stigla iz Slavonije, da otac stie sve ranije. Meni nikako nije bilo jasno zato govori ranije kad on nerijetko otvara vrata nae kuhinje, u kojoj smo ga prilegavi na otoman obje budne ekale, pred samu zoru. Cijelo smo se vrijeme, a ono je, barem meni, prolazilo nepodnoljivo sporo, jedna pred drugom pravile kako duboko spavamo. im bi uhvatio kvaku, ja bih jo pojaala svoju glumaku rolu. Poela bih kripati zubima i izgovarati nekakve nerazumljive rijei, inila bih sve ono to sam vidjela da ini on kad ubrzo, i ne skinuvi se do kraja, legne na krevet na kojem je teko bolestan leao moj djed, u onoj jedinoj sobi s ijeg se prozora vidi rana vinja s koje sam pala na svoj peti roendan. Danas se tako jasno sjeam debele susjede Markovice kako, ugledavi me, poinje naricati mislei valjda da pod vinjom lei mrtva Ilijina prvoroena djevojica. U panici i ne primjeuje da se ja ubrzo diem i u strahu pred pravim batinama ustajem, ljestvama se penjem na tavan magaze, te ih za sobom odbacujem znajui da baka ima, jednom je

to uostalom rekla teta, strah od visine. Tek kad sam uz dovikivanje iznudila vrsto bakino obeanje da e mi samoinicijativni uspon na drvo, u emu mi je, da stvar bude jo gora, pomagala dotrajala, pomalo ve trula bagremova taraba, biti oproten, i kao roendanski poklon zatajen pred ocem, negdje pred veer, sila sam opijena parama i mirisom rakije to ju je baka na tavanu, a razloge tada nisam razumjela, skrivala pred svojim sinom. Ne znam je li moj peti roendan bio u subotu, kad je otac doao, i jesam li i te noi glumatala uronjenost u djeje snove pri kojima roditelji na licu djeteta prepoznaju osobine to ih je ono naslijedilo od svojih predaka. Znam samo da mi je moje pravljenje u takvim noima omoguavalo pasivno sudionitvo u oevu i bakinu razgovoru. On je uvijek, iz vikenda u vikend, zapoinjao istom slikom. I zatvorenih oiju znala sam kako otac, smijeei se i s osjeajem krivice koji mu se pred bakom javlja, bojaljivo otvara vrata, te umjesto pozdrava izgovara nekoliko reenica nekog, mislila sam njegova prijatelja, Casha. Oeve oi svjetlucaju jer zamilja kako ono to izgovara Cash ustvari izgovara on i kako je rije o naoj baki, a ne o Cashovoj mami. Moja prava baka Iliji n je nastup uvijek ocjenjivala istom, jednostavnom reenicom: "Opet ti iz itaone." Zato sam ja rije itaona, pa i onda kad sam ve neto saznala o rijeima koje se izvode iz glagola itati, vezala uz moju baku i moga oca. Vjerovala sam da je ba baka bila toliko mudra, te je, ne znajui kako se uputa u tvorbu rijei, preimenovala gostionicu u itaonu, osjeajui kako njezin sin svoja itateljska iskustva najradije pokazuje tamo gdje mu toe pravu ljivovicu i to iz boce na kojoj je nalijepljena uta etiketa sa slikom Gradaevieve kule ispod koje latinicom pie Zmaj od Bosne. Danas sam sigurna da je otac konobaru svaki put iznova prepriavao istoimeni Tomiev roman, kao to je to inio i meni kad bi me nedjeljom vodio na gradaaku kulu gdje sam, u sklopu vjebi pamenja, morala odgovarati na pitanja o lijepoj Mejri i hrabrom Husein-begu. (Sada kad poslije puno, puno godina, sreujui brdo vlastitih biljeki, rezultate mojih priprema za pisanje rada o hrvatskom povijesnom romanu, kreem u ispovijedanje razloga odabira takve teme, znam da postoji jedan neusporedivo vri i neusporedivo ozbiljniji od ostalih, od svih onih koje nazivamo znanstvenima. Svjesna sam, meutim, da ga je u novom kontekstu ipak pametno preutjeti. Ubrzo nakon to sam pala s vinje, na ju je susjed Stako, inae brati moje majke, iji sam lik ve tada lagano zaboravljala, posjekao. Ne zbog toga to se jako brinuo o svojoj roakinji, o maloj o kojoj je jedino znao to da bi bakinu zabranu mogla iznova prekriti, nego zbog toga to mu je voka zasmetala pri gradnji nove kue. Pozvao me jednoga dana i zapovijedio mi da mu iz itaone, ba tako je rekao, donesem dve pive. Moju nevoljkost odmah iscrtanu na licu, za koje e moje prijateljice trideset godina kasnije govoriti kao o licu izdajici, Stako je protumaio lijenou kojoj se i ne treba uditi ako se uzme u obzir ija sam. Pretpostavljam da sam ga ipak podsjetila, ne bih se tome udila, da se u dvoritu pokraj bunara igraju njegova vlastita djeca, neka od njih starija, ali zasigurno sva snanija od mene. Ne sjeam se kakvo je lice imala osoba koja mi je iz sepetia uzela dvije prazne boce i vratila pune, ak ni to je li bio mukarac ili je bila ena. Ne sjeam se kako sam se, napustivi itaonu, iji su gosti sjedili, tu sliku ipak pamtim, u hladu etiri velika

divlja kestena, nala pokraj bunaria, izvora na koji sam svakodnevno odlazila s bakom po vodu za pie. Ili sam jako oednjela, ili sam htjela vidjeti zbog ega teta Julijana esto ape baki da sam ja bistra kao voda na bunariu, ali je teta to on, njezin brat, doputa da mu dijete odrasta u umama. Zasigurno je tako mislio i Stako. Nakon to me kasno uveer baka pronala kako spavam uz um vode, dugo vie nismo ile na Stakov bunar, s kojeg smo oduvijek grabili vodu za pranje tijela i ispiranje rublja (rublje smo lupale drvenom prakljaom i prale u kinici i to sapunom to ga je teta Mara slala iz Italije). Moja se Kata jo dugo, i nakon to sam odselila teti u Slavoniju, ljutila na susjeda. ak mi nije doputala, kad sam joj dolazila u posjet, da idem vidjeti dokle je stigao u gradnji kue. A stvar je bila tako jednostavna. Uostalom, da je voda iz njegova bunara bila kao voda na bunariu, on bi u itaonu poslao svoju djecu, a ne mene. Zbog toga se baka i nije ljutila na prvi dio prie. Ona je cijeli sluaj zasigurno pamtila po svojoj brizi i panici koju je prouzrokovao neplanirani nastavak, moje skretanje s pravog puta i spavanje uz bunari. Kako sam joj mogla objasniti da sam zaspala zbog toga to sam bila neispavana, zbog toga to sam u itaonu ila u ponedjeljak, kad je tatin nastup u njoj bio jo jako svje. Nisam je eljela podsjeati koliko smo dugo ekale njezina sina. Da sam to tada i uinila, ona bi, po ne znam koji put, pomislila da me na takav odgovor nagovorila mamina familija, ijeg sam jednog od brojnih lanova morala sresti na putu, i u bijesu bi ponovno zaboravila da nas dvije na bunari idemo zbog bistre, a ne Stakove vode. Ali u cijeloj prii nije bilo vano, barem ne meni, nita drugo do toga to me susjed toga ljetnog dana poslao po pie ne u gostionicu, nego u itaonu. Jer, u trenutku kad je i Stako gostionicu nazvao itaona, ja sam se morala pomiriti s injenicom da rije itaona, u svojoj pomalo udnoj funkciji, nije vlasnitvo samo moje obitelji i da moda jo netko, a ta mi je pomisao bila gotovo nepodnoljiva, osim moga oca, zna tako lijepo prepriavati ono to je neki poznati pisac napisao. Uostalom, u gostionici sam ula kako i djed Luka pita svoju enu, baku Lukinicu, to Iljkanova mala sama radi u itaoni. Prepoznala sam tamo i baku Jelu, za koju su ve tada govorili da ima preko stotinu godinu, a da jo uvijek pui duhan iz tabakere. Ako je tada, a u to me uvjeravala njezina snaha Marta, imala stotinu godina, baka Jela, koju jo i danas pamtim po dugim sijedim pletenicama, utim prstima i uskim akama na kojima su istetovirane zvjezdice i ime njezina mua Ive kojeg su pobjednici odveli nou, u proljee 1945. i bacili u bajer, ona bi ove godine navrila stotinu trideset i jednu godinu. Vjerojatno su njezine visoke godine u vrijeme kad mi je ona bila najzanimljivija na bakinim veernjim sijelima bile rezultat doivljaja to ga je ona ostavljala na svoju snahu, iji je mu, a Jelin sin jedinac, godinama ivio u inozemstvu gdje je, prema rijeima moje bake, zapoeo novi ivot. to je s njegovim novim ivotom u ovom trenutku, kad u Rovinju mora brinuti o nepokretnoj majci i njezinih stvarnih stotinu godina, da li baka Jela jo uvijek mota duhan, ja ne znam. Vjerojatno, da je iva, znal a bi moja baka, koja je o Jeli znala ba sve; pa ak i to zato ona voli samo duhan sa svoje njive koji joj najbolje isjecka djed Luka onda kad mu ena ode u Grad ljekaru na pregled, a ne onaj fini, sitno rezani, miriljivi hercegovaki, kakav je Marta kupovala pokraj itaone, pod atorom to su ga postavljali jedanput godinje, 20. srpnja, na Dan

Svetog Ilije. Baka je svakako razumjela zato je Jela, dok su njih dvije pile kafu to ju je poslala moja mati negdje iz Njemake, o kupljenom duhanu govorila kao o tekom, estokom i oporom, i zato su njih dvije, istodobno, u ve zaslaeni napitak morale umakati kocke utog eera. Moga su djeda rijetko spominjale, a moda je upravo on bio taj koji je jednu seosku gostionicu, prvu plansku kuu, onu koja vie nije bila graena od blata nego od pravih peenih cigala, imenovao itaonom. Moda je ba on i predloio samu gradnju, i to odmah poslije rata, kad je, kao jedini kolovani mjetanin, bio opinski vijenik i kad mu je bilo jasno da se izmeu sve njegove djece upravo njegov Ilija izdvaja po svom zanimanju za prianje i prepriavanje pria. Baka Kata, koju djed nikada nije nauio pisati, a uio je mnoge, pa ak, s puno truda i volje (znala mi je u povjerenju rei Marta) i baku Jelu, oev je talenat nazivala izmiljanjem, dok je moja teta Julijana, iskljuivo kad je njezin spomenuti brat u pitanju, isti dar pokrivala rijeju laganje. Djeda u kojeg sam, uz tetina mua Milana, od svih mukih likova u svojoj dosadanjoj autobiografiji (jasno, od onih o kojima mogu javno govoriti) imala najvie povjerenja, a koji je umro prerano, o tome nisam nita pitala. Njegova je Kata pak, u trenutku kad me naveliko poelo zanimati porijeklo rijei, naglo sve zaboravila. Gubila se u obinom razgovoru, pa me tako nakon mog dolaska s maturalnog putovanja iz Dubrovnika, odakle sam joj poslala nekoliko razglednica i ije joj je sadraje danima itao moj brati djedova imena, Fabijan, upitala jesam li ba morala ii u Englesku. Otac danas jedini i pravi problem vidi u tome je li u itaoni, uz prepriavanje romana, popio vie boca Zmaja od Bosne ili ispio vie litara piva. i m to izgovori, on krene u opis lica koja su ga sluala i ja svaki put sve jasnije i s puno vie razumijevanja shvaam zato je on sve kasnije ili, kao to je govorila baka, ranije, otvarao vrata roditeljske kue. U trenutku u kojem ih je morao zatvoriti posljednji put, u srpanjskoj noi 1992., dva dana nakon to je u itaoni proslavio svoj i mendan, ja sam pila, vjerojatno nekakav sok, u jednom od londonskih pubova. Premda sam odavno postala punoljetnom, a ak me i od same zrelosti ne dijeli puno godina, jo nikada nisam okusila pivo. Te sam noi od jednog zagrebakog mladia, koji je rodni grad napustio godinu dana ranije, i kojeg sam upoznala nakon to sam ga, ohrabrena njegovim itanjem Barnesa u metrou, upitala na kojoj stanici moram sii da bih stigla do najvee londonske knjiare, ul a meni dosta vanu reenicu: U Londonu nije sramota itati knjige. Poeljela sam, unato galami polupijanih Engleza, prokomentirati njegovu tvrdnju, ali bi to zahtijevalo, odmah sam toga postala svjesna, ukljuivanje vlastitih nedoumica vezanih uz imenicu izvedenu iz glagola itati. Poznavali smo se prekratko da bih mu spominjala nesvakidanje ponaanje jednog oca i da bi on uope mogao shvatiti meusobnu vezu jedne ovisnosti o knjievnom tivu s jednim otporom prema piu koje se pije u pravim pubovima. Osjetila sam dovoljno tuge i u samom podsjeanju na injenicu kako netko sada rui i moju itaonu, i dovoljno brige za stanje moga Ilije koji bjei zajedno sa svojim priama i nema vremena zakljuati vrata kue u kojoj je namjeravao provesti svoj umirovljeniki ivot, da se istoga trenutka ne bi h zahvalila na ugodnoj veeri i otila kupiti kartu za povratak. Sutradan sam, gledajui oblake ispod sebe, oivljavala

slike oeva hvatanja za kvaku, bakina lica u trenutku kad me budi uz bunari i Jelinih dugih prstiju. I u svima njima nekako se prepletala rije itaona. Obeala sam samoj sebi da u, ako sretno doem do Zagreba, i ako otac preivi bijeg poljskim putevima, otvoriti onu litru gradaakog Zmaja od Bosne, to ju je djed Fabijan kupio na dan moga roenja, a iji sam sadraj jo donedavno namjeravala prvi put okuati u trenutku roenja nekoga iji e me uspavani lik podsjeati na moj vlastiti, i ispiti je do kraja. Samo jednu mogunost nisam predvidjela. Ni sam tada, u zraku, ni u jednom trenutku pomislila da je netko, shvativi puno prije mene da je za otvaranje boce potrebno izmisliti novi povod, bocu pronaao, otvorio je i liio sadraja. Ja i dalje, za razliku od svoga oca koji je itanje itekako opl emenjivao, jo uvijek ne pijem pivo, a, prema svemu sudei, ni rakiju nikada neu kuati. Kad me Ilija upita zbog ega se ne odvajam od knjige, ja mu spomenem studente, pisce, ureivanje biblioteke i doktorat. On se zadri na temi doktorske radnje i svaki me put iznova upita jesam li bila pijana kad sam ju smiljala? Sve se zavri na njegovoj tvrdnji da bi za enu bilo puno bolje da radi u itaoni. Meni tada i ne preostaje nita drugo nego da se nasmijem, upitam ga kad e konano itaonu zamijeniti hrvatskom varijantom itaonice, ponudim mu pivo i spremim se za sluanje novog prepriavanja. Pa i kad primijetim da je preselio likove i dogaaje, a s godinama to ini sve ee, premda o postmoderni ne zna apsolutno nita, uspijevam sakriti grimasu na licu. Moda ipak malo zakripim zubima kao to sam, oponaajui oca, kripala u onim noima buljei u strop bakine kuhinje, oslukujui korake koji su stizali, odakle bi drugdje nego iz itaone. FOTOGRAFIJA Na dan kad je umrla moja baka ja sam sa zida njezine spavae sobe skinula meni jo uvijek najdrau obiteljsku fotografiju. Na njoj smo snimljene moje dvije sestre, brat i ja kako se smijemo, uei u bakinu dvoritu ispod jabuke petrovae, koju je zasadio na otac tjedan dana nakon to se vratio iz Skopja sa odsluenja vojnoga roka. Upravo se tim podacima sluio moj djed kad je jabuku nudio mionikim trgovcima koji su mu za plodove nekoliko mjeseci prije Petrova izbrojavali pristojnu kaparu. Jabuke su otkupljivali na veliko, pa ih potom na malo prodavali na gradaakoj pijaci. Naa je majka, ne veselei se pretjerano sazrijevanju obine petrovke, nekoliko godina bezuspjeno uvjeravala svoga svekra kako je njegov sin jabuku zasadio ba onoga dana kad je konano uspio, poslije vie predskopljanskih pokuaja, isprositi njezinu istu, djevojaku i jo k tome maloljetnu ruku obeanu, prema prvoj, najveoj i jedinoj elji njezinih roditelja, dobrostojeem mladiu iz Vrdoljakove kue, onome iji je otac, zajedno s njezinim, bio ranjen u borbama kod Olova. Fotografiju je poetkom lipnja 1969. snimio na tetak Oscar, mu oeve sestre koja je dvadeset godina prije toga odselila u Italiju, odakle je redovito, najmanje jedanput mjeseno, na adresu roditeljskoga doma slala paket u kojem je svatko tko se u trenutku njegova prispijea naao na odredinoj toki mogao nai neto za sebe. A sastav ukuana na kunom broju 104. esto se mijenjao. Dok su jedni spomenutu

adresu naputali, drugi su ba tog trenutka na istu lokaciju useljavali. Oni koji su odlazili redovito su se vraali, neovisno o tome kojom su jainom i samouvjerenou jo sasvim nedavno zatvarali vrata za sobom. Stizali su najee u daleko razliitijim ivotnim kombinacijama od onih u kakvima su bili u vrijeme nekog svog prologa boravka na adresi koja je predstavljala jedino vrsto mjesto njihovih biografija. Nerijetko su dolazili samo nakratko, ali su zato na sigurnome, tako su govorili opisujui prostor i istovremeno pravdajui svoje postupke, ostavljali svoju djecu; neke od njih tjedan, a neke, poput mene, i vie godina. Jedino su baka i djed bili oni koji su se u istom domu budili svako jutro u isto vrijeme i odlazili u postelju slijedei svoje dugogodinje navike. Zaspali bi odmah poslije odsluanih vijesti i paljivog iskljuivanja radija koji je djed, posudivi novac od mjesnoga gostioniara, kupio krajem prosinca 1959., spremajui se da sa svojim najavljenim gostima, razvedenom keri Julijanom i njezinim novim zarunikom, ledinim i materijalno sreenim ekonomistom iz zapadnije slavonske provincije, to veselije doeka Novu godinu. Dakle, djed i baka bili su meu rijetkima u naoj famil iji koji nisu u svojim osobnim kartama mijenjali mjesto prebivalita. Ostajali su na adresi kue koju su podigli svojim rukama sredinom pedesetih godina, preselivi se u nju iz malog naslijedjenog kuerka sagraenog erpiima prije prvoga svjetskog rata. Uvijek su bili spremni da, sjedei na sijelima to su se od dana preseljenja redovito odravala u njihovoj novoj kui, tada najveoj u naem zaseoku, prepoznaju glasove svoji h komija probijene kroz guste dimove prepletene mirisima pravoga duhana i nike Morave i odgovore na njihove znatieljne upite o razlozima zbog kojih dolazi do brze izmjene stanara u kui koju, istina je, i sami, kao i mnogi drugi seljani, rado posjeuju. I dok je baka za kune propuhe optuivala iskljuivo one koji su vrata njezina doma otvaral i siavi s nekog drugog, a ne Matanovieva obiteljskoga stabla, djed je njezine rijei potvrivao klimanjem glave i napeto iekivao dovoljno dugu bakinu govornu stanku u koju e utrati s najsvjeijim vijestima o poveanju mirovine. Jako je dobro znao da j edino njima moe odvui panju koncentriranih sluatelja bakina detaljnoga opisivanja dogaaja koji su njemu kao glavi obitelji bili dovoljni muni i dovoljno bolni, i zbog kojih se, svjestan svoga definitivnoga odlaenja, gorko rasplakao nekoliko dana prije svoje smrti, gledajui brojnu unuad kako ga ispraa na odlasku u sarajevsku bolnicu iz koje se na broj 104. vie nikada nee vratiti. Tetini su paketi stizali i dalje, sljedea dva i pol desetljea. U njima vie nije bilo mentol bombona, miriljave pjene za brijanje, sitnih listia u koje se zamatao duhan i debelih, tetinom rukom ispletenih, mukih arapa. Posljednji talijanski paket stigao je tri dana nakon to smo pokopali baku. Primila ga je sama moja teta koja ga je iz Italije i poslala petnaestak dana ranije. Zajecala je potpisujui potvrdu pred potarom Markom kad joj je on, ne prepoznavi koliinu njezine tuge, sasvim profesional no izjavio da je paket trebala poslati s naznakom hitno i da bi u tom sluaju Fabijanovica uspjela popiti strane vitamine koji bi moda, ali tko e to sada znati, pomogli njezinu slabom organizmu. Teta je paket odmah predala bakinoj mlaoj sestri Jeleni, to, razumljivo, nije bilo pravo mojim drugim dvjema tetama, bakinim kerima, pogotovo mojoj imenjakinji koja je u tom trenutku brisala prainu s radija, kupljenog 1959.,

objanjavajui ostalim zainteresiranima za nasljeivanje tog predmeta kako ona prema njemu osjea veu emocionalnu bliskost od bilo koga drugoga. Njih dvije jo su se vie raalostile kad su vidjele da se u paketu nalazi i nekoliko crveno-zelenih limenki cremcaffe, za koju su tvrdile da je neusporedivo kvalitetnija od nae frankovke. Talijanska teta razljutila se na Jelenu, koja nije mogla izdrati da paket ne otvori odmah, pa je sve to popratila s nekoliko brzih reenica koje ja ne bih razumjela ni da sam kojim sluajem zavrila sva etiri, a ne samo dva stupnja talijanskoga jezika. Njezin mu Oscar bio je puno jasniji kad se na slabom hrvatskom zgrozio nad slikom u kojoj se Jelena, ena koja svoje kilograme nije uspijevala izmjeriti na sobnoj vagi, silno veseli brojnim arenim flaicama ispunjenim vitaminima, meu kojima je najvei broj onih za poveanje apetita, i to nakon to je cijelo jutro potroio objanjavajui joj zato on, u strahu od masnoe, izbjegava dorukovati jaja sa slaninom. I sama sam mislila da je uinjena poprilina nepravda to se posljednji paket namijenjen mojoj baki dodjeljuje, istina, njezinoj sestri, ali osobi koja cijele dane uporno sjedi na zelenoj amlici svoje pokojne sestre, uz kekse, pivo, cigarete i kavu, te onako usputno prigovara da su na zidovima bakine sobe poslije jueranjeg kreenja ostale masne trafte. Moda sam u tom trenutku bila prema njoj i malo nepravedna. Uostalom, ako elim biti iskrena, moram priznati da sam Jelenu voljela puno manje nego to sam voljela ostale bakine sestre. Bojala sam se da u, ako joj se samo malo vie pribliim, naslijediti njezine kilograme, kao to sam, svima je to bilo jasno, naslijedila njezinu prejaku neenstvenu kosu, zbog koje ni u niim razredima osnovne kole nisam imala problema prepoznati stilsku figuru poredbe, jer sam odmalena znala da je moja kosa kao konjska griva. Jelenin mu, a bakin ogor, djed Bono, nije vidio nikakav problem u linijama to su probijale na zidovima. On se vie brinuo, nalijevajui gradaaku ljivu u tamplice na kojima je bio nacrtan runolist i koje sam ja poklonila baki, kupivi ih od svoje prve srednjokolske stipendije koja mi je, poslije nekakva testiranja, dodijeljena u Osijeku, hoe li parok na nedjeljnoj misi, spominjui u propovijedi dobrotu pokojne ogorice, spomenuti kako su njezine pogospoene keri bijelile zidove stariine sobe nakon to nije prola niti hefta od njezine smrti. Ukratko, mislila sam da je bakina kava trebala biti darovana onima koje su se toliko namuile da se kua dotjera u red, da se na zidovima prekriju tragovi dima s viegodinjih sijela koja su u kui nastavljena i poslije djedove smrti i na kojima se kasnije nisu prekidale bakine zanimljive obiteljske prie, za koje su joj njezina djeca iz godine u godinu davala sve vie dinamikih motiva. I poslije nekoliko strpljivih prelaenja vapnom, na povrinama su i dalje izbijale linije koje su jasno otkrivale na kojim su mjestima ranije visile fotografije. Vidjevi o emu se radi, tete su odluile ne ivcirati se previe, jer su ionako sve stvari, a im se zidovi osue, planirale vratiti na njihova stara mjesta. Meutim, jedna je fotografija nedostajala. Ona na kojoj se smijeimo moje sestre, brat i ja, i koju je, u lijepom talijanskom okviru, tetak Oscar poslao baki u jednom od redovitih paketa. Pretpostavljam da je za tu prigodu odabrao upravo roendanski. Baka je te godine, godine u kojoj sam ja zavravala trei razred osnovne kole, navravala ezdeset i pet godina i vjerojatno je tetak, koji se u svoje slobodno vrijeme bavio psihologijom kako

bi, upravljajui tvornicom cementa, bolje razumio nezadovoljstvo svojih radnika, osjeao da bi staricu najvie obradovala fotografija na kojoj su uhvaena sva djeca njezina mlaega sina. Pogotovo to je on znao, kao to je znala i ona, da se to do tada jo nikada nije dogodilo. Poznavajui svoju baku, zakljuujem kako je slutila da se ista, ili barem slina fotografija, nee moi snimiti ni u godinama to e potom uslijediti. I dok sam ja sa zida skinutu fotografiju skrivala meu knjigama to sam ih ponijela sa sobom, znajui da ih u danima tuge neu itati, ali da u se uz njih ipak osjeati puno sigurnijom, tete su se sloile oko toga da je fotografiju ukrao njihov tetak Bono, koji je, pretpostavljale su, djeju sliku zguvao i bacio u umu, a kvalitetni okvir prodao za litru domae este. Danas nisam sigurna, mogu samo nagaati koje sam naslove imala uz sebe, ali sam zato nekako uvjerena da su moje tete puno man je alile za nestankom smjeka djece snimljene pod jabukom petrovaom, nego to su alile za lijepim talijanskim ramom. On se mogao sloiti s bojom zidova njihovih stanova i s bojom odjee kakvu su, na nekim drugim, meni jo uvijek stranim, fotografijama nosila njihova djeca, iji su pogledi pred kamerama, za razliku od naih, bili ukoeni i ozbiljni, jer su se smijali, za razliku od nas, u svakodnevnom ili, kako je moj brat Draen govorio, obinom ivotu. Nakon povratka kui u Slavoniju fotografiju sam sakrila u garau, na najviu policu na kojoj je moj pravi tetak, onaj zbog kojeg je djed kupio radio-prijemnik u prosincu godine 1959., drao sitni alat, rezervni akumulator i kleme, sprej za odmrzavanje kvaka na automobilu, manji limeni karnister za rezervno gorivo i, u bijeloj borovskoj plastinoj vreici s plavim natpisom firme, nekoliko Hrvatskih tjednika, preostalih nakon to je teta veinu spalila u vrtu iz kojeg se vatra vidjela i u onom trenutku kad je policijski inspektor, mu tetine prijateljice, pokuao otvoriti nau do tada redovito nezakljuavanu dvorinu ulaznu kapiju. Teta nije znala da je te 1971. tetak ipak uspio nekoliko brojeva sakriti, kao to nije znala ni to da njezin mu na garanoj polici obavezno taji i dvije boce ferianake frankovke, koje, mijenjajui svakodnevno prazne za pune, ulae u Chromosove limenke preostale od lakiranja parketa u dnevnoj i mojoj sobi. Polica je bila jo jedna tetkova i moja tajna, kao to je bila i ona da se u njegovu radnom stolu, meu nacrtima nae kue koju je 1958. za potrebe bogatoga stolara projektirao njemaki arhitekt Rhm, nalazi, otipkana na utom papiru, presuda osjekoga suda iz rujna 1946. kojom je tetak upuen u lepoglavski zatvor, ustanovu iz koje nije iziao, uz sve uloene albe, sve do svibnja godine 1951. Gotovo sam svakodnevno provjeravala je li fotografija na istom mjestu, jesam li se od lipnja 1969. jako promijenila, kome smo svi mi postali slini. Teta se radovala to sam spremanje garae preuzela na sebe. Tetak zasigurno jo puno vie, ali to pred tetom nije smio pokazati. U garau je ulazio nekoliko puta u istom poslijepodnevu i zadravao se u njoj najvie pet minuta, a, vrativi se u kuu, otiao bi prvo u kupaonicu i oprao zube Saponijinim kalodontom s okusom jagode. ivoti mojih sestara, brata i roditelja, razumijevala sam sluajui prie starijih, sve su se vie komplicirali i zbog toga je teta vrlo esto spominjala kako joj je ao to nije uspio onaj njihov pokuaj odlaska u Kanadu. Sjeala se godine u kojoj se to dogaalo, jer sam ja u njoj preboljela svoj prvi teki meningitis, ali ne i tonog mjeseca. A ja joj nisam smjela rei kako sam sigurna da je to bilo sredinom lipnja

1969., u vrijeme kad je sazrijevala bakina jabuka petrovaa, i da toan datum stoji na poleini fotografije na najvioj polici nae garae. Tri dana prije snimanja te fotografije teta me povela da se pozdravim sa svojima najbliima koji sele u Kanadu i koje e tamo ispratiti iz bakine kue. Pamtim da smo se opratali rano ujutro, da je mama plakala i da joj je lice nalikovalo crvenom demperu to joj ga je otac kupio za put, da su klinci istili cipele maui nogama po rosnoj travi i da je tata vikao da e svi oni zakasniti na autobus do Vinkovaca ako se mama samo jo jedanput vrati da mene poljubi. Znala sam to jutro samo to da oni prvo odlaze do Italije, do grada Milana, u kojem e ih na eljeznikoj stanici doekati tatina sestra i njezin mu Oscar, a da e potom poi u nekakav prihvatni centar o kojem je moja uiteljica Duanka, kad sam joj se prije puta povjerila i zamolila da mi na nekoliko dana pred kraj kolske godine dopusti izostanak, govorila sve najgore. Opravdala mi je unaprijed posljednji nastavni tjedan i poklonila knjigu Kozeta, u izdanju sarajevske Lastavice, obraajui mi se u posveti kao svojoj najboljoj uenici, nalijepivi uz svoj tekst sliicu simpatinoga dimnjaara. Teta i ja otputovale smo istoga dana, presjedale smo nekoliko puta, mijenjale autobus kaubojskim vlakom, a njega inobusom. Sutradan ujutro moji su otputovali. eljela sam se istoga trena vratiti u svoju kolu, meu svoje prave prijatelje. eznula sam za velikim odmorom i jauznom s najboljim ajem na svijetu, onim u plastinoj alici, puno boljim od onoga s limunom kakav se pije kod kue, iz tetine porculanske posudice na kojoj dolje pie i nekakav broj zbog kojeg bi bila velika teta alicu razbiti, i za najboljim kruhom s patetom, kakva postoji samo u velikim, ali ne i u malim Gavrilovievim naranastim limenkama. Ali teta je, kao i svaki put, imala puno posla. Morala je oprati bakine zavjese, izribati podove, okreiti verandu, presaditi cvijee, urediti djedov grob. I tko zna koliko bi tada ostala na tom broju 104. da nije ula kako me baka, sjedei sa mnom pod jabukom, uz jedan vei i jedan manji fildan, pita kad emo se teta i ja konano vratiti kui u Slavoniju. Priznala sam da bih ja najradije odmah, jer e se moji u razredu sutra, zajedno s drugaricom, fotografirati u boji. Teta, vjerojatno vie rastuena negoli ljutita, krenula bi odmah samo da smo imale bilo kakvo prijevozno sredstvo, i da samo nekoliko trenutaka nakon izmirenja keri i mame nismo vidjele crveni fiat 101 kako se polako penje uz bakino brdo. to se vie pribliavao, u vozau smo prepoznavale tetka Oscara, u njegovu suvozau moga oca Iliju. Nije stoga bilo teko pretpostaviti da se na zadnjem sjeditu guraju moja mama i njezino troje preostale djece. Baka je odmah zatraila vodu i eer, teta je citirala samu sebe i ve prepoznatljivu reenicu kroz koju se jasno ita to ona misli o sposobnosti svoga brata, a jo vie njegove ene koja je, uostalom, za njega i bila najloiji mogui izbor, a ja sam potrala prema autu, zaboravljajui da sam prije najvie jedan sat silno eljela povratak i znajui da u sutra morati zajedno s ostalim nenadanim povratnicima umjesto patete jauznati sir i kajmak. Stariji su se, im je auto uao u dvorite, poeli neto prepucavati. Iz njihovih nedoraenih reenica shvatila sam samo to da tata u Milanu nije uspio popiti jutarnju rakijicu pa su mu se ruke tresle toliko snano da ni prvi formular nije mogao ispuniti. Moje mlae sestre, brat i ja unuli smo pod jabuku i glasno se poeli smijati kad je Mirjana, godinu dana mlaa od mene, stala govoriti neuobiajeno brzo, onako kako

