GEORG SIMMEL KONTRAPUNKTI KULTURE

(kako se radi o skupu radova, a ne jednom djelu...podosta misli i konkluzija se ponavlja...ali svejedno se mora proitati kako bi se isitalo)

1. KULTURA STVARI I KULTURA LJUDI 1.1. POJAM I TRAGEDIJA KULTURE

= Prva i temeljna dualnost potie iz ovjekova neuklapanja u prirodu danost svijeta, ve joj se suprotstavlja u konfliktu. Ova dualnost uvjet je vjenog procesa subjekta i objekta. Dualizam sub-obj. = Duh proizvodi tvorevine neovisno o dui ili onome tko prihvaa ili odbija. Subjekt sebe vidi nasuprot drutvenih pojmova (npr. religija, znanost, tehnika objektivne stvari), a duh kao objekt postavlja suprotnost ivotnosti koja tee. = Usred tog dualizma prebiva kultura, po Simmelu, kultura je put due prema samoj sebi, oslobaanje svoje elastinosti i razvijanja danog zametka (ostvarivanje potencijalnosti. = Neivo ima samo sadanji trenutak, a ono ivo posjeduje budunost (potencijal) jednako kao i prolost, naime, sva duevna kretanja (npr. htijenje i poziv) usmjerena su prema budunosti. = Iako se sazrijevanje due odvija provincijalno, ipak su sva ta lokalna kreanja putevi dovoenja due do sebe, aktualizaciji biti e ovo metafizika pretpostavka nae praktine i osjeajne biti. = Nismu kultivirani time to posjedujemo jedno specifino znanje ve smo kultivirani u spletu znanja u kojem mogue ispoljava pojedino, dakle kultura e biti i put od zatvorenog jedinstva kroz razvijeno mnotvo do razvijenog jedinstva. Ipak nas same ograniava injenica da dijelimo interes za dijelom svekupunog. = Sam jezik prua vodilju razumijevanja. Drvo jabuke nazivamo kultiviranim tek onda kada ono da svoj plod jabuke, neto to potencijalno ima u sebi, a jarbol napravljen od istog drva neemo nazvati oblikom kultiviranosti jer je to izvanjsko djelovanje. = Uvjetovanost kulture iskazuje se u gornjem primjeru neto kultivirano neemo smatrati onim to nije vlastiti razvoj due niti emo kultiviranim nazvati ono to jest dio due, ali mu objektivno ne treba vanjski utjecaj. = Dui je potrebna interakcija kroz objektivne stvari civilizacije kako bi sebe nala. Mora ih ukljuiti. = Kultura nastaje tako to se spoje dva elementa od kojih je nijedan ne sadri sam za sebe: subjektivna strana due i objektivni duhovni proizvod. = Dualizm u kojem subjekt , upuen na svoje vlastite granice, stoji nasuprot objektu koji postoji sam za sebe doivljava neusporedivu preobrazbu kada su obje strane duh. Subjektivni duh mora napustiti svoju subjektivnost, ali duhovnost ostaje kako bi nastao odnos s objektivnim kroz koji se kultivira. = Postoji neprijateljstvo ivotnog i stvaralakog procesa due. Bezgraninom ivotu stvaralake due suprotstavlja se nepromjenjiv proizvod pa se esto ini da stvaralaka dua umire u vlastitom proizvodu. To je jedan od osnovnih oblika nae patnje zbog prolaznosti i prisutnosti vlastitih fantazija.

= Specifino je ovjekovo bogatstvo to to proizvodi objektivnosti ivota pripadaju i specifinom poretku vrijednosti (umjetnost, tehnika, religija...). U srei koju stvaralac osjea u svom djelu , uz rastereenje od unutarnjih napetosti, dokaz subjektivne snage, zadovoljstvo zbog ispunjenja zahtijeva, nalazi se i nekakava objektivna zadovoljenost time to je kozmos obogaen dodatnim djelom. tovie, bez tog vanjskog podraaja osobnog zadovoljstva, subjektivnog, vjerojatno ne bi bilo (Na kraju krajeva, autorima se esto njihovi vlastiti radovi gade). = Ipak, same vrijednosti naa su tvorevina. Promatramo li prirodu, ona je objektivna kontinuirano povezana cjelina koja niemu ne pridaje naglaska. Tek ovjek bira dijelove i provlai ih simboliki, naziva blaenim, lijepim, ugodnim, okrutnim, itd, ovisno o liniji svoje subjektivnosti kojoj podreuje prirodu te se prijenosom prirode kroz vlastitu interpretaciju tek neto objektivno obogati. = Polariziraju li se ti momenti, s jedne strane imamo procjenu subjektivnog, a s druge objektivnu vrijednost. Stoga se kultura provodi kroz oba. Pojam kulture moe se oformirati na sljedei nain: da bi predmet kulture stekao znaenje kulturne vrijednosti mora postati i vrijednost u nekom predmetnom nizu. Biti e vrijednost samo ako taj parcijalni razvoj podie nae cjelokupno ja (u onom procesu samo-ostvarivanja). = Isprovocirane su i dvije negativne pojave povijesti duha: 1) Centralizirano naglaavanje kulture gdje objektivni faktori smetaju u svom predmet.sadr. 2) Praznina kulture koja niti ne moe ukjuiti objektivne faktore po predmetnom sadraju = Kultura ostaje izvan igre sve dok dua ide svojim putem samo kroz vlastito podruje i dovrava se u istom samorazvoju vlastite biti. = Proizvodi duha koji su sazreli u zasebnu idejnu egzistenciju u svom najdubljem smislu ne poklapaju se s njegovom kulturnom vrijednou. Savrenstvo umjetnikih djela odreuju se normama koj se bave same sobom, rezultat istraivanja mora biti istinit i nita drugo, religija nalazi svoj smisao samo u spasenju due, itd. = Zanimljivo, esto su oni usmjereni samo na subjekt (onaj koji pita o spasu due ili idealu razvoja) i oni usmjereni samo na objekt (ispunjavanje svoje ideje i nije druge s kojom bi mogla biti povezana) ostaju ravnoduni prema umjetnosti. Krajnost prvog tipa pustinjak je na stupu, krajnost drugog specijalist zarobljen u disciplinarnom fanatizmu. Frapantno (iznenaujue) je to nosioci nedvojbenih kulturnih vrijednosti poput religije ili tehnike preziru kulturu ili joj se suprotstavljaju. Kako je uvijek sinteza, zakidanjem subjektivnog razvoja ili objektivne vrijednosti, kultura se negira. = Pojedinci mogu biti vie ili manje kultivirani, ali ne specijalistiki ovako ili onako; predmetno posebna kultura pojedinca moe znaiti samo ili to da se kulturno i kao takvo nadspecijalistiko dovrenje pojedinca uglavnom odvijalo pomou tog jednog jednostranog sadraja ili da je uz njegovu pravu kultiviranost nastalo jo i znatno umijee ili znanje u pogledu nekog odreenog predmetnog sadraja. Npr. umjetnika kultura pojedinca znai da su samo perfekcije u umjetnosti dovele do dovrenja cjelokupnog bitka osobe.

= Dualizam subjekta i objekta i pukotina izmeu nije samo na razini njihova bitka. Unutarnja logika po kojoj se razvija svaki od njih nije jednaka logika jednog naspram drugog. Oni se sintetiziraju, ali graevne logike su razliite, takore'. ini svojevrsnu tragediju. tovie, paralelizam nije principijalno nuan -> religija, koja je proizlala na ideji spasenja due, oblikovala je zakone po kojima se razvija njezina nunost, a ne nuno nunost sviju. esto u sukobu s intelektualnim, estetskim i moralnim vrijednostima, religija je, takore, objektivno antikulturalnog duha, pogotovo jer joj se predbacuje kako ide nekom svojom logikom, dakle daleko dublje u sr stvari. Za sobom povlai neiji ivota, ali aktualizacija samo u religiji nee privui sebe u bit objektivnih tvorevina, onog to ini drugi dio kulture, da bi bila kultura. = Od kad je ovjek sam sebe poeo zvati ja, initi se objektom, otad postoji povezanost sa sreditem samozadovoljenja svog svijeta. No da bi to ja bilo, opet, kulturno aktualizirano, u kontakt mora doi i kroz isto proi s onim to je izvan. Izvanjski svijet e zahvatiti ja, ali nee se centralizirati oko ja. Takav tip sukoba formalnih dualnosti prisutan je recimo u ovjekove samozadovoljnosti i podlenosti boanskog poretka, ili u vjenom problemu drutvene individualnosti unutar cjeline. = Objektnost u kulturi ipak bi moglo togod odstupiti od ravnopravnog odnosa (ili ak podreenosti) subjektu. Aktivnou razliitih osoba nastaje neki kulturni objekt koji kao postojea jedinstvena cjelina koja djeluje nema proizvoaa, nekog svog proizvoljnog individualnog subjekta ve su se elementi sloili po formativnoj intenciji mimo nekog ureivaa. Npr. povijest gradova ili simfonijska harmoninost zvukova razliitih instrumenata pri emu svira timpana ne mora znati kako zvui violina, ali ga dirigent dovodi u sklad (malo upitan primjer), Takva pojava je proizvod, ali niti jedan duh sam nije dao zadnje znaenje, ali pritom i nije nastalo sasvim sluajno (kako bi recimo dijete u igri poredalo slova u smisao iako ga nije svjesno). Relativizam u kulturi (civilizaciji) vlada prisutan. = Neko djelo moe biti interpretirano ili razrijeeno na niz naina koji uope nisu bili planirani od strane samog kreatora. S druge strane, istoe obrisa planinskog vrha nije dala umjetnika volja da bi bilo podreeno...interpretaciji. (Hm...bilo nesavreno?). = Mogunosti i mjere samostalnosti objektivnog duha trebaju sada pokazati da on, i ondje gdje je proizveden iz svijesti nekog subjektivnog duha, moe biti objektiviran i ponovno subjektiviran. Ta karakteristika kulturnih sadraja jest temelj samostalnosti gdje carstvo kulturnih proizvoda raste i jedan dio tjera drugi. Marxov fetiki karakter opis je dijela kutlurnih sadraja. = U kulturnoj nunosti proizvodi proizvodei spotnano tjeraju stvaranje nekih drugih proizvoda namijenjenih za neke druge svrhe. Takvo razvijanje prisiljava i nastajanje vika i tehnologije i znanja. Viak u tehnologiji stvara problem ekonomije samoj sebi, viak znanja stvara isprazan hod, ne razvija se, nego gui u sebi. (Pretae iz upljeg u prazno, jel...) = Konkretno, problem znanstvenih radova. Neutemeljeno vrednovanje svih radova i samo-oplodnja vlastitih radova koji su pak za daljnje djelovanje neplodni.

Argumentiranje da se tako pronau i oni djelotvorni ravno je argumentu kako e se sigurno pogoditi naftno leite nasuminim odobravanjem gradnje stanica i buotina. itava prekomjerna specijalizacija razvoja i obrazovanja na koju se danas tui rezultat je kulturnog elementa svojeloginosti. Nadalje iz toga slijedi da ovjek postaje pukim nosiocem prisile, to jest tragedija kulture (Nadovezivo na industriju kulture u Adorna i Horkheimera). = Subjekt tri za objektom, a istovremeno se proizvodi u njima gomilaju, princip po kojem nastaje tipini problem ovjeka novog doba osjeaj da ga okruuje bezbroj znaajnih (pa i nebitnih) kulturnih elemenata, koji ga pritiu ne moe ih sve sazbiti u sebi niti moe odbaciti jer pripada u sferu te kulture, vezan je (opet Adorno i Horkheimer, stranac u drutvu). = Ruskinov ideal zamjene tvornikog rada umjetnikim radom pojedinca takav je upravo iz razloga to ostavlja rad pod nazorom objektivnosti dok se subjektivno stvara, iako izmie prouevljenost drugog ovjeka koja ga moe uklopiti u sredite drugih subjekata. Umjetniko djelo upravo je eizmjerna kulturna vrijednost zato to je nedostupno svakoj podjeli rada, to jest zato to tu (bar u smislu koji nam je sada bitan) ono stvoreno na najdublji nain uva svojeg tvorca. = Budui da kultura ne raspoloae konkretnim formalnim jedinstvom i stavlja radove rame uz rame u niz jedan s drugim, nastaje masovnost stvari koje pretendiraju biti vrijedne. Bezoblinost objektivnog duha to mu doputa, a subjektivni ne zna kako sauvati zatvorenost svoje forme od savijanja. Kulturi je dikinuta ravnotea. = Ovako sagledano, ini se kako kultura u svojoj sri sadri ono zbog ega dua na putu samoj sebi ne moe postii tu zadnju aktualizaciju, ve skree i optereuje je. Pothvat duha da objekt pretvara time samog sebe kao objekt i obogauje uspijeva, ali pritom se posljedicama odmie od svrhe kulture (svrha je, naravno, neobjanjena, no recimo da se radi o postizanju zajednikog identiteta kroz individualne identitete. Jedinstvo kulture koje u pitanje dovode svi filozofi).

