Sie sind auf Seite 1von 16

U

&
U

1
6
0

T
s
c
h
u
m
i
U
&
U

1
6
1

T
s
c
h
u
m
i
TSCHUMI, BERNARD
TSCHUMI, BERNARD
ARHITEKTURA I TRANSGRESIJA
INTERVIEW
Fotografja: Bernard Tschumi
U
&
U

1
6
2

T
s
c
h
u
m
i
O BERNARDU TSCHUMIJU
Bernard Tschumi, arhitekt vicarskog porijekla (Lausanne, 1944.)
s boravitem u New Yorku i Parizu jedan je od najutjecajnijih
teoretiara i praktiara suvremene arhitekture. Panju strune
javnosti prvo je privukao tekstovima, pedagokim radom i konc-
petualnim projektima poput Fireworks, Manifesto, 1974.; Advertise-
ments for Architecture, 1975. ili Folies za Dokumentu u Kasselu,
1980. u kojima je putem ne-arhitektoninih sredstava (plakat, kola,
tekst, dijagram...) i konceptualnih strategija pokuao postaviti
pitanje o proirenom poimanju arhitekture nakon modernizma
i naputanja posljednjeg stadija klasicistikog, vitruvijanskog
kanona sinteze forme, funkcije i konstrukcije. Pri tome je nainio
i znaajan iskorak od shvaanja arhitekture kao plastike umjet-
nosti obzirom da je nezainteresiran za istu formu, pa tako i za
njeno doslovno grafko-estetsko posredovanje to ga bitno raz-
likuje od brojnih drugih arhitekata -avangardista te generacije
poput Zahe Hadid ili Daniela Libeskinda koji su konceptualizaciju
svojih ideja vie voljeli artikulirati izrazito vizualnim, estetizira-
nim sredstvima. Tschumi nije nikada upao u klopku esto naivnog
prevoenja flozofje dekonstrukcije u prostorne fgure upravo zato
to se bavio teorijom arhitekture kroz napor pisanja analitikog
teksta i pravih teorijskih istraivanja, a ne iskljuivo putem meta-
teorijskih projekata, ili vizualnih teorijskih koncepata. Njegovo
iroko obuhvaanje najrazliitijih utjecaja i prevoenje diskursa
i iskustava drugih autora, od Joycea do Bathailllea, ini njegove
misli izrazito gibkim i podatnim za viestruka iitavanja.
Tschumi je arhitekturu sustavno problematizirao kao
kulturoloki fenomen usko povezan sa irim drutvenim kontek-
stom i razliitim fenomenima kompleksnosti i proturjenosti post-
industrijskog drutva, pa je za njega graenje tek posljednji korak u
intelektualnom procesu istraivanja pitanja, parafrazirajui Kahna,
to arhitektura eli biti? Dok se veina njegovih suvremenika bavila
ili formalistikim preokupacijama i povijesnim referencama ili
pak uvozom lingivistikih kritikih alata u arhitekturu shvaenu
kao tekst, Tscuhumi inzistira na tjelesnosti i elji, na dogaajnosti
arhitekture, na, njegovim rjenikom reeno, eventu i programu: Bit
arhitekture nije niti funkcija (pitanje koritenja), niti forma (pitanje
stila), nije ak niti sinteza funkcije i forme, nego spajanje moguih
kombinacija i permutacija izmeu razliitih kategorija analize- pro-
stora, pokreta, dogaaja, tehnike, simbola i slinog... (Architec-
tural Review, Lodnon, Aug 1989, str 57)
Prvu realizaciju ostvaruje u Parizu, gdje pobjedje na natjeaju za
Parc La Vilette provedenom 1982-83 primjenjui postupak de-
strukturiranja strukture. Projekt je graen vie od deset godina ali
je odmah stekao reputaciju parka za 21. stoljee, gotovo mani-
festno objavljujui metodu planiranja u kojem je proces nastanka
projekta jednako bitan kao i projekt sam. Park izgraen u sklopu monu-
mentalnih mitterandovih Grands Traveaux je zaivo kao popularni
ambijent u nekada zaputenoj etvrti, a koncept projekta je izazvalo
veliku pozornost meu arhitektima jer je nudio autentino nov nain
razmiljanja otvoren za daljnje primjene. Slijedio je niz pobjeda na
natjeajima i nekoliko realizacija meu kojima se istie vienamjenska
hibridna zgrada s bibliotekeom u skopu Columbia University u New
Yorku. Pred dovretkom mu je Novi muzej Akropola u Ateni, sagraen
nad vrijednim iskopinama u podnoju Akropole, udaljen svega 300
metara od Partenona.
Bernard Tschumi je bio dekan kole za arhitekturu, urbanizam
i zatitu graditeljskog nasljea Sveuilita Columbia, New York i
gostujui profesor na brojnim svjestkim sveuilitima.
TSCHUMI, BERNARD Uvodni tekst: Maroje Mrdulja
Bernard Tschumi, New Acropola
Museum, Atena (u izgradnji)
U
&
U

1
6
3

T
s
c
h
u
m
i
ARHITEKTURA I DISJUNKCIJA
Arhitektura i disjunkcija je zbirka eseja koje je Tschumi napisasao
izmeu 1975 i 1991. Tekstovi su objavljivani u prestinim asopisima
i zbornicima poput Art Foruma, Oppositionsa, The Princeton Jour-
nala, Yale Architectural Journala, a zbirka je od 1996 do danas u iz-
danju MIT Pressa otisnuta u est izdanja. Hrvatski prijevod je izaao
2004. u izdanju AGM-a, u biblioteci PLAN.
Knjiga je openito ocijenjena kao jedna od najutjecajnih na
podruju suvremene teorije arhitekture jer zastupa metodologiju
u kojoj se proimlju brojni diskursi, od Hegela, preko povijesnih
avangardi iz prve etvrtine dvadesetog stoljea do Lacanovske psi-
hoanalize i njenih francuskih post-strukturalistikih nastavljaa.
Tschumija posebno zanima odnos arhitekture i moi (ideologije) te
odnos arhitekture i uitka, istraujui paradoks arhitekture koja os-
cilira izmeu Labirinta (dematerijalizirana, intelektualna disciplina)
i Piramide (empirijski, osjetilni doivljaj). Za tu analizu Tschumi
se koristi arhitektonskim aspektima flma, scenografje, incenacija
masovnih skupova, ali jo vie i njihovim povratnim utjecajem na
arhitekturu, zanimajui se za spektakl, za fenomen odnosa tijela
prema prostoru koji ga okruuje. Pri tome se, naravno, ne radi o
ergonomiji ili funkcionalizmu koji se Tshumiju ine jednostra-
nim ogoljenjima arhitekture, nego on ispituje sloene psiholoke,
socioloke i fzike uinke arhitekture na pojedinca i zajednicu.
Arhitektura i dijunkcija je prije flozofska nego arhitektonska litera-
tura, ali ju je napisano djelatni arhitekt, iz insiderske perspektive
autora koji razumije kompleksnost projektantskih problema. Njegovo
teoretiziranje nije proizvoljno nego proizlazi iz iskustava s kojima
se kao arhitekt na razini koncepata i konkretnih projekata susretao.
Iz tog razloga istrauje i probleme koji su posebno bitni i specifni
za arhitekturu poput veze izmeu realiteta i naina njegove kocep-
tualne reprezentacije. U propitivanju notacije stvarnosti Tschumi
posee za sredstvima koje koriste koreografja i suvremena glazba.
Arhitektura prestaje biti podloga za akciju, ona postaje akcija sama
(Tschumi, Architecture and disjunction, str. 149). Tschumi i sam
priznaje da je u takvom shvaanju blizak Situacionistima i inspiri-
ranjem dogaajima 1968. Takoer naglaava i bitan utjecaj Derridae
u razgradnji predodbe o arhitektonskom objektu kao hijerarhijski
transparentnoj, jedinstvenoj i hamoninoj cjelini koja je otuena
od karaktera suvremenog drutvenog trenutka. Reference kojima
Tschumi argumentira svoje teze su brojne, od klasinih arhitekton-
skih referenci, do neoekivanih uvoenja mislioca i autora iz drugih
podruja pa se tako u istom odjeljku mogu nai Markiz de Sade,
Laugier, Piranesi i Tafuri.
Tschumi rabi razliite tekstualne forme: od toaka-pitanja slinim
anti-manifestu, preko uobiajenijih kritiko-teorijskih eseja, do
neke vrste rjenika koji pojanjavanja sasvim nove termine i njihove
koncepcije koje je Tschumi kroz teorijsko i praktino djelovanje
uvodio, a danas ve postaju nezaobilazni dio razmiljanja o arhi-
tekturi (de-strukturiranje, superimpozicija, dogaaj, crosspro-
gramming). Openito, Tschumi je izrazito sklon smiljanju novih
kovanica upotrebom prefksa a knjigu indikativno zakljuuje upravo
komentarom njihovog znaaja i znaenja: Eks-centrian, dez-inte-
griran, dis-lociran, dis-junktan, dekonstruiran, demoliran, ekstru-
diran, diskontinuiran, dereguliran... de-, dis-, eks-. To su prefksi
dananjice. A ne post-, neo- ili pre-. (Tschumi, Architecture and
disjunction, str. 225)
Ovom prilikom uz doputenje izdavaa donosimo poglavlje Arhi-
tektura i transgresija u prijevodu Silve Kali.
Parc de la Vilette, superpozicije
U
&
U