govori naa sestrina iz Italije. Sestrinin otac, na tetak Oscar, kljocnuo je ba tada fotoaparatom. Sutradan smo kreveljenje nastavili i ja se ni u jednom trenutku nisam sjetila da se toga dana moja klapa iz razreda, svi lijepo poeljani, namjeta pred slubenim, onim pravim fotografom, kumom direktora nae kole. Da sam tada bila s njima, ja bih vjerojatno sjela pokraj svoje uiteljice, kao to sam na prvoj priesti sjela uz patera Celestina, obuena u prozirnu muslinsku haljinicu to mi ju je tetak donio sa slubenoga puta iz Bea, drukiju i ljepu od svih ostalih na fotografiji, i s vjeniem na glavi spletenim od bijelih duplih cvjetova mukatla kakvi su uspijevali iskljuivo u tetinu vrtu. Premda me na razrednoj fotografiji nije bilo, moja je uiteljica jedan primjerak naruila i za mene. Poklonila mi ga je na dan kad nam je dijelila svjedodbe. Teta je fotografiju odloila meu moje stvari, u treu ladicu hrastovog regala, onu u kojoj jo uvijek, uz mnoge druge sitnice, uva drapkastu kutijicu s mojim mlijenim zubima. Tu sam fotografiju 3.b. pogledala prvi put ponovno kad sam se sedam godina nakon to je ona snimljena, eljela podsjetiti kako je kao desetogodinji djeak izgledao moj prijatelj Vlado, mladi kojemu sam se u tom trenutku spremala poi na pokop. Vlado, koji je, kao i ja, stanovao na drumu, samo nekoliko metara prema Naica ma, poginuo je vozei motor na opasnoj orahovakoj cesti. Uvijek kad posjetim njegov grob ja se sjetim zime one iste 1969., zime u kojoj sam spalila njegov jedini zimski kaputi, stavivi ga, u najboljoj elji da se osui do naeg odlaska kui, na cijev pei koju sam taj tjedan, kao deurna uenica, a i inae sklona Vladi, loila drvima. Na pokopu smo bili svi, ak i Luka koji je samo zbog toga doao iz Austrije, gdje se poslije osnovne kole zaposlio kao fiziki radnik i gdje se zaljubio u enu jedanaest godina stariju od sebe. Tada sam pomislila, a mislim to jo i danas, da je Luka imao najljepe oi koje sam ikada vidjela. Plavo-zelene, zloeste, ali duboke, iskrene i pravedne, upravo onakve kakav je bio i on sam. Stanovao je u ulici okomitoj na moju i uvijek me branio kad bi me deki iz razreda pokuavali gurnuti u duboki snijeg kakav je znao napadati u godinama naega djetinjstva. Ako bi im to i uspjelo, Luka mi je pomagao da im istom mjerom vratim, da ih bacim na lea i zaelim im uspjeno slikanje. Jedno sam jutro, dvije godine nakon to smo ispratili Vladu, u autobusu za Naice ula da je Luku u Austriji ubio nekakav ljubomorni mu. Rekao mi je u kolskom autobusu jedno jutro moj dobri prijatelj Tomo, s kojim sam, poslije cijele osnovne kole, nastavila ii i u gimnaziju, i koji je od svih u razredu, ak i od prepotentnih naikih disco-jockeya, bolje prevodio glazbene svjetske hitove. Nakon povratka kui otvorila sam treu ladicu i uvjerila se u ono na to sam odmah, uvi za Luku, pomislila. Luka je na fotografiji stajao do Vlade. Tomo je uao ispod njih. Ni on danas vie nije iv. Umro je od sranog udara esnaest godina poslije Luke, i to samo tjedan dana nakon to sam ga vidjela na pokopu moga tetka, kad mi je priao rekavi mi da zna koliko patim i izgovorivi mi pri tome stih iz pjesme koju smo zajedno pjevali jedne noi vraajui se s maturalnog putovanja i osjeajui da e odlasci iz provincije biti puno bolniji nego to smo do tada mislili. Iz mojih je ruku tog hladnog lipanjskog popodneva 1994. preuzeo vijenac s kalama i kad god i danas uem u prodavaonicu cvijea i ugledam iste takve, ja pred sobom vidim Tomu kako u pogrebnoj povorci nosi

moje cvijee za mog tetka i neprestano se okree ne bi li provjerio je li sa mnom sve u redu. Deki s fotografije ne stoje blizu nae uiteljice. Moda to vie i nije vano. Ni nje vie nema. Umrla je prije njih trojice, u lipnju, kao to su u lipnju umirali mnogi oni koje sam voljela. Dan ranije ja sam joj ispisala sve zavrne svjedodbe za neke njezine nove, mlae uenike, meu kojima, kako je sama govorila, nije bilo takvih kakvi su bili oni iz moje generacije. Gotovo se rasplakala kad je ula da u prvi razred gimnazije zavriti i s jednom etvorkom u knjiici, najvjerojatnije iz fizike, i odmah je bila za to spremna optuiti moju, u ljubavi nesretnu, profesoricu. Tko zna gdje bih ja sjedila na razrednoj fotografiji, bi li ba do svoje uiteljice, da je i one 1969. Bosanska Posavina bila prometnicama bolje povezana sa Slavonijom, te da se moji roditelji nisu vratili s puta u Kanadu. Danas se dvije fotografije meusobno nadopunjuju. Obiteljska je skinuta s najvie garane police, razredna izvaena iz tree tetine ladice i potom uramljena. Obje svojim okvirima odgovaraju boji mojih zagrebakih zidova i boji namjetaja to mi ga je tetak kupio za vjenanje, a ja sam ga ubrzo sama prefarbala zamjenjujui boju pravoga hrasta bojom vinje. S fotografija redovito briem prainu i svaki put zastanem pred svojim smjekom zaustavljenim na onoj snimljenoj pod bakinom jabukom i razljutim se zbog prevelikog razmaka meu gor njim zubnim jedinicama. Za one kojima se priroda tako poigra, kao to se poigrala sa mnom, njima neskloni komentatori znaju rei da su te osobe sklone izmiljanju najrazliitijih pria. Sada je jasno zato mi je drago to sam sauvala dokazni materijal i to i na njemu mogu provoditi analize o sloenim odnosima ivota i knjievnosti, poslije kojih se one predloene u ozbiljnim knjievnoteorijskim, najee prevoenim udbenicima, ine gotovo djejim tivom. Samu sebe uhvatim kako bih eljela kompjuterski skenirati obje fotografije i igrati se prenoenjem moga smjeka i tijela s obiteljske na razrednu. Sve ee priznajem da bih svoj lik voljela zadrati uz tijela moja tri prijatelja, uz one osobe za koje sam sigurna da su se iskreno veselile kad bi me vidjele pokraj plota u mom dvoritu. Ponekad bi mi uspjelo da im kroz ukrasnu icu dodam nove kemijske olovke to sam ih bez pitanja uzimala s tetkova radnoga stola. Znala sam da e se Vlado, Luka i Tomo njima puno vie veseliti nego to e se veseliti tetkovi poslovni partneri i da e ve sutradan njima u tajne rubrike kolskih leksikona i spomenara ispisivati moje ime. Jednu sam uvijek zadravala za sebe, da bih njome, na papirie istrgnute iz lipinih biljenica, crtala male simpatine dimnjaare, toliko sline onome koji je ukraavao posvetu knjige to mi ju je naa uiteljica darovala na dan moga putovanja baki u Posavinu, u kuu na broj 104. Nju su tada, ako ne zauvijek, onda barem na due vrijeme, trebali napustiti moji najblii, oni koje je, ako je suditi po njihovim ivotima, netko s puno uspjeha uvjerio da im ne pristaje odjea na kojoj bi se moglo saiti barem jedno, sasvim jeftino, dugme za sreu. IME im sam ula u godine u kojima sam oblaila sve tjesnije ma jice da bi se i kod mene, kao i kod ostalih djevojica u razredu, vidjelo buenje enstveno sti, prestala sam s

dekima iz ulice igrati nogomet. Oni nisu odmah razumjeli moju odluku. O optuivali su se meusobno traei onoga tko me najee povrijedio u nekoj od prolih igrakih situacija. Nije im na pamet padao pravi razlog, jer se on i nije, premda sam to proljee navravala trinaestu godinu, mogao vidjeti prostim okom. Nogometne razgovore, koji su nerijetko podsjeali na lovake prie moga nastavnika kemije koji se '91. vratio u rodni Plaki da bi tamo lake nastavio svoj hobi, poeljela sam zamijeniti onim, meni primjerenijima, djevojakim. Nedugo poslije raskida s mojom momadi stupila sam, ponekad iskreno alei (ali to ne priznajui) za svojim pravim, dobrim, poslije nikada ponovljenim driblinzima, prvi put u pravo ensko drutvo, koje od toga dana vie neu naputati. Bila sam ponosna na svoj uspjean transfer, ali sam se ipak znala naljutiti na prijateljice koje me jo dugo nisu prestajale zvati ekularac, tim, istina je, poteno zasluenim nadimkom iz moje duge nogometne karijere, ali nadimkom koji je u skoroj budunosti mogao ozbiljno zaprijetiti mojim enskim nastojanjima. Stoga sam im eljela pokazati kako ekularac nije zaostao ni u gradivu iz predmeta enska pitanja, pa sam zbog toga nou budila svoju stariju sestrinu i molila je da mi pomogne u savladavanju osnovnih lekcija: kako se ljube mukarci, a kako ene, moe li se od filmskoga poljupca ostati u drugom stanju, to je to uope menzes i to su Ankica i Lidija, koje ve nose pravi grudnjak, mogle dobiti kad za vrijeme tjelesnog smiju sjediti u dvorani na klupi i ne moraju u mukoj grupi, kao to moram ja, preskakati zgrku i raznoku preko kozlia, a nerijetko i preko konja. Sestrina mi je, onda kad bi se saalila nad mojom neupuenou i kad ju je njezin momak konano uvjerio da je ipak puno bolje imati tanke, njezine, a ne nogometake noge, sve pokuavala objasniti meni jedino poznatom terminologijom. Filmski poljubac, znala je rei, to ti je kao kad bi ti Princu zabila gol, potom sretna ul etjela u mreu i zatim dugo ne bi iz nje izila. Polako sam poinjala shvaati zbog ega sam cijelo vrijeme ba Princu najlake zabijala golove, a sestrininog sam se glupog primj era sjetila i onda kad sam ga, znajui da se od filmskog poljupca ne moe ostati u blagoslovljenom stanju, isprobala s tim oprimjerenim golmanom, i to na najboljem moguem mjestu, u zadnjem redu naeg provincijskog kina, za vrijeme projekcije nekog domaeg filma iji naslov vie nisam znala ni onda kad je na platnu tekla odjavna pica. Sjeam se da sam tada pomislila kako je meni ipak mnogo vee zadovoljstvo predstavljao pogodak u pravu mreu, njezin lijevi gornji kut, Prinevu slabu toku, nego sam taj in to ga s istim igraem nikada vie nisam eljela ponoviti. uvar mree, kojemu nisam rekla pravu istinu, jo i danas misli da sam se ja te veeri ozbiljno naljutila nakon to mi je on u lijevo uho apnuo: Moja je mala nogometaica zasluila kesten-pire. Istina je da sam ja tada eljela biti sve drugo negoli njegova osobna nogometaica, a i iznova sam se uplaila kako se nikada neu uspjeti rijeiti tog mladenakog opisa, te e i mene cijeloga ivota svi mjetani, ako i budem imala malo sree pa generacija kojoj pripadam zaboravi na ekularca, zvati kombinacijom imena i karakteristinog zanimanja. Ako su poznanice moje tete bile Anica-slikarica, Olgica-umarica i Zlatakrojaica, zato njezina neakinja ne bi bila Julkica-nogometaica? Uz pomo proirka barem bi se znalo o kome se uope razgovara. Jer, kad god bismo dole u Vukovar, u

grad u kojem je teta provela svoje najljepe godine i u koji se sve do '91. namjeravala ozbiljno vratiti, njezine su je prijateljice zvale Julkica. Meni je to oduvijek bilo smijeno. Teta je, kad sam to prvi put ula, navrila ve etrdeset godina i inilo mi se da joj puno bolje odgovara gruba varijanta imena, ona bez umanjenice. Ako je ve ne zovu pravim imenom Julijana, ni umjetnikijim i nesretnijim Julija, a nije ni Maarica, kao naa susjeda Varginica, da bi mogla postati Julika, zato onda ne bude jednostavno Julka?! A samoj mi je istodobno bilo nezamislivo da me netko, kad i ja doem u njezine godine, nazove isto tako. No, dogodilo se to puno ranije nego to sam i mogla pomisliti. Kad sam u rujnu 1974., u novoj kariranoj mini-suknji, modelu koji mi je jo samo tada donekle podnoljivo stajao, dola pred oglasnu plou naike gimnazije, smjetene u parku Pejaevieva ljetnikovca, zaudila sam se to svoje i me i prezime nisam pronala na popisu primljenih uenika prvoga razreda. Nije me bilo ni meu uenicima dopodnevne, putnike smjene kojoj sam trebala pripasti, ali ni one popodnevne, rezervirane za prave mjetane i za njihov san koji se, za razliku od naega, iz okolnih mjesta, nije morao prekidati u pet ujutro. Znala sam da je sigurno netko pogrijeio, da se jednostavno ne moe dogoditi da ja s najviim prosjekom ne uem u odabrano drutvo. Putniko mi je bilo drae. Moda bih se i pomirila s injenicom neupisivanja u gimnaziju i otila u srednju ekonomsku, da nisam eljela pokazati kolegici Lidiji kako u i u gimnaziji, po mogunosti u istom razredu, biti bolja uenica od nje. Nisam joj jo mogla zaboraviti to me dvije godine, svakog prvog utorka i etvrtka u mjesecu, muila svojim epurenjem na vjebaonikoj klupi, ali, priznajem, ni to to je prije osam godina, na kraju prvog razreda, 1967. uspjela u jednoj minuti proitati ezdeset devet, a ja samo ezdeset etiri rijei. Pokucala sam ravno na vrata direktorove sobe i zamolila objanjenje. Ne znam ni sada odakle mi u tom trenutku toliko hrabrosti, hrabrosti koja mi se u takvom obliku nije javila nikada prije, ali ni ikada kasnije, premda su rivalstva to su mi se potom u ivotu nametala bila puno ozbiljnija, puno ea i nerijetko za mene puno bolnija od onih osnovnokolskih. Drug direktor, koji se na svakoj proslavi godinjice mature 4.a k. god. 1977/78. sjeti toga dogaaja, odmah me nakon ulaska zamolio da se ja prvo sama odluim kako se zovem, a tek onda pokuam upisati gimnaziju kakva je ova njegova. Nisam odmah razumjela o emu govori. Mogla sam svoje ime i prezime izrei i poslije snanog udarca lopte u glavu (uostalom, tako smo na igralitu i provjeravali jesmo li prolupali), a kako ne bih znala u trenutku koji odluuje o mojoj sudbini! Uenica koja se zove Julijana, rekao je, i koja je ove godine proglaena najboljom uenicom osnovne kole u Mederovcu, nije ista ona osoba koja je roena u Gradacu, u bolnici, 6. travnja 1959., od oca Ilije i majke Anele roene Blaevi. I ne samo to, ona uope i nije roena u Gradacu, nego u malom katolikom selu na cesti Gradaac-Pelagievo. Shvatila sam, podaci na upisnim dokumentima, na svjedodbama i matinom listu, nisu bili identini. Znala sam da na svjedodbi zavrnog razreda, i na svim pohvalnicama, stoji ime Julijana i oevo prezime, ali nisam ni slutila da u izvodu iz knjige roenih pod mojim pravim imenom pie ona gruba njegova varija nta, ime koje sam prieljkivala svojoj teti samo da bismo se nas dvije nekako razlikovale.

Izvod, naime, nisam ni vidjela, jer ga je otac potom poslao na adresu gimnazije i to nakon to ga je konano dobio poslije viednevnih uzaludnih pokuaja da pronae matiara amila nanjegovu radnom mjestu, u matinom uredu muslimanske kasabice Mionica, kamo su krajem travnja 1959. prenesene knjige spaene u vatri koja je u potpunosti unitila gradaaku bolnicu. Da bih se mogla upisati u prvi razred, morala sam za poetak uiniti neto sa svojim imenom: ili prihvatiti zapis iz matine knjige i promijeniti ime na svjedodbama iz osnovne kole, u iji me prvi razred teta upi sala, dakako kao Julijanu, tek u listopadu 1966. preko svoje poznate, a poznata je u nju imala prilino povjerenja, ili podnijeti zahtjev za promjenu imena. Prva mi se mogunost nije nimalo sviala, a za drugu sam predosjeala da e izazvati velike i neeljene komplikacije. Kako nisam bila punoljetna, Narodnim se novinama mogao obratiti samo moj otac, koji se, nakon to sam ga to zamolila, pismom, dakako, toj ideji odmah, vjerojatno bez imalo razmiljanja, suprotstavio, optuujui me da sam se u Hrvatskoj, na odgoju tetina mua Slavonca zagorskoga podrijetla, pogospodila i za kaznu mi sljedee godine vratio razglednicu to sam mu je poslala s ljetovanja u Opatiji. Primila sam je u plavoj omotnici, na gimnazijsku adresu, s podcrtanim mionikim imenom i s naznakom retur, odmah prepoznavi rukopis koji sam godinama uvjebavala da bi i moj postao isti takav, potpuno nalik njegovu. Tata moda ipak nije uo da ja ve godinu dana i slubeno nosim ime koje je toplije i meni primjerenije i pod kojim me, uostalom, odavno prepoznaju moji prijatelji. Ti mora ostati Julijana, govorili su svi upueni u moj problem, pa i opi nska slubenica kojoj me tetak odveo krajem rujna 1974., da bih pred njom potpisala svoj pristanak na tetinu i tetkovu odluku oko mog posvojenja. Ne vjerujem da sam se tom inu radovala zbog nekog drugog razloga osim onog da e netko sada u moje ime moi, ali i htjeti, slubenim organima podnijeti zahtjev za promjenu imena i ne vjerujem da bi se moji novi skrbnici, da se na tatu po tom pitanju moglo raunati, uope u to upustili. Nisam sauvala kopiju molbe koju smo poslali u Narodne novine i ne sjeam se razloga koje je tetak u njoj naveo, ali se sjeam tetkova lica kad me doao izvui sa sata matematike, i to ba u trenutku kad sam svima, pa i Lidiji, objanjavala tranzitnu funkciju, da me obavijesti o pozitivnom ishodu cijeloga sluaja. U uionicu, u kojoj sam i sjedila samo zbog starateljeva obeanja da e do kraja prvoga polugodita s imenom sve biti u redu, vratila sam se kao osoba sigurna da s imenom, pa i prezimenom, nikada vie neu imati nikakvih problema. Teta nije komentirala postupke svoga brata, i krivca za moje traume i obiteljsku gnjavau oko moga imena pronala je u dubljoj prolosti, u liku moje pijane kume, mamine strine Jelene, koja je na putu od kue do bolnice uspjela zaboraviti pod kojim je imenom prijatelj Fabijan, tatin i tetin otac, a moj djed, zapovijedio da se dijete mora prijaviti. Kumin grijeh bio je jo vei jer je ona, ustvari, zaboravila kako se zove Fabijanova ker, ona koja se najbolje snala, a koja jo uvijek nema svoje djece i za koju bi bilo dobro da prihvati barem jedno dijete svoga mlaega brata. Ocu nikada nisam zamjerila to se onoliko estoko opirao mojoj promjeni imena. Nisam to uinila ni onda kad sam, poslije mnogo godina, saznala da se ozbiljno naljutio na matiara u Brkom koji je moga brata upisao pod imenom Draen, a on je elio da

se njegov prvi i jedini sin zove Draan, sa a, po sjajnom Dinamovu nogometau Jerkoviu. I nastavila sam ga optereivati uestalim potraivanjima izvoda za neke svoje nove ivotne prigode. Priao mi je jedno ljeto, kad smo se za vikend susreli kod bake na selu, da je amilu dovoljno, naravno, kad ga pronae na radnom mjestu, rei da je doao zbog one koja je mijenjala ime. I matiar, koji se svaki put iznova iuivao nad jo nezapamenim sluajem, odmah je znao da mora uzeti knjigu sa slovom M, ali da mu, i bez itanja, nee biti teko prepoznati pravu stranicu jer je ona, nakon to je na nju paljivo prepisao itabu pristiglu iz Slavonije, gotovo sva popunjena. Na popunjenost stranice upozorio me i sam otac kad sam ga u jesen 1988., ve pomalo stidljivo, zamolila da mi jo samo taj put, obeavi da e biti i posljednji, poalje novi matini list i da pripazi jesu li unesene sve prethodne izmjene vezane sada ne vie uz imena, nego uz prezimena koja sam, zakljuivi mladenaku dob, preesto olako prihvaala, i tek uz njihovu blizinu ubrzo shvaala svu ljepotu i sve prednosti roditeljskoga, premda sam nove potpise uvjebavala oponaajui redovito smireni tetkov, a ne vie strastveni tatin rukopis. I odista je posljednji moj izvod iz mionike knjige roenih, stigao uz poruku: estitam ponovno. Pazi to radi. amil kae da vie nema mjesta ni da upie datum tvoje smrti. Ilija. Vie se ne brinem, nemam ak ni osjeaj krivice to sam zavrzlamama oko svojih imena i prezimena ostvarila rekord u popunjenosti stranica knjiga roenih uvanih u posavskom selu, danas bismo rekli Bonjake Federacije, te postignutim uspjehom zadala glavobolje ne samo seoskom biljeniku, nego i ljudima ija je imena on upisivao uz svaki moj novi zahtjev za izmjenama. Nakon to sam saznala da su na poetku rata istu sudbinu doivjele sve stranice uvane u mom matinom uredu, neovisno o tome koliko su i kakvim tekstom bile ispunjene, i svjesna da se na zgaritu i pepelu, koliko god bi to za nekoga bilo poetino, ne mogu ispisati nova, ali ni stara imena, odluila sam pronai onaj prvi matini list, onaj s grubom varijantom moga imena, pristigao '74. izravno na adresu naike gimnazije. uvam ga u ladici svoga radnog stola i ako sluajno na njega naiem, a kako godine prolaze nailazim sve ee, upitam se kojim e me imenom dozivati netko u posljednjem trenutku moga ivota, kad me bude jo jednom pokuao vratiti iz stanja koje mi je otac, aljui mi izvod u jesen 1988. i citirajui pri tome Envera, spominjao. No, nerijetko se ujem kako izgovaram: je li to pitanje uope ono pravo, i ne treba li si konano priznati da bi bilo daleko ljepe znati tko e uope posljednji, za moga ivota, izrei moje ime. Kad bih ga u ovom asu znala i smjela prepoznati, ili kad bih samo bila sigurna da e on za taj in skupiti dovoljno snage, vjerojatno bi mi bilo svejedno koja e mu varijanta moga imena pasti na pamet. I moda bi mu ve unaprijed oprostila ako je to naumio uiniti nogometakim nadimkom kojim e mi se, i u samom zavrnom inu, osvetiti zbog mojih nepopravljivo prejakih listova na nogama. JOSIP

Danas mi je pomalo neugodno priznati da sam mnoge odluke, meu kojima su nerijetko bile i one za moj budui ivot itekako vane, donosila nekomu u inat. Ne mogu to izgovoriti ak ni teti, ije mi je starako razumijevanje, up ueno nekim mojim novim, a jo uvijek nedovoljno opreznim postupcima, sve tee povezati s onim strogim promiljanjima koja su usmjeravala godine moga odrastanja i enskoga sazrijevanja. Jer, prijateljima u inat nauila sam, nakon to sam savladala ve i rimu, sva tampana i pisana slova u dva tjedna. U inat svom ocu proitala sam Faulknerovu Legendu, i to na irilici, za samo deset dana nakon to mi ju je otac, zamotanu u naopako okrenut borovski papir, poslao za moj petnaesti roendan. Potom sam mu, u ina t, odaslala vlastito miljenje o pristiglom tivu, napisano na onom istom papiru, onom borovskom s plavim slovima, u kakav je on inae pakirao gumene opanke i crne zepe, obu u koja se tada, a vjerojatno i puno godina kasnije, najbolje prodavala u njegovoj baarijskoj poslovnici velikog dravnog kombinata. Ranokritiarski sud sroen latinicom priloila sam svojoj estitki za oev etrdeseti roendan i sve to uputila na slubenu, tonije prodavaoniku adresu, jer otac, premda je ve tada bio u zrelim godinama, jo uvijek nije imao vlastiti potanski sandui, pa se uz njegovo ime i prezime obavezno moralo ispisivati ili prezime stroge gazdarice s kojom je nekoliko godina dijelio zajedniku kuhinju ili, u neto sretnijim njegovim danima, prezime plahog nosioca stanarskoga prava koji je u svoju garsonijeru bez grijanja dolazio samo jedanput mjeseno da bi pokupio stanarinu za koju je otac, iz mjeseca u mjesec, morao uzimati akontaciju od sljedee plae. Moja je teta bila uvjerena da reim otvara slubena pisma, a takvima je shvaala sva ona koja su stizala na adresu firme, pa je stoga radije, najee kad bi brata morala obavijestiti o nekoj novoj neprihvatljivoj nepodoptini njegove keri, o ijem je odgoju ona savjesno brinula, obavijest o tomu slala na oevu podstanarsku adresu. Takva poiljka nije mogla ni u kojem sluaju biti poslana a da na sebi, u prostoru obavijesti o primaocu, nije imala ispisanu rije kod, rije kojom se ime moga oca razdvajalo od imena meni nekakve nepoznate osobe. A ja za njezino ispisivanje, premda se radilo o samo tri slova, nisam nikada, kad su moji stariji bili u pitanju, uspijevala skupiti dovoljno snage. Moda se u ovom sluaju i nije radilo o inatu. Gotovo sam uvjerena da je to bilo zbog toga to sam godinama bivala zaokupljena matanjem o nekoj buduoj kui za koju e posvema nevano biti u kojem je gradu sagraena i kakve cipele sebi mogu priutiti njezini stanovnici. Trebao je to jednostavno biti dom ija e dvorina vrata potar uvijek, bude li traio nekoga od lanova moje obitelji, zatvarati zadovoljan i obavljena posla. Sanjam o tome jo i danas, premda sam se ve jako davno pomirila s injenicom da na osobnim kartama moje obitelji ne mogu, na linijama koje otkrivaju mjesto stalnog boravka, pisati isti, pa ak ni zemljopisno bliski prostori. Toj je spoznaji ipak najvie pomogla moja majka, iju smo fiziku razdvojenost nakon njezina odlaska mi preostali izraunavali troznamenkastom brojkom dodajui joj oznaku kilometar. Ali, ne vjerujem da je samo udaljenost bila jedini razlog zbog kojeg sam mamu prvi put posjetila tek u proljee 1991., u danima u kojima su njezini prijatelji, veinom njezini zemljaci, po stablima maloga, arhitekturom meni nezanimljivog gradia, lijepili naljepnice za pomo

dravi o ijoj su me unutranjopolitikoj situaciji upitali odmah nakon slijetanja na frankfurtski aerodrom, premda nisu zaboravili naglasiti da su me u tako velikom broju doekali samo zbog toga to su se brinuli za reakciju njima drage ene koja svoju ker, likom tako joj slinu, nije vidjela godinama. Potom su te dvije teme iznova zapoinjali redovito uz poslijepodnevnu kavu skuhanu u maini, onu koja je, kako su me eljeli poduiti, manje tetna za zdravlje od one kakvu mi tamo jo uvijek pijemo. Ja sam im sigurno svojim uvijek iznova neukusnim i svakako pretjerano tvrdoglavim i iskljuivim narudbama samo i jedino prave turske kave dovodila pred oi slike njihovih starih tednjaka na drva, onakvih uz kakve su i oni sami nekada nestrpljivo cupkali oekajui da voda u dezvi zavri to prije. Oivljavala sam im atmosferu siromanih kuhinja u kojima su oni, sve do kraja ezdesetih i do odlaska u bolje, ugoivali komiluk na jutarnjim kavama. Kad su mi poslije nekoliko dana, u kojima me unato silnom trudu nisu uspjeli nagovoriti da im se pridruim u ispijanju crnog napitka bez soca, poklonili aparat za espresso kavu ( kakav ja sebi sigurno, bili su uvjereni, ne mogu priutiti), i njemu priloili nekoliko kilograma vakumirane, najbolje jakopsice, te specijalno mlijeko koje se, uvano u hladnjaku, mora obavezno u nju doliti, ja sam tek tada shvatila da su oni moje neskriveno uivanje u turskoj varijanti uprilieno pred njihovim oima primili samo kao neupuenost fakultetski obrazovane osobe u rezultate zdravstvenih istraivanja, ili ak kao znak loeg materijalnog poloaja inteligencije u zemlji koju su oni, sreom, zajedno sa svojom odabranom djecom, na vrijeme napustili. U svojoj dobronamjernosti, ili ak prije u novosteenoj neosjetljivosti, ugoujui me u iznajmljenim tijesnim potkrovljima, oni nisu na mom licu htjeli proitati inat, osjeaj zbog kojeg sam samu sebe prezirala kao nikada do tada i zbog kojeg sam se iskreno stidjela, ali mu se nisam uspijevala oduprijeti. eljela sam njime u svima njima probuditi barem sitan osjeaj krivice zbog injenice da su svi oni tamo, odakle i ja dolazim, nekoga ostavili. Inat me drao i onda kad sam, napustivi njihova skromna prebivalita i uivajui u smirenosti crnogorinog drvoreda to je podsjeao na tiinu tetina prednjeg vrta, etala prema kui gdje je moja majka ivjela s jednim pristojnim gospodinom. Slutila sam da e to stanje kulminirati upravo u trenutku kad otvorim vrata njihova dnevnog boravka i osjetim miris sirnice, onaj jedini to ga pamtim iz roditeljskoga doma i koji sam, kao i toliko drugih stvari u ivotu, s puno truda uspjela potisnuti. I zbog tog oivljenog okusa u ustima ja u inat svojoj majci jo do danas, a od tada je prolo ve punih pet godina, nisam ni pokuala protumaiti njezin san koji joj se, govorila je tada pazei usput da ponovno uspjelu pitu to ljepe izree, ponavlja gotovo svake noi. U tom snu ona, kao trogodinja djevojica, tri livadom i u njezinu neobinom spletu zelenih i utih tonova prepoznaje boje svoga djetinjstva. Potom se preznojena, umorna i preplaena budi, i to ba u trenutku kad je ugledala kri na kojemu nije bio razapet Isus, nego njegova mati. Nisam joj ak, ponovno u inat, eljela odgovoriti ni na dva pitanje koje je odmah potom postavila, i dalje strpljivo odmjeravajui veliinu svakog izrezanog komada sirnice planirane za veeru meni i pristojnom gospodinu, i koja ona, osjeala sam, nije dovodila ni u kakvu vezu s prethodnom priom uporno ponavljanom u njezinim snovima. Ne znam jesam li uope i bila dovoljno drska kad sam, umjesto samo

dvije brojke koje su se od mene kao odgovor na pitanja zahtijevale, glasno ustvrdila da bi ona sama, kao ena koja me rodila, mogla konano i bez moje pomoi izraunati koliko sam ja, njezina najstarija ki, roena u travnju 1959., imala tono godina kad me njezina ogorica u svibnju 1962. odvela k sebi u Slavoniju, i koliko to godina uope imam u trenutku kad mi se majinom rukom razvueno tijesto i vrui sir, a sve zbog moje nepopravljive pohlepe, lijepe za nepce, i peku me na onaj isti nain kao prije punih trideset godina. Samo to sada tu bol, taj rezultat opekotina, i to ba u trenutku kad se od mene, izmeu ostalog, oekuje da vlastitu mamu podsjetim da sam i ja, kao i onaj koji je nepredvieno izostao iz njezina sna, ula u tridesettreu, ne elim pokazati jer jednostavno ne mogu iznova uti kako svoje ponaanje naslijeeno od oca nisam napustila, vjerojatno nekomu u inat, ni u prvim danima zrelosti. I stoga sam, nastavljajui na isti nain i dalje, ubrzo nakon povratka u zemlju iji su se stanovnici blago i s nadom smijeili kad sam im prepriavala sadraj skromnih letaka lijepljenih, unato mjesnim zabranama, na drvorede zapadnoeuropskih provincija, samo u inat jednom mukarcu, prepoznavi u dubini njegove bore nerazumljivu i stoga meni nepodnoljivu slabost, izrekla la zbog koje mi je jo uvijek, premda sam svjesna da sam tim inom mnoge stvari uinila puno jednostavnijima, iskreno ao. Najee onda kad ga s njegovom od mene puno vitkijom i dotjeranijom suprugom, koja mu je to bila i u trenutku kad sam mu uspjeno zatajila uzroke svojih, u naim susretima uvijek iznova oznojenih dlanova, izdaleka ugledam na osjekoj trnici, onako strpljivog u redu za tek pristiglu svjeu morsku ribu. Upravo onakvu kakvu je on nekoliko godina ranije punih sedam lipanjskih dana redovito, nagovarajui na isti in i mene, nastojao izbjei na jelovniku osrednje udobnog porekog hotela, objanjavajui pri tome ljubaznom konobaru, koji me tako podsjeao na mog tada ve mrtvog strica Josipa, zato nas dvoje iz dana u dan dajemo prednost kontinentalnoj, po mogunosti ravniarskoj hrani. Posluitelj se svaki put, posluavi razloge, samo lagano, uvijek na isti nain, osmjehnuo u kutu svoje desne, lijepo oblikovane usne. inio je to ba onako kako je inio i moj stric kad bi, vidjevi s kolikom je koliinom tvrdoglavosti suoen, odl uio odustati od svake daljnje polemike sa mnom, nerijetko pozivajui u pomo, uz jo znaajniji smjeak, svoju stariju sestru pred kojom sam ja, njezina brbljava neakinja, istog asa zapoinjala, a za tetu uvijek spremnu, glumaku rolu neuspjene polaznice nieg razreda specijalne kole koja odmalena, uz probleme razumijevanja stvari, ima i veih potekoa u svakodnevnoj komunikaciji. Meutim, inspiracije za dovoljno snaan odgovor svom stricu nikada mi nije ponestajalo. Jedne sam zime tako u kantu punu hladne vode, na kojoj se ve bio uhvatio tanak sloj leda, ba u inat svom Josipu, kojeg su svi od milja, pa i ja sama, zvali Jozo, bacila njegove nove kone kaubojske izme, to ih je kupio u Trstu reskirajui za njih cijelu prvu samostalno zaraenu plau. Kad sam ga spazila ljutitog, s podignutom desnom rukom koja je sjekla zrak i prilazila mom najeenom licu, pokuala sam se opravdati uvjeravajui ga kako su onovi, ali i rubovi uz njih, ako se dobro pogleda, bili nedopustivo prljavi, te sam ih ja samo htjela oprati i time njega ugodno iznenaditi, ali su mi obje izme iskliznule iz mojih promrzlih i, dodala sam kroz nos, jo premalih, ruku. Stric je bio ljutit gotovo kao i njegov stariji brat, moj otac, u trenutku kad je uo kako se taj balavac po inozemstvu nepotrebno

