www.hrvatska-povijest.

tk

BOIDAR RUEVI

PODRIJETLO HRVATA
POVIJESNO I GENETSKO GLEDITE Crtica o d i s k o n a d o VII. s t o l j e a

ZAGREB 2002 /RUKOPIS/ Domagoju, Zrinku i Vedranu - da izbjegnu zaboravu iskone svog naroda hrvatskog! (Tata) Tue potuj, svoje uvaj i budi ponosan to si Hrvat! (Hrvatska izreka) Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizato! (Franjo Tuman) Hrvatska povijest ne poinje od stoljea sedmog! (Ivan Biondi)

Moramo stvari uiniti to jednostavnijim, ali ne jednostavnijim od toga! (Albert Einstein)

ZA OBITELJ, ROD I PRIJATELJE ! XI MMII Sadraj Stranica 2 3 4 5 6 12 14 16 18 19 20 21 22 23

Gesla Sadraj Predgovor Uvod Povijesno gledite podrijetla Hrvata Iskon i razvitak hrvatskog jezika i pisma Genetsko gledite podrijetla Hrvata Pogovor Izvori Karte, slike, crtei O autoru Naputak Svretak teme Zagorska

(Godina sa strjelicom u lijevo obiljeava doba prije Krista, a bez strjelice doba poslije Krista!)

Predgovor Ova povijesna c r t i c a pisana je s namjerom najbreg, najsaetijeg i najjasnijeg izvjeivanja itatelja o podrijetlu Hrvata, a upuujui ga samo u temeljna znanja. U tom pristupu skoro sve reenice ovog povijesnog saetka mogu postati otvarajue i proiravajue teme za nova znanja o iskonu Hrvata.

Takva elja itatelja je provediva i omoguena upuujui ga u izvorima na iri popis imena mnogih povjesniara i ljudi od struke, koji su o svemu puno pisali, piu ili e pisati!? Ovaj pogled na podrijetlo Hrvata opirnije pie o onom dijelu hrvatskog naroda iji je trag danas jedva genetski zabiljeen, ali je zabiljeen i zbog kojega i jesmo to to sada jesmo! Svojom snagom i ugledom su se tijekom seoba i doseljenja na dananji domovinski prostor pronositelji i donositelji imena hrvatskog stopili s puno plemena i osobito s vjerojatno veinskim narodom ilirskim, iji su preci pristigli u Srednju Europu prije vie od dvadeset tisuljea, (usput se prisjetimo vidovitosti i procjena Ljudevita Gaja, u njegovo vrijeme bez genetskih saznanja, u stvaranju i razmiljanju zemlje Ilira u dananjoj domovini Hrvata) u hrvatsko narodno bie. Najvea potekoa ovog pisanja je stalna nunost saimanja tisustraninih izvora iz knjinica i pismohrana, te knjiga, rukopisa, lanaka i ljetopisa u malostraninu skupnost jednog povijesnog saetka o podrijetlu naeg roda hrvatskog do stoljea sedmog. Dakle, ova crtica o podrijetlu Hrvata - bez izdavakih pretenzija i irena jedino predajom u rodu i meu prijateljima te svagdje gdje ive Hrvati i s nekim tek manjim autorskim zakljuivanjima je svakako dobar i jasan naputak na korektne i brojne izvore, i to, razliitih opcija, koje mogu uputiti ui krug itatelja u ira znanja o naslovljenoj temi i/ili u razvitak dobrih spoznaja za toliko nuna hrvatska lobiranja. Samo to i nita vie i nita manje! U Zagrebu, 22. studenog 2002. Autor

Uvod Tijekom Starog vijeka je u prostoru dananje june Rusije, istone Ukrajine i Zakavkazja zaiskrila i hrvatska narodonosna ia, i to, najvjerojatnije pod kraj I. st. i dolaska pra-Hrvata u to podruje. Smjerove dolaska pra-Hrvata, bliskoistonokurdistanski i/ili bliskoistonoperzijskoafganistanski, opisuje vie autora. Preci Slavena kao naroda indoeuropskog podrijetla i govora od 2.000. g. do I. st. vjerojatno brojnije obitavaju najprije na podruju izmeu Volge, Urala i Kaspijskog jezera, a na prijelazu u Kristova tisuljea znaajnije se okupljaju i u dijelu podruja uz Blatno jezero. U prvotnom prostoru je mogue pretpostaviti i stvaranje prvobitnih pra-etnikih, te svakako i pra-hrvatskih obrambenih okupljanja i plemenskih iskona. U to vrijeme sjevernije, i to, od Skandinavije do Urala uz Barentsovo more i dotiui Baltik, kao najvea susjedna skupina naroda borave preci Ugrofinaca, iji je iskon u Sibiru. Pretpostavljena mogunost ondanjeg mijeanja pra-Hrvata i pra-Ugrofinaca u danas poznatom iitavanju humanih genoma nije dokazana, a odreena slinost, vjerojatno, izvire iz puno kasnijeg kontakta tada susjednih stanovnika u Srednjoj Europi. Meutim nikako se ne smije zanemariti mogui utjecaj - i to, i/ili huritskih silnica (> I. tisuljea do oko I. stoljea) s prostora istone Turske, Bliskog Istoka i Mezopotamije, a dotiui i prostor Egipta i/ili skitskih silnica (od 700 g. do oko 100 g.) ili jo puno ranije od toga njihovih predaka stepskih jahaa s prostora od Dnjestra do Aralskog jezera, pa sve do Bajkala i/ili neto kasnijih gotskih silnica (od I. do V. st.) s prostora od Crnog do Egejskog mora i njihovih predaka - na paljenje prvotne iskre pra-hrvatske plemenske i narodnosne organiziranosti. Vrela indoeuropljana treba traiti u neolitikoj kulturi, 10.000 - 4.000 g., a na podruju juga i zapada Azije i/ili juno-ruskih stepa. U eneolitikoj kulturi, 4.000 - 2.000 g., izradom bakrenog oruja poinje irenje indoeuropljana u velikim pomacima prema zapadu, jugozapadu i jugu, dok dio stanovnitva ostaje ili se u to doba sasvim malo odmie od prostora svog iskona. U genomu Hrvata je najutjecajniji udio haplotipa EU7 (44,8%) koji upuuje na

