You are on page 1of 425

Snjeana Kordi

Jezik i nacionalizam

Durieux 2010.

Sadraj

Jezini purizam
Purizam i nacizam Hrvatsko kopiranje nacistikog purizma Tko forsira purizam Strategije purista Mit o propadanju jezika Pozivanje na druge Ponavljanje da nitko ne zna standardni jezik Posljedice Uzrok Purizam je suprotan od znanosti Purizam i preskriptivizam Preskriptivizam je suprotan od znanosti 10 16 18 21 27 32 34 35 47 50 57 58

Policentrini standardni jezik


to je standardni jezik Zato je potreban standardni jezik Kontinuum dijalekata Definicija policentrinog jezika Razlike izmeu varijanata policentrinog jezika Jo o izgovornoj razlici ije/e Kodifikacija Ravnopravnost (Socio)lingvistiki kriteriji 69 70 74 77 78 90 91 96 97

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Omjer identinosti naspram razlika Stokavica Meusobna razumljivost Navodno sociolingvistiki kriteriji Definicija sociolingvistike Je li ustav kriterij Tzv. vrijednosni kriterij odnosno samoprocjena govornika Postoji li pravo naroda kao kriterij Zakljuak o sociolingvistici Naziv jezika Manifestacije neznanja Jezik kao sustav Organska razina Apstraktan pa zato nepostojei Po funkciji varijante su standardni jezici Varijante uzdignute u standardne jezike Jedan i jedinstven jezik Povijesna jedinstvenost kao preduvjet za policentrinost Povijesna kolonijalnost Razliita jezinopovijesna pozadina Prepoznavanje odakle je govornik Biranje jezinog oblika Srpski policentrian Ovo je poseban sluaj Teorija policentrinosti znai unitarizam Relativiziranje meusobne razumljivosti Relativiziranje tokavice I jedan jezik i nekoliko jezika Ausbau-jezici Jezina nastava Pravopis Nova religija umjesto znanstvenog pristupa

98 99 101 109 109 109 116 119 122 125 136 137 140 141 142 143 144 145 146 146 147 148 148 149 150 151 154 155 156 160 161 163

Sadraj

Nacija, identitet, kultura, povijest


Nacija i jezik Nacionalni identitet i jezik Nacija kao politika tvorevina Od kada postoje nacije Kako je dolo do nastanka nacija Naracijom do nacije Nema objektivnih kriterija za pravljenje nacije Nacionalnost nije objektivno zadata nego je stvar samoodreenja Nacionalni identitet nije prirodan nego je konstrukcija Jo o nacionalnom identitetu Privatni interesi konstruktora nacije Pravljenje nacija na Balkanu Znai li pravljenje nacije ujedno demokratizaciju to zna jugoistona Evropa o formiranju nacija Mit o iskonskom postojanju nacije Ne postoji nacionalni kontinuitet u povijesti Ne postoji narodni kontinuitet u povijesti Ne postoji kulturni kontinuitet u povijesti Kultura Religija i jezik Kulturni identitet je konstrukcija Balkaniziranost kulture Politika nacija naspram kulturoloke nacije Tzv. kultumo-civilizacijska nadgradnja Povijest Prepravljanje povijesti Prenoenje dananjih nacionalnih oznaka u prolost Ime jezika Naziv ilirski 194 196 201 206 208 217 219 223 226 228 231 234 239 241 243 246 248 254 256 263 267 268 169 177 182 183 184 185 188

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Naziv hrvatski Prepravljanja vezana za standardizaciju u 19. stoljeu Mit o jezinom unitarizmu Jugoslavija Presti Novosadski dogovor Prigovori Novosadskom dogovoru Prigovori Rjeniku zasnovanom na Novosadskom dogovoru Prigovori tzv. novosadskom Pravopisu Otkuda konflikt Nacionalizam Sto je nacionalizam Tko iri nacionalizam Tko se odaziva nacionalizmu Predstavnici drutvenih znanosti usauju nacionalizam Nacionalizam je suprotstavljen demokraciji Nacionalizam i religija Mitovi Mit o paenitvu Neprijatelj Stereotipi Mediji Sport kolski sistem Uloga lingvista Popis citiranih radova Registar imena Registar Biljeka o autoru pojmova

271 277 283 286 294 301 304 308 316 322 327 328 333 334 337 338 341 342 347 349 355 356 362 364 366 381 409 417 429

JEZINI PURIZAM

Zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj je istoa jezika ili jezini purizam postao velika tema, prisutna na sva kom koraku. Izilo je mnotvo jezinih savjetnika koji hvale purizam, na njega se pozivaju autori brojnih razli kovnih rjenika, autori pravopisa, lektori i uitelji, njega zahtijevaju pisci jezinih kolumni po novinama, njime se rukovode urednici raznih emisija o jeziku na radiju i na televiziji. Kako bi pridobili itatelje i sluatelje za purizam, ujednaeno ga predoavaju kao neto pozitivno, o emu ovisi opstanak naroda i svakog pojedinca. Upada u oi da se u agitatorskom diskursu puristiki orijentiranih auto ra ponavljaju sljedee stereotipne tvrdnje: Jezik je dua naroda i njegovo ogledalo, koje prenosi i uva njegovu je dinstvenost i autentinost. [...] U jeziku se odraava kul turna i civilizacijska razlika naspram Srba; jezine razli ke su samo izvedenice dubljih razlika. [...] U doba I i II Jugoslavije hrvatski jezik je bio posrbljivan, a narod odnaroivan. Veliaju se razdoblja cvjetanja hrvatske na cionalne misli i politike autonomije, a leksikografski ra dovi objavljeni u tim razdobljima proglaeni su vodeim jezikoslovnim djelima. [...] Starinski hrvatski leksemi nisu ustaki [...]. Hrvatski jezik tei (sam od sebe, prirod no) uvanju istoe. [...] Proizvoljna kodifikacija (puristika jezina politika) opravdana je i prirodna. [...] Ikone purizma su osobe, ljudi iz javnog ivota koji se bore za ienje jezika od nepoeljnih elemenata. Njihova imena su pohranjena u nacionalno orijentiranome diskursu i prizivaju se prilikom ozakonjivanja promjena u jeziku. Taj hrvatski uzor su: Bogoslav ulek, Laszlo Bulcsu,

10

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Stjepan Babi, Dalibor Brozovi, Mate imundi, Mile Mami i drugi (Czerwiriski 2005: 131). U takvom uvjerenju odrastaju itave nove generacije u Hrvatskoj jer purizam je uvrten ne samo u fakultetski program studija kroatistike, nego i u nastavne programe svih srednjih kola. Svatko mora ve od mladosti biti upuen u purizam. Istovremeno, nitko ne smije znati to je purizam u stvari. S tim ciljem se ujednaeno ponavlja ju gore citirane tvrdnje, i jednako ujednaeno se pre uuju spoznaje koje bi purizam pokazale u sasvim dru gom svjetlu.

Purizam i nacizam Purizam se javlja kao posljedica nacionalistikog shva anja jezika (Gardt 2000: 263), on je jezini ekvivalent ksenofobiji i pretjeranoj drutvenoj potrebi za razgra niavanjem (Coulmas 1996: 83). Istraivanja pokazuju da je jezini purizam orue koje slui rasistikoj i nacio nalistikoj ideologiji (Milroy 2005: 328). Ne iznenauje to puristiki stavovi znaju biti otvo reno rasistiki ili ksenofobini (ibid.) kad se zna da za stupnici purizma ienje primjenjuju na jezik i na lju de: 'Etniko ienje' se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na podruju jezika i simbola (Altermatt 1996: 125). Tako su od starog jezinog patriotizma u opem obrazo vanju nacionalno nastrojenih graana i intelektualnih propagandista preziranje i odbijanje svega 'stranog' i 'mijeanog' te prenaglaavanje jezinog principa pori jekla (etimologije) do u 20. st. ostali omiljena argumentativna sredstva koja se i izvan jezika mogu primijeniti na ljude (Polenz 1998: 62). Zato porivi koji navode pojedin ce da se zalau za tzv. istou jezika nemaju nikakve veze s govorenjem, pisanjem, razumijevanjem ili s du hom knjievnosti (Hobsbawm 1991: 133).

Jezini purizam

11

Nadalje, postoje dokazi da je jezik u totalitarnim sredinama 'puristikiji' nego u demokratskim sredina ma. To je jedan od prostora ideolokog reguliranja. U sluaju nekih faistikih reima poput nacionalsocijaliz ma u Njemakoj, to je rezultat rasistike ideologije (Clyne 1997: 490). U Njemakoj je purizam najvie cvje tao u doba Treeg Rajha (Hrle 1996: 29-30). Tada je ienje jezika, tj. lov na strane rijei ve u prvim godinama vladavine nacionalsocijalizma dosegao svoj vr hunac (Polenz iz Hrle 1996: 29-30). Jezini purizam je u Njemakoj uvijek iznova imao znaajnu ulogu kao sredstvo i pokazatelj radikaliziranja njemakog nacionalizma (Polenz 1998: 62), a za vrije me nacistikog razdoblja u Njemakoj je jezina politika bila glavni dio oblikovanja identiteta Rajha, bila je usko povezana s ksenofobinim nacionalsocijalizmom [...]. Najoiglednija manifestacija toga bila je jezina reforma s ciljem uklanjanja stranih leksikih posuenica i osigu ravanja koritenja 'izvornog' jezika (Ager 2001: 57). Dvije godine nakon to je Hitler doao na vlast osno vana je u Njemakoj 1935. dravna institucija za brigu o jeziku: Njemaki ured za njegovanje jezika (Plmer 2000: 75). Purizam je podupirao nacizam: Nacistiki val jezinog purizma imao je ve u prvim godinama na cizma svoj uinak, ne toliko na jezik koliko na politiko raspoloenje irokog kruga nacionalno usmjerenih 'lju bitelja jezika' iz kulturnopolitiki vanih oblasti kole, novina i uprave. Ti 'ljubitelji jezika' su 1933. samoinici jativno ponudili vlastima svoje usluge jer su vjerovali da su im ciljevi jednaki. Vlasti su prvo prihvatile njihove usluge kako bi nacionalistiku euforiju isticanja nijemstva iskoristile za opu politiku nahukanost, koja je po trebna za uspostavljanje diktature (Polenz 1967:139). Puristiki program iz 30-ih godina izgledao je ovako: dopisi ureda i suda trebaju ubudue biti na 'narodu bli skom' jeziku bez stranih rijei, osobe na radiju koje kori ste previe stranih rijei potrebno je 'pouiti' ili 'u protiv-

12

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

nom sluaju otpustiti', njemaka roba treba biti patenti rana i nuena samo s njemakim oznakama, nenjemaki natpisi nad prodavaonicama i strani nazivi na jelovnici ma moraju nestati, imena restorana i oznake mjesta u kazalitima trebaju biti ponjemeni, sportska udruenja 'koja ne ele govoriti njemaki ne smiju dobivati nov anu potporu'. Za sve to i jo mnogo vie zahtijevalo je Drutvo za njegovanje jezika donoenje propisa i nudilo za to besplatno svoje jezino upuene pomonike. Eho od strane oslovljenih mjesta doao je brzo i bio je iskljuivo pozitivan, to se redovito moe vidjeti u goditima [aso pisa Drutva] 1933. i 1934. u izvjetajima o slubenim mjerama i novinskim lancima (ibid.: 124). U svojoj opirnoj i zaokruenoj analizi purizma u Njemakoj 30-ih godina Polenz (1967) opisuje kako iz gleda puristiki pristup jeziku: Prema shvaanju iracio nalnog nacionalizma jezik 'nije sredstvo za sporazumije vanje, nego nacionalni idol, kojemu ovjek treba to upadljivije iskazivati ast' i kojeg se 'optereuje zahtjevi ma za nekakvom 'izvornou' koja nema veze s ljudskim potrebama i koja se u svako doba moe zanemariti a da pritom ne nastane nikakva teta ni za govornika ni za sluatelja'. istai jezika su vjerovali slino kao jo i danas mnogi kritiari jezika da jezik moraju tititi od upotrebe, od jezine zajednice kao korisnika, kao da je je zik nekakvo apsolutno bie kojemu govornici moraju sluiti. Prije svega bili su naviknuti vrednovati rijei pre ma njihovom porijeklu. Objanjenje za tu naviku nije samo nacionalistika antipatija prema stranim jezicima, nije nekakvo iskljuivo laiko shvaanje jezika; jer pravi 'laici' normalni govornici koji ne razmiljaju o jeziku ne misle na izvedenice i etimologiju kad koriste jezik. Budui daje veina 'ljubitelja jezika' prola barem za vri jeme gimnazije kroz kolu tradicionalne filologije, radi se kod puristikog vrednovanja jezika o populariziranoj, premda pervertiranoj znanosti (ibid.: 141-142).

Jezini purizam

13

Kao to se danas hrvatski jezikoslovci bave pohrva ivanjem gramatikih termina i to uvode u kole, tako su inili i nacistiki njemaki puristi. Polenz (1967:125) go vori o ondanjem ponjemivanju znanstvene terminolo gije iz oblasti njemake gramatike, prvenstveno u udbe nicima za nastavu njemakog na kolama. Jedna lista strunih gramatikih izraza Klaudiusa Bojunga pripre mana od 20-ih godina objavljena je kao dodatak mini starskoj uredbi 1938. godine. Otad su sva nova izdanja njemakih udbenika jezika morala koristiti samo ponjemene strune rijei. Polenz (1967: 126-127) kao lingvist osuuje to ponjemivanje: Takvo izvana u lingvistiku unoeno ponjemivanje htjelo je gramatike termine izmijeniti sa mo zbog ponjemivanja, samo zbog neodobravanja stra nog porijekla. Pritom se dogaalo da uvedu ponjemene termine koji su, za razliku od semantiki najveim dije lom nemotiviranih termina stranog porijekla, vodili u pogreno ili jednostrano shvaanje gramatikih katego rija [...]. Tvorcima je bilo svejedno to e ponekad neop hodno koritenje odgovarajuih pridjeva ili glagola dove sti do tvorenica koje e biti znatno nezgrapnije ili neobinije od oprobanih termina stranog porijekla [...]. Tak vo mijenjanje iskljuivo formalnog izgleda gramatike terminologije nije bilo lingvistiki opravdano. Budui da je meu njemakim puristikim aktivisti ma bilo i sveuilinih profesora, ostaje jo da se zapita mo kako je dolo do toga da su kao to smo vidjeli i neki malobrojni strunjaci i sveuilini profesori znatno sudjelovali u jezinopuristikoj opijenosti prvih godina nacizma, umjesto da je snagom svoje strune kompeten cije od poetka zaustave (ibid.: 143). Odgovor nije teko nai: sve to se moe objasniti osobnim politikim stavo vima ili djelovanjem 'duha vremena' (ibid.). Naime, sigurno nema razloga za zakljuak da lin gvistika uiva bilo kakvu posebnu autonomiju ili privile gije u vezi s ideologijom. Jedna od kljunih ideologija na-

14

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

cionalsocijalizma bila je ideologija o materinskom jeziku, a ona je bila izrazito povezana s lingvistima i lingvisti kom. [...] Nacizam je bio ideoloka koalicija, a jedan od osnovnih elemenata u toj koaliciji bio je zatita prava materinskogjezika: nacizam je bio pokret za jezina pra va (Hutton 1999: 4). U slubi nacistike ideologije lingvisti su vjerovali daje njihova sveta dunost tititi i uvati materinski je zik (ibid.: 6). Kod lingvista u slubi nacizma 'materin ski jezik' je uzdignut na prijestolje kao boanstvo, kao objekt snanog potovanja ('nesalomljive ljubavi'), iz ko jeg zrai ivotna snaga (ibid.: 7). Takav odnos prema je ziku vlada danas u Hrvatskoj. Primjer iz prolosti Nje make i sadanjosti Hrvatske pokazuje da se lingvisti mogu povezati s drutveno-politikom stvarnou na politiki radikalan nain. To moe biti u obliku obo avanja usklaenosti, istoe, ujednaenog miljenja, pojmovnog sklada i jezinog reda. Jezina pravila mogu se gledati kao drutvena pravila, a znaenja rijei kao ideoloka znaenja. U takvim okolnostima totalitarni lingvist moe koncipirati jezini sistem na isti nain na koji totalitarni pravnik moe koncipirati zakone: kao au tonomna snaga koja odreuje granice prihvatljivosti. Lingvist je uvar jezika kao to je pravnik uvar zakon skih odredbi (ibid.: 8). Zbog simbioze jezikoslovaca i na cionalizma postao je jezik toliko prirodni element na cionalizma i rasizma da mi termini kao jezini nacionali zam ili lingvicizam izgledaju suvini jer su tautoloki (Fritsche 1992: 86-87). Kad su vremenom puristi u nacistikoj Njemakoj poeli prigovarati i ministrima da ne koriste dovoljno iz vorne njemake rijei, onda se Goebbelsovo ministar stvo okrenulo protiv pretjeranog isticanja nijemstva i protiv oivljavanja starih njemakih rijei s tajanstve nim zvukom (Polenz 1967: 140). Polenz (1967: 140-141) citira Goebbelsovo ministarstvo: Jasno se mo ra ustvrditi da na pokret ne eli imati nikakve veze s

Jezini purizam

15

Um igrarijama s rijeima. U to spada i upotreba navod nih starogermanskih naziva mjeseci kao Lenzing =ou jak) itd., koje njemake novine odsad trebaju prestati ko ristiti. Rijei kao Thing, Kult podsjeaju na one narodske proroke o kojima na Voa u svojoj knjizi Mein Kampf kae da bi oni najradije ponovo hodali obueni u med vjee krzno, i koji uostalom tvrde da su etrdeset godina prije njega izmislili nacionalsocijalizam. Nacionalsocijalistiki pokret je isuvie blizak stvarnosti i ivotu a da bi mu bilo potrebno vaditi iz prastarih vremena prevaziene i mrtve pojmove, koji ni na koji nain ne mogu pomoi tekoj politikoj borbi danas, nego je naprotiv samo optereuju. Nakon desetak godina vladavine purizma u Njema koj, ukinute su puristike aktivnosti. Do toga je dolo zato to su duebrinici jezika u svom asopisu Mate rinski jezik stalno iznosili kritiku ravnodunosti vla stodraca prema pitanju stranih rijei, pa je to izazvalo nesimpatije kod dotinih vlastodraca, Goebbelsa i Hitlera (Plmer 2000: 76). Stoga je Hitlerova uredba do nesena 1940. godine okonala puristike aktivnosti Dru tva za njegovanje jezika: 'Nakon dopisa ministra Rajha i dravnog kancelara zapazio je Firer vie puta u zadnje vrijeme takoer i na slubenim mjestima kako se rijei stranog porijekla koje su odavno preuzete zamje njuju izrazima dobivenima najee pomou prevoenja, koji su zato po pravilu runi. Firer ne eli takvo nasilno ponjemivanje i ne odobrava umjetno zamjenjivanje stranih rijei odavno udomaenih u njemakom jeziku' (ibid.: 76-77). Vrijeme jezinog purizma u Njemakoj od poetka 30-ih do poetka 40-ih godina nazvano je u lingvistikoj analizi groteskno-traginom zadnjom fazom njema kog jezinog purizma (Polenz 1967: 113). Nakon tog razdoblja se ve 60-ih godina u Njemakoj konstatira da danas vie nema javnog jezinog purizma (ibid.)

16

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Na osnovi podataka o Njemakoj 30-ih godina vidlji vo je da kod teme purizma nije opravdano preutjeti in formaciju kako analiza purizma pokazuje povezanost ienja jezika s rasistikim ludilom (ibid.: 130). I prizi va u sjeanje vulgarnoznanstvene grijehove i nesree tridesetih godina kao primjer za opomenu (ibid.: 160).

