Rafael, Atenska kola, 1509.-11., freska u Vatikanu, 7,92 x 5,49 m. Prekrasan primjer renesansne povezanosti umjetnosti, znanosti i ivota.

Centralni lik Platona raen je kao portret Leonarda.

Renesansa je jedno od najkreativnijih razdoblja u knjievnosti i umjetnosti koje je oznailo prekid sa srednjim vijekom.

Leonardo da Vinci, Dama shermelinom, Muzej Czartoryski, Krakw

Jan van Eyck, Arnolfinijev pir, 1434., ulje na dasci, 81,9 x 59,7 cm,Lo

U dvorani posveenoj umjetnosti renesanse izloeni su reprezentativni predmeti iz zbirki namjetaja, tekstila, slikarstva, stakla, keramike i metala, nastali u mediteranskim i srednjoeuropskim zemljama i u Hrvatskoj od 15. do 17. stoljea. U

Umjetnost renesanse u Italiji

U knjizi zadivljuju precizni opisi pojedinih spomenika i spomenikih sklopova. Pelcove analize podsjeaju koliko je suvremeno itanje arhitekture unaprijeeno studijama Igora Fiskovia, Nade Gruji, Radovana Ivanevia, Vladimira i Predraga Markovia i itave jedne nove generacije povjesniara umjetnosti. Moemo samo pretpostaviti u kolikoj su mjeri autorovi pogledi bili obogaeni svakodnevnim kolegijalnim raspravama u njegovu Institutu za povijest umjetnosti. Pojedini dijelovi knjige doimaju se kao zaokruene monografije s nizom novih interpretativnih rjeenja

Pojava monumentalne sinteze Renesansa Milana Pelca, u Ljevakovoj seriji Povijest umjetnosti u Hrvatskoj, posebno je svean dan te discipline. Rije je o masivnu i raskono opremljenu svesku od 670 tiskanih stranica, s valjda 800 kartica teksta i s isto toliko izvrsno probranih fotografija. Knjiga obrauje nekoliko tisua spomenika, artefakata i pojmova! S obzirom na to da je to prvi sveobuhvatni pregled toga razdoblja pisan perom jednog autora, njezina je velika vrlina to nije strukturirana problemski, nego tradicionalno, razvrstavajui uistinu golemu grau najprije po umjetnikim vrstama (gradogradnja, arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, zlatarstvo, oprema knjiga) i kronoloki, te po najmarkantnijim protagonistima, ali s objanjenjem socijalnog konteksta, tehnikih inovacija, uz vrste estetske prosudbe. Zavrna poglavlja tretiraju univerzalno znaajne eksportno-importne povijesnoumjetnike figure niz prvorazrednih umjetnikih djela naruenih za domae ambijente (slike Carpaccia, Tiziana, Tintoretta, Lotta, Bassana, skulpture Vittorije) s jedne strane, i ulogu naih