razbacuje ne ba lako zaraenim novcima, ne znajui da su nae izmice, a u to je otac bio uvjeren sve do svoga umirovljenja, posebno one na kojima je ispisana marka Borovo, neusporedivo kvalitetnije, dakle izdrljivije, od onih koje nose obini talijanski minkeri. Ne ulazei dublje u problem, o kojem je uskoro bila obavijetena i moja baka, koja je Josipu opratala i puno krupnije uitke, a kako ne bi ovu sitnicu, ja sam bila svjesna da sam ih potopila samo zbog toga da moj stric ne bi imao to obuti kad po njega to poslijepodne doe susjeda Zorica i pozove ga u kino, objanjavajui usputno meni da i ovaj novi film, kao i svi dosadanji, nisu za djecu. Pri tome je mislila na mene koja sam, za razliku od nje, i sa sedam godina znala, jer mi je to rekao stric, da ista vozaka dozvola ne vrijedi za upravljanje njezinim fiom, zbog kojeg se hvalila u cijelom mjestu, i strievim plavim autobusom marke mercedes, i da ak i star a prva pomo, kakvom smo djeda odvezli u bolnicu, ima prednost pred njezinim ispod ekia izalim svijetlozelenim automobiliem, ak i onda kad ona ide glavnim drumom prema Naicama, a limuzina sa znakom crvenog kria izlazi s naeg likog puteljka. Svata me nauio moj stric Josip za kojeg su i druge djevojke, puno ljepe od Zorice, pa ak i nastavnice iz moje osnovne kole, govorile da je pametan, zgodan i lijep. Govorile su da ih njegov prosjedi pramen podsjea na onaj, kakav, uz njega, na cijelom svijetu ima jo samo Indira Gandi, i zakljuivale da njemu stoji puno bolje, jer se skladnije slae, ba je tako rekla nastavnica likovnog, s bojom njegovih oiju i tamnoputim mladenakim tenom, premda se meni inilo da spomenuta Indira, koju mi je tetak jednom pokazao u vijestima, ljutit to djecu od ranog djetinjstva truju programskim idejama nesvrstanih, ima puno tamniju kou od mog strica. Bila sam ponosna to se ba nekoga moga usporeuje s nekim koga moemo vidjeti na televiziji. Samo sam se bojala da e se on uskoro, prije negoli ja uope stignem do viih razreda, negdje na putu oeniti i da e meni, njegovoj neakinji, njegova nekadanja privlanost postati dodatni teret. Najvie me toga bilo strah kad bi me na kolskom dvoritu zaustavila crvenokosa iz kemije i domainstva, o kojoj su svi stariji deki s panjaka govorili da je stara cura, a njihove su rijei za mene bile ravne onima koje su nam nedjeljom bile upuivane s propovjedaonice, samo da me upita kad e se Jozo vratiti s puta. Obavezno mu je upuivala srdaan i topao pozdrav i gotovo me viui upozoravala, vidjevi kako mi pogled odlutava prema slobodnom triku za preskakanje, da to ne smijem, kao obino, zaboraviti. Josipu sam pozdrave, jasno , one koji su odoljeli otrini mojih kriterija, najradije uruivala pred bakom, koja je u to vrijeme, samo da bi vidjela svog najmlaeg, esto dolazila k nama u Slavoniju. Ponosna starica, dugih sijedih pletenica spletenih u pundu, palei tko zna ve koju cigaretu filter Ibra, prokomentirala bi ljepotu svog ljubimca podsjeajui me, uvijek s istom dragou na usnama, koju je Josip od nje i naslijedio, da je on sa samo pet godina dobio nagradu za najnaprednije, znai i najljepe dijete u itavom kotaru, o emu moe posvjedoiti fotografija na zidu njezine spavae sobe, uslikana tom prigodom, kad je i njoj kao majci uruena nagrada, poklon u vidu pet Unrinih paketa koje je odmah morala podijeliti sa svojim sestrama. One su joj samo zbog te dareljivosti pristale oprostiti to je svoga Jozu za natjecanje obukla u novi zeleni kaputi s konom kragnicom pristiglim specijalno za tu prigodu u tetinom paketu

iz Italije, u kojem je bilo i pisamce s imenom djeaka iji su imuni rodi telji, inae vlasnici tvornice cementa, svom jedincu, o kojemu se iskljuivo brinula dadilja, za roendan kupili premalen broj. Kaputi je tako lijepo pristajao Josipovim na hladnoi zacrvenjenim obrazima, i baka je bila svjesna da e njegovom ljepotom osigurati svom sinu jo nekoliko dodatnih bodova, onih o kojima su njezine sestre, skupa s njihovom djecom na ijim su se zimskim rukaviima uoavale velike arene zakrpe bitno drukije od osnovne podloge, mogle samo sanjati. Kad dananje ene ne bi bile toliko slobodne i kad ne bi navlaile mukarce u krevet. Daba im, sinko, kola, kad ih matere nisu nauile ponaanju, bile su, dok je Josip jo povezivao ime poiljateljice pozdrava s mojim iscrpni m opisom njezina lika i stasa, obavezne bakine popratne reenice, od kojih sam ja usvojila dio one vezane uz obrazovanje, pa ga jo i danas znam izrecitirati svojim prijateljicama, ali sve ee i one meni, kad god ih elim upozoriti na neki njihov pogrean potez, ako ja o takvima uope imam pravo prosuivati. I zaista, moj se stric, nakon to je sa Zoricom odgledao nekoliko filmova u veernjem terminu, s jedne od svojih redovitih autobusnih ruta vratio oenjen. Meni je bilo drago to je sebina susjeda, za koju sam i ja, oponaajui tetin govor, tvrdila da nije nikakva prilika naem Jozi, ostala bez svog kino-partnera, ali mi nije bilo drago to je to uinio prije nego to mi je ispunio obeanje dano one veeri dok su mu se izme suile uz kaljevu pe tetine dnevne sobe i dok je Zorica, sva u alosti to je kolegice nee ponovno vidjeti s najzgodnijim vozaem naeg doma eg autobusnog voznog parka, u svojoj novoj legovanoj suknji, kupljenoj u osjekoj Nami, zaspala u fotelji koju je sama pribliila izvoru topline. Duboko je u snu, iz nekih viih sfera, pokazivala Josipu, i to pred ivim i zainteresiranim svjedokom, kakvi bi ga sve zvukovi mogli snai u nonoj postelji u trenucima kad se on bude pokuavao odmarati od napornog posla i nastojao pritom zaboraviti neugodne sirene s europskih auto-cesta, ba onakve na kakve je Zoriino snovito zavijanje toliko podsjealo. A obeao mi je da e me, ako na kraju prvog razreda budem imala sve petice, mislei pritom i na ocjenu iz glazbenog odgoja, povesti sa sobom na put do Italije, da e mi u autobusu rezervirati stolicu odmah iza svoje vozake, da e kontroloru koji bi mogao ui u Sloveniji rei da ja nemam kartu zbog toga to sam njegova najmilija neakinja, a samo se takve smiju voziti besplatno, i da e mi na velikoj pijaci u Trstu kupiti lutku moje visine, onu koja, kad je pravilno dri, izgovara svoje ime, i ima pletenice od prave kose koje joj vise do okrugle guze, guze vrlo sline mojoj. Pletenice je usporedio sa Zoriinima, na to sam ga podsjetila da je takve nosila i moja mama, ali ih je, ula sam kad je baka govorila teti, odrezala u inat mom ocu, premda je on njezinu kosu jako volio. Umjesto obeanog puta, dva mjeseca kasnije, Josip je s puta stvarno donio lutku, ali ona je bila iva i nisam je uope morala pridrati kad mi je pruila ruku i u stavu mirno izgovorila ime Ivanka, i zatim krenula prema meni pripremajui usne za poljubac, na to sam se ja ljutito odmaknula i upitala pomalo zbunjenog strica: Tko ti je to? U odgovoru mi je odmah spremno ponudio da te veeri s njim i njegov om suprugom

poem u kino. Zbog toga sam Ivanki, u drugom njezinu pokuaju, dopustila da me poljubi u ike i da pohvali njihovu ivost. Ve za samo nekoliko minuta, s usnama razvuenim od uha do uha, upitala sam je mogu li joj sjesti u krilo, to je ona ljubazno dopustila, premda je bila svjesna, a i meni je to bilo jasno, da e joj se suknja, legovana na isti nain kao i ona Zoriina ali puno ukusnijih kara, isti as izguvati. Dugo nisam mogla oprostiti Josipu to je poslije nepunih est mjeseci zakljuio da je on stasom previsok za Ivanku i da Ivanka, koja je odrasla u Novoj Gradiki, ne razumije dobro zato on za Ilinje ba mora otii u svoje rodno bosanskoposavsko selo i tamo hladnim nikikim pivom, samo da bi pokazao kako se dobro snaao u zapadnijoj republici, poastiti odreda sve goste krcate itaone. Ivanku vie nije dovodio k nama. Ona se vratila roditeljima koji su, za razliku od mojih, i na njenu sreu, imali stalnu adresu. Jedanput sam joj napisala pismo u kojem sam joj opisala Jozino drugo vjenanje, ali sam ga, na vrijemeshvativi da joj se ljepota moje nove sedamnaestogodinje strine ne bi svidjela koliko i meni, bacila u onaj kamin koji, i inae u ivotu moga strica, nije bio samo predmet koji je uinkovito titio od hladnoe. Ako on kao mukarac to i nije razumio, Zorica, i danas jo uvijek neudana, zasigurno jest. Postala je toga potpuno svjesna onda kad joj je mama Milka prepriavala kako ja, oponaajui njezinu jedinicu uronjenu u dubok san, zabavljam kominice koje se ujutro oko devet skupe u redu pred pekarovom kuom, oekujui da pjegavi i uvijek pospani egrt pone iz pei vaditi vrue crne okrugle trokilae. Ivanki bi se moda svidjelo da je znala da sam se ja na svadbenoj veeri, u stanci koju je iva glazba koristila za svoj prvi objed, ubacila u program kao aktivna sudionica i na posuenoj bendovskoj harmonici, koja je imala dvadeset basova vie nego moja vlastita, odsvirala bez gledanja u note pjesmu Dok palme njiu grane. Tetak je tom mojom hrabrom i svima neoekivanom odlukom bio zadovoljan, jer je na djelu vidio da njegov novac to odlazi za mog uitelja harmonike nije posve propala investicija, kako je to voljela rei moja uiteljica iz glazbenog. A mladoenja Josip, zbog kojeg sam se izloila kritici svih gostiju, dobro je znao da ga svojim izborom, premda sam kompoziciju Nono, dobri moj nono svirala puno bolje, elim podsjetiti da je mjesec maj, o kojemu se pjeva u pjesmi, bio i onda kad se on prvi put enio. Da je sve primio onako kako sam ja eljela i kako sam planirala, vidjela sam mu po smjeku u desnom kutu njegove usne, smjeku kojim mi je htio navijestiti da e mi, kao i uvijek do tada, na moje inaenje odgovoriti zasluenom mjerom. I kad sam ve pomislila da se i on, u godinama to su uslijedile, promijenio jednako kao i ja koja sam shvatila da moji inati puno jae bole mene nego osobe zbog kojih sam ih smiljala, stric mi je vratio takvom estinom koja je inat trajno pretvorila u neprolazan osjeaj krivice. Prepoznat sredinom kolovoza 1986. ili tada moda samo prvi put jasno u meni imenovan, osjeaj krivice izborio je, i vjerujem da e tako biti jo puno godina, elno mjesto u mom ivotu. Bilo je ljeto poput svih dotadanjih. U inat ovjeku koji, po mom sudu, nije dovoljno odgovorno shvatio svu ozbiljnost zajednikog preseljenja u novi i to vlastiti stan, kupljen nepovoljnim kreditima ije su se visoke rate skidale s moje poetnike bibliotekarske plae, odluila sam ustrajati u svojoj odluci i selidbu, unato

mukarevim eljama za odgodom cijele stvari, provesti u onom danu s kojim se i on sam, i ne tako davno, sloio. Uinila sam to uz pomo svojih prijatelja, upravo onako kako sam to inila uvijek do tada i kako u, pokazalo se kasnije, initi i ubudue. Odbila sam ak i vozake i sve druge ponude svoga sposobnoga strica Josipa, koji je u gradu moga novog prebivalita imao dobre veze i mnoge je stvari vezane uz tehnike stvari ivota mogao uiniti puno jednostavnijima. Premda se taj etvrtak oslobodio svih profesionalnih dunosti da bi, makar kao vrsta ruka, nadzirao mladost i svoju, na prvi pogled jo uvijek, kao i u vrijeme njegovih enidbi, razigranu neakinju, iju novu ulogu vlasnice stana, znao je, nitko nee shvaati ozbiljno, ja sam mu i u posljednjem telefonskom pozivu veer ranije ponovila kako ga oslobaam svih sutranjih briga i obaveza. Nekoliko sam mu puta naglasila da mi ak nije potreban ni za prevoenje kristala i porculanskih servisa, jer ja, kao mlada domaica, takve stvari jo nisam uspjela nabaviti. Time sam ga zasigurno dodatno zbunila jer je Josip jo uvijek pamtio na zajedniki put do ehoslovake na kojem mi je, i to po mom izboru, kupio skupi pajz-servis za vjenani poklon. Nakon uspjeno okonane selidbe, u kojoj su razbijena samo jedna vrata skupocjena hrastovog ormara, i nakon to su moji pomonici popili dva sanduka piva, onakvog kakvo je volio moj stric i kakvo sam kupila vjerujui da e Josip, unato mojoj odlunosti, ipak navratiti, kasno u noi zaula sam prvo zvono na svojim vratima. Pomislila sam kako je to lik s kojim u do starosti dijeliti taj isti ivotni prostor i koji e me jo na pragu, ako me ve nije prenio preko njega, zamoliti za ispriku istiui, po tko zna koji put, svoju organizacijsku neosjetljivost, ali ipak nee odoljeti prokomentirati nedovoljnu koliinu moje panje koja je u transportu bila posveena njegovoj Panasonic glazbenoj liniji. Meutim, na vratima je stajao policajac, prijatelj moga, u tom trenutku ve pokojnoga, strica Josipa. Josip me, sama sam sebi objanjavala, konano htio opametiti. U inat meni, osjetila sam, koja sam ga uvijek kad bi se stvari ozbiljno zakomplicirale, ipak znala nazvati, odustao je te veeri od deuranja uz telefon, spravu koja je, iskustvo mu je govorilo, mogla svaki as zazvrati i otkriti moj usplahireni glas koji na upit Kako si?, uvijek jednako lae Dobro sam i pri tome dodaje reenicu koja zapoinje veznikom ali. Samo zbog toga to je vjerovao da e morati podii slualicu i ponovno mi popustiti, odvezao se na kartaku partiju prijatelju u akovo. U noi, na povratku kui, na cesti prema Osijeku, zasigurno mislei kako e, kad se vrati, na svom kuhinjskom stolu nai papiri na kojem mu je njegova ena, ili jedna od triju keri, zabiljeila moju poruku, i smijeei se zbog toga u desnom kutu svojih usana, poginuo je. Na njegovu je stranu preao stojadin iji se voza, odradivi drugu smjenu u osjekoj Saponiji, vraao u svoju Vuku. im mi je ovjek u uniformi to izgovorio, zgrabila sam, jo uvijek ne shvaajui o emu se zaista radi, nekoliko alica ekog servisa i bacila ih o tek svjee obijeljen zid, urlajui pri tome kako je njihov poklonitelj umro samo zato da bi me kaznio zbog mog inata. I htjela sam mu, dakako, u inat i u znak osvete, popiti one dvije boce piva to sam ih od svojih pomonika sakrila na balkon da bih ih nekako sauvala za njega, htjela sam mu priznati da mi je selidba bez njegove pomoi bila previe teka i zamoliti ga da ne ide tom prijatelju, jer ja uskoro neu, bude li se i dalje ponaao kao veeras, biti dovoljno

hrabra da s osmjehom na licu popratim iznoenje glazbene linije, a slutim taj skori dogaaj, kroz ova ista vrata. eljela sam mu rei ono to sam priznala kasnije samo sebi, da sam mu, kojim sluajem, dopustila da mi pomogne i tog etvrtka, kao to sam to inila i puno etvrtaka ranije, moda bi mi on svojim iskustvom, za razliku od sviju ostalih oko mene, znao savjetovati kojom je vrstinom pametno, poslije neijeg odlaska, zakljuati ulaznu bravu. Posebno onda kad iza njega, u unutranjosti stana, ostanu jo brojne sitnice po koje se onaj koji je otiao eli vratiti, ali meu njih ne eli ubrojiti i domaicu, uvijek dobro raspoloenu u njezinoj crveno-bijeloj kuhinji i bez imalo ruiastih fleka na licu u trenutku kad je prijateljice na popodnevnoj pravoj kavi pretjerano glasno upozoravaju kako joj se pod noktima naziru ostaci osuenog tijesta. I od tada, od sredine kolovoza 1986., ja svakoga tjedna, najmanje jadanput, na ulicama kojima prolazim, u vlakovima kojima putujem prema Slavoniji, na filmskim platnima zagrebakih kino-dvorana i u hotelskim restoranima, viam mukarce koji me podsjeaju, ili likom ili neobinom gestom, na mog strica. Baka mi j e, koja se od dana smrti svoga ljubimca pa sve do svoje smrti u oujku 1990. molila Sv. Anti da i nju to prije uzme k sebi, savjetovala da svaki dan zapalim svijeu za spas Jozine, ali i svoje grene due. Premda to inim, i premda svakodnevno pronalazim stotinu razloga kojima bih samoj sebi opravdala svoj kolovoki inat, ja ljude sline mom stricu susreem i dalje. Vjerojatno kao opomenu za sve one stvari koje se danas ne bi svidjele Josipu. A ne bi mu se svidjelo, jer on bi razumio sve nijanse, to to sam odnedavo i sama poela razvlaiti tijesto za sirnicu, to esto mijenjam adrese stanovanja i time se dovodim u situacije da i na poiljkama upuenima meni moram proitati toliko mi mrsku rije kod, to svaki put kad iz velikog grada vikendom doputujem u Osijek, unato obiteljskoj ljubaznosti i udobnosti prostora koji mi se kao goi nudi, nastojim prespavati u svom stanu na ijem jednom, od ukupno samo dva prozora, jo uvijek stoji crveno-bijela karirana zavjesa tako dobro pogoena uz boju moga kuhinjskog namjetaja. On bi jedini shvatio da ja to inim samo zbog toga da mogu subotom popodne stati na balkon, kako bi me na njemu primijetio onaj mukarac koji ispred mog prozora prolazi u svojoj redovitoj etnji, ne mijenjajui svoje navike ni poslije moga preseljenja, i pri svakom pokuaju da iz grla iskalje zalutalu riblju koicu lagano zastane, a ja se u svojoj uvijek iznova pojaanoj tuzi poradujem, moda ak i ne iz inata, da je njegova trenutana nelagoda barem donekle slina mom osjeaju koji ne prestaje godinama i zbog kojeg pred drugim ljudima, za koje vjerujem da me vole, skrivam svoje oznojene dlanove i imam snaan osjeaj krivice. Ne znam moe li se on usporeivati s osjeajem koji se javio mojoj majci nakon mog uzlijetanja s frankfurtskog aerodroma u ono proljee 1991., ali, kako starim, sve ee pomiljam da je i ta ena sve bitnije odluke u svom ivotu donosila iz inata. Moda je stvarno i ona iz inata upuenog ovjeku kojega je voljela ostavila, pred vratima njegove prodavaonice, i to u jednoj dubokoj zimi, troje njihove zajednike djece, skrativi prije toga iznova kosu, da b i negdje u svijetu, sama i bez svjedodbe osnovne kole, ubrzo pristala okus turske kave zamijeniti onim pripremljenim u maini. Ako je to imalo tako, onda je doista u pravu moja prijateljica, profesorica psihologije, koja me uvijek, prepozna li u desnom kutu mojih usana inatski gr, podsjeti na potapalicu moje bake Daba ti, sinko, kola i

potom iznova, vjerojatno u nekom strahu, uputi pretjeranu pohvalu mojoj tek spletenoj pletenici. KESTEN U oujku 1974. usnula sam priu koju pamtim jo i danas. Oivljava mi se vrlo esto i nikada ne dolazi sama, izdvojena iz dana to je snu prethodio. Jo se uvijek tono sjeam koji je dan u tjednu bio, kakve su mu bile meteoroloke prilike, koga sam u njemu sve srela, a koga sam eljela sresti, ak i to to su deki iz razreda rekli o mom novom, tek ispletenom demperu. I kad se prisjetim samo jednog jedinog dnevnog detalja, postajem svjesna da je prisjeanje tek prva faza, bolje rei priprema za toliko puta u mom pamenju reprizirani tekst na iji nastup, uvijek iznova, reagiram onim gorkim okusom u ustima; okusom kakav mi se javio te iste veeri, odmah nakon to sam pojela kola o ijoj su ukusnosti moji ukuani razgovarali kad god bih ja, toga dana, u stanci svojih kolskih i izvannastavnih aktivnosti (tako je govorio moj razrednik, nastavnik biologije) znala dotrati kui. Teta koja se nakon rata zaljubila u Talijana i otila s njim ivjeti u Trento donijela je kola u malom plastinom hladnjaku, s nacrtanim akvarelnim cvjetovima ivanica. Objasnila mi je da se njegova hladnoa odrava ulaganjem zaleenih crnih uloaka. Nazivala ih je pingvinima. Meni je kola bio vrijedan divljenja samo zbog injenice da se netko toliko trudi da ga, s priline udaljenosti, donese svjeeg, ali on me sam, iskreno reeno, podsjeao na obian sladoled od kestena napravljen u naoj slasti u centru. Moda je toga bila svjesna i moja prava teta, oeva sestra kod koje sam odrastala, pa je, posluujui ga, na svaku odrezanu kocku stavljala nekoliko lica laga to ga je sama pripremala skupljajui danima gornji, masni sloj mlijeka, po koje sam odlazila rano ujutro kod nae susjede tete Nade. Da ne uvrijedim gou, za iji smo se dolazak pripremali tjednima, a bez imalo osjeaja gladi, pojela sam posljednji dio kolaa, uvanog i pred obiteljskim ljubimcem, mojim bratiem Kreom, tri godine mlaim od mene, koji je nekoliko dana ranije u istoj kolskoj godini prelazio u vii razred osnovne kole i o ijem su uspjehu i nadarenosti raspravljale, izvjetavao nas je susjed Jano, ak i radnice none smjene u mjesnoj tvornici furnira. Kad sam, zadravi dah, progutala kola, vjerojatno samo bratiu u inat, osjetila sam gorinu, o emu sam panino obavijestila sve prisutne u sobi. Prekinula sam ih u gledanju TV-dnevnika ija je slika do njih dolazila kroz trobojni filter, zbog ega sam se svima u koli hvalila kako mi jedini u cijelom mjestu, a moda meu rijetkima i u Federativnoj Republici, imamo televizor u boji. Teta Julijana skoila je zabrinuta, teta iz Italije nala se uvrijeena, dok se tetak Milan razljutio to zbog mene,po tko zna koji put, nije uo kamo e to ovaj put drug Tito eljeti otputovati. Kreo se bezobrazno poeo smijati, a moja je najstarija sestrina Mara, oekujui da opere i posljednji tanjur te veeri i zatim krene vjebati tehniko crtanje u nadi da e ispraviti zacementiranu jedinicu, na sve to, pogledavi Kreu, a znajui za moju ljubomoru izazvanu naglim bratievim uspjehom, samo rekla: Naoj je princezi gorko zbog neega drugoga.

Odmah sam ih uvrijeena, snano zalupivi vrata svoje sobe, sve napustila. Prvo stoga da na miru smislim nain na koji u se osvetiti Mari, njoj, koja ni gimnaziju, premda su svi znali ija je, nije uspjela upisati, da bih potom legla u krevet, stavila tiho novu plou Bijelog dugmeta na svoj plastini naranasti Trubadur gramof on i krenula zamiljati zelene livade. A na njima nije bilo mjesta ni za talentiranog Kreu, ni za formule iz kemije, ni za svakodnevni strah pred tetom za koju znam da me voli, premda me rijetko stavlja u krilo i ljubi u kosu, a ni za brigu oko tetkova odnedavnoga ispijanja konjaka u medicinske svrhe, nakon to mu je lijenik, inae njegov dugogodinji prijatelj, proitao nalaze. Pokazivali su neto slabiju cirkulaciju krvi. Sestrinu sam odluila kazniti tako to u se u iduu nedjelju, dakle za samo tri dana, jo jae razboljeti i neu poi s njom u veernju etnju. Bila sam sigurna da je teta nee pustiti bez moje pratnje. Mogla sam biti i zloestija pa odmah, jo te veeri, priznati teti da je istina ono to su u ponedjeljak u frizeraju priale gospoa Olgica, njezina vjenana kuma i nekadanja cimerica iz borovskoga internata, i gospoa Finika, naa apotekarica, ija e se ker uskoro udati za pravog pisca, da se mala spetljala s trinaest godina starijim Perom, efom smjene u tvornici strojeva naeg Kombinata. I dodati tome da sam ja svjedok, jer uvijek moram, kad se vraamo s korza, straariti na poetku Radnike ulice, dok se njih dvoje ljube u tami kestenova drvoreda i najee ogovoraju nju i njezino nerazumijevanje njihove ljubavi. Ali ja za to nisam imala vremena. Ili moda ipak nisam bila spremna strogoj teti otkriti da sam u isto vrijeme, pazei na eventualni ulazak poznatih lica u ulicu - o emu sam zaljubljene na vrijeme obavjetavala - gutala okoladu koju mi je sestrina, i to isti as nakon to ju je dobila od Pere, poklanjala uz prijetnju da ne smijem baciti omot na kojem je uvijek pisalo Volim te -Zveevo. Jer, ona je omote skupljala, paljivo slagala u kutiju od mojih cipela, ne primjeujui, dok joj to nisam jasno i dovoljno glasno rekla, da su ba sve okolade obogaene okusom vinje. Kad mi je, poslije nekoliko mjeseci, prigovorila zato je na to nisam na vrijeme upozorila, podsjetila sam je da sam to uinila odmah nakon prve, ali je ona to tada pojasnila mojom razmaenou i mrnjom prema vinjama, iskoristivi priliku da me podsjeti i na princezinu obavezu sudjelovanja u predstojeoj berbi vianja za otkup. Znailo je to, u skladu s mojom tadanjom tjelesnom konstrukcijom i nemalim penjakim iskustvom, prisilno osvajanje samog vrha, gdje su vinje oduvijek najbolje raale, ubiranje plodova u kanticu za mlijeko, potom punjenje velikih kanti od vode i njihovo odvoenje, na biciklu, u Zadrugu. Najbolniji trenutak bio je predavanje zaraenih novaca teti. Ona nam je svake godine, nakon obavljena posla, kupovala poklone. Najee neto od neophodne odjee za prve jesenje dane. Meutim, meni je te godine obeala, nekoliko mjeseci ranije, kupiti novu knjigu iz biblioteke Jelen. Dobit e jednu po svom izboru, rekla mi je nakon to sam se rasplakala vidjevi da su mi Mara i Kreo za imendan, u veljai, poklonili knjigu, istina je, iz moje biblioteke (znali su da najvie volim Jelene), ali nekih meni tada dosadnih pria, pod naslovom Hrvatski bog Mars, o kojima mi ak ni tata nikada nije govorio. Mara nita nije slutila o novim tetinim planovima, pa i nije mogla razumjeti zato se ja ovaj put sazrijevanju vianja toliko radujem.

Te se veeri, nakon pojedena kolaa, ipak nisam upustila u obraun sa sestrinom Marom. Oekivala sam svoje snove i samo sam se plaila da ujutro, kad se probudim, prvo ne pogledam kroz prozor, jer u istog trenutka san zaboraviti. Ako se pogledom kroz prozor san zaboravi, onda sam sigurna, sudei po jasnoi i trajnosti onoga to sam tada usnula i iji mi sadraj i sada odvlai panju, da je nekakva arobnica pred jutro moj prozor zazidala. Uostalom, uope nije nemogue da netko sazida prozor nou, kroz pla je govorila moja mati kad ju je otac molio da se konano prisjeti zato se u vri jeme poara jedino ona, i to s njegovom keri u naruju, za razliku od svih ostalih bolesnika, nala u podrumu, a nije krenula zajedno s njima prema izlazu. Sjeam se, premda su to bile godine mog vrlo ranog djetinjstva, da je mama odgovarala onako kao to bih ja odgovarala oevoj majci nakon to bi me ljutita stavila pred sebe traei objanjenje za moja uporna, lipanjska traenja i samostalna provjeravanja zrelosti lubenica na naoj, a nerijetko i susjedovoj njivi. I mama je kretala od, po njihovoj prosudbi, nebitnih injenica; kao najvaniju stvar spominjala je prozor kroz koji je, nakon mladenakoga, ali ipak tekog poroda, prvo ugledala prolistalo lie divljeg kestena. im je buknula vatra na prvom katu, uzela je mene, staru punih est dana, i namjeravala poi najkraim putem. Baka i tata su shvatili da je eljela iskoiti kroz prozor, a ja sam nekako osjeala da je mama eljela pobjei prema kestenu. Bolnica je istoga dana posvema izgorjela i nikada kasnije nisam mogla provjeriti je li prozor postojao ili nije. Znam samo da je bila, jer to sam vidjela svojim oima, sagraena u parku divljih kestena. Na njezinu je mjestu u vrijeme kad sam krenula u traganje za izvoritem svoje osobne prie bila ve sagraena nova, ali mi rekoe da je graena po najsuvremenijim nacrtima. Saznala sam to u kasnu jesen godine u kojoj sam krenula u prvi razred gimnazije, boravei ve deset godina daleko od prostora u kojem sam roena, onda kad sam, iscrpljena viemjesenim obilascima lijenika i razoarana njihovim uporno pogrenim dijagnozama, odluila sama potraiti razloge svojim dosadnim glavoboljama. Javljale su se dva puta godinje. Prvi je ciklus zapoinjao sredinom oujka i trajao sve do kraja svibnja, dok bi drugi startao sredinom listopada i zavravao krajem studenoga, negdje oko blagdana Svete Kate. Teta je govorila da sam to sigurno naslijedila od mamine strane, kao to sam naslijedila sitno lice i predug vrat i, ono najgore, prevelike i preiroke usne za jednu finu enu, ali me ipak, vidjevi da su mi glavobolje te jeseni jae nego ikada do tada, natjerala lijenicima. Ja sam im, opisujui porijeklo boli i iznosei svoje vienje razloga naglog pogoranja stanja za koje su oni koristili rije bolest, preutjela onaj san iz oujka iste godine, premda su mi se njegove slike javljale pri svakom ulasku u ordinaciju, istodobno s hvatanjem kvake. U jednom sam im posjetu, kad mi je ponestalo drugih objanjenja, spomenula kola kao trenutak koji bih ja oznaila poetkom bolnije faze, na to se onaj isti lijenik koji je tetku ubrzo za cirkulaciju poeo preporuivati laka pia, samo nasmijao. Poslije mu je iskomentirao, uz aicu pricera Kod Medera, to mi je tetak nakon dolaska kui odmah prenio, da su to obine pubertetsk e potekoe koje e prestati onoga dana kad moj godinu dana stariji susjed, sin tete Nad e, konano shvati

zbog ega mi nije teko, premda sam poznata kao spavalica, svakoga jutra prije kolskog autobusa otii kod njih po mlijeko. Tetak, kojemu mladi susjed, inae nj egov imenjak, pa ak i roen u znaku korpiona kao i on, nikada nije bio pretjerano simpatian, samo zbog toga - barem se meni tako inilo - to svira harmoniku puno bolje od mene - nije htio razumjeti lijenikovu poruku, pa je za moje loe stanje poeo optuivati svoju enu, moju tetu Julijanu i njezinu sestru, pristiglu sa Zapada. Prvu zbog toga to joj je uope palo na pamet praviti lag od njihovog mlijeka, a drugu to se usudila djetetu pred spavanje ponuditi svoju inozemnu umotvorinu. Deset godina kasnije dijete, naviknuto na glavobolje koje mu nisu doputale da, kao i mnogi drugi, uiva u pogledu na izmaglicu nadvijenu nad Dravom i da crnim prstima otima i posljednji kesten iz novinske vreice koju dri mladi do njega, znalo je i samo napraviti kola nalik onom donesenom iz Italije (zbog kojeg je, prema tetkovu tumaenju, usnulo muan san, san s kojim je sve krenulo naopako). Obrada kestena, glavnog sastojka kolaa, pojaavala bi glavobolju, i u mojim odlukama za pravljenje b a te slastice teta je ponovno prepoznavala tvrdoglavost mamina obiteljskoga stabla. Nisam joj se usudila rei da je to, ako se uope o tome radi, posljedica mog, ali i njezinoga, horoskopskoga znaka, te da bi barem ona mogla znati kako se mora ponaati jedan enski ovan kad eli, ili mora, ispuniti roendansku elju mukoga korpiona. Kola, posvema identian onom talijanskom, ali sa lagom pripremljenim iz vreice (mladi susjed oenio se vrlo rano mojom najboljom prijateljicom) odnijela sam, u onom istom hladnjaku ije su se ivanice jo samo stidljivo nazirale, u hotelsku sobu petrovaradinske tvrave. Slavljenika sam, uz pratnju njegovih roditelja i bake, izvadila iz kasarne i kao mlada supruga ostvarila pravo na vojnikovo izbivanje preko noi. Soba u potkrovlju hotela, s pogledom na lijeni Dunav, uinila mi se dovoljno velikom za dvoje jo uvijek zaljubljenih mladih osoba, ali premalom i pretoplom za roendansku proslavu u kojoj e sudjelovati tri generacije. Dok se sin, unuk i mladi suprug, slavei sa svojima najbliima dvadeset i sedmi roendan, muio grizui bakine tvrde kolae s orasima, suene i bez imalo brana, lag s kesten-kocaka pretvarao se u bijelu tekuinu to je ozbiljno prijetila izlijevanjem i novom flekom na hotelskom tepisonu, ija se boja ionako vie nije mogla odrediti. Shvatila sam da je vrijeme da svoj prilog slavlju vratim meu ivanice i da baku zamolim za recept. Uinila sam to reenicom iji zavisni dio Budui da do sada nikada nije pojeo niti jedan kola s orasima, a vidim da ih je naglo zavolio pamtim vie zbog drskosti u intonaciji, nego zbog bezobrazluka samog sadraja. Meu svojim receptima uvam i taj petrovaradinski. Papir na kojem je ispisan, s preciznom mjestom i vremenom nastajanja, potpuno je ist. Ako je doista tono, a mislim da jest, da se korisnost svakog pojedinog recepta moe proitati iz broja mrlja to na njemu ostaju kao posljedica konzultiranja uz miksanje, onda taj orahni o sebi, a vjerojatno i o meni, govori sve. Stoga sam, odloivi ga u smonicu i shvativi, konano, da postoje podruja zbog kojih je nepotrebno pojaavati ionako ve prejaku glavobolju, odluila nakratko prestati pei kolae. itanje recepata zamijenila sam itanjem tuih ivotnih pria. Ili sam samo krenula u potragu za odreenom, onom mojom, u kojoj e jedan od motiva, makar i sporednih, biti vezan uz imenicu kesten.