1.2 OSOBNA i PREDMETNA KULTURA = Materijalna kulturna dobra nastaju s naim vlastitim htijenjem pomou ideja i koje u sebe ukljuuju razvojne mogunosti stvari ukoliko se one nau na njegovu putu. = Ako su te vrijednosti kulturne, razlikujemo ih od sirova materijala od kojeg su napravljene (tj energije). Dajemo im ono to nemaju, od sebe sebi. Kultiviramo sami sebe. = Umjetnika djela taj proces najbolje iskazuju. Umjetniki ideal je dovrenje umjetniog djela kao takvog koje razvija predmet do najvlastitijeg znaenja, makar neovisno o naem subjektivnom sjeanju. L'art pour l'art i tautologija samo takva. Uvijek vai kako se treba oslukivati znaenje i prodirati u tajne stvari kako bi se prikazale iima, razgovjetnijima od onog kako je nastalo prirodnim razvojem stvari, ali se pritom ne misli na kemijske analize. = Kulturni ideal dolazi suprotstavljeno jer bi trebao ukinuti vlastitu vrijednost kako bi sve elemente sastavio u razvoj ovjeka preko njegovog prirodnog stanja. = Karakteristika kulturnog razvoja (gledamo li opu kulturu naspram posebne trenutne) otprilike je sljedea: Jezik naroda znatno je obogaen, dok je u praksi performansom osiromaen. Sve je na viem stupnju kultiviranosti, a pojedinci su u kulturi nazadovali (ili ostali u stagnaciji). Formula vrijedi i u umjetnosti i obrazovanju i vojsci i religiji. = Kako se oko nas materijalna stvarnost kulture iri (i nas pritie), tako i unutar duha dolazi do pritiska, optereenosti raspojasanou znanja, dok duh koristi praktiki minimum. Objektivnost i subjektivnost se nadalje udaljavaju jedno od drugog. = Zgusnuti duhovni rad kulturne zajednice odnosi se prema njezinom ivotu kao iroka punina mogunosti prema ogranienju zbilje. U pohranjenom duhovnom radu dani su sadraji koji se nude za realizaciju u pojedinim duhovima, ali zadravaju i odreenost koja nije materijalna. Iz odreenosti duha moe se jedinana svijest aktualizirati. Opredmeenjem zadobiven je oblik kojim je mogue konzervirati i gomilati rad svijesti. U ovjeka, stvoreno je nasljee, ono to nas razdvaja od ivotinja. = Drutvo kao cjelina biti e bogatija od pojedinog stupnja razvoja svakog od njezinih elemenata. itav stil ivota neke zajednice ovisi, meutim, o odnosu u kojemu se obejktivirana kultura nalazi prema kulturi osoba. = Prvi uzrok razdvojenosti lei u podjeli rada. Sada je poveanje psihike, fizike energije i spretnosti od male koristi za jedinstvo osobe dovodi do krljanja jer je potrebna neka razina,. S time u vidu, unutarnja cjelina jastva proizvodi se prema potrebama ivotnih zadaa. Zbog neprimjerenosti izmeu oblika radnika i egzistencije proizvoda dolazi do alijenacije meu istima. Proizvod ne moe imati vie karakter kao odraz subjektivnosti ili refleksiju stvaralake due (uostalom, sama automatizacija to prouzrouje). Isto vrijedi za umjetnika djela, koja nemaju neto vie od onog to je planirano, ali ona jo uvijek zadravaju vezu sa stvarateljem.

= Pukotina podjele odvaja radnika i od sredstva. Funkcije su podijeljene po osobama, pa ta njihova sredstva imaju posve drugaiju objektivnost od onih koje postoje u vlastorunom radu. Kapitalistika diferencijacija u temeljima razdvaja subjektivne i objektivne uvjeter rada i to bez psiholokog povoda. To dalje vodi do toga da rad postaje robom. Napokon, rezultat toga je manifestacija u proizvodnji to da je radnik prisiljen kupiti proizvod vlastitog rada. Pandan je i drugdje prisutan, u znanosti aica moe sama sebi stvoriti uvjete istraivanja, a umjetnik se podinjava posrednikom agentu ili manifestnom tijelu. Odnos nestaje i u kupaca jer sada se proizvodi akumuliraju neovisno o njihovim potrebama, dok je prije bilo obratno. (Kontinuiran gubitak odnosa u ovom je kontekstu vidljiv i u rastu supermarketa koji pritom smanjuju uslunost zaposlenih koji vie niti nisu trgovci ni posluitelji ni blagajnici ve vie kontrola). = Proces objektiviranja kulturnih sadraja koji proizvodi otuenost ulazi i u intimno podruje. Recimo u domovima nestaje skromnost i dugotrajnost predmeta te srastanje predmeta s ovjekom. Simpatiziranje ili oslanjanje na predmet. Danas srednja generacija ureenje smatra osobnou baka i djedova. Stanje srastanja prekinula je diferencijacija u tri dimenzije: Rast broja predmeta i njihova specifinost. Mnotvo raznolikosti zauzima stranu nasuprot ja. Zato se domaice danas i jadaju, iako je briga za domainstvo i odravanje nekad bilo opsenije. Veina stvari koja pritie pritom je na kraju itave stvari i nevana. = Okruen masom neosobnih stvari, predodba anti-individualnog ivota nuno postaje bliom. Krupna industrija daje hranu socijalistikim idejama. Sadraji kulture, dodue, izmiu urastanju u sferu ja. = Objekti kulture izrastaju u svijet koji ne prua ruku subjektivnom duhu, ali to funkcionira, pa je objekt naprosto pokretljiv. Princip je etabliran u pojavi sve za 10 kuna, gdje se cijena ne ureuje po robi nego roba po cijeni. Njome se razmiljanja i premiljanja kupaca i truda i obrazlaganja prodavaa drastino smanje (Oe-nee-nemora). = Efekt se proirio i na modu koja je dobila poseban tempo. Osim to se sve bre mijenja sama odjea i stil, iz posebene razerviranosti za vii sloj prelazi u graanski, srednji koji je prilagoava svojem psiholokom kretanju. Elita, zapravo, ostaje bez osebujnosti visoke mode. Pritom dananja moda nije odnosno ekstravangantna kao onda, niti skupa, ali je znatno kraa (i loije kvalitete). = Trea dimenzija tie se razvoja mnotva stilova i meusobnog mijeanja. Danas se znatno bre povezuje ono to je najdalje jedno od drugog, a epohe se pripajaju. Ako je svaki stil kao jezik, tada ne nastupa kao autonomna potencija koja ima svoj ivot i u kojem oblikujemo sebe. On ima fleksibilan sadraj. Ako smo osoba nekog jedinstvenog stila, ono to jest stil jest sadraj nas stoga nema potrebe da se odvaja od nas i suprotstavi jastvu. Diferencijacija stilova oitava se u ponudu mnotva gdje je pritom ponuena sloboda izbora. = To su podruja u kojima podjela rada i specijalizacija nose proces objektiviziranja.

=Iz vienog, nastaje slika kulture u kojoj vlada objektivni duh, to e rei da kulturni razvoj pojedinca moe upadljivo zaostati za razvojem stvari. Dodue ponekad se dogaa i suprotno, to e rei da se radi o uzajamnom osamostaljenju. Dogaa se esto da proizvodne odnose natkriljuju proizvodne snage koje su oni sami razvili, tako da oni tim snagama vie ne doputaju adekvatan izraz i upotrebu. Ono to osobe ele ili mogu pruiti ne igra ulogu u formi pogona (opet Adorno i Horkheimer). Problem se reflektira na ivotne zajednice i brane zajednice. = Pa ipak, objektivne tvorevine duha prepoznajemo kao puke mehanizme bez due. Razlika izmeu duha i due: duh je objektivni sadraj onog to postaje svjesno unutar due. Dua je forma u kojoj ivi duh, logiko-predmetni sadraj miljenja. Duh nije vezan za oblikovanje jedinstva, kao to dua jest. Prigovor Platonu: carstvo ideja nisu nita durgo nego predmetni sadraji miljenja odvojeni od svake sluajnosti predoavanja. Savrenost ideja za nas nije jedina vrijednost vee je i neusporediva vrijednost osobno jedinstvo. = Individualistike i duboke prirode protive se razvoju kulture mogue iz razloga diferenciranja objektivnog duha. Kae da se ono znaajno danas vie ne zbiva kroz pojedince nego mase. Osobna predmetnost kao puka forma posjeduje specifinu vrijednost koja se potvruje usprkos svoj manjoj vrijednosti i neidealnosti svojega sadraja; ona se kao osebujna bit egzistencije odraava nasuprot svoj njezinoj objektivnosti ak i u onim sluajevima od kojih mo poli i u kojima individualno-subjektivna kultura pokazuje pozitivan nazadak, dok objektivna napreduje.

1.3 KRIZA KULTURE

= Onaj tko govori o kulturi mora ograniiti vieznanost njezina pojma u skladu sa svojim svrhama (Eagleton analizira sve od kulture). Simmelu je ono dovrenje due koje se ne postie samo od sebe nego kree zaobilaznim putem duhovnopovijesnog rada vrste. = Svako ponaanje koje treba kultivirati vezano je za formu sredstva i svrhe. No to je rascjepano na beskrajne smjerove u ivotu u kojem svi radovi imaju tek neku manju dodirnu toku meusobno. Niz sredstava za nae svrhe, tehnika, produuje se i zgunjava. U tome lei opasnost visoko razvijenih kultura, koje navalom sredstava odmiu od jasnog cilja. Ono objektivno i subjektivno nisu u viim kulturama strani samo kvalitativno nego i kvantitativno tj neogranienost masovne produkcije jednog rada/djela za drugim koji se bezlino nude. = Uurbanost, strast i udnja za uicima proizlazi iz vrednovanja onoga to naelno vrijednost nema razvoja tehnike, onoga to se poelo smatrati kulturom. = U toj nedovoljnosti i prepunjenosti, negdje mora nastati rascjep. Obrazovanje subjekata odvija se kroz obrazovanje objektnog svijeta. Rat bi rascjep trebao produbiti. Iza vojnika blijedi aparat kulture, smisao i zahtjevi egzistencije u ratu poiva na vrijednosti koja ne ide zaobilazno kroz objekte. Vojnik, a i onaj doma,

mogao bi meutim primijetiti kako sve manji znaaj njegovog pojedinanog djelovanja moe progurati sve jau volju, time urezati bar formu pomirenja, izmeu predmeta i osobe. = ini se da je bit unutarnjeg ivota u tome da svoj izraz uvijek nalazi u formama unutar samog sebe, koje u sebi imaju neku zakonitost i smisao u odvojenosti i samostalnosti duevne dinamike. Stvaralaki ivot ne moe neto izraziti bez formi u kojima jest i znai neto za sebe. Tragedija kulture. Najbolje se u futurizmu vidi kako ivot ureuje svoju tamnicu u formama koje si je izgradio za stanovanje. = Na podruju religije nastupa truli mir. Pravi krani zagovaraju panteizam, a zakleti nevjernici preoblikovanjem osnovnih kranskih nauka stvaraju novu vrstu kranstva. Ipak, niti jedna tvorevina ne pripada istinitom religijskom ivotu, dapae, opoj kulturnoj situaciji odgovara to to se i u religiji odbacuje oblikovanje jasnog religijskog ivota. = Unutarnji ivot vie ne moe ui u svoje dosadanje norme, ne moe stvarati nove, pa misli da ne treba forme. Filozofija ima isti problem. Osnovne funkcije jo od Grka formirane primijenjene su i izmijenjene. Sama filozofija razvila se u niz smjerova od kojih se esto meusobno neki i iskljuuju, a trebala bi dovoditi do jedinstva. Nastaju alternative koje prisiljavaju na odluke i povlae za sobom da ili ne. U pojmovnoj logici nastaje skuenost, a istovremeno se iziskuje objanjenje silnih rupa. Kriza filozofije. = Najobuhvatniji svjetsko-povijesni primjer za prikrivanje svrhe sredstvom jest novac. Radi se o sredstvu za posredovanje i usporedbu vrijednosti koji naprosto nije nita, niti smisleno niti ima vrijednosti (naprosto je izmiljen). Novac je jedno radikalno nita koje je postalo cilj svih ciljeva. = Jasno, razvitak privrede i mogunosti ponude svega bilo gdje i bilo kada isprovociralo je nastajanje posrednitva, tj novca. Samo danas se vie ne razmilja o nedostatu predmeta nego novca. Nastaje predodba da je sve na prodaju, da se sve mora procijeniti u novanoj vrijednosti i vladajua skepsa oko pitanja vrijednosti za sve ono to se neda novano izraziti. Ratovi demonstriraju da novac nije najvaniji, stvara rupu u takvom razmiljanju, ali se brzo zatrpa. Samoodranje je obino ovjekov sredinji interes. Broj onih koji ive radi nekog objektivnog cilja toliko je malen da dolazi kao iznimka za pravilo da je svrha samoodranja ono oko ega se sve vrti. Npr...da vojnik ide u rat da bi se rtvovao je laan patos. U rat ide ostati iv jer je potreban, a ne umrijeti i biti beskoristan, svrsi neshodan. = Malo baljezganja o ratu. Simmel misli kako e rat u konanici rezultirati napretkom (jok). Na kraju smatra da se svejedno vraamo ponovno u krizu kulture. Sredstva vae kao krajnja svrha, to potpuno izokree razumni poredak unutarnje i praktine egzistencije.