drevnu pra-hrvatsku autohtonost, dok je, unato nekim hrvatsko-slavenskim stapanjima, slavenski haplotip EU19 (29,3%) u njemu zabiljeen bitno manje, a najmanje je pak oznaen EU4 (6,9%) i EU9 (5,2%) koji oba oznauju donositelje imena hrvatskog, te njegova ugleda i dobre organiziranosti kroz povijesno dokazljive postojbine od iskona do prostora sadanje Hrvatske. U kasnijem dobu je vjerojatno na tom podruju iz obrambenih razloga i pod pritiskom azijskih Huna, kao u pravom grotlu, zapoelo okupljanje ljudi u obrambene zajednice i stvaranje razlikovnih rodova i plemena. Pritisak hunskih osvajaa sa sjeveroistoka je skoro jedno tisuljee utjecao na europska meuplemenska i narodnosna stapanja, seljenja i naseljavanja novih i sigurnijih postojbina. Taj proces je trajao od III. st. pa do sredine V. st. ili tonije do smrti Atile, jer tada oko 455. g. Huni nestaju s europske povijesne scene. Tako su i drevni Hrvati u Starom vijeku u svoju povjesnicu upisali dokazljiva naseljavanja kroz tri postojbine: p r v u izmeu Dona i Dnjestra, d r u g u Bijelu Hrvatsku od Visle do Labe sa Zakarpaem, te t r e u Kneevinu Hrvatsku, kasniju Kraljevinu Hrvatsku, na dananjim prostorima, a stvarni smjer veinskog dolaska u prvu od njih vjerojatno e u buduim vremenima bolje objasniti genetika nego povijest.

Povijesno gledite podrijetla Hrvata P r v o s t a p a nj e i pretvaranje indoeuropskih (pra-slavenskih, huritskih, harauvatikih) silnica u pra-hrvatske iskone vjerojatno se zbiva na u uvodu opisanom prostoru u I. st. U sredini sasvim desnog poetka izvrsne karte o seobama Hrvata naznaen je sjeveroistoni i jugoistoni smjer dolaska na podruje od Dona preko Dnjepra i Buga do Dnjestra.

Dodirna toka oba smjera je na podruju Dona i Azovskog mora pretpostavljena oznaka prostora d r u g o g s t a p a nj a u I. st. poslije Krista, i to, manjih pra-hrvatskih rodova i plemena u neku snaniju hrvatsku organiziranost. Kao dokaz tomu su pronaeni grobovi s prvi put na europskom prostoru zapisanim imenima Hrvat-Horovathos u III. st. u Tanaisu na utoku Dona u Azovsko more. Ovaj prostor je sve do Visle u II. st. bio naseljen Antima i Sarmatima (Alanima) plemenima iranskog podrijetla ije je stanovnitvo bilo asimilirano, te su tijekom II. do IV. stoljea bili oznaavani kao ponaroeni srodnici Hrvata, a koji potom i nestaju s europske povijesne pozornice. To bi se moglo oznaiti kao t r e e znaajnije s t a p a nj e sada ve hrvatskih silnica s Antima i Sarmatima u hrvatski narod. Neki autori objanjavaju na iranski jezino mogui nain pretvaranje Sarmat u Harvat/Hrvat, ali bez upute o izvoru. I dva kasnija bizantska povjesnika Prokopije i Jordanes, koji je podrijetlom Got, kau i zapisuju da u kraju od Dnjepra do Visle ive Anti iji su srodnici Hrvati. Ba ta veza i stapanje Anta u hrvatsko narodno bie je i navela neke autore da zanu teoriju o Hrvatima kao narodu koji nisu preteito slavenskog nego i iranskog podrijetla. Na perzijske iskone upuuje i mala korijenska slinost nekih rijei u oba jezika. U nekih autora je pretpostavljena i mogunost dolaska dijela stanovnitva na prostor dananje Hrvatske, i to, iz smjera Perzija-Grka-Gotska-Hrvatska, a u vrijeme perzijskog kralja Darija I. oko 500. g. i po njemu pokorenih Grka, pa zatim Gota, ije je zaostalo ljudstvo 1000 godina kasnije moda takoer djelomino stopljeno u hrvatsko narodno bie. Procjena mogueg doseljenja pra-Hrvata iz bliskoistono-mediteranskog i/ili bliskoistono-zakavkaskozakarpatskog smjera je > 80% naprama < 20% u korist sjevernog pravca. O izvoru imena Hrvat od Konstantina VII Porfirogeneta (907 - 955) do dananjih dana ima dvadesetak razliitih tumaenja. Puno autora upuuje na stare toponime u: Poljskoj, ekoj, tajerskoj, Ukrajini, Sloveniji, Atici i na Kreti, te od Izraela do Afganistana. Prema autoru Evgenu Paenko etnikum Hrvati je sudjelovao u simbiozi s predslavenskim narodima, a povezujui ukrajinske i hrvatske drevne sveze pronalazi itav niz zajednitva razvrstanog u mitolokim, pisanim, jezinim i antropolokim izvorima, te krznu kune kao novcu. Vjerojatno je najstariji i najtoniji izvor hrvatskog imena iz oko 1000-te g. i stare bliskoistone zemlje Ghore i/ili iz Hauravatia. Ne treba obezvrjeivati Porfirogenetove zapise o Hrvatima u "De administrando imperio" u X. st., jer iako je knjigu namijenio sinu kao naputak o vladanju carstvom, u njoj sigurno nije izmiljao o Hrvatima radi Hrvata, nego je pisao koristei t a d a dostupne podatke. Novije postavke o poelu Hrvata i kretanju naroda Hurita i/ili pra-Hrvata od svretka II. tisuljea do I. stoljea prije Krista dobro su zaete i u knjizi Otvoreni peati. U Biblijskom atlasu na podruju Bliskog Istoka u tadanjoj zemlji Hura i Ghore ima puno toponima i etnonima s hrvatskom osnovom: Horbat, Horvat i Harbat, a pronaeni su i arheoloki nalazi ravnih kapa na ljudskim likovima s kamenih reljefa i na enskim figuricama (sline su i na starinama iz Egipta), i to, istovrsnih s onima koje se i danas nose u Lici i na Konavlima, te crtei i figurice mukaraca s ravnim zatiljkom kasnije u nas nazvanim dinaridom. U podruju od Egipta preko Kanaana do Mezopotamije ima puno izvora o kretanjima, upadima i ratovanjima ostalih naroda s Huritima, a najbogatije arheoloko nalazite je oko kanaanske tvrave Megido kod Nazareta. Na zemljovidu je prikazana rasprostranjenost vjerojatno hrvatskih toponima i hidronima, te kretanje pra-Hrvata u I. tisuljeu prije Krista od zemlje Ghore (Hure, Kanaana) preko Perzije, a dio i preko Kurdistana, do dolaska na podruje Kaspijskog jezera, te daljnji pomaci na zapad i jug Europe.