Moda u njome, nadala sam se, uspjeti objasniti neku udesnu vezu moje boli s tom biljkom; stablom, njegovim cvijetom i njegovim plodom, neovisno o tome javlja li se u pitomom ili divljem obliku. Danas mi se ini kako o svojoj tzv. bolesti znam sve. Da je moj tetak iv, a umro je na dan kad su ponovno uvedene hrvatske kune, naljutio bi se to upotrebljavam opisni pridjev tzv. Podsjetio bi ga on iznova na nepravdu uinjenu u povijesnim udbenicima prema jednoj dravi koja je trajala od '41. do '45. To je bila prava, a nikakva tzv. drava, govorio je ak i na dan mog odlaska u Beograd, gdje sam u sastavu pionirske delegacije, a kao predstavnica Slavonije i Baranje, uruila tadanjem Predsjedniku malu tafetu. Veui mi crvenu maramu, a u silnom strahu da se ipak moe dogoditi da u glavnom gradu ne budem najljepa i da drugarica Jovanka, a tako e se zvati i oeva druga ena, ne primijeti pletenicu nalik njezinoj dok se kao mlada partizanka zaljubljivala u velikog sina naih naroda, teta je samo proaptala: Barem nekad uti. Kad odraste, ona e sama sve shvatiti. Ne znam je li pletenica primijeena, ali znam da mi ju je teta, nakon mog povratka iz Beograda, premda na putu nisam nimalo narasla, odluila odrezati. Bivi domobranski narednik, moj tetak Milan, umro je u lipnju 1994., pet mjeseci prije svoga roendana za koji sam mu planirala prvi put nakon dvadeset godina odsvirati njegovu omiljenu pjesmu i konano mu otkriti, sada kad definitivno vie nisam njegova razmaena princeza, svoj san star toliko godina koliko je bilo staro i moje nesviranje harmonike, a iju je teinu osjeao, premda o sadraju, to sam ga tajila i pred drugima, nije znao nita. On bi razumio bolje od svih ostalih; bolje od mojih tetaka, bolje od moje sestrine Mare, bistrog bratia Kree, pa ak i od petrovaradinskoga slavljenika, moju nonu priu iz neke druge zbilje, priu iz oujka 1974., u kojoj se umska arobnica zaljubljuje u stablo ponosnoga oraha i tim inom izaziva kestenovu ljubomoru i osvetu. I ne bi se naljutio to je kola namijenjen proslavi njegova roendana spravljen i bez kestena, ali i bez imalo oraha. Uivao bi i, hvalei prhkost tijesta, gledao TV-dnevnik, a ja bih zasigurno utjela vidjevi ga radosnog dok mu novinar, u lijepoj kravati, ita vijest o sutranjem predsjednikovu neodgodivom putu. Pila bih, makar i vodu, samo da mu ne ponudim na razmiljanje mogunost da je sadanja, puno bolja slika, donekle i rezultat toga to ona sada dolazi preko pravog TV-a u boji, a ne preko trobojnog filtera. LUSTER Jo kao posve malena djevojica znala sam se vrlo esto upitati koje bi zanimanje odabrala moja teta da joj je njezin otac dopustio da, unato tomu to je ensko dijete, nastavi kolovanje i nakon zavrenoga posljednjeg razreda osnovne kole. Jer je ona, kojoj su svi u familiji s podosta nevoljkosti morali ipak priznati mnoge kvalitete, mogla u samo jednom danu obaviti toliko razliitog posla kao rijetko tko koga sam poznavala i u ijoj sam se blizini nala poslije odlaska iz njezina doma. Mogla je od ranog jutra do esnaest sati poslijepodne ne samo oliiti dnevnu i spavau sobu, te oprati podove i ispolirati namjetaj, nego joj je ak uspijevalo mnogim stvarima

pronai novo, puno bolje mjesto. Vjerujem da ju je upravo interijerna selidba najvie radovala i da je itekako bila usko povezana s njezinim doivljajem neistoe zidova koji se javljao redovito jedanput, a u sluaju nekih specijalnih prigoda, i dvaput godinje. inila je to bez posustajanja i u urbi u kojoj nije bilo vremena ni za ispijanje jedne kave, i sve to takvim tempom samo zbog toga da njezin mu poslijepodne, nakon povratka s odgovorne dunosti u susjednom opinskom mjestu, ne bi bio dodatno iivciran, za njega uvijek nepotrebnim, radovima po kui. On nije ni primjeivao da su zidovi naglo promijenili boju i da se kau na kojem e uskoro zaspati nalazi u suprotnom kutu od onoga u kojem je doekao jutro. Moda je za tetkovu lou percepciju ipak bila kriva moja teta, ena koja nije eljela ostaviti ba nikakve liilake tragove, i koja je svoga branog druga, unato napornom poslu, i u takvim pretjerano radnim danima, kao i, uostalom, svakog obinog, doekivala s kompletnim rukom posluenim na bijelom utirkanom stolnjaku. Budno je pazila da pribor za jelo ne bude stavljen na pogrenu stranu dubokog i obavezno plitkoga tanjura i da tetkova aa za pricer ne bude premalena. Na serviranje je sigurno nauio u Lepoglavi, alila se teta svojoj mlaoj rodici, odgojenoj u duhu omladinskih radnih akcija, kojoj nikako nisu bili simpati ni, makar dolazili i iz kruga ue obitelji, oni koji poslije '45. nisu objeruke prihvatili novu vlast. Premda joj oito nije bilo pretjerano drago uivljavati se u ul ogu hotelske servirke, moja je teta i dalje svoga mua, a init e to sve do njegove smrti, doekivala na isti nain. im sam postala dovoljno odraslom, a takvom sam samu sebe poela shvaati nakon prve uspjeno proitane rijei, ponudila sam teti da dio dnevnih poslova vezanih uz tetkov poslijepodnevni dolazak kui preuzmem na sebe. Ona je moju ponudu objeruke prihvatila, a ni sam tetak nije imao nita protiv. Nije se ljutio ak ni kad sam mu prvog dana umjesto velike, zabunom, na stol stavila malu au za pie. Da me ne uvrijedi, tako sam si tada umiljala, on je au ostavljao na stolu, u nju usipavao estoko, da bi tek poslije objeda ipak oprezno upozorio kako mu nedostaje ona prava iz koje e konano neto popiti. Moja je teta i najljepe plela. Bio je to razlog zbog kojeg su nam vrlo esto u posjete dolazile vienije gospoe kad ne bi uspijevale odgonetnuti mustru veste naslikane u najnovijem urnalu Vuna, i uvijek ba samo te koja im se na jvie svidjela. U takvim sam se prilikama, sjedei na svojoj naranastoj amlici (jasno da ju je ofarbala teta), trikajui najee al svojoj krpenoj lutki (jasno da ju je saila teta) i upijajui pri tome svaku izgovorenu rije, ponosila svojom tetom, a kako i ne bih, kad se nikada nije dogodilo da im ona nije uspjela, i to odmah po njihovoj mjeri, zapoeti pletivo. Nije mi poslije toga jedino bilo jasno zato moja teta onda nije postala direktor kole (oni moraju zasigurno biti najpametniji), kad i od mojih nastavnica, a upravo su nam one najee dolazile, zna puno bolje proitati uzorke, posebno one ipkaste, i iscrtati krojne arke iz asopisa koje su joj one za tu priliku posuivale, jer teta nije imala novaca da ih sama sebi kupi. Lako je tamo gdje oboje rade i gdje i ena donese plau u kuu, kakvu-takvu, znao je esto tetak proaptati svom bratu Ivi, ija je ena Katarina radila kao kuharica u zagrebakom Chromosu i koja je pravilno razumjela zato je njezina ogorica dala

otkaz na mjesto blagajnice u trgovini mjeovitom robom samo dva mjeseca nakon to je k sebi, a jasno i njemu (naivnom ogoru), na odgoj dovela zloestu naakinju nenauenu lijepom ponaanju, za koju se iznenadila kad je od svoje svekrve ul a da je uope djevojica, a ne djeak. Zato gospoa Katarina i nije alila enu muevljeva brata, moju tetu, to ona duboko u no sjedi i plete komplicirane stvari gorima od sebe. No, im bi njih dvije ostale same, Katarina joj je priznavala da se takva izrada ne moe nai ni u gradu kao to je jedan Zagreb i laskala joj da se unato neprospavanim noima sve to ne vidi na njezinu licu bez ijedne bore, licu koje je u potpunosti naslijedila i njezina slatka neakinja, ije ju usne, nju, Katarinu, ve sada podsjeaju na usne pjevaice Zdenke Vukovi. To to je u tom trenutku bila uvjerena da su moje usne slinije onima Ive Robia, to se teti nikada nije usudila priznati. A umijee je pletenja, u sklopu vjebi iz djevojakog odgoja - sklona sam kasnije bila takvu tumaenju - teta prenijela i na mene. Danas su mi donekle razumljivi razlozi zbog kojih je voditeljica mederovakoga vrtia oprezno savjetovala tetku, nakon to sam s djecom iz grupe provela est dana, da bi moda bilo bolje da se nakon dolaska iz drukije sredine prvo malo adaptiram u obitelji, ali mi je gotovo neshvatljivo da sam ja, startajui na samom poetku toliko neenstveno, kao gimnazijalka odlazila na ljetovanja nosei obavezno sa sobom ili vunu i igle, ili platno, konce i komplicirane, i dalje posuivane, sheme. S mora, na kojem sam boravila preko tetkove firme, vraala sam se sa zgotovljenim demperom za jesen, izraenim tako da su mi na njemu morali pozavidjeti ak i oni iji su si roditelji mogli priutiti ljetni skok do Trsta. Kad je na red dolazila sezona veza, teti bih za dar sa svoga godinjeg odmora donosila novi stolnjak kojim je ona odmah, nakon mog povratka, prekrivala najvei stol u naoj kui. Palila je svjetlo, neovisno o dobu dana, samo da prekontrolira da li mi se u vezenju potkrala pokoja pogreka. Luster, prema kojem je teta imala nekakav osobit odnos, snano bi osvijetlio sobu i pokazao prema meni, po tko zna koji put, svoj izdajniki odnos i svoju netrpeljivost. O proitanim ljetnim lektirama teta me nije nita pitala. Moda je slutila da e te razgovore sa mnom obaviti moj otac, kad se gospodin brat odlui konano doi vidjeti svoju najstariju ker i donijeti joj nove cipele drei se, ako ne pravila roditeljskoga ponaanja, onda barem reklamnog slogana poduzea u kojem zarauje kruh: U novi razred u novim cipelama. Borovo. Bila sam, ukratko, sigurna da je mojoj sposobnoj teti uinjena velika nepravda kad ju je otac ispisao iz kole i poslao s njezinih petnaest godina na posao u najvei Jugoslavenski kombinat gume i obue, odakle je novac zaraen tepanjem gornjih dijelova muke kone obue slala roditeljima kao pomo u kolovanju ostale, ne tako malobrojne djece. Teta se vjerojatno ne bi sloila s mojom ocjenom djedova postupka, jer bi se odmah prisjetila da je u Borovu upoznala svoju prvu, veliku i jedinu pravu ljubav, mladia njemakoga prezimena, za kojeg se ubrzo i udala. Napustila je potom posao u tvornici, u Bati, kako je govorila, i zaposlila se u istoimenoj prodavaonici u kojoj je dotini mladi mu bio poslovoa, i kod kojeg e svoje egrtovanje odsluiti i moj otac. Moja je teta mogla biti i uspjena modna kreatorica. ila je, i to bez kroja, svima u naoj uoj i iroj obitelji, ali se ipak, prema njezinu svjedoenju sada kad zbog godina

to ini rjee, najvie namuila sa mnom, s mojom neobinom graom i sa eljama koje su bile vrlo neskromne i vrlo esto u neskladu s obujmom kojem su se trebale prilagoditi. Ipak, razgovor o modi jo uvijek zavrava tetinom tvrdnjom da sam najbolje obuena bila dok se ona o tome brinula i dok nije doputala nikakve ludosti kojima sam teila ve odmalena. A mogla je biti i frizerka, specijalizirana za kratke frizure. I dok je djecu iz ulice iala najvie pola sata, uz smjeak na svom i njihovu licu, moje je sjedenje na hoklici pokraj koje je stajao lavor s vodom, jer je teta iala na vlano, redovito bilo popraeno suzama i trajalo je satima, toliko da mi se kosa nekoliko puta uspijevala iznova osuiti. Pomalo tupim trimerom teta je na mojoj glavi nastojala napraviti savrenu muku frizuricu (onako kako ju je ona shvaala), to se meni, pogotovo onda kad sam se ve poela zaljubljivati u srednjokolce, nije nimalo svialo. Cijeli je proces zavravao bespomonim jecanjem korisnice usluge i tetinim upitom na koga sam se takva umetnula. Zavrni in uvijek je bila pomirba. Osobna me frizerka uspjela svaki put iznova uvjeriti, ak i onda kad me specijalno dotjerivala za dolazak kolskoga fotografa, da u imati najslau kosicu u razredu. Nou sam sanjala svoju pletenicu iz djetinjstva, koju mi je teta odrezala jednog ljeta ubrzo nakon to sam dola ivjeti k njoj, i poslije ega jo puno, puno vremena neu smoi snage pustiti kosu da izraste ponovno tako dugom. Usudit u se to uiniti doavi u godine u kojima ene najee ve skrauju svoje frizure i zaboravljaju osjeaj to im je u tijelu budio prolazak neijih prstiju kroz kosu. Pri svakom odlasku k teti ja veem niski konjski rep. inim to zbog toga da joj i dalje sliim na onu njezinu pravu neakinju. Uzaludno se nadam da e barem jedanput preutjeti onu ohrabrujuu reenicu: Samo se izdovolji, uskoro e i tako u klimaks, a onda duga kosa vie stvarno nema smisla. Teta je mogla biti i najbolji vrtlar, i najbolji cvjear. Uivala je kad su je mjetani zaustavljali na ulici i hvalili njezino cvijee i male parkove oko kue. I tetku bi bilo drago kad bi kroz prozor vidio kako se prolaznici zaustavljaju i pogledavaju u rue, u stabla nesvakidanjeg zimzelenog drvea, uredno podianu zelenu ivicu i svjee pokoenu travu, premda je vrlo esto, onda kad bi svoju enu namjeravao najjae uvrijediti, znao rei da ona i ne radi nita drugo, osim to zalijeva cvijee. I meni je vrt bio lijep. Voljela sam i ja nae rundele, obijeljeno kamenje, patuljke, ljunane stazice, brezu to ju je teta presadila iz ume svojih roditelja, bijele smreke i prave borove, vrbu pod kojom me kasnije isprosila majka moga prvog mua (tetak je za brzi neuspjean ishod cijelog dogaaja bio sklon optuiti tetu kojoj je palo na pamet kavu servirati ba na tom mjestu), ali sam ipak zavidjela mom komiji koji sve te ukrase nije imao, ali je u svom dvoritu smio igrati glavomet, voziti bicikl i vjebati skok uvis. Loe strane ljepote koju su u susjednom naselju ipak redom oponaali, pa su gotovo sve nove kue izgraene na tvornikim parcelama imale cvjetnjake kao na, uvidjela sam jednog dana u svibnju 1970., pred zavretak etvrtog razreda osnovne kole. Tada sam se sama ponudila svojoj uiteljici da bih mogla kod kue poduavati uenike koji imaju jedinicu iz matematike i tako im pomoi da do kraja kolske godine isprave negativnu ocjenu. Dogovorile smo se da e u sljedeu subotu drugoredai doi k meni. Ne znam razloge zbog kojih su trebali doi samo deki: ili sam se s njima bolje slagala

ili su mi dodijeljeni oni koji su stanovali blizu moje kue (a bili su to sa mo deki) ili je, jednostavno, enama matematika ila puno bolje nego mukarcima, te one i nisu imale jedinica, ali znam da je u dolaznoj grupi bio i moj prijatelj Mio, koji je ivio u selu prema kojem je vodio puteljak presijecajui livadu ispred nae kue. Mio mi je za moje uiteljske vjebe i bio najvei izazov, jer ni sama drugarica Duanka nije vjerovala da se s njegovom matematikom jo neto moe uiniti. Samo dan prije moje ponude, vrijedne svake pionirske pohvale, Mio je svojim odgovorom na uiteljiino pitanje izazvao uasno glasan smijeh nas uenika. Vidjevi potom njegove suze, a one nikako nisu potekle samo zbog jo jedne novoprimljene jedinice iz matematike, postidjela sam se svog ponaanja i sa svojim suzama istrala iz uionice. Sutradan sam, priopivi drugarici odluku do koje sam razmiljajui stigla prethodne noi, pola u iskupljenje vlastitog grijeha. A pozvati u tetin vrt, ili u jednu od tetinih soba, sedmoricu stranaca, pa ak i zbog toga da bih im kao najbolja u razredu pokazala jednadbe i objasnila zato se u zagradi sve mijenja ako ispred nje stoji minus, predstavljalo je odista pokoru dostojnu poinjenom grijehu. Subota ujutro je stigla, a da jo, premda je bilo proteklo etiri dana od trenutka kad je dogovor pao, nisam smogla dovoljno hrabrosti rei teti da mi u podne stiu moji uenici. Od utorka sam samo pogledavala nebo molei se Sv. Anti da ne poalje kiu, jer sam znala da e teti ipak manje smetati ako joj izgazimo travu, nego da joj deki svojim, zasigurno nedovoljno istim, arapama isprljaju tepih. I premda mi se jo u petak oko ponoi nebo inilo zvjezdanim, u subotu ujutro ono se naoblailo, bila sam sigurna, kao nikada do tada u Slavoniji, zacrnjelo se ba onako kako se zacrni ljeti nad bakinim brdima u Sjevernoj Bosni. Nije mi preostalo nita drugo nego, poput osobe okrivljene za vei prijestup, smoi malo snage, stati pred tetu i obavijestiti je o skorim posjetima. Ne elim se sjetiti to mi je teta na to rekla. Priznat u samo da sam zaalila to sam prije deset dana pobijedila na opinskom natjecanju iz matematike i da bih dala sve na svijetu da sam u tom asu mogla biti u Miinoj, a ne u svojoj koi, pa makar i ja u ponedjeljak, na zaprepatenje cijeloga razreda, odgovorila da u, ako sada imam etiri godine, a moja sestra dvije, i za deset godina biti jo uvijek duplo starija od nje. Kad bih sada rekla da je moja teta mogla biti sve osim odga jateljice, onda bi moda netko mogao posumnjati u moj lo odgoj, a to nipoto, kad je o razdoblju tetina utjecaja na mene rije, ne bi bilo istina. To to nas je sve istjerala na kiu nakon to je, poto smo upalili svjetlo, eksplodirala arulja i razbila jedan od staklenih visul jaka na lusteru, vjerojatno je rezultat njezine ljubavi prema starim stvarima (a luster je ve tada bio dugoga vijeka), negoli znak pomanjkanja razumijevanja za djeju psihu. Luster je vjerojatno bio jedini predmet u kui koji se nikada nije, pa ni i u najveim adaptacijama, zamjenjivao novim, nije ak ni promijenio svoje poetno mjesto. Bakreni, ipkasti obru nalik najljepem tetinu pletivu krasile su, do tada ezdeset i etiri, visee uske staklene cjevice. Brisala sam ih vlanom krpom, prije toga obavezno iskljuivi osigura, svake subote ujutro. Obavljala sam to temeljito, znajui da e cjelokupni velikospremaki subotnji angaman biti ocijenjen visinom postignuta sjaja na tetinu lusteru. Moda e samo jo pogledati listove aspidistre (da na njima

nije ostalo zrnce praine), te istou crne tepsije u kojoj nam je petkom naveer obavezno pekla gibanicu sa sirom i tvrdila, kad bi se netko od ukuana dosjetio pohvaliti njezin trud, da je ukus rezultat pripreme u tepsiji koju ne mogu zamijeniti ni one sjajne u kakvima pee njezina sestra udana u Italiju. Teta je vrlo esto, namjeravajui objasniti zbog ega se tako jako naljutila na cijelu matematiku ekipu, pokuavala ispriati njezinu vezu s lusterom. Ali je, u svakom novom pokuaju, odustajala ve na samom poetku. Vjerojatno je po mom izrazu lica vidjela da me njezina sjeanja, kad imam dovoljno i svojih nerjeivih problema, kao to je npr. preseljenje moje razredne simpatije Draena u Osijek, i ne zanimaju previe. Iz nekoliko uzaludnih poetaka ipak sam uspjela zapamtiti da joj je luster kao vjenani dar poklonila njezina vukovarska gazdarica kod koje je stanovala dok je radila u Borovu. Da sam tada imala, kao to imam danas, barem malo vie strpljenja sluati osobe ija ih zrelost vraa u doba djetinjstva i mladosti i da sam tada barem malo razumjela ljepotu tih pria, ja bih sada znala je li joj gospoa Bere, tako se zvala njezina gazdarica (prezimena sam oduvijek pamtila dobro) poklonila i cvijet koji, i poslije pedeset godina, napreduje dobro i svake godine obogauje tetin vrt novim pelcerima, pa ak i onu tepsiju koju ne mogu ugroziti nikakva tehnika dostignua roena u posljednjih pola stoljaa. Mogla bih je danas sve to upitati, ali je ne elim iznova podsjeati na svoje mladenake propuste, posebno ne na onu jesen iste one, meni pamtljive matematike godine, kad me odvela u jednu siromanu ulicu u Vukovaru da mi pokae kuu i sobu koju je luster osvjetljavao prije nego to je poeo prokazivati pogreke u mojim runim radovima. Ulica je bila neobina naziva, inilo mi se da joj je naziv vapski, kao, uostalom, i prezime tetina prvoga mua s kojim je tamo ivjela, a koji ju je nakon trinaest godina braka ostavio zbog ene daleko manje sposobne od moje tete, ali koja je s njim ostala u drugom stanju i za samo nekoliko dana poslije slubenog razvoda rodila mu zdravu, ali, po tetinu prianju, i ne pretjerano lijepu djevojicu. Ja i tada nisam pokazivala pretjerano veliko oduevljenje, ni za kuu, ni za mjesto na kojem su nekakvi ljudi, ponovno meni neobinoga naziva, kolima i konjima naletjeli na moga oca kad je on kao dvanaestogodinjak doao u posjet svojoj tek udanoj sestri, i skoro ga usmrtili, ni za dvorite u kojem je stanovala jo jedna moja teta udana za Srbina Marka iz Trpinje. Htjela sam obilazak uiniti to kraim samo da se to prije vratim u stan tetine prijateljice Anice, koju smo posjetili doavi k njoj iz neto zapadnijeg slavonskoga mjesta (kamo se teta preselila poslije razvoda, gdje se udala za mog tetka i ubrzo dovela i mene), i s njenom kerki Helicom odem na korzo, s kojeg emo ve morati otii kad se vukovarski gimnazijalci, pa i Heliin susjed Tomislav, budu vraali sa svoga posljednjega sata. Sigurna sam da mi je teta sve to oprostila, kao to sam ja njoj oprostila moja rana ustajanja u dane kreenja, pretjerana sitniarenja oko izvezenih stolnjaka, preiroke haljine u kojima se nisu mogle isticati moje mladenake grudi, to je za posljedicu imalo ope miljenje kako ih i nemam, muke frizure zbog kojih u pravim godinama nisam osjetila ar nonoga raspletanja pletenica, strah od pogaene trave i, uostalom, sve nelagode u koje me, ne osjeajui njihovu teinu, godinama dovodila. Danas mi

priznaje da joj je ao to je i u drugom braku nastavila svoju pretjeranu brigu za tehnike stvari ivota, i to mi nije, u strahu da ne izgubim vi d, dopustila itati koliko sam eljela, jer je konano u starosti postala svjesna da ja razumijem jedino stvari opisane u knjigama. Shvatila je to onoga trenutka kad sam joj poela doputati da nae sve krae susrete u cijelosti iskoristi za stare prie o jednom gradu i jednoj ulici iz svoje mladosti, u koju se, prema svemu sudei, vie nikada nee moi vratiti. I dok sam je sluala, pa se nerijetko i ukljuivala u razgovor pokazujui poprilinu upuenost u temu, ona se blago smijeila vjerujui da sam sve one godine ipak bila dal eko koncentriranija na njezino prianje nego to se to njoj tada inilo. Kad sam joj za njezin sedamdeset prvi roendan, godine 1995., poklonila knjigu iji naslov sadri samo jednu imenicu, naziv ulice iz koje potjee njezin luster, ona je bila svjesna da je moje razumijevanje rezultat pisanog teksta, a ne njezinih viegodinjih govornih vjebi na temu sjeanja. Tetak bi se zasigurno zaudio to je teta, unato silnim obavezama pred kojima jo uvijek ne posustaje, prvi put konano jednu knjigu proitala do kraja. Ne bi prihvatio da se na kraju ona, koja je svoje osjeaje oduvijek uspijevala sakriti, gorko raspl akala. Jedino bi vjerovao da je cijelo vrijeme gorio njezin luster i vjerojatno b i, kao i ja, razumio odakle je njegova ena godinama crpila energiju za svoje molerske, kuharske, najderske, frizerske, vrtlarske i mnoge druge poslove. Njemu bi ta spoznaja zasigurno bila bolna. Morao bi se pomiriti s injenicom da je grad u kojem je ivjela ranije bio grad njezine sudbine i da joj je dvorite u apudlu bilo ljepe od svih njezinih urenovakih cvjetnjaka. Meni pak, koja sam se, saznavi odakle dolazi, konano pomirila sa stropni m ukrasom, isto je to saznanje bilo jako korisno. Otada jedino slutim da e se jednoga dana tetin luster ipak preseliti. Sretna sam dok nou, na svom jastuku koji bolje od mene same uva moje najvee tajne, zamiljam kako mi luster u kasnu jesenju veer osvjetljava vlastitu radnu sobu u jednom stanu smjetenom na sredinjem trgu osjeke Tvre. Svjetlo ne gasim ni onda kad ustajem i odlazim u kuhinju provjeriti je li gibanica sa sirom, to se priprema u crnoj limenoj tepsiji, ispeena do kraja. A moju neakinju, bratovu ker Anelu, koja ve danas dobro zna, prema prianju svoga oca, da joj je najstarija teta dosta sposobna, ali malo udna, ivciraju prie o mojim mladenakim etnjama uz Dravu. Donekle joj je milije kad prijeem na ispovijedanje razloga zbog kojih sam se u punoj zrelosti vratila gradu za kojim sam eznula sve vrijeme dok sam iz njega izbivala. Iako mi je, zbog ponavljanja sline i donekle ve viene obiteljske situacije, jasno da se mala vei dio vremena dosauje, nestrpljivo oekujui svoju prijateljicu I ris da to prije pou u etnju Promenadom, ja ipak vodim rauna da ona u mojim priama prepozna sreu, ono to ja nikada nisam uspjela prepoznati u priama svoje tete, i da me, u trenutku povratka svojim roditeljima, na rastanku ne upita zato taj luster u radnoj sobi svijetli ak i onda kad se jo sasvim pristojno vidi pod obinim, danjim svjetlom.

RIMA Svako poslijepodne, nakon to je odspavao redovitih tridesetak minuta na udobnom trosjedu izraenom po specijalnoj narudbi u osjekoj Mobiliji, moj je tetak, neovisno o vremenskim prilikama, proetao naim lugoem zasaenim bijelom i crnom nojom. Prije toga samo bi paljivo popravio naranasti upavac koji m smo prekrivali leaj i potom na njega sloio dvije manje deke ambasadorice kojima je ak i ljeti umotavao noge kako ga u vrijeme spavanja ne bi uhvatili grevi. Drap deku stavljao je uvijek iznad smee, jer se ona puno bolje slagala s bojama Ivekovieve oleografije koja je ukraavala velik dio zida, tonije, s bojom stepenica niz koje je silazio junak Zrinski i na kojima je posljednji put ljubio svoju zaplakanu, u tamnoplavu barunastu haljinu odjevenu Katarinu, iji je krzneni paspul na jakni bio jedva primjetno tamniji od podloge na kojoj je vjerna ena ostajala. Bol u nogama mom se tetku prvi put javila u kasnu jesen 1944., est mjeseci poslije prehodavanja Save kod Bosanskog amca. Od tada ga, prema njegovim rijeima, nije naputala. Vjerujem ak da je s njim bila i punih pedeset godina kasnije, u onom posljednjem trenutku tetkova ivota kad sam mu se, svjesna da ga tada doista gubim, prvi i jedini put, premda mi se za taj in ukazivala mogunost svi h onih dvadeset godina, koliko sam ivjela u njegovu domu, obratila rijeju oe. Ona mu, po rjeniku rodbinskih odnosa, u relaciji prema meni nije pripadala, ali on se uporno i strpl jivo borio za pravo na njezino koritenje, bivajui svojim ponaanjem prisiljen cijela dva desetljea dokazivati sebi, svojoj brojnoj familiji, prijateljima i poznanicima, ali ipak najee meni i mojim nerijetkim pubertetskim krizama, kako je u potpunosti spreman odgovoriti izazovima i zahtjevima za veinu drugih ljudi posvema obine imenice. Osjeala sam da mi prata to nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da mu uputim samo jedan njezin njeni vokativ i znala sam da se on s tom injenicom pomirio jo onog davnog proljea kad je u tamnoplavom ukavcu stajao na eljeznikoj postaji i veselio se povratku svoje lijepe supruge, koja mu je iz posjeta svojim roditeljima, umjesto naruene male pletenke domae bosanskoposavske ljive, neoekivano i bez prethodni h konzultacija, donijela svoju trogodinju neakinju tajei mu pri tome da poklon prati i ona, svakomu primatelju ionako poznata, izreka to se da to se vie ne vraa. Znam da u jo dugo, vjerojatno do samoga svoga kraja, o kojem pomislim samo onda kad se zabrinem da bi me mogao zatei u nekakvoj ovisnikoj i pri tome za mene poniavajuoj situaciji, nositi u svom pamenju sliku ponosa na tetkovu licu kad se pred njegovim bolnikim krevetom, i to pred svim ostalim bolesnicima, deurnom lijeniku obraam s ti i molim ga da uini sve to moe za moga tatu. Sjeat u se tetkove zahvalnosti kojom je samo oima, jer ve danima nije mogao nita govoriti, popratio izgovaranje, moda je bolje rei mucanje, moje najvee ivotne lai. Vjerovala sam tada da u mu jedanput objasniti da sam lijeniku, ije sa m znanstvene tekstove redovito lektorirala, slagala zbog toga da bi on kao pacijent imao bolji tretman, ali nisam pretpostavljala da za ispriku neu imati vremena.