umjetnika koji su obiljeili povijest umjetnosti u Italiji, Ugarskoj, Francuskoj i drugdje, s druge strane (ulinovi, Franjo i Lucijan Vranjanin, Meduli). Pelc, razmjerno mlad, plodan strunjak, uloio je silnu znanstvenu energiju da ovlada injenicama itave biblioteke knjiga, studija i esto zabaenih priloga o umjetnosti moda najkreativnijeg razdoblja svih hrvatskih krajeva. Njegova knjiga istodobno kanonizira napore vie generacija hrvatskih i niza uglednih inozemnih povjesniara umjetnosti, to je osobito uoljivo iz vie nego skrupulozna citiranja. Otud se ova knjiga moe uzeti kao state of art te discipline. Kako je Pelc svoj znanstveni ugled izgradio na nizu monografija kojima je u znatnoj mjeri proirio horizonte tradicionalne hrvatske povijesti umjetnosti (koncentrirane u prvom redu na arhitekturu, kiparstvo i slikarstvo), piui primjerice o opusima zlatara i gravera Horacija Fortezze, grafiara i kartografa Natala Bonifacija, bakroresca Martina Rote Kolunia, sitnoslikara Julija Klovia, o tiskopisima Dobria Dobrievia (Boninus Boninis), o ikonografskim problemima renesansnoga slikarstva i ilustracijama renesansnih knjiga mogao je ovu sintezu napisati, reklo bi se, neutralnim stajalitem, uspijevajui elegantno nadii niz jo goruih pitanja, poput genealokih razmatranja o prvoj renesansnoj arhitekturi i kiparstvu (Dubrovnik ili ibenik ili Zadar), o stilskoj razdjelnici u gradnji ibenske katedrale, o ikonografiji trogirske Kapele... No, osobito je vano to to je on prvi put na istu vrijednosnu skalu s uzmorskom renesansom uvrstio zapravo golem, ma koliko fragmentaran, korpus renesansne umjetnosti sjeverne Hrvatske. Ne zaboravljajui na koju adresu upuuje svoje djelo (studentima u prvom redu, zacijelo i inozemnom znanstvenom forumu), Pelc nije troio vrijeme na debatiranje o naravi sama termina renesansa, koji kao da se jo vodi pod fascinacijom Burchardtovom koncepcijom itavog razdoblja, odnosno u pobuni medievista spram nje. Naime, sam je termin pod stalnim napadajima, pa ne udi da je jedan od najutjecajnijih povjesniarskih asopisa preimenovan iz Medieval and Renaissance u Medieval and Early Modern, to sofisticiraniji povjesniari umjetnosti govore o Rinascimento i Controrinascimento, a za neke specifine prelazne slikarske fenomene 15. stoljea o Rinascimento umbratile ili o Rinascimento eccentrico (od Roberta Longhija dalje). Da bi izbjegao nesporazume koji bi mogli proizai iz stilske odrednice naslova knjige, autor naglaava kako je pojam renesanse u njemu svjesno prihvaen kao konvencija nepreciznog znaenja makar obuhvaa povijesno razdoblje od jednog i pol stoljea, koje se ne moe pokriti jedinstvenom stilskom odrednicom. Za problem razgranienja cijeloga razdoblja prema gotikoj umjetnosti vjerojatno je indikativno to Pelc knjigu posveuje uspomeni Cvita Fiskovia. Bilo bi to paradoksalno s obzirom to se Fiskovi cijeloga ivota drao slatkoe individualnih djela, odbijajui ponude da se lati sinteze koju je zacijelo, barem za dalmatinsku renesansnu umjetnost, mogao bez velika napora napisati da ta posveta nije duboki naklon patrijarhu nae discipline. Katkad se ini da itava povijest nije nita drugo doli razgovor oprenih parova miljenja: tako i dugogodinji dijalog Ljube Karamana i Cvita Fiskovia oko niza konkretnih problema od kojih je rasprava o stilu dubrovake Divone instruktivna i danas stoji u temeljima nacionalne povijesti umjetnosti. Razvijajui dinaminu konstrukciju povijesti nae umjetnosti, Karaman joj je prvi pokuao dati i teorijski okvir. Njegove kategorije provincijske, granine i periferijske sredine poput neke teorije magnetskih polja prvi put su uspjele u isti krug okupiti sve estice umjetnosti na tlu Hrvatske. Bio je to pokuaj tim vaniji to se naa povijest umjetnosti do njega nakon Eitelbergera, Jacksona, Freya, Folnesicsa, Venturija i drugih nalazila u nekom centrifugalnom stanju, ovisna manje o unutranjim vezama i linijama, a mnogo vie o vanjskim poticajima. Fiskovia je ekao tei dio posla: naavi se pred jo beskrvnim vremenom bez imena i dogaaja, on je trebao izvaditi krtenice za itave serije umjetnina i umjetnikih cjelina koje su sastavljale povijest umjetnost u Dalmaciji. Svojom metodom krenuo je za irim, tenijim i prirodnijim ritmom povijesti, ritmom skandiranim stotinama malih imena iz svakodnevnih situacija domae sredine. Karamana nisu zanimala prijelazna stilska razdoblja. A upravo na analizi tih meustilskih prevlaka Cvito Fiskovi uoio je neke najtrajnije specifine oznake domae povijesti umjetnosti, to se posebno odnosi na njegovu definiciju mjeovitog gotiko-renesansnog stila. Tim pojmom on je vrlo precizno mogao analizirati i vrednovati koegzistenciju stilskih suprotnosti koje se spleu u jedinstveni svjetonazor nae sredine, unutar dosta iroka razdoblja. Tamo gdje je Karaman, poimajui stil kao povijesni entitet, vidio odmjenu dvaju pravaca, Fiskovi je uoavao simultanost motiva, harmonizacije, suprotnosti karakteristino za humanistiku sredinu nae provincije: umjesto evolucije fiksirao je neko gotovo trajno psiholoko stanje, davi mu svojevrstan entitet. Ne udi, dakle, to je renesansa u nas do danas ostala nekako vie u domeni povjesniara umjetnosti, dakako i povjesniara knjievnosti, a