Hrvatsko kopiranje nacistikog purizma Ve poetkom 90-ih hrvatska jezina politika poela se orijentirati prema jezinopolitikim mjerama faisti kog ustakog reima iz 1940-ih godina. U ono doba, za vrijeme NDH, donoeni su jezini zakoni i osnovana je dravna sluba za hrvatski jezik da bi se osigurala 'i stoa hrvatskoga jezika', koji je kako pie u zakonu o jeziku iz 1941. 'po svom izgovoru, svojim gramatikim pravilima i znaenju rijei izvorni jezik hrvatskoga naro da' i 'niti je jednak nekom drugom jeziku niti je dijalekt nekog drugog jezika'. Odmak od srpskoga i ienje hr vatskoga od srbizama bili su osnovna tema ustake je zine politike. Ta jezina politika propagirala je ukla njanje internacionalnih rijei, koje su igosane kao srbiz mi (Busch 2004: 205). Godine 1992. je u Hrvatskoj po uzoru na spis to ga je 1933. sroio Goebbelsov bibliotekar Wolfgang Her mann, pod nazivom 'Principijelno o ienju javnih knji nica' napravljen Naputak o postupku prema knjinikoj grai u kolskim i djejim knjinicama, a u go dinama to su slijedile vie stotina tisua knjiga koje su napisali srpski autori ili objavili srpski izdavai uklonje ne su iz hrvatskih knjinica, najee tako to su spalje ne ili baene na periferijska smetlita (Ivani 2007: 29). ienja takvog tipa dovela su sredinom 90-ih do stanja u jeziku koje se opisuje na sljedei nain: Unazad pet godina se tu rijei mue i proganjaju, objavljuju se

Jezini purizam

17

'razlikovni rjenici'. Sprovodi se nekakvo 'desrbiziranje' ili 'dekroatiziranje' jezika, uklanjaju se iz knjinica knji ge pisane na irilici, prijevodi klasika proglaavaju se nevaeima. Otputaju se uitelji i lektori samo zato to potjeu iz nepoeljne zemlje. Izlaze novine s jezinim savjetima, u kojima se stotine samozvanih jezikoslovaca javljaju za rije. Hrvatskom saboru se uruuje prijedlog zakona koji predvia jezinu policiju. Istovremeno jedna jezina kola u Zagrebu prodaje diplome za 'ovjerene prevoditelje srpskog jezika'; nekakav ispit, meutim, kandidati ne moraju polagati (Gudevi 1996: 982). Posvuda na radiju, televiziji, u urednitvima i uio nicama odvijaju se punom parom kampanje za uvoenje novih jezinih oblika i za kontrolu 'istoe' vlastitog jezi ka. Dodue, jo se ne zna koji to treba biti, ali vano je da je drukiji od dosadanjeg, drukiji od fonema, naglaska i zvuka koji je dosad gledan kao zajedniki jezik (Altermatt 1996: 125). Usaivanje jednog rogobatnog jezika kojim nitko ne govori mogue je samo uz kontrolu i ispravljanje, pa zato Hrvatska je sa Tumanom postala 'zemlja lektora' u kojoj [...] svatko, od blagajnice do poli cajca, svakoga ispravlja zato to ne govori 'ispravnim'je zikom (Lui 2009). Dominacija purizma znak je dominacije nacionaliz ma u Hrvatskoj jer je poznat purizam kao popratna po java nacionalizma i utvrena je srodnost nacionalizma i purizma (Thomas 1989: 6). Purizam poveava nacio nalizam jer ui da se sve klasificira kao hrvatsko ili ne hrvatsko, i da se sve to navodno dolazi iz vlastite nacije proglaava dobrim, dok se ono to dolazi iz drugih nacija proglaava tetnim i zlim. S obzirom da se nacionalizam i purizam obino po javljuju zajedno, jednakog intenziteta, i odgovaraju na utjecaje iz istog izvora (ibid.), ne iznenauje to je hrvatski purizam usmjeren protiv navodno srpskih rijei jer je i hrvatski nacionalizam usmjeren protiv Srba. Uos t a l o m , u Hrvatskoj je i prije antisrpski purizam sluio

18

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

kao precizan barometar hrvatskih nacionalistikih osje aja (ibid.). Uzimajui za uzor taj raniji antisrpski purizam opo naa se u suvremenoj Hrvatskoj ekstremno nacionali stiki suena jezina ideologija Nezavisne Drave Hrvat ske (Blum 2002:135). Desetljeima najutjecajniji hrvat ski jezikoslovac Stjepan Babi (2001: 232) bez sustezanja navodi da neku rije smatra hrvatskom ako se ona nazi va ustakom rijeju. Nacionalizam i purizam su u Hrvatskoj toliko neraz dvojni da je na osnovi jezika hrvatskih medija 2002. utvreno sljedee pravilo: Sto je izvor koda nacionali stiki^, to je vea vjerojatnost realizacije purizma u jezi ku (Czerwiriski 2005: 257). Drugim rijeima, analizom novije jezine prakse hrvatskih medija se potvrdila teza da je radikalna realizacija jezine politike potpuno pro porcionalna s nacionalnim radikalizmom izvora jezika (ibid.).

Tko forsira purizam Odgovor na pitanje tko stoji iza purizama lako je nai jer, kao to je mnogo puta isticano, purizam esto ide ruku pod ruku s nacionalistikom ideologijom (Eispa 2005: 24). Tako je i istraivanje dananjeg hrvatskog purizma pokazalo da puristika jezina politika i planiranje jezi ka u Hrvatskoj [...] izrasli su u opoj nacionalistikoj at mosferi, kojom je bila zahvaena intelektualna elita (Czerwiriski 2005: 15). Istraivanje je utvrdilo i da izvor purizma nisu prosjeni govornici: Izvor purizma mora se traiti u krugu jezikoslovaca (ibid.: 256). Povezanost jezikoslovaca s nacionalizmom ne udi ako se ima u vidu da nacionalisti su esto jezini aktivisti, i veina je zinih aktivista su nacionalisti (Ager 2001: 38). Budui da je cilj purizma ispuniti oekivanja nacio nalizma, politike ideologije (Czerwiriski 2005: 39), hr-

Jezini purizam

19

vatski jezikoslovci su kod irenja purizma imali podrku politikih krugova: naivno bi bilo misliti da je jezina politika u tom razdoblju bila iskljuivo djelo jezikoslova ca. Stranka HDZ s neogranienom vlau 90-ih godina i njen osniva predsjednik Franjo Tuman bili su vatrene pristalice puristikih novina u jeziku i javno su pokazi vali svoje sklonosti koritenjem oblika proglaenih hrvatskijima, a zahvaljujui vlastitoj popularnosti proirili SU ih meu drugim korisnicima. Sirenje ideje purizma moe se, osim toga, povezati s bliskim kontaktima lin gvista i politiara, poveanim financiranjem znanstve nih projekata ili kontrolom dravnih medija (ibid.: 90). Na taj nain su politike vlasti u Hrvatskoj podupirale stvaranje novih rijei (Jacobsen 2006: 318). Sve to znai da jezini purizam u Hrvatskoj forsiraju prvenstveno odreeni politiki krugovi i samozvani zatitnici jezika u obrazovanju i medijima (Busch 2004: 206). Poznata spremnost akademiara u doba nacizma da stave svoje vjetine u slubu drave (Hutton 1999: 9) ponavlja se danas u Hrvatskoj. U takvoj koaliciji dr avne ideoloke preferencije mogu biti spremno podu prte i legitimizirane aktivnostima eksperata, a drava moe osigurati da eksperti ostanu unutar odreenih gra nica pri izboru tema istraivanja i pristupa, npr. dodjelji vanjem novanih podrki (Blommaert 1999: 430). Hrvatski jezikoslovci pokazuju vlastitim primjerom kako lingvistiki rad, tj. jezgrene aktivnosti 'znalaca'je zika mogu biti politizirane i itane kao politike izjave (ibid.). Ispolitizirani lingvisti mogu imati ak vei utjecaj na ljude od nekih politiara jer djeluju uvjerljivije zato to se za jezikoslovca ukljuenog u politiku pretpostav lja da 'zna' bolje, dokumentarnije nego to obino vjeru jemo za politiara da 'zna' stvari (ibid.). Drugim rije ima, njegova publika ga smatra intelektualcem, tj. mi sliocem, a ne politikim arlatanom, i to daje njegovim rijeima teinu (Benda 1978: 68-69). Povjerenje koje mu se automatski poklanja jer nosi titulu znanstvenika

20

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

zloupotrebljava u politike svrhe: Osnovno je ovdje pre noenje neijeg identiteta koji ima kao lingvist, pisac, prevodilac na polje javne debate i politike aktivnosti, pa lingvisti, pisci, prevodioci (i ak misionari) onda produci raju politiki diskurs o jeziku. [...] saeto reeno: postoje strunjaci ija strunost je ugraena kao podtekst u dru gi tip diskursa, ne tehnikog diskursa (dakle, ne 'stru nog' diskursa), nego politikog diskursa, koji je pone kad teko razlikovati od diskursa 'pravog' politiara (Blommaert 1999: 429-430). Smjena vlasti u Hrvatskoj 2000. godine nije nita promijenila na planu purizma, kako se vidi iz analiza je zika medija: autor analize (Czerwiriski 2005: 257) istie da je njegovo istraivanje jezika sprovedeno 2002. godi ne, to znai nakon dolaska na vlast politike elite koja je deklarativno odbacivala nacionalizam koji je vladao Hr vatskom demokratskom zajednicom (HDZ). Usprkos primjetnim promjenama na razini diskursa, dravni me diji ostali su vjerni puristikim inovacijama. Nakon 2000. godine puristika jezina politika je dodatno insti tucionalno podravana: doneseno je vie zakona koji uk ljuuju i jezik, osnovani su u ministarstvu vijee za jezik i komisija koja, meu ostalim, puristiki regulira upotre bu jezika u udbenicima (ibid.: 83-91), nekoliko prav nih odredbi tie se ienja od stranoga, 'nehrvatskoga' u administrativnom diskursu (ibid.: 256), Ministarstvo prosvjete i porta donijelo je Udbeniki standard, pre ma kojem se u udbenicima izbjegavaju nepotrebne tuice i tzv. internacionalizmi (ibid.: 88) itd. Do danas je trajno najgora posljedica [...] jedna potpuna idiotizacija jezika, okivanje jezika preko kojega onda moe poro biti i sve drugo kreativno u ovjeku (Lui 2009).

Jezini purizam

21

Strategije purista Budui da purizam trai neprirodno mijenjanje vlastitog jezika, moraju se iroke mase u Hrvatskoj pomou od reenih strategija pridobijati da bi ga prihvatile: Kako bi izgradila povjerenje u puristike novine, ideologija je reproducirala nacionale osjeaje i koristila niz propagandno-agitatorskih strategija (Czerwiriski 2005: 139). Za tu svrhu iskoriteni su prvenstveno udbenici, jezini savjetnici, normativni rjenici, rubrike o pravilnoj upo trebi jezika objavljivane u medijima, didaktikim i znan stvenim asopisima, a takoer i propagiranje odreenih oblika proglaenih boljima zbog njihove velike uestalo sti u prestinim diskursima koji podlijeu kontroli (npr. u javnim medijima, jeziku administracije, jeziku obrazo vanja) (ibid.: 36). Brojni puristiki jezini savjetnici i razlikovni rje nici u Hrvatskoj konzerviraju u drutvu nacionali stiko shvaanje, a veinu njih povezuje injenica da su ih financirale dravne institucije, to dokazuje da su politike grupe koje su vladale u tom razdoblju odigrale odreenu ulogu u procesu planiranja jezika (ibid.: 130). Analiza pokazuje da agitatorski diskurs u rjenici ma osim to se pojavljuje u raznim oblicima ustvari je vrlo ujednaen i usklaen. Sadri odreenu matricu koja se ponavlja i koja je s malim iznimkama oponaana u svim izvorima. Autori svakog od opisanih radova kori ste sline argumente i stereotipne jezine izraze s ciljem ozakonjivanja promjena u jeziku i poticanja korisnika rjenika da upotrebljava te a ne druge leksike oblike (ibid.). Kao prvo, nastojei prikriti svoju ulogu u konstrui ranju purizma autori ponavljaju da jezik tei (sam od sebe, prirodno) uvanju istoe i da proizvoljna kodifi kacija (puristika jezina politika) opravdana je i prirod na (ibid.: 131). Te tvrdnje kroatista nisu tone, napro tiv: purizam je pokuaj interveniranja u 'prirodni' raz-

22

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

voj jezika pomou identificiranja, cenzure, istrebljivanja, spreavanja, zamjenjivanja (Thomas 1989: 6). Purizam je kao pojava umjetan i u njega su ukljueni uenjaci, a ne prosjeni govornici (Brincat 2003: 155). Kao drugo, autori jezinih savjetnika i razlikovnih rjenika ujednaeno koriste sljedee strategije: U uvo dima rjenika izraz tuica/tua rije ima uvijek negativ nu konotaciju i nalazi se u suprotstavljenom odnosu pre ma pozitivno vrednovanom izrazu dobra/lijepa hrvatska rije. Namjerna i u cijelom diskursu vrlo postojana kate gorija 'tua rije' nikad se ne pojavljuje u obliku po suena rije. To je uzrokovano injenicom da posuena rije/posuenica pojmovno nema tako negativna obi ljeja kao tua rije/tuica jer posuena znai daje uzeta od nekoga i koritena (moda ak samo jedno vrijeme), dok tua implicira neto to ne pripada nama, nego dru gima. Zahvaljujui tako domiljatoj strategiji konstrui ranja ukljuujueg i iskljuujueg 'mi' pojaava se i para digma 'mi' 'vi'. U svim tekstovima je hrvatski jezik povezan s pridjevima ist, jasan, osebujni, lijep, razum ljiv i s posvojnom zamjenicom na. Modalnost u bez linom obliku (bezlian glagolski izraz) neophodno je, mora se, valja, treba, nuno je omoguava autorima da skrenu panju sa sebe kao konstruktora stava i da po jaaju uvjerenje kod itatelja da su propagirani postulati apsolutni i da ne podlijeu diskusiji (Czerwiriski 2005: 131-132). Kao tipian primjer takvih autora naveden je Stjepko Teak, jedan od estih savjetodavaca, i opisane su teh nike kojima se on slui: Sline metode agitacije nalazi mo u sljedeim izrazima: treba, valja, valja dati pred nost, zamijeniti dobrom hrvatskom rijei. Struktura ra dikalnijih izjava je tako konstruirana da je bilo kakva di skusija nemogua, a itatelj prisiljen da prihvati 'injeni ce', na primjer: pravilan oblik je 'vozaka iskaznica', a ne 'vozaka dozvola'; u hrvatskome standardnom jeziku ne postoji pridjev 'vjerovatan' (ibid.: 138).

Jezini purizam

23

Sastavni dio hrvatskih jezinih savjetnika je hvalje nje purizma, npr.: Jezini je purizam u hrvatskome je ziku u prvome redu pozitivno nastojanje koje je, tijekom duge i teke prolosti hrvatskog naroda i jezika u kojoj je bio izloen snanim utjecajima drugih kultura i jezika (turskomu, njemakomu, maarskomu, talijanskomu, srpskomu, engleskomu), uspjelo sauvati hrvatski je zini identitet. [...] Tenja za istoom trajno je obiljeje hrvatskog jezika (Frani/Hudaek/Mihaljevi 2005: 191). I drugi kroatisti pokuavaju zamaskirati svoju ulo gu u irenju purizma tako to ponavljaju da je jezini purizam oduvijek bio glavnim obiljejem hrvatskoga je zika (Tafra/Koutar 2008: 190-191; slino i Turk/Opai 2008: 83). Meutim, purizam nikad nije svojstvo jezi ka, nego odreenog broja ljudi. Ve i zbog toga se ne moe rei da je tradicija ovog jezika puristika, nego su postojali puristiki nastrojeni pojedinci. Oni nisu ov danja specifinost jer takvih pojedinaca je bilo u svim jezinim zajednicama. Koliko god autori savjetnika tvr dili suprotno, injenica je daje utjecaj purista na jezik bio i ostao neznatan. Dokaz tome je ogroman broj rijei stra nog porijekla u ovome jeziku, koje su koristili preci i koje koristimo mi a da pritom uope nismo svjesni da su u prolosti preuzete iz drugih jezika. Stoga dominantno obiljeje tradicije nije purizam, nego otvorenost prema drugim jezicima, jednako kao i danas. A puristiki na strojeni pojedinci lansiraju prie o ugroenosti jezika i o navodnoj puristikoj tradiciji iji su oni nastavljai. Tako skreu panju drutva na sebe i prikazuju se kao spasi telji jezika i naroda. Zbog toga dobivaju razne tipove ma terijalnih nagrada ako im njihova okolina povjeruje da je spaavaju od propasti. Autorima savjetnika i drugim puristima u Hrvatskoj je pozivanje na izmiljenu puristiku tradiciju potrebno da bi opravdali svoje sadanje puristike intervencije. Jer kako im prigovarati to danas sprovode puristiko nametanje ako sebe predstavljaju kao nastavljae ve-

24

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

liajne puristike tradicije, za koju jo usto tvrde da je osnovno svojstvo hrvatskoga naroda i njegova jezika. Takvom dosjetkom postiu da svatko mora prihvatiti njihove puristike intervencije jer odbaciti purizam zna ilo bi, po njihovome, odbaciti hrvatski narod i njegov je zik. Dosjetka je i tvrdnja o jeziku u Hrvatskoj da radije se slui tvorbom s pomou vlastitih tvorbenih sredstava [...] nego posuivanjem i da je to u skladu s pripad nou srednjoeuropskomu civilizacijskom krugu (HA ZU 2007: 50). Time se reklo da je jezik u Hrvatskoj puri stiki, da je srednja Evropa puristika i da je purizam znak pripadnosti srednjoj Evropi i civilizaciji. Meutim, nijedna od tih tvrdnji nije tona. Kao prvo, srednja Evro pa nije puristika jer svaki srednjoevropski jezik sadri mnotvo rijei iz drugih jezika. Nadalje, purizam nije znak civilizacije, ili jezine kulture koju mu pripisuju kroatisti (npr. Turk/Opai 2008: 85), naprotiv, puri zam esto funkcionira kao simbolizacija nacionalizma, nacionalistiki sklone vlade podupiru odnosno ak inzistiraju na zamjenjivanju stranih rijei kao dijelu svog na cionalistikog programa (Thomas 1989: 7). Kao drugo, purizam u Hrvatskoj nije svojstvo jezika nego kroatista, koji to svoje svojstvo ele nametnuti drugim govornicima u Hrvatskoj. A kako bi im nametanje imalo uspjeha, lano prikazuju purizam kao svojstvo srednje Evrope. Znaju da hrvatski govornici ele biti dio srednje Evrope, pa im kau: budite puristi pa ete biti dio srednje Evro pe. Meu estim puristikim strategijama nalazi se i sljedea: kad neku rije ele zamijeniti drugom a praksa u Hrvatskoj se tome opire, onda kau da otpori postoje zbog ugledanja u srpsku jezinu praksu. No kad bi ugle danje u srpsku jezinu praksu bilo uzrok dananjim opi ranjima, onda bi s obzirom da je u srpskoj jezinoj praksi hleb, argarepa, pirina trebah danas u Hrvatskoj posto jati znatni otpori prema kruhu, mrkvi, rii. Ali takvih ot-

Jezini purizam

25

pora nema, to znai da uzrok opiranja oito nije srpska jezina praksa nego hrvatska, koju kroatisti ele nasilno promijeniti. Svjesni su da je najlaki nain za prihva anje njihove bezrazlone promjene da dosadanju prak su neistinito proglase srpskom: zna se da svaki dobar Hrvat mora zazirati od svega to bi moglo biti srpsko, pa makar to bio i vlastiti jezik. Tako e zazirati i od oca, majke, brata, sestre im se kroatisti dosjete da su i te rijei dio srpske jezine prakse. Iz zahtjeva za nacionalnim pedigreom rijei vidi se da je u Hrvatskoj na djelu propagiranje odabira 'jedino ga' modela jezika, to ide zajedno s pokuajima maksi malne homogenizacije drutva oko zajednikih mitova, s borbom za odbacivanje heterogenog karaktera drutva, s nametanjem odreenih ogranienja i s prisiljavanjem drutva da izabere jedan nazivnik kulture (Czerwiriski 2005: 130). Budui da takve puristike prisile nisu spoji ve s demokratskim principima, ne udi to izazivaju ot por. Npr. u knjizi M. Czerwiriskog je kao protivnik puristikih nametanja posebno istaknut Vladimir Ani, iji radovi su (meu njima poznati rjenik) kao i sam autor bili esto brutalno napadani od strane purista (ibid.: 76). Puristi vlastitim intervencijama u jeziku unitavaju pravilnosti koje su nastajale stoljeima, a svoje razaranje nazivaju skrb o jeziku. Oni infantilno produciraju novotvorenice, a o toj svojoj aktivnosti, koja je inae karak teristina za predkolski uzrast, kau da zahtijeva velika znanja: potrebno je stvoriti hrvatske rijei i izraze to zahtijeva jezino znanje i aktivan odnos prema jeziku (Frani/Hudaek/Mihaljevi 2005:191). Za rije koju su upravo izmislili kau da je dobra domaa rije, dobra standardnojezina rije, iako ona ne moe biti ni do maa ni standardnojezina kad nije u upotrebi udo maena. Tvrdnjom da je standardna rije ona koju na meu, a nestandardna ona koju zabranjuju, pokazuju kako ne znaju da je u demokratskom drutvu standar-