Hrvati nakon vie od dvostoljetnog zadravanja izmeu Dona i Dnjestra u svojoj prvoj povijesno utvrenoj postojbini, a pod ponovnim i ustrajnim hunskim pritiskom, kreu dalje na zapad u sada ve snanijem plemenskom savezu, i to, u stvaranje svoje jo poznatije postojbine - Bijele Hrvatske. Kao to su za prvu postojbinu dokaz drevni zapisi i grobovi s imenom Hrvat, tako i o novoj govore mnogi toponimi i svakako najizravniji Bijela Hrvatska, koji i danas postoji. I sam Sveti otac papa Vojtila je prilikom boravka u Hrvatskoj rekao da je i On po majci podrijetlom Bijeli Hrvat. Dakle, Hrvati i vea skupina manjih slavenskih i drugih plemena od sredine IV. do potkraj VI. stoljea borave na razmei rijeka Labe, Odre i Visle s centrom oko dananjeg Krakova u Zakarpau. To je prostor e t v r t o g s t a p a nj a u tada ve postojei hrvatski narod s dijelom manjih slavenskih i baltskih zajednica. U daljnjem kovitlacu seoba krajem VI. st. kreu s tog podruja prema Jadranu, a oko 625. g. na poziv cara Heraklija vjerojatno dijelom sudjeluju i u oslobaanju Carigrada od avarske opsade. Neki povjesnici

pretpostavljaju da je Heraklije tako govorio prihvaajui injenicu da su mu Hrvati prodrli kroz zapadne granice carstva. U borbi protiv Avara, ali i zajedno s njima, rue rimske utvrde u Noriku, Panoniji, Iliriku i Daciji, a tada i konano obraunaju s Avarima. Germani se pribliuju Noriku kao rimski saveznici, a Hrvati u posjed svojih dananjih krajeva dolaze kao osvajai. Pod gotskim trgovcem Samom (623-658) zapoinje u centru Srednje Europe stvaranje slavenskog plemenskog saveza od kojeg tek poslije njegove smrti poinje razvitak samostalnih slavenskih plemena i zaeci njihovih naroda, pa i kroz kasniju Koceljevu kneevinu (869-874) oko Blatnog jezera i sjeverniju Moravsku, a koje su pod kraj IX. st. djelimino rasprili nadolazei Ugri. U bitno ranijem vremenu od toga Hrvati u razdoblju od 585. do 610. godine ve stiu pod svojim voama i/ili s drevnim, moda mitskim, knezom Zoranom i njegovom djecom - petero brae i dvije sestre: Klukas-Kluk, Lobeles-Lobel, Kosences-Kosijenac, Muhlos-Muhlo i Hrobatos-Hrvat, te Tugom i Bugom iz Bijele Hrvatske na dananje prostore, i to, prolazom izmeu istonih Alpa i Blatnog jezera u Panonsku nizinu, te dolinama rijeka Bosne, Vrbasa i Kupe do Jadranskog mora. Takovo uinkovitije i bre kretanje Hrvata od drugih naroda u vrijeme seoba, i to, u prvim stoljeima poslije Krista - najvjerojatnije lei u tome to su Hrvati vrlo rano usvojili stremen, te si olakali kretanje, kao i stabilnost u jahanju i noenju oruja. Da je stremen u Hrvata znaajna vrijednost i velika dragocjenost vidi se i iz njegove ukraenosti u nalazitima starih grobita u kojima su pokapani hrvatski velikodostojnici, a pronalaen je ak i u djejim grobovima. U slijedeem stoljeu u Panonskoj Hrvatskoj su apsolutno veinska, ali i mala i raznolika slavenska plemena, zbog kojih je podruje i nazvano Slavonija - Sclavinia, stopljena s relativno veinskim i dobro organiziranim Hrvatima u jedan narod. Uz potonju meuslavensku asimilaciju u Slavoniji - u hrvatski narod ulaze i zateeni ostaci plemena i naroda ilirskog i rimljanskog iskona, a to se moe oznaiti p e t i m i konanim s t a p a nj e m u povjesnici Hrvata. U bitkama s Bugarima za prevlast na dijelu Dunava, zavrnim razbijanjem Avara, moda i uz franaku pomo, i kasnijim zaustavljanjem na Dravi u IX. st. nadolazeih Ugra Hrvati ve u ranom Srednjem vijeku vrsto omeuju svoj dananji ivotni prostor. Neki izvori biljee i smjer dijela doseljenja prema Grkoj i Carigradu, ali se tamo ne odrae. Hrvati su dolaskom na podruje na kojem i danas ive zaposjeli veliku i prostranu zemlju kojoj su bili meai: na jugu rijeka Bojana oko Skadra, na sjeveru rijeka Drava i Dunav od utoka Drave do utoka Save, na zapadu istarske gore i rijeka Raa, te Jadransko more od Rae do Bojane. Dakle u prvom valu doseljenja to su bila sva podruja Crne Gore, zapadni dio Bosne, Hercegovina do blizu Novog Pazara, istoni dio Kranjske, istona Istra, te Slavonija, Lika i Primorje. Od VII. stoljea pa do dananjih dana je taj prostor, zbog premale brojnosti naroda, poloaja uz more i osvajakih susjedskih apetita, bilo teko stalno i cjelovito odrati. Na crkvenoj karti ukupnog Ilirika prije dolaska Hrvata jasno je vidljiva veliina prvotno zaposjednutog prostora. Radi boljeg snalaenja u kartu su unijeti neki hrvatski toponimi i ucrtane granice sadanje Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U predtursko doba u Bosni su i narod i vladari bili hrvatske narodne krvi. Dananji hrvatski zemljopisni oblik je bitna posljedica otomanskog osvajakog pohoda u drugoj polovici XV. st., te simbolizira snagu hrvatskog otpora i opravdava naziv "antemurale christianitatis" u znaenju predzie kranstva, koji je za Hrvatsku od XVI. st. uporabljen u vie navrata.

Arheoloki nalazi potvruju da su pridoli Hrvati na Jadran u poetku spaljivali svoje pokojnike to nijedna sljedba onog vremena nije doputala, a to moe biti jo jedan mali kotai u dokaznici veinskog jugoistonog smjera dolaska u prvu sasvim dokazljivu postojbinu kod Dona i Dnjepra. Autorski dvojac Biondi-Lovri poredbom znanstvene i ideoloke hrvatske etnogeneze pokuava na zanimljiv nain - uporabom povijesno-arheolokih, antropoloko-genetskih i kulturoloko-filozofskih spoznaja - dokazati neslavenski iskon Hrvata i junih Slavena, te pritom upuuju na najvjerojatnije perzijsko hrvatsko poelo. Pri sagledavanju podrijetla Hrvata ne treba zanemariti niti utjecaj vuedolske kulture, postojee

na u karti vidljivom podruju od 3000. do 2200. godine, na hrvatski ivotni prostor, jer i danas uporabno i obiajno postoje neki folklorni, graditeljski i heraldiki tragovi ugraeni u svakodnevni bitak hrvatskog naroda, kao na primjer i izvorite hrvatskog grba.