1.4 KONFLIKT KULTURE (na temelju nekoliko fiksiranih primjera)

= im je ivot napredovao preko animalnog do stupnja duha, u njemu se oituje nova suprotnost koja ini put kulture. Kultura kao stvaralako kretanje proizvodi tvorevine koje preuzimaju u sebe nadolazee, ali su nastale na onome to je bilo i to jest. Kultura ima svoju povijest. Tvorevine koje stvara oduhovljeni ivot mogu se nazvati formama. Svaku tvorevinu razvoj nagrizuje, svaki rad kad jednom nastane ve podilazi buduem. Dakle, kultura ima svoje forme, ona se preobraava. = Stalni preobraaji kulture znak su plodnosti i ciklinosti ivota. Vlada i proturjeje izmeu postojanja i samopreobraenja s objektivnom valjanou i sampotvrivanjem. Kree se izmeu umri i postani -postani i umri. = Danas se susreemo se borbom dananjeg ivota i svoje forme protiv stare forme nego borbe ivota protiv forme uope tj. principa forme. U 18. stoljeu zbivalo se neto slino, ali radilo se tu prvo o dugom periodu od 17. do 19. stoljea, drugo s nizom dogaaja koji su svi redom bili napredak ovjeanstva. = Svaka kulturne epoha imala je svoj jedan svevini pojam koji se unato malverzacijama i pripisivanjima, mutaciji ili prikrivanju zadrao kao okosnica miljenja i kulture. U Grkoj: bitak. Od renesanse naovamo: priroda. 17. stoljee ideja prirodnog zakona, Rousseaova priroda kao ideal. Sredinji pojam ja, duevna osoba. Individualiziranje. = Ve 19. stoljee vie nema svoju misao vodilju. U ograniavanju na ono ljudsko moda bi pojam bio drutvo kao realnost naeg ivota, pojedinac kao kriite drutvenih nizova. =U 20. Stoljeu probija se pojam ivota gdje se susreu metafizike, psiholoke, moralne i umjetnike vrijednosti. Znaenje pojma ivota udno se anticipiralo time to se upravo u njemu susreu veliki antagonisti modernih vrijednosti Nietzsche i Schopenhauer. = Schop je prvi filozof novog vijeka koji preskae sva pitanja sadraja ivota i pita se to je uope ivot i koje je njegovo znaenje. Krzo opsene spekulacije, volja mu se ini odgovorom na pitanje. Ono ne moe doi ni do kakve svrhe ili smisla van samog sebe jer se uvijek vrti oko volje. Svaki cilj je prividan i zato donosi razoaranje i kolo iluzija = Nietzsche je, pak, naao razlog van ivotnog sadraja ivota, to e rei da je pojam ivota postao sjecite dvaju misaonih linija koje su stvorile okvir za donoenje odluka u modernom ivotu. = U umjetnosti se izraava neto to ivi s one strane forme umjetnosti, koja se izraava u dovrenom djelu. U svakom velikom umjetniku i u svakom velikom umjetnikom djelu sadrano je neto dublje, ire, neto to tee iz skrivenijih izvora nego to ih prua umjetnost u svojem isto aritstikom smislu, no to ona preuzima i dovodi do prikaza i vidljivosti. U jednom sluaju se stapa, u drugo u odreenoj formi razara. Slino je u metafizici. ele doi do istine, a opet ele svesti spoznaju tim dalje i tim dublje, silujui istinu. Golema pokretnost ivota u mladosti najednom stvara tu tendenciju odlaska u apsolutnu krajnost kroz apstraktnu umjetnost bez preslika formi. Starost se fokusira na sadraje ivota, a mladost na proces ivota. U tome nastaje jo jedan temelj potreba za

originalnou i nastojanje da se od sebe napravi ego-senzacija. Spaava se ivot individualnosti, a ne individualnost ivota, kako je to predstojalo novom dobu. = Od svih posebnih podruja kulture nijedno nije samostalnije u odnosu na ivot od spoznaje. I praktiko znanje, teorijsko, je ono koje se upotrebljavalo za pripomo praktinim svrhama, no kao znanje ostaje pripadno jednom poretku istinitog. Pragmatizam (kojeg se u tih nekoliko paragrafa dotie) nije neovisnost istine. Prema njima svaki korak u ivotu poiva na spoznajnim predodbama, ali kako spoznaje ovise o naem psihikom ustroju i nisu mehaniki odraz realnosti, to e rei da su podlene subjektivnim nainom miljenja, pa tek prema tome dobivaju istinitost ili lanost. Dakle nema one unaprijed neovisne istine. Bitno je ovo, kae Simmel, ne zbog teorije koja je vie ili manje tona ve zbog toga to je upravo u ovo vrijeme vezanja za ivot dola, istina je sada upletena u ivot, pa dakle sam ivot utjee na ono to mu je bilo nedohvatljivo i od njega autonomno. = Da bi proces spoznavanja bio proces ivota, svaki predmet morao se pretvoriti u predmet spoznaje, dati mu ivot kako bi ga ivot razumio. = Odvraanje od principa forme akumuliralo se u vie od filozofa pragmatizma, s obzirom na proteklo doba koje je jo bilo pod klasinom idejom forme, u zatvorenom sistemu. Sistem eli sve spoznaje polazei od osnovnog motiva sjediniti u simetrino zdanje podreenih i nadreenih lanova. To je u potpunosti shvaena cjelina egzistencije i vrhunski princip forme, gdje je dovrenje i zadovoljenje forme zadnji kamen istine. ivot to odbija. = Ako ivot ne eli biti vladan ni onim ispod ni onim iznad, a istovremeno ne moe ne osjeati da je neime voen, tada to to ga vodi dolazi iz njega i biti e da svoje proizvodi za sebe kako bi postojao. = Ukulturnom pogledu to znai naputanje klasinog idealnog ivota i odgoja. ivot se eli osloboditi forme. = Simmel se osvre na nove tendencije u etici, dio etike koji se bavi prostitucijom i brakom. Simmelovim rijenikom, erotski ivot svojom se snagom suprotstavlja ureenim formama. Protiv braka koji je sklapan iz tisuu drugih razloga i situacija nevezanih za erotiku i prostitucije koja je banalizira, ivot mladih gura u karikiran tok. Pa ipak, Simmel smatra da ova preobrazba zaostaje jer ne ide u zamjenu formi nego ravno protiv forme, a za erotski ivot je forma nuna. = Simmel se sad osvre na religijsku tendenciju, da duhovne osobe zadovoljavaju potrebu mistikom. Potreba za tim znai da prisutne religijske forme ili nisu dovoljne ili vie nisu predmet njihova cilja. Premjetanjem u mistiku briu se vrste granice religijske forme. Dakle ponovno bijeg. No ini se da najdublji razvojni smjer tjera na rastvaranje tvorevina vjere u religijski ivot kao funkcionalnu ugoenost unutarnjeg procesa. Dosadanje izmijenjivanje formi bilo je zamijenjivanje jedne s drugom, u sadraju istom, no ovog puta se iskljuuju onostrano-realni predmeti vjere, a religiozno htijenje ne pada. = U tim preokretima zbiva se neposredno oblikovanje ivota, jedan novi tonalitet. Novi oblik ivi od mijeanih ostataka transcendentske religije, ukljuuje to u ivotni proces kao dio ivota samo po sebi.

= Simmel veli da ivot u onom trenutku u kojem dolazi do rijei kao duhovan moe biti samo u formama koje mu daju slobodu, premda je i ograniavaju. = Pobonost i regilioznost stanja su due dana sa samim ivotom kao i erotika, iako se ne mora manifestirati, ali se Simmel pita nije li nekakvoj religioznosti nuan objekt. Nemogunost da se i dalje sauvaju crkveno tradirane religije, dok religiozni nagon i dalje postoji usprkos svem prosvjetiteljstvu, pripada najdubljim unutarnjim tekoama modernih ljudi. Zaplee u proturjeja. = U svim pojavama se oituje konflikt u koji ivot dospijeva nunou im postane kulturan. Mora proizvoditi forme ili se njima kretati. Mi jesmo ivot i imamo osjeaj njega, ali on je u nekoj formi, to se naelno proturjei s dinamikom ivota. ivot stupa u zbilju u svom proturjeju, u nekoj formi. = Filistarska je predrasuda da svi konflikti i problemi postoje da bi se rijeili. Motivi u voenju ivota imaju i neke druge zadae koje se ispunjavaju neovisno o svojem problemu. Potiskivanje jednog konflika drugim, ulaenjem iz jedne forme u drugu, pravi je oblik ivota, onaj vjeno borbeni, dok je mir boanska tajna (ili mit).

1.5 BUDUNOST NAE KULTURE

Pesimizam s kojim se veinski danas gleda nastao je zbog rascjepa izmeu kulture stvari i ljudi. Sposobnost pojedinca da upotrijebi masovan rast nije adekvatna i kaska za razvojem. Nuspojavno ivot sam po sebi postaje nepoznanica. Politika i znanost, strategije i prilike za uivanje u Grkoj su bile tamo razvijene da je svatko barem priblino znao to, zato i kako. Danas se to u vidu mnogolikih formi (koje pretendiraju biti podjednake) zamagljuje. Subjektivizam modernog ivota i promicanje samovolje distancira individualca od ideje cjeline kulture i okree ga samome sebi. Konflikt je izmeu objektivne materijalne i duhovne supstancije kulture. Uz sve to se razvija, svejedno se osjea kao da manjka kulture. Doprinosi knjievnosti, znanosti, itd ne igraju nikakvu ulogu. Velike epohe koje provode neku kulturnu politiku uvijek su se fokusirale na jedno odgoj individualca. No iste politike ne uspjevaju ukloniti razliku izmeu objektivne kulture koja se neogranieno umnoava i subjektivne koja raste vrlo polako, ali mogla bi raditi na smanjivanju, tako da ih pojedinci mogu obuhvatiti.

2. KONKURENCIJA I SURADNJA 2.1 SOCIOLOGIJA KONKURENCIJE

= Zbog raskola i borbi naa je vrsta doivjela tolike patnje da bi se pax hominibus (mir ovjeanstva) smatrao idealom dovrenja ljudskog bitka. = Kao to su kozmosu potrebne ljubav i mrnja (privlane i odbojne sile) da bi imao oblik, drutvu treba odnos harmonije i disharmonije, asocijacije i konkurencije, naklnost i odbojnost. Onako kako je dano, drutvo je rezultat obiju kategorija. Ono izmeu pojedinca to bi moglo biti negativno i tetno nije u sveukupnom totalitetu odnosa negativno i tetno jer se djeluje uzajamno i kompleksno, dualistiki. Kako se borba prenosi u drutveni ivot i kako na odreeni nain ivot utjee na jedinstvenost drutva, isitava se poseban oblik konkurencija. = Konkurencija je neizravna borba. Otklanjanje protivnika bez direktne tete. Razumije se kao kretanje konkurenata istovremeno prema nagradi/cilju. Forma konkurentske borbe ne ukljuuje ofenzivno ili defanzivno ponaanje jer nagrada nije ni kod jednog. Netko tko nekom konkurira primijenjuje posve drugaiju tehniku od borbe, netko tko reicimo eli zadobiti neiju ljubav ili novac drugih skrenuti u svoj dep. Odluka u toj borbi sama za sebe ne realizira i svrhu borbe. = Drugi tip konkurencije je oblik u kojem se uope ne skree utroak energije na drugog konkurenta. Djelovanje samo vlastitim snagama za sebe pod motivacijom o svijesti rezultata koji postie protivnik. = U takvoj formi se isprepliu subjektivnost cilja i objektivnost rezultata. = Prednost konkurencije naspram direktne borbe u drutvu prije svega je to to u procesu raste ukupna drutvena vrijednost, dok u borbi preostaje ono to je ostalo oduzimanjem slabije snage od jaeg. U konkurenciji, subjektivne potrebe guraju objektivni razvoj. = Time je sredstvo za masu svrha pojedinca. Ali taj koncept ima i religija u vidu Boga i onog to bi na kraju trebalo doi. Masovno subjektivno rtvovanje za objektivno najbolji cilj. Slino je i u prirodi, erotski uitak za pojedinca je subjektivni cilj dok opravdava razvoj vrste. = Djelovanje pojedinca normira se i upree za razvoj institucija ljudi, no to u cjelini uspjeva samo time to pojedinevi vlastiti interesi ovladavaju nadindividualnim vrijednostima kao sredstvima. Znanost je sadraj objektivne kulture i tako samodovoljna svrha drutvenog razvoja, recimo, dok je za pojedinca sva znanost s kojom je u interakciji osobna zadovoljtina spoznajnog nagona. = No sada se dogaa da i ta harmonina simetrinost nije toliko harmonina ve e i cjelina i do tretirati sebe kao krajnju svrhu i ne eli biti samo sredstvo. Upravo to, to onaj slabiji na kraju nema iskoritenost, a postaje iskoriten, razvija antagonizam. Cilj oko kojeg se radi u nekom drutvu esto se tie direktno tree osobe, a ne konkurenata. Potreba za sustizanjem tjera konkurente da se meusobno povezuju i propitkuju, isto socioloki imbenik (Danas je tim vie