26

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

dno ono to je u opoj upotrebi proireno i neutralno (Ammon 1995: 476-477). Rijei koje forsiraju puristi imaju najee suprotna svojstva: nisu proirene u opoj upotrebi i nisu neutralne, nego su politiki obiljeene. Tek ako se jednoga dana uspiju osloboditi politike obiljeenosti i proiriti u opoj upotrebi, moi e se smatrati dijelom standarda. Naime, bitan indikator jezine nor me je prihvaenost i s time povezana uestalost upotrebe neke konstrukcije (Hundt 2005: 25). Zadnjih desetljea se u Hrvatskoj uestalo koriste brojne rijei iz engleskog jezika, to je dokaz njihove prihvaenosti. Puristi to proglaavaju neim najgorim moguim na svijetu, iako se radi o posve prirodnoj i ra zumljivoj pojavi, o preuzimanju rijei iz prestinijeg jezi ka. Suvremeni prestini status engleskog jezika vidi se iz niza podataka, npr. engleski jezik se povezuje s tehnolo gijom, internacionalnou i konzumom, ima nadnacio nalni status na podruju kulture i znanosti (Mackey 1989:12), ima simboliku vrijednost u oznaavanju koz mopolitskog stila ivota, shvaa se kao znak modernosti npr. u Japanu i u Njemakoj (Haarmann 1989:187,189, 191), irom svijeta postao je osnovnim jezikom znanosti, dok drugi jezici imaju sasvim marginalnu ulogu (Michels 1992: 408). Skudlik (1992: 392) navodi kako i znanstve nici kojima engleski nije materinski jezik smatraju daje svaka znanstvena komunikacija u osnovi meunarodna i da se zato mora odvijati na meunarodnom jeziku naeg vremena, a to je engleski. Ammon (1992: 422) pri kazuje pomou dijagrama kako je engleski ve od 19. st. vodei u znanosti i kako je njegova uloga stalno rasla, dok je zastupljenost njemakog jezika u znanosti ve od 1. svjetskog rata stalno znatno opadala. Rukovodei se prestiom engleskog jezika, Hrvati sa moinicijativno i dobrovoljno koriste engleske rijei. Ni su, dakle, one sebe nametnule, nego ih domai govornici uzimaju, i koritenjem prihvaaju kao svoje. A puristi piu kao da jezik postoji odvojeno od svojih govornika i

Jezini purizam

27

kao da ima volju nezavisnu od onih koji se njime slue. Meutim, jezik nije bie koje moe imati svoju volju: je zik postoji samo kroz svoje govornike, i ulazak rijei iz engleskog, njemakog, turskog, talijanskog itd. odvija se iskljuivo po volji mase govornika. Mit o propadanju jezika Pod puristikim utjecajem se u Hrvatskoj kao zamjena za navodne srbizme, za engleske rijei i za sve to puristi po svom subjektivnom ukusu proglase nevaljalim forsi raju dijalektalne rijei, reaktiviranje arhaizama i prav ljenje vlastite terminologije, npr. kompjutorske. Kao sredstvo za sprovoenje nove norme slui administrativ na praksa, izdavanje novih udbenika i mediji (Busch 2004: 206-207). Kako bi javnost pridobili za sebe, puristiki kroatisti pomou medija ire mit o 'propadajuem standardu' (Cameron 1995: 40) predstavljajui sebe i svoje represiv ne mjere kao spas. Metoda kojom se slue poznata je u znanosti kao pravljenje moralne panike: Moralna pa nika nastaje kada se nekoj drutvenoj pojavi ili problemu iznenada posveuje velika panja u javnom diskursu i o tome se diskutira na opsjednuti, moralizirajui i alar mantan nain, kao da nagovjetava neku nadolazeu ka tastrofu {ibid.: 82). Pravi se panika o propasti jezika, nacije, kulture pred stranom invazijom, a da li se takva strana invazija ili ope kulturno opadanje zaista dogaa, nebitno je vano je da utjecajni lanovi drutva vide da se to do gaa; oni e zatim upotrijebiti emocionalne faktore i simbolike vrijednosti kako bi izrazili svoju zabrinutost (Langer/Davies 2005: 5-6). Kao pojava, 'moralna panika' opisuje 'sluajeve ka da je javna reakcija potpuno nesrazmjerna sa stvarnim problemom'. U moralnoj panici se veliina problema pre uveliava, njegovi uzroci se analiziraju na pojednostav-

28

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ljujui nain, zabrinutost zbog njega raste do nepod noljivih visina, a mjere koje se predlau za njegovo ublaavanje su obino ekstremne i kaznene (Cameron 1995: 82). tovie, moralna panika ima potencijal da dovede do tako ekstremnih oblika represije kao to su lov na vjetice i pogrom, a u nekim sluajevima se ak i na pravi s tim ciljem (ibid.: 83). Istraivanja moralne panike pokazuju da se za nju ne moe rei da jednostavno 'izbije', nego se konstruira na tono odreeni nain, prvenstveno pomou medija (ibid.). Kroatisti za svoje svrhe koriste razne medije televiziju, novine, radio lansirajui u njima o jeziku apokaliptine vizije, izmijeane s paranojom, stoje odu vijek svojstvo tradicije nezadovoljstva jezikom (Mil roy/Milroy 1999: 43). Taj paranoidni scenario je takav da u njemu nekolicina grandioznih odreuje razvoj ita vog jezika bez obzira na jezinu upotrebu milijuna izvor nih govornika, dok snani neprijatelji vjeno kuju zavje re da pokvare jezik (ibid.). Tono takav paranoidni sce nario iskoriten je nebrojeno puta u kroatistikim tek stovima i u hrvatskim medijima zadnjih dvadesetak go dina. Od tvrdnje da jezik ne valja, da propada i da ga treba popravljati neki izvlae direktnu materijalnu korist: na tome zarauju izdavai novih rjenika, autori norma tivnih gramatika, kolumnisti koji napadaju jezine ino vacije i tue se da jezik propada, autori knjiga o jezinoj etiketi, uitelji instruktori i uitelji koji podravaju nor mativne oblike [...] svi oni su primjeri osoba koje direk tno profitiraju od planiranja jezika i koje zato podupiru njegovo nastavljanje (Cooper 1989: 82). U takvoj atmosferi pojedinci ili institucije poput aka demija, katedri, instituta i si. proglaavaju sebe nadle nima za jezinu normu pa dolazi do sljedeeg problema: Te institucije prave norme bez dovoljno teoretske anali ze i prema neodreenim kriterijima ili cirkularno prema tekstovima ve vjernima normi. Njihove kriterije i odlu3

Jezini purizam

29

ke govornici slijepo prihvaaju i ne kontroliraju. A jedan veliki dio govornika koji pobono slua norme tjera insti tucije pomou stalno novih pitanja zbog straha od propaHti jezika i zbog vlastitog drutvenog samopotvrivanja nu stalno umnaanje normi (Polenz iz Jung 1974: 41). Nisu svjesni da je sve to skupa posve nepotrebno: puristiki nadzor od strane institucija i jezinih aktivista nedjelotvoran je i suvian jer jezik ima izvanredan osje aj za samoouvanje. On sadri ugraena samoregulativna sredstva koja ureuju naruene obrasce i spreava ju dezintegraciju. Tonije reeno, govornici su, naravno, ti koji izvode spomenuta sreivanja reagirajui na uro enu potrebu za strukturiranjem informacije koju tre baju upamtiti. [...] Jezik nikad ne doputa naruavalakim promjenama da unite sistem. Kao odgovor na naruavanje pojavljuju se terapeutske promjene i ure uju naruene obrasce (Aitchison 2001: 169, 197). Ne postoji nikakav objektivan razlog za strahovanja da jezik propada jer kad se maknu religijske i filozofske predra sude, nema dokaza da jezik bilo napreduje bilo propada. Naruavanje i terapija, izgleda, dre jedno drugo u rav notei stalne pat pozicije. Te dvije suprotne sile su os novno svojstvo jezika (ibid.: 260). Dakle, jezik ne propada (Jung 1974: 41), a nepo sredan dokaz za to je injenica da usprkos svim promje nama korisnici jezika komuniciraju efikasno. Zato Reichmann (2000: 464-465) naglaava da je potrebno kri tiki reagirati kad tzv. zatitnici jezika pristupaju jeziku kao da postoji njegova vremenska konstantnost, njego va datost bogom [...]. Kritiki imenovati treba, nadalje, gledanje jezika kao homogenog umjesto strukturno he terogenog, opredmeivanje jezika u neto nezavisno po stojee, povijesno i drutveno konstantno. Budui da je zik nije ni povijesno ni drutveno konstantan, apsurdno je kad kroatisti neku rije koju su upravo iskopali u dale koj prolosti proglaavaju hrvatskijom od one rijei koja se koristi u Hrvatskoj. A ak i njihov voa Babi (2004:
3

30

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

91) zna da jedan je od aksioma suvremene lingvistike: prola stanja ne mogu biti mjerilom za suvremeno sta nje. Kad se kroatisti bave planiranjem jezika, trebali bi se odrei svoje sentimentalne vezanosti za davna vremena: to je najvanije, lingvist mora u problematiku plani ranja jezika unositi realizam bez nazadne sentimental nosti (Valdman 1990: 23). Spomenuta velika doza rea listike distance posebno je potrebna kad se planiranje jezika odvija u situaciji otvorenog politikog konflikta (ibid.), kakav je vidljiv kod nas. Realistika distanca puristikim kroatistima nije poznata, a definicija da je cilj planiranja jezika smanjivanje drutvenog cijepanja i po litikog konflikta (ibid.) takoer im nije poznata jer oni djeluju sa suprotnim ciljem. Zaboravljaju da se jezik nuno izmijenio od 19. stoljea i da te promjene u jeziku esto odraavaju pragmatiku elju za drutvenom mobilnou i poboljanjem ivotnog standarda, a tu elju ignoriraju jezini aktivisti, to im se razbija o glavu (Edward iz Valdman 1990: 23). Kroatisti potpuno zanemaruju suvremenu proirenost upotrebe neke rijei, a istovremeno se pozivaju na proirenost upotrebe druge rijei u prolosti kako bi je danas nametali. Ponaaju se kao da postoji neko idealno stanje jezika u prolosti koje danas treba nasilno uspo staviti. Meutim, staro stanje jezika oito se pokazalo neidealnim za sadanjost jer ga u sadanjosti nema. Pro mijenilo se zajedno s mijenjanjem svijeta u kojem ovjek ivi: Jezik se poput svega drugog postepeno mijenja kroz stoljea (Aitchison 2001: 4). Svako stanje jezika je idealno samo za ono vrijeme u kojem se govori: u prolo sti je jezik bio idealan za potrebe ondanjeg vremena, a kad su se potrebe dijelom izmijenile, s njima se izmijenio i jezik da bi ih zadovoljio pa je stoga opet idealan. U budunosti e takoer dolaziti do promjena i jezik e se razlikovati od dananjega kako bi bio to bolje prila3

Jezini purizam

31

goen potrebama novog vremena. To znai da ne postoji stanje jezika idealno za sva vremena. Tvrdnja da suvremeni jezik u Hrvatskoj ne valja te da je prije stotinjak godina bilo neko zlatno doba pravog hrvatskog bez srpskih rijei kojemu se treba vratiti nije ni istinita jer u ono vrijeme se u Hrvatskoj koristio niz rijei koje se danas pripisuju srpskoj varijanti (vie o tome v. na stranicama 313-316 poglavlja Prigovori Rje niku...). Puristika tvrdnja da suvremeni jezik naspram prologa ne valja temelji se na nepoznavanju injenica i na emocijama: Veina samozvanih 'eksperata' koji tvr de da jezik propada nije razmatrala sloenost inilaca koji su ukljueni u jezine promjene. Oni glasno izra avaju isto emocionalne izljeve svojih vlastitih nada i strahova. Vei uvid u jezine promjene pokazuje da su one prirodne, neizbjene i kontinuirane (Aitchison 2001: 249). Openito se puristi ponaaju kao daje postojala jed na odabrana godina kada je jezik dosegao stupanj savr enstva za koji bismo se svi trebali boriti da ga sauva mo. A ustvari takva godina nije nikad postojala. Jezik Chaucerovog ili Shakespeareovog vremena nije bio ni bolji ni gori od naega bio je samo drugaiji (ibid.: 13). Puristi podsvjesno reagiraju na brzo mijenjanje svi jeta u kojem ivimo i zato se ljute na promjene u bilo ko jem podruju ivota [...]. Osjeaj da 'stvari nisu vie ono to su bile' i pokuaj da se sauva neizmijenjenost ivota su, izgleda, prirodne reakcije na nesigurnost, to su sim ptomi starenja (ibid.: 7-8). Purizam je tipiniji za pretprolo stoljee: ne smije se zaboraviti da prerevno propagiranje jezinih posebno sti kao nacionalnih obiljeja znai korak nazad u jezino orijentirani nacionalizam 19-og stoljea (Pohl 1997: 72). Mnogi znanstvenici iz 19. st. bili su [...] uvjereni da je jezik propadao naspram prolog stanja savrenstva. Ponovno uspostavljanje tog prvotnog savrenstva sma tralo se jednim od osnovnih ciljeva usporedne povijesne
;,

32

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

lingvistike [...]. To kvazi-religijsko uvjerenje u postepeno propadanje nije nikad sasvim izumrlo (Aitchison 2001: 251). Istrajnost uvjerenja o kvarenju jezika uzrok je za primjedbu Hansa Weigela sigurno su se ljudi ve u bronano doba alili da jezik vie nije ono to je bio u do bro staro kameno doba (iz Zybatow 2000: 3). Kako bi svoje dananje puristike intervencije prika zali kao nune i korisne, kroatisti tvrde da sprovode standardizaciju. No, puristiko vraanje zastarjelih do maih oblika nije dio procesa standardizacije (Milroy 2005: 329). Naprotiv, suprotno je od standarda jer stan dard je ono to je ve najvie proireno u upotrebi, sto je neutralno, obino i to omoguava nadregionalno spora zumijevanje.
3

Pozivanje na druge Kroatisti nastoje hrvatsku publiku pridobiti za purizam tako to se pozivaju na neke druge zemlje, najradije na Njemaku jer ona kod itatelja ima prestian status kao najvea i ekonomski najjaa evropska drava. No upu ivanje na Njemaku je potpuno promaeno (Grschel 2009:166) jer Njemaka je ve vie od pola stoljea meu onim dravama u kojima puristika jezina politika ne postoji. Suprotno od kroatistikih tvrdnji, Njemaka ne ma ni nekakav zakon za zatitu jezika. Hrvatski filolozi se pozivaju i na to da Njemaka mi jenja svoj pravopis. Pritom preuuju da ga mijenja tako to odbacuje ono sto je inilo posebnost njemake tradici je, npr. u nizu rijei odbacuje slovo '', koje je bilo speci finost Njemake ak i naspram vicarske. A kroatisti (npr. Babi i njegovi sljedbenici) ine suprotno: oni se pri mijenjanju pravopisa u Hrvatskoj pozivaju na nekakvu posebnu hrvatsku tradiciju koju ele ponovo uspostaviti. Preuuju i da Njemaka mijenja pravopis u dogovoru s Austrijom i vicarskom. To znai, ako kroatisti uzimaju Njemaku za uzor, onda bi trebali mijenjati pravopis u

Jezini purizam

33

dogovoru sa Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercego vinom. Kroatisti se pozivaju i na Francusku, preuujui da SE ne moe govoriti o nekakvom uvjerljivom uspjehu suvremene francuske jezine politike jer u dananje brzo doba multimedija i neograniene komunikacije po mou interneta gotovo je nemogue jezik sasvim zatvori ti pred utjecajima drugog jezika. ak ni nekakav zakon protiv anglicizama ne moe zaustaviti taj razvoj [...]. 'Kat' protiv anglicizama da upotrijebim tu metaforu esto koritenu u diskusiji o angliizmima moe zbog gore navedenih razloga samo biti osuen na neuspjeh (Plmer 2000: 274,276). Jezik je presuptilan da bi se dao ograniiti pravnim restrikcijama (Cooper 1989: 133-134). Stoga veina strunjaka gleda izuzetno kri tiki na zakon o jeziku koji je donesen 1977. u Francu skoj (Plmer 2000: 1). Kao navodni uvar jezika od stranih utjecaja nastupa akademija, no njeni napori imaju nitavne rezultate, npr. jezine akademije stalno objavljuju liste novih ter mina, od kojih mnogi znaju biti ignorirani od strane jav nosti kojoj su namijenjeni (Cooper 1989: 145). Takva francuska jezina politika precjenjuje uinkovitost svo jih bespomonih prijedloga i istovremeno preuveliava opasnost koja je za francuski jezik ustvari neznatna (Plmer 2000: 1). Francuski primjer se u svijetu ne uzi ma kao uzor za suvremeni pristup jeziku: status fran cuskog kao kulturnog jezika bez konkurencije u Francu skoj je drutvenopolitiki fosil koji odraava stanje cen tralistike jezine politike (Haarmann 1997: 280). Sa svojom jezinom politikom protiv anglicizama Francuska je usamljena meu zapadnoevropskim dr avama, npr. Njemaka odbija slubeno donoenje za kona o jeziku i preputa razvoj jezika slobodnoj igri sna ga (Plmer 2000: 2). Ve 1973. izjasnio se ondanji predsjednik Gustav Heinemann protiv nekakvog drav nog zahvata u razvoj jezika: 'U svijetu koji se sve vie

34

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

razvija u jednu cjelinu bilo bi svakako bez izgleda na uspjeh i besmisleno odupirati se naelno jezinim utjeca jima izvana'. [...] Deset godina kasnije izjasnio se ta danji ministar za istraivanje i tehnologiju, Heinz Riesenhuber, takoer odrino o donoenju nekakvog jezi nog zakona (ibid.: 2-3). Ponavljanje da nitko ne zna standardni jezik Od poetka 90-ih godina filolozi u Hrvatskoj ire uvje renje da je hrvatskija ona propagirana rije koju zna to manji broj Hrvata, a najhrvatskija je ako ju nitko ne ko risti. Nastoji se uvesti pravilo da je ispravno govoriti ne onako kako govori veina govornika, nego onako kako jezini aktivisti kau da treba govoriti. Ani (1998: 38, 56, 70) zapaa da su izvorni govornici u Hrvatskoj izlo eni apsurdnoj situaciji kakva vjerojatno ne postoji nig dje drugdje u svijetu: uslijed potpune dominacije jezine cenzure dolo je do toga da se adekvatnim jezikom sma tra ne ono kako se najbolje i najprikladnije izraava, nego ono kako se najee ispravlja. Osnovna teza kroatista glasi da nitko u Hrvatskoj ne zna standardni jezik (Frani/Hudaek/Mihaljevi 2005: 19, 23,28). No, predodba da preko etiri milijuna Hrva ta ne zna svoj jezik mora svakom objektivnom proma trau biti vrlo udna. Osim toga, ako ga nitko ne zna, onda taj jezik i ne postoji. Tvrdnju da nitko ne zna stan dardni jezik lansira se s ciljem da bi se uzdrmalo povje renje govornika u vlastita jezina znanja, uvjerilo ih se da su takva znanja data samo izabranoj kasti jezikoslo vaca, pa da se onda izvorni govornici u Hrvatskoj ne bune kad im ta kasta svaki dan dolazi s novosmiljenim ili davno zaboravljenim pravim hrvatskim rijeima i zadatkom da te rijei trebaju koristiti jer to je navodno hrvatski standard. Sve to je, meutim, suprotno od standarda jer standard je, kako je ve reeno, ono to je

Jezini purizam

35

najvie proireno u upotrebi, to je neutralno, obino i to omoguava nadregionalno sporazumijevanje. S obzirom da je standardizacija nadregionalno ujed naavanje (Cooper 1989: 132), a dananje intervencije kroatista prave nadregionalno razjednaavanje, one su suprotne od standardizacije, iako kroatisti svoje inter vencije ele prikazati kao standardizaciju. Suprotne su i od lingvistike definicije planiranja jezika. Naime, jezi no planiranje je u lingvistici pokuaj da se rijee komu nikacijski problemi (Crystal 2003: 258), da se pobolja komunikacija, i unutar nacije i meu nacijama (Rubin/Jernudd 1971: xviii), pa stoga najvilje naelo sva kog normativnog zahvata u jeziku trebalo bi biti po boljavanje mogunosti komunikacije (Plmer 2000: 67). A hrvatski jezikoslovci svojim zahvatima prave ko munikacijske probleme. Njihovi zahvati doveli su do stanja u Hrvatskoj koje Ani (2000) opisuje u intervjuu pod rjeitim naslovom Govorite li idiotski?: U nas postoji poluidiotizirana, artificijelna verzija jezika, koja je stvorena u nekim lek torskim sobama. Tamo priueni ljudi izmiljaju svoje konvencije koje su potpuno protivne svemu to je stru no reeno o pojedinim jezikoslovnim pitanjima. Na mee se jedan potpuno neistiniti jezik. Ta pojava je toli ko neobina i toliko izraena da je zapaaju i inozemni znanstvenici: Za stranog promatraa jedna od primjet nih stvari kod jezinih promjena u Hrvatskoj je da taj novi jezik predstavlja udaljavanje od svuda proirenih standardnih rijei (Bellamy 2003: 143-144).