manje povjesniara samih, unato temeljnim knjigama Tomislava Raukara, Miroslava Bertoe, sada i itava kruga oko Vekarieva Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku (Zdenka JanekoviRmer, Nella Lonza, Slavica Stojan, Vesna Miovi), da spomenemo samo neke. Velika je pak zasluga Milana Pelca to je pokazao da je mogue preskoiti nevidljivu granicu izmeu jadranske i kontinentalne Hrvatske pokazujui u kolikoj je mjeri da upotrijebimo njegovu parafrazu Bialostockog renesansa bila univerzalni jezik s lokalnim naglascima i, rekli bismo, s regionalnim dijalektima. U knjizi zadivljuju precizni opisi pojedinih spomenika i spomenikih sklopova. Pelcove analize podsjeaju koliko je suvremeno itanje arhitekture unaprijeeno studijama Igora Fiskovia, Nade Gruji, Radovana Ivanevia, Vladimira i Predraga Markovia i itave jedne nove generacije povjesniara umjetnosti. Moemo samo pretpostaviti u kolikoj su mjeri autorovi pogledi bili obogaeni svakodnevnim kolegijalnim raspravama u njegovu Institutu za povijest umjetnosti. Pojedini dijelovi knjige doimaju se kao zaokruene monografije s nizom novih interpretativnih rjeenja. Primjerice, unutar zamana poglavlja o kulturi ladanja, donosi sugestivne stranice o glasovitom, a desetljeima neshvatljivo zaputenom ljetnikovcu dubrovakog nadbiskupa Ludovika Becadellija na ipanu, u kojemu je Don Pellegrino Brocardo naslikao galeriju slavnih renesansnih ljudi, nadbiskupove prijatelje kardinala Contarinija, Pietra Bemba, Girolama Fracastoro, Jacopa Sannazara i Michelangela. Poglavlje o gradogradnji, takoer, itava je monografija unutar knjige. Kao crvena nit provlai se, logino, niz upozorenja na karakteristino posezanje za antikim temama i formama. Jasno, tu bismo mogli nai vie signala nove senzibilnosti koji se podvlae ispod vremenske linije koju Pelc, opravdano, postavlja na 1450. godinu. Petar Krava, opat zadarskog samostana Sv. Krevana, restaurirao je 1434. rimski slavoluk na zadarskoj Porta Marina, datirajui ga klasinim komemorativnim natpisom, godinom II. olimpijade DLIII, pozivajui se vjerojatno na norme za zatitu antikih graevina koje je tada postavio Martin V, drei svetogrem njihovo uklanjanje ili oteivanje, preporuujui ak ruenje graevina naslonjenih na same spomenike. Meu tolikim takvim primjerima Pelc istie i jedan osobito sloen. Poznato je da je u sastav Dubrovake Republike Cavtat / Epidaurum uao kupnjom tek izmeu 1419. i 1426. Nije, dakle, udno to je povratak Epidauruma kao ishodinoga mjesta dravnog rodoslovlja Dubrovnika bio u to ranorenesansno doba praen snanim mitolokim razmatranjima. Jednako tako, Konavle, kraj kojem e biti namijenjena uloga itnice Dubrovnika, postaje ono mjesto u Iliriku gdje se skrasio utemeljitelj Tebe Kadmo sa enom Harmonijom. Na Snjenici povie Konavala nalazi im se i grob. Bit e da prikaz Venere i Marsa na kapitelima glavnoga portala Kneeva dvora, upravo prema varijanti tebanskoga mita po kojemu su oni bili udrueni u zakonit brak iz kojega se rodila ki Harmonija (ena Kadmova), nije dakle nimalo sluajan, pogotovo jer su praeni reljefnim prikazom putta koji sviraju, personificirajui harmoniju. Venera i Mars bili bi tako, uz Eskulapa, legitimni zatitnici Dubrovnika. Grad bi preko njih uao u srodstvo s Rimom, gdje su prikazivani kako stoje jedno uz drugo, u ulozi Enejine majke i njegova adoptivnog oca, kao zatitnici rimskoga puka i kao mistini prethodnici julijsko-klaudijevske dinastije, dok poslije simboliziraju i slogu (tip concordia). Ali, rimsko podrijetlo ne trae i ne nalaze samo gradovi: imena zadarskih Tetrika i Civallellija, trogirskih Cepiona skrivaju imena starih hrvatskih rodova; rimske korijene zazivaju i Blagajski, Frankopani, Kurjakovii Dakako, nau antiku batinu nije otkrilo tek renesansno doba. Nema grada na obali koji u njoj i s njom i doslovno nije ivio. Spomenici poput slavoluka Sergijevaca u Puli i Dioklecijanova Peristila postat e univerzalnim uzorima, pa e splitski rimski barok u nau renesansu ui ne nuno neoekivano moda prije posredno, preko Firence, nego izravnim prouavanjem. Brunelleschi zacijelo nije osobno vidio Split, ali mu je jedan na, jo enigmatski discipulus, mogao prenijeti crte peristilske arkature; a jedino je spliskim Peristilom mogla biti nadahnuta dugaka arkatura portika Spedale degli Innocenti ishodino mjesto firentinske renesanse. Jedan drugi Firentinac, Nikola Ivanov, naturaliziran u ibeniku i Trogiru, ostvario je s kapelom bl. Ivana Trogirskog najelegantniju renesansnu graevinu izvan Toskane, a u ibeniku je nastavio genijalno Jurjevo djelo. Originalnost ibenske katedrale nita ne potvruje rjeitije od injenice da njezin crte donosi Faust Vrani u glasovitoj knjizi Machinae novae (1595), uz ogradu da je crta ne zbog toga to bi bila, s jedinstvenim kamenim krovom, njegov izum, nego stoga to je ukras domovine. Meutim, ako je Nikola uspjeno i ponovio konstruktivna rjeenja Jupitrova hrama (splitska krstionica), umjetniko znaenje Dioklecijanove palae ostalo je za njega knjiga sa sedam peata, veli, ne preotro, Folnesics. Prvi koji je doista beskompromisno progovorio all antica bio je Trogiranin Ivan Duknovi, najvaniji kipar kojeg