konkurentnost napredovala to se od konkurenta uzima njegove jae aspekte kako bi se vlastito nadogradilo). = Konkurentnost djeluje i na redukciju razine dostojanstva jer se pred masama moraju podinjavati kako bi odgovarali istima i privukli ih u izboru k sebi, a ne konkurentima, to uzrokuje sadrajni obrat vrijednosnog rangiranja. To provocira i navlaenje mase na njihova htijenja, ali je injenica kako se u toj trinoj modernoj konkuretnoj borbi svih protiv svih razvija i specifian psiholoki odnos svih sa svima. U neku ruku, sklapaju se savezi u borbi protiv treeg. Taj liberalizam prodire i unutar obitelji. = Najvrijedniji objekt za ovjeka je ovjek. U onoj mjeri u kojoj nestaje ropstvo, potreba za fizikom kontrolom, nastaje potreba za duevnom kontrolom. Stvaraju se meusobne konkurentske veze koje istovremeno ine ljude nerazdvojnima i pritom se uvijek iznova mora osvojiti novi prostor i uvrstiti uzajamno djelovanje. = Socioloka struktura krugova se razlikuje po mjeri i vrstama konkurencije koje se doputaju. Interesni sadraj se mogue ili namee tom krugu sam od sebe kao neka forma ili se taj sadraj sam formira prema osobnim sadrajima. U obitelji moe dolaziti do konkurencije meu djecom u konkruriranju za ljubav ili nasljedstvo, ali to nije u vezi s principom obitelji, kao i konkurentnost dva brata trgovca. Sukob u obitelji je sui generis, pria za sebe zbog skuenosti, sukob u obitelji neposredno se razvija u jedne osobe spram druge, a ne neovisno ka istom cilju (pogotovo u nasljeu). = Drugi socioloki tip isljuenja konkurencije ilustrira religijska zajednica. Do konkurencije ne dolazi zbog toga to sustizanje cilja jednog ne iskljuuje drugog. U kranstvu, mjesta u Bojoj kui ima mjesta sve. Ako pak automatski neke i iskljuuje, tada konkurentnost gubi smisao. Jasno, nastaje tu ljubomorna konkurentost izvravanja dobara, molitvi, itd koji bi trebali osigurati odlazak, ali tu nedostaje drugi imbenik konkurencije uskraivanje dobitka drugome. Odreeni parametri te dovode u kuu, drugi ne. Slino je u lutriji recimo. Ulau se jednake sume s jednakim ansama, ali znaju da vlada neka sila koja e mimo njih odluiti o ishodu i ne raste antagonizam, ve mogue ista ravnodunost i to je drugaije od konkurencije jer u konkurenciji se uspjeh mjeri usporedbom rezultata. = Odnosi u gornja dva kruga, ti sukobi, temelje se na ravnodunost i zavidnosti. = Osim oblika ne-konkurentne konkurencije, postoje i oni koji nameu ivotu openito odustajanje od konkurencije, poput socijalistikog principa jedinstvene organizacije rada i komunistiki pristup jednakosti plodova rada. Konkurencija je na principu individualnosti, a grupni rad to raspruje. Pripisivanje vrijednosti cjelini nasuprot pojedincima povlai usmjerenost ka organiziranju pojedinanih radova, gdje se oni meusobno isprepliu i nadopunjavaju. Socijalistiki oblik je tehnika kako bi se postigli materijalni ciljevi sree i kulture, pravednosti i usavravanja. Pitanje je, meutim, treba li onda potiskivati odreenog individualca kako bi se prilagodio i uklopio u jedinstvo sistema ivota (Mogue, postao bezlian)? Socijalizam je jedna ivotna tehnika mimo same ekonomije. Slina je pojava ondje gdje nije u pitanju organsko jedinstvo cjeline nego mehanika jednakost dijelova, tkzv. cehovski ustroj. Jednakost svakog elementa se paralelno pomie s drugim. Ovdje je dobit prepolovljena na onoliko njih koliko

dijelova jest. Realizacija, dodue, sputava jer princip anse proturjei principu jednakosti u cehovskim zabranama i ogranienjima koji nisu ili u prilog. = Drugi princip modifikacije uzajamnog djelovanja jest prelazak animalne borbe u relativnu. Kompromisno neutraliziranje vika potronje snage npr. meusobno dogovaranje konkurenata oko ukidanja odreenih praksi kojima bi se mogli cikliki nadmudrivati recimo zatvaranje trgovina u 9h ili ne priznavanje rabata na maloprodajne cijene veeg od 5%. Ovo ukazuje kako je mogue udruivanje konkurenata, a da se sama konkurencija ne umanjuje. tovie, povea. = Primijeivanje da se razne konkurentske prakse mogu ukidati s ciljem poveanja trokova moe prouzroiti i obratno: ukidanje konkurencije uope odnosno organiziranje zajednikog pogona gdje borba vie nije za trite nego je cilj opskrbljivanje po efikasnom planu. Razlika izmeu cehova i kartela je usmjerenost organiziranja ne ka subjektivnom leveliranju radnika ve ka objektivnom postizanju cilja. = Ograniavanje sredstava konkurencije prvenstveno se provodi kroz moral i pravo. Pravo uskrauje ono to uskrauje i u drugim odnosima prevare, klevete, krivotvorenje, nasilje, itd. Makar, inae je konkurencija oblik borbe koji nema toliko veze s pravom jer konkurenti nisu okrenuti jedni drugome nego treemu, i jednom cilju, pa usputno unitenje ovog drugog nema zapravo nikakav sadraj pravo upitan. Poraz konkurent moe pripisati samo vlastitoj nesposobnosti. Drutvo to naelno ne bi doputalo da se radi o direktnom unitavanju, ali ovakvim nezaobilaznim putem s neizraunljivim brojem tete i rtava to trpi. = Zakonodavstvo Francuske i Njemake, dodue, provodi regulacije kojima se sprijeava moralna nedopustivost u namjeri zatite svih trgovaca pa i onih manjih. Npr. zabranjuje se neistinito navoenje kupca na netono vjerovanje kako jedan konkurent jest bolji i nudi vie i bolje od drugog ili da poznata tvrtka moe zatitit svoje ime i svoj proizvod kako se netko drugi ne bi istim okoritavao. No tu se radi o nekakvom moralnom proiavanju, zapravo nastojanju da se izbjegne prevara vieg stupnja, nego li sama zatita konkurenata. Takvi zakoni upuuju da se mogue natjecati samo poteno, da poteni nemaju ogranienja, iz konkurencije eliminiraju ono to nije konkurencija u socijalnom smislu jer se metodama reklame i zavade pribliava borba, personificira se konkurentnost, polazi od egoizma. Onaj pravi oblik, prvospomenuti, jest taj socijalno-utilitarni. U njem se izbjegava sukob osoba gdje bi moglo biti kontroverzi, ve se radi o objektivnom natjecanju, skupu rezultata. Ta konkurentnost je jasan oblik subjektivnog sadraja koji se pretvara u objektivni uinak. = Najdublje tendencije modernog ivota, predmetna i osobna, u konkurenciji su nale jedno od mjesta svojega susreta na kojima su neposredno praktino povezane i tako svoje suprotstavljenosti pokazuju kao dijelove jednog duhovnopovijesnog jedinstva koji se meusobno nadopunjuju. 2.2 VELEGRADOVI I DUHOVNI IVOT

= Najdublji problemi modernog ivota izviru iz zahtjeva pojedinca da sauva samostalnost i osobitost ivota od nadmoi drutva. To je posljednja modifikacije borbe s prirodom koju ovjek vodi za svoju tjelesnu egzistenciju. = Psiholoka osnova na kojoj se javlja tip velegradskih individualnosti je intenziviranje zivcanog zivota koje prozlazi iz brzih i neprekidnih izmjena vanjskih i unutarnjih dojmova. ovjek je bie koje razlikuje dojmove po sadraju i vremenu. Njegovu svijest potie razlika trenutnih dojmova od proteklih. Razlika izmeu konzervativnih stanovnika manjih mjesta i velegrada upravo je u tome to su stanovnici malih mjesta okrenuti osjeajima i srcu, a u velegradu radi se povrinski-blizu lociranom razumu i intelektu. Mjesto razuma najprilagodljivije je, dok su korijeni srca i osjeaja duboki. = Racionalnost, koja je kao zatita u velegradu, razvija se proporcionalno s gradovima, koji su uvijek bili centri novane privrede. Treba li napomenuti vezu izmeu novca i razuma...isti ovjek razuma ravnoduan je prema individualnom i drugaijem primarno iz razloga to sve odnose svodi na koliko. U primitivnijim okolnostima proizvodnje ostaje jo onaj odnos prodavaa i kupca koji nestaje s novim dobom. Velegradski je ivot najplodnije tlo za uzajamno djelovanje. Tokom cijele engleske povijesti London nikad nije djelovao kao srce Engleske, esto kao njezin razum, a uvijek kao njezina lisnica. = Ideju prirodne znanosti da svijet pretvori u algoritam odgovara raunska egzaktnost praktinog ivota koju donosi novana privreda. = No u velegradima je ne samo uzajamno djelovanje prisutno, ve i uzajamna povezanost iznimne kompleksnosti. Kada bi u gradu svi satovi poeli pokazivati pogrena vremena, nastao bi potpuni kaos. Rei e, grad je u potpunosti podlean vremenskoj shemi u do najmanje detalje. U sebi to nosi svoj oblik iracionalnosti, proraunljivosti kakvoj se suprostavljaju Ruskin i Nietzsche, njima naprosto takav ovjek nema vrijednosti. = Drugi faktor koji izaziva grad je u vrtlogu izmjena nastanak blaziranosti, otupjelosti, kakvo nastaje i pri ivotu bezmjernih uitaka, gdje isprva dolaze do vrhunca osjeanja, da zatim vie u niemu ne bi mogli uivati. Blaziranost osjea ovdje otupljenost ne intelektualnu nego osjetilnu, vrijednosne razlike naprosto su nitavne, stvari predmeta neutjecajne refleksija novca koji sve levelira, a sam je mrtav instrument. Taj osjeaj blaziranosti uvlai se nadalje u pojedinca spram sebe i blinjih. = Nemogunost unutranjosti da se adaptira ili razvije ekvivalentno vanjskim podraajima drutva velegrada moda je i razlog stvaranja tjelesno-psiholoke averzije prema pa i prvim susjedima, ukoliko ih uope poznajemo. = Najranij stadij drutvenih tvorevina su uski krugovi zatvorenim prema susjednom, s odabranim sudionicima strogih granica i centripetalnog jedinstva. Kako grupa raste, jedinstvo se labavi. Isprva ograniena sloboda jo je manja, pa se prirodno iri i zamijeuje negativnost prvotnog kruga. Tako su se svi mogui oblici drutvenih udruenja razvili na vie stupnjeve funkcionalnosti. = Kao to je u feudalno doba slobodan ovjek bio zemlljoposjednik najireg kruga drutva, a neslobodan onaj koje je svoje pravo izvodio iz kruga feudalnog saveza, tako je danas stanovnik velegrada slobodan u suprotnosti prema sitniavostima i predrasudama malog mjesta. Uzajamna rezerviranost i indiferentost prepoznaju se doista samo u velikim gradovima gdje tek tjelesna skuenost ini upadljivom

duhovnu distanciranost. Nalije je zanimljivo jer se u takvoj vrevi skuenosti ovjek svejedno osjea usamljenim, dapae, samim ili naputenim jer ni ovdje sloboda ovjeka nije uvjet sree, tj srea nije uvjet slobodi. = Sfera ivota malog mjesta zatvorena je u njemu samom. Velegradi poprimaju te primjese kozmopolitizma, sa svakim irenjem dostiu nove razine i povezuju se s onim izvam samog grada. Za velegrad je presudno to da se njegov unutarnji ivot z valovima prostire preko irokog nacionalnog i internacionalnog podruja. Kao to ovjek ne zavrava s granicama tijela ili samog uma ve posjeduje i djelovanje i uinak, tako i grad tek je sveobuhvatan utjecaj njegov bitak. = Proporcionalno irenju grad nudi vie uvjeta podjele rada. Presudno je to da je gradski ivot pretvorio borbu za hranu s prirodom u borbu za i oko i s ovjekom i sama borba ne dolazi nuno iz prirode (one od koje je drutvo otueno) ve od ovjeka. irenje provocira specifinost potreba pa i sam ponuiva nastoji razvijati specifinosti. = Razmjerno rastu duh se individualizira, kao i duevna svojstva. Dapae, smanjuje. Uzrok je nemogunost izraavanja vlastitog karaktera u tolikom prostoru, a potreba za pokazivanjem i centriranjem na sebe preko drugih je metoda nastojanja ouvanja samopotovanja. = U tom smislu djeluje i jedan moment kratkoe i rijetkosti susreta koji su mogui svakom pojedincu s nekim drugim, za razliku od malog mjesta. U gradu, razvoj objektivnog i dominacije objektivnog nad subjektivnim najbolje se oituje. = Funkcija gradova razrijeenje je spora izmeu 18 i 19 stoljea u sukobu ogranienih i bezgraninih naravi sloboda jer su se njihovi karakteristini uvjeti pokazali kao mogunost razvitka i jednog i drugog smjera. Simmel smatra kako je kljuno da se meusobno razumijemo. 2.3 EKSURS O STRANCU = Socioloki stranac ne doivljava se kao putnik koji danas doe i sutra ode, ve kao putnik koji danas doe i ostane. Ne oduzima se mogunost odlaska, ali nije niti sagledao dolazak i ostanak. On je fiksiran unutar odreenog prostora ali bitno odreen time to mu ne pripada naprijed. Gledano u odnosima, odmak unutar odnosa znai da je daleko onaj tko je blizak, a stranost da je blizu onaj tko je dalek. Stranac je pozitivan, element grupe nita drugaije od unutarnjih neprijatelja, pripada onom izvana i nasuprot. = U povijesti stranac se posebno pojavljuje kao trgovac, odnosno trgovac kao stranac. Dok u bitnome prevladava proizvodnja za vlastite potrebe posrednik nije potreban, ali danas posrednik postaje kljuna figura. Privreda je pogodno podruje za stranca koji prodire u neki krug u kojemu se privredi poloaji zapravo ve zauzeti. Klasian primjer pruaju idovi. Sada upuenost na trgovinu daje strancu specifian akrakter pokretnosti, time to se nalazi u nekoj ograenoj grupi ivi ona sinteza blizine i daljine koja tvori formalni poloaj stranca: jer onaj tko je naprosto pokretan prije ili kasnije dolazi u dodir sa svakim elementom. = Stranac spram drugih razvija i odreenu objektivnost time to nije vezan ni za koga posebno i ne zadire u tendencije grupa. Pritom objektivnost nije nesudjelovanje, kao i duh, potpuno je aktivno, i slobodno je, niim vezano i