1
6
4

T
s
c
h
u
m
i
TSCHUMI, BERNARD
ARHITEKTURA I
TRANSGRESIJA
Transgresija otvara vrata u ono to nadilazi granice
kojih se obino pridravamo, ali te granice svejedno
zadrava. Transgresija je komplementarna profanom
svijetu, prelazei njegove granice ali ih ne potirui
Georges Bataille, Erotika
Pitanje koje se rijetko postavlja u arhitekturi je pitanje tabua i trans-
gresije. Iako drutvo potajno uiva u zloinu, ekscesima i krenju
zabrana svih vrsta, izgleda da meu teoretiarima arhitekture post-
oji odreeno istunstvo. Oni se lako uputaju u raspravu o pravilima,
ali rijetko raspravljaju o njihovu prekoraenju. Od Vitruvija do
Quatremrea de Quincyja, od Duranda do pisaca moderne, teorija
arhitekture u prvom je redu razrada pravila, bila ona zasnovana na
analizi povijesne tradicije ili na Novom ovjeku (kako su ga zamislili
arhitekti dvadesetih godina). Od systme des Beaux-Arts do kompju-
torski posredovanog dizajna, od funkcionalizma do tipologija, od
prihvaenih pravila do onih tek izmiljenih, postoji sveobuhvatna i
uvijek prisutna mrea protektivnih propisa. Meutim, moja namjera
ovdje nije da kritiziram samu ideju pravila, niti da predlaem nova.
Upravo suprotno, ovaj e esej pokuati pokazati da je transgresija
cjelina, iji su samo jedan dio arhitektonska pravila.
Prije nego to ponemo govoriti o transgresiji, meutim, najprije je
potrebno prisjetiti se paradoksalnog odnosa izmeu arhitekture kao
proizvoda uma, kao konceptualne i dematerijalizirane discipline, i
arhitekture kao osjetilnog iskustva prostora i kao prostorne prakse.
1
PARADOKS
Ako netko osjea neizljeivu strast za apsolutnim,
nema drugog naina nego da stalno proturjei
sebi i pomiruje suprotstavljene krajnosti
Frederic Schlegel
Sama injenica da je neto ovdje napisano ini to dijelom podruja
arhitektonske reprezentacije. Bilo da se koristim rijeima, nacrtima
ili slikama, svaka stranica ove publikacije moe se usporediti s
mitolokim svijetom Smrti: to znai da ima koristi od privilegija
ekstrateritorijalnosti; izvan je arhitekture; izvan je realnosti
prostora. Rijei i nacrti su sigurni meu mentalnim konstruktima.
Uklonjeni su iz realnog ivota, subjektivnosti i osjetilnosti. ak i
kada se rijei s tiskane stranice preobraze u slogane nasprejane
na zidovima grada, one nisu nita drugo doli diskurs. Boulleov
aforizam da je produkcija uma ono to ini arhitekturu, samo pod-
crtava vanost konceptualnih ciljeva u arhitekturi, ali u cijelosti
iskljuuje osjetilnu stvarnost prostornog iskustva.
Rasprava na konferenciji o konceptualnoj arhitekturi u Londonu
1

(gdje je veina sudionika predvidljivo zakljuila da je sva arhitek-
tura konceptualna) posebno je istakla udan paradoks koji, ini
se, progoni arhitekturu: nemogunost istodobnog propitivanja
naravi prostora i stvaranja ili doivljavanja realnog prostora. Ta je
kontroverza indirektno odrazila prevladavajue stavove o arhi-
tekturi tijekom proteklog desetljea. Ako su politike implikacije
graenja bile u velikoj mjeri naglaene u godinama nakon krize
1968., sljedea hegelijanska reakcija bila je: arhitektura je sve ono
u graevini to ne upozorava na korisnost
2
i nadalje, naravno, sve
ono to ne moe posluiti kao puka trodimenzionalna projekcija
postojeih socioekonomskih struktura, tvrdili su teoretiari urbane
politike. Ovaj naglasak na onome to je Hegel nazvao umjetnikim
suplementom pridodanim jednostavnoj gradnji to jest, na nema-
terijalnom svojstvu koje je ini arhitektonskom nije bio povratak
na staru dihotomiju tehnologije i kulturnih vrijednosti. Naprotiv,
postavio je dvosmislen presedan za one radikalne arhitekte koji
nisu smatrali sagraenu kuu jedinim i neizbjenim ciljem svoje
aktivnosti. U poetku zamiljen kao ideoloki nain izraavanja
arhitektonskih avangardnih stavova i odbacivanja ogranienja koje
je nametnuo kapitalizam, rad takvih radikalnih talijanskih ili
austrijskih skupina kasnih 1960-ih bio je pokuaj dematerijalizacije
arhitekture, konceptualnog poimanja arhitekture.
3
Tvrdnja Sve je
1 London, 1975. S Peterom Eisenmanom, RoseLee Goldberg, Peterom Cookom, Coli-
nom Roweom, Johnom Stezakerom, Bernardom Tschumijem, Cedricom Priceom,
Willom Alsopom, Charlesom Jencksom i Josephom Rykwertom, meu ostalima.
2 Usporedi: G. W. F. Hegel, The Philosophy of Fine Art, vol. 1 (London: G. Bell and
Sons, Ltd, 1920.).
3 Takoer vidi asopise poput Casabelle i Architectural Designa koji su dokumen-
tirali rad Superstudija, Archizooma, Hansa Holleina, Waltera Pichlera, Raimun-
da Abrahama i tako dalje.
Arhitektura i transgresija (Architecture and Transgression)
izvorno je objavljen u Oppositions 7, zima 1976. (Cambridge: MIT Press)
U
&
U

1
6
5

T
s
c
h
u
m
i
arhitektura, koja je slijedila, imala je vie zajednikog s konceptu-
alnom umjetnou nego sa sveukljuujuim eklekticizmom. Ali, ako
je sve arhitektura, kako bi je se moglo razlikovati od bilo koje druge
ljudske djelatnosti ili bilo kojega drugoga prirodnog fenomena?
Strukturalne lingvistike studije provedene 1960-ih godina u
Francuskoj i Italiji, prikladno, sugerirale su odgovor: analogije s
jezikom pojavljuju se svagdje, neke od njih su korisne, a neke su oso-
bito obmanjujue. Glavna karakteristika tih analogija je insistiranje
na konceptima. Bilo da su spomenuti teoretiari tvrdili da arhitek-
tura uvijek reprezentira neto drugo osim samu sebe ideju Boga,
mo institucija i tako dalje bilo da su tumaili arhitekturu kao
(lingvistiki) produkt socijalnih determinanti (i stoga insistirali
na autonomiji arhitekture koja je upuivala samo na nju samu, na
njen vlastiti jezik i povijest), njihov je diskurs ponovno uveo pravila
koja su trebala upravljati arhitektonskim radom, uporabom starih
koncepata kao to su tipovi i modeli.
4

To stalno propitivanje naravi arhitekture samo je istaknulo
neizbjean rascjep izmeu diskursa i podruja svakodnevnog
iskustva.
5
Jo jednom se nametnuo arhitektonski paradoks. Arhi-
tektonskih koncepata po defniciji nema u iskustvu prostora. Opet,
bilo je nemogue propitivati narav prostora i istodobno stvarati
ili doivljavati stvarni prostor. Sloena opozicija izmeu idealnog i
realnog prostora svakako nije ideoloki neutralna, a paradoks koji
je podrazumijevala bio je temeljan.
Uhvaenu, potom, izmeu senzualnosti i potrage za strogou,
izmeu perverzne elje za zavoenjem i zahtjeva za apsolutnim,
arhitekturu su, izgleda, defnirala pitanja koja je postavljala. Je li
arhitektura doista bila sastavljena od dvaju pojmova koji su bili
meuovisni, ali uzajamno iskljuivi? Je li arhitektura predstavljala
stvarnost subjektivnog iskustva, dok je ta stvarnost smetala opem
konceptu? Ili je predstavljala apstraktni jezik apsolutne istine, dok
je sm taj jezik smetao osjeaju? Je li arhitektura tako uvijek bila
izraz manjka, prikraenosti, neeg nedovrenog? A ako jest, nije li
joj uvijek nedostajao ili realitet, ili koncept? Je li jedina alternativa
paradoksu utnja, konani nihilistiki iskaz koji bi modernoj po-
vijesti arhitekture dao njenu konanu poentu, njeno samoukinue?
Takva pitanja nisu retorika. ini se privlanim odgovoriti pozi-
4 Usporedi: Architettura Razionale (Milano: Franco Angeli, 1973.).
5 Usporedi: A Space: A Thousand Words (London: Royal College of Art Gallery,
1975.); The Chronicle of Space, dokumentacija studentskih radova ostvarenih
na Diploma School of the Architectural Association, London, od 1974. do 1975.;
Real Space, konferencija odrana u Architectural Association, sudjelovali su
Germano Celant, Daniel Buren, Brian Eno i ostali.
tivno na sve njih, i prihvatiti paralizirajue posljedice paradoksa to
priziva flozofske bitke prolosti Descartesa protiv Humea, Spinoze
protiv Nietzschea, racionalista protiv Raumempfndung simbolista.
6

Jo je, meutim, privlanije sugerirati drukiji nain zaobilaenja
paradoksa kako bi se odbacila utnja za koju se ini da je on implici-
ra, ak i ako se ova alternativa pokae neprihvatljivom.

6 Nije potrebno da nairoko navodim primjere iz dvadesetog stoljea. Dostatno je
rei da suvremeni diskurs fuktuira izmeu prizvuka njemake estetike Rau-
mempfndung teorije iz 1910., po kojoj prostor treba biti osjean kao neto to
utjee na unutarnju prirodu ovjeka simbolikim Einfhlungom, i s druge strane
utjecaja koji je imao rad Oskara Schlemmera na Bauhausu, prema kojemu prostor
nije samo medij iskustva, ve i materijalizacija teorije.
Dokumenta Folies, Dekonstrukcija
gradske vijenice, Kasel, 1980.
U
&
U

1
6
6

T
s
c
h
u
m
i
E/ROT/IZAM
7
Izgleda da postoji odreena toka svijesti iz koje ivot i smrt,
stvarno i imaginarno, prolost i budunost, priopivo i nepriopivo
prestaju biti poimani kao suprotnosti.
Andr Breton, Drugi manifest
Paradoksi izvru smisao. Oni lau, i ne lau; govore istinu, i ne
govore. Svaki smisao uvijek mora biti shvaan zajedno s ostalima.
Iskustvo paradoksa laca je poput stajanja izmeu dvaju zrcala, nje-
gova znaenja se beskonano refektiraju. Paradoks je doslovno spe-
kulativan. Da bi ga se istrailo, korisno je razmotriti dvije podudar-
nosti
8
bez kojih mnogo toga ostaje nejasno.
9