Bila sam preslaba suoiti se s injenicom da e za samo nekoliko minuta zapoeti ono doba moga ivota u kojemu vie nikoga nee zanimati zato se ja uvijek, im sjednem u neiji auto, upitam, a inim to jo i danas, koja je osoba u njemu najvoljenija. Jer, samo sam se tetku usudila, jo davno, priznati zbog ega toliko jako ne volim kad s nama, osim tete, u naem starozlatnom stojadinu putuje i moj brati Kreo. Teta je, osjeala sam, vie voljela Kreu, sina svoje mlae sestre, a ja nisam bila sigurna voli li tetak mene barem malo, malo vie, makar jedan milimetar to stane izmeu palca i kaiprsta, nego to ona voli svoga nestanog neaka. Da sam to tada mogla procijeniti, moda si vie nikada poslije ne bih postavljala slina pitanja i moda bih shvatila da ista osoba moe, na posvema razliite naine, voljeti dvoje djece, dvoje neaka, mamu i tatu, tetu i tetka, dvoje prijatelja, pa ak i enu i ljubavnicu, a da se pri tome ni jedno od tih dvoje ne osjea gubitnikom. Moja je la bila posljednje to je tetak uo. Na licu mu se zadrala blagost kakvu imaju samo oni koji znaju da se svako ekanje, ako je pravedno, kao to je bilo njegovo koje se godinama nadalo samo jednoj obinoj rijei to je djevojice najee izgovaraju kao svoju prvu, na kraju ipak isplati. Njegova mirnoa bila je poput one kakvu sam na njemu prepoznala u ljeto '68. kad je on u mojoj tednoj knjiici, to sam je dobila za poklon u tek novootvorenoj poslovnici Slavonske banke, u rubrici zanimanje roditelja ili staratelja, uz svoje ime proitao rije knjievnik. Jer, dok su druga djeca priznavala da su im oevi bavari, tapetari, stolari, parketari ili, u najboljem sluaju, efovi prijepodnevne smjene u tvornici tanina, ja sam si dopustila da i po zanimanju, a ne samo po rodbinskom odnosu vlasnika i opunomoenika, budem drukija od svih ostalih. Tetak-knjievnik, to mi je zvualo tako otmjeno, neto to drugima po logici stvari mora biti strano i nedokuivo, kao to su meni bile nedokuive tetkove lijepe i stare knjige koje nisam mogla dohvatiti ni sa najvie stolice u kui, a koje su u visine nae dnevne sobe dospjele nakon to sam iz one tri najljepe, one na kojima je pisalo pakao, raj i istilite, izrezala sve sliice i podijelila ih svojim prijateljima za vrijeme nedjeljne mise. in darivanja upriliila sam dok je pater Celestin s ministrantima hodao kroz crkvu i prieivao bakice iz nae ulice koje e nam ve sljedeeg dana, kad im lopta mog promaenog jedanaesterca doleti meu tek pokoljenu rasadu paradajza i paprike, a one u znak odmazde kamenom pogode barem jedno, po mogunosti tetino najnaprednije pile, opsovati sve najznaajnije svece. Naavi komadie starih stranica u donjoj ladici tednjaka, u onoj u kojoj je stajao mirgl papir kojim se svakodnevno ribala platna do usijanja, teta nije imala snage ni za najbezazleniju psovku, ak ni za onu u kojoj se redovito spominjala nekakva moja, meni nepoznata, strina. Kad me nakon povraka s mise ugledala na dvorinoj kapiji, krenula mi je u susret, zgrabila za ruku i ljutito uvela u dnevnu sobu. Na stolu su, umjesto naeg najskupocjenijeg porculanskog pajz-servisa iz kojeg smo jeli samo nedjeljom i blagdanom, stajale obraene knjige. Tetak je sjedio na svom trosjedu, ali pred sobom nije, kao obino nedjeljom, imao dnevne novine koje su mu se nagomilale preko tjedna i koje nisu na istom mjestu smjele doekati novi ponedjeljak. Samo je Katarina u secesijskom okviru nepromijenjeno plakala u zagrljaju svoga Petra i sada se i svojim

osjeajima, a ne samo vanjskim dekorom, itekako dobro uklapala u atmosferu naeg interijera. Nakon podue neugodne stanke i povelike koliine mojih isplakanih suza, tetina prva, vrlo kratka i stoga kristalno jasna reenica Ubit u te samo me jo vie zbliila s rastuenim ljubavnicima, tonije, sa samim Petrom, iju sam tamnu dugu kosu redovito uzimala kao primjer onda kad bi me netko, premda je moje miljenje ve i tada samo rijetkima bilo zanimljivo, upitao to ja to uope podrazumijevam pod pojmom lijepe frizure. U strahu da bi teta svoju prijetnju mogla ispuniti, a opet posvema svjesna vlastite krivice i bez ikakva jakog argumenta kojim bih se mogla obraniti i opravdati svoj postupak - onaj da sam to uinila zbog toga da bi me prijatelji jo vie voljeli teta ne bi prihvatila, kao to, uostalom, slina objanjenja nije prihvaala ni nikada prije toga - odluila sam, jecajui, podsjetiti je na sasvim poznatu injenicu, izgovorivi joj Draga moja, rat je davno proao, vie se svijet ne ubija. Mene je na to svakodnevno, neovisno o tome je li nastavni sat namijenjen matematici, prirodi i drutvu ili fizikom odgoju, podsjeala moja uiteljica Duanka, koja me esto poslije kole znala otpratiti kui kako bi svojoj najboljoj prijateljici, mojoj teti, iz prve ruke podnijela izvjetaj o mojim dnevnim uspjesima ostvarenim na kolskim satima, ali i o nedolinom i djevojici u bijelim pamunim tramplama neoprostivom ponaanju za vrijeme velikog odmora. Premda ju je teta redovito eljela ugostiti u naoj primaoj sobi, pogotovo odonda kad smo nabavili novi hrastov Admiral regal, uiteljica je isto tako redovito iz predsoblja skretala u ajnu kuhinju. Premda to nisam smjela izgovoriti glasno, ja sam nekako znala da moju uiteljicu nervira slika iznad tetkova trosjeda, i zbog toga sam teti i predlagala da za proslavu moga roendana, na koju sam pozvala i svoju uiteljicu i njezina sina, umjesto nje na zid stavi onu na kojoj je uljem naslikana uma ergaj i koju je teta, u istom paketu s jako starim lusterom, paljivo umotanim u lanene plahte tkane na bakinu tkalakom stolu, donijela iz jednog dru gog grada, za koji je govorila da je najljepe mjesto na itavoj kugli zemaljskoj. Na meni upuenu tetinu prijetnju tetak se samo nasmijao i zamolio me da odem u kupaonicu te da se dobro umijem, dok je njegova ena dodala da bi bilo pametno da ovaj put, za promjenu, ruke dobro operem sapunom. Obeala sam im da u odsada tedjeti za novi pakao, novi raj i novo istilite, to sam odista i inila, stavljajui sitni u tednu keramiku kasicu koju sam ubrzo s gutom, ne imajui dovoljno strpljenja da meu svojim neuredno uvanim stvarima pronaem kljui, razbila i potom svu uteevinu uloila na poklonjenu tednu knjiicu. Ne znam samo zbog ega je punani i proelavi slubenik koji je knjiicu runo ispunjavao i koji je s mojim tetkom polagao mnoge ispite na ekonomiji, to ja, odgovarajui na njegove upite za vrijeme otvaranja tednog rauna, nisam znal a, pristao upisati ono to sam mu izrekla kao odgovor na pitanje vezano uz zanimanje moga staratelja. Moda ga je zanimalo kako u reagirati kad ga to isto poslijepodne ugledam ugodno zavaljenog u hladu naeg lugoa, kamo ga je njegov kolega s fakulteta pozvao da bi mu se vjerojatno pohvalio svojim ivotnim uspjesima, meu kojima je visoko mjesto zauzimala i moja teta s plavim oima i tamnom prirodno kutravom kosom, a jo vie s domainskim vjetinama i mnogim specijalitetima kue, od kojih su

meni ipak najdrae bile okoladne kocke s kremom od peenih jabuka. Moda je jednostavno pretpostavio, kad mi je pod miicom vidio nekoliko Vjeveriinih knjiga, i kad je osjetio s koliko treme izgovaram to izmiljeno tetkovo zanimanje, da e meni rije knjievnik postati neto vrijedno najveeg divljenja, neto to ne tolerira ni najsitniji nagovjetaj tueg podsmjeha. Sjeam se samo da mi je krema moga omiljenog kolaa, koji je teta spravljala uvijek kad bi se nekome eljela posebno svidjeti, u trenutku kad mi je bankar rekao da mu je milo to me ponovno vidi, naglo postala prekisela, te da sam na kola istresla dvije velike lice osjekog eera, inae puno slaeg od virovitikoga. Teta me odmah, ne znajui nita o razlozima mog neobinog postupka, obavijestila da je krema napravljena od slatkih, a ne kiselih jabuka, i samo me blago upozorila da bi uskoro, ako tako nastavim, mogla izgledati kao jedna od mojih najboljih prijateljica. Mislila je, ali to nije htjela rei pred gostom, na Svetlanu iz susjedne ulice, na sedmogodinju djevojicu kojoj je kuna haljina moje tete, ona uta s kratkim rukavima, inae samoj vlasnici suvie komotna, bila pretijesna. U to smo se mnogi uvjerili kad ju je teta, za vrijeme berbe lugoa, ponudila Svetlani kako ona ne bi uprljala svoju, vjerojatno jedinu haljinu, onu u kojoj je odlazila i na nedjeljnu misu, ali u kojoj je isto tako sjedila i na rezervnoj klupi na naem panjakom nogometnom stadionu, eljno iekujui svaku moju fiziku povredu. Lugo je bio jedini dio vrta i dvorita o kojem je brigu vodio iskljuivo tetak i na kojem je on, ovjek kojeg ni danas, dvije godine poslije njegove smrti, ne mogu opisati kao sitniavoga, uoavao i najsitnije promjene. Moja je teta za vrijeme muevljeva poslijepodnevnog odmaranja, onda kad bi to meteoroloki uvjeti doputali, sjedila u hladu loze, i najee sa svojom vjenanom kumom, tetom Olgicom, koju je upoznala jo u Vukovaru, pila tursku kavu, pripremljenu u bakrenoj dezvi, najmanje jedanput tjedno glancanu sidol-pastom, koju je kupila na sarajevskoj Ba-ariji kad je prvi put posjetila moga oca i u njegovom malom iznajmljenom stanu nala mene u, za ivot opasnoj, vruici. U govornim stankama, kad su dvije kume nakratko odluivale hoe li poslije izmjenjivanja recepata prijei na toliko puta obraivanu, ali uvijek zahvalnu temu odnosa ljepukastih snaha i nenjegovanih svekrva, ili na iskazivanje brige za svoje poslom uvijek preoptereene i bolesne majke, teta bi nerijetko ustala i vrtnim karama koje su uvijek bile pri ruci odrezala jednu od mladih granica vinove loze, onu koja je, po njezinu sudu, remetila klasicistiki red kakvom je moja teta, a o tome i sada mogu posvjedoiti njezine sestre i braa, jo odmalena teila. Jednostavno ne mogu odgonetnuti kako joj je uvijek uspijevalo odrezati upravo onu mladicu u koju je tetak polagao najvie vjere, o ijim je pupoljcima brinuo, paljivo ih naslanjao na icu i sasvim ih lagano povezivao tankim likom da se kojim sluajem ne bi otetile. Zbog takvih je mladih lugokih nada u ljeto 1966. i naruio novu hrastovu bavu kod najboljeg majstora u mjestu, naeg susjeda djeda Mika koji je, sigurna sam, u to vrijeme imao najvee i najjae, ali meni i najljepe ake na svijetu, s nekakvom finom snagom i jasno naglaenim ilama kojih se sjetim i tridesetak godina kasnije, kad god moje prijateljice zaponu razgovor na temu pravih mukih ruku. Takvima je ika Miko iste godine izradio i moje prve drvene saonice koje sam, uz Kanditov poklon-paket, nala pod boinom jelkom, zbog koje smo svake godine na Badnjak tetkov trosjed

premjetali u nau spavau sobu. Na sanjkama smo se djedov unuk i ja sputali u zaleeni Bajer blizu pruge, to nai stariji, naravno, nisu smjeli znati i zbog kojih smo se pravili vani pred ostalom djecom jer smo, za razliku od njih, na saonicama imali i dva mala pernata jastuia, plavi i crveni. Kui smo ih morali donijeti suhe kako bismo potvrdili da smo se sanjkali mirno i da nismo namjerno prevrtali jedno drugo. I odista smo ih takvima vraali, ali smo ih prije dolaska suili u kuhinji debelog Zvonka, mog prijatelja iz razreda. Jastuie smo stavljali na hoklicu u blizini gusanog tednjaka, u ije je loite Zvonko ubacivao otpatke dikovog parketa. Kao odgovor na Zvonkovu dobrotu, ja sam mu morala obeati da u mu sljedeeg dana prepustiti svoju kolsku jauznu. To sam i inila, jer je debeljko bio sklon osveti i moglo se dogoditi da na povratku iz kole, iznevjerim li obeanje, svrati mojoj teti, prvo pohvali njezino ienje snijega na nogostupu ispred kue i okvalificira ga kao primjer ostalima, a potom, onako usput, upita jesu li jastuii bili dovoljno osueni. Zvonko me u svojoj siromanoj kuici, u kojoj je ivio sa samohranom majkom zaposlenom u tvornici hrastovog namjetaja, nauio da u i sitnu tuu uslugu, pogotovo ako ona bude povezana i s najmanjim mojim uitkom, morati odmah platiti. Vjerojatno se zbog toga jo uvijek u rijetkim trenuci ma svoje sree ne mogu posvema predati nenadanom raspoloenju, kad znam da e mi na svaki lijepo doivljeni detalj, i to vrlo skoro, biti odgovoreno lavinom boli koja e uspjeti poni titi prethodno sretno stanje. Ali meni je Zvonko ipak bio simpatian. Imao je prednje gornje zube razmaknute kao i ja, kosa mu je strala kao i meni, znao je dobro hvatati punoglavce u kanalu koji je presijecao livadu ispred naih kua i samo je on po broju uhvaenih mogao biti moj ravnopravan protivnik. Znao je, za razliku od ostalih djeaka s druma, zato se djevojiine promrzle ruke ne smiju grijati na pei i zato se mlada princeza razveseli kad joj se pokloni masnim bojama na hamer-papiru nacrtani zec. A Zvonko je najvie volio crtati zeca na skijama, istog onakvog kakvog je vidio jednom u nekakvom crtanom fil mu u Njemakoj, u kojoj je boravio puna etiri dana u gostima kod svoga oca i njegove mlade supruge. Ona mu je za dar kupila pravo kaubojsko odijelo i plastini revolver s opasaem koji je ika Miko odmah nakon Zvonkova povratka sa Zapada morao, zbog irine Zvonkova struka, nadotiklati punih deset centimetara. Teta Ljiljana, tako se naime zvala Zvonkova maeha, poslala je njegovim prijateljima i veliku vreicu vonih bombona, to je njezin prodrljivi pastorak zatajio, a poinjeni nam grijeh priznao tek nekoliko mjeseci kasnije, kad je aromatizirani voni okus ve zaboravio, ali kad mu je izgovaranje jedne tajne predstavljalo ulaznicu u bratsku ulinu klapu, nazvanu prema narodnom heroju Klapa Ivo Lola Ribar. Ulanjivanje u drutvo podrazumijevalo je pristajanje na nesebino podravanje svih lanova, na meusobno prepisivanje domaih zadaa, netrpeljivost prema svima onima koji nisu nai, fizike obraune s neistomiljenicima, pomaganje u veim domainskim poslovima, kao to je berba groa ili noenje vode za vrijeme kopanja kukuruza, sportske timske pobjede i nadasve bolje ocjene iz matematike, to je u naoj ulici bio dokaz posebne pameti. Zvonkova je iskrenost umalo zaprijetila cijelom projektu, to nikako nisam mogla dopustiti, jer je Klapa Proleterske brigade iz susjedne ulice bila ve dobrano

uigrana, na to su me podsjeale i bolne masnice na mojoj desnoj nadlaktici, koje je trebalo to prije zajedniki osvetiti. Lolaima sam prvo obeala da u tetka zamoliti da iz Kandita donese bombone najslinije njemakima, koje emo jesti pred Zvonkom i u koje e on, barem je to jasno, moi samo gledati, a potom ih krenula nagovarati na oprost naem nepromiljenom, ali ne i zloestom prijatelju. Podsjetila sam ih na onaj dogaaj, u koji su svi oni bili itekako dobro upueni, kad je Zvonko pred svima u razredu, na prvom satu razredne zajednice, uiteljici prepriao dogaaj s berbe groa u tetkovu lugou, zbog ega sam se jo godinama crvenjela i ega u se sjetiti uvijek kad netko izgovori rije rima. Bio je rujan 1966. Zvonko, Svetlana i ja krenuli smo u kolu. Bili smo prvi b, premda nitko od nas troje nije znao zato ba na razred, od ukupno tri poetnika, mora na ulasku u kolu stajati u srednjem redu, ali smo bili ljuti na one proleterce koji su nas troje odmah prozvali bekavcima. Nismo znali ni zato se oni ispred nas, dakle prvi u redu, zovu onim istim slovom kojim mi zimi zavijamo doktoru Fricu do k nam nekakvom daicom, slinom onoj kakve Zvonko loi u svojoj pei, pregledava bolesno grlo, a oni iza nas po vitaminu kojeg ima u limunu ili u bombonima od kojih se moe visoko pjevati i kakvih je sasvim sigurno bilo puno u vreici to ju je Zvonko ispraznio umjesto nas. Iskreno, nas troje nije znalo abecedu. Nismo uope znali slova, premda je meni tetak ranije kupio nekoliko slovarica iz kojih sam do polaska u kolu, a imala sam vie od sedam godina, uspjela nauiti samo da slovo O lii na onaj napuhani lauf bez kojeg ne smijemo ljeti poi na kupanje na ribnjak, a da igla kakvom vezem jastui na kojem spavam jo i danas slii slovu I. Za razliku od mene, Zvonko i Svetlana znali su barem slovkati. I dok smo nas troje, susjedi i lanovi Klape Ivo Lola Ribar, u bavama gazili ubrano groe, moj raspoloeni tetak, znajui da e za nekoliko sati s tog istog mjesta potei pravi mot, smiljao je kako da i nas ostale dovede u stanje slino svome. Svetlana je, u haljini koju joj je moja teta podigla i zaheftala penadlama, skakutala sama u jednoj bavi, onoj u koju su berai usipavali samo svijetlu noju, a Zvonko i ja, oboje u fiskulturnim orcevima, on u plavom a ja u crvenom, u drugoj, puno iroj, onoj novoj koju je ika Miko izvana i ukrasio, izrezbarivi na njoj granicu slavonskoga hrasta s plodovima ira. Tetak je odluio igrati se uitelja i ispitivati nas slovkanje, izgovarati slovo po slovo, izmeu njih umetati podue stanke, zahtijevajui potom od nas pogaanje islovkane rijei. Svetlana je odmah znala da zbroj slova l+u+g+o+ daje rije lugo, Zvonko je pogodio da se izgovaranjem slova v+i+n+o+g+r+a+d dobiva imenica vinograd, na to je teta poprijeko pogledala tetka i promrmljala rije koju tada nisam razumjela, ali danas mogu pretpostaviti da se radilo o rijei podsvijest, a ja sam, na zaprepatenje sviju, a pogledavi prije odgovora na tetinu kumu iz Vukovara koja je pohala piletinu na pei u dvoritu samo da se miris ne bi uvukao u tetine nove talijanske zavjese u ljetnoj kuhinji, u najlake postavljenom zadatku, jer njih je postavljao moj, a ne neiji tui tetak, u spajanju slova s+t+o+l+i+c+a, ula ne jednu, nego dvije rijei: teta Olgica. to su se Zvonko i Svetlana vie smijali, ja sam sve vi e plakala i sve snanije gacala po grou ljutei se na bobice koje su zaostajale izmeu mojih nonih prstiju. U stanju nemalog ponienja, odluila sam da u vrlo brzo, njima svima u inat,

sama nauiti itati knjige i da u jednoga dana, kao i ika Anto koji radi u Dikovoj Bijeloj kui, a ne u tvornikim halama, pisati pjesme i itati ih djeci na poetku kolske godine, kao to je i on prije nekoliko dana itao nama, a mojoj e vlastitoj djeci zbog toga netko zavidjeti kao to ja zavidim Meliti kad njezinom tati, ika Anti pjesniku, naa uiteljica kae Hvala Vam, drue knjievnie, na prekrasnom susretu s naim pionirima. Premda sam Zvonku prepustila svoj malo zagorio pilei batak, to mi nije bilo teko jer mi je odista svega bilo dosta, on je ipak sutradan cijeli dogaaj, rimu i mene kao njezina skladatelja, citirao pred svima u razredu, zaboravivi da u naem b razredu ima nekoliko klupskih protivnika, to me razbjesnilo vie od hihotanja onih koji u cijeloj prii nisu prepoznavali zaetak mog pjesnikog talenta. Uiteljica Duanka nije mogla vjerovati svojim uima da netko s punih sedam godina moe u jednoj rijei uti dvije, pa me je i toga dana, kao to e initi i u kasnijim godinama, odluila otpratiti kui. U hodu je neprestano isticala svoje zaprepatenje nad injenicom da ja nisam naslijedila ni trunak talenta svoga oca, za kojeg je i sama ula ne samo da je razveden kao i ona i da je za svoje godine dobro izgledajui drug, nego da je, takoer kao ona, ovjek izvrsnog pamenja koji cijele romane, i to one koji nisu iz kolske lektire, moe, ako je dobro raspoloen, izgovoriti naizust. Dok smo nas dvije hodale prema drumu, Zvonko i jo nekoliko djeaka, jer je pria uskoro probila granice naega razreda, vikali su za mnom: Julkice, kai stolica, na to je debela Svetlana, koja ak ni jueranje penadle nije izvadila iz svoje haljine, znajui da e pokraj mene ive trajno ostati sjediti na klupi za rezervne igrae, dobacila teta Olgica. Tetak se sigurno zbog svega osjeao pomalo krivim, pa mi je u isti taj ponedjeljak sa slubenog puta iz Osijeka donio Andersenove Bajke i praline bombone s okusom jagode, premda su meni puno drae bile one s okusom ruma. ak me za rukom nije ni opomenuo da sam ponovno sjela na njegovu, a ne na svoju stolicu, ne elei me vjerojatno podsjeati na moju jueranju sramotu. Kad je poslije nekoliko dana odluio isprobati prvi reski mot, on je na degustaciju pozvao i nau kumu iz Vukovara, ne izgovorivi cijelo vrijeme ni jedanput njezino krsno ime. Sljedee godine lugo smo obrali bez iije pomoi. Tetak mi se pridruio u gacanju groa i naveer je, leei na svom trosjedu, osjeajui vjerojatno nadolazee greve, zatraio od tete jo jednu deku da bi njome umotao noge dok lei i gleda veernj e vijesti. Ja sam itala neku novu priu i jedva ekala jutro kako bih je za vrijeme vjeronauka, dok asna Zlata bude ispitivala to je pater propovijedao na jueranjoj misi, tiho doaptavala Zvonku. Tome nisam mogla odoljeti, premda sam znala da e mi razljuena asna iznova zaprijetiti odlaskom u istilite, pa ak i u pakao, samo ako je krenem uvjeravati, kao puno puta do tada, da ja sa umovima u sakristiji, u kojoj se vjeronauk odigravao, nemam nikakve veze. Kao to je to uostalom uinila i nekoliko dana ranije, kad sam joj na njezinu molbu da joj za bolesnu vjernicu Ilonku donesem nekoliko grozdova nae crne noje, o ijoj joj je kvaliteti govorio i gospodin Miko, slagala da nam groe te godine, unato tetkovu prskanju modrom galicom i tetinu brinom obrezivanju mladica, uope nije, a na nau obiteljsku alost, rodilo. Da li zbog toga, ili zbog posve drugih razloga, iste te jeseni, nekoliko dana poslije berbe, na se

lugo naglo, i strunjaci ma neobjanjivo, osuio. Tetak je bave sloio u jedan kut verteta i prekrio tetinim starim vukovarskim plahtama. Vino je kupovao u ferianakom podrumu i od njega su ga sve ee hvatali grevi u nogama. Ja sam u mojoj osnovnoj koli ostala primjer za glasovno podudaranje na kraju stiha i samo sam se bojala da e se s istom praksom nastaviti i dalje i da e me jednoga dana profesor teorije knjievnosti, za kojeg su stariji studenti tvrdili da je pjesnik po svom osjeaju svijeta, upitati to je to uope rima. Imala sam sreu to mi nije bio pretjerano sklon, pa ga je, kad sam ja bila u pitanju, puno vie zanimala sloenost metafore, to sam jedva doekala, pokazavi upuenost u ispitivaev stihotvorni opus. Ne znam to bi rekla moja asna Zlata da je kojim sluajem ula kako sam u osjekoj bolnici tetka lijeniku predstavila kao svoga oca. M oda bi mi ponovno zaprijetila odlaskom u pakao, ili bi mi moda ipak oprostila kad bi ula moje objanjenje: da sam na tu la, za razliku od mnogih drugih, itekako ponosna. Naime, sigurna sam da bi mi oprostila, kao to su mi do tada opratali mnogi koji su znal i da im laem zbog toga to im samo kroz priu mogu priznati s kim sam ja to, a ne gdje sam to, cijeli svoj dosadanji ivot eljela ivjeti. Znaju to i oni koji jo uvijek negdje u svojim ladicama uvaju sliice pakla, raja i istilita, izrezane iz tetkovih vrijednih knjiga, one koje mi nisu, premda sam ih na to uporno nagovarala, eljeli vratiti, pa su na moje suze uvijek spremno odgovarali, kako drukije negoli, poput pravih knjievnika, rimom, to se da, to se vie ne vraa. SAN Kako prolaze godine, ja sve ee ne mogu sa sigurnou potvrditi to mi se u djetinjstvu odista dogodilo, a to sam samo odsanjala u krevetu s glavom uronjenom duboko pod pernati jastuk na ijoj je linganoj jastunici bilo izvezeno prvo slovo moga imena. Teta, koja me nikako nije mogla oduiti od te njoj nerazumljive navike, strahovala je da u se jedne noi jednostavno uguiti. Zbog toga se oko ponoi, i bez navijanja sata, redovito ustajala samo da bi stala nekoliko minuta uz mene i svojim se oima uvjerila kako se pokriva, kojim me tri sata ranije pokrila i za koji je tvrdila da je najkvalitetniji, premda je bio najstariji od svih ostalih koje smo tada imali, u ritmu moga disanja, lagano die i sputa. Gledajui u vuneni jorgan, koji joj je, po njezinoj narudbi krajem etrdesetih na ruke izradila nekakva, po tom poslu nadaleko poznata, gospoa iz Vukovara, obuen u presvlaku s kockom kroz koju se pod prirodnim svjetlom vidjela njegova fina ruiasta nijansa, i kojim se i sama pokrivala u svojim najljepim godinama, teta se sigurno pitala tko to jo, osim mene, u naoj familiji spava na isti nain. Nakon to sam, uvlaei se nou u sobe svojih roaka kojima su me teta i tetak odvodili u goste, postala sigurna da sam i po tome jedinstven sluaj, zakljuila sam kako je mogue da je na taj nain spavao nekakav smotani junak iz onih djejih pria to sam ih proitala posudivi ih, na sestrininu iskaznicu, u mjesnoj radnikoj knjinici. U knjinici nae kole mogle su se u to vrijeme nabaviti samo knjige za lektiru, a one su, tako su osim mene mislili i moji prijatelji, bile puno dosadnije od onih

koje smo mogli pronai na hrastovim policama u onoj velikoj prostoriji mederovake vile s kojih su dikovi radnici i uenici up-a knjige posuivali besplatno. Ponekad se uplaim da sam velik dio dogaaja za koje sada mislim da ih pamtim iz zbilje preuzela sa stranica meni dragih knjiga, meu kojima visoko mjesto zauzima i onaj roman iji glavni junak, pri samom kraju, priznaje da je ivot lijepa stvar, ali da on vie voli itanje, i prihvatila ih, kako to redovito govore osposobljeni itatelji, kao komadie svoje autobiografije. Ili su oni stvarni, oni zaozbiljski, ije sam posljedice davno osjetila na vlastitoj, medicinski laboranti koje sve este posjeujem mogu potvrditi kako se uope ne radi o debeloj, koi toliko nevjerojatni da mi se ovoga trenutka, kad o njima mogu govoriti sa smjekom, doimaju nadasve literarnima. Ipak, jo uvijek sam uvjerena kako sam odsanjala da sesta, brat i ja, u jedno rano, nadasve hladno oujsko jutro, stojimo uz zaleen prozor i gledamo kako se na tata, uz pratnju ulinih sviraa, vraa kui. Zastaje na ulaznim vratima i pogledava esmu na ijoj slavini visi zamrznuta ledenica. I dok mu pratnja cvili zadnje taktove sevdalinke, on iz svog naruja isputa dvije male, vjerojatno od nas mlae, ciganice koje svaka, jedna u lijevoj, a druga u desnoj ruci, dre gipsane talijanske bebe obuene u duge haljinice, pa ih svaku jo jedanput, stavljajui ve aku na kvaku, ljubi u elo. Svirai odlaze u jednom, a klinke, sa svojim lutkama, kakve smo mlaa sestra i ja spominjale djedu Fabijanu koji je u nae ime pisao pismo pravom Djeda Mrazu, ali nam on na njega nikada nije odgovorio, u suprotnom smjeru ulice. Ne znam jesam li se probudila zbog toga to sam u snu ula sestrin smijeh nakon to je ona, jo uvijek u istoj prii, vidjela da se jedna od njih, ona za nekoliko centi metara nia, koju je otac prvu poljubio, pokliznula na ledenu stazu koju smo nas troje veer prije isklizali, pa potom pala i razbila bebinu, ali i svoju glavu. Ili se sestra stvarno smijala, a ja stvarno, s njom i bratom, buljila kroz zaleen prozor, svakih nekoliko minuta huui u staklo samo da b i nam slika barem malko postala jasnijom. Za razliku od te prie, u ije po drijetlo nisam bila sigurna ni puno godina ranije, jednoj drugoj, stavljanjem ruke na knjigu, mogu svoju postelju i svoj san proglasiti mjestom njezina roenja. Ne sjeam se tono godine u kojoj sam ga odsanjala. Bilo je to negdje krajem ezdesetih, i bilo je ljeto. Znam da sam se u njemu pojavila na livadi ispred kue u kojoj sam odrastala i u istoj starosnoj dobi u kojoj sam tada i bila. Na sebi sam imala haljinu kakvu sam vidjela na fotografiji to ju je jedna naa susjeda dobila iz Kanade i na kojoj se usiljeno smijeila njezina neakinja. Djevojica mojih godina rukama je odmakla haljinu od svoga tijela i podigla je, uz lagano savijanje lijevog koljena, do visine struka, da bi njena teta i tetino veliko susjedstvo to bolje mogli vidjeti brojne volane, saivene od kriavo ute ipke, kakve na naoj televiziji u to vrijeme nisu i male ni prave pravcate spikerice. Mjesecima sam, im bih legla u krevet, zamiljala sebe odjevenu u haljinu istoga kroja, uvijek u nekoj drugoj, ali nikada u utoj boji, kako nedjeljom idem na pjevanu misu i to onim glavnim ulicama, a ne uobiajenom rutom zvanom preko baa. Preko baa znailo je preko luka, paradajza, graha i kupusa, paprike, jagoda i maka i mnogih drugih uredno okopanih i, voem i povrem posaenih gredica, koje su stanovnici radnike kolonije brino obraivali i kroz koje smo mi klinci s druma gazili samo da bismo skratili put do crkve i dobili na vremenu. Tako nam je

prije mise ostajalo nekoliko minuta za jednu partiju klikera iza sveenikova doma, odakle nas vjernici, koji su u tom trenutku ulazili na glavna vrata, nisu mogli vidjeti. A u snu, u istoj takvoj kanadskoj haljini i obuvena, u ni manje ni vie nego zlatne cipelice, nala sam se na livadi, koju sam inae vidjela sa svog prozora, u sreditu nogometne akcije. Uspijevala sam se, unato silnim volanima, itekako dobro nositi s nogometnim trikovima djeaka iz komiluka, koji nisu ni primijetili moju haljinu jer im ljeti nita drugo, osim klikera i nogometne lopte i nije moglo pasti na pamet. Voljela sam ujutro, uz ruski aj s limunom, kakav i ovih godina svakodnevno pijem, prepriavati teti svoje snove. Ona je u to vrijeme pila kavu i, samo da ne bi gubila vrijeme, trikala. Ja bih po tome je li ostavila pletivo ili je jo ubrzal a nametanje i skidanje oica s igala mogla zakljuiti koliko je moja pria zanimljiva i vjeruje li ona uope u to to joj ja izgovaram svojim reenicama kojima su, prema njezinu sudu , redovito nedostajale toke i zarezi. Pretpostavljam da joj taj modno-sportski san nisam spominjala. Znala sam da se teti nije svidjela haljina s fotografije, ne zbog boje, jer je teta voljela utu, nego zbog kroja za koji je ona mislila da ne odgovara djevojici mojih godina, a i nisam eljela da me ponovno podsjeti da sam ja jedina curica na svijetu koja zna to je korner, jedanaesterac i faul, ali zato jo uvijek nema pojma zato se haljina prije ivanja mora sheftati, zato se pasica mora trikati iglama manjeg broja i kako se vade krojevi iz njemake Burde. Ali ja nisam vidjela nita loe u tome to mogu, bez puno muke, i onda kad sudi na susjed kojeg su pozivali ak i na prosuivanje seoskih nogometnih turnira na kojima je pobjednika ekipa nagraivana s re peenim prasetom i gajbom hladnog piva, uhodanim trikom preuzeti loptu i, driblajui, dovesti je do protivnikoga gola. Ipak, san u ijem je sredinjem dijelu bila jedna takva akcija sa zakljunim ispucavanjem u zlatnim cipelicama, popraenim talasanjem, ini mi se, roskaste ipke, ja sam uskoro zaboravila. Prisjetila sam ga se tek mnogo godina kasnije. Kao gou jedne uivo radijske emisije, na temu odnosa jaeg i slabijeg spola, silno su me ivcirale obje zaraene strane. Prema voditeljiinoj zamisli, mukarci su sjedili nasuprot enama i svi su se promatrali s toliko mrnje s koliko se mi nogometaki protivnici, zbrojimo li sve godine provedene na mederovakoj tratini, nikada nismo pogledali. Ja nisam, naime, imala ba nita protiv mladog gospodina koji je, odjeven u lijepo ispleten demp er s kojeg bi moja teta, da je kojim sluajem bila u istom studiju odmah skinula mustru, sjedio meni prekoputa. ak mi se u jednom trenutku, kad je jedna od govornica spomenula da ona ne pada na jeftine kavalirske toseve neusporedivo nesposobnijeg spola, uinilo kako se je uope ne bih bunila da me taj, s ijim sam se koljenima mogla dodirnu ti ispod uskoga stola, poslije odjave pice pozove na pie, upita me podnosim li dobro danima prenisku temperaturu i teti li ona koi moga lica, pa mi potom pomogne skinuti kaput, odmakne stolicu od stola kako bih lake sjela, te na odlasku plati cijeli ceh. Svaki prilog mojoj diskusiji, i onaj u kojem sam im priznala da me ne privlae mukarci koji na radnom mjestu izmjenjuju kuhinjske recepte i ure kui da ih to prije isprobaju, i onaj kroz koji su se mogle uvjeriti da, kad je knjievnost u pitanju, ne vjerujem ni za nijansu vie enskom nego mukom govoru, moje kolegice po spolu tumaile su kao namjerno miniranje nae zajednike stvari. A nakon to mi se naglo, dok je neka od

sluateljica bila na liniji, u sjeanje vratio onaj moj san i nakon to sam ga, bez imalo razmiljanja, prepriala, analiza odnosa naprosto se uarila. Mukim likovima, ak i onom prekoputa, za kojeg sam bila sigurna da je, prema gradji svoga tijela, mogao postati odlino desno krilo, nije nikako bilo jasno kako su me deki s mederovakoga druma uope primili, makar je to bilo i prije dvadeset godina, u svoj nogometni sastav, a ene su u mojim cipelama, kakve se mogu vidjeti samo u bajkama i u snovima, prepoznale buduu Pepeljugu. Nisam im, ali to mi danas nije ni ao, uspjela ponoviti kako sam im prepriala samo jedan obian san iz kojeg bi bilo neozbiljno donositi ozbiljne zakljuke o temi do koje svi oni dre puno vie od mene same. Moda sam trebala biti ponosna to je jo jednim osvrtom na tu ivotnu situaciju u kojoj su se spojili izrazito muki i izrazito enski kvalifikativi u jednoj pojavnoj strukturi (vjerojatno se pod tim terminom mislilo na mene) cijela emisija, ije se predvieno trajanje od jednoga sata u hodu produilo na dva i pol, zakljuena. M eutim, osjeala sam se pomalo glupo zbog jo nekoliko sati uzaludno izgubljenoga vremena, o kojemu sam i inae vodila sve manje rauna, pa ak i pomalo nesretno kad sam, hodaj ui prema svom stanu koji se u vrijeme moga izbivanja ohladio, osjetila kako me hladnoa tipa po licu i kako me ispucale usnice peku na vjetru. Boljele su i lagano krvarile onako kao i onda u djetinjstvu, kad bih se mokra, poslije nekoliko slikanja, ostavljenih u snijegu protiv moje volje, vraala kui i oblizivala ih, a u kuhinji bi me na tednjaku ekao kupus i grah, jelo koje je moj tetak zimi najvie volio. Premda sam voljela sve to i on, odnos prema tom udnom spoju dviju vrsta povra, od kojih ja nisam voljela ni jednu i koje sam s uitkom pronalazila i gazila u kolonijinim baama, bilo je ono jedino po emu smo se razlikovali. Iza svake kaike morala sam, jer me kiselina neizdrivo pekla, vlaiti usnice, a one su svakim trenutkom postajale sve crvenije, sve ispucanije i, to je najvanije, sve bolnije. Emisijski sugovornici, koji su u studio uli kao estoki protivnici i za koje sam bila sigurna da e se poslije izlaska iz dobro dihtovane prostorije i fizi ki obraunati, vjerojatno su u restoranu, prema kojem su se zajedniki uputili u meni neshvatljivom prijateljskom raspoloenju, naruili neto puno finije, puno lake i puno blae, neto to ne nagriza povrinu usana i od ega one ne peku tako jako i tako dugo. Ako i nisam bila najsretnija to sam radijsku postaju napustila kao najcitiranija osoba, ipak sam se osjeala nekako dobro, ak i onda kad sam u stanu samoj sebi, prekinuvi itanje knjige, priznala da me je malo pogodilo kad je desno krilo uhvatilo voditeljiinu bundu, a ne moj kaput i kad je njoj, a ne meni, ponudilo svoju sigurnu figuru kao stup za koji se voditeljica moe pridrati ako joj se zaleeno tlo, u hodu prema otmjenoj zalogajnici Rendez-vous, pone gubiti pod nogama. Prila sam hladnoom zamagljenom prozoru i zloesto poeljela da efica emisije naie na jednu dobro isklizanu stazu, pokrivenu slojem novog snijega, na onakvu kakva je bila u prii za koju ponovno nisam bila sigurna je li dola iz zbilje ili samo iz jo jednog od onih mojih brojnih upamenih snova. I da se na nju isprui skupa sa svojim lutkom, u istoj pojavnoj strukturi, na onaj isti nain na koji je to uinila ciganica grlei talijansku bebu koju bi joj, da se ipak nije radilo o snu, kupio, u to sam nekako uvjerena, moj otac.