Posljedice O takvoj jezinoj politici u Hrvatskoj uoava se da dok je jezina politika s kraja 19. stoljea jo imala za cilj opismenjavanje preteno nepismenog stanovnitva, danas joj nedostaje bilo kakva funkcionalnost. Jo gore, ak i

36

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

obrazovane graane ini nesigurnima kod upotrebe slu benog jezika jer uvodi jezine komisije koje stalno pro pisuju novotvorenice ili arhaizme kao novu leksiku nor mu umjesto poznatih rijei (Riedel 2005: 258). To se sprovodi u Hrvatskoj od njene nezavisnosti 1991. godi ne (ibid.). Tako je u Hrvatskoj jezina politika u slubi identiteta ve dosegla stupanj na kojem se radi o ogra niavanju slobodnog koritenja jezika i naposljetku o di rektnoj manipulaciji jezinim sadrajem (ibid.). Ograniavanje slobodnog koritenja jezika i name tanje rijei je u suprotnosti s demokratizacijom i liberali zacijom koje su zahvatile druge slavenske jezike nakon otvaranja prema Zapadu (vie o tome v. u Popp 1997: 184-186; Kostomarov 2000: 503; Ohnheiser 2000: 48; Ermakova 2000: 65-66; Nicolova 2000: 266, 271, 279). Za slobodu je potrebno da jezik smije biti i individualan i eksperimentalan, a da time nije ugroena njegova to bonja 'supstancija' (Buden 2005: 14-15). U slobodi prevladava elja za to je mogue irom komunikacijom i za svrhovitom jednostavnou jezika (ibid.: 15). Pokuavajui nametati rijei i oblike za standard kroatisti gube iz vida da time standardi mogu postati regulativom koju pojedinac osjea kao teret jer se obli kuju na raun slobodnog prostora individue i previe za diru u privatnu sferu (Haarmann 1997: 259-260). Nasu prot demokratskom oblikovanju jezinih normi, koje se zasniva na proirenosti i poznatosti rijei, u Hrvatskoj promjena jezinih normi nije po pravilu legitimirana proirenou i poznatou neke rijei (Riedel 2005: 256). Uslijed nedemokratske jezine politike u Hrvatskoj kako N. Opai (2006) izvjetava pod naslovom Poli tiki strah diktira jezine norme Hrvati danas u strahu su od standardnoga jezika zato to je u njemu, i to najvie u leksiku, dolo do mnogih promjena koje nisu bile lingvistiki, nego politiki motivirane. Te su promje ne poele mijenjanjem mnogo toga to je u jeziku posto-

Jezini purizam

37

jalo prije 1990. godine. Ono to se govorilo i pisalo prije, u tom je trenutku postalo nepoudno. Zato je, recimo, rije cjenik loa? Poput mnogih drugih rijei, doivjela je sasvim nepotrebnu promjenu, u kotovnik. U nekoliko navrata zatekla sam se tako u restoranu, pa bih upitala konobare: 'Zato pie kotovnik?' Na to bi me oni uputili svojim efovima, koji bi mi kratko objasnili kako 'su tako u Opini rekli da se mora pisati'. Isto je objanjenje bilo i kad sam ih upitala zato na vratima pie djelatno, a ne radno vrijeme. Naravno, administracija je mnogima naj ee prvi kontakt s vlau, i kako kae 'vlast' tako mora biti. Slina stvar je s naom policijom mogu navesti primjer jedne kolegice s fakulteta: ako napiete molba, a ne zamolba, predmet vam nee primiti. Kao daje molba gora rije od zamolbe. A tuba i alba, nainjene po istom obrascu kao i molba, mirno ive i dalje. Mene nitko ne moe uvjeriti da je bilo nuno promijeniti npr. domau zadau u domai uradak, nitko mi ne moe rei kako je zbornica loa rije te da se smije rei samo vijenica. Ta je pria ponekad ila tako daleko da su me neki prodavai iz susjedstva jednom pitali zato se oni vie ne zovu pro davai a njihove muterije kupci. Kad sam ih pitala to su oni sada, odgovorili su mi: prodavatelji i kupitelji. A sve se to dogaalo zato sto je sufiks-telj proglaen hrvatskijim od svih drugih. Zato su se neki, naravno anonim no, jedno vrijeme bunili i protiv novinarke, traei na vodno hrvatskiju novinaricu. Meutim, kada sam im skrenula panju na kranku, rije koja se tvori istim su fiksom brzo su uutjeli. Forsirane promjene nailaze na neodobravanje unu tar Hrvatske, ali i izvan nje: u inozemstvu su se mnogi iseljenici iz Hrvatske tuili kako ne razumiju novi hrvat ski jezik i da osjeaju odbojnost prema inzistiranju iz Za greba da se jezik isti od srbizama (Greenberg 2001: 26). Opepoznato je da su se u Hrvatskoj nakon 1991. internacionalizmi poput avion, aerodrom gledali kao sr bizmi i zamjenjivah (ibid.: 27). Kilian (1995: 384-388)

38

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

analizom lanaka hrvatskih autora iz 90-ih godina po kazuje da u njima vlada puristika linija i zakljuuje na primjeru puristikog pristupa Stjepana Babica da to nije demokratsko ponaanje prema jeziku. Ani (1998: 27-28) navedenu opsjednutost pitanjem koja je rije vie hrvatska ili samo hrvatska ili koja je vie srpska ili samo srpska smatra uzrokom nazado vanja lingvistike u Hrvatskoj. Hrvatski puristi ele is kljuiti iz jezika opeproirene rijei i umjesto njih na metnuti navodno izvorne hrvatske lekseme. Meutim, nepostojanje bilo kakvog objektivnog kriterija za lek siku izvornost uzrokuje odreenu proizvoljnost pri oda biru to e se iskljuiti iz jezika (Thomas 1989:10). Zato u svemu tome postoji neto to lii na paradoks jer kad se jedna upotreba prihvaa [...], a druga odbacuje [...], nema razumnog lingvistikog kriterija za takvu odluku niti unutranjeg lingvistikog argumenta koji bi za jed nu upotrebu mogao pokazati da je 'istija' od druge (Milroy 2005: 325). Drugim rijeima, sasvim proizvolj no je u lingvistikom smislu koji jezini oblik ili svojstvo se proteira ili proganja (Langer/Davies 2005: 5). Zato puristiki pristup nema lingvistiku osnovu. Usprkos tome, po njemu se ravnaju mediji u Hrvat skoj. U znaku proizvoljnosti sve ide u jednom smjeru jedan ovjek odreuje to je hrvatsko, a to nije. [...] Raz lika izmeu tog jezika koji se sada silom namee i hrvat ske knjievne tradicije je velika (Raecke iz Okuka 1998: 119). O razmjerima jezine cenzure na hrvatskoj televi ziji izvjetava Kristina trkalj (2003:174-185) na osnovi iskustva koje je stekla obavljajui i sama tu funkciju na televiziji. Svaki prilog na hrvatskoj televiziji podvrgava se jezinoj cenzuri, koja se sprovodi prema jednoj crnoj li sti, na kojoj stoje brojne proizvoljno odabrane rijei. trkalj opisuje proteste autora priloga protiv crne liste jer autorima nije jasno zato odreene rijei bezrazlono bivaju uklonjene iz njihovih tekstova. Jezini cenzori nisu u stanju uvjeriti autore da neku rije zamijene dru-

Jezini purizam

39

gom jer kako trkalj (2003: 174) priznaje za tu zamjenu ne postoje logini i gramatiki razlozi. Zato esto dolazi do svae izmeu autora priloga i jezinog cenzora. Poznato je da purizam proizvodi konflikte jer jezini puristi tvrde da znaju to je ispravan jezik. [...] To je sasvim sigurno opasan stav. On dijeli ljude u dvije grupe: insajdere i autsajdere, prijatelje i neprijatelje. Kao rezultat toga najvjerojatnije slijede konflikti (Janicki 1993: 106). Zbog jezine cenzura vlada u medijima prilian kaos. Pravila po kojima se jezini cenzori ravnaju su, kako trkalj (2003: 176) navodi, diletantska, subjektivna i ovinistika. Svaka rije ili sintagma moe biti pogoena jezinom cenzurom. Dovoljna je ve i sumnja da ima srpsko, rusko, crkvenoslavensko, slavensko, tursko, nje mako, englesko, romansko ili internacionalno porijek lo, ili da je iz razgovornog jezika (trkalj 2003: 176). Ne udi to novinari, prevodioci i drugi autori imaju odbojnost prema jezinoj cenzuri i prema kvazistandardnom jeziku koji cenzura propagira (ibid.: 174, 183). Neki zbog toga ak naputaju svoju profesiju. Tako npr. filozof, esejist i prevodilac iz Hrvatske Boris Buden (2005: 10-11) pie da su devedesete godine u Hrvatskoj znaile kraj moje prevodilake karijere. [...] Stara 'hr vatska straa' zauzela je ponovo svoju poziciju, ali ovaj puta s demokratski legitimiranom dravnom vlasti i s klerikalno-nacionalistiki nahukanom veinom iza se be. Prvo na emu se ta nova kulturna i ideoloka hege monija okuala bio je jezik. Najhitniji zadatak bio joj je radikalno odvajanje hrvatskog od srpskog koji su dodue lingvistiki jedan te isti jezik, ali su se kulturno, povijesno i politiki razvijali kao dva samostalna jezika. (Ova tvrdnja je sporna u politikim i ideolokim okolno stima koje danas vladaju u Hrvatskoj. Ja se osobno kod tog pitanja drim jedne vrlo mudre definicije 'hrvatskog odnosno srpskog' jezika, koju je svojedobno dao hrvatski knjievnik Miroslav Krlea: 'Hrvatski i srpski su jedan

40

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

te isti jezik, koji Hrvati nazivaju hrvatski, a Srbi srp ski.'). Radilo se o akciji ienja velikih razmjera, koja se sprovodila na dvije razine. Kao prvo je institucija jezi nog lektorstva, koja je koritena u svim medijima i izda vakim kuama, uzdignuta u neku vrstu 'politikog ko mesarijata' jezika i opskrbljena sveobuhvatnim ideolo kim autoritetom. Ni jedna jedina rije nije vie smjela dospjeti u javnost bez odobrenja tih uvara istoe hrvat skoga jezika, koji su jedan tip pretorijanske garde. Kao drugo, nastala je masovna jezina histerija u populistiki obiljeenoj politikoj situaciji. Jezik odnosno nain izra avanja svakog pojedinog ovjeka postao je izvrgnut kontroli od strane drugih ljudi u svim dijelovima svakod nevnog ivota. U tramvaju, kod mesara, na plai pa ak i meu roacima se non-stop svaka izgovorena rije prov jeravala da li je dovoljno hrvatska. Svatko se odjednom osjeao pozvanim da se brine o istoi jezika i da 'za gaivae jezika' to je mogue bre i to je mogue gla snije identificira, javno igoe i sprijei u njihovim 'po kuajima sabotae'. Traiti umjesto deset deka (hrvat ski) sto grama (srpski) salame moglo je biti vrlo neugod no, a ponekad i opasno. Tako je svaki oblik drutvene jezine prakse postao podloan totalitarnom sistemu nadgledanja jezika. Izuzevi jezine cenzore, svima drugima u Hrvatskoj se odrie znanje vlastitog jezika, ak i doktorantima, npr. sinopsisi disertacija iz psihologije koji se podnose Fi lozofskom fakultetu u Zagrebu prethodno moraju proi jezinu cenzuru. ak i sveuilini profesor lingvistike u Zagrebu Dubravko Skiljan, autor tridesetak lingvisti kih knjiga, kad daje intervju za novine, mora moliti urednike novina da mu ne cenzuriraju jezik: Zato bih i Vama i redaktorima i lektorima Jutarnjeg lista bio silno zahvalan kad ne biste moje odgovore podvrgnuli dodat noj jezinoj cenzuri: moja je autocenzura, vjerujem, sa svim dovoljna ( Jutarnji list 20.1.2006.). U istom inter vjuu Skiljan opisuje kako u Hrvatskoj se autocenzura i

Jezini purizam

41

cenzura (koju lektori ponegdje provode dok im je u ruka ma sasvim doslovno neki Index verborum prohibitorum) ukazuju kao vrhunski dokazi jezine lojalnosti, a poslje dica je toga da se raznolikosti naih iskaza sve vie uni formiraju i svode na unaprijed zadan model. I sveuilinom profesoru kroatistike Ivi Pranjkoviu lektoriraju tekstove ne pitajui ga za doputenje, to je nezamislivo bilo gdje dalje u svijetu. Kad jedan od tih tekstova ponovo objavljuje u svojoj knjizi, naglaava: ali, naravno, bez uvaavanja Babievih (odnosno babievskih) lektorskih zahvata koje je provelo urednitvo Jezika (Pranjkovi 2008:10). Kod jednog drugog teksta je izrazio optimizam nadajui se da mi urednitvo Foru ma ovaj put nee lektorirati tekst kao to je uinilo s prethodnim (ibid.: 107). No nada se pokazala uzalud nom jer urednitvo Foruma je taj puta tekst odbilo obja viti. Kao to se u prethodnom odlomku vidi, zadiranje u jezik autora odvija se pod nazivom lektoriranje, pa je po trebno istaknuti da to nije ispravan naziv za dotinu praksu. Lektori, naime, uope nemaju pravo raditi s jezi kom to to rade. U drugim zemljama u izdavakim ili medijskim kuama koje imaju lektora (asopisi ga naj ee ni nemaju) lektori obavljaju sasvim drugi posao od onoga u Hrvatskoj: njihov osnovni zadatak je dati prije dloge za poboljanje jasnoe pojedinih reenica, a autora se pita za doputenje kod svakog pojedinog prijedloga. Ni u kojem sluaju lektori u inozemstvu ne vre odstrijel rijei navedenih na nekakvim listama nepodobnosti, a upravo to ine hrvatski lektori. Knjige u Hrvatskoj koje se nazivaju savjetnici tumae se od strane domaih lek tora kao liste propisa za uklanjanje rijei, premda se ak ni nominalno ne radi o propisu, nego o savjetu. A savjet je uvijek fakultativan i njegovo prihvaanje mora ovisiti o elji autora, a ne da bude bez pitanja nametnut svima. Jezina cenzura je postala toliko sveprisutna u Hr vatskoj da ak i njen idejni voa Babi (2004: 21) o ak-

42

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

tualnoj situaciji kritiki priznaje: Razvilo se ope pravi lo da se svi tekstovi jezino dotjeruju s autorovim zna njem i doputenjem ili ee bez toga, ak i protiv njego ve volje, da sve dolazi pod lektorsko pero kao pravoga jezinoga cenzora, bez obzira to neki tekstovi iz toga iz laze unakaeni ili bar neautentini. Priznaje da se ti me stvaraju nepovoljne pa i apsurdne prilike za nau jezinu i knjievnu kulturu. Dananji purizam u Hrvatskoj smanjuje konkuren tnost jezika i ima niz drugih posljedica: Upravo jednom malom jeziku poput srpskohrvatskog prijeti opasnost da izgubi na vanosti zbog usitnjavanja, razmjena misli je oteana, produkcija knjiga je skuplja i manja, broj prije voda je opao (Blum 2002: 152). Osim toga, manjak strune literature na malim jezicima ionako zahtijeva od njihovih govornika stalni dodir s proirenijim jezicima znanosti. Pitanja prestia i identiteta pojedinih jezinih zajednica mogu tako doi u konflikt s praktinim komu nikacijskim potrebama (ibid.: 78). Nadalje, umjetno mijenjanje jezika donosi sa sobom nenormalne trokove (Buchler 2002: 126). Pravljenje razlika, istjerivanje navodno nehrvatskih izraza i izbaci vanje internacionalnih rijei vodi u jezinu izolaciju, a poznato je da sa sobom povlai velike ekonomske nedo statke ako bi se stanovnitvo internacionalno jezino izoliralo (ibid.). Stoga djelatnosti kroatista samo po tvruju da u mnogim nacionalizmima sadrano razgra niavanje prema 'drugima' ima vaniju ulogu nego smi sao za realnost (ibid.). Nedostatak smisla za realnost vidi se i u tome to su prevoenja u opisanim politikim okolnostima u Hrvat skoj veinom postala 'pohrvaivanje'. I to do bolesnih razmjera. Naprimjer, prvi srpski film koji je nakon rata doao u Hrvatsku takoer je preveden na hrvatski. To si ovjek mora ovako predoiti: glas u filmu kae 'Dobar dan', a titlovani tekst ponavlja 'Dobar dan'. Glas nastav lja 'Kako ste?', a titlovani tekst ponavlja 'Kako ste?' i

Jezini purizam

43

tako dalje, ne raunajui one sasvim malobrojne razliite rijei, koje ionako svatko u publici razumije. Misao Waltera Benjamina [...] da u prijevodu treba odzvanjati eho originala ostvarena je ovdje u obliku parodije. U tami kinodvorana pozdravila je preteno mlada publika taj ve lianstveni prevodilaki podvig salvama smijeha. Me utim vani, na svjetlu politike stvarnosti, taj prijevod je sve drugo samo ne smijean (Buden 2005: 13). Budui da se puristi samovoljno suprotstavljaju je zinoj upotrebi, a nju su oblikovali opeljudski principi kakvi su lakoa pamenja, analogija, ekonominost itd., puristike intervencije kre navedene principe. Time umjetno oteavaju sluenje jezikom. To oteavanje slu enja jezikom odnosi se i na internacionalnu, znanstve nu i drugu komunikaciju jer puristi u Hrvatskoj pro glaavaju nepoeljnim sve to navodno nije izvorna hr vatska rije. Zato Schubert (1997: 90-91) kritiki pod sjea da su internacionalizmi neophodni za komunika ciju izvan dravnih granica i u strunom jeziku, koji ko risti jednoznano definirane i internacionalno upotreb ljavane strune termine te da je problematino, osim toga, uklanjanje internacionalizama i s obzirom na uje dinjavanje Evrope, za koje internacionalizmi imaju veli ku praktinu vrijednost. Zbog svega toga ne udi to u Hrvatskoj postoji velik broj govornika koji se ne slau s purizmom. Uostalom, jezini purizam ima samo onda nekakav motiv kad se jedan dio drutva najee je to ak vei dio ne ponaa u skladu s njim. Jezini puristi ele te nepokorne dijelove drutva privesti 'istoj' upotrebi jezika odnosno varijante (Ammon 1995: 185). Otrina sukoba izmeu purista i drugih lanova drutva vidljiva je iz Ammonovih rijei da je puristiki rat unutar nacionalne varijan te u osnovi graanski rat jer se u prvom redu odvija izmeu lanova iste nacije (ibid.: 186). Czerwiriski (2005: 65) podsjea da demokratski dr avni sistem ne znai automatski da je i jezina politika