7 (rot = gnjiljenje, trule, raspadanje, prim. prev.)
8 Ova beskonana tenzija izmeu dva zrcala uspostavlja prazninu. Kao to je
jednom istaknuo Oscar Wilde, da bi se obranio bilo koji paradoks, razbor ovisi
o pamenju.. Apsorbiranjem i refektiranjem svih informacija, zrcala i um
postaju kota, neka vrsta krunoga povratnog sustava. U arhitekturi, izmeu
zrcala idealnog i stvarnog prostora, dogaa se isto. Dugo proskribirano u svijetu
ope amnezije, u kojem vrijede samo progres i tehnoloki napredak, arhitekturi
je vraeno pamenje. Usporedi: Antoine Grumbach, LArchitecture et l Evidente
Ncessit de la Mmoire, L Art Vivant, br. 56, sijeanj 1975.
9 Ovdje razmatram smo rjeenje paradoksa u smislu prostora izvan subjekta.
Argumentacija bi se doista mogla proiriti na neopisiv uitak crtanja i na ono to
bi se moglo nazvati iskustvo koncepata. Crtanje kineskih ideograma, primjerice,
dvostruki je uitak: zato to se doivljaj crtea otkriva kao iskustvo znaka, kao
osjetljiva tvarnost s pridodanim znaenjem. Kad smo kod paradoksa, primamlji-
vo je pokuati otkriti nain upisivanja arhitektonskih koncepata u nesvjesno.
Posebno ako priznamo da je libido u svim ljudskim aktivnostima, mogli bismo
takoer smatrati da su neki arhitektonski koncepti izraz sublimiranog modela.
Vidi lanak Daniela Sibonyja u Psychanalyse et Smiotique, str.10./18. (Pariz:
Collection Tel Quel, 1975.).
PRVA PODUDARNOST
Prva podudarnost je oita i neposredna. To je podudarnost ero-
tizma. Da ga se ne bi zamijenilo sa senzualnou, erotizam ne znai
jednostavno uitak osjetila. Senzualnost je razliita od erotizma, kao
to je obina percepcija prostora razliita od arhitekture. Erotizam
nije prekomjernost uitka, ve uitak prekomjernosti: ova popularna
defnicija zrcali na argument. Upravo kao to osjetilno iskustvo
prostora ne ini arhitekturu, isti uitak osjetila ne ini erotizam.
Naprotiv, uitak prekomjernosti zahtijeva svijest jednako kao i
putenost. Ba kao to erotizam podrazumijeva dvostruki uitak to
ukljuuje i mentalne konstrukte i senzualnost, rjeenje paradoksa
arhitekture zahtijeva arhitektonske koncepte i, istodobno, neposred-
no iskustvo prostora. Arhitektura ima isti status, istu funkciju i
isti smisao kao i erotika. Na moguem/nemoguem spoju koncepta i
iskustva, arhitektura se pojavljuje kao slika dvaju svjetova: osobnog
i univerzalnog. Ni erotika nije drukija; njen koncept vodi uitku
(prekomjernosti), erotika je osobna po prirodi stvari. Jednako tako je
i univerzalna. Tako s jedne strane postoji osjetilni uitak, drugi i ja;
s druge je strane povijesno propitkivanje i krajnja racionalnost. Arhi-
tektura je krajnje erotski objekt jer je arhitektonska gesta, dovedena
do razine ekscesa, jedini nain da se razotkriju istodobno tragovi
povijesti i njena vlastita neposredna iskustvena istina.
10

DRUGA PODUDARNOST
Spoj izmeu idealnog i realnog prostora drukije se prikazuje
u drugoj podudarnosti. Ta druga podudarnost je vrlo openita i
neizbjeno sadri dosadanju argumentaciju, jednako kao to bi
sadravala i mnoge druge. Ona nije nita manje nego analogija ivota
i smrti, ovdje primijenjena na neki glasoviti arhitektonski primjer.
Svako drutvo oekuje od arhitekture da odraava njegove ideale
i kroti njegove najdublje strahove. I arhitektura i njeni teoretiari
rijetko nijeu formu koju drutvo od nje oekuje. Loosov glasoviti
napad na uroeni kriminalitet ornamenta odjeknuo je u divljenju
moderne inenjerskoj istoi, a njeno je divljenje nesvjesnim kon-
senzusom bilo prevedeno u arhitektonske izraze. Inenjeri prave
orua svoga vremena sve osim budoara izjedenih od moljaca i
10 Premalo je istraivanja provedeno o temi odnosa izmeu arhitektonskih konce-
pata i osjetilnog iskustva prostora: Oni koji negiraju osjete, koji negiraju izravno
iskustvo, koji negiraju osobno sudjelovanje u praksi koja ima za cilj preobrazbu
stvarnosti, oni nisu materijalisti. (Mao Ce-tung, Four Philosophical Essays.
Peking: 1967.).
U
&
U

1
6
7

T
s
c
h
u
m
i
pljesnivih kua...
11
Ovo dosljedno neprihvaanje takozvanih op-
scenih krabotina
12
(u suprotnosti s puritanskim osjeajem za higi-
jenu) nije bez slinosti s opeljudskim uasavanjem nad raspadnutim
i istrunulim tijelima. Smrt se tolerira samo kada su kosti bijele: ako
arhitekti ne mogu uspjeti u svojoj potrazi za zdravim i potentnim,
aktivnim i korisnim, moralnim i sretnim
13
ljudima i kuama, barem
im moe biti ugodno ispred bijelih ruevina Partenona. Kratak ivot
i dostojna smrt, takav je bio zakon arhitekture.
Nazivajui sebe modernom, kao i neovisnom o buroaskim zako-
nima vremena, herojska tradicija 1930-ih godina ipak je odraavala
duboke i nesvjesne strahove drutva. ivot je bio vien kao nijekanje
smrti osudio je smrt i ak je iskljuio nijekanje koje se sa same
ideje smrti proirilo na trule raspadajue puti. Strepnja od smrti,
meutim, odnosi se samo na fazu dekompozicije jer bijele kosti
ne sadre neprihvatljiv aspekt pokvarenog mesa. Arhitektura je
odraavala te duboke osjeaje: raspadajue zgrade smatrane su ne-
prihvatljivima, ali suhe bijele ruevine zasluivale su dostojanstvo
i uvaavanje. Od bivanja uvaavanim do traenja uvaavanja samo
je jedan korak. Jesu li se racionalisti ili Newyorka petorka (New
York Five) nesvjesno borili za uvaavanje predlaui formu bijelih i
bezvremenih kostura?
tovie, strah od raspadajuih organizama u suprotnosti s
nostalginom potragom za staromodnim purizmom arhitekture
pojavljuje se u konzervatorskim zahvatima u jednakoj mjeri kao i
u utopijskim projektima. Oni koji su 1965. posjetili tada zaputenu
Vilu Savoye zasigurno se sjeaju prljavih zidova malih pomonih pro-
storija u prizemlju, koje su zaudarale na urin i bile umrljane fekali-
jama, prekrivene opscenim graftima. Ne iznenauje to se intenzitet
duge kampanje za ouvanje ugroene istoe Vile Savoye udvostruio
u mjesecima koji su slijedili, konano postigavi uspjeh.
Drutvo se lako uasne nad onim aspektima senzualnosti koje
smatra opscenim. Inter faeces et urinam nascimus (Roeni smo
izmeu izmetina i urina), napisao je sveti Augustin. Zapravo, esto je
bila demonstrirana veza izmeu smrti, fekalne tvari i menstrualne
krvi. U svojim studijama erotizma Georges Bataille,
14
Le Corbusi-
erov suvremenik, isticao je da su temeljne zabrane ovjeanstva
koncentrirane na dva radikalno suprotstavljena podruja: na smrt
i njenu suprotnost, seksualnu reprodukciju. Kao rezultat toga svaki
je diskurs o ivotu, smrti i raspadanju preutno sadravao diskurs
11 Le Corbusier, Vers une Architecture (Pariz: L Esprit Nouveau, 1928.). Jedno je
poglavlje naslovljeno Architecture et Transgression. Ne iznenauje da se Le Cor-
busierova interpretacija umnogome razlikuje od Batailleove i one koju iznosim u
ovom tekstu.
12 Ibid.
13 Ibid.
14 Georges Bataille, Eroticism (London: Calder, 1962.)
o seksu. Bataille je tvrdio da u kljunom trenutku kada ivot krene
prema smrti, ne moe vie biti reprodukcije, ve samo seksa. Budui
da erotizam podrazumijeva seks bez reprodukcije, kretanje od ivota
prema smrti je erotino; Erotizam je pristajanje na ivot sve do
samrti, napisao je Bataille.
Ba kao to Batailleov pristup zacijelo nije bio poteen drutvenih
tabua njegova doba, slini tabui okruivali su mnoge stavove pokreta
moderne. Pokret moderne volio je i ivot i smrt, ali odvojeno. Arhi-
tekti openito ne vole taj dio ivota koji slii smrti: raspadajue
konstrukcije tragovi razgradnje koje vrijeme ostavlja na gradnjama
nekompatibilne su i s ideologijom moderne, i s onim to bi se moglo
nazvati konceptualnom estetikom. Ali po miljenju ovog autora koje
je po vlastitu priznanju subjektivno Vila Savoye nikada nije bila
tako dirljiva kao kad je buka otpala s njenih betonskih blokova. Dok
je puritanizam moderne i njenih sljedbenika esto bio istican, rijetko
je bivalo primijeeno njeno odbijanje da prizna protjek vremena. (Ne
iznenauje to su staklo i staklena cigla bili meu najomiljenijim ma-
terijalima tog pokreta jer oni ne otkrivaju lako tragove vremena.)
Ali da nastavim s ovom neukusnom demonstracijom do logine
toke gdje se gubi razlika izmeu argumenta i metafore, do tvrdnje
da je moment arhitekture onaj trenutak kad je arhitektura ivot i
smrt istodobno, kada iskustvo prostora postaje vlastiti koncept. U
paradoksu arhitekture, kontradikcija izmeu arhitektonskoga kon-
cepta i osjetilnog iskustva prostora razrjeava se u jednoj dodirnoj
toki: toki truljenja, samoj onoj toki koju su tabui i kulture oduvijek
odbacivali. Na toj metaforinoj trulei poiva arhitektura. Trule
povezuje osjetilni uitak i razum.
U
&
U