Prepoznavi u sebi kolski primjer ljubomore, ugrizla sam se za usnicu na onom raspucanom dijelu i vratila romanu, koji nije bio na popisu lektire ni u jednoj zemlji na svijetu i za koji bih, da sam kojim sluajem postala knjievni kritiar, znala da je zanimljiv zbog toga to je napisan, kako su to govorili oni ije sa m osvrte itala po novinama, u dominantnom autobiografskom trendu, koji na pojedinim mjestima svjesno brie granicu izmeu zbilje i fikcije. Bez te profesionalne opremljenosti bila sam spremna samo za najobinije uivanje u prii u kojoj sam se, premda su mi se prsti grili od hladnoe i premda je knjigu napisao mukarac, na mnogim mjesti ma prepoznala. tovie, ona je donekle davala smisao ne samo mojoj potrebi za sve raniji m odlaskom na spavanje, nego i mojim, sve udnijim, snovima. U njima se, premda esto pod drugim imenom, i dalje pojavljujem samo kao glavni, i to, da ne bi bilo zabune, posve prosjean enski lik. Moda mi je upravo zbog toga i bilo donekle ao to moje sugovornice nisu razumjele da sam ja jako sretna to one noi u djejem krevetu, zaronjena lica, nisam sebe sanjala kao djeaka. Onog koji, u ogromnim zlatnim cipelama i u ruiastim volanima, preskae, u ritmu popularnog lagera, preko rastegnute gume, ukradene iz majine kutije za ivai pribor u kojoj je ma jka, uz ostale sitnice, drala i konce kojima je zimi, oekujui muevljev povratak kui , vezla vitiaste monograme na djeakovu posteljinu i nerijetko ustajala kako bi provjerila je li ponovno usnuo s nogama uvuenim u kvadratiasti otvor jorganske navlake i glavom stavljenom duboko pod pernati jastuk. SAN Kako prolaze godine, ja sve ee ne mogu sa sigurnou potvrditi to mi se u djetinjstvu odista dogodilo, a to sam samo odsanjala u krevetu s glavom uronjenom duboko pod pernati jastuk na ijoj je linganoj jastunici bilo izvezeno prvo slovo moga imena. Teta, koja me nikako nije mogla oduiti od te njoj nerazumljive navike, strahovala je da u se jedne noi jednostavno uguiti. Zbog toga se oko ponoi, i bez navijanja sata, redovito ustajala samo da bi stala nekoliko minuta uz mene i svojim se oima uvjerila kako se pokriva, kojim me tri sata ranije pokrila i za koji je tvrdila da je najkvalitetniji, premda je bio najstariji od svih ostalih koje smo tada imali, u ritmu moga disanja, lagano die i sputa. Gledajui u vuneni jorgan, koji joj je, po njezinoj narudbi krajem etrdesetih na ruke izradila nekakva, po tom poslu nadaleko poznata, gospoa iz Vukovara, obuen u presvlaku s kockom kroz koju se pod prirodnim svjetlom vidjela njegova fina ruiasta nijansa, i kojim se i sama pokrivala u svojim najljepim godinama, teta se sigurno pitala tko to jo, osim mene, u naoj familiji spava na isti nain. Nakon to sam, uvlaei se nou u sobe svojih roaka kojima su me teta i tetak odvodili u goste, postala sigurna da sam i po tome jedinstven sluaj, zakljuila sam kako je mogue da je na taj nain spavao nekakav smotani junak iz onih djejih pria to sam ih proitala posudivi ih, na sestrininu iskaznicu, u mjesnoj radnikoj knjinici. U knjinici nae kole mogle su se u to vrijeme nabaviti samo knjige za lektiru, a one su, tako su osim mene mislili i moji prijatelji, bile puno dosadnije od onih

koje smo mogli pronai na hrastovim policama u onoj velikoj prostoriji mederovake vile s kojih su dikovi radnici i uenici up-a knjige posuivali besplatno. Ponekad se uplaim da sam velik dio dogaaja za koje sada mislim da i h pamtim iz zbilje preuzela sa stranica meni dragih knjiga, meu kojima visoko mjesto zauzima i onaj roman iji glavni junak, pri samom kraju, priznaje da je ivot lijepa stvar, ali da on vie voli itanje, i prihvatila ih, kako to redovito govore osposobljeni itatelji, kao komadie svoje autobiografije. Ili su oni stvarni, oni zaozbiljski, ije sa m posljedice davno osjetila na vlastitoj, medicinski laboranti koje sve este posjeujem mogu potvrditi kako se uope ne radi o debeloj, koi toliko nevjerojatni da mi se ovoga trenutka, kad o njima mogu govoriti sa smjekom, doimaju nadasve literarnima. Ipak, jo uvijek sam uvjerena kako sam odsanjala da sesta, brat i ja, u jedno rano, nadasve hladno oujsko jutro, stojimo uz zaleen prozor i gledamo kako se na tata, uz pratnju ulinih sviraa, vraa kui. Zastaje na ulaznim vratima i pogledava esmu na ijoj slavini visi zamrznuta ledenica. I dok mu pratnja cvili zadnje taktove sevdalinke, on iz svog naruja isputa dvije male, vjerojatno od nas mlae, ciganice koje svaka, jedna u lijevoj, a druga u desnoj ruci, dre gipsane talijanske bebe obuene u duge haljinice, pa ih svaku jo jedanput, stavljajui ve aku na kvaku, ljubi u elo. Svirai odlaze u jednom, a klinke, sa svojim lutkama, kakve smo mlaa sestra i ja spominjale djedu Fabijanu koji je u nae ime pisao pismo pravom Djeda Mrazu, ali nam on na njega nikada nije odgovorio, u suprotnom smjeru ulice. Ne znam jesam li se probudila zbog toga to sam u snu ula sestrin smijeh nakon to je ona, jo uvijek u istoj prii, vidjela da se jedna od njih, ona za nekoliko centi metara nia, koju je otac prvu poljubio, pokliznula na ledenu stazu koju smo nas troje veer prije isklizali, pa potom pala i razbila bebinu, ali i svoju glavu. Ili se sestra stvarno smijala, a ja stvarno, s njom i bratom, buljila kroz zaleen prozor, svakih nekoliko minuta huui u staklo samo da bi nam slika barem malko postala jasnijom. Za razliku od te prie, u ije po drijetlo nisam bila sigurna ni puno godina ranije, jednoj drugoj, stavljanjem ruke na knjigu, mogu svoju postelju i svoj san proglasiti mjestom njezina roenja. Ne sjeam se tono godine u kojoj sam ga odsanjala. Bilo je to negdje krajem ezdesetih, i bilo je ljeto. Znam da sam se u njemu pojavila na livadi ispred kue u kojoj sam odrastala i u istoj starosnoj dobi u kojoj sam tada i bila. Na sebi sam imala haljinu kakvu sam vidjela na fotografiji to ju je jedna naa susjeda dobila iz Kanade i na kojoj se usiljeno smijeila njezina neakinja. Djevojica mojih godina rukama je odmakla haljinu od svoga tijela i podigla je, uz lagano savijanje lijevog koljena, do visine struka, da bi njena teta i tetino veliko susjedstvo to bolje mogli vidjeti brojne volane, saivene od kriavo ute ipke, kakve na naoj televiziji u to vrijeme nisu imale ni prave pravcate spikerice. Mjesecima sam, im bih legla u krevet, zamiljala sebe odjevenu u haljinu istoga kroja, uvijek u nekoj drugoj, ali nikada u utoj boji, kako nedjeljom idem na pjevanu misu i to onim glavnim ulicama, a ne uobiajenom rutom zvanom preko baa. Preko baa znailo je preko luka, paradajza, graha i kupusa, paprike, jagoda i maka i mnogih drugih uredno okopanih i, voem i povrem posaenih gredica, koje su stanovnici radnike kolonije brino obraivali i kroz koje smo mi klinci s druma gazili samo da bismo skratili put do crkve i dobili na vremenu. Tako nam je

prije mise ostajalo nekoliko minuta za jednu partiju klikera iza sveenikova doma, odakle nas vjernici, koji su u tom trenutku ulazili na glavna vrata, nisu mogli vidjeti. A u snu, u istoj takvoj kanadskoj haljini i obuvena, u ni manje ni vie nego zlatne cipelice, nala sam se na livadi, koju sam inae vidjela sa svog prozora, u sreditu nogometne akcije. Uspijevala sam se, unato silnim volanima, itekako dobro nositi s nogometnim trikovima djeaka iz komiluka, koji nisu ni primijetili moju haljinu jer im ljeti nita drugo, osim klikera i nogometne lopte i nije moglo pasti na pamet. Voljela sam ujutro, uz ruski aj s limunom, kakav i ovih godina svakodnevno pijem, prepriavati teti svoje snove. Ona je u to vrijeme pila kavu i, samo da ne bi gubila vrijeme, trikala. Ja bih po tome je li ostavila pletivo ili je jo ubrzal a nametanje i skidanje oica s igala mogla zakljuiti koliko je moja pria zanimljiva i vjeruje li ona uope u to to joj ja izgovaram svojim reenicama kojima su, prema njezinu sudu, redovito nedostajale toke i zarezi. Pretpostavljam da joj taj modno-sportski san nisam spominjala. Znala sam da se teti nije svidjela haljina s fotografije, ne zbog boje, jer je teta voljela utu, nego zbog kroja za koji je ona mislila da ne odgovara djevojici mojih godina, a i nisam eljela da me ponovno podsjeti da sam ja jedina curica na svijetu koja zna to je korner, jedanaesterac i faul, ali zato jo uvijek nema pojma zato se haljina prije ivanja mora sheftati, zato se pasica mora trikati iglama manjeg broja i kako se vade krojevi iz njemake Burde. Ali ja nisam vidjela nita loe u tome to mogu, bez puno muke, i onda kad sudi na susjed kojeg su pozivali ak i na prosuivanje seoskih nogometnih turnira na kojima je pobjednika ekipa nagraivana s re peenim prasetom i gajbom hladnog piva, uhodanim trikom preuzeti loptu i, driblajui, dovesti je do protivnikoga gola. Ipak, san u ijem je sredinjem dijelu bila jedna takva akcija sa zakljunim ispucavanjem u zlatnim cipelicama, popraenim talasanjem, ini mi se, roskaste ipke, ja sam uskoro zaboravila. Prisjetila sam ga se tek mnogo godina kasnije. Kao gou jedne uivo radijske emisije, na temu odnosa jaeg i slabijeg spola, silno su me ivcirale obje zaraene strane. Prema voditeljiinoj zamisli, mukarci su sjedili nasuprot enama i svi su se promatrali s toliko mrnje s koliko se mi nogometaki protivnici, zbrojimo li sve godine provedene na mederovakoj tratini, nikada nismo pogledali. Ja nisam, naime, imala ba nita protiv mladog gospodina koji je, odjeven u lijepo ispleten demp er s kojeg bi moja teta, da je kojim sluajem bila u istom studiju odmah skinula mustru, sjedio meni prekoputa. ak mi se u jednom trenutku, kad je jedna od govornica spomenula da ona ne pada na jeftine kavalirske toseve neusporedivo nesposobnijeg spola, uinilo kako se je uope ne bih bunila da me taj, s ijim sam se koljenima mogla dodirnu ti ispod uskoga stola, poslije odjave pice pozove na pie, upita me podnosim li dobro danima prenisku temperaturu i teti li ona koi moga lica, pa mi potom pomogne skinuti kaput, odmakne stolicu od stola kako bih lake sjela, te na odlasku plati cijeli ceh. Svaki prilog mojoj diskusiji, i onaj u kojem sam im priznala da me ne p rivlae mukarci koji na radnom mjestu izmjenjuju kuhinjske recepte i ure kui da ih to prije isprobaju, i onaj kroz koji su se mogle uvjeriti da, kad je knjievnost u pitanju, ne vjerujem ni za nijansu vie enskom nego mukom govoru, moje kolegice po spolu tumaile su kao namjerno miniranje nae zajednike stvari. A nakon to mi se naglo, dok je neka od

sluateljica bila na liniji, u sjeanje vratio onaj moj san i nakon to sam ga, bez imalo razmiljanja, prepriala, analiza odnosa naprosto se uarila. Mukim likovima, ak i onom prekoputa, za kojeg sam bila sigurna da je, prema grai svoga tijela, mogao postati odlino desno krilo, nije nikako bilo jasno kako su me deki s mederovakoga druma uope primili, makar je to bilo i prije dvadeset godina, u svoj nogometni sastav, a ene su u mojim cipelama, kakve se mogu vidjeti samo u bajkama i u snovima, prepoznale buduu Pepeljugu. Nisam im, ali to mi danas nije ni ao, uspjela ponoviti kako sam im prepriala samo jedan obian san iz kojeg bi bilo neozbiljno donositi ozbiljne zakljuke o temi do koje svi oni dre puno vie od mene same. Moda sam trebala biti ponosna to je jo jednim osvrtom na tu ivotnu situaciju u kojoj su se spojili izrazito muki i izrazito enski kvalifikativi u jednoj pojavnoj strukturi (vjerojatno se pod tim terminom mislilo na mene) cijela emisija, ije se predvieno trajanje od jednoga sata u hodu produilo na dva i pol, zakljuena. M eutim, osjeala sam se pomalo glupo zbog jo nekoliko sati uzaludno izgubljenoga vremena, o kojemu sam i inae vodila sve manje rauna, pa ak i pomalo nesretno kad sam, hodajui prema svom stanu koji se u vrijeme moga izbivanja ohladio, osjetila kako me hladnoa tipa po licu i kako me ispucale usnice peku na vjetru. Boljele su i lagano krvarile onako kao i onda u djetinjstvu, kad bih se mokra, poslije nekoliko slikanja, ostavljenih u snijegu protiv moje volje, vraala kui i oblizivala ih, a u kuhinji bi me na tednjaku ekao kupus i grah, jelo koje je moj tetak zimi najvie volio. Premda sam voljela sve to i on, odnos prema tom udnom spoju dviju vrsta povra, od kojih ja nisam voljela ni jednu i koje sam s uitkom pronalazila i gazila u kolonijinim baama, bilo je ono jedino po emu smo se razlikovali. Iza svake kaike morala sam, jer me kiselina neizdrivo pekla, vlaiti usnice, a one su svakim trenutkom postajale sve crvenije, sve ispucanije i, to je najvanije, sve bolnije. Emisijski sugovornici, koji su u studio uli kao estoki protivnici i za koje sam bila sigurna da e se poslije izlaska iz dobro dihtovane prostorije i fiziki obraunati, vjerojatno su u restoranu, prema kojem su se zajedniki uputili u meni neshvatljivom prijateljskom raspoloenju, naruili neto puno finije, puno lake i puno blae, neto to ne nagriza povrinu usana i od ega one ne peku tako jako i tako dugo. Ako i nisam bila najsretnija to sam radijsku postaju napustila kao najcitiranija osoba, ipak sam se osjeala nekako dobro, ak i onda kad sam u stanu samoj sebi, prekinuvi itanje knjige, priznala da me je malo pogodilo kad je desno krilo uhvatilo voditeljiinu bundu, a ne moj kaput i kad je njoj, a ne meni, ponudilo svoju sigurnu figuru kao stup za koji se voditeljica moe pridrati ako joj se zaleeno tlo, u hodu prema otmjenoj zalogajnici Rendez-vous, pone gubiti pod nogama. Prila sam hladnoom zamagljenom prozoru i zloesto poeljela da efica emisije naie na jednu dobro isklizanu stazu, pokrivenu slojem novog snijega, na onakvu kakva je bila u prii za koju ponovno nisam bila sigurna je li dola iz zbilje ili samo iz jo jednog od onih mojih brojnih upamenih snova. I da se na nju isprui skupa sa svojim lutkom, u istoj pojavnoj strukturi, na onaj isti nain na koji je to uinila ciganica grlei talijansku bebu koju bi joj, da se ipak nije radilo o snu, kupio, u to sam nekako uvjerena, moj otac.

Prepoznavi u sebi kolski primjer ljubomore, ugrizla sam se za usni cu na onom raspucanom dijelu i vratila romanu, koji nije bio na popisu lektire ni u jednoj zemlji na svijetu i za koji bih, da sam kojim sluajem postala knjievni kritiar, znala da je zanimljiv zbog toga to je napisan, kako su to govorili oni ije sa m osvrte itala po novinama, u dominantnom autobiografskom trendu, koji na pojedinim mjestima svjesno brie granicu izmeu zbilje i fikcije. Bez te profesionalne opremljenosti bila sam spremna samo za najobinije uivanje u prii u kojoj sam se, premda su mi se prsti grili od hladnoe i premda je knjigu napisao mukarac, na mnogim mjesti ma prepoznala. tovie, ona je donekle davala smisao ne samo mojoj potrebi za sve raniji m odlaskom na spavanje, nego i mojim, sve udnijim, snovima. U njima se, premda esto pod drugim imenom, i dalje pojavljujem samo kao glavni, i to, da ne bi bilo zabune, posve prosjean enski lik. Moda mi je upravo zbog toga i bilo donekle ao to moje sugovornice nisu razumjele da sam ja jako sretna to one noi u djejem krevetu, zaronjena lica, nisam sebe sanjala kao djeaka. Onog koji, u ogromnim zlatnim cipelama i u ruiastim volanima, preskae, u ritmu popularnog lagera, preko rastegnute gume, ukradene iz majine kutije za ivai pribor u kojoj je majka, uz ostale sitnice, drala i konce kojima je zimi, oekujui muevljev povratak kui , vezla vitiaste monograme na djeakovu posteljinu i nerijetko ustajala kako bi provjeril a je li ponovno usnuo s nogama uvuenim u kvadratiasti otvor jorganske navlake i glavom stavljenom duboko pod pernati jastuk. UKAVAC Negdje potkraj sedamdesetih u jednom sam milanskom izlogu muke konfekcije zapazila tamnoplavi ukavac. Bio je leerno privren na staklenu povrinu, na njemu nije bilo naljepnice s cijenom, to sam odmah primijetila opsjednuta raunanjem koliko si ega moja tamonja familija moe kupiti za jednu mjesenu plau. Ispod njega je pisalo nekoliko meni, koja sam tek poela uiti talijanski, nerazumljivih rijei. Moja talijanska sestrina, koju jedinu od svih ostalih keri mojih tetaka i stri eva (ujakove keri jo uvijek ne poznajem) nisam zvala imenom, jer se i po svemu drugome razlikovala od nas ostalih s druge strane granice, zaudila se to zastajem ba pred tim, inae za njihove modne kriterije poprilino neuglednim duanom, i to samo nekoliko sekundi nakon to me obavijestila da se trgovine enskih cipela zatvaraju za petnaest minuta, a jo nismo stigle do one, za mene najvanije, u kojoj se mogu pronai modeli raeni po kalupima koji ine stopala puno enstvenijima nego to ona u stvari jesu. Saaljivo me pogledavala u noge sugerirajui izrazom svoga lica da me pouruje zbog mene same, a ne zbog nje osobno koja si, ruku na srce, cipele uspijeva pronai i u najobinijoj trgovini djeje obue. A kad sam je, ne miui se s mjesta, upitala moe li mi rei od kada, od koje svoje godine, pamti odjevne predmete, one to ih je sama nosila, ili koje je viala na drugima, udno me pogledala, zasigurno prvo pomislivi da sam, po tko zna koji put, upotrijebila pogrenu rije (sporazumijevanje na jeziku njezine domovine bilo je uvjet koji mi je, za moje dobro, postavljala prije svakoga

odlaska u grad). im sam isto pitanje ponovila na jeziku kojim je ona morala govoriti sa svojom majkom, sestrom moga oca, talijanska se sestrina, inae profesorica sociologije na sveuilitu u Trentu, zabrinula nad sustavom vrijednosti izgraenim kod brucoice humanistikoga fakulteta u susjednoj komunistikoj zemlji. Vjerojatno je ona od mene, polaznice prve godine knjievnosti, oekivala da u makar zastati pred najveom knjiarom, da u je eventualno upitati koju je prvu knjigu proitala, ili barem to, kad me ve ne moe nagovoriti da se pomaknem od tog runog izloga s jo runijim ogrtaem protiv kie i vjetra, kako se zvao junak klasinog talijanskog romana koji je pri samom kraju svoje ljubavne prie odluio obui tamnoplavi ukavac, taj odjevni predmet, gledano sa njezina sociolokoga gledita, dostupan svim slojevima stanovnitva, neovisno o tome u kojem drutvenom poretku to stanovnitvo danas ivi i djeluje. No, ja sam, vidjevi ukavac, talijanskoj sestrini postavila samo jedno od onih mojih uobiajenih pitanja, ali s tom razlikom to sam ga taj put, kao nikada do tada, postavila nekome drugome, a ne sebi samoj. Vjerovala sam da e osoba koja je itavoj mojoj obiteljskoj generacijskoj grani bila nametana kao uzor skromnosti, moralnosti, ljepote, odgovornosti i pameti, ne samo odmah biti spremna izgovoriti jednu imenicu od velikog broja njih koje dolaze iz prostora odijevanja, nego se i malo vie zainteresirati za nekoga tko uope takva pitanja postavlja. Jer, djevojke moji h godina, po pitanjima rednoga broja jedan, tako je barem kod nas bilo, zanimale su se drugim, puno ozbiljnijim temama. Obiavale smo razgovarati, na zajednikim enskim druenjima koja smo kao gimnazijalke najee organizirale dan uoi pisanja kolske zadae iz matematike, s kim su se prvi put zaozbiljski poljubile, tko im je prvi put i kada otkopao grudnjak, s kim su prvi put spavale. One iskrenije, ili samo hrabrije, znale su jo dublje ui u problematiku pa su opisivale i kako im je prvi put bilo, a jedna nam je ak, mislim da je to bilo na pripremama za maturu, priznala s kojim je tipom prvi put prevarila svog stalnog, inae prvog deka u ivotu. Mene su takvih pitanja poteivale; ili sam im bila dosadna zbog svoje dugogodinje veze s njima nezanimljivim mladiem, ili su se bojale da u se ja, koju su i pozivale samo zbog toga da me u ispovjednim stankama mogu neto upitati o izraunavanju povrina krugova i kvadrata, naljutiti i otii ne odgovorivi na matematike zagonetke. A moda su, itajui moje grimase za vrijeme vlastitih nastupa, zakljuile da bi to pitanje za mene bilo tee od svih algebarskih i geometrijskih formula i da im i ne bih mogla rei nita zvunije osim toga da se cijelo moje iskustvo u tim, istina pristojnim, godinama moe okupiti oko nekoliko, ne ba oskarovskih, filmskih poljubaca. Premda su me potedjele pitanja vezanih uz moje ljubavne prvijence, ja bih, unato tome, kui odlazila ljuta na one koji e ponovno htjeti znati gdje sam do tada bila, je li istina da cure iz moga razreda ne znaju same uiti, kod koga sam izguvala novi os, saiven od iznoene tetine suknje pravog engleskog tofa, jesam li neto jela u tuoj kui u kojoj se sue pere tko zna kako, a sigurno da jesam kad ne mogu veerati s njima koji su, oekujui mene, ve naveliko pregladnjeli, pa im sada specijalitet, raen po receptu iz najnovije Burde, nee dovoljno prijati. Znajui unaprijed kako je svaki pokuaj izvaenja bez iscrpnih odgovora unaprijed osuen na neuspjeh, obeavala sam

nagraditi samu sebe za izdrljivost i to tako to u im sutra ujutro uem u autobus za Naice, jasno, ako preivim unakrsna obiteljska ispitivanja, zamoliti onog svog stalnog, finog graanskog deka, studenta graevine, da si pronae drugu djevojku koju e do crkvenog vjenanja brino voditi za ruku i pritom uvjeravati u sve ljepote poslijepodnevne slavonske etnje, posebice one u trenutku zalaska sunca nad Papukom, i koja e mu, za razliku od mene, povjerovati kako je za mladu djevojku i njen prirodan izgled najvaniji dug, uredan i kvalitetan san, a on se, svi to znaju, moe osvariti jedino neometanim spavanjem. Danas moram priznati, premda pomalo nevoljko, da sam zahvalna uspjenom graevinskom poduzetniku u provinciji to me uspijevao pune etiri godine, uvijek iznova i u samo nekoliko minuta, koliko je trajala vonja od urenovca do moje gimnazije, uvjeravati kako je za enu i mukarca puno bitniji dubinski odnos koji su izgradili, nego onaj koji se temelji na fizikoj privlanosti i o kakvom vjerojatno govore moje glupe prijateljice koje sve odreda, za razliku od mene koja sam jo uvijek djevojica, izgledaju kao ene koje su rodile najmanje dvoje djece. Da nije bilo tako i da sam se s curama koje su meni bile prekrasne sa svim svojim enskim kvalifikativima mogla ukljuiti u generacijski razgovor ravnopravnih, ja se zasigurno ne bih graevinara sjetila kad god bih kasnije u zrcalu vidjela svoje lice, ije bore brojem blago zaostaju za brojem mojih godina. I da sam tada mogla predstavljati autoritet ne samo matematikim nego i ivotnim iskustvom, moja pitanja na temu rednog broja jedan nikada ne bi nalikovala sljedeim: ije sam ruke prve upamtila ili ijeg se lika prvog najjasnije sjeam. Meu takvim prvijenakim upitima visoko je mjesto oduvijek zauzimao i onaj vezan uz odjevni predmet, postavljen prvi put, kao i svi ostali, u jednoj od onih munih noi kakve su redovito pratile veeri poslije matematikih okupljanja. Ne vjerujem da je njihovo postavljanje bila moja ontoloka replika svima zrelijima od mene, ali vjerujem da sam njima popunjavala prostore vlastite nemoi i da je otkrivena forma samokomunikacije bila jedino to sam u tim trenucima, pa i onima koji e uslijediti i nakon to teko naueni zakoni matematikih vjerojatnosti budu odavno zaboravljeni, mogla uiniti za sebe samu. Pred milanskim izlogom bila sam sigurna da e mi netko biti zahvalan to upravo njemu, tj. njoj, prvi put povjeravam svoje enske nelagode koje itekako imaju puno dodirnih toaka s kanjenjem u prodavaonicu cipela raenih po specijalnim kalupima. Talijanska sestrina, gledajui moj pogled zakoen na ukavcu, vjerojatno je mislila da sam ja u tom trenutku zaslijepljena njihovom modom i vjerojatno je bila sigurna da u svakoga trenutka utrati u prodavaonicu, upitati koliko ukavac kota, a potom se vratiti k njoj i ustvrditi da bismo si ga mogli priutiti i mi koji dolazimo iz neto istonijih krajeva, krajeva nenaviknutih na bljesak i arenilo izloga, iz onih u kojima ive ljudi ak skromniji i od sestrine same. A ba od ukavca, mukog, tamnoplavog, onakvog kakav je bio taj u talijanskom izlogu, jedino moda s malo veim gornji m lijevim depom, poinje moje odjevno pamenje. Znam tko je ukavac imao na sebi i kojom prigodom, znam koji je bio dan, koji mjesec i koja godina. Sjeam se, dakle, svih nebitnih podataka, ali sam isto tako svjesna da iz iste prie nisam upamtila i lik muke osobe koja je ukavac nosila. Sada bih mogla napraviti sjeajuu montau, o kojoj su mi govorili neki teoretiari knjievnosti, i opisati kakvo je lice moga tetka bilo tog

svibanjskog poslijepodneva, drugog dana Praznika rada godine 1962., ali to ne elim uiniti, kao to nisam eljela ni lagati prijateljicama o svojim ljubavnikim iskustvima premda sam o tome, moda ak puno bolje od njih, mogla govoriti na temelju proitane neobavezne, proirene lektire. Tetkov u lik poeti pamtiti od dana kasnije, tek nakon to mi s posla donese Kanditovu naranastu okoladu na ijoj je lijevoj strani bila nacrtana ena u narodnoj nonji neke od naih bratskih republika. Tog drugog svibnja sila sam iz inobusa na urenovakoj eljeznikoj postaji, skupa sa svojom tetom, i s navrene tri godine. Moj doivljaj prve vonje vlakom i sreu to sam upravo ja odabrana za odlazak u goste tamo gdje voda tee iz zidova, a ne mora se po nju ii na dubok susjedov bunar, pokvario je tamnoplavi ukavac. Teta mi ga je pokazala dok je vlak jo ulazio i ja sam odmah vidjela da je ozbiljan i nekako previe strog. im me poslije nekoliko trenutaka podigao, proizveo je nekakav udan um, slian onome koji se javljao u djedovoj umi rano ujutro poslije kie, kad smo djed i ja odlazili u berbu gljiva. A djed, onako pomalo savijen u svojoj mravosti, pogaa koja bi se to ivotinjica mogla uljati oko njegovih mladih hrastia i ja se smijem glasno kad mi priznaje da sam to ustvari ja, a ne mala lisica na koju je prvo pomislio. Ne sjeam se da me do tada itko tako lako doveo u visine kao to je to na kolodvoru uinio ukavac. Djed i nije mogao, jer se poslije operacije plua nikada vie nije posvema oporavio. Mama je, koliko me pamenje slui, u to vrijeme imala itekako stabilne odnose sa svim rodama doletjelima iz junih krajeva na prostore Bosanske Posavine. Baka je ujutro rano odlazila u polje i vraala se kui previe umorna, a moj otac nije ivio s nama. Prodavao je cipele u Gradu, i kad bi vikendom doao svojima, redovito je imao vanijih briga i puno pametnijeg posla. Istina je da sam se ukavca uplaila, ali ne smijem zatajiti da je isti as iznudio moje veliko potovanje, a ak se moglo odmah govoriti i o povjerenju. Bio je dugaak, gotovo do zemlje, puno dui od smeih ojanih kaputia moga djeda Fabijana. Imao je uivene depove, a ne male vree nakeljene, kako je baka govorila, na prednjice. Ovratnik je bio pravi pravcati muki i vidjelo se, sve u svemu, da je ukavac saio ozbiljan majstor, ne sigurno onakav arlatan kakvom je, samo jedanput, i nikada vie, otiao mamin tata, moj drugi djed, da mu napravi odijelo za odlazak sinu u Slavoniju, kojem je uspjelo nedaleko od Vinkovaca sagraditi veliku plansku kuu, slinu seoskoj itaoni. Ne znam je li se djed Tadija naljutio vie na povrnog krojaa ili na svoju ker, moju mamu, koja mu je pantole skratila umjesto suzila, a djed joj je, dok je jo bila djevojka, na ime miraza plaao ivaki teaj kod najuvenije najderske firme u cijeloj dravi. Na ukavcu su ipak najljepa bila dugmad. Sva odreda sjajna i ukraena nekakvim crnim listiima. Upravo onakva kakvu je baka dobivala u paketima iz Italije i prodavala ih, uz sav pristigli peceraj iz iste poiljke, na gradaakoj pijaci. Ukuani su tu njezinu djelatnost morali tajiti pred djedom, na isti nain na koji sam ja morala tajiti pred tom istom preprodavaicom da njezin najmlai sin, i meni najljepi od svi h mojih strieva, stric Josip, krade sapune iz drvenog sobnog kovega (vidjela sam to kroz kljuanicu) i odnosi ih kominici Petri (u to sam se uvjerila slijedivi ga) koja ih onda sakriva pred svojim dosta starijim ovjekom, to i nije bio nekakav poseban grijeh kad se stari (to sam ula skrivajui se iza irokog stabla zezrelije) obiavao oprati samo

pred Uskrs, ali ne i pred Boi, jer mu je o Badnjaku redovito bilo prehladno. ukavac je, ukratko, ve na svojoj premijernoj predstavi savreno odigrao ulogu ulaznice u moj novi svijet, svijet koji je obeavao da s onim u ijem sam gledalitu do tada sjedila nee i mati previe zajednikih tema. I stoga nije udno da se esto sjetim kolodvorske reenice to ju je moja teta izrekla svom muu, s kojim je d o mog dolaska bila u braku tek dvije godine i od kojeg je nakon silaska iz vlaka primila pol jubac u desni obraz: To ti je, Milane, Iljkanova mala, preslaba je za svoje godine i Fabijan me zamolio (svoga je oca zvala imenom) da je malo dotjeramo u red. Da, upravo je tako rekla, dotjeramo u red. Da je talijanska sestrina pred onim izlogom pokazala imalo vie razumijevanja za moja pitanja, ja bih njoj, pametnijoj i starijoj od sebe, moda prvoj priznala i to kako se brinem da sam bolesna jer niti jednu prvu sliku ne pamtim u cijelo sti. Kao to ne pamtim tetka s naeg prvog susreta na eljeznikoj postaji (pamtim samo njegov ukavac), tako ne pamtim kako je djed Fabijan izgledao kad sam ga prvi put vidjela. im se to upitam, spomenuvi redni broj jedan, ja i sad vidim njegove ruke od lakta nanie, njegovu aku koja je uspjeno prikrivala da su se njome nekada obavljali vrlo teki poslovi na cesti i ute prste obojene duhanom na koje e upozoravati i lijenik u Sarajevu nekoliko dana prije djedove smrti, u studenom, u godini u kojoj sam krenula u kolu i u kojoj je pala konana odluka o Slavoniji kao prostoru mog budueg stalnog, a ne vie privremenog boravka. Moj je Fabijan umirao od raka na pluima i nije mi uspio pokazati je li razumio kad sam mu tog posljednjeg dana njegova ivota objanjavala da ja ve znam kako se piu prva pisana slova abecede, ali da ipak vie volim matematiku koju ne moram uiti, a jo vie fiskulturu jer se tamo igramo graniara i moja ekipa uvijek pobijedi. Iz te sam neprozraene bolnike sobe ponijela strah od duhana koji se pojaava uvijek kad preda mnom cigaretu zapali netko do koga mi je stalo i za koga mi se ini da bi iza sebe ostavio prazninu nalik onoj koju sam naslutila zatvorii vrata djedove bolesnike sobe i uvi na hodniku, drei za lakat mladu medicinsku sestru duge plave pletenice, bolan tetin jauk to je dopirao iz prostorije koju sam upravo morala napustiti. Ni prvi enski lik ne pamtim u njegovoj punini. Znam sigurno da to nije ni lik ene koja me rodila, ni lik moje bake, premda sam s njima dvjema ivjela sve do ulaska u etvrtu godinu, a potom jo nekoliko godina, kako su one obiavale rei, s prijekidima. Lik je to moje tete. Pamtim poluprofil koji ne vidim posvema jasno, ali osjeam da je, kao to su priale bakine prijateljice na sijelima, nesvakidanje lijep. Ali i sada, kad zatvorim oi i pokuam oivjeti njezino lice vieno mojim oima prvi put, ja vidim samo njezinu crnu bogatu pundu, u polumraku sagnutu glavu koja, gotovo da ujem, nekome neto uporno pokuava objasniti. Sigurna sam da je u tom trenutku zapovijedala djedu da mora prestati puiti i istovremeno se protivila njegovim prijedlozima vezanim uz pruanje jo jedne mogunosti, davanje anse jo jednoj mojoj ponovljenoj a daptaciji u uskom roditeljskom krugu. Teta je oduvijek govorila glasno, jasno i odluno, kao nekakav pravi ef kojem je doputeno naredjivati brojnim radnicima u ogromnim tvornikim halama.