44

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

u toj dravi demokratska, i obrnuto. Citira kako Vladi mir Ani smatra da uzrok dogmatskog hrvatskog puriz ma lei u nacionalnoj i jezinoj iskompleksiranosti (ibid.: 76). Osim Ania, protiv agresivnog jezinog pu rizma istupaju i druge osobe iz javnog ivota: pisci, um jetnici i neki politiari (ibid.: 78). Vidljivo je da protiv pretjeranih, zadnjih godina jako forsiranih jezinopuristikih nastojanja, koja su esto bila praena izrazitom strau za neologizmima s ciljem razgraniavanja prema srpskom i openito pravljenja jednog to 'istijeg' hrvatskog jezika, a koja su nerijetko ila na tetu razumljivosti i zato esto nailazila na odbi janje umjesto na prihvaanje, protiv tih nastojanja javlja se sve vie otpor i u samoj Hrvatskoj (Ressel 2000: 233). Vlkl (1999: 330) primjeuje da veina Hrvata nije spremna slijediti ekstremne puriste. Na mnogo mjesta uju se prigovori, a pogotovo se slobodni tisak (Feral Tri bune i dr.) osvre na takve novotvorenice i ne oklijeva s kritikim komentarima. Dabrowska (1998: 22, 28-29) takoer istie kritike komentare u Feralu i citira ih. Busch (2004:208,228) naglaava da pojedini mediji koji se nisu osjeali vezanima za nacionalistiki projekt razli kovali su se i po svojoj jezinoj praksi, navodei takoer da satirini tjednik Feral Tribune redovito je otro kri tizirao jezini purizam. Ispitivanja izvornih govornika pokazuju da postoji 'znatan stupanj otpora prema promjeni' i da 'je hrvat ska jezina reforma jo posao u toku, i potrajat e dok bu demo vidjeli to je postalo dio standardnog jezika, a to je odbijeno' (Busch/Kelly-Holmes 2004: 10). Ustanovlje no je da puristike aktivnosti uzrokuju da se npr. u Istri 'ljudi osjeaju jezino nesigurni' i nastoje izbjei stan dardni jezik kad god mogu (ibid.: 9-10). Tako da do ko jeg stupnja jezina reforma koju sprovodi obrazovni si stem i javna sfera stvarno utjee na jezinu upotrebu u raznim situacijama i u razliitim podgrupama, ostaje ot voreno pitanje (ibid.: 9). A mnogo upuuje na to da

Jezini purizam

45

postjugoslavenski (re)kroatizirajui program nije naiao na dovoljan odjek kod veine govornika (Grschel 2009: 172). Npr. uoljivo je da se govoreni jezik kod veine Hrvata nije izmijenio i da veina djece govori jezik svo jih roditelja radije nego 'isti' hrvatski standard kojemu ih poduavaju u koli (Bellamy 2003:142,143). Ideolozi jezika prave rascijepljenost u drutvu, koja se oituje i u sljedeem: Prvo, kao to smo vidjeli, postoji neznatna komunikacija izmeu intelektualnih elita koje 'odbijaju i samu pomisao na upotrebu crtice' i veine ljudi koji u drutvenoj praksi koriste uobiajeni govoreni jezik. Na dalje, dok nacionalistiki orijentirane novine poput Vje snika i Veernjeg lista pokuavaju u svoje novinarstvo ukljuiti nova jezina pravila, dotle neke druge novine kao to su Feral Tribune, Novi list i Jutarnji list pokazu ju sklonost prema govorenom jeziku koji je jako udaljen od slubenog pravopisanja. To znai da se hrvatski jezik kojeg predlae asopis Jezik znatno razlikuje od jezika govorenog vani po ulicama (ibid.: 145). O jeziku medija, usprkos jezinoj cenzuri koja u nji ma vlada od poetka 90-ih godina, istraivanja za raz doblje od 1985. do 1997. pokazuju da se i u stvarnoj upo trebi jezika u medijima, ako se izuzme administrativna terminologija, promijenilo relativno malo toga (Busch 2004: 227). Takav zakljuak da su jezine promjene u medijskoj svakodnevici izmeu 1985. i 1996./97. bile re lativno male pokazuje kako je diskursna razina, javno i pomou medija voena diskusija o razgraniavanju i no vom standardnom jeziku, dodue bila efektivna na sim bolikoj razini, ali da mijenjanje jezika u medijima, ak i u doba institucionalno podupiranog jezinog purizma, sporo ide (ibid.: 209). Ani (1998: 42) upozorava puriste u Hrvatskoj da je zik ne moe se ograniiti vidicima ureda za jezik i cenzorskih propisivanja ili zabranjivanja rijei, i da drutvo ima budunost samo u slobodnom razvijanju jezika kao

46

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

dijela ukupnih graanskih sloboda. Puristike aktivno sti nisu karakteristine za naprednija graanska dru tva jer naprednija graanska drutva su vie orijenti rana prema komunikativnoj funkciji u duhu tolerancije i razlika, dok nacionalno zasnovana drutva koja nastoje ojaati svoj nacionalni identitet inzistiraju na simbo likoj funkciji, na poveavanju razlika, iskljuivanju, od vajanju (Richter Malabotta 2004: 78). Pokuaji puristikog uniformiranja u Hrvatskoj pot puno su u suprotnosti sa suvremenim kretanjima u broj nim drugim jezicima, koja Dunn (2000: 99) na primjeru ruskoga ovako opisuje: Standardni jezik se prije barem djelomino definirao pomou oblika koji se iskljuuju iz njega. Konzervativci u lingvistici nisu u stanju odustati od tradicionalnog modela standardnog jezika s njegovim zahtjevima za iskljuivanjem. Za razliku od njih, moder ni lingvisti kreiraju novi model, koji je inkluzivan. [...] U njemu se bitno umanjuje autoritet slubenih tijela koja straare nad jezikom i vode skrb o njemu. Dosadanja je dina norma, obavezna za svu javnu upotrebu jezika, zamjenjuje se nizom mikronormi, ija prihvatljivost se odreuje prema kontekstu. Uostalom, slubena tijela koja straare nad jezikom imaju slab uinak: poznato je da oblikovanje jezinih normi izmie kontroli ovjekovog djelovanja jer je rezul tat mnogo inilaca (Czerwiriski 2005: 257). Zato ak i veliki napori oko planiranja jezika ne garantiraju da e se preferirana norma proiriti u jeziku jer uzus (kolek tivna upotreba) je rezultat mnogo faktora (ibid.: 16). Tako se i u naem sluaju zapaa da kolektivna upotreba ne prati aktivnosti jezinih planera (Kristophson 2000: 185). Puristiki jezini planeri s dravnom podrkom ne maju dakle specijalan uinak na jezik, ali njihovo uvjera vanje govornika da ne koriste ispravan jezik ima poslje dice na jednom drugom planu: danas znamo da repre sivno i misionarski voena jezina i kulturna politika

Jezini purizam

47

moe proizvesti kolektivnu neurozu kao posljedicu osje aja krivnje (Goebl 1988: 857).

Uzrok to je uzrok takve jezine politike? Richter Malabotta (2004: 80) definira ga na sljedei nain: u Hrvatskoj se u potrazi za legitimiranjem na svakom polju posegnulo za arhaizmima, kovanjem novih rijei, radi se to god je mogue kako bi se iz jezika izbrisalo sve to bi moglo podsjetiti na zajedniku prolost junih Slavena. Pitanje jezika postaje pitanje drave, naroda, njegovog identite ta i ak njegovog opstanka. Novi aksiom glasi: hrvatski i srpski su razliiti jezici, a ako ta razlika nije vidljiva, tre ba je napraviti. Dakle, eli se po svaku cijenu pobjei od policen trinog statusa standardnog jezika. Budui da e se o policentrinosti detaljno govoriti u poglavlju Policentrini standardni jezik, ovdje emo samo kratko rei da policentrinost znai da jednim jezikom govori nekoliko na cija u nekoliko drava, i da svaka od tih drava ima svoju nacionalnu varijantu, koja ima barem nekoliko vlastitih kodificiranih normi razliitih od normi u drugim vari jantama (Clyne/Fernandez/Muhr 2003: 95). Policentrinost je esta pojava: skoro svi vei evropski jezici i broj ni izvanevropski jezici razvili su policentrine standar de (Blum 2002: 124). Uslijed toga, injenica da i jako normirani jezici imaju razliite standardizacije vie je normalno stanje nego iznimka (ibid.). U sluaju srpskohrvatskog poivaju do danas sve varijante (hrvatska, srpska, bosanska i crnogorska) na tokavskoj osnovici, i razlika izmeu njih nije vea nego izmeu varijanata drugih policentrinih jezika (ibid.: 134). Tako da us prkos pokuajima 'ienja' hrvatske varijante [...] ve ina stanovnika Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine govori isti jezik (Sofos 1996: 277).

48

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

S obzirom da postojee razlike pokazuju da se radi o jednom policentrinom jeziku a ne o nekoliko zasebnih jezika, hrvatski lingvisti nastoje umjetno poveati razli ke. Najutjecajniji kroatist Stjepan Babi (2001: 94) priz naje o svojoj djelatnosti unazad nekoliko desetljea: ja sno da mije u podtekstu bilo da [...] poveam razlike pre ma srpskome. Takoer priznaje (2004: 91) da u prvoj polovini 20. stoljea mnoge rijei nisu bile jo nabijene polarizacijskim oznakama, to potvruje da se u novije vrijeme ciljano radi na pravljenju razlika. Kroatisti istje ruju rijei koje su uobiajene kod veine hrvatskog naro da samo zato da bi pravili razlike prema jeziku u Srbiji. Pritom znaju da rijei koje zabranjuju proglaavajui ih srbizmima ustvari nisu srbizmi. Naime, i glavni pred stavnik takvog pristupa, Babi (2004: 208), priznaje da ako pogledate tekstove s kraja 19. stoljea pomislit ete da su ve onda Hrvati upotrebljavali tolike srbizme. Ali to tada nisu bih srbizmi. Iako je poznato da umjetno poveavanje hrvatsko-srpskih jezinih razlika je politika, gotovo bih re kao politikantska rabota i ne bude li se naa struka oslobodila takva politikantstva, sigurno joj se ne pie do bro (Pranjkovi 2008: 34, 36), hrvatski jezikoslovci pra ve umjetne razlike jer imaju niz prednosti od takve svoje djelatnosti. Kao prvo, jezino cenzuriranje (koje se odvija pod pogrenim imenom lektoriranje) je dobro plaen posao i predstavlja dodatni izvor zarade npr. za djelatni ke kroatistike na fakultetima, u Institutu za hrvatski je zik, na Hrvatskim studijima itd. Kao drugo, cijeni ih se u javnosti jer se predstavljaju kao jedini koji znaju isprav nu verziju jezika. U medijima je njihovo miljenje tra eno, oni piu kolumne u novinama, nastupaju na televi ziji i na radiju. Tree, ministarstvo financira njihove pro jekte, knjige, putovanja, nova radna mjesta jer su u mini starstvu uvjereni da je razliitost jezika od ivotne vanosti za opstanak drave.

Jezini purizam

49

Kad bi kroatisti prestali nareivati ljudima kako da govore i umjesto toga opisivali jezik kakav on jest a ne kakvim bi ga eljeli vidjeti, onda bi drutvu dananji broj jezikoslovaca u Hrvatskoj postao nepotreban, i mnogi kroatisti bi ostali bez posla. No, jezik itavog drutva bi ipak trebao biti nadreen financijskim interesima odre ene fahovske grupe ljudi. Uostalom, ima mnogo drugih stvari osim normativnog nametanja i jezinog cenzuriranja kojima bi se kroatisti mogli i trebali baviti, i kojima se bave drugi lingvisti u svijetu. Kad u Hrvatskoj zadnjih dvadesetak godina patriotic makers of newspeak, kako ih Richter Malabotta (2004: 81) naziva, proglaavaju razne rijei srbizmima, ine to bez jasnih kriterija. Nepostojanje jasnih kriterija ne udi s obzirom da hrvatska i srpska varijanta naj veim dijelom imaju isto rjeniko blago (Lakova 1996: 236; kiljan 2002a: 129-130; Thomas 2003: 314-315). ak i Babi priznaje kako ne da se jednostavno odsjei: srpsko jedno, a hrvatsko drugo jer je mnogota preplete no, uostalom veina je zajednika (2004: 200). Ali to ga ne spreava da prijeti kako rijei proglaene nepoudni ma koristiti moe samo onaj koji nema pravi hrvatski osjeaj, ni jezini ni nacionalni (2001: 241). Komentira jui rezultate takvih zastraivanja, Babi (2004: 173) sa zadovoljstvom primjeuje da mnogi se boje da ne bi upo trijebili koji srbizam, to je dobro. Pritisak da se ne upotrebljavaju uobiajene rijei je velik jer je pomou politikog i medijskog diskursa stvo ren takav ambijent u kojem se upotreba 'dobrog' i 'i stog' hrvatskog povezivala s izraavanjem lojalnosti hr vatskoj dravi, a 'pogrena' jezina upotreba igosala kao izdaja i 'jugonostalgija' (Busch/Kelly-Holmes 2004: 9). Zato se neki ljudi sami cenzuriraju: kad pogrijee i izgovore 'zabranjenu' rije, odmah sami sebe ispravljaju. Mnogi paze da ne upotrijebe rijei koje su do prije samo par dana bile dio njihovog svakodnevnog jezika (Ric hter Malabotta 2004: 80).

50

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Izbacivanjem uobiajenih rijei i upotrebom forsira nih izraza nastaje jezik koji se koristi za dokazivanje istog hrvatstva govornika. Ali to je i jezik koji je jako udaljen od onog jezika koji koristi veina Hrvata (Bel lamy 2003:146). Sve to je pokazatelj da se nacionalizam ne sustee ni pred jezikom, da se srpskohrvatski ovisno o teritoriju 'isti' od navodno stranih rijei i time mu se oduzima raznovrsnost izraajnih sredstava i poetska snaga (Fienbork 1996: 7). Opisana situacija potvruje poznatu injenicu da purifikacija ne poboljava komunikaciju, nego slui legiti maciji novih elita, diskreditiranju starih, mobilizaciji po litike podrke (Cooper 1989: 154). Stoga dananja je zina politika prema srpskohrvatskom standardnom je ziku pokazuje vrlo zorno kako se kljune drutvene pozi cije na podruju medija i kolstva koriste da bi se tek na pravila ona kulturna razlika na koju se politiki akteri pozivaju i na kojoj grade svoju vlast (Riedel 2005: 63). Nasuprot ovakve situacije na Balkanu, Blum (2002: 15-16) istie primjer jednog drugog policentrinog jezi ka, malajskog u Indoneziji i Maleziji, kod kojeg zato to se jezik nije ideologizirao, nadvladali su uglavnom ko munikativni inioci. Za one koji smatraju da e puristike intervencije do kazati da se radi o zasebnom standardnom jeziku, po trebno je napomenuti da puristika revizija kanona normi nekog ve standardiziranog idioma (poput hrvat ske varijante) ne dovodi do nastanka novog i time zaseb nog standardnog jezika (Grschel 2009: 130).

Purizam je suprotan od znanosti U suvremenoj lingvistici purizam ima pejorativne ko notacije i upotrebljava se kao pogrdna rije (Olt 1991: 6). Purizam je termin koji se u lingvistici koristi pejora tivno za karakteriziranje naina razmiljanja koji jezik

Jezini purizam

51

gleda kao neto to je potrebno uvati od vanjskih proce sa koji ga zahvaaju i mijenjaju, npr. od pritisaka iz dru gih dijalekata i jezika (npr. od posuenica) i od varijacija koje unosi razgovorni jezik. Tu 'puristiku' brigu lingvi sti smatraju neumjesnom, naglaavajui neminovnost jezinih promjena kao odraza drutvenog, kulturnog i psiholokog razvoja (Crystal 1997: 316). Lingvistima je poznato da je purizam suprotan od znanstvenog pristu pa jeziku i da je termin 'purist' optereen emocional nim asocijacijama. Kao podrugljiv naziv ima danas samo negativno znaenje (Olt 1991: 6).
4

Utoliko vie zabrinjava to na elu puristike jezine politike u Hrvatskoj stoje ba tamonji lingvisti (Leto 2001:65). Utvreno je da purizam nema podlogu u znan stvenom pristupu jeziku niti proizlazi iz samog jezika: Purizam se ne pojavljuje automatski za vrijeme odre enog stadija jezinog razvoja, nego je uzrokovan lai kim uvjerenjima o jeziku, npr. da e jezik propasti ili da se kvari (Langer/Davies 2005: 3). Neupueni gledaju je zik kao neto to je postojalo u istom i neiskvarenom obliku jednom u povijesti, usprkos injenici da se oni koji bi morali znati, naime obrazovani lingvisti iji posao je da znaju sve o jeziku, s time ni u najmanjoj mjeri ne slau (ibid.: 9). Profesionalni lingvisti odbacuju puristika uvjerenja o navodnoj nekadanjoj istoi jezika i o njegovom kva renju kao kriva shvaanja i iz temelja pogrena, nastala uslijed nedostatka razumijevanja kako jezik funkcioni ra (ibid.: 1). Budui da je puristiki pristup jeziku znak neznanja, lingvisti promatraju jezini purizam kao naj upadljiviji primjer narodske lingvistike (ibid.). U Hr vatskoj su, naalost, ba jezikoslovci nosioci tog nezna nja. Umjesto da poput profesionalnih lingvista ukazuju na neutemeljenost purizma, oni svom snagom proizvode purizam irei dva tipa puristike ideologije: Prvi bismo mogli nazvati sanitarnim purizmom. Njegov cilj je i-

52

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

enje jezika, ili kako je istaknuto kod Cameron (1995), sprovoenje 'jezine higijene'. Taj purizam govori o i stoi i ureivanju eliminirajui ono za to se misli da je kvarenje ili greka u upotrebi, i istei ili purificirajui postojee zapise jezika, a time i opise jezine povijesti koji su zasnovani na tim zapisima. Metafora je to fizike istoe ili urednosti: povezuje implicitno jezik s fizikim objektima i materijom. Kao to fizika materija moe po stati prljava, zagaena ili neista, tako vjeruje se moe i jezik u upotrebi postati zagaen ili neist, a kao to se fizika materija moe oistiti ili purificirati, tako se koriteni jezik moe istiti ili purificirati. Meutim, bitno je imati na umu da je ovo zaista samo metafora jer jezik ni u kojem sluaju nije fiziki objekt ili materija. On je apstraktan entitet, i kao takav ne moe biti neist ili pokvaren (Milroy 2005: 325). Na osnovi neznalakih uvjerenja purizam se bavi ne samo uklanjanjem (nepoeljnih) jezinih svojstava nego i ouvanjem poeljnih elemenata. Ovdje zapaamo va nost subjektivnog vrednovanja jezinih elemenata od strane (utjecajnih) lanova ili grupa u jezinoj zajednici: tko e rei sto je poeljno ili nepoeljno? (Langer/Davies 2005: 3). Uvid u vie definicija purizma pokazuje da se navedene definicije velikim dijelom slau oko toga sto je purizam: jedan (utjecajni) dio jezine zajednice izraava prigovore zbog prisutnosti odreenih jezinih svojstava i namjerava ih izbaciti iz jezika. Obrazovani lingvisti sma traju takav postupak problematinim jer nijedan jezik nije precizno definirani entitet s jedinstvenom povijeu niti zatvoreni skup jezinih svojstava. Zato svaki pokuaj ienja jezika mora biti pogrean jer nijedan jezik nije nikada bio ist (ibid.: 4). Pored sanitarnog purizma postoji i drugi, donekle razliit tip purizma, koji moemo zvati genetikim puriz mom. Prema genetikopuristikom pristupu tobonje kvarenje je rezultat iskljuivo utjecaja drugih jezika (Milroy 2005: 326). Taj vid purizma je svojim aktivnosti-