smo imali. Bilo kako bilo, kultura renesanse na hrvatskoj obali ocrtana je djelima ovjerovljenim bezbrojnim arhivskim ispravama u kojima se spominju stotine domaih majstora, dinastije kipara i graditelja, slikara i zlatara, sposobnih asimilirati svjee ideje i poticaje sa strane, sudjelujui svojim samosvojnim ostvarenjima u formiranju jadranske koine. itavo to razdoblje markirano je brojnim nesretnim godinama. No nijedan poraz, nijedan pad nekoga grada i nijedna kuga nije bila usporediva sa slomom Bosne 1463. kojim su zauvijek poniteni viestoljetni napori da se uspostavi kulturno jedinstvo jadranske obale i kontinenta. Ma koliko stari dalmatinski povjesniari bili opravdano kritini prema mletakoj upravi koja je itav svoj teritorij uredila kao tvravu, ukljuivanjem u mletaki Stato da Mar 14091420. godine, dalmatinski gradovi uli su u okvir snane, izvrsno ustrojene sredozemne drave, tada u svom apogeju. Ako ita, uklonjena je mrnja izmeu plemia i puka koja je u Zadru plemstvo svela na sedamnaest obitelji, stiali su se rodovski srazovi u Hvaru, ibeniku, Splitu U razdoblju mletakog mira, koje je trajalo priblino do 1470, odnosno do prvih veih turskih provala, udareni su temelji specifinoj varijanti renesansne umjetnosti i knjievnosti u Dalmaciji. Neizbjena osmoza meu tim jezinim svjetovima (latinski, hrvatski i talijanski) esto daje izrazitu notu izvornosti nizu djela humanistikih pisaca koji se javljaju u svim jadranskim sredinama. Temelj na kojemu nastaju vrijedna djela renesansne arhitekture i kiparstva na hrvatskoj obali poput ibenske katedrale i trogirske kapele blaenog Ivana, te Kneeva dvora u Dubrovniku u novom je plastikom govoru kojim je modificirana, zapravo proiena, struktura srednjovjekovnoga grada. Taj novi duh najbolje odraava kultura renesansnih ljetnikovaca, prije svega onih s dubrovakoga podruja, gdje dokumentirano postoje oko tri stotine takvih ladanjskih sklopova. Rije je o fenomenu europskoga dometa. Dubrovnik je u knjizi dobio zaslueno povlateno mjesto. Grad je svoj apogej doivio 1500-ih godina, kada ga suvremenik Nic-col Machiavelli usporeuje s antikim Rimom, Ate-nom, Aleksandrijom, Mlecima i Firencom, a njegove legendarne utemeljitelje stavlja uz bok heroja kakvi bijahu Tezej, Aleksandar Makedonski, Eneja i Mojsije. U renesansno i barokno doba Dubrovnik je arite humanizma, sredite domae slikarske kole (Lovro Dobrievi, Nikola Boidarevi); sredite knjievne republike (Marin Dri, Junije Palmoti, Ivan Gunduli), na ijim je tradicijama u preporodno vrijeme 19. stoljea oblikovan suvremeni hrvatski knjievni standard. U knjizi se prvi put ravnopravno analiziraju i dometi renesanse u krajevima pod osmanlijskom vlau, jer renesansa nije tamo ivjela samo u ugraviranim arabeskama na otrici handara i na bjelokosti drki jatagana. Krvavom ironijom povijesti, pobjednik Husrev-beg, javljajui sultanu da je osvojio Klis, predlae da podigne na ruevinama antike Salone novi grad i kolonizira ga herojima Islama! No, o osmozi stilova koja se na osebujan nain odvijala u tom prostoru tijekom dva i pol stoljea, i gdje su se intenzivno dodirivali kranski i islamski duhovni pojasi, tek treba pisati. Bilo bi zaista cjepidlaenje ovdje traiti neki spomenik ili ime koji su preskoeni u ovoj sintezi koja e se, zacijelo, aurirati novim izdanjima. teta je samo to tako golemu faktografsku grau ne prate razraena kazala poput uzorno prireenih u Cambijevoj Antici, unutar iste serije sinteza. Knjiga Milana Pelca donosi upravo dojmljiv inventar hrvatske renesansne umjetnosti. Kada bi se preklopio s imenima i pojavama knjievne, znanstvene i socijalno-politike historije, dobili bismo enciklopediju hrvatske renesanse. Nitko je danas ne bi mogao bolje urediti od autora ove sinteze koju bi ako ne i sve ostale knjige iz Ljevakove serije trebalo to prije integralno prevesti barem na engleski. Njezino objavljivanje na internacionalnom knjiarskom tritu moglo bi skrenuti pozornost iroke javnosti na itav sklop jo nepravedno zaboravljenih kulturnih injenica hrvatske nacionalne batine koje jo uvijek obavija scolarly black-out, a trebali bi biti integrirani kao poseban, distinktivan hrvatski prinos univerzalnoj povijesti europske civilizacije, s nizom samoniklih umjetnikih ostvarenja. U tome bi slijedila i na idealan nain zaokruila kataloge triju zapaenih izlobi (Vatikan, Ecouen, Venecija), rezultate vanih restauratorskih kampanja i nekoliko vanih meunarodnih skupova kojima je u aritu bila hrvatska renesansa. Joko Belamari