A moj je ukavac, podmitivi me sa samo nekoliko okolada, dobio svoje novo, postojano ime - moj tetak. Ne znam koliko je tih istih slatkih stvari morao kupiti taj moj tetak zaposlenima u svom uredu ( vjerojatno puno, ali ih je sigurno, kao jedan od glavnih u poslovnici osjekoga Kandita, dobivao po niim cijenama), kad su ga svi oni, a i brojni drugi mjetani, zvali efe. Zvali su ga tako i u gostionici kod ika Vajde, kamo je tetak odlazio svaku vee da bi, u fuu, napravio dnevni obraun poslovanja. Mnogima je bio ef, i mojoj strogoj uiteljici koja se redu nauila u sirotitu, ostavi poslije rata negdje na Kordunu bez oba roditelja, i naem treneru nogometnog kluba Sloga, koji se poslije aktivnog treniranja toliko udebljao da je juniore poduavao sjedei pod suncobranom na kojem se reklamiralo tetkovo poduzee, a i generalnom direktoru drvnoga kombinata iji je sin nastavio igrati ah i onda kad su njegovi roditelji mislili da se u Zagrebu naveliko udubio u tajne medicinske znanosti. ef nije bio samo mojoj teti, koja ga je uvijek nakon dolaska od Vajde propitivala hoe li mu ba cijeli honorar biti isplaen u pricerima. Ja bih u tom trenutku gotovo uvijek zavravala pisanje domae zadae i munu situaciju tetkove utnje prekidala njemu upuenom molbom da mi, ako ima vremena, proita sastav i prekontrolira ima li u njemu pravopisnih pogreaka. Pazila bih da mi pri dodavanju biljenice s koljena ne padne nekoliko rebara okolade s brojem jedan. Takve su bile najvee, i ja sam ih, pogotovo one s cijelim ljenjacima, najvie voljela, puno vie od onih obinih mlijenih u ukastom omotu, na kojima se crvenim pisanim slovima isticao naziv proizvoaa, i puno vie od svih onih na kojima su, na poleini, stajali ostali brojevi, od dvojke do petice. okolada petica bila je najmanja, teila je samo pet deka, i nju sam morala, kao i sve ostale (najmanje sam voljela okus broja etiri), jesti u veim koliinama kako bih, izrezanim brojevnim markicama, popunila nagradni album i preko tetkove tajnice ve sutradan dobila poklon-paket. Moji su prijatelji s nogometa na istu stvar morali ekati vie od mjesec dana, ali mi nisu smjeli zavidjeli na protekciji, budui da su znali da e, ako ne bude pobune, sve etvorke koje do mene stignu, pogotovo one ljubiaste, u budunosti postati njihove. Bilo mi je ao tetka kada mu je teta prigovarala zbog odlazaka na dodatni posao, jer je onim svojim honorarima sigurno plaao i velike koliine mojih slatkia, zbog ega sam ubrzo, nakon one tetine svibanjske izjave o meni kao sitnoj koju treba dotjerati u red, obujmom vlastitog tijela mogla svoju ostavljenu familiju uvjeriti u sve blagodati mog novog slavonskog ivota. Istovremeno sam razumjela i tetkovu ljubav prema pricerima i usporeivala je s mojom ljubavlju prema okoladi s brojem jedan. Takvu sam se poredbu usudila napraviti ak i pred uglednim doktorom Langom, jedne jeseni, na samom poetku sedamdesetih, kad smo teta i ja, u sklopu projekta obiteljskog lijeenja od alkoholizma, polazile seminar u jednoj zagrebakoj bolnici do koje smo s kolodvora dolazile tramvajem broj est. Tetak je ve nakon prve sesije ostavljen na lijeenju, a nas smo dvije sljedea tri mjeseca dolazile svakog etvrtka ranim jutarnjim vlakom samo zbog toga da bi nam cijeli lijeniki tim opisivao stanja u kojima se moe nai jedan ovisnik, o emu smo mi obje, godinama bliske uilu, znale barem toliko koliko su znali nai predavai. ef bi nas, neovisno o izvanjskoj temperaturi, doekivao na klupi ispred odjela. Njegov bi mi se tamnoplavi, i pokraj

desetogodinjeg staa jo uvijek dobro uuvani ukavac, svakim mojim posjetom inio sve tamnjim, sve manje ozbiljnim i sve manje strogim. Vlasnik ga je ponio sa sobom da bi se njime zatitio od hladnim sljemenskih vjetrova, na iju jainu ravniari nisu naviknuti. Od svih svojih starih karakteristika, uoenih u prvom naem susretu, kad je ukavac svojom pojavom zasjenio i osobu koja je njime bila odjenuta, on je na bolnikoj klupi zadrao samo jednu, za mene tada i za moj budui ivot dragocjenu osobinu: potovanje koje je, i u trenucima svojih najveih padova, neuspjeha i drutvenih osuda, mogao u meni pobuditi. Nedavno sam ponovno posjetila Milano. Moj talijanski nije nita bolji od onoga prije dvadesetak godina i ne znam jesam li dobro razumjela tamnoputu prodavaicu koja mi je rekla da je duan prekoputa, s ijih polica mame najrazliitijii okoladni proizvodi, nekada bio jedino mjesto u cijeloj Italiji gdje su se mogli nabaviti odista neobini, unikatnih dijelovi muke konfekcije izraeni od starih, trajnih, ipak jeftinijih materijala, to obini kupci najee nisu uspijevali prepoznavati. U isto vrijeme dok sam ja, omjeravajui rukama irinu vlastitog struka, skupljala snagu za neprelazak ceste i neulazak u slatku trgovinu, moja je talijanska sestrina, u nekom kampu u blizini nostalginog mjestaca Riva na jezeru Lago di Garda, brinula za novopristigle izbjeglice iz Sjeverne Bosne, meu kojima je bilo i nekoliko naih daljih roaka. Zasigurno je prevodila, izmeu dvije tablete za olakavanje tekoa klimaksa, puno tea pitanja od onoga moga kamo je nestao izlog u kojem sam nekada, krajem sedamdesetih, vidjela, barem se meni tako ini, tamnoplavi ukavac, nepopravljivo slian ukavcu moga tetka. Onaj koji je bio dostupan svima, koji je istovremeno skroman i otmjen, leeran, strog i, a to i jest najvanije, otporan na najrazliitije klimatske nedae, posebno na one koje su izazvane naglim promjenama, promjenama kao to su bile one, ako ih poslije tetkove smrti jo netko uope osim mene pamti, primijeene na urenovakoj eljeznikoj postaji u svibnju godine 1962. I im osjetim, a s godinama osjeam sve ee, miris oluje to mi se pribliava i iji smjer dolaska sve tee uspijevam otkriti, ja potrim u svoju radnu sob u, otvorim drveni koveg to sam ga naslijedila od bake, iz kojeg u tim trenucima zaujem talijanski sapun, samo da provjerim je li tetkov tamnoplavi ukavac na svom mjestu. Njime u se ogrnuti prvi put kad budem posvema sigurna da se pribliava ona najsnanija ciklona, ona koja prijeti ruenjem okolia, i osjeat u se dobro, kao to sam se dobro osjeala kad me je moj tetak vodio za ruku, a gospodin nam Ignac, glavni u naem Vatrogasnom drutvu, sa svoga slubenoga balkona dovikivao: Kako je danas efova ljubimica? Imat u tada hrabrosti da se prisjetim i metoda zahvaljujui kojima je ef redovito uspijevao pronai pred njim sakrivenu Badelovu bocu i moda u, slijedivi njih, u posljednjem trenutku svoje ovisnike krize stii do okolada. Meu njima, a zbog prestanka proizvodnje, najvjerojatnije vie neu ugledati onu s brojem jedan. No, unato tomu, jasno predosjeam da u je jednoga dana ipak otkriti u mukom dijelu garderobnog plakara vlastite spavaonice, pod lijepim, kvalitetnim i briljivo odravanim odijelima na kojima, svima odreda, stoji oznaka Boss, oznaka koja sa efovskom pozicijom moga tetka nema apsolutno nikakve blie veze. Potom u je itavu, ne obazirui se na njezin davno istekao rok trajanja, progutati u samo nekoliko

sekundi. I dok budem oekivala kaznu u obliku bolnih eluanih greva, ja u i tada pokuati razmiljati kako bi izgledao moj dananji ivot da se poetkom svibnja 1962. nisam nala u zagrljaju tamnoplavog ukavca. Vjerujem da e se i osvetoljubivi grevi uplaiti ve nakon samo nekoliko rasvijetljenih mogunosti, te pobjei od mene onima koji nisu imali toliko sree da sa samo tri godine osjete svoje tijelo podignuto u nesluene visine. DEMPER Odmah poslije Boia uselila sam u sobu Ljubice M., uenice drugog razr eda tekstilne kole. U molbi za smjetaj u srednjokolski aki dom, koju sam napisala na tetkovoj crnoj Eriki, naglasila sam svoju veliku marljivost, polaenje brojnih izvannastavnih aktivnosti i sudjelovanje na mnogim opinskim natjecanjima, s kojih sa m se gotovo redovito vraala s osvojenim prvim mjestom. Fotokopije svih pobjednikih priznanja priloila sam kao dokazni materijal, premda sam, elim li biti iskrena, najponosnija bila, to jasno, nisam spomenula, na svoje drugo mjesto zauzeto na natjecanju iz fizike odranom u Feriancima. Ne sjeam se imena djevojice koja je na njemu, za samo pola boda vie od mene, pobijedila, ali dobro pamtim da je mravi plavokosi Boris, inae po miljenju mnogih na razredni ekspert za rjeavanje jednadbi iz istog znanstvenog podruja, a po mojoj prosudbi samo nesretni junak ruskog romana o kakvom nam je govorila naa profesorica knjievnosti, bio ak tri stepenice iza mene. Svoju budunost, ali i budunost ireg zaviaja s glavnim gradom u naslovu ispisanim prebacivanjem pisae trake na crveno, dovodila sam u pitanje, to je svatko mogao proitati iz ogromne koliine sebeljubivih pridjeva, ako prosudbena komisija hitno ne pronae jedan krevet za mene, dolje potpisanu. Leaj je mogao biti bilo kakav, ali je soba morala biti, to sam i podcrtala, mirna i okrenuta prema jugu. Vjerovala sam da u, budem li kod uenja tijelo i nadalje, usprkos naglo promijenjenim obiteljskim okolnostima, drala u istom z emljopisnom smjeru kao to sam inila godinama u sobi u kojoj sam odrastala, uspjeti i etvrti razred gimnazije, kao i sve dotadanje, zavriti s najviim prosjekom ocjena i potom upi sati studij zbog kojeg mi vie nitko nee moi rei kako nou, upijajui prie sa stranica posuenih romana, besciljno troim mladost i namjerno, tonije, u inat domaici, koricama koje sam ponovno zaboravila uviti u isti papir, prljam utirkanu linganu posteljinu. Ako je ravnatelj doma i bio povran u itanju reenica koje su upuivale na moju kolsku uzornost, sigurna sam da nije mogao tako olako prijei preko injenica vezanih uz moja visoka pionirska i omladinska odlija, meu kojima jedino nije bilo onih s radnih akcija, na koje me teta, ogluujui se na sve moje argumente za, uporno nije eljela pustiti. Usporeivala je moje prijateljice, koje su, za razliku od mene, imale puno tolerantnije roditelje, s obinim partizankama svoje mladosti s kojima ona, ak ni onda kad su poslije osloboenja morali poi na dobrovoljni rad, nije htjela, unato silnoj ei kakva se moe javiti samo u sparna ljetna podneva na pruzi pruenoj kroz ravnicu, piti vodu iz iste flae. Nakon samo est dana stajala sam sa svojim utim

plastinim koferom pred drvenom kapijom doma u Radievoj ulici. Budua cimerica uvela me u nau sobu. Prozor je odista gledao u juna secesijska dvorita u kojima su bila pobacana polusuha boina drvca. Dva eljezna leaja, jedan nasuprot drugom, kakve sam viala samo po siromanim bolnikim odjelima na kojima su se lijeili lanovi moje obitelji, bila su prekrivena tronim ciglastim pokrivaima. Na jednom je stajao i areni jastui spleten vjerojatno od ostataka najrazliitijih vunenih niti. Na sve moje upite, kojima ve tada nisam oskudijevala, a bili su vezani uz kuni red, kakvou ishrane, pedagogijsku i psihologijsku obrazovanost uposlenih i specifine navike djevojaka s kojima u ivjeti pod istim krovom, cimerica je odgovarala krnjim reenicama, ako ve za to nije uspjela pronai jednoslonu rije. Jasno mi je davala do znanja, a toliko sam i sama nauila o sociologiji ponaanja, da od naeg sustanarskog prijateljstva, onakvog kakvo sam si ja zamiljala upoznavajui sline situacije kroz omladinska tiva, nee biti nita. Nekome, kao to je to sluaj sa mnom, odmah naplate poinjeni grijeh, izrekla sam poluglasno ve drugoga dana, zaalivi za onim pretjeranim, na mjestima ak i neistinitim, kako to uostalom i biva s veinom pisanih dokumenata, kienjem vlastite biografije. Toliko mira i tiine nije bilo potrebno ak ni za ispunjenje mojih treberskih ambicija. Sama sam sljede e nedjelje upravo takvu ocjenu izrekla u ispovjedaonici Kapucinske crkve i zbog veliine pokore, to me iskreno zaudilo, jer je sveenik bio mlad i graom slian najzgodnijim momcima u mom razredu, zakasnila na svoj prvi nedjeljni domski ruak, na kojem me doekalo mrzovoljno lice deurne kuharice, jedno hladno pilee pohano krilo, nekoliko peenih, ve lagano pozelenjelih krumpira i objanjenje kako su trudlu s jabukama, uspjel u kao rijetko kad, dobili samo oni koji potuju kuni red. A moja je Ljubica uporno utjela i jo upornije plela. Plela je ujutro prije nastave, potom prije ruka, u vrijeme poslijepodnevnog odmora koji je veina djevojaka koristila za lakiranje noktiju i pranje kose novom trinom izmil jotinom nazvanom kolor-ampon, plela je poslije uenja i naveer sve do gaenja svjetla, kad bi odgajateljica naglo otvorila vrata, pogledala u krevet i ispod njega i vojnikom nam disciplinom poeljela lijep san. Ljubica je u grad izlazila, a pod izlascima se nisu raunali odlasci u kolu, samo jedanput tjedno, i to redovito subotom dopodne. Poslije gotovo nepuna tri mjeseca naeg zajednikoga stanovanja, parajui strpljivo ve zgotovljen rukav mukog sivog dempera, moja je cimerica sasvim nenadano prekinula utnju upitom Kada ti je roendan? Neupueni promatra mogao je pomisliti kako Ljubica, ne skidajui pogled s predmeta koji nestaje pod njezinim jednolinim pokretima, razgovara upravo s njim. Leei na leima, s rukama pod glavom, u novim hlaama od kuhanog trapera koje mi je stric Josip donio iz Grke, shvatila sam da se cimerica obraa meni i za to odmah nala mogue objanjenje. Pomislih kako sam joj potrebna za namatanje vunenih niti koje leerno padaju na pod, ine sve veu hrpu i prijete ozbiljnim zamrsivanjem. Pretpostavljajui da je ja, uvijek zaokupljena kolskim programima, nisam uope ula, Ljubica je pomalo ljutito podigla glavu, zabacila crvenkastim, visoko podignutim repom, okrenula se prema meni i u vidu opomene izgovorila: Tebi govorim, enska glavo. Spremno sam izraunala toan broj dana; do mog roendana bilo je, naime, ostalo neto manje od mjeseca, nakon

ega mi je spremno ponudila da mi za tu prigodu isplete demper. Nije zaboravila napomenuti, poprativi rijei nekakvom udnom grimasom, kako on a inae plete iskljuivo muke stvari, ali da joj pletenje mog dempera nee predstavljati problem jer ja imam grau fiziki jaeg spola, kakvu nema ni jedna prava ena koju je ona, u ovom dijelu svijeta, uspjela upoznati. Demper mi je nadasve bio potreban. Zbog toga nisam ni pomislila da bi Ljubiin opis moga tijela mogla primiti kao neki oblik uvrede. Ona mi je, uostalom, time i objasnila razloge one nepravedno propisane pokore na koju pomislim i danas, kad god sretnem sada ve prosijedog i lumbagom povijenoga sveenika na ulici ispred njegove crkve i upitam se slie li deki iz mog gimnazijskog razreda jo uvijek na njega. Svojoj sam cimerici ak zatajila da sam i sama isplela puno dempera i da su svi oni, prema sudu moje brojne familije koja se u njih s ponosom odijevala, bili solidno uraeni, neki ak i puno pristojnije od njenih, na kojima sam nerijetko znala uoiti pogreku, premda sam o tome ponizno utjela. A bila sam i prelijena da bih do vlastitog roendana isplela jo jedan. Uostalom, pletenje za samu sebe nije me nikada pretjerano radovalo. Odmah sam stoga, zahvalivi na ponudi, pomislila na boju kakvu u odabrati. Zelenilo objednog priloga nije mi se one nedjelje u kojoj sam zakasnila na ruak nimalo svidjelo, jer jednostavno nije bilo primjereno predmetu na kojem sam ga vidjela, ali sam osjeala da protiv tog istog tona ne bih imala nita kad bi se naao odmah ispod mojih oiju , za koje su svi tada pogreno mislili, a misl e tako jo i danas, da su potpuno nalik oima moga oca; nekako nemirne, ali istodobno s laganom smeom smirenou, kakvu nemaju ba svi putniki karakteri. Ljubica je nastavila govoriti i dalje, i njezine su reenice bivale sve sloenije. Obavijestila me da vunu moemo kupiti u Zadruzi, u Mlinskoj ulici, priznala mi je da ona tamo odlazi svake subote dopodne i da je to pravi dan jer je subotom rasprodaja, da, istina, zna biti velika guva, ali da se jako isplati... Spominjala je da to ini u vrijeme dok mi ostale u velikoj itaonici ispijamo kave i glupo vjerujemo da je ba svako u socu vieno pismo ujedno i sretna vijest. Htjela sam je, poslije vee stanke, upitati za koga to plete tolike dempere, trebaju li joj uzorci, jer ih moja teta godinama uva na istom mjestu i meni ih ne bi bilo teko za nju potraiti, ini li sve krojeve iz glave, ili koristi modne asopise, bole li ju ponekad oi, i farba li i ona svoju kosu kolor-amponima. Meutim, ona mi je svojim dranjem, a ve i bojom posljednjih rijei, dala do znanja da je razgovor sa mnom zgotovila i da je zbog krtosti obavijesti koje o sebi daje drugima puno razliitija od mene, u ije su razloge preseljenja u dom bili upueni svi osim debele kuharice koja mi je uporno, na radost nekih mojih razrednih mukih simpatija, smanjivala nedjeljne apetite. Sljedee smo subote pole u Mlinsku. im smo ule u prodavaonicu, skromnu Ljubicu vie nisam mogla prepoznati. S prodavaicama je razgovarala o novim poiljkama upravo pristiglim iz Italije, kupcima, meu kojima su bile iskljuivo ene, na kakve je Ljubica vjerojatno mislila onda kad me usporeivala s mukim dijelom njoj poznatog svijeta, objanjavala je zato je moher nezahvalniji od buklea, iznosila je razloge zbog kojih je najidealniji sastav za odravanje onaj u kojem je pola vuna-pola sintetika. Jedna joj je donijela ispletene dijelove dempera i traila savjet kako da ih najbolje spoji a da se pri tome ne vide avovi, drugu je zanimalo koliko oica mora n ametnuti za

rukav veste, treu pak kako se za al-kapu natrikani al proiruje u kapu, etvrta nije znala treba li haljinu plesti iz jednog ili dva dijela. Ljubica je, uivljena u svoju uiteljsku ulogu, spremno odgovarala na pitanja, ali je i bez imalo suzdravanja ukazivala na, po njenom sudu, nedopustive pogreke, meu kojima je bilo i onakvih kakve je znala i sama nainiti, a na koje joj nikada nisam eljela pokazati svojim cimerskim prstom. Prigovarala je i odabiru broja igala, debljini niti, odnosu boje i mustre, iglama izvlaila isputene oice i izgovarala itave male pletake traktate. Nekoliko njezinih reenica pamtim jo i danas. Pamtim ih kao najbolje nauenu osnovnokolsku recitaciju ili ak kao definiciju grke tragedije uporno ponavljanu na seminaru iz teorije knjievnosti. Moda zbog toga to ih je Ljubica samo toga dana ponovila desetak puta, recitativnim stilom, pravei stanke uvijek na istom mjestu i po strogim pravilima najboljeg govornitva, ne mijenjajui izraz svoga lica ni onda kad je pred njom bila debeljukasta starija gospoa pristigla s ranojutarnje sivo-plave ondulacije, ali ni onda kad je njezin govor bio upuen suhonjavoj visokoj djevojci po ijoj se odjei moglo zakljuiti da je u Zadrugu na konzultacije s mojom cimericom Ljubicom dola iz nekog susjednog sela kroz iju glavnu ulicu jo nije proao asfalt. Niskim osobama ne pristaje demper ispleten samo pravo, bilo bi puno bolje da ste pleli pravo-krivo, a svaki peti red krivo, jer ti tapii izduuju. Punanima pak najbolje je samo krivo, bez uzorka, moe jedna lagana pletenica, ali sa svim uska lijevo. Mravima sam sklona plesti riu ili kocke. Dakle, deset oica pravo, jedna oica krivo i poslije desetoga reda sve krivo. Uiveni rukavi su za uske, a rantglan za iroka ramena. Raznobojne slikarije to ih neke moderne pletaice upleu u posljednj e vrijeme bacanje je novaca, a bome i unitavanje ivaca. Time pletenje gubi svoju osnovnu i najbitniju svrhu. Svoj sam demper ve vidjela; bukle, pravo-krivo, svaki peti red samo oice krivo. Ljubica je, na moj nagovor, pristala na svijetlozelenu, ali je uz nju kupila i jedno klupko crvene, jedno tamno zelene i jedno smee boje. Poradovala sam se da e mi, unato protivljenju izreenom u svom govoru, ipak ubaciti nekakvu malenu slikariju, makar samo na prednjici, romboidnu, slinu onoj kakvu imaju tek pristigli, inae stranjski demperi u novootvorenoj trgovini u Ruinoj ulici. Odakle su oni bili uvezeni, nikada nisam uspjela saznati, jer je roba uskoro, zbog poslovoinog neposjedovanja pravih papira, zaplijenjena, a markice s unutranjih strana lea otkinute, o emu je mogao posvjedoiti i demper jednog mog poznanika, sina uglednog opinskog trnog inspektora koji je za svoje zasluge u otkrivanju kriminala dobio i nekoliko dravnih priznanja. Oko vrata u ti staviti crvenu kragnu, dobro e pristajati uz tvoju bljedoliku facu, pasica e biti smea da te malko suzi dolje, a mandetne zelene da ti produe te tvoje kratke ruke. Tim je rijeima Ljubica predstavila svoj budui unikatni rad. Grubljeg modnog objanjenja, priznajem, nisam do tada ula. Sve me pomalo podsjealo na opisivake zalete moga oca kad mu je moja majka jedne godine, ne sjeam se je li ba za tu prigodu odabrala Badnjak, priznala da bi joj bilo puno bolje da je posluala svoga oca i udala se za onog zelenookog mladia koji je ostao sretno ivjeti u njihovu selu. Razljueni mu tada je spominjao enine kratke ruke, i iste takve noge, male grudi i

predug vrat kakav imaju svi u njezinoj familiji. Neke je dijelove tijela ipak uspio preskoiti i ja sam poslije uvjeravala rasplakanu mamu, tako mi je ona o mojim postupcima svjedoila tridesetak godina kasnije, da mu se ono to je na njoj zaboravio spomenuti sigurno jako svia, ali on to ne eli priznati, kao to djed nikada ne eli priznati baki da je njezina pita zeljanica puno bolja od one koju ponekad na sijelo donese udovica Jela. Na korzu sam u to rano proljee poela prepoznavati Ljubiine dempere; sive, zelene, bordo, tamnoplave. Nosili su ih najee uenici njezine kole i tono po njezinim zakonima: oni deblji samo krivo, a mravi riu. Za razliku od svih prethodnih, izrada moga dempera slabo je napredovala. Bilo mi je jasno da je bukle napornije plesti, da se nit na igli esto moe uiniti kao nova oica, ali se ipak nisam mogl a oduprijeti osjeaju kako joj do izrade dara nije stalo toliko koliko se meni u prvi mah inilo. Roendan se bliio, moje je nestrpljenje raslo, a pletivo iz kojeg se sporo raao zamiljeni predmet sve je ee lealo na radijatoru. Desetak dana do dana d budui demper imao je samo lea, za mene suvie velika, prava nogometaka. To da sam nekada provodila puno sati uivajui s dekima ba u igranju nogometa predstavljalo je jo tada, barem sam ja u to bila uvjerena, moju strogo uvanu tajnu. Vjerovala sam da Ljubica za nju nije saznala, te stoga izraenu veliinu nisam primila kao novu usmjerenu podvalu. Demper je trebao biti njezin poklon meni i bio je to dovoljno jak razlog zbog kojeg bi svako moje pourivanje bilo nepristojno. Sve je zavravalo na tihom gunanju kojem sam se preputala samo onda kad sam ostajala sama u sobi. Ljubica je skratila svoje subotnje izbivanje i u dom se vraala ve oko jedanaest sati i samo s jednim klupkom vune, uvijek druge boje. Subotnjim je izlascima, meutim, dodala i obavezno odlaenje u gradsku knjinicu ponedjeljkom i petkom poslijepodne. Na zaprepatenje mene, njezine cimerice, ali i na uenje naih odgajateljica koje su imale uvid ak i u nae lanske knjiice, ona je redovito posuivala isti tip romana, ljubavnih s povijesnom podlogom. Znala sam i tada da Valentinu iz roda Frankopana, Pavlu Gregorijancu, Ivanu Pravdiu, Stjepku Kalnikom i Mirku Draiu nisu ba demperi bili neizostavnim dijelom njihove junake garderobe. Stoga mi je njezino zamjenjivanje stvarnog pletenja s onim pripovjedakim i najee, ak i onda kad su prava imena uvedena u priu, izmiljenim, iz dana u dan bilo sve nerazumljivije. tovie, jer je moj demper bio u pitanju, moglo se rei, i moralno neprihvatljivije. I ubrzo, jedne obine veeri, gotovo sam zanijemila kad sam, vrativi se iz prizemne uionice negdje oko 22 sata, nala nau sobu praznu. Moje non o ostajanje u namjenskoj prostoriji i prekomjerno troenje svjetla odobrio je sam ravnatelj doma, koji je bio upuen u moje intenzivne pripreme za veliko matematiko proljetno natjecanje slavonskih maturanata. U to je vrijeme Ljubica redovito leala u svom krevetu, nekoliko dana ranije, sjedei prekrienih nogu i naslonjena na zid, sa trikaim iglama u rukama, a ovih posljednjih, u leeem poloaju, sa arenim jastuiem pod glavom i s knjigom pred sobom. Priupitati nekoga je li ju moda vidio bilo je preopasno, jer su se domska vrata radnim danom zakljuavala u 21 sat, a samo subotom i nedjeljom sat kasnije. Poslije zakljuavanja odgajateljica je znala jo

jedanput obii sobe. Pretpostavljala sam da se Ljubica iz sobe iskrala nekoliko minuta prije moga ulaska. Spustila sam se u spavaici u podrumske prostorije, bojala sam se to u odgovoriti ako me zaustavi deurna i upita kamo idem bez kunog ogrtaa, kad nas kroz prozor mogu vidjeti znatieljni prolaznici. Prola sam neopaena, barem to se unutranjih likova tie, i u svojoj detektivskoj akciji otkrila da je prozori kroz koji smo se subotom tajno, nazivajui ga nunim prozorom u svijet, izvlaile na plesnjake, to je svaki put iznova izazivalo Ljubiino zgraanje, tek lagano privuen. Cimerica je, dakle, bila negdje izvan zgrade. Ponovilo se to i sljedee veeri. Ja sam, nakon njezina povratka oko ponoi, samo snanije zatvarala oi i glavu gurala dublje u sintetiki jastuk na koji sam prije spavanja istresala nekoliko kapi nekakvog svijetloplavog osvjeivaa samo da bih donekle ublaila miris plijesni koji je nou preplavljivao nau junu sobicu. Njezini bijegovi prolazili su neopaeno, jer u ponaanje sitne, skromne i vrijedne uenice tekstilne kole nitko nije mogao posumnjati. A ja sam utjela, onako kako je Ljubica utjela u naim prvim zajednikim tjednima. Samo je moj razlog bio puno konkretniji i mogao se pokriti jednom rijeju, rijeju demper. Uostalom, do mog je roendana bilo preostalo jo punih tjedan dana i po pravilima Ljubiina ranijeg poslovanja on je mogao, ako Ljubica tako odlui, do povijesnoga napada na Beograd, ili do osloboenja grada Sarajeva one 1945., biti ispleten, spojen, pa ak i opheklan. Tree sam veeri ipak odluila krenuti za njom. Skupila sam se u tami i vlazi jedne od naih zajednikih kupaonica i im je Ljubica izala kroz prozor, pola sam i ja. Slijedila sam je do njezina cilja. Bio je to izlog novootvorene prodavaonice odjevnih predmeta, s posebnom ponudom inozemnih, pravih runskih vunenih dempera. Ljubica je na mali bloki, koji sam joj poklonila za 8. mart, precrtavala uzorak arenog dempera na romboide, u puno razliitih boja, meu kojima su prevladavale nijanse bordo i tamnozelene, upravo onakve kakve je Ljubica, klupko po klupko, donosila subotom iz Zadruge. Odmicala se od izloga, iznova mu se primicala, odabirala razliite kutove svoga gledanja, prstima prolazila po staklu, zastajala i brojala, pa sve to onda zapisivala. Ukratko, ponaala se kao ena koja je konano uspjela vidjeti original reprodukcije to ju je nekada davno kriom izrezala iz skromne likovne monografije, nalijepila na zid vlastite djevojake sobe u kojoj je, u istim tonovima, odsanjala svoj prvi mladenaki ljubavni san i kojoj se poslije vraala kad god bi se pred njenim oima pojavila neka nova nada. Poslije toga moja cimerica vie nije izlazila. Nikada nisam saznala je li me moda vidjela kako je slijedim. Nisam saznala ni tko je bio taj koji joj je rekao da sam ljetne praznike, sve do polaska u gimnaziju, provodila na mederovakom panjaku igrajui nogomet. Kad sam se te veeri vratila u sobu, sa zbirkom zadataka pod rukom i pripremljenim govorom u kojem sam, ako bude potrebno, mogla spremno tematizirati svoju iscrpljenost matematikim jednadbama, Ljubica je parala lea moga budueg dempera, a bukle se, kao ni jedna vuna do tada, nepopravljivo mrsio na flekavom parketu. Ipak bi ti bila prevelika. Dobit e dar za roendan, kako sam i obeala, ali e me zato odvesti na svilansko polje. Stigao je ringipil, isti onakav kakav je na