Jezini purizam

53

ma usmjeren eksterno (ili ksenofobino) (Geers 2005: 98). Njegova bit je 'borba' protiv vanjskih utjecaja kakvi SU strane rijei, posuenice, kalkovi, internacionalizmi {ibid.). Meutim, za lingviste je neosporno da ne postoje 'isti' jezici [...] Na razini jezika nikad nije postojala 'netrpeljivost prema stranome', jezini dodiri i razmjena jezinog materijala uvijek su bili neto prirodno, sponta no, dok je jezino razgraniavanje prema susjedu koji drugaije govori ili ak iskljuivanje njega uvijek nepri rodno i abnormalno (Pohl 1992: 24). Zato lingvisti vje ruju da je svaki jezik produkt jezinog kontakta i da ne postoji neto to bi bilo isti jezik (Langer/Davies 2005: 11). Tako npr. njemaki je kao i svi drugi jezici produkt jezinog kontakta (ibid.: 6). Proces jezinih kontakata neprestano je u toku, to se vidi i iz novih izdanja rje nika njemakog jezika: najnovije izdanje ortografskog Dudena (2000), kojeg veina Nijemaca gleda kao glavni rjenik koji obuhvaa sve njemake i samo njemake rijei, ukljuilo je znatno povean broj anglicizamajer su se pojavljivali dovoljno esto u autentinim njema kim tekstovima (ibid.: 8). Glavni rjenik njemakog je zika Duden ravna se uvijek prema upotrebi, i cilj Dude na je pruiti pomo kod koritenja normi inherentnih jezinoj upotrebi (jezinoimanentnih normi upotrebe) (ibid.). Duden dakle opisuje upotrebnu normu, a ne pokuava joj puristiki nametati jer bi to bilo u suprotno sti s lingvistikom. Ovdje se ponovo vidi koliko su kroatisti zastranili: umjesto da opisuju upotrebu, oni joj puristiki nameu. Ne opisuju stvarni jezik nego onakav kakvim ga za miljaju. To je privlana pozicija jer se ne moraju drati jezine stvarnosti nego u mislima kreiraju vlastitu stvar nost. Problem je samo ako ih netko povue za rukav i pokae u kolikoj mjeri su se odvojili od zemlje. Jer jezik nije ono to pojedinac ide zamiljati u svojoj glavi, nego ono to je vidljivo u upotrebi. Pogreno je i nerealistino

54

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ako pojedinac umilja da je potrebno popravljati upotre bu i da e on to uiniti. Naime, sve to postoji u upotrebi ima svoju funkciju jer inae ne bi postojalo. A lingvist opisuje upotrebu i osvjetava kakvu funkciju ima ko ritenje pojedinih jezinih sredstava. Samo osoba neu puena u funkcioniranje jezika moe umiljati da je u stanju praviti jezik savrenijim nego to to upotrebom ine milijuni korisnika kroz dugako vremensko razdoblje. Puristi se bore protiv egzistencijalne stvari kod jezi ka protiv njegove upotrebe: Kao to knjiniaru moe biti najvrednija knjinica ona koja je zatiena od koritenja, tako je jezinom ideologu onaj jezik najsavreniji koji se ne koristi. Upotrebu svakako smatra tet nom za ispravnost, istou i analogiju (Reichmann 2000: 454). Iza izraza istoa skriva se, prema Reichmannu, shvaanje da jezik ima tim veu vrijednost za nacionalnu identifikaciju sto je manje 'oneien' utjeca jima iz drugih jezika, iz razgovornog jezika itd. Ali da takvi utjecaji u stvarnosti ne ugroavaju nacionalnost, pokazuje i tekst Berlinske akademije znanosti iz 1918. u kojem se kritizira purizam nekih njemakih filologa i na vodi da engleski jezik ima mnogo vie stranih rijei nego njemaki, pa da zbog toga ipak nikad nije patio inae senzibilni nacionalni osjeaj Engleza (Gardt 2000: 265). U tekstu se istie da su strane rijei vani svjedoci kul turnog ivota jednog naroda, spomenici njegove povijesti oformljivanja, njegovih dodira s drugim narodima, od kojih je primao vrijedan duhovni i tehniki dobitak. Bo gatstvo stranim rijeima je tovie obiljeje razvijenog kulturnog jezika, ono je neophodno obogaivanje i ak profinjavanje mogunosti izraavanja (iz Gardt 2000: 265). Polenz (1967:150-151) obrazlae zato su puristike aktivnosti neopravdane i znanstveno neutemeljene: Kao to je pogreno i opasno odreivati strukturu dru tva prema porijeklu osoba, tako je lingvistiki pogreno

Jezini purizam

55

i beskorisno strukturu rjenikog blaga ivog jezika ra lanjivati prema porijeklu rijei. itav jezini purizam poiva na metodoloki pogrenom mijeanju dijakronije i sinkronije. [...] Kod sinkronijskog promatranja jezika, koje istrauje stanje i unutarnju strukturu ivog jezika, kategorije 'rije stranog porijekla' i 'posuenica' imaju samo podreenu ulogu, kako je ve de Saussure spoznao. Ovdje vrijede drugaija grupiranja: semantika, stili stika i jezinosocioloka. [...] Kod suvremenog stanja nekog jezika je bitno tko koristi neku rije, pred kime je koristi, u kakvoj situaciji, na koju temu, u kakvom kon tekstu, s kakvom stilskom obojenou i prvenstveno s kakvim znaenjem naspram znaenja drugih rijei unu tar skupine u kojoj je posuena rije nala svoje mjesto. esto se dogodi da mnogi govornici neke rijei stranog porijekla ne razumiju ili pogreno razumiju, ali uzrok tome nije toliko strano porijeklo tih rijei ili njihovih sa stavnih dijelova, nego njihova jezinosocioloki i stilski vezana upotreba. Takvu jezinosocioloki i stilski veza nu upotrebu imaju i mnoge takozvane 'domae rijei', pa je stoga kriterij porijekla neosnovan. Kad bi prema puristikim zahtjevima sve rijei sa dravale samo 'domae osnove', prema tom principu bi se, meutim, sve novo uvijek izvodilo samo od starog sa stava, a posljedica bi bila da bi stare osnove rijei zbog toga i zbog prenesene upotrebe postale preoptereene stalno novim znaenjima (ibid.: 157). Neosporno je da se nijedan suvremeni kulturni jezik ne moe kod dalj njeg razvoja svog rjenikog blaga zadovoljiti tradicio nalnom zalihom osnovnih leksema (ibid.). To potvruje i primjer danas najprestinijeg jezika na svijetu, engleskog, jer engleski se 70-80% sastoji od stranih elemenata: Ono to engleskom jeziku daje bo gatstvo i uglaenost, to su svi oni strani elementi koji su se u njemu stopili. Engleski jezik je postao svjetski jezik ne samo po tome to se proirio po velikom dijelu svijeta,

56

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

nego i po tome to je duhovno bogatstvo drugih naroda primio u sebe (Horak 2001: 178). Nekima je to bilo jasno i 40-ih godina u Njemakoj, pa tako npr. Wehmeyer 1942. pie protiv protjerivanja rijei stranog porijekla, i govorei o njemakom jeziku dokazuje da je broj rijei stranog porijekla u engleskom, francuskom, panjolskom, nizozemskom i ruskom jezi ku barem jednako toliko velik (iz Polenz 1967:137). On pravilno utvruje i da pitanje stranih rijei predstavlja umjetan problem, koji su njemaki lovci na strane rijei preuveliali tako to su se zatvorili pred kulturnim utje cajem koji je normalan u suvremenim jezicima (ibid.). Purizam je u suprotnosti s temeljnim lingvistikim pravilom da na poetku svakog promatranja jezika ok renutog sadanjosti stoji kako je ve i u staroj filologiji pri ophoenju s tekstovima bilo normalno ne jezini osjeaj obrazovanog promatraa jezika, nego paljivo prikupljanje i interpretacija izvornog materijala iz stvar ne jezine upotrebe govornika danas i ovdje. Tko us prkos tome misli da uz rijei ipak treba u svakom slu aju, u svakom kontekstu, ii njihovo porijeklo i onda kad te dijakronijske injenice govornici ni pri upotrebi jezika nisu svjesni, taj velia jedan mit koji je pogotovo u Njemakoj djelovao i kao to smo vidjeli napravio mnogo zla (Polenz 1967: 160). Uvid u stavove profesionalnih lingvista prema puriz mu daje jednoznaan rezultat: pokazali smo kako lin gvisti gledaju purizam kao openito nitavne napore, za snovane na naivnom i potpuno pogrenom shvaanju je zika (Langer/Davies 2005: 11). Imajui to u vidu, mo emo se zapitati zar je mogue da u 21. stoljeu u kroati stici, dakle na podruju koje bi trebalo biti lingvistiko, neznalaki pristup potpuno potisne znanost? Mogue je jer naravno da se napredak ne odvija stalno, nego se iz mjenjuju unapreivanje i unazaivanje. Ima regionalno i vremenski ogranienih padova unazad (Dawkins 2007:

Jezini purizam

57

376). Takav pad unazad moe se danas promatrati u hrvatskoj filologiji. Uzrokovanje time to je od 90-ih godina obnovljeno inzistiranje na politikim kriterijima za napredovanje na poslu, poput 'dobar sin nacije'. Naravno dato ne pomae porastu profesionalizma, koji bi zaista bio koristan za rjeavanje problema (Schpflin 1995: 65). Aktualno politiko i ukupno drutveno raspravljanje u najveoj mjeri odreuju one elitne grupe iji utjecaj se zasniva prvenstveno na vanosti i mobilizirajuoj snazi drutvenokulturnih (nacionalistikih, etnikih, religijskih itd.) sistema uvjeravanja, a ne one elitne grupe koje se odliku ju posebnom strunom kompetencijom (Sterbling 1998: 44). To je jedan od razloga zato na junoslaven skim prostorima vladaju anakronistiki kaos mafije i manchersterskog liberalizma, desniarskog populizma i etnonacionalizma (Altermatt 1996: 14). Etnonacionalizam je omoguio da se razmae jezini purizam. Budui da jezini purizam ima veliku sklonost prema pisanim normama, preskriptivnim gramatikama i prisiljavajuim jezinim programima (Wildgen 2003: 23), on znatno naruava slobodu koritenja jezika. Zato ne iznenauje zapaanje kako uslijed purizma na po druju kulturne politike u Hrvatskoj od 90-ih godina vlada jedan novi oblik ropstva (Werner 2008: 27).

Purizam i preskriptivizam Purizam ide ruku pod ruku s preskriptivizmom, dakle s propisivanjem i nametanjem. Poznato je da su purizam i preskriptivizam usko povezani pojmovi jer svaki po kuaj ienja jezika ima oblik propisivanja to je ispra van ih bolji jezini izraz. Premda je termin preskriptivi zam opciji od purizma, koriste se esto jedan umjesto drugoga kad se primjenjuju na narodskolingvistiku ak tivnost odreivanja i borbe za bolji varijetet nekog jezi-

58

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ka (Langer/Davies 2005: 7). Hohenhaus (2005: 204205) je prikazao od ega se sastoje tradicionalni puri zam i preskriptivizam pomou sljedee liste karakteri stinih lajtmotiva, tj. dubinskih postavki koje su osnov na svojstva preskriptivizma: a) subjektivna vrednovanja jezika su mogua i po eljna: postoji 'dobra' i 'loa' upotreba; b) govornici trebaju savjetnike (po mogunosti ne kog autoriteta): normativna pravila moraju in formirati ljude kako bi trebali govoriti/pisati; c) uzor tradicije (ukljuujui u najekstremnijoj ver ziji pojam jezinog savrenstva): 'starije' = 'bolje'; d) primarnost pisanog jezika nad govorenim: jezik = pisanje; [-..] g) jezik knjievnosti kao ideal: knjievni jezik je 'uzorit', on je 'najvii' oblik jezika (= tradicija 'najboljih pisaca', pogotovo iz 18. stoljea). Komentirajui te lajtmotive Hohenhaus (2005: 205) kae: Od svih njih a) je oito kljuna postavka o (nepra vilnosti jezine upotrebe i slui kao opravdanje za b). U c) prepoznajemo karakteristino interpretiranje jezine promjene kao propadanja, a ono ukljuuje puristiki mit o 'zlatnom dobu' [...]; d) i njegov ekstremni oblik g) su ne samo svojstvo preskriptivizma (pogotovo u 18. st.), nego su pisani knjievni tekstovi bili omiljeni objekt i deskrip tivnih gramatiara sve dok strukturalizam nije poeo naglaavati suprotni aksiom: 'jezik je govor, a ne pisanje' (ili preciznije: govor je primarni sistem).

Preskriptivizam je suprotan od znanosti Znanstveni pristup jeziku odbacuje preskriptivizam: Postoje dva razloga za znanstveno odbacivanje pre-

Jezini purizam

59

greno primjenjivati na jezik emocionalne izraze poput dobar, lo, racionalan, lijep itd. Lingvisti namjeravaju razumjeti, objasniti i opisati jezik, oni ga ne vrednuju jednako kao to zoolog nee klasificirati i usporeivati razliite vrste na osnovi njihove runoe ili prijateljskog ponaanja (Langer/Davies 2005: 7). Nadalje, ovo je drugi glavni prigovor preskriptivizmu: lingvisti odbacuju proizvoljnost odabiranja oblika koji e biti proteirani i onih koji e biti igosani. To je vrlo jasno izrekao u definiciji preskriptivizma Trask, iji cilj je lingvistiki obrazovati: 'Preskriptivizam Name tanje proizvoljnih normi jeziku, esto suprotnih od uo biajene upotrebe. [...] Preskriptivizam se sastoji od po kuaja uitelja i knjievnika da zakljue neslaganje [oko toga koji oblici bi trebali biti dio standardnog jezika] inzistiranjem na upotrebi oblika koje oni osobno proteira ju, i osuivanjem oblika koji se njima osobno ne sviaju. [...]' Osnovni pojmovi u ovoj definiciji su proizvoljnost norme i osobno svianje i nesvianje odreenih oblika (ibid.: 7-8). Odbacujui proizvoljnost i osobno svianje, u suvre menoj lingvistici sudovi tradicionalnih gramatiara da je upotreba ili 'ispravna' ili 'pogrena' zamijenjeni su na stojanjem da se opiu vidljive injenice jezine upotrebe, bez vrijednosnih sudova, i da se zamijeni apsolutni po jam ispravnosti pomou naglaavanja kontekstualne primjerenosti jezika (Crystal 2003: 112). Zato su lin gvistika pravila popis kako ljudi koriste jezik, a ne pro pis kako bi ga trebali koristiti (Cullen 2001: 58). I zato je jako vano shvatiti da se lingvisti bave deskripcijom, a ne preskripcijom (ibid.), tj. da je lingvistika deskrip tivna, a ne preskriptivna (Cameron 1995: X). To bi moralo biti poznato i hrvatskim jezikoslovcima s obzirom da svi standardni udbenici uvoda u lingvisti ku tvrde da je lingvistika deskriptivna disciplina, a ne preskriptivna (Milroy/Milroy 1999: 4). Morali bi to
3

skriptivizma. Kao prvo, smatra se da je u osnovi po

60

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

znati i stoga to se radi o jednoj od temeljnih odrednica koje lingvistiku i ine znanou: lingvistika je znanost (povezana kao to i jest s antipreskriptivnim i antivrednujuim pojmovima) (ibid.: 5). Naime, iz znanosti do due proizlaze vrijedne deskriptivne postavke, ali ne i preskriptivne. To znai: znanost moe stvarnost opisati, ali ne moe propisati kako bi stvarnost idealno trebala izgledati (Schmidt-Salomon 2006: 39). Kod deskriptivnosti se nastoji dati objektivan, siste matian, precizan i obuhvatan uvid u stvarnu upotrebu jezika: naglasak na objektivnosti, sistematinosti itd. dovodi je [deskriptivnost] u opreku s preskriptivnim ci ljevima mnogo tradicionalnije gramatike: cilj deskriptiv ne lingvistike je opisati injenice upotrebe jezika onakve kakve jesu, a ne kakve bi trebale biti prema nekom zamiljenom idealnom stanju (Crystal 2003: 133). A preskriptivisti pokuavaju propisati pravila is pravnosti kako bi jezik trebalo koristiti. Navodei krite rije poput istoe, loginosti, povijesti ili knjievne uzvienosti preskriptivizam nastoji sauvati imaginarne standarde (ibid.: 369). Zbog toga se lingvistika openi to odnosi kritiki prema preskriptivnom pristupu, na glaavajui vanost deskriptivno egzaktnog istraivanja upotrebe, i zato u lingvistikom rjeniku pie o terminu preskriptivan: taj termin je openito pejorativan u lin gvistikom kontekstu (ibid.). Jer ako elimo znati vie o jeziku kao pojavi i o opoj ljudskoj sposobnosti da ga koristi, onda moramo po kuati bazirati nau znanost na promotrivim injenica ma (koliko god je mogue), a sigurno ne na predrasuda ma. Na kraju krajeva (tako se argumentira) bilo bi ap surdno da fiziar odbije prouavati neku molekulu zato to osjea da je 'neurednija' nego neka druga molekula, ili da zoolog klasificira ivotinje na osnovi njihove 'runoe' ili 'umiljatosti' a ne na osnovi njihove pripadnosti vrsti itd. (Milroy/Milroy 1999: 4-5).
3

Jezini purizam

61

Odbacivanje predrasuda i vrednovanja je jedno od svojstava koje lingviste razlikuje od laika: Pitanja laika o jeziku tiu se najvie toga to je pravilno a to po greno, to je dobro a to loe [...]. Ta velika zaokuplje nost vrednovanjem je najznaajnije svojstvo koje razdva ja laiko bavljenje jezikom od strunog bavljenja lingvi sta. Kao znanstvenik, profesionalni lingvist tei ka ob jektivnosti, a ne ka moralnim ili estetskim prosudbama (Cameron 1995: X). Zato u oima lingvista termin 'pre skriptivizam' ima odreeno vrednovanje koje mu se pri druuje, negativne konotacije koje je gotovo nemogue izbjei preskriptivizam je negativan za lingviste (ibid.: 3). Kao to je ve spomenuto, povezan je s purizmom. Opisujui gramatiku jednog purista Aitchison ( 2001: 14) joj suprotstavlja lingvistike gramatike i kae da je gramatika purista, koja zadaje umjetna pravila kako bi nametnula proizvoljni standard 'ispravnosti', preskrip tivna gramatika jer propisuje kako bi ljudi, prema mi ljenju autora, trebali govoriti. [...] Nasuprot tome, gra matike i pravila lingvista nisu preskriptivni nego de skriptivni jer opisuju kako ljudi zaista govore. Za lingvi ste pravila nisu proizvoljni zakoni zadati od strane vanj skog autoriteta, nego kodifikacija podsvjesnih principa ih konvencija kojima se rukovode govornici. Osim toga, lingvisti gledaju govoreni i pisani oblik jezika kao odvoje ne, povezane sisteme, i govoreni smatraju primarnim. Za razliku od lingvista, hrvatski jezikoslovci govore ni jezik smatraju sekundarnim. A opeprihvaeno je u suvremenoj lingvistici daje pisani jezik naspram govore noga sekundarni sistem. [...] Primat govorenoga jezika kao predmeta istraivanja u lingvistici temelji se na nje govom prioritetu i u filogenetskom i u ontogenetskom pogledu (Grschel 2009a: 291). Razlog zanemarivanja govorenog jezika od strane hrvatskih jezikoslovaca je, meu ostalim, i taj to samo pisani jezik mogu kontroli rati pomou jezine cenzure. Kad svoje preskriptivne
3