1
6
8

T
s
c
h
u
m
i
3
TRANSGRESIJA
ivei u skladu s arhetipovima koji su izjednaeni s
potovanjem zakona... ponavljanjem paradigmatskih
gest, drevni je ovjek uspio ponititi vrijeme.
Mircea Eliade, Svemir i povijest
Bio sam subjekt prevelikog uvaavanja u svojoj mladosti.
Stendhal, Souvenirs dgotisme
imamljivo je u ovom trenutku prestati s argumentacijom i prepustiti
itatelja da odredi gdje ta metaforina trule postaje arhitektura, a
gdje arhitektura postaje erotinom. Jer, kao i erotika, i ovdje opisan
fenomen je univerzalne prirode iako su izneseni stavovi subjektivni
i osobni. Meutim, vano je tono utvrditi to te dvije podudarnosti
podrazumijevaju.
Prvo, te dvije podudarnosti ona trulei i ona ivota i smrti as-
pekti su istog fenomena. U oba sluaja, toka u kojoj se susreu idea-
lan i stvaran prostor zabranjeno je mjesto; ba kao to je zabranjeno
iskusiti uitak dok ga se promilja, zabranjeno je gledati mjesto na
kojemu ivot dodiruje smrt: Orfeju nije doputeno da vidi Euridikin
prijelaz od smrti ka ivotu.
Podudarnost ivota i smrti materijalizira toku susreta: ta toka
postaje sjeanje na ivot izmeu smrti, trulog mjesta gdje prostorna
praksa sree mentalne konstrukte, konvergencije dvaju meusobno
zavisnih, ali i uzajamno iskljuivih aspekata.
Drugo, i vrlo doslovno, takvo mjesto moe imati pljesnive tragove
koje vrijeme ostavlja na sagraenim formama, prljave ostatke sva-
kodnevnog ivota, zapise ovjeka ili elemenata sve ono to zapravo
oznaava gradnju.
Tree, u nastavku, to je mjesto susreta prijetnja autonomiji i
meusobnoj distinkciji koncepata i prostorne prakse. Vidjeli smo
beaux-arts arhitekte s prijelaza stoljea kako iskazuju sljepou pre-
ma istim inenjerskim formama, a veina suvremenih arhitekata
zatvara oi pred tragovima raspadanja. Naravno, tabui koji progone
arhitekte teko da iznenauju. Da parafraziram Thomasa Kuhna
u Strukturi znanstvene revolucije, veina arhitekata radi prema
paradigmama koje su stekli naobrazbom i nakon toga iitavanjem
arhitektonske literature, esto ne znajui koje su to osobine dale
tim paradigmama status pravila ili, obrnuto, ne znajui da takve
paradigme impliciraju daljnje tabue. Te paradigme-tabui mogu vie
obvezivati i biti sloenije od bilo kojeg skupa pravila koji se iz njih
moe apstrahirati; one ostaju kao ukopane upravo zbog tekoa u
razotkrivanju skrivenih pravila kojima su bili voeni pojedini arhi-
tektonski pristupi koji su ih generirali. Pravila ostaju nerazjanjena
jer arhitektonske kole nikada ne pouavaju koncepte i teorije na
apstraktnoj razini. Kao rezultat toga percepcija arhitekata esto je
jednako kulturno uvjetovana kao i percepcija kolskog djeteta, iako
se narav te uvjetovanosti mijenja kroz povijest.
etvrto, u daljnjem nastavku, arhitektura je konano mjesto
susreta. Ona buja na svojoj dvosmislenoj poziciji izmeu kulturne
autonomije i predanosti, izmeu kontemplacije i obitavanja. Izgleda
da erotsko svojstvo arhitekture preivljava samo onda kada ona
negira samu sebe, kada transcendira svoju paradoksalnu prirodu
nijekanjem forme koju drutvo od nje oekuje. Drugim rijeima, nije
to pitanje destrukcije ili avangardne subverzije, ve transgresije.
Dok su nedavno pravila pozivala na odbacivanje ornamenta,
dananji se senzibilitet promijenio i sad je purizam napadan. Na
slian nain, dok je slika ulice u kojoj se tiskala gomila na prijelazu
stoljea bila kritizirana u CIAM-ovim teorijama urbane fragment-
acije, danas su vladajui drutveni i konceptualni mehanizmi koji
erodiraju urbani ivot sljedee to treba biti transgredirano.
Bilo kroz doslovnu ili fenomenoloku transgresiju, arhitek-
tura je ovdje poimana kao trenutano i svetogrdno meusobno
pribliavanje realnog i idealnog prostora. Ogranienja ostaju, jer
transgresija ne podrazumijeva metodiko unitavanje svakog kda
ili pravila koji se tiu prostora ili arhitekture. Naprotiv, ona uvodi
nove ralambe izmeu vanjskog i unutarnjeg, izmeu koncepta
i iskustva. Ili je, jednostavno, nadvladavanje neprihvatljivih
pretenosti.
UITAK ARHITEKTURE
Funkcionalistike dogme i puritanski stavovi pokreta moderne
esto su bivali napadani. Pa ipak, u suvremenoj arhitektonskoj
teoriji drevna ideja uitka jo je uvijek svetogre. Tijekom mnogih
generacija proglaavan je dekadentnim svaki arhitekt koji je namjer-
avao ili pokuao iskusiti uitak u arhitekturi. U politikom smislu,
socijalno osvijeteni bili su sumnjiavi prema i najmanjem tragu
hedonizma u arhitektonskim pregnuima, odbacujui ga kao reak-
cionarnu preokupaciju. A na isti nain, konzervativci u arhitekturi
pripisivali su ljevici sve to je mirisalo na intelektualno ili politiko,
ukljuujui i diskurs uitka. Na obje strane, ideja da arhitektura
moe uope postojati bez moralnog ili funkcionalnog opravdanja, a
pogotovo bez odgovornosti, bila je smatrana krajnje neukusnom.
Slina protuslovlja provlae se kroz noviju povijest arhitekture.
Avangarda je beskonano raspravljala o suprotnostima koje su
uglavnom komplementarne: red i nered, struktura i kaos, ornament i
purizam, racionalnost i senzualnost. I te su jednostavne dijalektike
proele arhitektonsku teoriju arhitekture do te mjere da je i kritika
arhitekture odrazila sline stavove: puristiko propisivanje forme
protiv organske osjetilnosti Art Nouveau; Behrensova etika forme
nasuprot Olbrichovu porivu prema bezoblinom.
esto su te suprotnosti bile nabijene moralnim prizvucima. Napad
Adolfa Loosa na zloinstvo ornamenta prikrivao je njegov strah
od kaosa i osjetilnog nereda. A insistiranje De Stijla na elementar-
noj formi nije bilo samo povratak nekom anakronom purizmu ve
takoer namjeran uzmak ka sigurnu poretku.
Ti su moralni prizvuci bili tako snani da su ak preivjeli
destruktivne stavove Dade i nadrealistiko preputanje nesvjesnom.
Tzarin ironian prijezir prema redu naao je malo ekvivalenata
U
&
U

1
6
9

T
s
c
h
u
m
i
meu arhitektima koji su bili prezaposleni zamjenjujui systme
des Beaux-Arts vlastitim skupom pravila pokreta moderne. Dvade-
setih godina unato kontradiktornim utjecajima Tzare, Richtera,
Balla, Duchampa i Bretona Le Corbusier i njegovi suvremenici
odabrali su smiren i prihvatljiv put purizma. ak i u ranim sedam-
desetima rad arhitektonskih kola, s njihovim razliitim vrstama
ironije ili ugaanja vlastitim sklonostima, odvijao se protivno
moralnim reminiscencijama ezdesetosmakog radikalizma, unato
zajednikoj nesklonosti etabliranim vrijednostima.
Iza takvih suprotnosti lei mitska sjena Apolonovih etikih i
duhovnih krajolika (mindscapes) nasuprot Dionizijevim erotskim i
senzualnim impulsima. Arhitektonske defnicije, u svojoj kirurkoj
preciznosti, uvruju i pojaavaju nemogue alternative: s jedne
strane, arhitektura kao stvar uma, dematerijalizirana ili konceptu-
alna disciplina sa svojim tipolokim i morfolokim varijacijama, a s
druge strane arhitektura kao empiriki dogaaj koji se usredotouje
na osjetila, na iskustvo prostora.
U paragrafma koji slijede pokuat u pokazati da se uitak
arhitekture danas moe nalaziti istodobno unutar i izvan takvih
suprotnosti istodobno u dijalektici i u dezintegraciji dijalektike.
Meutim, paradoksalna priroda takve teme je nekompatibilna s
prihvaenom racionalnom logikom klasine argumentacije; kao
to Roland Barthes navodi u Uitku teksta: Uitak se ne podaje
spremno analizi, ovdje stoga nee biti tez, antitez i sintez. Tekst
je umjesto toga sastavljen od fragmenata koji nisu vrsto povezani.
Ti fragmenti geometrija, maska, vezivanje, pretjeranost, erotizam
svi trebaju biti razmatrani ne samo u svjetlu ideja ve i u svjetlu
itateljeva prostornog iskustva: tihe zbiljnosti koja se ne moe
prenijeti na papir.