Renesansa je prvo razdoblje u povijesti umjetnosti koje je bilo svjesno svoga postojanja i koje je samo sebi iskovalo ime (franc. Renaissance = preporod). U ovom razdoblju antika je smatrana vrhuncem ovjekovih stvaralakih snaga, pa su sve umjetnosti i znanosti koje su cvjetale u antici ponovno bile oivljene. Usporedno s materijalnom, razvijala se i duhovna kultura koja se izrazila u sve veem interesu za antiku umjetnost. Nosioci te nove kulture bili su humanisti koji su kulturu usmjerenu prema ovjeku suprotstavljali skolastikoj nauci i teologiji. Za talijanske humaniste sredite univerzuma vie nije bio Bog, nego ovjek, univerzalno obrazovani humanist, predstavnik novane i intelektualne elite. Humanisti su skupljali i prouavali antike rukopise, uili grki i latinski jezik, istraivali ostatke antike arhitekture i skulpture. Razvijena samosvijest i samopouzdanje omoguili su im da slobodno biraju uzore, koje nalaze u antici i prirodi, donose zakljuke i da ih analitiki obrauju. Stvoreno je racionalno i znanstveno shvaanje svijeta i ojaala je individualnost talijanskog i europskog graanina. Zasnovana na empirijskom doivljaju svijeta i kritikom odnosu prema autoritetima, renesansa je oslobodila bujicu stvaralake energije prvo u Italiji i Nizozemskoj, a zatim u Njemakoj i Francuskoj. Svijet u kome je stvoren renesansni umjetnik bio je mnogo sloeniji od svijeta njegovih prethodnika. Umjetnik ne samo da je bio prijatelj humanista, filozofa i knjievnika nego je i sam bio univerzalno obrazovan i svestran stvaralac. Mnogi su bili istovremeno arhitekti, kipari, slikari, znanstvenici i pjesnici. Upueni na prirodu, prouavali su optiku i ustanovili zakonitosti linearne i zrane perspektive. Znaajan predmet prouavanja umjetnika bilo je i ljudsko tijelo, njegovaanatomska struktura, zakoni pokreta i proporcije od kojih zavisi njegova ljepota, crtaki stil postao je prirodniji i realistiniji. Visoka renesansa je vrijeme kada se prestaju utvrivati gradovi jer su nastali topovi s eksplozivnim punjenjem i obrambeni zidovi postaju suvini. Vojska izlazi iz gradova i okraji se odvijaju na otvorenom prostoru. Jaaju monarsi koji postaju moni, snani, bogati i sposobni braniti teritorijalni integritet cijele drave. Grade se kulturne i znanstvene institucije, knjinice, galerije, muzeji. Razvija se znanost, posebice matematika, fizika i astronomija (Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Giordano Bruno govore protiv geocentrinog sustava). Jaaju gradovi kao Rim, a pogotovo Venecija koja je trgovinom, ratovima, ali i demokratskim izborima meu vlastelom, te zahvaljujui prevlasti na Sredozemlju postala najjaom silom u Europi. Dakako, 1500. godine, na vrhuncu moi Venecije, nitko nije slutio da je to i poetak njezinog kraja jer se trgovina ve prebacivala na relaciju Europa-Amerika (Kristofor Kolumbo je otkrio Ameriku 1492. godine). Drutveno-socijalna decentralizacija vlasti zapoinje reformom rimokatolike crkve poznatom pod imenom protestantizam (Martin Luther 1517. godine Wittenberg, 95 teza). Njemaka aristokracija uvelike prihvaa protestantizam i stvara autonomne, apsolutistike kneevine i vojvodstva. Sveenici mijenjaju nain ivota, imaju svoje upe, ne grade se skupocjene crkve, ukidaju se ceremonije i prestaje se troiti na skupocjena umjetnika djela. Biblija se prevodi na njemaki jezik i postaje prva knjiga njemake knjievnosti. Tijekom 16. stoljea "Visoka renesansa" je u Firenci nastavila producirati velike umjetnike; ali sreditem talijanske umjetnosti postao je Rim, gdje su ambiciozni pape Leon X. i Julije II. slavili grad slavei sebe. U Rimu djeluje Donato Bramante (1444.-1514.) koji gradi Tempietto (mali hram) graevina je malih dimenzija (visine 9 metara), krunoga tlocrta sa esnaest stupova, dva kata s kupolomi lanternom i apsolutno je simetrina. Po skladu i simetriji nazivaju ga "Partenonom" novoga vijeka.