omogue kretanje, omoguujui da i bliski odnos percipiraju iz ptije perspektive, to zapravo stvara i opasnosti. = U pobunama se poziva na podjarmljivanje nekog treeg, nekog hukaa, naruitelja, agenta. = U proporcijama blizine i udaljenosti koje u stranca stjeu objektivnost nalazi se jedan apstraktni izraz njihove biti, tj da se sa strancem dijele neke openitije kvalitete, dok se odnos s njim gradi na jednakosti diferencija spram opeg. U onoj mjeri u kojoj momenti jednakosti imaju opu bit, toplini veze pridaje se hladnoa, osjeaj sluajnosti upravo zbog tih jednakosti. U tom smislu se i u najbliim odnosima pojavljuje nota stranosti. Prva strast ljubavi odbija generaliziranje i govori o neponovljivom i jedinstvenom iskustvu. Otuenje kree onda kada se primijeti osjeaj nejednistvenosti, osjeaji koji nastaju uz misao da se radi o uvijek ponovljenim ljudskim sudbinama. Ono to je zajedniko dvjema osobama posebno je za njih, ali neposebno u svijetu i, da se nismo susreli s ovom, susreli bismo se s nekom drugom. Ljubomora svoje korijene ima upravo u tome. = Naravno, postoji vrsta stranosti koja je temeljena upravo na neemu to ne obuhvaa zajednitvo. Npr. odnos Grka prema barbarima, gdje se neka ljudska svojstva negiraju kao uope ljudska (ili svojstva civilizacije, kulture, itd). To se meutim ne doivljava kao individualno nego ope. = Ta je forma u osnovi izraena i kroz porez koji se ubirao u Frankfurtu od idova. Nije se ubirao na temelju nositelja realnih sadraja nego na temelju toga to je bio idov. = Uz svu neorgansku pridodanost stranac je organski element, skup razliitih oblika blizina i daljina i odnosa meu njima, koje ine formalni, specifini odnos prema strancu. 2.4 MOST I VRATA = Slika vanjskih stvari za ljude je dvoznana jer moe znaiti povezanost i odvojenost. Neprekidna preobrazba tvari i energija dovode svako u odnos sa svakim iz ega nastaje kozmos. = U odnosu na prirodu, samo ovjek povezivati i razrijeivati i to na nain da je jedno uvijek pretpostavka drugog. = Ljudi su povezavi dva mjesta ostvarili jedno od najveih ljudskih postignua, posebno nakon to su to oznaili na povrini Zemlje. Gradnja putova specifino je ljudsko postignue, a most je vrhunac. Samo mi vidimo da dvije obale nisu udaljene nego i odvojene. = Most danas vie nije i samo praktino namijenjen ve dobiva estetiku vrijednost time to postaje neposredno zornim. = Dok most daje naglasak na sjedinjavanje i prevladavanje udaljenosti ili razlika, vrata simboliziraju suprotno: odvajanje, ukazujui na povezanost jednog i drugog, posebno u ovjeka. = Izgradnjom prve kolibe ovjek je pokazao razliitost time to je iz kontinutiteta izvukao dio i od njega napravio nov oblik specifinog smisla. Napravio je neto to je povezano i odvojeno od svijeta istovremeno. Upravo zato to se mogu

zatvoriti, vrata govore vie o povezanosti od jednog zida. Dok most kao linija pruena izmeu dviju toaka, propisuje bezuvjetnu sigurnost ismjer, kroz vrata se ivot iz ogranienoti izoliranog bitka za sebe slijeva u neogranienost svih smjerova uope, pritom smisao mosta ostaje ista, prijelaz s jednog kraja na drugi, dok vrata, ovisno o ulasku ili izlasku, upuuju na dvije razliite intencije iako se arhitektonski moe postii i naglasak na nekoj od njih. = Zatvaranje njegove udomljenosti vratima znai da se djelom izdvaja iz neprekidnog jedinstva prirodnog bitka, ali i ogranienost dobiva smisao u onom to simbolizira pokretljivost vrata, mogunost da se iz ogranienja istupi u slobodu.

3. ENSKA I MUKA KULTURA

3.1 ENSKA KULTURA

= Jedinstvo i cjelina subjektne biti pokazuju se kultiviranima tako to se dovravaju usvajajui te objektivne vrijednosti moral, spoznaje, umjetnosti, religije, itd. = Sve izgovoreno i oblikovano, idejno postojee i realno djelatno, iji kompleks tvori kulturni posjed nekog vremena mogu nazvati objektivnom kulturom. Njihovim odreivanjem razlikujemo problem u kojoj mjeri, ekstenzivnoj i intenzivnoj, pojedinci sudjeluju u sadrajima kao problem subjektivne kulture. = enski pokret koji tei prelasku na formu ivota i djelovanja mukarac jest potez subjektivne kulture. U pitanju je rairenost vrijednosti, a ne stvaranje novih vrijednosti. Bilo da se radi o smanjivanju ili poveanju subjektivne kulture, dobit koju pokret donosi neovisan je o oba stava. Simmel se njime bavi: = Objektivna je kultura, uz iznimku malenih broja podruja, potpuno muka. Vjeruje se u jednu ljudsku kulturu gdje se pojam ovjeka izjednaava s pojmom mukarca (u jeziku se esto koristi isti izraz). U svakom sluaju, to je razlog zato se nedovoljno dobri rezultati trpaju pod enske, a prihvatljivi pod muke. Na velikim podrujima tehnike i trgovine, znanosti i vojske, spisateljstva i umjetnosti zahtijevaju se rezultati unutar danih formi i pretpostavki koje su specifino muke, potjeui iz mukog duha i naslijea karaktera. = Primjer: esto se spominje pravna otuenost ene koja se protivi pravnim normama i sudovima, no tu se ne radi o otuenosti od prava kao takvog, nego od mukog prava. ensko odstupanje od mukog prava stvorilo bi drugaije pravo. injenica je da predmetni sadraj nae kulture umjesto neutralnog ima muki karakter, temeljen na mnogolanoj prepletenosti povijesnih i psiholokih injenica. = Proces podjela rada je neusporedivo primjerenija mukom biu nego enskom biu. I dan danas rad domaice manje je specijaliziran (tj vie obuhvaa) od bilo kojeg mukog zanimanja. = enskoj prirodi ne dostaje muka sposonost da se ne dopusti razdiranje svojeg osobnog bitka od strane rezultata koji se postie u sklopu podjele rada i u sebi ne nosi nikakvo duevno jedinstvo upravo zato to se ta rezultat postavlja na distanciju objekta. Ako bi se duevno stanje ene dalo kako objasniti, tada bi njezina periferija bila ue povezana sa sreditem, da su djelovi solidarniji sa cjelinom nego u muke prirode.

= enski pokret lei na tome da se radi o nerazvijenosti koja dolazi do toga jer nemaju dovoljno prostora i slobode uope pokuati razviti. Obje strane shvaaju ga u smislu organske prirodnosti. = Iskusni su penelozi povodom uvoenja uvarica u zatvore odredili da se mogu prijaviti samo vrlo obrazovane ene. Vic je u tome to se muki kanjenik povinjuje uvaru iako je moda obrazovaniji, dok obrazovane zatvorenice stvaraju tekoe. To znai da mukarac odvaja svoju cjelokupnu osobnost od odnosa i doivljava taj odnos u istoj objektivnosti, dok je ena veoma osobna. Za ene se kae da lake vrijeaju od mukaraca u jednakim okolnostima, ali to upuuje da svojim uvredama gaaju cijelo bie, za razliku od mukarca. Ta osnovna struktura enskog bia moe se okarakterizirati jednim pojmom vjernost. Mukarac u svojoj sposobnosti da se odvaja u smjerove i svoje perfierije ini neovisnima navodilo bi dakle da im je karakteristina nevjernost. Po logici psihilogije, diferenciranost i objektivnost su suprotnosti vjernosti. = Ukoliko ena zakazuje u postignuima objektivne kulture to ne znai da se radi o dinamikom manjku u odnosu na neki opeljudski zahtjev ve se radi o neprimjerenosti karaktera u kojemu ivotni sadraji egzistiraju na osnovi neega to je izgradila diferencijalna priroda mukarca. = Samo ako se eni prizna principijelno drugaija osnova moe se sprijeiti brkanje ovjeka i mukarca. = U okviru dosad postojee kulture one nalaze vie potvrda u podrujima gdje su u sebe primile vie tog duha muke kulture no to to uspijevaju u podruju gdje se zahtijeva originalnost i gdje moraju prelijevati vlastitu energiju u ono objektivno to pripada mukoj kulturi. = Kultura je muka u dvostrukom smislu: Zato jer ima izvorno svoju formu i zato to su ispunjenja te forme zacrtana u mukom obliku. Ako treba postojati objektivna kultura i ene se pokoravaju njezinoj formi trebaju pronai i stvoriti neto to mukarci naprosto ne mogu. U podjeli rada zbog niih dnevnica mukarci su se u Engleskoj bunili zbog prosjeka plae. Firme su nadalje izjednaile vrijednosti i dovele do monopolizacije enskih podruja i preputanja ostalog mukima. Kako ne bi dolazilo do smanjivanja plaa, poslodavaoci su proveli diferencijaciju zadaa, odnosno, pronali ono to ene rade bolje i to dali njima, a ono to mukarci rade bolje ostavili njima. = Ljenika praksa uvijek radi bolje ukoliko raspoznaje probleme i osjeaje bolesnika. U tom pogledu, ljenica ena moe za odreene ljude postaviti tone (ili tonije) dijagnoze i bolje predosjetiti pravilnu uporabu terapija. =Kada bi sve osjetilno utvrivo dogaanje u ovjekovu svijestu bilo u potpunosti poznato, sve bi vidljivo, opipljivo i sluljivo bilo jednako nevano i besmisleno poput prolaenja oblaka ili utanja grana kada se ne bi oujedno razumjelo kao manifestacija due. Shvaanje povijesnih osoba nije samo rekonstrukcija unutarnjeg bitka. Ono to zovemo razumijevanjem nekog ovjeka prafenomen je za koji se ne mogu navesti jednostavni elementi nego nekoliko vanjskih uvjeta, meu kojima pripada odnos jednakosti i nejednakosti izmeu subjekta koji povijesno spoznaje i njegovih objekta. Ne shvaamo neki duh zato jer smo mu slini ali razumijevanje jest uvjetovano nekom slinou. Zato prije svega ne

bismo razumjeli izvanzemaljce, ali razumijemo Cezara. Psiholoko i povijesno razumijevanje oitvano je odnosom subjekta i njegovih objekata. Ukoliko je povijest primjenjena psihologija, enska priroda mogla bi biti osnova vrlo originalnih postignua u njoj jer nemaju samo drugaiju mjeavinu jednakost ii nejednakosti s povijesnim objektima nego i posebnu strukturu due i mogunost da vide drugaije. = Objektiviranje enskog bia u kulturi ini se najprije prisutnim u umjetnosti, gdje ve imaju izraavanje koje nikako ne prilii mukome i ne moraju se skrivati iza mukih pseudonima. Ljudska potreba da se ovjek prikriva i otkriva drugaije su koncipirane u ene nego u mukarca. U stilskom izraaju osjea se podvojenost izmeu osobnog sadraja i pjesnike forme. U narodnim pjesmama su pak ene jednako ili ak vie produktivne od mukaraca. Ukoliko forme kulture nisu kruto izraene ne mogu biti niti muke niti enske. Zanimljiva predispozicija ene u matematici tie se upravo toga to je apastraktnost, neosobnost matematike s onu stranu, iza psihologije spolova, pa stoji ravnopravna pred mukim i enskim biem, jednako obuhvatljiva. Blizina prirodi najbolje se moda ukazuje na kaligrafiji, gdje se potezom kista prikazuje fizioloki potez ruke i njegova dra koja se sastoji od lakoe kretanja, ritminosti i prirodnosti pokreta u kaligrafiji ena se posebno cijeni u njoj se oituje osobitost duevnog karaktera. Slino vrijedi za ples i glumu. Ornamentalne linije kojima bi se zabiljeili pokreti plesnih umjetnica bili bi takvi da ih mukarci nikako ne bi uspjeli proizvesti inervacijama, osim kada bi namjerno oponaali. Ako postoji formula enskog bia, ona se poklapa s tim biem glumake umjetnosti jer ena neposredno oituje zbivanje u svojoj unutranjosti. Blisku vezu svih bitnih dijelova koju enu ini onim to ne moe razdvojiti objektivno i subjektivno, odlikuje estetika glumake umjetnosti, ono iznutra iskazuje na sebi. = U uskoj vezi s najdubljim kulturnim znaenjem ene dolazi pitanje ljepote. Ako postoji polarnost vrijednosti bia, gdje jedna vrijednost prikazuje aktivan i oblikovan odnos prema neemu realnom, a druga savrenstvo u sebe zatvorene egzistencije koja sve elemente svojeg bitka ugoava prema svojoj vlastitoj unutarnjoj harmoniji, tada bismo jedna kraj nazvali znaajnou, a drugi ljepotom. Znaajnost je bitak, ali takav koji sadri djelotvornost, znaajnost, probijanje okvira. Za enu se, meutim, dri ono da treba biti lijepa, lijepo ovdje shvaeno u punini znaenja, ne samo u obliku lijepog mladog lica ili slino. Ideja enskog bia je ona netaknutost periferije, organska zatvorenost u harmoniji svih dijelova bia meu sobom i u njihovu ravnomjernom odnosu prema njihovu sreditvu kao to upravo glasi formula lijepog. (O rly?) ena je ono to jest, a mukarac ono to postaje, ena posjeduje blaenost samo po sebi i pritom se ovdje ne govori o vrijednosti nego o obliku egzistencije. Izraenost mukog tijela prije svega je znaajna po produktivnost i vrenje fizike zahtjevnosti, dok ena igra tjelesnu ulogu u pasivnosti. = Drava moe vaiti kao sveobuhvatna forma u iju se organizaciju i utjecajnu sferu nekako mogu uvui svi mogui ivotni sadraji ma u koliko razliitoj mjeri povijesne drave realizirale tu principijelnu mogunost. Konano, dom igra dvostruku kategorijalnu ulogu, s jedne strane moment ivota onih koji u njemu