Frangment 1
DVOSTRUKI UITAK (PODSJETNIK)
Uitak prostora: ne moe se izraziti rijeima, neizreciv je.
Priblino: oblik iskustva prisutnosti odsutnosti ; osvjeavajue
razlike izmeu ravnine i upljine, izmeu ulice i tvoje dnevne
sobe; simetrij i asimetrij koje naglaavaju prostorna svojstva
moga tijela: desno i lijevo, gore i dolje. U ekstremnom smislu,
uitak prostora naginje poetici nesvjesnog, prema rubu ludila.
Uitak geometrije i u skladu s time uitak reda to jest, uitak
koncepata: tipine tvrdnje o arhitekturi koje se esto mogu
proitati, poput one koju navodi Encyclopaedia Britannica u
svome prvom izdanju iz 1773.: Arhitektura, budui da njome
vladaju proporcije, treba biti voena pravilom i kompasom.
Odnosno, arhitektura je stvar uma, prije geometrijska negoli
slikovna ili iskustvena umjetnost, stoga problem arhitekture post-
aje problem poretka dorski ili korintski red, osi ili hijerarhije,
rasteri ili regulacijske linije, tipovi ili modeli, zidovi ili oplate i,
naravno, gramatika i sintaksa arhitektonskih znakova postaju
pretekst za sofsticiranu i ugodnu manipulaciju. Dovedena do kra-
jnosti, takva manipulacija vodi prema poetici beivotnih znakova
odvojenih od stvarnosti, u suptilni ledeni uitak uma.
Ni uitak prostora ni uitak geometrije nisu (sami po sebi)
uitak arhitekture.
Frangment 2
VRTOVI UITKA
U svojim Observations sur lArchitecture objavljenim u Haagu
1765., Abb Laugier sugerirao je dramatinu dekonstrukciju arhi-
tekture i njenih konvencija. Napisao je: Tko god zna dobro obliko-
vati park, nee imati tekoa u iscrtavanju plana za gradnju grada
u skladu sa zadanom povrinom i poloajem. U to treba unijeti
pravilnost i matu, odnose i proturjeja te usputne, neoekivane
elemente koji scenu ine promjenljivom; veliki red u detaljima,
nered, pomutnja i zbrka na opem planu.
Laugierovi slavni komentari, zajedno sa snovima Capabilityja
Browna, Williama Kenta, Lequea ili Piranesija, nisu bili samo
reakcija na barokno razdoblje koje im je prethodilo. Dekonstruk-
cija arhitekture koju su predlagali prije je bila rani zahvat u
podruje uitka, protivno arhitektonskom redu toga doba.
Uzmimo za primjer Stowe. Park Williama Kenta izraz je sup-
tilnog dijaloga izmeu organiziranoga krajolika i arhitektonskih
elemenata: egipatske piramide, talijanskog belvederea, sakson-
skog svetita. Ali, te ruevine trebaju biti iitane manje kao el-
ementi slikovite kompozicije, a vie kao rastavljeni elementi reda.
Ipak, unato oitom kaosu, red je jo uvijek prisutan kao nuna
protutea senzualnosti vijugavih potoka. Bez znakova reda Kentov
bi park izgubio sve to podsjea na razum. Suprotno tome, bez
tragova senzualnosti drvea, ivica, dolina preostali bi samo
simboli jednoga nijemog i beivotnog stila.
Vrtovi su imali neobinu sudbinu. Njihova je povijest gotovo
uvijek anticipirala povijest gradova. Raster vonjaka u doba ranih
agrikulturnih postignua ovjeanstva prethodio je planu prvih
vojnih utvrda. Perspektive i dijagonale renesansnog vrta bile su
primijenjene na trgove i kolonade renesansnih gradova. Slino
tome, romantini slikoviti parkovi engleskoga empiristikog
razdoblja zacrtali su ulice u obliku polumjeseca i arkade iz bogate
tradicije urbanog dizajna engleskih gradova devetnaestog stoljea.
U
&
U

1
7
0

T
s
c
h
u
m
i
Graeni iskljuivo za pruanje zadovoljstva, vrtovi su poput najra-
nijih pokusa u onom segmentu arhitekture koji je tako teko izraziti
rijeima ili crteom; uitku i erotizmu. Bilo romantini ili klasini,
vrtovi sjedinjuju osjetilni uitak prostora s uitkom razuma na
najbeskorisniji nain.
Fragment 3
UITAK I NUNOST
Beskorisnost se nerado povezuje s arhitektonskim sadrajima.
ak i u doba kada je uitak naiao na neku vrst teorijske potpore
(zadovoljstvo, kao i korisnost i solidnost), upotrebljivost je uvijek
pruala praktino opravdanje. Jedan od mnogih primjera je uvod
Quatremrea de Quincyja uvod u poglavlje o arhitekturi u Ency-
clopdie mthodique objavljenoj u Parizu 1778. godine. Tamo ete
proitati defniciju arhitekture koja glasi da izmeu svih umjetnosti,
te djece uitka i potrebe s kojima je ovjek sklopio partnerstvo kako
bi mu pomogla da podnosi ivotne boli i prenosi svoje pamenje
buduim naratajima, zasigurno se ne moe porei da je arhitektura
na najistaknutijemu mjestu. Ako je se prosuuje samo sa stanovita
korisnosti, arhitektura nadilazi sve umjetnosti. Ona prua kvalitet-
no ozraje gradovima, uva zdravlje ljudi, titi njihovu imovinu te se
skrbi samo za sigurnost, spokoj i dobar poredak graanskog ivota.
Ako je De Quincyjeva tvrdnja bila u suglasju s arhitektons-
kom ideologijom svoga doba, tada je dvije stotine godina poslije
drutvena nunost arhitekture svedena na snove i nostalgine
utopije. Kvalitetno ozraje gradova danas je odreeno vie logikom
zemljine ekonomije, dok je dobar poredak graanskog ivota u
veini sluajeva poredak korporativnih trita.
Kao rezultat toga, veina arhitektonskih pothvata ini se zaro-
bljena u beznadnoj dvojbi. Ako s jedne strane arhitekti priznaju
ideoloku i fnancijsku ovisnost svoga rada, oni implicitno
prihvaaju drutvena ogranienja. Ako se, s druge strane, povuku u
samoizolaciju, bivaju optuivani za elitizam. Naravno, arhitektura
e sauvati svoju specifnu narav, ali samo ako samu sebe preis-
pituje, ako negira ili naruava formu koju konzervativno drutvo
od nje oekuje. Ili ponovno, ako je u novije vrijeme bilo razloga za
sumnju u nunost arhitekture, tada nunost arhitekture moe isto
tako biti njena ne-nunost. Takva potpuno bezrazlona konzumacija
arhitekture je, ironino, politika utoliko to uznemiruje etablirane
strukture. Ona takoer prua zadovoljstvo.
Fragment 4
METAFORA POREDAK VEZIVANJE
Za razliku od nunosti same gradnje, ne-nunost arhitekture neod-
vojiva je od arhitektonskih povijesti, teorija i drugih presedana. Te
veze pojaavaju uitak. Najpretjeranija strast uvijek je metodina.
U takvim trenutcima intenzivne elje, sustavnost preplavljuje
uitak do te mjere da nije uvijek mogue razlikovati organizacijska
ogranienja od podruja erotike. De Sadeovi su junaci, primjerice,
uivali zatvarati svoje rtve u najstroe samostane prije nego to bi
ih muili u skladu s paljivo, po preciznoj i opsesivnoj logici, postav-
ljenim pravilima.
Slino tomu, igra arhitekture je komplicirano poigravanje s pravil-
ima koja mogu biti prihvaena ili odbaena. Svejedno jesu li nazvani
systme des Beaux-Arts ili propisi pokreta moderne, ta sveprisutna
mrea obvezujuih pravila sapinje arhitektonsko oblikovanje. Ta
pravila, poput drugih vorova koji se ne mogu razmrsiti, uglavnom
paralizirajue sapinju. Meutim, kada se njima manipulira, tada
vezivanje poprima erotska znaenja. Ovdje nije vano razlikovati
pravila i uad. Ono to je bitno jest da ne postoji jednostavna tehnika
vezivanja: to su ogranienja brojnija i sofsticiranija, uitak je to
vei.
Fragment 5
RACIONALNOST
U Arhitekturi i utopiji povjesniar Manfredo Tafuri prisjea se kako
su racionalne pretjeranosti Piranesijevih tamnica dovele do krajnos-
ti Laugierove teoretske prijedloge reda i metea. Klasini rjenik
arhitekture je forma vezivanja koju je izabrao Piranesi. Postupajui
s klasinim elementima kao s fragmentiranim i uruenim simbo-
lima, Piranesijeva se arhitektura borila protiv same sebe i pritom je
opsesivna racionalnost tipova gradnje bila sadistiki dovedena do
najvieg stupnja iracionalnosti.
Fragment 6
EROTIZAM
Ve smo vidjeli da dvosmisleni uitak racionalnosti i iracionalnog
rasputanja priziva erotske konotacije. Koja rije upozorenja na ovom
bi mjestu bila nuna. Erotizam se ovdje koristi kao teoretski koncept
koji nema nita zajedniko s fetiistikim formalizmom i drugim
seksualnim analogijama potaknutim izgledom uspravnih nebodera
ili zaobljenih kunih ulaza. Prije svega, erotizam je suptilna tema.
Za uitak neumjerenosti potrebna je svijest u istoj mjeri koliko i
pohota. Ni prostor ni koncepti sami po sebi nisu erotini, ali jest
njihov spoj.
Krajnji uitak arhitekture je onaj nemogui trenutak kada arhi-
tektonsko djelo dovedeno do krajnosti razotkriva istodobno tragove
razuma i neposredno iskustvo prostora.
Fragment 7
METAFORA ZAVOENJA MASKA
Rijedak je uitak bez zavoenja ili zavoenja bez obmane. Razmislite:
katkad poelite zavesti i stoga djelujete na najpogodniji nain kako
biste postigli svoj cilj. Nosite krinku. Ili obratno, moete poeljeti
promijeniti uloge i biti zavedeni: pristajete na masku toga nekog
drugog, prihvaate njegovu ili njezinu lanu osobnost ak i ako znate
da ona prikriva neto drugo.
Ni u arhitekturi nije drukije. Ona je stalno u ulozi zavodnice.
Njene su krinke brojne: proelja, arkade, trgovi, ak su i arhitekton-
ski koncepti postali sredstvima zavoenja. Kao i maske, postavljaju
veo izmeu onoga to se smatra stvarnou, i njenih sudionika (vi
ili ja). Pokatkad oajniki elite proniknuti u stvarnost iza arhitek-
tonske maske. Uskoro, meutim, shvaate da je nemogue stvari
pojedinano razumjeti. Jednom kad razotkrijete ono to lei iza
maske, to je samo zato da biste otkrili drugu masku. Doslovni aspekt
maske (proelje, ulica) upozorava na druge sustave spoznaje, druge
naine itanja grada: formalne maske skrivaju socioekonomske, dok
doslovne maske kriju one metaforine. Svaki spoznajni sustav pri-
kriva neki drugi. Maske kriju druge maske, i svaka sljedea razina
znaenja potvruje nemogunost poimanja stvarnosti.
U
&
U