U vrijeme kada se izrazito tovao subjektivizam i individualizam svakoga umjetnika, toliko da je se stvarao kult genija, umjetnici su se eljeli izraavati na poseban nain i pri tome ostaviti poseban dojam na promatrae djela. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnoga umjetnika, pojedinca nadahnutog od Boga, koji je bio uspjean u razliitim vrstama umjetnosti univerzalni ovjek (tal. uomo universale). Visoku renesansu personificiraju tri najvea umjetnika svih vremena: Leonardo da Vinci, Michelangelo i Rafael.

Rana renesansa u Italiji [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Rana renesansa Rana Renesansa (tal. quattrocento) je prvo umjetniko razdoblje renesanse koje traje kroz cijelo 15. stoljee. Italija je odigrala vodeu ulogu u pojavi renesanse, i to prvenstveno grad Firenca, a zatim i Padova, Rim, Venecija sve do poetka 16. stoljea kada se iri po cijeloj Europi. Drutveno ureenje je sliilo onome u antikoj grkoj, bilo je prepuno gradova-drava koje su se natjecale i ratovale jedna protiv druge. Ti gradovi-drave razvijali su manufakturnu proizvodnju, trgovinu, zemljopisna otkria,tiskarstvo (Gutenberg, 1440.) i znanost. Trgovanje s udaljenim krajevima rui stare strahove od prostora i prirode kojima se sada pristupa na znanstven nain (manje kroz teoloke dogme), tako se razvijaju: matematika, medicina ; otvaraju se prva sveuilita (Padova, i dr.) Umjetnici po prvi puta bivaju cijenjeni i priznati kao stvaraoci. Renesansni ovjek priznavao je da je razdoblje klasike nepovratno mrtvo, a cilj mu je bio dostii ga i nadii. U elji da se potpuno odbacisrednji vijek i preporodi antika u Europi je poelo stvaranje modernog ovjeka. Predstavnici rane renesanse u Italiji su: Masaccio, Donatello, Filippo Brunelleschi itd.