Stari vijek prestaje propau Zapadnog rimskog carstva 476. g. i za neke europske drave zapoinje Srednji vijek. Objektivno reeno on za Hrvate poinje tek u VII. st. kada prestaju sve hrvatske seobe i stapanja - i kada se nazire put prema dravnosti. U Hrvata proces pripadnosti zapadno europskom krugu je zapoeo sredinom VII. st. kada papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije, alje opata Martina da pokrtava Hrvate, a zavrava tek nakon dva stoljea u vrijeme pape Ivana VIII. kada knez Branimir (879 - 892) diplomatskim umijeem i 07. lipnja 879. g. potvrujuim papinskim pismom ishodi europski priznatu dravnost Kneevine Hrvatske. Krsnim listom hrvatske drave - s upisanim imenom vladara kao d u x c h r o a t o r u m - moe se smatrati i neto ranija Trpimirova darovnica splitskom biskupu Petru od 04. oujka 852. g.

Iskon i razvitak hrvatskog jezika i pisma

Dananji hrvatski jezini izraz razvio se iz govora sjevernih doseljenika, pridolih izmeu Alpa i Balatona, donosei u sebi i osnove pra-hrvatskog jezika iji je vjerojatni iskon s istonih obala Kaspijskog jezera i/ili Zakavkazja, te moda ak i iz Kanaana, i to, raniji od V. st., kojim su pridolice u VI. i VII. st. preslojile starosjedilako stanovnitvo u rimskim provincijama: Panoniji, Dalmaciji i Istri. Pra-hrvatski govor donio je u sebi i neke iranske korijene iz II. do IV. stoljea u doba asimilacije Anta i/ili ranije, prema novijim teorijama, iz Perzije ili zemlje Huaravati. U rimskim provincijama su se od starine govorili indoevropski jezici, koji najvjerojatnije potjeu od Dalmata, Japoda, Veneta, Liburna i Histra, a obino se obuhvaaju ilirskim imenom, i ako se o njima premalo zna. Indoeuropski jezici se mogu svrstati u puno grana: indoiranska, anadolska, trakoilirska, helenska, romanska, keltska, germanska i baltskoslavenska, gdje u junu skupinu spada: staroslavenski ili bolje reeno starohrvatski, te naravno i hrvatski jezik. Iz aramejskog pisma od VIII. st. razvilo se nebrojeno puno pisama i u Aziji i u Europi, pa tako i hrvatska glagoljica. Drevni Feniani, postoje od 3000. g. u Kanaanu i kroz viemilenijsku burnu povijest oko 64. g. potpadnu pod Rim, kao narod trgovaca i pomoraca su aramejsko pismo pojednostavili i kao takovo proirili po Mediteranu. Od njega su u odreenom dobu nastale izvedenice: grko pismo, glagoljica, irilica i latinica, a to su solunska braa iril i Metod u IX. st., pronositelji dijela pismenosti ili tek donositelji pisanih knjiga u nae krajeve, vjerojatno dobro poznavali. Neki povjesnici, kao i pisac ovih redaka, osporavaju znaaj solunske brae u donositeljstvu pismenosti u Hrvata, jer su pra-Hrvati imali i raniju viestoljetnu povijesnu mogunost direktnog kontakta s Kanaanom. To se svakako moe prihvatiti, jer se nazire skoro sasvim jasno povijesno saznanje u liku pra-naijenca Sv. Jeronima (340 420 g.) kao autora glagoljice to su hrvatski glagoljai u obrani narodnog jezika koristili i u XIII. stoljeu! U hrvatskom jeziku ima i keltskih odnosno vlakih tragova. U IV. i V. st. na prijelazu Antike u Srednji vijek prostor rimskih provincija bio je snano romaniziran. To je takoer utjecalo na hrvatski jezini i osobito gramatiki izraz. Iz turskog jezika su rane posuenice - ban i upan, iako je vjerojatnije podrijetlo iz avarskog bajan i latinskog iuppanus. Na podruju Bijele Hrvatske od IV. do VI. st. neki autori potvruju utjecaj jezika starih Balta iz Litve na slavenske govore. Utjecaj drevnog naroda Hurita i/ili Iranohrvata, moguih pra-Hrvata i svakako donositelja hrvatskog imena, dokazivan je usporedbom starog aramejskog pisma i glagoljice, a rezultat je njihova velika slinost. Trajnije oblikovanje hrvatski jezik doivljava tek dva stoljea nakon doseljenja u vremenu kneza Branimira, i to, sreivanjem crkvenih knjiga i snanim razvitkom glagoljatva.

Danas se podrijetlo hrvatskog jezika istrauje komparativnim historijskim tragovima i sadanjim slinostima sa slavenskim i inim jezicima. U svemu tome je najzanimljivije da svi ti utjecaji nisu razvodnili bit hrvatskog jezika, jer se kroz povijest stanovnitvo puno plemena i naroda s njim stapalo i jezikom i kao narod. To vjerojatno ukazuje na dobru mo razumljivosti i razgovornosti pra-hrvatskog jezika, ali i na snaniju organiziranost Hrvata od svojih susjeda kroz povijest.