1
7
1

T
s
c
h
u
m
i
Svjesno usmjerene na zavoenje, maske su, naravno, razumska
kategorija. Pa ipak, njihova je uloga dvostruka: istodobno skrivaju
i razotkrivaju, pretvaraju se i hine. Iza svih njih nalaze se mrani
i nesvjesni tokovi koji su neodvojivi dio uitka arhitekture. Maska
moe uzdii pojavnost. Pa ipak, samom svojom nazonou govori da,
u pozadini, ima jo neeg.
Fragment 8
PRETJERANOST
Ako maska pripada svijetu uitka, sam uitak nije obino
preruavanje. Opasnost da se maska pomijea s licem dovoljno je
stvarna da nikada ne prui utoite parodijama i nostalgiji. Potreba
za redom nije izgovor za imitiranje prolih poredaka. Arhitektura
je zanimljiva samo onda kada vlada umijeem ometanja iluzija,
stvarajui kritine toke koje mogu poeti i zavriti u svako doba.
Uitak arhitekture zajamen je onda kada arhitektura ispuni neija
oekivanja u prostoru i kada utjelovljuje arhitektonske ideje, kon-
cepte ili arhetipe inteligentno, inventivno, sofsticirano i s ironijom.
Ipak, postoji i poseban uitak, koji se raa u konfiktima: kada je
osjetilni uitak prostora u konfiktu s uitkom reda.
Nedavna opa fascinacija povijeu i teorijom arhitekture ne znai
nuno i povratak na slijepu poslunost proloj dogmi. Naprotiv,
sugerirao bih da se krajnji uitak nalazi u najstroe zabranjenim
dijelovima arhitektonskog djela; gdje su granice izopaene, a zabrane
prekrene. Ishodina toka arhitekture je distorzija izmjetanje
svijeta koji okruuje arhitekta. Pa ipak, takav nihilistiki stav je
samo prividan: ovdje se ne bavimo destrukcijom, ve pretjeranou,
razlikama i ostacima. Zanemarivanje funkcionalistikih dogmi,
semiotikih sustava, povijesnih prethodnika ili formaliziranih
proizvoda proteklih drutvenih ili ekonomskih prisila, nije nuno
pitanje subverzije, ve ouvanja erotskoga kapaciteta arhitekture
naruavanjem forme koju veina konzervativnih drutava od nje
oekuje.
Fragment 9
ARHITEKTURA UITKA
Arhitektura uitka poiva tamo gdje naglo koincidiraju koncept i
iskustvo prostora, gdje se arhitektonski fragmenti sudaraju i stapaju
u ushitu, gdje je arhitektonska kultura beskonano dekonstruirana,
a sva su pravila prekrena. Nema metaforinog raja, samo nelagoda
i neuravnoteenost oekivanja. Takva arhitektura propituje akadem-
ske (i popularne) pretpostavke, uznemiruje steene ukuse i njene
arhitektonske uspomene. Ponitava sve tipologije, morfologije,
prostorne kompresije, logike konstrukcije. Takva je arhitektura
perverzna jer njeno stvarno znaenje lei izvan njene utilitarnosti ili
namjene, a napokon nije ak nuno ni usmjerena na pruanje uitka.
Arhitektura uitka ovisi o posebnom umijeu koje e ju zadrati
u stanju opsjednutosti samom sobom, na tako neodreen nain da
se nikada ne preda istoj savjesti ili parodiji, slabosti ili delirinim
neurozama.

Fragment 10
OGLAAVANJE ARHITEKTURE
Ne postoji nain da se arhitektura izvede u knjizi. Rijei i crtei
mogu samo proizvesti prostor papira, a ne i iskustvo realnog pro-
stora. Po svojoj je defniciji prostor papira imaginaran: on je slika.
Ipak, onima koji ne grade (bilo zbog okolnosti, bilo iz idejnih razloga
nije vano) ini se sasvim normalnim zadovoljiti se reprezentiran-
jem onih dijelova arhitekture to pripadaju mentalnim konstruktima
imaginaciji. Ono neizbjeno razdvaja osjetilno iskustvo realnog
prostora od razumijevanja racionalnih koncepata. Meu ostalim,
arhitektura je funkcija i jednog i drugog. I ako se ijedan od tih
kriterija ukloni, arhitektura e poneto izgubiti. Pa ipak, udno je da
arhitekti uvijek moraju kastrirati dio svoje arhitekture kad god ne
rade u realnim prostorima. Stoga se namee pitanje: zato bi prostor
papira, knjige ili asopisa trebao zamijeniti arhitektonski prostor?
Odgovor se ne nalazi u datostima medija ili u nainu na koji se
arhitektura razglauje. Prije bi se mogao nai u samoj naravi arhi-
tekture.
Navedimo primjer. Postoje neke stvari kojima se ne moe pristu-
piti frontalno. One zahtijevaju analogije, metafore ili zaobilazne
putove kako bi ih se moglo shvatiti. Primjerice, psihoanaliza
razotkriva nesvjesno kroz jezik. Kao i maska, jezik upuuje na neto
drugo osim sebe sama. On to moe pokuati skriti, istodobno to
podrazumijevajui.
Arhitektura nalikuje na maskiranu fguru. Ne moe se je laga-
no razotkriti. Uvijek se krije: iza vrpci, rijei, propisa, obiaja i
tehnikih ogranienja. Pa ipak, sama tekoa otkrivanja arhitekture
ini je silno poeljnom. Razotkrivanje je dio uitka arhitekture.
Na slian se nain stvarnost krije iza oglasa. Uobiajena funkcija
oglasa reproduciranih opet i iznova, u suprotnosti s arhitekton-
skim djelom koje je jedinstveno jest da pokrenu udnju za neim
veim od same stranice asopisa. Kada ih se odvoji od uobiajene
potkrijepljenosti robnim vrijednostima, oglasi su konana forma
asopisa, iako na pomalo ironian nain. A kao to ima oglasa za
arhitektonske proizvode, zato ih ne bi bilo i za proizvodnju (i re-
produkciju) arhitekture?

Fragment 11
UDNJA/FRAGMENTI
Postoje brojni naini da se arhitektura izjednai s jezikom. tovie,
takva jednaenja esto zavravaju redukcijom i iskljuenjem.
Redukcijom utoliko to se te jednakosti obino izopae im arhi-
tektura pokua proizvesti smisao (Koji smisao? iji smisao?), to
zavrava time da jezik biva sveden na svoju kombinatornu logiku.
Iskljuenjem, pak, utoliko to su iz tih jednakosti uglavnom izostav-
ljena neka od vanih otkria u Beu poetkom dvadesetog stoljea,
kada je jezik prvi put razmatran kao stanje nesvjesnog. Tad su snovi
bili analizirani kao jezik i kroz jezik; jezik je nazvan glavnom ulicom
nesvjesnog. Openito govorei, javljao se kao niz fragmenata (froj-
dovski pojam fragmenta ne pretpostavlja lomljenje slike ili cjeline,
ve dijalektiku viestrukost procesa).
Izjednaena s jezikom, takoer, arhitektura se moe jedino iitati
kao niz fragmenata koji tvore arhitektonsku realnost.
Frangmenti arhitekture (djelii zidova, soba, ulica, ideja) su sve
to se zapravo moe vidjeti. Ti su fragmenti kao poeci bez svretaka.
Uvijek postoji rascjep izmeu fragmenata koji su realni i fragmenata
U
&
U

1
7
2

T
s
c
h
u
m
i
koji su virtualni, izmeu pamenja i mate. Ti rascjepi postoje
samo kao prijelaz od jednog fragmenta k drugom. Oni su prije
releji nego znakovi. Oni su tragovi. Oni su izmeu.
Nije vaan sraz tih proturjenih fragmenata, ve kretanje
izmeu njih. A to nevidljivo kretanje nije dio ni jezika, ni struktu-
ra ( jezik ili struktura rijei su svojstvene modusu itanja arhitek-
ture koji se ne uklapa u potpunosti u kontekst uitka); nije nita
doli stalan i promjenljiv meuodnos u samom jeziku.
Nije vano kako su takvi fragmenti organizirani: volumen, visi-
na, povrina, stupanj zatvorenosti, bilo to. Ti su fragmenti poput
reenica u znacima navoda. Ipak, oni nisu citati. Jednostavno se
pretapaju u djelo (kao suprotnost kolanoj tehnici). Mogu biti iz-
vadci iz raznih diskursa, ali to samo pokazuje da je arhitektonski
projekt tono tamo gdje razlike nalaze sveobuhvatan izraz.
Stari flm iz 1950. dao je naziv za ovo gibanje izmeu frag-
menata. Glasio je udnja. Da, Tramvaj zvan udnja savreno je
oponaao kretanje prema neemu to stalno nedostaje, prema
odsutnosti. Svaka scena, svaki fragment ciljao je na zavoenje koje
bi se uvijek rasplinulo u trenutku kada bi bilo blizu ispunjenja. I
svaki bi put fragment bio zamijenjen drugim. udnju se nikada
nije moglo vidjeti. Pa ipak je bila stalno prisutna. Isto vrijedi za
arhitekturu.
Drugim rijeima, arhitektura nije zanimljiva zbog svojih
fragmenata i onoga to oni predstavljaju ili ne predstavljaju. Niti
se ona sastoji od bilo koje forme izvanjtenja nesvjesnih udnji
drutva ili njegovih arhitekata. Niti je samo reprezentacija tih
elja kroz neku fantastinu arhitektonsku sliku. Zapravo, ona
moe djelovati samo kao primatelj u kojem se vae elje, moje elje,
mogu odraavati. Stoga djelo arhitekture nije arhitektonsko zato
to zavodi ili zato to ispunjava neku utilitarnu funkciju, ve zato
to pokree rituale zavoenja i nesvjesno.
Rije upozorenja: arhitektura moe vrlo dobro aktivirati takva
kretanja, ali to nije san (pozornica na kojoj nesvjesne udnje
drutva ili pojedinca mogu biti ispunjene). Ona ne moe zadovoljiti
vae najlue fantazije, ali moe nadii granice koje one postavljaju.
INTERVIEW
U&U Kaite nam za poetak neto o specifnostima
vaeg pristupa (arhitekturi)?
T, B Oduvijek sam smatrao da je arhitektura dobar nain
razumijevanja svijeta. Moete biti flma, matematiar,
znanstvenik ili pisac i pokuavati shvatiti o emu se radi u
svijetu u kojemu ivite. Arhitektura je slina. Drugim rjeima,
niste jednostavno samo netko tko gradi kue, ili neto slino,
ve ste takoer onaj koji pokuava razumjeti kako stvari
funkcioniraju, pa tvrdim da je arhitektura oblik znanja, a
ne obrnuto, znanje oblika. Osobno sam uvijek bio fasciniran
uporabom arhitekture kao sredstvom za uenje o svijetu.
U&U Sjajna defnicija! Znai li to da se radi o vrsti
medija putem kojega ste povezani sa svijetom?
T, B Tako je. U tome se sluaju vjerojatno radi o neemu to je puno
osobnije. Potpuno sam fasciniran gradovima i naseljima,
nainom na koji povezuju drutvo. Arhitektura je dio toga.
Nikada ne razdruujem arhitekturu od gradova, volim gradove
i razlog zbog kojega primjerice ivim istovremeno u New Yorku
i Parizu kreui se naprijed-natrag meu njima nije jer je
to nain na koji organiziram svoju profesionalnu aktivnost
(smijeh), ve prvenstveno zbog ugode i subjektivnih razloga,
to je dio mog naina razumijevanja svijeta. Evo primjera
jako se protivim preuzimanju ideja iz ideologija koje gledaju
samo u jednome pravcu. Volim sueljavanje, umnoenost i
razlikovnost, a gradovi su poput toga, oni se opredmeuju
u razlikama te katkada u sukobu, ali i kroz sueljavanje
ideja. Nain na koji vidim arhitekturu je vrsta podraavanja
novih ideja, udnovatih jukstapozicija itd, u nekom smislu
oboje teoretsko stanovite i osobno zadovoljstvo.
U&U Kako to uspijevate inkorporirati u vae projekte,
budui da se radi o procesu koji je ipak pogled
jedne osobe na stvari oko nje, programiranje-
reprogramiranje, no na kraju ipak jedno vienje?
T, B Kada primate upute za greevinu ljudi vam izloe svoje
zahtjeve, znate da to morate rijeiti i uvijek to inite, no
ima veliki broj stvari koje ostaju neizgovorene te je pitanje
kako uskladiti sve te razliitosti zajedno. Evo jednostavnoga
primjera prije mnogo i mnogo ljeta ljudi su radili kue u
kojima bi svaka soba vodila u drugu, tada su negdje u 17.
stoljeu izmislili hodnik kako bi svakoj sobi dali privatnost,
pa ste imali hodnik i sobe, no imali ste i razliit tip odnosa
meu ljudima. Kada projektirate kuu, veu zgradu ili ak
grad, kao arhitekt ste u mogunosti odrediti koje vrste
interakcija meu ljudima u njima elite. Ta neobina mo koju
Razgovor vodili: Maroje Mrdulja i Kreimir Rogina
U
&
U