Visoka renesansa u Italiji [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Visoka renesansa Visoka renesansa (ili razvijena renesansa, tal. cinquecento) je kasna faza renesanse koja se odvija do prve polovice 16. st. Tijekom 16. stoljea renesansa je u Firenci nastavila producirati velike umjetnike; ali centrom talijanske umjetnosti postao je Rim, gdje su ambiciozni pape Leo X. i Julije II. slavili grad slavei sebe. U vrijeme kada se izrazito tovao subjektivizam i individualizam svakoga umjetnika, toliko da je se stvarao kult genija, umjetnici su eljeli da se izraavaju posebno i da pri tome ostavljaju poseban dojam na promatrae djela. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnog umjetnika, pojedinca nadahnutog od Boga, koji je bio uspjean u razliitim vrstama umjetnosti univerzalni ovjek (tal. uomo universale). Visoku renesansu personificiraju tri najvea umjetnika svih vremena: Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti i Rafael.

Dva genija [uredi]

Renesansni ideal univerzalnog ovjeka utjelovio je Leonardo da Vinci (1452.-1519.). U njemu su znanstvena radoznalost i mona inteligencija bile skladno spojene s ljubavlju prema prirodi i jasnim osjeajem za njene tajne. Inenjer, znanstvenik, glazbenik, slikar i kipar - Leonardo je prouavao sve, od kretanja vode do unutarnjeg sklopa ljudskoga tijela, napravio je crtee leteih strojeva, brana, zgrada, opsadnih oruja, sve nacrtano i opisano zrcalnim pismom u njegovim biljenicama. Na slici Majka Boja s Djetetom, sv. Anom i janjetom moemo prepoznati sve karakteristike njegovog slikarstva: likovi su uvijek rasporeeni u nekom geometrijskom odnosu - piramidalna kompozicija, postupno modeliranje likova koji kao da izlaze iz neke magle (tal. sfumato), valersko slikanje uz

uporabu kontrasta svijetlo-tamnog (tal. chiaro-scuro). Leonardo je naslikao i najpoznatiju sliku na svijetu Mona Lisa. To je udesan portret ene koja se tajanstveno smijei (arhajski osmijeh) ispred rastaljenog pejzaa kamenja i rijeka. Portret ene je jako idealiziran iako je nastao po stvarnom modelu i u toj ravnotei lei tajanstvenost ove slike. Drugi vani arhitekt cinquecenta, jo slavniji kao kipar i slikar, je Michelangelo Buonarroti (1475.1564.). Njegov genij i njegovi veliki pothvati u svim umjetnostima uinili su ga idolom mnogih generacija umjetnika. Monumentalnost postie zarana ve svojom skulpturom Davida koji je bio simbol slobodarske firentinske republike. Strahovita snaga i napetost zrae iz tijela ove skulpture. U svojim djelima je izraavao svoja filozofska i etika stajalita. To se najbolje vidi u njegovom ciklusu skulptura Robovi, gdje je ljudsko tijelo shvaeno kao tamnica duha. Michelangelova umjetnost je dramatina, napeta i napadna.

Jan van Eyck, Arnolfinijev pir, 1434., ulje na dasci, 81,9 x 59,7 cm,London.