Najvea pogreka koju ine hrvatski lingvisti je da temeljem slinosti jezika tvrde o iskljuivom slavenskom podrijetlu Hrvata - zanemarujui obilje standardnih povijesnih i genetskih vrela koji takvu tvrdnju opovrgavaju. Pred nae jezikoslovce se postavlja i pitanje, pogotovo ako u istragu ukljue Krizinove zlatne karike hrvatskog lanca, koji je drevni jezik stariji: prahrvatski ili pra-slavenski!? Gens una sumus! - Svi smo mi jedan rod! Genetsko gledite podrijetla Hrvata Posljednje stoljee drugog tisuljea ukljuilo je sasvim nove znanstvene metode u ispitivanja o podrijetlu europskih naroda, a koje su uvrtene i u ovu temu o iskonu Hrvata. U okvirima medicinske, kemijske i bioloke znanosti iznjedrila su se dobra antropoloka i genetska saznanja omoguujui bolju usporedbu dananjih humanih rasa s pronaenim ljudskim tragovima, i to, osobito onima iz mlaeg paleolitika, koji se smatraju bitnim prototipom u stvaranju modernog europskog ovjeka. Antropoloka ispitivanja tada oznaenih slavenskih naroda, pa tako i Hrvata, jasno svjedoe o pomijeanosti razliitih ljudskih tipova: istonoeuropskih, nordijskih, sredozemnih i kromanjonskih. Konane odgovore o podrijetlu naroda moe dati samo genetika uz interdisciplinarni znanstveni pristup. Pojavom i razvitkom molekulske biologije razvila se molekulska genetika, koja prouava strukturu nasljedne tvari (gena) i njihovo djelovanje na molekulskoj razini. U najnovije vrijeme je molekulska genetika omoguila otkrivanje ljudskog genoma. Ta zapravo ovjekova genetska slika se u haploidnom kromosomskom sustavu jedne stanine jezgre kao cjelina prenosi s roditelja na potomstvo. Haploidni ili polovian broj kromosoma iz zrelih spolnih stanica nakon spajanja mukog i enskog dijela ponovno postaje diploidan ili normalan i po obliku i po broju kromosoma. (Haploidni: muki je 22 + Y, a enski 22 + X; diploidni: muki je 44 + XY, a enski 44 + XX. Ostali kromosomi su iz somatskih stanica.) U 2000-toj godini objavljeno je zanimljivo istraivanje skupine autora, koje se i dalje nastavlja, a ovdje je prikazano tablicom i saetim komentarom. Velika je hrvatska srea to je koautor i suradnik u tom znaajnom istraivanju i na znanstvenik dr. sc. Dragan Primorac. U svakom sluaju treba rei da uestalost nekih haplotipova daje, s jedne strane, razliitost u dokazivanju iskona naroda, dok njihova opa slinost, s druge strane, ukazuje i na to da su svi i Hrvati i drugi ljudi na Svijetu samo Boja stvorenja! Sva genetska istraivanja ljudskog podrijetla snano upuuju na postojanje pra-roditeljskog para, a to je u suglasju s biblijskom tvrdnjom o Adamu i Evi, kao i o potomstvu nakon potopa i Noe!

Dosadanjim genetskim istraivanjem hrvatskih praiskona moe se zakljuiti da u genomu Hrvata upeatljivo prevladava haplotip EU7, kojeg je moda i najbolje naznaiti hrvatskom oznakom. Sasvim pojednostavljeno reeno na taj iskon ukazuje 44,8 %-tni udio haplotipa EU7, a usporedbe sa znaajnijim udjelima u Nijemaca i Nizozemaca, te posebno zanimljivog udjela u narodu Saami (Laponci) i drugih - trebaju razjasniti najnovija istraivanja. Ta otkria upuuju na mogua krianja i/ili genske mutacije, koje se mogu oznaiti kao mjera za nered u nasljeivanju (usporedivo s entropija kao mjera za nered u energiji), u davnom ljudskom kretanju prema jugu u ledenom dobu i djelominom povratku na sjever poslije njega. Tijekom milijun-godinjeg trajanja KVARTAR se obiljeava i kao doba pojave ovjeka! Na slavenski iskon ukazuje 29,3 %-tni udio haplotipa EU19 u genomu Hrvata, koji je usporediv s EU19 od 56,4 % u Poljaka, 54 % u Ukrajinaca, 47 % u Rusa, 35 % u Makedonaca i 26,7 % u eha, te svega 16 % u Srba. (U Srba je najznaajniji udio haplotipa EU9, altajsko-anatolsko-turski, od 49 %, koji je u njih zaostao tijekom 500-godinjeg krianja s Osmanlijama.) U genomu Hrvata svakako je vrijedno zabiljeiti i 10,3 %-tni udio haplotipa EU18, koji ukazuje na udjel kromanjonskog iskona, a osobito je visoko izraen u Baska 88,9 %, Katalonaca 79,2 %, Nizozemaca 70,4 %, Francuza 52,2 % i Nijemaca 50 %. Udio mediteransko-bliskoistonih haplotipova EU4 sa 6,9 % i EU9 sa 5,2 %, vjerojatno, potvruje zajednitvo s drevnim donositeljima hrvatskog imena iz zemlje Ghore u razdoblju od I. tisuljea do I. stoljea naeg doba.

Sve u svemu, genetska slika u Hrvata ne daje sasvim za pravo onim autorima, koji tvrde da su Hrvati narod slavenskog jezika i izrazito neslavenskog podrijetla!? No, unato svemu ipak je najsnanije izraena autohtonost pra-Hrvata, a ne slavenstvo i sve vie je upitno iji prajezik je iskonski, te u svezi s tim nije li i EU 19 izvorno pra-hrvatski!?

Pogovor Brojna stapanja zabiljeena u povjesnici pra-Hrvata i Hrvata, kao veinskih i/ili relativno veinskih stanovnika, u hrvatski i govor i narod - s manjim i/ili veim dijelovima rodova, plemena i naroda: Hurita, Slavena, Anta, Sarmata, Balta i na odreeni nain Ugra, te sa zastalim narodima na dananjim hrvatskim prostorima: Avarima, Ilirima, Rimljanima, Hunima, Grcima i ranije Vuedolcima i Gotima, a kasnije Tatarima - ukazuje kroz Antiku na dobru hrvatsku narodnosnu i govornu vrstinu i organiziranost, koja je u Srednjem i Novom vijeku naalost nestala! Kontinuitet narodnog imena, koji meu slavenskim narodima (ako u tu skupinu Hrvate, osim jezikom, koji je moda i svima po njima nametnut, uope moemo ubrojati) od kasnog Starog vijeka zadravaju samo: Hrvati, esi, Poljaci i Rusi, takoer potvruje drevno podrijetlo i viemilenijsku opstojnost Hrvata. U opisima h r v a t s k i h i s k o n a za preporuiti je pisanje pra-Hrvat ili Hrvat i pra-hrvatski ili hrvatski jezik, jer Slaveni i slavenski jezici ne postoje u jednini ni kao narod ni kao pismo, a ishodita jezika su im, tako i onako, ista ili slina. Da je ovaj prijedlog opravdan vidi se ve i u naslovnici nove knjige Stjepana Damjanovia "Slovo iskona: Staroslavenska/starohrvatska itanka" gdje su jezici oznaeni istoznano! Za nadati se je da emo u budue imati samo starohrvatske itanke i sl.! Dug je put od iskona do vremena kada je hrvatska povjesnica mogla svoj bitak od poela i tijekom Srednjeg i Novog vijeka slobodno i opisivati i istraivati. Nakon Domovinskog rata Hrvatska je slobodna i konana i s 56.538 km2 vea od: Bosne i Hercegovine (51.129), Slovake (49.036), Estonije (45.215), Danske (43.093), Nizozemske (41.473), vicarske (41.293), Moldavije (33.700), Albanije (28.748), Makedonije (25.713) i Slovenije (20.256), te nekih bitno manjih europskih drava: Cipra, Malte, Luksemburga, San Marina, Andore i Monaka. Da su Hrvati ivjeli u miroljubivijem susjedstvu Hrvatska bi danas bila jedna od najveih drava Europe!? Istoni slavenski susjedi Hrvata do X. st. odvijali su svoj politiki ivot i razvitak unutar ireg plemenskog saveza iz kojeg je nastao srpski narod, iako tamonji povjesniari tvrde da se prvi trag njihovog imena javlja 681. g. u nazivu maloazijskog grada - Gordoservon. Pretpostavljena je istina da ipak treba njihov iskon traiti tek u plemenu Raana, a crnogorski pak u plemenu Dukljana. Dokaz tome je i to da potkraj IX. st. pristigli Ugri svoje jugoistone susjede ne nazivaju Serbi nego Raszi, pa tako kao Raci sve do danas. Slinost srpskog i crnogorskog jezika s hrvatskim jezikom slui nekim autorima kao argument da su Raani i Dukljani zapravo u iskonu izdvojena hrvatska plemena!?! Posebna je zanimljivost da prostore Hrvatske, Bosne i Hercegovine do sredine XIX. stoljea Srbi naseljavaju u zanemarivom broju, jer pridoli Vlasi u osvajakom vojnom savezu s Turcima, koje su, usput reeno, u Starovlahu jedva doekali, jer bijahu ak i po propisima Duanova zakonika jako proganjani etnikum, te su na porobljenim prostorima kao slugani sainjavali po zlu poznate osmanlijske martoloke ete. Na svim poslijeturskim austrijskim popisima stanovnitva biljeeni su kao etniki Vlasi, te tek kada srpska pravoslavna crkva 1879. g. dobiva autokefalnost i na nagovor njihovih sveenika