62

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

zahvate nazivaju standardizacijom, zaboravljaju da preskripcija norme, bilo pomou publiciranih gramati ka i rjenika bilo pomou proglasa izdavaa, uitelja, kri tiara, pisaca ili drugih uvara jezika, ne ini standardi zaciju. Kodifikacija i proglasi mogu biti ignorirani ili od bijeni. Norma mora biti 'iroko prihvaena' (Cooper 1989: 134). Ako nije iroko prihvaena, to ne znai da stanov nitvo ne zna standardni jezik, kako vole rei kroatisti, nego znai da dotina norma jo uope ne postoji i daju preskriptivisti pokuavaju nametnuti. Tvrdnja da sta novnitvo u Hrvatskoj ne zna standardni jezik nije odr iva jer izvorni govornici znaju svoj jezik i raspolau pod svjesnim znanjem njegovih pravila: Premda ljudi kori ste ta pravila itavo vrijeme, najee ih nisu u stanju opisati kao to nisu u stanju navesti miie koje koriste kad voze bicikl (Aitchison 2001: 15). Njihovo podsvje sno znanje pravila je ak opirnije od pravila koja im nude lingvisti u gramatikama: Svaki normalni izvorni govornik ima mnogo opseniji skup pravila nego to je bilo koji lingvist dosad bio u stanju da opie, iako onaj prvi ne zna svjesno da posjeduje neku posebnu vjetinu. Nijedan lingvist nije dosad uspio napisati potpunu gra matiku sveobuhvatan saetak principa kojima se ru kovode govornici nekog jezika (ibid.: 16). Kroatisti se teko mire i sa sljedeom injenicom: Najopija gramatika pravila jezika ili nekog dijalekta nauili su izvorni govornici u djetinjstvu bez eksplicitnog poduavanja; to su pravila govorenja. Krivo je vjero vati da se glavnina jezika naui u koli: djeca u koli ue itati i pisati. Osnovna gramatika govorenogjezika ve je usvojena prije nego to krenu u kolu, tj. djeca 'znaju' glavne konvencije i sastavljaju govorene reenice prema 'ispravnim' sintaktikim pravilima (Milroy/Milroy 1999: 61). Za znanje jezika nisu presudne norme koje kroatisti pokuavaju nametnuti, nego norme proizile iz upotre3 3

Jezini purizam

63

be. U svakom jeziku je tako, npr. za razvoj gramatike njemakog standardnog jezika presudne su redovito konvencionalne norme. Pod time se misli na norme koje su proizile iz jezine upotrebe, kao nenamjerni rezultati istih radnji mnotva jezinih korisnika. Konvencionalne jezine norme mogu se shvatiti kao 'djelovanje nevidljive ruke' u smislu Kellera (1994). Korisnici jezika ne dogo varaju se eksplicitno oko jezinih normi. One nastaju kao sporedni efekti stvarnoga cilja jezinih korisnika, a to je glatka, efektivna i uspjena komunikacija (Hundt 2005:22). Do nastanka jezinih normi dolazi na isti nain kao to dolazi do nastanka utabanih preica po parku (Wein berger 2005: 21). Preice po parku nastaju ljudskom dje latnou, tako to vei broj pojedinaca gazi travu po istim mjestima. Meutim, nijedan od tih pojedinaca nije gazio travu s ciljem da nastane preica, nego s ciljem da u kon kretnoj situaciji to bre doe do odredita, skraujui sebi put. Rukovodio se u konkretnoj situaciji maksimom utede energije, i nastanak preice je nenamjeravana po sljedica ekonomije (ih lijenosti) ljudi {ibid.). Jo jedan primjer istog tipa je nastanak zastoja na ce sti (ibid.: 21-22). Auti voze jedan iza drugoga relativno ustaljenom brzinom. Iznenada jedan voza, nije bitno zbog ega, smanji brzinu svog auta. Voza iza njega e naravno takoer koiti, ali kasnei u tome djeli sekunde i ne znajui koliko e onaj ispred smanjiti brzinu, koit e zbog sigurnosti radije neto jae. Na isti nain postupit e i sljedei voza iza njega itd., pa e naposljetku deseti auto u nizu potpuno stati. Zastoj je, dakle, nenamjerava na posljedica ovjekove potrebe za sigurnou. Svim tim primjerima je zajedniko da oslikavaju po jave koje nastaju kao rezultat istih radnji veeg broja lju di, a te radnje proizlaze iz nekih opih principa kakvi su potreba za sigurnou, za utedom energije, za uspjehom u vlastitoj sredini i sl. (ibid.: 22). Veina pojedinaca ruko vodi se u konkretnoj situaciji prema istim principima,

64

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

njihova namjera ne ide dalje od zadovoljavanja aktual nog principa odreenom radnjom, ali niz jednakih radnji veeg broja pojedinaca ima i nenamjeravanu posljedicu. Norme u jeziku i promjene u jeziku takoer su nenamjeravane posljedice: Do jezinih promjena dolazi tako to niz govornika postupa prema maksimama va eim u konkretnoj situaciji, a sve one su podvrste glav ne maksime, koja glasi: govori tako da postigne to je mogue vei drutveni uspjeh (ibid.: 23). Navedeni principi jai su od nastojanja preskriptivista da 'odozgo' dirigiraju normama ili promjenama. O pokuajima jezinog diktata od poetka 90-ih godina na junoslavenskom prostoru Zybatow (2000: 22) kae da politiki djelotvorna grupa u tim dravama sprovodi novi jezini standard u dravno organiziranom obliku (sabor, ustav) u najvanijim nadregionalnim komunika cijskim podrujima (poput kolskog i obrazovnog siste ma, novina, dravne uprave, prava i dr.). Tu se pokuava takorei silom doi do cilja mijenjanja jezika na osnovi teritorijalnih i/ili socijalnih varijeteta. No, da li e to zai sta i uspjeti, treba tek priekati da se vidi jer kao to Coseriu pie: 'nijedna pogonska sila izvana bilo kakvog tipa ne moe djelovati na jezik a da ne proe kroz slobodu i inteligenciju govornika'. To znai da ni svjesna jezina politika 'odozgo' ne moe staviti izvan snage proces ne vidljive ruke [korisnika]. Jer svaki jezini proces mora proi dugaki put ostvarivanja kroz korisnike jezika, samo pomou njih moe biti realiziran i samo primjenom od strane tih korisnika moe biti priznat. Primjera za proturjenosti izmeu deklariranog jezinopolitikog ci lja i stvarnog jezinog razvoja ima dovoljno u ovom zbor niku. Preskriptivno nametanje poiva na tome da se ne prizna autoritet jezika u svom njegovom opsegu i da se na njegovo mjesto stavi ona nareivaka kontrola koja, ne znajui mnoinu i slojevitost jezinih mogunosti, doputa kao normu samo svoju vlastitu jezinu upotre-

Jezini purizam

65

bu. A ta vlastita jezina upotreba je esto samo ona koja je nareena, koja je u skladu s propisanim odredbama, to su nekritiki preuzete. Rezultat takvog ogranienog razmiljanja je uitelj kao programirani programer (Jung 1974: 5). Uslijed toga danas u hrvatskim kolama postoji pseudojezini autoritet uitelja jezika, koji ustvari manje ovisi o njihovoj jezinoj kompetenciji nego o nepromilje nom koritenju knjiga o jeziku koje esto ne vode rauna o autoritetu jezine upotrebe (ibid.: 9). Knjige kroatista pokazuju da oni ne vode rauna o jezinoj upotrebi, nego izmiljaju subjektivne norme predstavljajui ih kao oba vezne za sve. Takvo zavaravanje sebe i drugih pomou 'obmanjivanja lanim injenicama', pomou stvrdnjavanja vlastitog stajalita i autoritativnog prenoenja tog stajalita vodi u jezinu ideologiju, kad se jezino neo pravdana i kriva fiksiranja normi proglaavaju obavez nima za sve (ibid.). Time se jezinoj upotrebi namee uniformnost, to vie uniformnost se dovodi do ekstrema koji se moe zvati 'hiperstandardizacija': manija nametanja pravila na svaku toku upotrebe, na nain koji pokazuje nepoz navanje onoga stoje potrebno da se osigura uspjena ko munikacija (Cameron 1995: 47). Budui da tako name tana pravila smanjuju uspjenost komunikacije i ne mo gu se logino i lingvistiki obrazloiti, kroatistima ne preostaje nita drugo nego zahtijevati slijepu poslunost, ime nanose dodatnu tetu u Hrvatskoj jer sprovode dresiranje mozga autoritativnim naredbama o jeziku (Jung 1974: 5). Njihov navodni 'jezini odgoj' trai odba civanje razmiljanja, pa je stoga otkazivanje poslunosti na tom podruju jedini nain spreavanja zaglupljivanja koje nastaje 'jezinim odgojem' (ibid.). Preskriptivistiki pristup standardnom jeziku je u suprotnosti s tokovima u svijetu: Mattheier (1997: 2, 7-8) istie da ve od 60-ih godina razni lingvisti u svijetu govore o stalnom liberaliziranju normi standardnog je-

66

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

zika pod utjecajem govorenog jezika kao karakteristici mnogih evropskih standardnih jezika. Takoer istie da je uoeno kako ve desetljeima u raznim evropskim jezicima postoji razvojni smjer koji krutu orijentiranost standarda prema pisanom jeziku zamjenjuje orijentiranou prema govorenom jeziku. Pokuavajui nametati opeproirenoj standardnoj upotrebi, kroatisti su suprotstavljeni suvremenim ten dencijama ka raznovrsnosti i demokratizaciji u jeziku (Cameron 1995: 29). U svijetu je postalo realnost ope slabljenje normi i postmodernistika sklonost inovacija ma umjesto konzervativnosti (to u jeziku esto znai sklonost prema najire govorenom jeziku [...]) (ibid.: 28). Nasuprot tome, preskriptivistika praksa u Hrvat skoj potvruje zapaanje o opoj sklonosti ka autoritetu kod konzervativaca (ibid.: 98). Zbog te sklonosti ka au toritetu je pojam deskriptivne gramatike konzervativcima prokletstvo jer unitava vezu izmeu gramatike i autoriteta (ibid.). Izvorni govornici znaju pravila upo trebe, no kroatisti to odbijaju priznati jer ako se grama tika pravila nalaze 'unutar' izvornih govornika, a ne u nekom vanjskom autoritetu, onda je oito mnogo tee primijeniti uniformne standarde pravilnosti (ibid.). A sugestija da ne postoje apsolutni standardi ispravnosti i apsolutno vrednovanje odbojna je konzervativnom na inu razmiljanja (ibid.). Autoritet ele kroatisti osigurati i pomou uredbi iz ministarstva, premda je poznato da uredbama iz mini starstva nije u prvom redu stalo do rada na jeziku i da nemaju za cilj poboljavanje komunikacije ili uklanja nje jezinih barijera (Plmer 2000: 67). Ta posezanja za pravnim i politikim sredstvima pokazuju da jezik Hrva ta ima slab demografski, ekonomski i kulturni status. Poznato je, naime, da oni jezici koji imaju dobar demo grafski, ekonomski i kulturni status nemaju nikakvu po-

Jezini purizam trebu

67

za nekakvim pravnim ili politikim utvrivanjem s t a t u s a (Mackey 1989: 5). Spomenuto veliko bavljenje vlade jezikom, koje se oituje u stvaranju tijela za nacionalno planiranje jezika sa irokim podrujem ovlasti, prvenstveno je karakteri stino za nacije u nastajanju i nove nacije. Taj 'politiki pristup' jeziku i razvoju komunikacije u suprotnosti je s 'kultiviranim pristupom' mnogih zapadnih nacija, kod kojih se jezini problemi rjeavaju pomou raznih javnih i privatnih ustanova, a ne pomou administrativnog ok vira (Rubin/Jernudd 1971: xiv). Preskriptivno proglaavanje nepravilnima onih svoj stava koja su proirena u upotrebi slabo utjee na samu upotrebu. Tako Eispa (2005: 23) pomou niza primjera ilustrira kako svojstva koja su dva i pol stoljea pro glaavana 'nepravilnima' pojavljuju se u suvremenom standardnom njemakom, pokazujui daje preskriptivi zam na njemakom govornom podruju imao mali ili ni kakav utjecaj na jezinu upotrebu. U Elspaovoj analizi izneseni su podaci o raznim svojstvima koja imaju du gaku tradiciju u njemakoj gramatici i koja su sva pro glaavana 'nepravilnima' za vrijeme preskriptivistike djelatnosti u 18. i 19. stoljeu. Meutim, nijedno od tih svojstava nije nikad sasvim nestalo iz jezine upotrebe (ibid.: 41). Stoga na osnovi rezultata empirijskog is traivanja 'stvarnog' jezika koritenog od strane velike veine njegovih govornika i pisaca, izgleda da preskripti vistike jezine norme ponekad primjenjuje samo rela tivno mali broj korisnika tog jezika (ibid.: 42). Slab uinak preskriptivizma na jezinu upotrebu ra zumljiv je kad se ima u vidu da preskriptivni gramatiari koji postavljaju ili kodificiraju norme za standar dni ili prestini jezik esto nisu imali mnogo kontakta s 'normalnim' korisnicima jezika, i preskriptivne gramati ke i savjetnici su obino knjige koje se mogu nai na poli cama u svakoj kui, ali se rijetko uzimaju s polica i ita ju (Langer/Davies 2005: 9).

68

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Preskriptivizam nema uvid u svojstva jezika i upo trebe pa zato osim to spreava fleksibilnost u pre noenju znaenja, preskriptivna ideja ispravnosti moe biti u suprotnosti s govornikovim smislom za priklad nost jezika u razliitim situacijama i kontekstima. Nema govornika koji ne varira svoju upotrebu ovisno o situaci ji: izvorni govornik koji bi ograniio svoju upotrebu na je dan (formalni) stil djelovao bi neprirodno i udno. Svi normalni govornici posjeduju ono to se naziva komuni kacijska kompetencija (Milroy/Milroy 1999: 63). Preskriptivisti pokuavaju zabraniti varijacije proirene u upotrebi proglaavajui ih neispravnima, no analiza preskriptivnih zabrana pokazuje da se za varijacije koje se stvarno koriste ne moe tvrditi da su negramatine ni u kojem smislu (ibid.). S obzirom da u lingvistici funkcionira jezina upo treba kao jezini autoritet, preskriptivistiki kroatisti bi trebali spoznati da je jezina upotreba pravilo nad svim pravilima (Jung 1974: 17). I pomiriti se sa injeni com da jezik nije iskljuivo vlasnitvo vlada, profesora ili preskriptivnih gramatiara, i arogantno je vjerovati da jest (Milroy/Milroy 1999: 45).
3 3

POLICENTRINI STANDARDNI JEZIK

to je standardni jezik

Kao to je iz prethodnih poglavlja vidljivo, kroatisti i dru gi junoslavenski filolozi pozivaju se esto na pojam standardnog jezika, tumaei njegovo znaenje na nei spravan nain. Budui da je to jedan od kljunih pojmova u njihovoj argumentaciji a prikazuju ga tako to skrivaju njegova glavna svojstva i pripisuju mu suprotna, potreb no je pokazati kako se on u (socio)lingvistici definira. Standardni jezik je nadregionalni jezik svih slojeva drutva (Stedje 2001: 222). Nadregionalnost je njegovo osnovno svojstvo i istovremeno glavni motiv njegovog nastanka (Dane 1988:1507). Svojom nadregionalnou standardni jezik se razlikuje od dijalekata, koji su regio nalni jezici. A svojstvom da obuhvaa sve slojeve drutva standardni jezik se razlikuje od sociolekata, koji su jezici pojedinih slojeva drutva. U definicijama standardnog jezika navodi se stoga da on natkriljuje dijalekte i sociolekte (Lewandowski 1990: 1096). To drugim rijeima znai da standardni jezik ima ire podruje prostiranja od dijalekata, jer oni su ogra nieni na regije, i od sociolekata jer oni su ogranieni na grupe. Navedena svojstva nalazimo kod svakog standar dnog jezika, npr. o njemakom standardnom jeziku na vodi se da za razliku od prostornih, grupnih ili funkcio nalnih varijeteta njemakog jezika (Becker/Hundt 1998) ima najire podruje prostiranja, funkcionalno se odnosi na svakodnevnicu i neutralan je socijalno i grupno (Hundt 2005: 18).
5 5

70

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Zato je potreban standardni jezik Jasno je da izmeu jezino razliitih regija ili jezino raz liitih slojeva drutva postoje potekoe u komunikaciji: akavac s nekog otoka e se na akavskom teko spora zumjeti sa stanovnikom nekog kajkavskog sela; tokav skom seoskom stanovnitvu e biti dijelom teko razum ljiv pripadnik vieg sloja drutva koji bi se sluio jednim oblikom rusko-tokavske mjeavine. Kad se takve potekoe u komunikaciji izmeu jez ino razliitih regija i slojeva drutva ele ukloniti, dolazi do standardizacije jezika. Tada se odabire jedan jezik za nadregionalni, i regije koje ga dotad nisu govorile i sloje vi drutva za koje dotad nije bio karakteristian pristaju na njegovo koritenje. Tako su u 19. stoljeu jezino razliite kajkavska, akavska i tokavska regija odluile uzeti tokavski za nadregionalni jezik. I na teritoriju ondanje Srbije odlu eno je da se ukloni jezina raslojenost koja se sastojala u tome to su nii slojevi drutva govorili tokavski, a vii slojevi drutva pisali slavjanoserbski. Prelaskom i viih slojeva drutva na tokavski potisnuta je sociolekatska podvojenost. tokavski jezik je tako postao standardni jezik jer svojom nadregionalnou natkriljuje dijalekte i svojim obuhvaanjem svih slojeva drutva natkriljuje sociolekte. S obzirom da je tokavski ionako bio najrasprostra njeniji na teritoriju o kojem je rije, razumljivo je to je upravo on uzet za nadregionalni jezik. Kajkavski se go vorio samo u Zagrebu i njegovoj okolini, a akavski uglavnom na obali Jadranskog mora. Kod odluivanja koji jezik e postati nadregionalni, tj. standardni jezik, uzimale su se dakle u obzir izvanlingvistike okolnosti: premda su lingvistiki gledano glasovi, rijei i reenice kajkavskoga i akavskoga ravnopravne tokavskima, ni je uzet ni kajkavski ni akavski zbog izvanlingvistikih razloga, tj. zbog toga to su se govorili na mnogo manjem

Policentrini standardni jezik

71

podruju od tokavskoga. Budui da se pomou nadregionalnog jezika eljelo ekonomski, administrativno itd. povezati to vei teritorij, odabran je teritorijalno najproireniji tokavski. U tom smislu su izvanlingvistiki inioci prisutni kod standardnog jezika. Prije standardizacije nije postojala jezina zajedni ca s opsegom koji joj kroatisti pripisuju iz dananje per spektive, nego je postojalo nekoliko jezinih zajednica: kajkavska, akavska i tokavska. U 19. st. su akavska jezina zajednica i dio kajkavske jezine zajednice koji se nalazi na prostoru dananje Hrvatske prihvatili da kori ste tokavski. Potaknute prednostima nadregionalne komunikacije akavska i kajkavska jezina zajednica su postupile kao i brojne druge jezine zajednice u svijetu, a o poticaju kojim su se rukovodile Kloss (1976: 306) kae da je u mnogo sluajeva doveo do toga da su se itave jezine zajednice dobrovoljno ukljuile u narode drugih jezika, odrekavi se toga da njihov vlastiti jezik bude u upravi, novinama, kolama itd. priznat i njegovan. Uzimanjem tokavskoga za nadregionalni jezik svih slojeva drutva premoene su ne samo jezine razlike izmeu kajkavske, akavske i tokavske regije nego i jezine razlike izmeu vieg i nieg drutvenog sloja koje su postojale u ondanjoj Srbiji. Tako da se o nadregionalnoj jezinoj zajednici moe govoriti tek od druge polovine 19. stoljea, a ni tada ona nije postala hrvatska jer je obuhvatila sve one Slavene koji su se u 20. stoljeu ofor mili u hrvatsku, srpsku, bonjaku i crnogorsku naciju. Tvrdnja da je stoljeima prije 19. st. jezik franjeva ca bio standardni jezik nije tona jer, kao prvo, taj jezik nije obuhvaao kajkavsko podruje, a kao drugo, tim je zikom su pisali franjevci, to znai da se u netokavskim regijama radilo o sociolektu jer se njime sluio samo je dan sloj drutva a ne itavo stanovnitvo, npr. akavsko stanovnitvo se nije sluilo njime bez obzira na to to je neki franjevac akavac znao tokavski. Standardni jezik je postao mogu tek s uvoenjem obaveznog kolovanja