1
7
3

T
s
c
h
u
m
i
arhitekti posjeduju je jedna od stvari koja me veoma zanima.
U&U Da li u procesu projektiranja interferirate s,
nazovimo ih, ekspertima iz drugih struka?
T, B Ne bih rekao da interferiramo, ve ih pokuavam uvesti u
neku vrstu dijaloga, katkada uim od njih... Uobiavam rei da
je arhitektura u biznisu uvoza i izvoza. Pogledate li povijest
jezika, vidjet ete kako su mnoge discipline koristile pojam
arhitekture da bi objasnile kako funkcioniraju, znate o emu
govorim struktura drutva, piramida moi, temelj
naih institucija itd, drugim rjeima uporaba arhitektonskih
metafora. Te su discipline posuivale od arhitekture. U isto je
vrijeme arhitektura esto gledala prema, primjerice, prirodnim
znanostima s izvjesnim paralelama prema organicizmu itd.
Dakle arhitektura takoer posuuje od drugih disciplina. Vrlo
sam sumnjiav prema arhitektima koji govore o autonomiji,
koji kau da ona treba govoriti iskljuivo vlastitim rijeima
poput religije, jer ja ju vidim puno vie kao dijalog...
U&U No ne radi li se danas o nekoj vrsti mode,
to multidiscipliniranje...
T, B Ima neto od toga, ali ne sagledavam to prvenstveno kao
modu, vie kao neminovnost. Prije dvadeset godina sam
odrao predavanje, mislim da je to bilo u Barceloni, bio
sam u to vrijeme zainteresiran za flm i knjievnost...
Sljedei su dan u novinama izali svekoliki napadi koji su
govorili: gospodine Tschumi, zar ne shvaate da je umjetnost
umjetnost, kazalite je kazalite, flm je flm - arhitektura
jest arhitektura! ini mi se da su danas ljudi puno vie
otvoreniji miksu meu disciplinama. Mislim da je to vano,
pa uobiavam rei da sam nauio vie o arhitekturi itajui
flmsku teoriju nego iz nekih arhitektonskih knjiga.
U&U Jesam li u pravu kada kaem da je flm neka
vrsta vae omiljene druge discipline...
T, B Za mene je vaan, ali nije jedina stvar. Film je vaan
zato to su njegovi protagonisti uvijek tijela koja se
kreu kroz prostor, to je polazite kinematografje.
Kretanje tijela u prostoru je takoer dio arhitekture.
U&U Recite nam neto o vaim korjenima. Koga smatrate svojim
prethodnicima, neki arhitekti, pokreti, mislioci...?
T, B Govorit u samo o dvadesetom stoljeu, vrlo je jasno da sam bio
fasciniran ranom avangardom, u flmu su to bili Eisenstein ili
Dziga Vertov, u umjetnosti svi rani, od konstruktivuista preko
ekspresionista do nadrealista, cijeli sklop misli koje su imale
enorman utjecaj na mene, ne nuno na tipino modernistiki
nain, esto su to bili pokreti koji su bili iskljueni iz
modernizma... Dakle, te su me rane avangarde silno zanimale,
poput ekspresionistikog fma primjerice... I tada, u jednom
dobu intelektualne povijesti, neka istraivanja oko ljudi
poput Jamesa Joycea do Bataillea, mislilaca poput Derridae
i sl... Bili su vrlo znaajni partneri u diskusiji - inzistiram
na tom pojmu jer morate sueliti svoje ideje s idejama
drugih ljudi. U drugim su se poljima istraivale odreene
stvari koje su za mene kao arhitekta bile veoma vane.
U&U to je s arhitektima, Cedricom Priceom i
njegovom generacijom primjerice?
T, B Sigurno bih izdvojio Cedrica kao jednog od njih, iz vrlo
jednostavnog razloga, on je postavljao pitanja, fundamentalna
pitanja o tome to arhitektura jest, bio je jedan od nekolicine
koji je oblikovao programe... Ispriat u vam anegdotu o
Cedricu. Dobio je narubu da projektira kuu za suprunike
i radio je s njima nekoliko mjeseci. Vratio im se i rekao da
ono to trebaju nije kua, ve rastava, i izgubio je narubu.
Mislim da je to upravo ono to mi arhitekti moramo initi.
U&U A utjecaj njegovog negiranja forme kao
primarnog arhitektonskog zadatka?
T, B Apsolutno, rekao bih da arhitektura
nije o formama ve o idejama.
U&U Recite nam neto o vaem stavu protiv prihvaanja
arhitekture kao dizajna odnosno pravljenja oblika.
T, B Jednostavno bih ustvrdio da je forma uvijek u vezi s
nein nematerijalnim i bez forme. Ukoliko poinjete
s konceptima, odnosno idejama, onda je arhitektura
materijalizacija toga koncepta, za to vam je potrebna
geometrija i materijalnost. I to je krucijalno, silno se
protivim arhitekturi koja zapoinje formom, arhitektonskim
povijestima koje su povijesti oblika - mislim da se tu radi
o korupciji onoga o emu arhitektura zapravo jest.
U&U Svia mi se vaa teza da asimetrine zgrade nisu
nita vie demokratine od simetrinih...
T, B (Smijeh)
U&U Ono za to su ljudi jako zainteresirani je odnos arhitekture
i politike te kapitalizma s ime ste se puno bavili. Ti su
se odnosi intenzivno mijenjali od 1968. do danas. Moete
li nam rei neto o toj promjeni i vaoj poziciji u njoj?
T, B Mislim da se moj osobni stav nije puno promijenio, no
stvari uokolo su doivjele promjene. Arhitektura je postala
puno vie oblik konzumerizma, ili potroiva forma, ako
hoete. Drugim rijeima, pakirate zgrade na nain na koji
pakirate proizvode. Uvijek sam volio pojam kondicioniranja,
poznajete engleski izraz conditioner ili conditioning, poput
ampona, u svrhu brandiranja, prodaje proizvoda. Meni je
manje vano kondicioniranje dizajna od sasvim suprotnoga
pojma dizajniranja kondicija, odnosno to mi arhitekti
moemo initi za drugaije stilove ivota, odnose meu
ljudima ili, puno intelektualnije, odijela. No tu se ne radi o
poljepavanju, pravljenju jednostavnih estetikih objekata...
Kako kua izgleda je manje vano od onoga to ini, to mora
imati oblije i naravno da ga elite uiniti lijepim, to nije
problem, no mora zapoeti s konceptom i onim to ini.
U&U Mislite li jo uvijek da prostor moe promijeniti svijet?
T, B Uh, zapravo nikada nisam mislio da moe mijenjati svijet.
Ne moete znaajno promijeniti politiku strukturu,
ekonomski sustav putem arhitekture, odnosno prostorima,
iako postoji oblik meuodnosa te unutar date strukture
moete svakako otvoriti izvjesne potencijale kojih tu
prije nije bilo. Zato u mnogo sluajeva svoju ulogu vidim
u pokuaju oblikovanja tih potencijala. Ne bih bio
toliko naivan da pomislim kako je mogue promijeniti
socio-ekonomsku strukturu drutva graenjem.
U&U Kako danas gledate na svoj projekt parka la Villette u Parizu?
T, B Znate to, mislim da je fantastino da se to moglo uiniti,
povijesno. Stjecanje... Odreeno je vremensko razdoblje
dozvolilo projekt koji je veoma sloen, trebalo je dvanaest,
odnosno petnaest godina da se izvede uz pet razliitih
garnitura vlasti, stvaranje mjesta koje je danas nevjerojatno
uspjeno, mnoina mladih ljudi koji ga koriste, do te mjere
da bi ga sada trebalo renovirati (smijeh). Da, vrlo sam
zadovoljan tim projektom, mislim da sam imao sree s njim.
U&U Nije li paradoks raditi tipologiju poput folies, a
U
&
U