se posrbljuju. Od tada i/ili u neto ranijem vremenu, pa i danas, srpska pravoslavna crkva se snano angaira na velikosrpskom programu, koji je naalost u prolom stoljeu donio i jo pridonosi svim narodima Balkana i junog dijela Srednje Europe puno ratova, stradanja i zla. Zapadni slavenski susjedi Hrvata su dugo oznaavani prema latinskim zapisima, i to, jo od VI. st. sa samo opim imenom za slavenska plemena: Sclavi i Sclavini, a prvo izdvojeno narodno ime pojavljuje se tek pod kraj IX. st. kao Karantanci, koje bi vjerojatno i danas bilo najispravniji naziv za Slovence. Prevladavanje hrvatskog haplotipa EU7 u dananjih Bonjaka ne ostavlja nikakvu dvojbu kojem etnikumu od predosmanskih vremena pripadaju. U jednih, drugih i treih na njihovim dananjim prostorima se formiranje narodnog bia i imena zbiva tek poslije X. stoljea i nema nikakvih historijskih vrela koja bi argumentirala da su drevni Hrvati na svom povijesnom kretanju od iskona do dananje domovine ukriali putove sa sadanjim susjedima, te se o tome i nije ovdje moglo pisati. Za Hrvate bi, naalost, bilo puno bolje da i u mnogo kasnijim vremenima nisu s njima ukriali putove! U branjenju izvora o velikoj dokazljivosti drevnih iskona o Hrvatima jo od prvog tisuljea prije Krista, kakva se teko pronalazi u drugih naroda, ne smije se dopustiti da se u ime neke lane objektivnosti i tolerantnosti zamagljuju uvjerljive istine iz hrvatske povjesnice! Najvjerojatnija je - ve ovdje ranije napisana, istovremenost i/ili tek parstoljetna razdjelnost dolaska Hrvata iz prairanskih i/ili prakanaanskih prostora i sjevernim i junim smjerom, u odnosu > 80 % naprama < 20 % u korist sjevernog smjera - i sigurno i najtonija postavka, koja u niemu ne naruava dananje skoro apsolutne genetike spoznaje o hrvatskom podrijetlu, jer jedno su relativno veinski pra-Hrvati i donositelji narodnog imena, a drugo su zateeni i kasnije stopljeni esto i apsolutno veinski narodi. U ovoj tek povijesnoj c r t i c i uporabljeni su od mnogih samo okvirni, ali dobro provjereni podaci od najstarijih do najnovijih vrela, i to: drevnih, kulturolokih i zemljopisnih, te antropolokih i genetskih, a sve u pokuaju najjednostavnijeg objanjenja i dokazivanja podrijetla i opstojnosti Hrvata od iskona do stoljea VII.

Izvori Franjo anjek, Crkva i kranstvo u Hrvata, Kranska sadanjost, Zagreb 1993. Tomislav Macan, Povijest hrvatskog naroda, Matica Hrvatska, Zagreb 1992. Dragutin Pavlievi, Povijest Hrvatske, Naklada PIP, Zagreb 1994. Mirko Markovi, Slavonija, povijest naselja i podrijetlo stanovnitva, Golden Zagreb 2002. marketing,

Mirko Markovi i Martin Vukovi, Monografija u povodu 90. obljetnice zagrebake okadije, Zagreb 2002. Vjekoslav Klai, Povijest Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb 1975., Knjiga I.

Ferdo ii, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Matica Hrvatska, Zagreb 1962. Zvane rnja, Kulturna historija Hrvatske, Epoha, Zagreb 1964. Konstantin VII. Porfirogenet, (905-952), De administrando imperio. Tadija Smiiklas, Codex diplomaticus Regni Croatie, Dalmatie et Slavonie, Hazu, Zagreb 1904. Dominik Mandi, Rasprave iz starije hrvatske povijesti, Rim 1967. Tihomir Mikuli, Otvoreni peati, Sv. 1. i Sv. 2., Kapital trade, Zagreb 2002. The Times, Consize Atlas of the Bible, London 1991. Nikola Debeli, Diplomacija hrvatskih narodnih vladara, I. dio, predavanje u Drubi brae hrvatskog zmaja, Zagreb lipnja 2002. Ivo Juri, Vuedolska ahovnica, predavanje na okakim divanima u Novinarskom domu, Zagreb veljae 2002. Ivo Juri, Genetsko porijeklo Hrvata, rukopis pred tiskom, dobrotom djelomino vien, Zagreb 2002. Hrvatski leksikon, Zagreb, I. sv. 1996., II. sv. 1997. Enciklopedija leksikografskog zavoda, JLZ, Zagreb 1966 - 1969. Hrvatska enciklopedija, HLZ, Zagreb 1941 - 1944.

Vrela o iskonu jezika: Ivan Luci, Split 1604-1679, (Kroz enciklopedije) Radoslav Katii, Opseg povijesti hrvatskog jezika, Zagreb 1971. i Uz poetke hrvatskih poetaka, Split 1993., Josip Vonina, Jezino-povijesne rasprave, Zagreb 1978., Stjepan Damjanovi, Slovo iskona: staroslavenska/starohrvatska itankaMatica Hrvatska, Zagreb 2002. Evgen Paenko, Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine, Meditor, Zagreb 1999. Nenad Moaanin, Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine, Hrvatski institut za povijest, Podrunica Slavonski Brod, 2001. Franjo Raki, Struni radovi Hazu (tada Jazu), Zagreb 1880 - 1893.