Sjevernoeuropska renesansna umjetnost [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Sjevernoeuropska renesansna umjetnost Sjevernoeuropska renesansna umjetnost je umjetnika produkcija na sjeveru Europe u 15. st., kada u Italiji renesansa uzima maha i umjetnost se budi i vraa ovjeku, na sjeveru se razvija slikarstvo nesluena sjajaprije svega u Nizozemskoj gdje se razvila silna trgovina, nastanilo blagostanje i bogatstvo, a graanstvo eli produbiti i obogatiti svoje nazore i predodbe o svijetu. Visoka renesansa se iri iz Rima diljem cijele Europe. Meu apsolutistikim monarhijama glavnih europskih drava u svom bogatstvu, raskoi, feudalnih posjeda, tuih kmetova i opljakanih vrijednosti, prednjae kraljevi francuskih dinastija. zahvaljujui brojnim kraljevskim brakovima francuski kraljevi polau pravo na druge krune i druge zemlje, pa ratuju sa svima (Nizozemskom, panjolskom, Engleskom, Napuljom ). Preko ratova u Italiji upoznaju se s renesansom i prihvaaju je jer im omoguava gradnju palaa, dvoraca, galerija, muzeja, trgova, kakvih nije bilo u gotikoj umjetnosti sjevera. Uskoro ti utjecaji dopiru do Njemake, Engleske, a kasnije u doba Baroka i do carske Rusije. ak je Leonardo slikao na dvoru Luja XII.

Venecijanska renesansa [uredi]

Podrobniji lanak o temi: Venecijanska renesansa U 15. stoljeu jaaju gradovi kao Rim, a pogotovo Venecija koja je trgovinom, ratovima, ali i demokratskim izborima meu vlastelom, te zahvaljujui prevlasti naSredozemlju postala najjaom silom u Europi. Dakako, 1500. godine, na vrhuncu moi Venecije, nitko nije slutio da je to i poetak njezinog kraja jer se trgovina ve prebacivala na relaciju Europa-Amerika (Kristofor Kolumbo je otkrio Ameriku 1492. godine). Velika karakteristika venecijanske renesanse je odnos prema boji. Za razliku od "intelektualnog" slikarstva Firence i Rima, u Veneciji je nastala umjetnost u kojoj je boja vanija od linija. Predstavnici venecijanskog slikarstva: Giorgione, Giovanni Bellini, Tizian, Tintoretto, Paolo Veronese.

Renesansa u knjievnosti [uredi]

Cilj pokreta je oponaanje antikih pjesnika, uspostava njihovih estetikih ideala, ljepote, savrenstva umjetnosti. Od humanizma se razlikuje po jeziku; dok su se humanisti izraavali na latinskom jeziku, renesansni knjievnici to rade na narodnim. arite renesanse bila je Italija i to zato to su na njezinom teritoriju ostali brojni tragovi antike tradicije s mitskim Rimom. Usto, talijanski jezik je najblii latinskom. Renesansa je zahvatila sva podruja s ostatcima antikog svijeta i jezicima koji vuku svoj korjen iz latinskog. Glavni anrovi oblikovani u renesansi su:

lirika uz petrarkistiku liriku koja je bila vrhunac pjesnikog stvaranja (zbirke posveene samo jednoj eni, Kanconijeri) njeguje se i religiozna lirika, bukolika poezija (za koju je karakteristian opis prirode s naglaskom na enji za mirnim ivotom u dodiru s prirodom), zabavna lirika i specifian oblik pokladnih pjesama (maskerate). Naravno, sveukupna lirika pronalazi uzore u antici. ep je kategorija uzvienog stila, uzor je Vergilije; njegovim putem kretali su se epovi bilbijskog sadraja poput Marulieve Judite i epovi vitekih sadraja, iji je predstavnik Ariosto. dramske vrste uzori u drami su Plaut i Terencije, a najpopularnije dramske vrste su pastorale. roman razvijaju se tri tipa romana: viteki, pastirski i pikarski. Viteki potjee iz srednjeg vijeka, a karakterizira ga heroj koji rui sve zapreke na putu do cilja, do kojeg uvijek dolazi. Pastirski roman utemeljio je Jaccopo Sannazzaro (Arcadia, 16. stoljee), a u Hrvatskoj se istie Petar Zorani s romanom Planine. Pastirski roman opisuje ljubavne zgode pastira u idilinoj prirodi. Pikarski roman opisuje proboj simpatine varalice, ovjeka s dna drutvene ljestvice.

Renesansni knjievnici [uredi]

Lodovico Ariosto talijanski pjesnik, veliko djelo ep Bijesni Orlando, zamiljen kao nastavak nedovrena Boiardova spijeva Zaljubljeni Orlando. U Bijesnom Orlandu Ariosto oivljava fantastian viteki svijet. Francois Rabelais francuski pripovjeda, najvanije djelo Gargantua i Pantagruel , roman u 5 knjiga koji govori od podvizima porodice divova poznate iz srednjovjekovne literature. Cervantes panjolski pripovjeda, svoje najznaajnije djelo, viteki roman Bistri vitez Don Quijote od Manche napisao je u zatvoru.