1
7
4

T
s
c
h
u
m
i
istovremeno biti izrazito aktivistiki nastrojen?
T, B Jedan od razloga zato sam (paviljonima u La Villetteu) dao
to ime je blago ironiki, no postojao je i drugi razlog, a to
je injenica da na francuskome folie znai i ludilo. Budui
da je ludilo neposredan upit racionalizmu, uvijek sam bio
zainteresiran za istraivanje onoga to se ne moe vrednovati
u okviru konvencionalne mudrosti. Zato sam upotrijebio rije
folie, zbog njenih drugih znaenja, ne samo kao mali paviljon
u parku, ve takoer i kao znaajniji nivo iracionalnosti.
U&U Kako sada gledate na vau knjigu Arhitektura i
disjunkcija nedavno objavljenu kod nas?
T, B Jako sam sretan da je knjiga prevedena na hrvatski, ak i prije
nego je prevedena na francuski! Mislim da su neki djelovi jo
uvijek veoma vani, nepromijenjeni, dio razdoblja s kojim jo
uvijek radim, no ima dijelova, kao primjerice oni gdje napadam
odreeni tip historicistikog postmodernizma, arhitektonskog
konzervativizma, koji danas vie nisu toliko vani jer nitko,
ili tek nekolocina radi na taj nain. Stvari se mijenjaju, no
veina koncepta i takozvanih strategija koje su prodiskutirane
u knjizi za mene su jo uvijek veoma vane i vrijedne.
U&U Dugo ste djelovali iskljuivo kao teoretiar, kao netko
tko razvija koncpete i naine njihovog posredovanja.
Naposlijetku ste poeli i graditi. Je li taj prijelaz bio teak?
T, B Jest. Arhitekturom se moete baviti koristei rijei i crtee
ili pak gradnjom u stvarnim materijalima. Kada koristite
rijei i crtee rezultat je vrlo brz, oni su feksibilni i laki za
provjeru. Graevine su vrlo teke, ne samo po masi nego
i zbog stotina ljudi koji su ukljueni u njihov nastanak.
Takoer, graevine su skupe i ukljuuju legislativne i
produkcijske sustave. One su spore. Tijekom gradnje
nije jednostavno ispuniti zahtjeve konceptualne ili
intelektualne iskrenosti. Istovremeno, rije je o neemu
izuzetno fascinantnom, o jednoj od uope najuzbudljivijih
djelatnosti. Sjajno je kada razvijete koncept i zatim ga uspijete
prevesti u stvarni prostor, u socijalni i osjetilni prostor.
U&U U svojim esejima uveli ste temu arhitektonskog
paradoksa defniranog kao suprotnost izmeu metafora
labirinta-osjetilnog i piramide-intelektualnog. Kako
ste u svojim zgradama razrijeili taj paradoks i
postoji li uope mogunost njegovog nadilaenja?
T, B Nisam ga nadiao, to se ne moe uiniti. Paradoks
labirinta i piramide je uvijek prisutan, ta neobina
nemogunosti ili ambivalentnost. Mislim da je
on posebno uzbudljiv aspekt arhitekture.
U&U Dakle, inkorporirali ste ga u svoju arhitekturu?
T, B Trudim se koliko god mogu.
U&U Prije nekoliko dana je izaao trei dio iz serije knjiga
vaih projekata pod nazivom Event Cites. Koristite
nain arhitektonske prezentacije koja je specifan
po koceptualnom pristupu, koritenju prostorno-
vremenskih dijagrama i kolaa. Koji je odnos izmeu takve
grafke medijacije arhitekture i stvarnog prostora?
T, B On istovremeno postoji i ne postoji. Uvijek teite apsolutnoj
jasnoi. Sjajno je kada razvijete koncept i prevedete ga u
materijalnost a da pri tome zadrite jasnou koncepta tako da
on bude svima shvatljiv. Istovremeno, taj zahtjev nije nuan
preduvijet sam po sebi. Za proizvoaa satova smo upravo
zavrili zgradu sa metalnom ovojnicom koja jednako prekriva
i proizvodni i administrativni dio. Na taj nain smo izbjegli
podjelu izmeu plavih i bijelih ovratnika, izmeu tehnikih
radnika i uprave. Dijagram zgrade je nevjerojatno jednostavan
i pokuali smo ga prevesti u arhitekturu tako da zadrimo
jasnou ali da pri tome postignemo i osjeaj ljepote pa zgrada
ima odista izuzetnu pojavnost. Dakle, dijagrami se vezuju
za ideje, ali za one koje mogu biti prevedene u arhitekturu.
U&U Kako komentirate sve veu rairenost takozvanog
dijagramatskog projektiranja? Mislim da ste na taj
nain razmiljanja imali prilino jak utjecaj, ukazjui da
projektiranje ukljuuje moderiranje procesa unutar zgrade
ili urbanog podruja, a da je forma posljedica a ne povod.
T, B Nadam se da je tako. Prilikom projektiranja ste uvjetovani
nizom zahtjeva koji su zadane teme, a ne stvar izbora. Morate
uiniti ono to vam drugi kau. Radite unutar konteksta
koji je politiki, socioloki, geografski, ekonomski
Kao arhitekt djelujete u vidu neke vrste moderatora i
posrednika, a istovremeno pokuavate razviti koncepte.
Prema tome, to nije jednostavna djelatnost. Kreete se
izmeu velikog broja kriterija i okolnosti i morate imate
vrlo jasnu ideju o tome kako da ih pribliite i ujedinite.
Neizbjeno, morat ete provjeriti dijagrame kako biste
shvatili na koji nain pomiriti sve te razliite komponente.
U&U U vie navrata ste pisali o transgresiji. to u arhitekturi trai
trangresiju? Koje se granice u arhitekturi trebaju prekoraiti?
T, B Postoje dva vida tog problema, jedan je jednostavniji a
drugi vie flozofski. Jednostavan pristup se odnosi na
injenicu da previe ljudi misli da arhitekturu treba raditi
na tono odreen nain, da postoje ispravna i pogrena
arhitekutra, postoji vjerovanje u odreene forme klasicizma
B. Tschumi Parc de la Villette, Paris
U
&
U

1
7
5

T
s
c
h
u
m
i
ili modernizma. Treba prekoraiti mehaniki usvojene ideje
o tome to sainjuje dobru arhitektru. Kompleksniji pristup
na neki nain zapoinje od esencije arhitekture. injenica je
da je arhitektura uvijek na rubu, na razmei izmeu koncepta
i doivljaja. Ta ideja napetosti izmeu dvaju teritorija od
kojih je jedan izrazito apstraktan, a drugi izrazito osjetilan
je jedan od fascinantnih aspekata arhitekture. Pisac i flozof
Georges Bataille je iskoristio izraz transgresija kako bi
objasnio tu vrlo fnu liniju izmeu koncepta i osjetilnosti.
U&U Slaete li se da je kritika arhitektura teritorij sukoba
izmeu konzervativnih i progresivnih silnica, ne
sa formalnog nego sa drutvenog stanovita?
T, B Mislim da jest, no to nikada nije jednostavno odrediti
uslijed razliitosti interpretacija. U nainu koritenja
prostora nita nije jednoznano. Moete razliito projektirati
prostore, ali nain na koji se on koristi mu daje znaenje
ili njegove mogue interpretacije. Arhitekt moe svjesno
razvijati projekt a da se on ipak okrene protiv njega
samog. Nisam siguran koliko sam jasan. Ako projektiram
ulicu, ona moe biti koritena i za demokratsku i za
autoritarnu namjenu. Kao arhitekt, ja jedino mogu otvoriti
mogunosti o kojima ljudi nisu nikada razmiljali.
U&U Recite nam neto o ulozi arhitekta u Digitalnoj eri. Znamo
da ste kao dekan kole arhitekture na Columbiji poetkom
devedesetih pokrenuli prvi nepapirnati studio...
T, B Dopustite mi da se vratim 500 godina unatrag kada su
arhitekti radili neposredno na gradilitu zajedno sa zidarima,
kao dio procesa gradnje. Negdje u 17. stoljeu dogodilo se
odvajanje arhitekata i ljudi koji stvarno grade na lokaciji.
Arhitekt je crtao, a drugi su gradili, tada su oformljene prve
akademije. U 19. stoljeu su se poele razvijati nove tehnologije
bez neposrednog upliva arhitekata. Nisu arhitekti izmislili
liftove ili nove tipove elika kako bi se poveali rasponi, no
te su nove tehnologije imale ogroman utjecaj na arhitekturu.
Takoer nain na koji su arhitekti poeli razmiljati, razvitak
prirodnih znanosti itd, poeo je mijenjati njihov odnos prema
konceptima... Uvijek se radi o evoluciji, i kada je krajem
osamdesetih i poetkom devedesetih godina raunalna
tehnologija postala puno pristupanijom, razmiljali smo da
je moda mogue na nju gledati ne samo kao na jednostavno
sredstvo ubrzavanja crtakoga procesa ili injenja stvari
preciznijima, ve takoer da moemo konceptualno primijeniti
prednosti alata kako bismo razvili novi, odnosno drugaiji
nain razmiljanja. Bili smo sretni to nam je uilina
institucija omoguila slobodu misli, tako da smo mogli
testirati stvari ne znajui kuda e nas odvesti. Razlog zbog
kojega sam priu postavio u kontekst itave povijesti evolucije
arhitektonskoga medija i sredstava je taj to se radi o procesu.
udesno je da je arhitektura jo uvijek vrlo mlada disciplina,
drugim rijeima u sljedeih dvadeset, pedeset, sto godina,
oekujem da e jo vie evoluirati - i zato je tako fascinantna.
U&U to je sljedee od Bernarda Tschumija?
T, B (Smijeh) Momentalno radimo na nekoliko projekata koji se
igraju sueljavanjem koncepta, konteksta i sadraja (content),
odnosno kako te tri kategorije meusobno interferiraju.
Koristimo stvarna zdanja poput novog muzeja na akropli u
Ateni ili kompleksa u Kini da bismo testirali nae zamisli.