Hrvatski dravni arhiv, Neke povijesne crtice od raznih autora tijekom proteklog stoljea. Ivan Biondi i Andrija-eljko Lovri, Biogenetika protiv junoslavenskog rasizma, KIC-tribina, Zagreb studenog 2002. M. Gimbutas, The Goddesses and Gods of Old Europe, Los Angeles 1996. Ivo Padovan i suradnici, Medicinski leksikon, Leksikografski zavod, Zagreb 1992. Ornela Semino i skupina od 16 koautora, A genetic perspective of human history in Europe, Science, Vol. 290., Washington, 2000. V. Kljun, M. Duhovnik, D. Mitrovi, Svijet u brojkama, Mozaik knjiga, Zagreb 1999. Ivan Mui, Hrvati i autohtonost, Dominovi, Zagreb 1998. Krizin Stjepan Saka, Ugovor pape Agatona (oko 679) proti navalnom ratu; Hrvata; Rim 1931. K a r t e, s l i k e, c r t e i Naslovnica, Dolazak Hrvata na Jadran, slika, Oton Ivekovi. Str. 6. Seobe Hrvata, karta, Franjo anjek. Str. 8. Hrvatski toponimi iz zemlje Ghore, karta; enska i muka figurica, crte, Tihomir Mikuli. Str.10. Crkveni Ilirik prije dolaska Hrvata, karta, Franjo anjek. Str.11. Ishodite vuedolske kulture, Ivo Juri. Str.13. Nastanak glagoljice, tablica, Tihomir Mikuli. Str.15. Tablica EU-haplotipova, asopis Science. Etnogeneza

O autoru Boidar Ruevi je roen 4. srpnja 1933. g. u Osijeku, ivi u Zagrebu od 1935. g., a podrijetlom je iz Starih Mikanovaca. Puku kolu zavrava na Kneiji u Zagrebu, gimnaziju u Zagrebu i Virovitici, a diplomira na Tehnolokom fakultetu u Zagrebu. Radni vijek proveo je u Tvornici Kutrilin Zagreb, kasnije u sklopu Kemijskog kombinata Chromos, i to, u razdoblju od 1960. g. do 1993. g., a na radnim mjestima: ef pogona, Vii struni suradnik u istraivanju, Tehniki direktor i Savjetnik

za razvoj. Izvanredni je lan Znanstvenog savjeta za naftu od 1979. g. pri HAZU (tada JAZU), objavio je desetak strunih radova iz kemije povrinski-aktivnih spojeva i aditiva za naftnu industriju, te nekoliko putopisa u kamperskom asopisu i zapisa o rodoslovlju, a povremeno pie i lanke u novinama. Odlaskom u mirovinu 1993. g. pokree malu obiteljsku tvrtku, koja i danas radi. Ima spomenicu Domovinskog rata. Hobiji: itanje, pisanje, putovanja, klasina i tamburaka glazba, te nekada rukomet. Umirovljenike dane provodi u Zagrebu i na ladanju u Hrvatskom Zagorju. Istina koja nije izreena u pravo vrijeme gora je od lai! (Turgenjev) Naputak Treba uiti, znati, uiniti i stvoriti dobra za obitelj i dom, te znanjem lobirati za domovinu! Hrvati za razliku od svojih zapadnih i istonih susjeda, imaju puno vie zanimljivih podataka za svjetsko lobiranje, i to, iz podruja: povijesti, kulture, turizma, kulinarstva, te narodne i ine glazbe. I svakako ne mitove i lai, nego istine vrijedne panje i ugode! Samo pitanje svih pitanja je:" Z n a j u l i H r v a t i l o b i r a t i z a s e b e ? " Svakodnevno se vidi i doivljava to ovakvo pretpostavljeno neznanje i/ili nesnalaenje donosi Hrvatskoj iz bjelosvjetskih metropola, a hrvatska politika umjesto da snuje - bezbrino sniva i svuda kasni! Zato i dokada? Stoga je ova povijesna crtica, kao djeli znanja vanih za lobiranje o hrvatskim drevnim iskonima, tek prvi korak za oblikovanje raznolike, ali saete, najvie s dvadesetstraninim knjiicama, viejezine biblioteke namijenjene izvjeivanju raznih svjetskih namjernika i turista o Hrvatima i Hrvatskoj. Saeto e biti i proitano, a ovaj autor ne mora biti pisac takvog teksta, ali, da se to mora uiniti m o r a s e ! Istoni, naalost, i zapadni i bonjaki susjedi na razne naine dobrano podmeu Hrvatskoj i godinama ju lano diljem svijeta prikazuju. esto i onda kada nam je u ratnim godinama bilo najtee. Teko im je suzdrati jal i teritorijalne apetite za naom prekrasnom zemljom. To treba stalnom budnou odmah ispravljati istinom, ali i o njima istinu izrei! Na svretku je vano jo jednom ponoviti naelo Alberta Einsteina: "Moramo stvari uiniti to jednostavnijim, ali ne jednostavnijim od toga!", te zauvijek zapamtiti da za odranje hrvatskog naroda i razvitak hrvatske domovine nije dostatno samo geslo A. G. Matoa: "Dok je srca bit' e i Kroacije!"

U Zagrebu, 22. studenog 2002.

Autor

Napomena Ova povijesna crtica, "Podrijetlo Hrvata" autora Boidara Ruevi diplomiranog inenjera od 22. studenog 2002., je slobodna za pretisak ili preslike, ali nikako NE i za ispravke - osim ako su usuglaene s autorom.