sudjeluju, s druge strane skup cjelokupnog ivotnog sadraja. Realizacija doma veliko je kulturno postignue ene, radi se o objektivnoj tvorevini neusporedivoj ni s im drugim. = Komplementarna strana enskog bia, ona ravnotea opeljudske egzistencije, nalazi se pak u karakteru sadraja enske aktivnosti koji protjeu i predaju se pojedinanosti, ne grade nadsobni kulturni svijet ve slue svakodnevnici i osobama koje omoguuju tu gradnju. Zato se ena pojavljuje kao zatvoreno bie koje ba tu u umjetnikom nastojanju zakazuje u strogom odreenju forme. = Originalno i objektivno kulturno postignue ena sastojalo bi se u tome to one u velikoj mjeri oblikuju muku duu. U njezinu formiranju ene izraavaju same sebe, stvaraju tvorevinu moguu samo njima. Djelo ene jest mukarac budui da bi bez eninog odgoja mukarac zaista bio neto drugo. Ipak, to opravdanje poticaja nastaje tek kad muko neto postigne i to u sferi mukog djelovanja, specifino mukog jer za okonanje povijesno besmislenih okrutnosti valja zahvaliti objektiviranju ivota, to je specifino muka domena. Ono to daje ena ne moe se samo dati, to je djeli bitka. = Moderni razvoj za sve vei broj ena iskljuuje zanimanje domaice. U podjeli rada, ene se susreu s iznimno visokim ili iznimno niskim zanimanjima, duhovnih za koje je potreba posebna nadarenost i inferniornih ispod njihovih socijalnih i osobnih oekivanja. = Kada bi sloboda kretanja ena teila objektiviranju enskog bia, tada bi to za kulturu znailo otkrivenje novog kontinenta. Ovako, ono to one pokuavaju postati mukarci i imati to mukarci imaju. Ljepe bi bilo, naime, da vrijednost izvlae iz svoje enskosti, oslobaanje specifino enskog za unaprijeenje kulture. Na moment, dodue, izvlaenje objektiviranja iz ene, principa vrsto prepoznatog u mukome, mogla bi biti puka misaona pogreka, ako bi u tom smjeru ile, tada sve ono to ine na onaj objektivni nain ne bi znailo biti jednak mukome ve bi znailo prilagoditi svoju izvorno drugaiju prirodu neemu to je njima ideal onog to posjeduje muko po samoj prirodi. ena ima svoj svijet. 3.2 ENA I MODA

= Ako moda izraava i naglaava individualnost i egalitarizaciju, dra oponaanja i isticanja, moda to objanjava injenicu da su joj ene sklone. Iz slabosti drutvenog poloaja na koji su bile osuene veinu povijesti proizlazi blizak odnos sa svime to obiava, to je primjereno, s opevaljanim prihvaenim oblikom egzistencije. = Onaj tko je slab izbjegava individualiziranje, svoju zatitu nalazi u tipinom obliku ivota = Moda omoguuje odravanje odnosa s opim oblikom ivota, a da pritom prua mogunost naglaavanja vlastite osobnosti. Moda je takorei ventil iz kojeg izbija potreba ene za isticanjem. = Openito povijest ene pokazuje meusobnu jednakomjernost i jedinstvenost u vanjskom i unutranjem ivotu, gdje je tek moda inila razlike.

= Dananjim emancipacijama ena koje se ele pribliiti mukarcu iz istog razloga i iskazuju ravnodunost prema vanjskome, prema modi kakvu uglavnom imaju mukarci, koji svoju vanjsku znaajnost pritom dobivaju postizanjem drutvenog statusa, uloge ili samim time to jest u nekom staleu. Kroz modu se ena uklapa u takve sheme, ulazei u drutvo zaobilaznim putem, notom individualnosti. = U potrebi za uvijek novom modom lei estetska forma nagona za razaranje koja karakterizira sve obespravljene ukoliko nisu u potpunosti porobljeni.

4. KULTURNE MANIFESTACIJE DRUTVENOG IVOTA

4.1 SOCIOLOGIJSKA ESTETIKA

= Promatranje ovjekova djelovanja zahvaljuje svoju dra neiscrpnoj raznolikosti i mjeavini odvijanja. Ali ta odvijanja skup su malobrojnih osnovnih tonova. Razvoj i suprotnosti ovjekove povijessti mogu se svesti na malo izvornih motiva. = Svako podruje ivota sastoji se o izmjeninom oblikovanju vanjskih i unutarnjih mogunosti sudbine. to se vie podruja obuhvaa, to se vie osnovnih motiva stapa i u konanici dolazimo do jednog dvojstva. U svakoj se povijesnoj epohi pojavljuje sukob dvojstva, samo svaki puta u nekoj drugoj formi s nekim osnovnim tipom. = Na samom poetku grke filozofije sukobili su se Heraklit koji je vjerovao u bitak u vjenom protjecanju i Elejci koji su smatrali kako postoji samo jedan jedini bitak u mirovanju. Tu formu cijelo ovjeanstvo uzimao kao temelj svog razvoja. = S kranstvom se pojavila suprotnost boanskog i zemaljskog principa. = ivotni nazori novijeg vremena razvili su suprotnost izmeu prirode i duha. = Dananje drutvo tu suprotnost nalazi u formuli socijalistikih i individualnistikih tendencija. = ini se da kroz sva pitanja ivota produuje linija koja razdvaja dva osnovna miljenja s tipinom razlikom u karaktera ljudi i ustanova. = Ta suprotnost odreuje odnos dubine materijalno ivotnih interesa i visine estetskog svjetonazora. = Bit estetskog prikaza za nas je u pojedinanome iskazati tip, u sluajnome zakon, u prolaznome/vanjskom znaenje stvari. Niti jedna pojava ne moe izbjei tu redukciju na ono to je znaajno i vjeno. Sve ono to je po sebi najrunije kroz izraaj moe postati ugodno, sve ono to je banalno ili odbojno uz prodiranje ljubavi moe postati prihvatljivo i dio jedinstva ljepote i smisla. = Razmiljajui ovim smjerom dolazimo do toga da nema razlika u ljepoti stvari, estetski panteizam. U takvoj formi, meutim, gubi se individualnost, razlike u individualnosti. Ne moe se prihvatiti na temelju toga da se radi o estetski jednakovrijednom, a ne jednakovrsnom. Hijerarhija vrijednosti biti e upravo kroz podizanje onog karateristinog onog to se u neemu jednakovrijednom ne bi uope moglo uoiti ili primijeniti. = Naa su osjetila povezana s razlikama i osjetilo za vrijednosti nije nita manje nego osjetilo dodira ili topline. I to to je svijet podijeljen na svjetlo i tamu, to se ne pretapaju kao jednakovrijedni i beozblini, to najsirovije nosi smisao postojanja je prava estetska slika svijeta.

= Dvije su razliite osobe, ona koja ne moe ivjeti bez da razluuje razlike i ona koja ivi upravo u unutarnjem svijetu i koja harmoniju stvari vidi u njihovoj jednakosti. = Traiti neko pomirenje izmeu ta dva naina razmiljanja je nemogue, svoditi ga na neto bilo bi kao rei da nema razlike izmeu dana i noi jer postoji sumrak. Tu se (ne u sumraku, nego suprotnosti), nalazimo na izvoru ljudskog, gdje se borba ne odvija samo meu razliitim osobama nego i individualno, u sebi. (naslov kontrapunkti kulture ovdje pomalo dobiva smisao) Uzvienost i divota ljudske due u tome je to ivi ivot u kojem djeluju snage koje teku iz nepomirljivih izvora prema nesjedinjenim uima, a ine jedinstvo. = Na poetku svih estetskih motiva nalazi se simetrija. ovjekova formativna mo na sluajnim i zbrkom prirodnog oblikovanja nigdje se bolje ne uoava i ne iskoritava. Prvi je estetski korak osjetilnost prema simetriji, sve dok se kasnije ne prikljue estetske drai nepravilnog. = U simetrinim tvorevinama racionalizam dobiva svoj lik, ali onda opet estetska promjena bjei u suprotnost i trai ono iracionalno i izvanjsko. (Veza na propast prosvjetiteljstva). = Poticaj nagona za simetrinosti potreba je za sistematiziranjem i rangiranjem, procesa najbreg razumijevanja uz najmanje napora. ista korisnost. Jednolinost klasifikacije elemenata po opim principima svojstvena je i u despotskim drutvima. Primjeri za to su ureenja 18. stoljea, Karlo V. Ili stari Egipat. Obratno, liberlani dravi tok sklon je asimetriji. Utjecaj estetskih snaga najvidljiviji je u sukobu socijalistikih i individualistikih tendencija. Socijalizam u elji za simetriziranjem i leveliranjem drave od drutva nastoji uiniti umjetnikim djelom. Socijalno pitanje nije samo etiko. Takva drava dobiva onaj isti oblik ljepote kakav ima stroj u svojem harmioninom mehanikom prepletanju i svrsishodnosti, pouzdanosti pokreta. Na vidjelo izlazi potreba za nadvladavanjem iratio. = Individualistiko drutvo sa svojim nepomirenim tendencijama i iznova zapoeto-prekinutim razvojim nizovima daje duhu nemirnu sliku, zahtijeva od njega stalne nove inervacije. Estetsko bi znaenje organiziranog drutva moralo psihiki utjecati vie no to to odaje apstrakna formulacija. = Domet vaenja estetskih motiva sada se pokazuje u tome to se u prilog ide drugom idealu. Ljepota koja se danas osjea ima iskljuivo individualistiki karakter, vee se uz pojedine pojave. Individualiziranje odlazi toliko daleko da se jedan buket kultiviranog cvijea vie ne vee zajedno, ve se svaki cvijet stavlja zasebno, u kranjem sluaju labavo se podveu, svaki je previe neto za sebe. S druge strane, poljsko, divlje cvijee slae se u bukete. = Unutarnji karakter umjetnikih stilova moe se protumaiti kao posljedica razliitih odmaka koje oni postavljaju izmeu nas i stvari. Sva umjetnost mijenja odmak na koji smo izvorno po prirodi postavljeni. S jedne strane nas pribliava dubljem smislu, s druge strane nas se odaljava od neposrednosti stvari. Na obje strane veu se jednako snani podraaji, napetost meu njima, raspodjela na raznolikost zahtjeva koji se postavljaju djelu, daje umjetnikom stilu jedan osobit

peat. Naturalizam eli iz svijeta izvui njegovo znaenje, dok stilizirajua postavlja aprioran zahtjev o pogledu ljepote i karaktera. = Moe se rei da umjetniki osjeaj dananjeg vremena u bitnome snano naglaava dra odmaka nasuprot drai pribliavanja. Njemu pripada sklonost prostorno i vremenski udaljenim kulturama i stilovima. Sve te forme u umjetnosti stvaraju odmak izmeu nas i cjeline i punine stvari. Knjievni stil ovog stoljea izbjegava izravno oznaavanje stvari. Radi se o patolokom strahu od dodira, zato se diferencirana osjetljivost tolikog broja modernih ljudi izraava unegativnom ukusu, u odreenom iskljuivanju nesimpatinog, u odbijanju mnogoga, dok pozitivan ukus, energino da, zaostaju. = Naturalizam je bio oajniki pokuaj da se prevlada odmak, dosegne blizina stvari. To se ne dogaa samo u umjetnosti nego i u znanosti, materijalizam koji je smatrao da moe dohvatiti zbilju pada pred novokantovskom filozofijom i subjektivistikim svjetonazorima. S tim je povezan i osjeaj neizdrive skuenosti to u modernog ovjeka izaziva vezanost uz krug najbliih. Rastavljanja obitelju su nuspojava. = Simmelu se jednim od glavnih uzroka tog straha ini prodiranje novane privrede koja razara privredne odnose prolih (jo neizbrisanih) vremena. Novac se postavlja izmeu sveg i svega, na interes za drugom stranom prvo se prelama u mediju novca, vienje objekta kroz vrijednost novca. Poveanje uloga novca odmie jae nas odmie od objekata. Na kraju emo osjeati samo kroz jedno posredovanje. = Vrlo raznolikim pojavama moderne kulture zajednuka je jedna duboka psiholoka karakteristika koja se na apstraktan nain moe nazvati tendencijom sve veeg distanciranja izmeu ovjeka i njegovih objekata i koja na podruju estetskog samo dobiva svoje najrazgovjetnije forme. Ovo je doba koje nalazi najvie ivotne podraaje u formi neodlunosti izmeu krajnjih polova sveg ljudskog. Postajemo oni omlohavljenih ivaca, a nove poticaje donosi nam sirovitost i najgrublji podraaji. 4.2 MODA

= Umijee shvaanja omoguuje nam da osjeamo mnotvo takvih snaga koje nastoje nadii zbiljsko i postati enja. U svakom djelovanju osjeamo neto to se jo nije posve izrazilo. Jedinstvo cjelokupnog ivota oitava se u tom dualizmu uzajamnih elemenata koji kolidiraju. = Taj dualizam u naem ivotu ne moe se opisati nego samo osjetiti u pojedinanim suprotnostima karakteristinim za nau egzistenciju, u njima biti zadnja forma. = Prvi naputak daje fizioloka osnova naeg bia: trebamo kretanje i mirovanje, produktivnost i receptivnost. Cijela se povijest drutva moe razviti na borbi, kompromisima, i raskidima dogovorenih mirenja. Svaka bitna forma ivota u povijesti nae vrste pokazivala je interes za trajnost i jedinstvo sjedinjeno s interesom za promjenom i posebnim.