Josipovo dolazio u moje selo. Izgovorila je to u jednom dahu, ne skidajui pogled sa svojih prstiju, a ja sam sjela do nje i bez ikakva pitanja poela rasplitati niti s poda. I sve je bilo zgotovljeno na vrijeme i prema prvotno zami ljenom nacrtu: kragna crvena - refleks za blijede obraze, pasica smea - smanjenje kukova, mandetne zelene - produivanje ruku, a sredinji dio - svijetlozeleni bukle, bez ijednoga romboida precrtanog iz izloga Ruine prodavaonice. Kod Svilane se te srijede, estoga u travnju, skupila sva srednjokolska populacija. Jasno, ne meni u ast, premda ni tada ne bih imala nita protiv da je netko skup elio protumaiti na taj nain. Jedni su igrali stolni nogomet i nogama ljutito udarali ladice iz kojih su, redovito zapinjui, izlazile male nogometne loptice, drugi, ili oni smireniji, gaali rue napravljene od krep papira i poklanjali ih svojim simpatijama, a trei polumrtvi izlazili iz tunela straha i pri tome govorili kako je prolaz bio obina ljiga koja ni ovaj put nije mogla uznemiriti njihove cool-eline ivce. Najuporniji su ekali svoje mjesto na ringipilu. A uhvatiti ga bilo je te veeri umijee vee od zabijanja gola iz lijevog kornera. K tomu, trebalo je jo zgrabiti stolicu do nedodirljivog frajera iz susjednog 4.b., za kojeg sam znala samo da se zove Jakov, onako kako e se zvati jedan moj sin, da je najzgodniji tip na naoj koli i da pie pjesme u kojima skriva svoje prave osjeaje, pa na mjestima gdje bi htio rei koliko je zaljubljen crta krugove i ispisuje najrazliitije crtice. I u trenutku kad se ba ispred njega pojavila osloboena stolica, potrale smo obje, i moja cimerica i ja. Stigla sam prije nje i tek sam puno kasnije shvatila da je ona, moda s pravom, oekivala kako u mjesto prepustiti njoj. Ali, roendan je bio moj i ja jednostavno nisam mogla dopustiti da se na taj dan ne upoznam s dekom na kojeg sam mislila ak i u trenucima dok mi je mladi, koji se svima predstavljao kao moj budui zarunik, pokazivao nacrte kue koju je, po amerikim nacrtima, namjeravao izgraditi samo za nas. Na poetku leta jo sam je vidjela. Stajala je na istom mjestu. Potom je glazba postala glasnija, ubrzanje jae, a Jakovljevo odbacivanje i doekivanje moje stolice sve dramatinije. Ljudi koje smo nas dvoje ostavili na zemlji bili su sve dalji i nama sve sitniji. Jakovljevu borbu s mojom sjedalicom primala sam kao junakovu borbu sa enskim srcem za koje on jo ne zna, kao to to uostalom nisu znali ni oni na ije je sudbine Ljubica nailazila u svojim romanima, da ga je davno osvojio. Pomislila sam kako sam mu o svojim osjeajima ipak trebala neto rei dan ranije, dok smo stajali u istom redu za kino-ulaznice, jer za to vie nikada neu imati prilike. Bila sam, naime, uvjerena kako neu iva dotaknuti tlo na kojemu sam prije samo nekoliko minuta tako vrsto stajala. I dok sam prizivala svece ljubavi i obeavala im pobonost veu od Mandalijenine, moj bukle demper upustio se u estoku polemiku s avlom Jakovljeve stolice. eljezni nasilnik upoznavao je demperov dubinski ustroj i parao ga brzinom na kojoj bi mu ak i sama Ljubica, da se sve zbivalo u drukijim okolnostima, mogla pozavidjeti. Kad smo ipak sretno sili s ringipila, nje vie nije bilo. Pretpostavljala sam kako nije mogla podnijeti nain na koji je netko u visinama i s lakoom unitavao njezin osmodnevni trud. Kragne vie nije bilo, desni dio lea i dio rukava bili su isparani, a na nekoliko mjesta vidjele su se praznine ispod kojih je probijala muka tamnoplava potkoulja moga tetka. Jakov me

te veeri otpratio do ulaza u dom. Stavljanje svoje desne ruke na moje desno rame objasnio je neodgodivom potrebom da se prolaznici ne bi naslaivali mojom nesreom. Ja sam se prije spavanja eljela ispriati svojoj cimerici, ali ona je, kao, uostalom, i ja u slinim situacijma, glumila dubok san. Glavu je prekrivala pokrivaem, zbog ega sam ja ranije, kad god bi se to dogodilo, a sve dok i mene ne bi svladao san, ustajala svakih nekoliko minuta i provjeravala Ljubiino disanje. Te sam veeri na to posvema zaboravila. Mislila sam o Jakovu i o tome ima li uope smisla sina nazvati imenom njegova roenoga oca. Stoga i nisam mogla primijetiti da se tijelo moje cimerice, skupljeno pod ciglastim pokrivaem, gri u pravilnom ritmu gorkoga plaa. Krajem svibnja odluila sam Ljubicu upoznati s Jakovom. Njemu sam ispripovijedala sve o njezinoj demperskoj strasti. Stoga je i on za tu posebnu prigodu odluio obui jedan posvema novi. Pojavio se u onom s uzorkom bordo-zelenih romboida i time nam objema odgovorio na pitanje zbog ega odnedavno isti takav, onaj to ga je Ljubica nou kriom preslikavala u svoj bloki i po kojem je redovito subotom kupovala kanjurice i slagala ih na najviu policu naeg tijesnog plakara, vie ne krasi izlog u Ruinoj ulici. Ljubica se predstavila, izmucala reenicu iz koje se moglo razumjeti da ne govori istinu kad kae da joj je drago to su se i njih dvoje konano upoznali, zaustavila svoj pogled na demperu, okrenula se potom i otila u suprotnom smjeru. Od toga dana sa mnom nije progovorila niti jedne rijei. Patila sam za njezinim makar krnjim reenicama, za uvredama to mi ih je nekada upuivala, a kojih nije bila svjesna, i sve sam tee podnosila njezinu utnju i prezir, kojima sam sve jasnije nasluivala pravi uzrok. Ona se vratila svom jednobojnom pletenju, produila je izlaske subotom u Mlinsku i ispisala se iz knjinice. Sljedee se jeseni, a to mi je rekao ravnatelj kojemu sam se u listopadu dola pohvaliti rezultatima svoga prijemnog fakultetskog ispita, nije pojavila u domu, premda je za nju rezervirao onu istu, junu sobu. Tek sam tada shvatila da o njoj, a zbog svojih sebinjakih pohoda na demper u kojemu sam se samo eljela svidjeti Jakovu, nisam saznala gotovo nita. Nisam znala zbog ega ona vikendom nikada nije odlazila kui, zbog ega nije, poput veine ostalih, dobila uskrsni paket, zbog ega je nitko nikada nije nazvao telefonom na emu sam joj ponekad i zavidjela, jer je svojim brinim pozivima nisu budili u rana nedjeljna jutra. Nisam ak znala ni to zbog ega je i posljednje ljetne praznike jedina provela u domu. Poslije deset godina, u kojima sam zavrila fakultet, odradila pripravniki sta u mederovakoj osnovnoj koli, a potom konano uspjela uvjeriti svoje nekadanje fakultetske profesore kako bih im ja bila idealni suradnik, na stolu moje kabinetske sobe, koju sam tada dijelila s buduim, po miljenju mnogih ena najarmantnijim nacionalnim politiarem, nala sam poziv za proslavu desetogodinjice mature. Rukom je bila dopisana pomalo neobina napomena. Sudionici proslave zamoljeni su da na fetu dou obueni u neto od onoga to su obiavali odijevati u zavrnom razredu gimnazije. Drugim je rukopisom, posve razliitim od prvog, ija su slova bil a sitna, uska i ispisana crnom tintom, krumpirastim tampanim, a zelenim flomasterom gotovo iscrtanim slovima, i uz veliki jedan usklinik, naglaeno da se gimnazijska garderoba, u sluaju da ona vie ne stane na isto tijelo, slobodno moe ponijeti u vreici. I svi smo posluali,

premda su se i drugi, vjerojatno, bojali kao i ja da na ostalim pozivima ne pie isti tekst i da su samo neki od nas odabrani za humoristiki dio maturalnog programa. Ali, nasjeli smo ba svi i ba svi smo stigli bez vreica. Htj eli smo jedni drugima pokazati kako deset proteklih godina, unato raanjima, vojnikim ishranama, nedjeljnim rukovima zaljubljenih punica i rotiljima kakve na poetku ozakonjenih brakova uspijeva pripremiti samo muevljev otac svojoj mladoj snahi, nije ostavilo ba nikakve tragove na naem fizikom izgledu. Mi ene svoje smo odebljale bokove ugurale u tijesne kotske suknjice kakve smo najee nosile u gimbi, odabravi uz njih arape u jednoj od kockinih boja. Deki su navukli svoje nekada leerne dempere, u kojima smo na maturalnom putovanju s puno muke pronalazile njihova ramena, na svoja otrbuena tijela koja su pamtila ve desetke poslovnih rukova, onih na kojima su se sklapali unosni ugovori od ega su, prema njihovim rijeima, koristi imali ak i obini fiziki radnici. Tako se i Siniin bordo-zeleni demper na njemu rastezao, avovi lagano razdvajali, i tek se paljivim gledanjem mogao na njemu prepoznati uzorak romboida kroz koje su probijale nategnute oice. Demper je ve bio i izblijedio, ali je itekako podsjeao na Jakovljev u kojem se one veeri pojavio pred Ljubicom i pred kojim je moja cimerica, o kojoj vie nita nisam ula, jednostavno zanijemila. I dok mi je kasnije u plesu Sinia priao o svom uspjenom poduzeu, o nekakvoj odjevnoj tvrki koju bih ja kao napredna ena trebala poznavati, a koju e on, im se za to ukau politike prilike, odmah privatizirati i sam je otkupiti, dok je s puno manje ara spominjao svoju prirodno crvenokosu suprugu koja razumije njegove potrebe za privremenim izvanbranim izletima u kojima dolazi do izraaja njegova cjelokupna osobnost, a zatim prelazio na opis svojih dviju keri koje e, kako se stvari razvijaju, s najvie esnaest godina osvojiti Wimbledon, a njemu je kao ocu sasvim svejedno koja e od njih dviju biti pobjednica sestrinskog finalnog mea, ja sam strpljivo prouavala pletaki bod na njegovu demperu. Bilo je sasvim jasno da je demper rune izrade i da su tonovi bordo i tamnozelene prije deset godina bili identini bojama klupka koje je Ljubica skrivala u naem zajednikom plakaru. Osjetila sam da Sinia, izgovorivi svoj moda za tu prigodu posebno pripremljen tekst oekuje moje divljenje, a moda sam se uistinu i trebala, kao posvema prosjena sveuilina asistentica, a ne prevelika znanstvena nada , ponositi uspjesima razrednog kolege. Meutim, ja sam u tom trenutku bila spremna izgovoriti samo jednu reenicu: Krasan ti je taj tvoj demper, nakon koje sam uskoro dobila objanjenje za kojim sam tragala sve od odlaska iz june domske sobice. Nije loe, nije loe. Njega mi je prodala, bud-zato, jedna crvenokosa djevojica, s dignutim repom, mala je gazila tekstilnu kolu. Zamolila me, zamisli, da ga ne nosim u kolu. Zbog toga ga je i dala ispod cijene, a ja sam ve i kao klinac potivao ensku ud, u to si se i sama mogla uvjeriti da si bila pametna, ali tebi su se sviale poete, oni koji ne vide svijet obinim oima, nego preko debelih oala. Nastavio je mljeti kako je ta djevojica, ubrzo ju je zvao djevojkom, bila siromana, spomenuo je da su joj roditelji stradali u prometnoj nezgodi ba te godine

kad je upisala gimnaziju pa se, zbog kruha u ruci, morala prebaciti u tekstilnu. Plela je dempere i sama se uzdravala, a onda se nesretno zaljubila u nekakvog intelektualca, moda je i taj bio stihoklepac, za kojeg je kriom plela ba ovaj, njegov demper. Skidala je mustru nou s izloga, a tog je tipa pokupila neka glupaa, ne sje a se je li mu rekla da joj je bila cimerica, ili su samo stanovale u istom domu. I kako pria zavrava?, pomalo uplaena prekinula sam Siniin govorniki mlaz koji mi je prijetio poput velike sante na kojoj pie moje vlastito ime i koja se pribliava svom cilju, prema kojem se sputala svih proteklih deset godina. Sinia, sreom, nije primijetio trzaje na mom licu i igranje lijevog onog ivca, pa je, posluavi upit, nastavio istim tonom: E, nakon nekoliko godina nalazi ta djeva svoga princa, koji njezin uroeni talenat pretvara u biznis nesluenih mogunosti. Osjetila sam da sam pozvana da ja okonam priu. Stoga sam i izgovorila zavrne reenice: A, istovremeno, ona ima razumijevanja i za njegove izvanbrane izlete jer sama nije u stanju shvatiti puninu njegove osobnosti. Moj razredni kolega zaudio se to sam uspjela pogoditi pravi, istinit kraj. udio se onako kako se udio na razrednik kad je iste te veeri, nekoliko minuta kasnije, uo da je Sinia uspio u samo etiri i po godine zavriti vie ekonomsku kolu na kojoj je u vrijeme Siniina studiranja dekanicom bila roena sestra njegova oca. Pokuala sam mu objasniti da mi je itanje pria, koje esto podsjeaju na neije prave ivote, posao, ali sam iz njegova pogleda razumjela da on, ako mu uskoro i uspje postati privatnim poduzetnikom, nee svoj glas dati za vee porezno izdvajanje u korist znanosti. Bilo mi je ao to Ljubica nije nala nekoga poput onih junaka u ije se ljubavne prie intenzivno uivljavala jedno rano proljee i to je i sama vidjela kako se i ljubavi, ba kao i demperi, sasvim lako mogu oparati. Premda mogu, pomalo naete i pomalo neupotrebljive, trajati godinama, poput onog mog svijetlozelenog bukle dempera to mi ga je sama isplela za moj roendan. S njega paljivo otjerujem moljce. Netko e, znajui kako je proao njegov promotivni izlazak, prvo pomisliti kako je to jako smijeno. Jer, jedno nagrienje vie ili manje, i tako se vie ne moe obui i pokazivati drugima. Tako je mi slio i moj suprug Jakov i nije primjeivao kako ja godinama ne prilazim svom demperu s onom ljubavnom tremom s kakvom sam mu prilazila na poetku, kad sam se jo radovala to me on u potpunosti moe podsjetiti na moju travanjsku mladenaku i nespretnu zaljubljenost. Jakov nije ni one veeri, kad je tono u pono doao po mene, vjerojatno u strahu da njegova princeza pred svojim maturalnim kolegama ne izgubi cipelicu, razumio zato sam ga u autu zamolila da me ujutro podsjeti da na trnici kupim lavandino ulje. Njemu je jo i tada dobro stajao njegov romb oidasti demper kupljen prije deset godina i moda je zbog toga imao pravo to je s laganim gaenjem pogledao na moju kotsku suknjicu i izrekao brojku koja se ticala mojih suvinih kilograma. Za razliku od moje cimerice Ljubice, ja nisam imala razumijevanja za Jakovljeva izvanbrana potvrivanja kao to je ona imala za Siniina, i to je bilo itekako korisno za fiziki izgled moga mua. Kad mu je on poslije nekoliko godina postao manje vaan i kad se, umjesto njime, mogao pohvaliti svojim lanstvom u Drutvu hrvatskih knjievnika, moj suprug je spremno otiao. Samo je svoj demper ostavio. Bilo je to sve to sam, nakon Jakovljeva odlaska, rekla svojim prijateljicama. A one nisu shvaale

na koje je sve to naine kod mene rije demper povezana s rijeju utnja. Znale su samo da bi bilo pametno jedan obian odjevni predmet osloboditi krivnje i zbog toga su mi za moj odlazak na razvodnu parnicu kupile tamnozeleni pulover. Dobro je pristajao boji mojih oiju, to je priznao i sam Jakov nakon to je naliv-perom, koje sam mu poklonila za petogodinjicu naeg braka, bez imalo zastajanja na papiru potpisao ponueni formular, pa me potom zamolio da uinim isto. Priznao mi je da je sve do tada mislio kako ja imam smee oeve, a ne mamine zelene oi i zbog tog sam mu priznanja bila iskreno zahvalna. Nakon toga izvadila sam iz svoje torbice debeli ljubiasti flomaster i posljednji se put, sigurno i bez aljenja, potpisala njegovim lijepim i nekako udno otmjenim prezimenom. I dok je Jakovljev otac ve pripremao drva za novi rotilj u svom dvoritu, ja sam provjeravala znam li jo uvijek, bez stanke, ponoviti onu definiciju nauenu na seminaru iz teorije knjievnosti i sve se vie hrabrila spoznajom da me na junom zidu jedne provincijske kue jo uvijek eka reprodukcija Turnerovih ena u procesiji. PODRAVKA EXPRESS ini mi se kako i danas tono mogu opisati onaj osjeaj k oji me obuzeo kad sam otvorila paket to ga je teta negdje krajem kolovoza 1969. unijela u moju sobu. Meu knjigama za novu kolsku godinu, uz udbenik Moj dom i ui zaviaj, stajala je i prava zemljopisna karta Slavonije i Baranje. Bila je otiskana u istim bojama kakve su bile i one u tetkovoj knjizi Sveznadar, u koju je on sve ee pogledavao nakon to su ker i sin njegova mlaeg brata u rano proljee te iste godine odselili, i to samo sa svojom mamom, u Australiju. Knjigu, iz koje se moglo saznati svata i o predsjednicima drugih drava, a ne samo o naem, i u kojoj sam pronala kako se zvao tip koji je otkrio zemlju u koju je otila ivjeti moja najbolja prijateljica Ljilja, tetak je poslije itanja stavljao uvijek na drugo mjesto. Bilo je to pomalo neobino za njega koji se kao mladi domobranski narednik pedantnosti nauio jo u ratu, zapovijedajui mnogim vojnicima u Bosni, meu kojima je bio i otac moje mame, djed Tadija. Dva su se borca, koja su o svojim ratnim uspjesima utjeli svaki u mjestu svoga stanovanja (udaljenom jednim od drugoga stotinupedeset kilometara), prvi put susrela dvadeset jednu godinu nakon zavretka ratnih operacija. Prepoznali su se na pokopu moga drugog djeda, oeva oca Fabijana. Tek nakon to su se, aptanjem na uho, podsjetili na hladnu olovsku zimu u kojoj su mnogi njihovi ranjeni, i nakon to se djed ponovno zahvalio svom pretpostavljenom to ga je u rano proljee '44. pustio na sedmodnevni dopust, unato protivljenju mnogih suboraca, na krtenje tek roenom sinu, mog djeda su poeli zanimati i razlozi zbog kojih je potovani narednik doao ispratiti na vjeni poinak prijatelja Fabijana. Kad sam, vrativi se u kolu, svojoj uiteljici, koju je najvie zanimalo je li na pokopu bio i sveenik, ispriala da su otac moje mame i moj tetak, kod kojeg ivim od svoje tree godine, bili zajedno u ratu, i to ni manje ni vie nego u partizanima, uiteljica mi je rekla da u ja jednoga dana sigurno, premda sam slova nauila poslije mnogih drugih uenika iz razreda, postati pravi pisac. Povjerovala je

tek mojoj teti, koja joj je u miru i uz kavu, poprenu u iu, pojasnila moje rodoslovno stablo, s kojeg se jasno vidjelo da je moj otac, tetin brat, oenjen za ker Tadije Blaevia, i iz kojeg se moglo pretpostaviti da je ujak Milan, najmlai djedov sin, roen krajem oujka '44., dobio ime po mom tetku. Teta joj ipak nije mogla razjasniti kako to da je tek na pokopu drug Tadija otkrio da se o odgoju njegove unuke ve etiri godine brine njegov ratni komandir. Uiteljica je bila toliko zbunjena da je i zaboravila pitati jesmo li mi onda moda u nekom rodu s politiarem istog prezimena kad sam joj ja, za koju se sada osvjedoila da je govorila istinu, rekla da mi je djed bio na pravoj strani. Vjerujem da je djedu, koji je znao da sam ja '62. premjetena kod zetove sestre u Slavoniju, ali nije znao tko je taj fini ovjek o kojem mu je govorio prijatelj Fabijan nedjeljom u itaoni, tada bilo puno lake i da je osjeao da u se ja u tom novom domu nauiti, ako niemu drugome, onda barem redu po kojem je domobranski narednik Milan bio poznat meu svojim vojnicima. I upravo me zbog toga udilo to tetak nije svoju knjigu, kupljenu u Zagrebu na dan izlaska iz Lepoglave, stavljao uvijek na isto mjesto. Moda se bojao da u i iz nje poeljeti izrezati poneku sliicu, ili mu je bila nepodnoljiva misao da netko vidi kako se papir nad kartom Australije nekako udno zguvao, kao to se znala zguvati moja biljenica u kojoj sam, onda kad me teta zbog nekog mog prijestupa nije putala na nogomet, izraunavala dodatne matematike zadatke iji su mi se razlomci, utopljeni u suze, maglili pred oima. Da sam kojim sluajem do Sveznadara mogla doi, danas nisam sigurna da tada ne bih iz njega izrezala kartu Jugoslavije, ali slutim da bih sada, da sam to uinila, zasigurno bila uspjena profesorica matematike u jednoj od osjekih gimnazija i da bi me uenici zbog mojih visokih kriterija i ogromnih vodenih oiju meusobno posprdno zvali buljata. Ali, ja bih s kartom Jugoslavije u depu znala koliko je na Mederovac uope vaan, je li napisan istim slovima kao i moj rodni Gradaac, ili barem malko, malko veima, moda ba onakvima kakvima je napisan grad u kojem ivi moj prijatelj Jordan, i je li nam blii Beograd ili Zagreb. To me moda najvie zanimalo, jer se oko tog pitanja moj tetak posvaao s trgovcem kod kojeg smo doli kupiti avle da bi njima ika Ptiek, uz moju egrtsku pomo, pribio letve na novim krovni m gredama nakon to je grom pogodio dimnjak nae dvorine zgrade, u kojoj smo boravili ljeti. Tamnoputi trgovac s jakim crnim brkovima, zbog kojih su ga zvali Cigo, preporuio nam je poslije pregledavanja svih drvenih pretinaca obojenih sivom temeljnom farbom i donesenog zakljuka da takvih eksera u njima nema, da ih potraimo direktno u beogradskoj tvornici, na to je tetak odgovorio da e onda, ako ve mora putovati, za avlima, a ne ekserima, tragati po Zagrebu. Cigo je, spominjui pritom sto gromova, na to sam se ja najeila jer je meni sasvim dovoljan bio i onaj jedan ijeg se zvuka sjetim kad god preplaena ugledam zacrnjelo nebo, izvadio iz ladice geografsku kartu, poderanu na mjestima na kojima se presavijala, rairio je po cijelom pultu, pronaao nae mjesto ispisano najsitnijim slovima, pa prstom pokazao udaljenost prvo prema Beogradu, a potom prema Zagrebu, iz ega se moglo zakljuiti da nam je Beograd zaista nekoliko kilometara blii. Mrzila sam situacije iz kojih moj tetak nije izlazio kao pobjednik, pa sam stoga voljela njegova pojanjenja kojima se preda mnom pomalo djetinjasto pravdao. I tog mi je dana,

zalupivi vrata Cigine trgovine, izgovorio reenicu Nas dvojica nismo govorili isti m jezikom, reenicu koju u tom trenutku nisam razumjela, ali je jo i danas, kad god je ujem i u njoj prepoznam pokrie za neije meni neprihvatljive postupke, pripisujem u vlasnitvo moga tetka. Ali, moj nemir ni poslije toga nije prestao, a glavobolju mi je jo snanije pojaalo pitanje: zato je Mederovac i na tako velikoj karti, kakvu ja do tada nisam vidjela, i koja je stotinu puta vea od one iz naeg Sveznadara, napisan manjim i od svih najmanjih slova? Na pitanje ivi li netko u malom ili velikom, za iru zajednicu znaajnom ili manje vanom gradu, ivi li moda u selu ili u industrijskom naselju, moe se, pisalo je u mom udbeniku iz prirode i drutva, odgovoriti razliitim pokazateljima: sastavom stanovnika, povrinom na kojoj se mjesto prostire, nabrajanjem njegovih srednjokolskih ustanova, postojanjem kazalinih i koncertnih dvorana, te visinom i brojem tvornikih dimnjaka. I u njemu nigdje nije pisalo, jer moda autori nisu roeni i jo k tomu nisu imali nikakve rodbine u Vinkovcima, nita o vlakovima. A da ba oni mogu biti itekako znaajni u procesu izraivanja mjesne samosvijesti pokazala je jedna peticija koju su stanovnici Mederovca potpisivali u proljee '70., u vrijeme u kojem sam ja zavravala etvrti razred i kad sam o svom domu i uem zaviaju znala gotovo sve, pa i to da se nae industrijsko naselje nalazi na glavnoj pruzi na relaciji Osijek-Zagreb. Tek uveden poslovni vlak Podravka express, po prijedlogu jugoslavenskih eljeznica i prema njihovom voznom redu, nij e trebao stajati na stanici iz ijeg se prometnog ureda vidjela ogromna tvornika, iz Njemake dovezena, dizalica koju smo nekoliko puta crtali na satu likovnog odgo ja. Stajao je onako svjee ut meu smeim hrastovim trupcima, od kakvih su stranci u prol osti, i to je pisalo u knjizi, gradili svoje prijestolnice. U ovo se nae vrijeme proizvodi, govorio je direktor Kombinata kad smo mu mi pioniri odlazili estitati Novu godinu, a on nas sa sendviima u pravim emljama i sokovima iz boica doekivao u zgradi sagraenoj izvan tvornikog kruga, koju su radnici, premda je bila siva, zvali bijela kua, jedan od najkvalitetnijih namjetaja na Balkanu. Tekst peticije, za koji sam bila sigurna da ga je sastavio pisac ika Anto, pjesniki je govorio o znaenju nae drvne industrije i o svim nedaama koje e pogoditi i jugoslavensko dravno gospodarstvo ako se i ubudue nastavi s takvom prometnom politikom, pa nai poslovni partneri budu lieni mogunosti da na poslovne sastanke dolaze poslovnim vlakovima kako bi obavili bitne poslovne razgovore. Meni se nije svialo to se u peticiji toliko puta ponavlja ista rije, ali je tetak i za to naao objanjenje u nekakvoj latinskoj izreci za koju sam tek kasnije, kad sam se upisala u literarnu sekciju, saznala kako se njome eli rei da pjesnici imaju veu slobodu od ostalih radnika u DIK-u. Prosvjed je uspio i za samo nekoliko tjedana prva je Podravka stala i na naoj stanici, koju smo od tada ponosno nazivali eljeznikim kolodvorom. Ne znam koliko se time uspjela unaprijediti drvna proizvodnja i trgovina regalima izraenima od punoga drveta, ali znam da se od tada nismo stidjeli pred graanima Naica i da je njima upravo tim inom izbijen glavni adut po kojem bi oni, u naim zemljopisnim prostorima, trebali biti vaniji od nas. Istina je, mi nismo imali gimnaziju kao oni, ali smo imali kolu uenika u privredi s ak dva usmjerenja, drvnim, u koji su ili oni slabiji iz algebre i geometrije, i

metalskim, koji je polazila moja sestrina, premda je i ona bila meu onima koji su na kraju svakog tromjesjeja odlazili na matematike instrukcije kod jednog zgodnog studenta elektrotehnike. On im je pokuavao pribliiti razlomke tako to im je zadavao brzinu obinog putnikog i teretnog vlaka, uz podatak koliko treina, etvrtina ili petina njihove brzine stane u Podravkinu, pa onda od njih zahtijevao da i zraunaju koliko kilometara na sat postie novi poslovni vlak. Od onih malo naprednijih, ko ji su kod njega dolazili da bi samo poveali postojeu ocjenu, oekivao je da znaju koliko e se brzina poveati ako u smjeru vlaka pue vjetar iste brzine, a koliko smanjiti ako puhanje dolazi iz suprotnog pravca. To sam ljeto, '70., nakon uvoenja Podravke, s nestrpljenjem iekivala Jordanov dolazak. Poslovnjak je kasnio desetak minuta i vani je zaista bilo nekakvo za kraj lipnja neobino strujanje zraka koje je, shvatila sam to kad sam navlaila prst pljuvakom i podigla ruku u zrak, dolazilo sa zapada. Kua Jordanove bake bila je nedaleko od nae i on bi, doavi iz svoga Borova Naselja, cijelo ljeto provodio s oevom majkom, premda baka nije imala takav osjeaj, jer je njezin unuk, dvije godine stariji od mene, neprestano, od ranog jutra do izlaska prvih imia koje smo gaali prakama, boravio na livadi ispred kue. Livada je zavravala prugom i naa glavna razonoda toga ljeta bilo je ekanje munjevite Podravke, koja je na svojim vagonima imala nacrtano pravo Podravka srce. Jordan se uvijek hvalio kako je Kombinat Borovo, u kojem je njegov tata radio kao majstor u gumari, puno vea i znaajnija tvornica od naega DIK-a, ali se nije mogao pohvaliti vlakom takve kakvoe, koji bi, prema redu vonje, morao stati ba u njegovu naselju. Podravkinu savrenost i sama sam preuveliavala govorei njemu i ostalim dekima iz ulice kako sam i ja putovala njome, i to ak do Zagreba, a oni koji idu do glavnoga grada Republike imaju pravo sjediti, uz malu nadoplatu, u vagonrestoranu u kojem im, uz pjesmu Kad se sa srcem kuha, slue kokoju juhu napravljenu od mesnih kockica, s okusom prave domae. Opisivala sam im i stolnjake na kojima su nacrtana srceta i konobarice na ijim su pregaama izvezeni pijetlovi, to momke nije previe zadivilo, premda nisu zaboravili upitati jesu li im pregae bile barem tri milimetra due od suknjica. Premda je to bilo pomalo neshvatljivo, meni se ipak inilo da su oni u moju priu povjerovali. Moda zbog toga to su ve do tada i sami odgledali puno vestern-filmova u kojima su takvi vagoni, jasno, bez naih domaih pijetlova, bili normalna stvar, ili zbog toga to su znali da moja teta i ja svakog etvrtka odlazimo k lijeniku u Zagreb. Uostalom, ja i nisam inila prevelik grijeh, pa ga nikada i nisam ispovijedila naem pateru, jer sam nae putovanje drugim razredom neusporedivo jeftinijeg, putnikog vlaka, kojim su se polupijani umorni radnici vraali iz nonih smjena i kakvim u i ja etiri godine svakoga dana redovito putova ti na fakultetska predavanja u Osijek, samo u svojoj mati mijenjala za luksuznu Podravku. A kad sam postala puno starija, i kad sam u Podravku, sredinom osamdesetih, poela sjedati u mjestu njezina jutarnjeg odlaska prema velikom gradu u kojem sam poslije diplomiranja polagala jo nekakve dodatne ispite, vidjel a sam svojim oima da Podravka zaista nema onakav restoran o kakvom sam govorila svojim dekima. Jordan se tih godina zaposlio u Borovo kombinatu i za jednu partiju nogometa na mederovakom panjaku, barem u onakvom sastavu, postali smo svi preozbiljni.

Poslovne dikovce, zbog kojih se u proljee '70. potpisivala peticija, zamjeivala sam kroz prozor svoga vagona kako dotjerani ulaze u vlak. Znala sam da e, im pronau svoje mjesto naznaeno na obaveznoj rezervaciji, rairiti radne materijale i upustiti se, sve do ulaska u zagrebaki kolodvor, u estok razgovor voen po nauenim zakonima poslovnog komuniciranja. Nakon povratka, dok bih ja prelistavala knjige kupljene u antikvarijatu, moda u onom istom u kojem je tetak toliko godina ranije kupio svoj Sveznadar, oni su se ve razvezanih kravata, zaboravivi na kamatne stope, izvoz i uvoz, kontakt i suradnju, opasnost od konkurencije, uputali u ocjenu janjetine i luka iz restorana Vinodol, pomalo oajavajui to su zbog dosadnih politikih glavonja imali premalo vremena za pravi gastronomski uitak. Ujutro krcata Podravka u povratku se inila polupraznom. Zagrebaki poslovni dogovori morali su se na kraju zaliti i u vagon-restoranu u kojem se, jasno, ni tada, premda bi to za poslovnjake i njihove supruge bilo itekako korisno, nije sluila Podravkina juha u kocki . Uskoro je na Podravkinim vagonima nestalo Podravkina srca. Moda ga je nestalo i puno ranije, ali ja sam to primijetila tek onda kad sam na nju poela, ranih devedesetih, ulaziti u onoj stanici koja mi je nekada bila dolazna. Ona i dalje svako poslijepodne, godinama u isto vrijeme, iz Zagreba kree prema Osijeku i meni se uvijek iznova uini, posebno zimi, kako joj u vonji vjetar iba u lice i usporava brzinu. Onda se uplaim da e se moji prijatelji, oekujui me na posljednjoj postaji, zbog njezina zakanjenja razboljeti, pa nee sa mnom moi obii sva planirana mjesta i izgovoriti sve pripremljene prie o onima drugima, nama toliko razliitima. I, to je najvanije, nee imati dovoljno snage kojom e primiti koliinu moje tuge, o kojoj sam mom najboljem prijatelju Delimiru, koji nije igrao nogomet tako dobro kao Jordan, ali mi je bolje od svih drugih pomogao da promijenim svoje dotadanje shvaanje pjesnike slobode, govorila u svibnju '92. u sklonitu hotela Osijek, ka d sam ga eljela uvjeriti kako e grad, iako je njegovo ime na zemljopisnoj karti ispisano puno manjim slovima nego ime onoga u koji odlazim, zauvijek ostati grad moje sudbine. I premda je nebo bilo vedro, vani je grmilo stotinu Ciginih gromova, ije je polazite bilo u onim sitnim selima mog ueg zaviaja, a ulazna vrata podrumskih prostorija otvarala su se onako automatski i onako priglupo za svakim tko je do njih dotrao s nekada sretnih osjekih ulica. ini mi se da ja do tada nisam ni u to bila toliko sigurna koliko sam od tada postala sigurna u rije zauvijek i odluila sam nikada je ne iznevjeriti. Mislila sam o njoj i onda kad je vlak, na povratku, prolazio pokraj mederovake livade i kad su u moje pamenje dolazile smijene epizode s finalnih nogometnih utakmica, prie o jedenju juhe u vagon-restoranu istog vlaka i uspomene vezane uz subotnja spremanja kue, koja u tom trenutku ostaje na desnoj strani, s pronalaenjem Sveznadara ili ispod tetina sveanog beteka, ili izmeu uredno sloene posteljine. Nisam na nju zaboravila ni onda kad sam od jednog mederovakog poznanika, koji je uao u isti kupe, ula priu o mom prijatelju Jordanu, branitelju Borova Naselja, za kojeg vie nikada neu moi provjeriti, iako smo nas dvoje govorili istim jezikom, je li se odista zvao Jordan, ili je to bila samo njegova Podravkina kocka-juha u Podravci.

Moda u jednoga dana, u svojim zrelijim godinama, negdje nenadano upoznati mladia neobinog imena, roenog u kasnu jesen '91., iji e mi otac, gospodin mojih godina, s ponosom rei kako ga je dao krstiti ne, kako to mnogi misle, imenom jedne rijeke, nego imenom svog poginulog ratnog zapovjednika.