Svretak

teme "Svaka ala - pola zbilje!" (Hrvatska narodna poslovica) "to e rei povijest? Povijest e, gospodine, lagati kao obino." (B. Shaw) "Povijest je najopasniji proizvod to ga je stvorila kemija intelekta." (P. A. Valery) "U povijesti se ne smije dokaz prilagoavati eljenom cilju!" (B. Ruevi) "Hrvatska povijest ne poinje od stoljea sedmog!" (I. Biondi)

H e g e l i j a n s k a u a l i: TEZA: "emu toliko teiti pro-slavenskom iskonu Hrvata?" ANTITEZA: "emu toliko teiti pro-iranskom i/ili pro-kanaanskom iskonu Hrvata?" SINTEZA: "Pa - ni jedno ni drugo saznanje nam nije bogzna kaj! Zar ne?" Stoga, umjesto ale, sinteza mora biti to blia znanstvenoj istini potkrijepljenoj mnotvom bitnih podataka, koji objanjavaju raanje politikih Hrvata, na prostoru neto veem od dananjeg domovinskog podruja, kao relativno snane narodne sile u VI. - IX. st. i kasnije, a izmeu tadanjih europskih velesila Bizanta i Franaka, to u to vrijeme pacificira mogui veliki sukob na razvalinama Rimskog carstva i u tome ne dira u mogui iskon narodnog imena i pisma, te njihove donosioce iz Harauvatia i/ili iz Kanaana, to, sve od autora Krizina Sakaa (1890-1973) do dananjih dana nije nitko osporio. U rukopisu dobrotom djelomino vienom uskoro izlazee knjige "Genetsko podrijetlo Hrvata" - autor prof. dr. Ivan Juri d o k a z u j e neoborivu genetiko-znanstvenu istinu da su pretci Hrvata doli na podruje Srednje Europe jo prije 24.000 tisue godina, te kroz haplotip EU-7, kojeg kao prvi u nas ispravno imenuje hrvatskim, donijeli autohtoni znamen kojim je hrvatski narod i danas veinski genetiki oznaen. Juriev rukopis se ozbiljno i struno bavi genetskom povijesti Hrvata, ali odgovara i na puno drugih znaajnih pitanja za hrvatsku povijest, koju, iako se mogu pronai i neke upitne tvrdnje podlone provjeri i debati (na pr. potpuno zanemarivanje seobe Hrvata unato valjanim dokazima), u neku ruku stubokom mijenja. Konana prosudba "TREBA OBJEKTIVIRATI I OPTIMIRATI ONA HRVATSKA VRELA O ISKONU HRVATA, KOJA NISU U SUPROTNOSTI S BIOGENEZOM I NEUMOLJIVOM MOLEKULSKOM GENETIKOM, A U TOME SVOJE MJESTO NALAZE I PRASLAVENSTVO (BITNO MANJE) I AUTOHTONO PRAHRVATSTVO (BITNO VIE), PA KAKO GOD MI, OVO ILI ONO, HTJELI

ILI NE HTJELI?! Svakako treba zapamtiti da hrvatska povijest ne zapoinje sa stoljeem sedmim - nego se iza tog razdoblja samo jae uvruje dravotvornost na dananjem prostoru (Vojnomir i Ljudevit, i drugi, te Vieslav i Borna, i drugi, pa preko Trpimira, Domagoja i Branimira, i drugih, do Tomislava i drugih), i to, ak kao regionalna sila - prvo Kneevina, a potom Kraljevina Hrvatska, a iskon Hrvata: imenom, pismom i ljudstvom, pa bili oni korijenom imena i o n i k o j i p o s j e d u j u z e m lj u i/ili vjerojatnije zbog polietnikog objedinjavanja kao hrabri narod prema glagolu h r v a t i s e , vue svoje korijene od 1000-te godine prije Krista, i to: iz Bliskog Istoka, preko Perzije i/ili Kurdistana, Zakavkazja, Dona, Bijele Hrvatske u Zakarpau i do dananjih prostora, te, najvanije, to sve to nije u suprotnosti s tree-milenijskim genetskim saznanjima, kao i s mnogim pisanim i spomenikim materijalnim dokazima. Svakako najtonija standardno povijesna i genetsko povijesna istina o Hrvatima i izvorite autohtonog hrvatskog haplotipa EU 7 lei u injenici da osnovni hrvatski genetski materijal potjee od I l i r a, prema tome i od Histra, Liburna, Dalmata, Japoda, Jasa i srodnih im Veneta, te katolikih V l a h a , i to, onog dijela koji je u vrijeme doseljenja Hrvata nastavao dijelove prostora od Uke do Bojane i od Jadrana do Drave (ne od onih koji su pridoli s Turcima iz Starovlaha, jer to je sasvim druga pria), pa i V u e d o l a c a , kao i G o t a, a HRVATI pod petero brae i dvije sestre i/ili tome slino, kao potomci iz vie stapanja s Huritima, Hauravatima i s t e p s k i m j a h a i m a (moda precima Skita), te Antima, Sarmatima i Slavenima su oni koji nam donesoe narodno ime i nauie jahanju, poljodjelstvu, te jeziku i nekim osnovama pismenosti, a tek jedva ostavie genetski trag, ali ostavie. No, da smo to to jesmo ipak prvenstveno treba njima zahvaliti i snazi koja je pod svoje stopila daleko veu ljudsku brojnost od vlastite! KARIKE ZLATNOG HRVATSKOG LANCA, uspostavljene po Krizinu Stjepanu Sakau, . . . . . . . . . HRVAT - HORVAT-HOROATHORUAT-HOROUVAT-HARAUVAT- HARAUVAITI-HARAUVATI (vjerojatno i HURIT), vrijede i u sluaju da je dio hrvatskih predaka krenuo s Jadrana preko Visle, Kaspija i Perzije do Inda ili Kanaana i/ili ak do Egipta, te se otuda ponovno vratio ili odande moda i prvotno doao kao donositelj imena narodnog . . . . . . . . NE GUBE NA POVIJESNOJ VRIJEDNOSTI I NE UMANJUJU GENETSKU ISTINU O 24-MILENIJSKOM PRISUSTVU HRVATSKOG HAPLOTIPA EU 7 U SREDNJOJ EUROPI!!! STOGA JE U OVOJ POVIJESNOJ CRTICI O PODRIJETLU HRVATA DOKAZLJIVA I UTEMELJENA SVAKA REENICA I MISAO, TE PRIMJERENA NAEM DOBU, ALI I, NARAVNO, OGRANIENA ZNANSTVENIM SAZNANJIMA U NJEMU! Zagorska Sasvim na kraju kak moji zadraveko-orehoviki Zagorci znaju rei: Najte mi kaj zameriti! Imaju oni i druge prave bisere: Ne razmemo kaj to ljudi imaju proti Hrvatom, a mi smo si z njimi tak dobri? Zato mi je uz njih, na mojem okakom gruntovcu u srcu Hrvatskog Zagorja, uvijek lijepo! Uz pozdrav svakom hrvatskom dobronamjerniku ! Zagreb XXII XI MMII Croatia Mogui kontakt: E-mail: bozidar.rucevic@zg.htnet.hr 10000 Zagreb Leskovarova 13. HRVATSKA

Nova, djelomino u tekstu istaknuta, pitanja: iji je zapravo iskonski osim EU7 i haplotip EU19 !? Koji je jezik prvotni da li pra-hrvatski ili pra-slavenski !? to u Srednjoj Europi, ali i od Kanaana, Dona, Karpata i Grke znai toliki broj hrvatskih toponima i hidronima i/ili na primjer prezimena Horvat, a nezabiljeeno u drugih naroda!?