= Unutar drutvenih utjelovljenja jednu njihovu stranu nosi potreba za oponaanjem. Njegova dra je to omoguuje svrhovito djelovanje ondje gdje nema osobnog i stvaralakog. Dijete miljenja. Nagon za oponaanjem karakterizira razvojni stupanj na kojem je elja za svrhovtiom osobnom aktivnou iva ali nedostaje sposobnost da se za nju crpe individualni sadraji. Teleoloki je ovjek protupol onoga to oponaa. Takvo oponaanje odgovara jednom od osnovnih smjerova naeg bia, koji se zadovalja utapanjem pojedinca u openitost, koji naglaava to je trajno u promjeni. Da se bude jednak drugome provocira i drugu potrebu za individualiziranjem. Drutveni ivot biti e kao arena, a drutvene institucije temporalna pomirenja antagonizma u prividnoj formi kooperacije. = Moda je oponaanje danog uzorka i udovoljava potrebi za drutvenim osloncem. Vodi pojedinca putem koji svi idu, a omoguuje izraavanje sebe i razlikovanje od drugih, izdvajanje od drugih. Moda je forma ivota koja spaja tendencije ka egalitarizmu s tendencijama ka individualnim razliitostima i promjenama, a njezina povijest je povijest sve uspjenijeg prilagoavanja. = Moda jeproizvod klasne podjele, svojevrsno predstavljanje asti, svrha povezivanja u krugove, kao okvir oko slike koja je neko jedinstvo i odvaja od ostalog svijeta. Da se radi o drutvenim i psiholokim potrebama dokazuje injenica da se ne moe pronai naelno valjan razlog zato bi se moda uope stvarala. Naa regularna odjea posjeduje neku praktinu svrhu, dok sama moda to doista nema. Moderne stvari ponekad se ine toliko rune da bi se moglo rei kako moda demonstrira mo nad ljudima, mogunost preoblikovanja ukusa. = U prolosti su se esto novi oblici mode stvarali sluajno, iz potreba ljudi da nadomjeste vlastite nedostatke (krinolina za trudnou npr...makar...tko moe objasniti francuski pederizam? =D). Pronalazak mode u dananje doba sve vie ukljuuje u objektivni karakter prirode. U stanovitim vremenskim intervalima a prirori se zahtijeva pronalazak nove mode (u vidu industrije). = injenica da nadindividualnost njezine unutarnje biti zahvaa i njezine sadraje nalazi se u tome to je modno kreiranje zanimanje, plaen posao. Moda svoje mjesto ne nalazi na mjestima koji bi trebali biti objektivne naravi: religija, znanost, politika. = injenica je, u svojem izmijenjivanju moda uvijek pripada najviem staleu. im nii slojevi prihvate neku modu i izau iz svojih okvira jednolinosti i praktinosti, ta se moda odbacuje i trai se nova. Prirodno je da ono to je dole tei onomu to je gore, a to u drutvu oni donji najlake doseu kroz modu jer je moda oponaanje, pa oponaaju ono to je gore. ;) = Opasnost mijeanja i brisanja razlika, koja klasama kulturnih naroda daje povoda za diferencijaciju u odijevanju, ponaanju, ukusu itd, esto izostaje kod primitivnih drutvenih struktura koje su s jedne strane komunistinijem a s druge pak krue i definitivnije utvruju postojee razlike. = ovjek koji moe pratiti i eli pratiti modu esto nosi novu odjeu, koja odreuje nae dranje vie od stare. Da se u staroj osjeamo ugodnije ne znai

nita drugo nego da namee svoj vlastiti oblik koji duim noenjem prelazi u zakon naih pokreta, nas samih. Nova odjea daje nam stanovito dranje. = Promjena mode naznauje i otupljivost naih ivanih podraaja. to je neko doba nervoznije, ili dapae, neki narod, to se bre moda smjenjuje. U Kafara se moda rapidno izmijenjuje dok je Bumani uope nemaju. Pritom se, u hijerahijama, elementi mode stvaraju samo kako bi se slojevi mogli razlikovati. = Bit mode je u tome to je uvijek prakticira samo dio, grupa ljudi, a ostali su na putu do nje. Svaki njezin rast tjera je kraju jer gubi svoj izvorni smisao razlikovanja na prvom mjestu. U svojoj biti modu karakterizira ekspanzivnost (vjerojatno zbog te svrhe oponaanja i potrebe da se oponaa), dakle ona samu sebe unitava, zbog ega uvijek kree iznova. = To to moda dominira u dananjem drutvu vezano je zgunjavanje psiholoke karakteristike vremena. Naa unutarnja dinamika zahtijeva sve krae vremenske razmake izmeu dojmova koji se izmijenjuju. To poinje posve sitnim simptomima poput razmaka u povlaenju cigarete za cigaretom. U tom kontekstu moda ima svoju ulogu granica i prolaznosti. Jedan od razloga zbog kojih moda danas tako vlada jest i gubljenje utjecaja starih uvjerenja, to omoguuje prodiranje promjenjivih vrijednosti i fokus na sadanjost. = Tko se svjesno nemoderno odijeva i ponaa, taj s time povezan osjeaj individualizacije zapravo ne postie vlastitom individualnom kvalifikacijom nego pukim negiranjem drutvenog primjera: ako je modernost oponaanje tog primjera, onda je namjerna nemodernost njegovo ponaanje s obratnim predznakom, no koja zato ne svjedoi manje o moi drutvene tenedncije koja nas ini ovisnom. Jednako kao to je i ateizam, nastao u kontrarnosti kranstvu, postao religijom fanatizam, netolerantnost, unutarnja potreba zadovoljenja potreba, itd. Opozicija nije uvijek znak osobne snage. = Otjema stidljivost i bojaljivost da bi se osebujnou vanjskog nastupa moda mogla odati neka osobitost svojega najdubljeg bia razlog koji mnoge prirode navodi na to da potrae utoite u prikrivanju modnim izjednaavanjem. Sav osjeaj stida poiva na nekoj izdvojenosti pojedinca. On nastaje kada dolazi do nekog naglaavanja njegova ja, do usredotoenja svijesti nekog kruga na tu osobu, a da se usredotoenost osjea neprimjerenom. Moda nudi mogunost izdvajanja koji se uvijek smatra primjerenim. Kod mode je osjeaj stida umanjen kao i kod masovnih akcija, ono to osoba sama nikad ne bi izdrala kao vlastito obnoenje u masi moe podnijeti. im se individualni karakter situacije jae istakne nasuprot njezinu drutveno-modnom karakteru, poinje djelovati osjeaj stida: mnoge ene stidjele bi se pojaviti se u svojoj dnevnoj sobi i pred jednim jedinim stranim muikarcem s onako dubokim izrezom s kakvim to ine pred trideset i pred stotinu njih u drutvu u kojem taj izrez vlada u modi. = Moda je takoer samo jedan od naina na koji ljudi ele, preputajui vanjsko porobljavanje od strane zajednice, tim potpunije spasiti unutarnju slobodu. Kao to je po Schoppenhaueru svakom ovjeku dosuena neka odreena koliina uitka i patnje, tako bi se moglo u svakog pojedinca uoiti trajan omjer obvezivanja i slobode. U cjelini se moe rei da je najbolji pomak u vrijednosti ivota kada se ono obvezatno obvezajue pomakne na periferije ivota i due.

= S vie ili manje namjere pojedinac esto sam sebi odreuje ponaanje, neki stil kojim se vie ili manje oito karakterizira kao moda. Osobito mladi ljudi esto pokazuju iznenadnu udnovatost u svom nastupu. Stanoviti meustadij izmeu individualne i osobne mode realizira se unutar uih krugova. Balani ljudi esto usvajaju neki izraz i to najee izraz mnogih drugih ljudi iz istog kruga koji tada primjenjuju na sve odgovarajue ili neodgovarajue objekte u svakoj prilici. Ne moe se rei da pojedinac takvim postupcima, i izriui presudu stvarima, ne stjee individualnu snagu, naglaavanjem svoje ja u odnosu na njih. = Prava promjenjivost povijesnog ivota u srednjim je staleima. Zato je i moda postala mnogo ivlja, agresivnija i rairenija. Klase i pojedinci koji inzistiraju na promjenama prepoznaju tempo svoje due. Ekonomija nadalje mora odgovarati datom tempu. Zbog toga moda vie niti nije toliko skupa ili ekstravangantna kako je neko bila, specifino kao nadoknada za vremensko trajanje same mode. Ovim tempom, jasno, dolo bi do neke kritine toke raspada zbog ega moda ima stanovito kruenje, recikliranje kao rijeenje, taman kada se zaboravi na neku prijanju modu, ona e u novom obliku, prilagoenom, biti vraena za dani period. = Moda je, rekli bismo, posebno karakteristina tvorevina u kojemu je drutvena i individualna svrhovitost ravnopravno objektivirala suprotna ivotna strujanja. 4.3 EKSKURS O NAKITU

= U ovjekovoj elji da se svidi svojoj sredini stvaraju se tendencije u elji da bude drugome na radost, ali da zauzvrat dobije i odgovarajue potovanje i priznanje. Potreba za ovim drugim toliko e se intenzivirati da e potreba za onim prvim izblijediti i biti potisnuta u potpunosti. Tim svianjem na kraju se elimo isticati meu drugima. Karakteristini princip tog isticanja jest nakit. = Ljudi nose nakit za same sebe tako to ga nose za druge. Socioloki je nebino to se jednim takvim ponaanjem zapravo cilj odobreno postie time to smo drugima estetski ugodni. Zavist koja poradi nakita nastaje ukazuje samo na elju zavidnika da postigne isto divljenje i istu razinu kao onaj koji nakit nosi. = Za svaku osobu moe se rei da oko sebe ima neku sferu zraenja, djelovanja na druge samim time to jest. Nakit pojaava ili proiruje dojam linosti, intezivirajui to zraenje. Budui da je nakit uglavnom neke specifine vrijednosti, on je esto esto sinteza imanja i bitka nositelja, kroz njega posjed postaje opipljiv, postaje kvaliteta na ovjeku. = Sve ono to ovjeka krasi moe se razvrstati u ljestvicu u skladu s bliskou s kojom je povezano s fizikom linou. Zaprimitive narode karakteristian je bezuvjetno blizak nakit tetovaa. Idui je korak odjea ali odjea nakon to prestane biti nova poprima te ljudske karakteristike, tj proputa ovjekovo zraenje, prilagoava mu se, zbog ega ga i odaje nakit, meutim, vjeno krut ostaje i vjeno nov, vjeno prikriva i ostavlja osobu nadindividualnom. On slui pojedincu i sam ne smije biti individualnog karaktera, suprotno od onoga to se esto smatra kada se nakit eli uiniti umjetnou, jednako kao i namjetaj.

= Materijalno je sredstvo nakitove drutvene svrhe sjaj koji se pojavljuje kao centar koncentrinih krugova uokolo, to to dovodi u sredinu grupe ili drutva, to to svi gledaju u jedno. On ukazuje na stanoviti odmak jednih od drugih, ali i povlai za sobom. U materiji je on odmak i obzir istovremeno. = Razlika izmeu tatine i oholog ponosa je u tome to ovaj drugi uope ne podnosi nakit. Tomu se pridruuje znaenje autentinog. Autentina osoba biti e ona u koju se moemo pouzdati i kada je nema. eli se biti, autentino, vie od same pojave. U Francuskoj je nekad postojala uredba prema kojoj svi ispod odreenog ranga nisu smjeli nositi nakit. U tome je vrlo oito prisutna kombinacija onog to tvori itavu bit nakita: da se u njemu kao u aritu skupljaju socioloko i estetsko naglaavanje linosti. = Takve tendencije u nakitu se pojavljuju i pri popisivanju privatnog vlasnitva. U mukaraca esto se radi o oruju, dok se u ena radi o nakitu. Radi se naprosto o naznaci da mukarac proiruje svoju linost i obuhvaa druge, a ena brine o tome da se njezino ja naglaava i realizira (Pritom se lako moe povezati Simmelova teorija ljepote ene i njezine svrhe sa samim nakitom koji individualnost naglaava, dok mukarci u svojoj znaajnosti za tim nemaju toliku potrebu). 4.4 EKSURS O PISMENOJ KOMUNIKACIJI

= Pismenost u prvom redu ima bit koja je posve suprotna dranja tajnosti. Naoj je svijesti na raspolaganju karakteristina forma koja se moe nazvati samo objektivnim duhom: prirodni zakoni i moralni imperativi, pojmovi i umjetniki oblici koju su na raspolaganju svakome tko eli dohvatiti. Istina ostaje istinom bilo da se zna za nju i priznaje ju se, a morali i pravni zakon vai bilo da se po njemu ivi ili ne. Pismenost je simbol ili osjetilni nosilac te neizmjerno vane kategorije. Duhovni sadraj, jednom zapisan, stie objektivnu formu, principijalnu bezvremenost postojanja. = Forma izraavanja u pismu znai objektiviranje sadraja koji ovdje tvori posebnu sintezu s jedne strane s odreenou za nekog pojedinca, a s druge strane s njgovim korelatom: osobnou i subjektivnoui s ojom nastupa autor pisma, za razliku od pisca. = Prednost i nedostatak pisma je to izraava principijelno ist predmetni sadraj naeg trenutnog idejnog ivota i preuuje ono to se ne moe ili ne eli rei. Tu se ne radi jednostavno o nekom vie ili manje onoga to netko daje na znanje drugome, nego o tome da je ono to je dano na znanje primaocu vie ili manje razgobvijetno i da nedostatku razvijetnosti, kao radi kompenzacije, odgovara proporcionalno mnotvo moguih tumaenja. = Pismeno izraavanje prvo se ini sigurnijim, jedini kojim se ne gubi nita na znaenju, ali mu istovremeno manjkaju ostale karakteristike raspoznavanja: boja glasa, naglasak, pokret, izraz lica, za govorenu rije i uzrozk smanjenja i poveanja razgovijetnosti. itatelj bi se trebalo povlaiti za logikim smislom, ali esto ne moe samo za time, stoga je pismo esto i podlono tumaenjima, pa i nesporazumima. U ovom fenomenu, dade se isitati sljedee: ono to je u pismo nerazgovijetno jasno je u ivo, ono to moe postati nejasno u ivo razgovijetno je u pismu.

= Jedan od duhovnih uspjeha pismene komunikacije je taj to ona iz te naivne jedinstvenosti izdvaja jedan od njezinih elemenata i time ilustrira mnotvo principijelno razliitih faktora koji tvore nae naizgled jednostavno uzajamno razumijevanje. 4.5 AVANTURA

= Svako nae djelovanje ili iskustvo nosi dva znaenja: vrti se oko vlastitog sredita ali je i dio jednog ivota. Dogaaji koji mogu biti meu sobom vrlo slini divergentni su s obzirom na odnos prema ivotu. Kada se od dvaju dogaaja ne previe razliitih sadraja jedan naziva avanturom, onda se radi o razliitosti prema odnosu s cjelinom ivota. = Avantura biti e postupak onog izvan koje je povezano s onim unutra, poput sna, a takvom i postaje u naem sjeaju. Avantura se toliko zna odmaknuti od nae unutarnje toke da nam se ini kao da je bila neke druge osobe, a ne naa. Avantura pak ima poetak i kraj, prepoznatljivo upravo po tome to se izdvaja iz rutinskog lanca dogaanja i neovisna je o onome prije i poslije, ograniava se, kao otok. I Avantura i umjetnost stoje nasuprot ivotu, ali su analogni u toj cjelini, opet, kao san. Avanturist e zato upravo biti onaj tko ivi sadanjost, koji je netaknut prolou i ne misli na budunost (ili je nema). Simmel navodi Casanovu. XD = Sluajnost uvodi jedan sredinji osjeaj ivota koji se protee kroz avanturistovu ekscentrinost. U nama se odigrava vjeni proces izmeu sluajnosti i nunosti. Avantura nije mjeavina tog dvoga nego doivljaj koji se moe protumaiti kao obuhvaenost onog sluajno vanjskog tim unutarnje nunim. = No ponekad je taj itav odnos obuhvaen nekim dubljim likom. Iako avantura moe biti naprosto sluaj u ivotu, sam ivot mogla bi biti avantura. Onaj tko ima jedinstven stav prema ivotu ima i jedinstven stav prema toj jedinstvenosti. Mit o seljenju dua (Pitagora) moda je nesiguran pokuaj da se izrazi taj segmentirani karakter svakog danog ivota. U religiji se taj ostanak avanture, karaktera ivota posebno i specifino isitava kroz sve uvijek iznova. = Sinteza velikih ivotnih kategorija odvija se izmeu aktivnost i pasivnosti. Posebna forma je ovdje avantura, s kojom stvaramo odreeni stav prema svijetu, ali se specifino razlikuje od rada jer je rad u organskom odnosu, on prije svega ima taj faktor nadogradnje i razvijanja, dok avantura ima karakteristino osvajaki ton, ruilaki (da ne kaemo sebini), iako smo u samoj avanturi blie svijetu. = Avanturist postupa s nepredvidljivostima ivota onako kako bi osoba postupala samo s neim to je predvidljivo. Sami filozofi zato su avanturisti duha, poduzima bezizgledan ali ne i besmislen pokuaj da odnose uoblii u pojmovnu spoznaju. U avanturi se riskira, to je svojevrsni fatalizam, ali karakteristino naputanje nestabilnosti ivota postaje stabilnost sama po sebi, novoureen sistem. = Premda je avantura forma koja se moe ozbiljiti na mnotvo sadraja, jedan je sadraj, erotski, vie od drugih sklon prihvatiti odredbe avanture. Sam na jezik najprije e avanturu povezati s erotskim.

= U ljubavnom su odnosu sadrana dva elementa koja ima i avantura: osvajaka snaga i zadovoljenje koje se ne moe iznuditi, dobitak zahvaljujui vlastitom umijeu. Oba pola osvajanja i darivanja za enu su ue povezani, a za mukarca se odlunije daju rastegnuti. Njihovo sjedinjenje daje peat avanture posebno i znaajnije mukarcu. = Ljubavna avantura ipak se razlikuje od puke epizode, dogaaja. Ono moe dati trenutni sjaj, ali je potreba izvrena i brzo se zaboravlja. Sa svojim istodobnim odnosom s nekim ivotnim sreditem kojim se avantura razlikuje ods vakog puko sluajnog susreta i bez kojeg ivotna opasnost ne bi mogla biti takorei sadrana u stilu avanture, utoliko je avantura forma koja se zbog svoje vremenske simbolike pokazuje kao stvorenom za prihvaanje erotskog sadraja. = Avantura postaje avanturom tek sa stanovitom napetou ivljenja. Samo mladost openito zna za takvo pretezanje ivotnog procesa nad ivotnim sadrajem. Starakoj dobi to izmie, tamo se radi o centraliziranju ivota ili pukim sluajnim dogaajima. Ta razlika mlad star lako je razlika i romantini duh historijski duh. Romantinom je stalo do ivota u njegovoj neposrednosti, ovdje i sada. Historijski duh, staraki, odgovara tim nakupljenim slikama povijesti, osvrt na proeni ivot, prolost. Kao to igra kockara postane ne stvar zarade nego osjeaja i demonske igre unutar nas, tako avantura prestaje biti do sadraja i cilja ve samo do procesa. = Veli Simmel kada ne bismo postupali s onim nepredvidivim kao da je predvidivo ne bismo izdrali ni jedan dan, ugl. malo bla bla i moralna pouka je svi smo mi mali avanturisti. Potpuno unitavanje zgodnog principa avanture, loe kao amerike crnake obiteljske serije. -_4.6 SOCIOLOGIJA OBROKA

= Od svega to je ljudima podjednako zajedniko i nuno jest to da moraju jesti i piti, istovremeno ono najegoistinije i najnunije, ono to se s drugima u nekoj toki ne smije dijeliti niti moe dijeliti (esto niti ne eli dijeliti). Jelo je specifina socioloka pojava jer ukljuuje sjedinjavanje, povezivanje i privikavanje razliitih osoba na nain na koji niti jedan duhovni ili drutveni povod ne moe provocirati. Zajedniko jelo i pie ima veliku mo socijalizacije. Kranstvo je u simbolu kruha poelo identificirati i prepoznavati svoj krug. Ideja jest bila da ne jede svatko od neke cjeline i time uskrauje drugom nego da se jede od tajanstveno djeljive cjeline. injenica da se povezuje isprovocirala je kroz povijest razgraniavanja pravilima i zakonima prehranjivanje jedinih i drugih na bilo kojoj razini drutvene uloge. Propisivanje toga dovelo je do propisivanja i ostalih pravila, poput redovitosti jela i vremena odravanja jela. Primitivni narodi jedu upravo onda kad su gladni, dok su vie kulture zajednike obroke regulirali, iako bi svatko vjerojatno jeo odvojen. Tim inom se prevladava naturalizam jela. Socijaliziranje obroka uzdie se do estetske razine. U procesu pravila kroz zatvaranje slobode formira se i isticanje individualizma kako tko jede, s im jede, koliko spretno jede s priborom za jelo, ima svoj tanjur, itd. Sam tanjur simbolizira i poredak, kao i mjesto prehranjivanja, gdje se naznaava koja je uope svrha da estetika u konanici ne postane poradi estetike, nego da uredi prostor za prijanjanje

osnovnim potrebama. Nadalje, specifina pravila ak i kretnji pri prehranjivanju nekada su, ali i danas, oznaavali tko smo mi, a tko su oni. To to moramo jesti tako je primitivna i nisko pozicionirana injenica u razvoju naih ivotnih vrijednosti da je svakom pojedincu neupitno zajednika s bilo kojim drugim. To omoguuje suretanje na zajednikom obroku i prelaenje samog ina jedenja. 5. PESIMIZAM I OPTIMIZAM 5.1 ovjek kao neprijatelj. Dva fragmenta iz jedne sociologije. = Skeptini moralisti govore o prirodnom neprijateljstvu izmeu ovjeka i ovjeka. ovjek je ovjeku vuk, a kae se u nesrei naih najboljih prijatelja ima neto to nam nije posve odbojno. Empirijski, u skladu s razumom, ovjek je prema tome egoist. Neka prirodna dana forma suparnitva, dakle, (Simmel je sav u dualnosti) mora dati i suprotno zbivanje, simpatiziranje. Snaan interes koji ovjek ima za patnje drugih moe se dati objasniti samo mjeavinom te dvije pojave. = Taj se opozicijski instinkt pojavljuje s neizbjenou refleksa, kao to ivotinje na bilo koji dodir automatski izvlae obrambeno oruje. Temeljni karakter ovog konflikta bio bi da e ovjek oponirati nijekanjem jednog od ta dva instinkta ak i ako nije direktno sukobljen. = Prije svega ini se da se nije mogue rijeiti instinkta borbe. Kod suparnitva meu ljudima uzrok i uinak esto su toliko nepovezani i racionalno neproporcionalni da se ne moe razlikovati da li je predmet spora povod ili plod suparnitva. = Ljudi se nikad nisu voljeli zbog sitnih razlika zbog kakvih se mrze. = Neugodna lakoa s kojom se sugerira neprijateljstvo upuuje na potrebu neprijateljstva. Treba nam vie da jedan drugom za treeg ulijemo povjerenje nego nepovjerenje. = Za ljubav se vjerojatno openito priznaje da ona nije puka reakcija due koju izaziva predmet kao to to ini boja optikom aparatu ve da dua ima potrebu voljeti i vezati se. Nita ne govori da dua nema potrebu i mrziti, bez obzira to je aktualizacija ljubavi spontanija od mrnje. (Hm...) = Uzajamni je odnos primitivnih grupa iz esto izlaganih razloga gotovo potpuno neprijateljski. Indijanska su plemena bila u ratovima sa svim drugim plemenima oko sebe osim ako su sklopila izriit mirovni sporazum, makar treba zapamititi da sve dok individualna putovanja i trgovina nisu razvijene, susret stranaca bio je prvenstveno neprijateljski. = Borba koja se razvija na osnovi jedinstva, jednakosti ili zajednikog podruja esto je radikalnija. = Crkveni odnosi pruaju neke od najizrazitijih primjera jer u njima i najmanja divergencija od dogmatskih pravila znai znak nepomirljivosti. Tako su se potukli reformatori i luterani. = Kao temelj najintenzivnijeg antagonizma dolaze dvije vrste zajednitva: a) Zajednitvo kvaliteta i

b) Zajednitvo koje proizlazi iz djelovanja u zajednikom socijalnom kontekstu. Prvo se svodi na injenicu da smo mi bia razlike. Jasno, tamo gdje nema namjere ili predispozicije za primirje s drugima, raste osjeaj za antagonizam. Mogunost razloga antagonizma je to veliko zajedniko podruje koje postaje samorazumljivo i sredstvo komunikacije, pa kada sitnica iskrsne, ona je kao raskol tog podruja. = Izmeu mukarca i ene postoji sasvim elementarna averzija, ak osjeaj mrnje kao uzajamno odbijanje egzistencije itavih osoba. Najdublja mrnja izrasta iz prekinute ljubavi. Ovdje se ne radi samo o osjetljivosti na razlike ve i opozivanju vlastite prolosti. Prepoznavanje duboke ljubavi kao zablude takvo je ponienje pred nama samima, zasijeca u sigurnost i jedinstvo nae samosvijesti, da je neizbjeno kazniti predmet nepodnoljivosti. Osjeaj krivice prekrivamo mrnjom kako bi krivicu prebacili.

5.2

Prilog teoriji pesimizma

1) Pesimizam kao prijelazna pojava. Ljudski rod je uglavnom optimistiki raspoloen jer bi suprotno stanje manjkalo energije potrebne za razvoj i nastavak ivota kako ovjeka tako drutva. Teorijski, taj optimizam se dakle nudi kao oruje za preivljavanje. Moda to objanjava kontinuirano uspjeno egzistiranje idova. Svi svjetonazori ovog stoljea optimistiki su. Iako su svi prezirali empirijsku egzistenciju, kranstvu je svijet dolina suza, a Kant je ivot po srei svrstao ispod nule svi ostavljaju nekakav pomirljiv zakljuak kako e ovostrano ili onostrano u ivotu imati neto to e ivot uiniti vrijednim. Optimizam ostavlja uvjerenje da je ovjek sredite. Toj tezi prvo je udario temelje Kopernik s heliocentrinim sustavom, no nekako od tuda slijede sve spoznaje koje smanjuju ovjekovu iznimnost. Kako kocke ne pokau uvijek eljen broj ali ga niti ne izbjegavaju tako i priroda ne pokazuje neku tenju za ispunjenjem naih potreba. Ali, nekako, taj optimizam u razinama ostaje dugo dugo nakon potresnih spoznaja. Taj put od subjektivnog prema objektivnom, nekako, indicira prelaenje preko drugog ekstrema pesimizma, prijelazna toka iz svijeta gdje ovjek ureuje i razumije prema svojim potrebama u svijet objektivnih zakona (i kritikog sagledavanja, dodao bih). 2) Moment okrutnosti u pesimizmu. 5.3 5.4 Socijalizam i pesimizam Ideja Europe