72

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

za iroke mase jer jedino obaveznim kolovanjem se mo glo obine ljude kojima je materinski akavski ili kajkav ski navesti da svi naue i nadregionalni jezik. Uzimanjem tokavskoga za standardni jezik akav ski i kajkavski su dodatno izgubili na znaaju. Ali nemo gue je uzeti jedan jezik za nadregionalni, a da samim tim inom oni jezici koji su regionalni ne izgube na znaaju. Uvijek je tako: npr. kad je za nadregionalni tj. standardni talijanski uzet toskanski, izgubili su rimski, milanski i drugi regionalni jezici na znaaju; kad je pariki jezik postao nadregionalni francuski, marginali zirani su valonski, normanski, burgundijski i drugi re gionalni jezici. I kad je tokavski uzet za nadregionalni jezik, to je automatski znailo da kajkavski i akavski gube na znaaju. Jednako kao i slavjanoserbski pa su se zato pristalice slavjanoserbskog u Srbiji na elu s pravo slavnom crkvom borile protiv tokavskoga i njegovog za govornika Vuka Karadia. Dakle, uzimanje jednog jezi ka za nadregionalni, tj. standardni, uvijek znai potiski vanje regionalnih jezika. Usprkos tome, svuda imamo nadregionalne jezike jer su prednosti nadregionalne ko munikacije oito toliko velike da se isplati usvajanje jed nog zajednikog jezika. Jezik koji postaje nadregionalni dobiva status stan dardnog jezika, a regionalni jezici na teritoriju koji op sluuje taj standardni jezik dobivaju status dijalekata. Time to su se u 19. stoljeu zagrebaki filolozi samoini cijativno odluili za tokavski, iako se tokavski nije go vorio u Zagrebu i njegovoj najblioj okolini, uinili su odluujui i daleko najvei korak na planu koji dananji kroatisti proglaavaju jezinim unitarizmom. Stoga, zanimljivo je s tim u vezi napomenuti da su ujed naavanje inicirali i u poetku na njemu puno vie od Srba insistirali Hrvati (Pranjkovi 1997: 51). Tekstovi zagrebakih filologa u 19. st. svjedoe daje njihov odabir tokavtine iskaz uvjerenja daje tokavtina najprihvat ljivija za standardni jezik na cijelom junoslavenskom

Policentrini standardni jezik

73

teritoriju, od Slovenije do Bugarske, zacijelo i zbog toga to se na njoj zasnivaju (ako zanemarimo ostatke akav ske literature) sve knjievne koine osim slovenske i kaj kavske 'horvatske' (kiljan 2002: 268). Taj stav o po godnosti tokavtine za standardni jezik itavog juno slavenskog prostora vidljiv je i u gramatici Vjekoslava Babukia iz 1836., gdje Babuki elei da njegova tokav ska gramatika bude prihvaena na to veem teritoriju kae u poglavlju o fonologiji i fonetici sljedee: Mi Iliri (Serblji, Horvati, Slavonci, Bosanci, Cernogorci, Herce govci, Dalmatinci, Dubrovani, Bugari, Istrianci, Stajerci, Krajnci i Koruci) imademo 29. glasov,... (iz kiljan 2002: 268). irenje standardnog jezika u svim regijama i slojevi ma drutva, njegova implementacija, omogueni su time sto je prije vie od sto godina uvedeno da je on obavezan u kolama. Da bi se standardni jezik lake uio, nastajala su kodificirajua djela (gramatike, rjenici, pravopisi) koja su opisivala njegove upotrebne norme. Kodifikacija, dakle, nije izmiljanje i nametanje normi, kako tvrde kroatisti, nego u normalnom sluaju je kodificiranje jezinih normi zapisivanje zbroja onoga to je ve pri hvaeno (Hundt 2005: 22). Koritenje standardnog jezika u najraznovrsnijim podrujima drutvenog ivota, npr. u znanosti, novin stvu, administraciji, knjievnosti, svakodnevnoj komu nikaciji itd., pokazuje da je on naspram dijalekata i socio lekata polivalentan i poli funkcionalan. Znaenje tih ter mina dodatno emo objasniti analizirajui usput jednu estu tvrdnju kroatista. Naime, veina kroatista tvrdi da razgovorni jezik nije dio standardnog jezika. Pritom su svjesni da je razgovorni jezik jezik kojim se sluimo za neposredno sporazumijevanje u svakidanjim ivotnim prilikama: kod kue, na ulici, na trnici, u razgovoru s lanovima obitelji, s roacima, prijateljima i znancima (Samardija 2006:19-20). Ve iz tog citata se vidi da pre ko 90% naeg sluenja jezikom otpada na razgovorni je-

74

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

zik. Takoer se vidi da standardni jezik bez razgovorno ga ne bi mogao sluiti za neposredno sporazumijevanje u svakidanjem ivotu. Kakav bi to onda bio standardni je zik ako ne moe opsluivati najznaajnije podruje ljud ske komunikacije? Bio bi u tolikoj mjeri defektan da ne bi ispunjavao polivalentnost i polifunkcionalnost, a one su bitna svojstva standardnih jezika. Polivalentnost se sastoji u tome da standardni jezik opsluuje sve sfere drutvenog ivota, meu kojima je sfera neposrednog sporazumijevanja u svakidanjim ivotnim prilikama ak najhitnija. Polifunkcionalnost se sastoji u tome daje standardni jezik raslojen na funkcionalne stilove, a me u njima se uz znanstveni, novinski, administrativni i knjievni, nalazi i razgovorni stil. Kao i svaki drugi fun kcionalni stil standardnog jezika, tako i razgovorni ima svoje karakteristike, a jedna od njih je da se na leksikom planu ubacuju argonizmi, dijalektizmi, uveanice, umanjenice itd. No, kao i svaki drugi stil, tako se i razgovorni sastoji najveim dijelom od elemenata zajednikih svim stilovima, koji pokazuju da se radi o jednom te istom jezi ku. U dijelovima kajkavske ili akavske regije se razgo vori moda odvijaju na kajkavskom ili akavskom dija lektu, ali time se ne porie da odvojeno od toga postoji i razgovorni stil standardnog jezika.

Kontinuum dijalekata Sto se tie dijalekata, za njih junoslavenski filolozi kori ste pojam srednjojunoslavenski dijasistem, kojim oz naavaju kontinuum dijalekata od hrvatsko-slovenske do srpsko-bugarske granice. No, to nije u skladu s poda cima iz lingvistike enciklopedije. Ona pokazuje (Crystal 1998: 25) da je kod dijalektalnih kontinuuma tono utvren i njihov broj i njihove granice, te da ih stoga filo lozi ne mogu proizvoljno ucrtavati kako poele. U Evropi ima pet dijalektalnih kontinuuma: zapadnoromanski,
2

Policentrini standardni jezik

75

skandinavski, sjevernoslavenski, zapadnogermanski, ju noslavenski. Junoslavenski dijalektalni kontinuum ne zavrava na hrvatsko-slovenskoj i srpsko-bugarskoj granici, nego uslijed pretapanja dijalekata obuhvaa i itavo slovensko, makedonsko i bugarsko podruje. Dru gim rijeima, jezino-strukturno nije mogue razgra niiti to tzv. srednjojunoslavensko podruje niti na sje verozapadu (kajkavsko-slovenski pored kajkavskohr vatskog) niti na jugoistoku (s obzirom na torlako dijalekatsko podruje) (Grschel 2009: 83). Kad netko is kljuuje slovensko, makedonsko i bugarsko podruje, kao npr. kroatisti, onda vie nije rije o dijasistemu ili kontinuumu dijalekata, nego jedino o nekim dijalekti ma. Zato Brozoviev koncept dijasistema, na koji se na kon 1991. esto pozivaju hrvatski i bonjaki jezikoslov ci, s njegovim pokuajem da jednako pokrije strukturne i genealoke aspekte mora se od samog poetka ocijeniti kao nekonzistentan, pa ga stoga ne treba uope upo trebljavati (ibid.: 82). S obzirom da kompletno junoslavensko podruje predstavlja jedan kontinuum dijalekata (Hetzer 1993: 33; Friedman 1999: 8; Alexander 2000: 4; Kristophson 2000:180), nije lingvistiki zasnovano npr. kajkavski di jalekt promatrati unutar nekakvog dijasistema iz kojeg se iskljuuje slovensko podruje, kad je kajkavski sliniji dijalektima u Sloveniji nego drugim dijalektima (Osolnik 1993: 406; Brozovi takoer napominje daje kajkav ski slian slovenskom jeziku 1988: 3, 91). U vezi s tim moemo navesti rijei slovenskog filologa Vladimira Osolnika (1993: 406), koji kritizirajui opis kajkavskog dijalekta u Gramatici hrvatskoga jezika Teak/Babi ( 1992) opravdano primjeuje:
7

Tu bi kot lovek s slovenino kot materinino na podlagi stareje in ive govorne prakse ter normiranega slovenskega knjinega jezika lahko natel tevilne primere, ki bi ovrgli ali vsaj mono omajali hrvakost tega nareja. Za ponazoritev se bom tu zadral le pri natevanju znailnosti kajkavske leksike. Avtorja natevata kajkavske (stare in sedanje slovenske) besede

76

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

gdo, kteri, ki, lonek, travica in trdita: 'Kajkavsko narjeje ima dosta starijih rijei koje se u drugim naim narjejima nisu sauvale'. Verjetno gre za ugotovitev o obstoju jezikovih oblik 'koje se u drugim hrvatskim narjejima nisu sauvale'. Omemba, da so ive in 'ohranjene' v slovenini, ne bi bila neumestna.

Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci imaju zajedniki standardni jezik (tokavski), a ne dijalekte jer kajkavski i akavski nisu dijalekti Srba, Bonjaka i Crnogoraca. Razlika izmeu standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori je daleko manja od razlike izmeu dija lekata unutar Hrvatske. To ne iznenauje ako se ima u vidu da kod dijalektalnih kontinuuma govornici s jednog kraja dijalektalnog kontinuuma po pravilu ne razumiju govornike s drugog kraja dijalektalnog kontinuuma. A govornici standardnog jezika se razumiju i kad dolaze sa suprotnih rubova podruja na kojem se prostire taj stan dardni jezik. Kao to je ve reeno, do standardizacije je zika je i dolo zato da mogunost sporazumijevanja ne ostane ograniena na jednu regiju ili sloj drutva, nego da postane nadregionalna i obuhvati sve slojeve drutva. Budui da je osnovna razlika izmeu standardnog jezika i dijalekta u tome to je standardni jezik naspram dija lekta nadregionalan, logino je to je i mogunost spora zumijevanja na standardnom jeziku nadregionalna, a na dijalektu regionalna. U Evropi je na podruju svakog dijalektalnog konti nuuma nastalo nekoliko standardnih jezika. Da bi unu tar jednog dijalektalnog kontinuuma nastali razliiti standardni jezici, neophodno je da se uzmu razliiti dija lekti za standard (Cooper 1989: 139). A to kod standar dnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori nije bio sluaj jer je uzeta tokavica za standardni jezik. Tako je nastao jedan standardni jezik s nekoliko nacionalno raz liitih centara policentrini standardni jezik. U svim primjerima kad je na istom dijalektu zasnovan standar dni jezik u razliitim nacijama, i kad unutar njega posto je prepoznatljive nacionalne specifinosti, radi se o poli centrinom standardnom jeziku (Stewart 1968), tj. dvje-

Policentrini standardni jezik

77

ma varijantama istog standardnog jezika kakav je srpskohrvatski, moldavski i rumunjski, portugalski u Bra zilu i u Portugalu. Nasuprot tim primjerima, parovi po put ekog i slovakog, bugarskog i makedonskog, dan skog i vedskog predstavljaju sluajeve knjievnih stan darda baziranih na razliitim dijalektima (Cooper 1989: 139).

Definicija policentrinog jezika U lingvistikim leksikonima se policentrini ili pluricentrini standardni jezik definira kao jezik s nekoliko na cionalnih standardnih varijanata, koje se dodue u poje dinim tokama meusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati zasebne jezike, npr. engleski (britanski, ameriki, australijski itd. standardni engle ski), njemaki (njemaki, austrijski, vicarski standar dni njemaki), portugalski (portugalski, brazilski stan dardni portugalski) (Glck 2000: 535). Iz definicije se vidi daje svaki policentrini jezik standardan, da su nje gove varijante standardne, da su vezane za nacije i da izmeu varijanata postoje razlike ali ne tolike da bi se moglo govoriti o razliitim jezicima. Navest emo definiciju iz jo jednog leksikona: Pluricentrini jezik. Jezik s vie nacionalnih 'centara', koji izgrauju razliite standardne varijante: te (prvenstve no) leksike i fonetsko-fonoloke razlike su dodue jasno izraene, ali ne opravdavaju da se govori o razliitim jezi cima. Primjeri su nacionalno razliiti oblici engleskog ili njemakog (njemaki naspram austrijski naspram vi carski standardni njemaki jezik) (Bumann 2002: 521-522). U ovoj definiciji je dodatno vidljivo da nacije ine kodificirajue centre i da su razlike izmeu varija nata najvee na planu rjenikog blaga i izgovora. U predgovoru zbornika o policentrinim jezicima (Clyne 1992: 1-2) navedeno je i daje za policentrini je2 3

78

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

zik karakteristino da se govori u nekoliko drava. Po tom svojstvu je standardni jezik Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca naspram brojnih drugih policentrinih jezi ka bio donedavno jedini s varijantama unutar iste drave (Ammon 1995: 46). inom nastanka razliitih drava postao je i po tom svojstvu tipian policentrini jezik. Kao to je ve spomenuto, policentrinost nekog standardnog jezika nije neto neobino, naprotiv: i njenica da i jako normirani jezici imaju razliite standar dizacije vie je normalno stanje nego iznimka. Skoro svi vei evropski i mnogi neevropski jezici razvili su policen trine standarde (Blum 2002: 124). Zato se u lingvistici standardni jezici i klasificiraju s obzirom na to imaju li jedan jedinstveni tj. ujednaeni standard bez varijanata pa se radi o monocentrinom standardnom jeziku kakav je slovenski ili maarski, ili imaju standardizirane vari jante vezane za nacije pa se radi o policentrinom stan dardnom jeziku kakav je engleski, njemaki, srpskohrvatski (Dane 1988: 1507). U zborniku o policen trinim jezicima vidi se da meu njima ima i velikih i srednjih i manjih jezika (Clyne 1992): npr. armenski je meu manjima jer ima 6 mil. govornika, malajski je meu srednjima jer ima 19 mil. govornika, a i svi svjetski jezici su policentrini. Usput reeno, u navedenom zbor niku je i srpskohrvatski opisan kao policentrini jezik, a opisao gaje kao takvog Dalibor Brozovi.

Razlike izmeu varijanata policentrinog jezika Policentrinost je relativno esta pojava jer jezici koji ma govori nekoliko nacija daju u toku vremena nacional ne jezine varijante, prvenstveno na fonetskoj i leksikoj razini, dijelom i na gramatikoj, ali one ne ugroavaju meusobnu razumljivost (Mattusch 1999: 74). I o srpskohrvatskom je ve odranije uoeno da se unutar sebe ne razlikuje vie nego ameriki engleski od britanskog

Policentrini standardni jezik

79

engleskog (Lemberg 1964 I: 155). Do danas razlike izmeu hrvatske, srpske, bonjake i crnogorske vari jante nisu vee od razlika izmeu varijanti drugih poli centrinih jezika (Blum 2002: 134). Thomas (2003: 314) navodi da su ak manje od razlika izmeu varijanti stan dardnog engleskog u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Ame rikim Dravama, Australiji i Kanadi, izmeu varijanata standardnog panjolskog u panjolskoj i Latinskoj Ame rici, portugalskog u Portugalu i Brazilu, francuskog u Francuskoj, Belgiji, Kanadi i Africi, njemakog u Nje makoj i u Austriji. I drugi lingvisti zakljuuju isto, npr. McLennan (1996: 107) istie da su manje od razlika izmeu kanadske i drugih varijanata engleskog jezika, Pohl (1996: 219) da su manje od razlika izmeu nje make i austrijske varijante njemakog jezika, Grschel (2003: 180-181) da su na svim sistemskim razinama manje od razlika izmeu 'holandske' (sjevernonizozemske) i 'flamanske' (junonizozemske) varijante nizozem skog jezika. [...] ak su i strukturne razlike izmeu jezika bijelaca i jezika crnaca u velikim gradovima na sjeveru Amerike a oba jezina oblika su samo podvarijante va rijante amerikog engleskog vee od onih izmeu hrvatskog, bosanskog/bonjakog i srpskog. Uslijed takve svoje neznatnosti, razlike izmeu standardnih varijanti srpskohrvatskog jezika ne samo da ne oteavaju komu nikaciju (Coulmas 1996: 96), nego meusobna razum ljivost izmeu tih varijanti ak nadmauje onu izmeu standardnih varijanata engleskog, francuskog, njema kog ih panjolskog (Thomas 2003: 325). Govornici standardnog jezika iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore se meusobno daleko bolje razumiju nego unutar same Hrvatske govornici razliitih dijaleka ta: kajkavskog i akavskog (ibid.: 314). Kajkavci i akavci se meusobno vrlo teko mogu razumjeti, a katkada im je meusobna komunikacija sasvim onemoguena: govornik kajkavskog iz nekog sela u Hrvatskom zagorju prepoznat e tek pokoju rije govora ovjeka s Visa ili iz

80

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

manjeg istarskog naselja (kiljan 2002: 12). To je u skladu sa zapaanjem da su razlike u rjenikom blagu na dijalektalnoj razini unutar Hrvatske ili unutar Srbije znatno vee nego izmeu zapadne i istone varijante srpskohrvatskog standardnog jezika (Grschel 2009: 50). ak i Stjepan Babi (2004: 23) smatra injenicom da su akavsko i kajkavsko narjeje pa ak i govori u jed nom narjeju opisno mjereno razliitiji od hrvatskoga i srpskoga standardnoga jezika. Zato kad osoba iz Hrvat ske i osoba iz Srbije komuniciraju na standardnom jezi ku, meusobna razumljivost ini suvinim i prevoe nje. Dok postoji prevoenje s akavskog hrvatskog na tokavski hrvatski (Thomas 2003: 315). Sve to znai da iako izmeu standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori postoje razlike, njihov udio je malen naspram svega onoga to je jednako u stan dardnom jeziku tih zemalja. Osim toga, radi se o sistem ski nebitnim razlikama jer one ne ometaju sporazumije vanje. Zbog svega toga ne moe se govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentrinog standardnog jezika (M0rk 2008: 295). Takva naa situacija potvruje Ammonovo (1995: 31) zapaanje da jezino ili kulturno zajednitvo nekog stanovnitva moe biti vee s onim grupama s ko jima nije nacionalno spojen, nego jezina ili kulturna po dudarnost s onim grupama s kojima ini jednu naciju. Standardni jezik Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogora ca se zato navodi s drugim jezicima takvog tipa kao poli centrian standardni jezik (hindski-urdski, srpskohrvatski) (Blum 2002: 8). Npr. nacionalne varijante hindustanskog jezika, hindska i urdska, pokazuju niz para lela s varijantama srpskohrvatskog jezika jer i tamo se radi o susjednim dravama, Indiji i Pakistanu, o raz liitim religijama, hinduizmu i islamu, o razliitim pi smima, devanagari i arapskom, no i te dvije varijante se, meutim, razlikuju vie nego srpski, bonjaki i hr vatski meusobno (Thomas 2003: 318). Navedeni citat

Policentrini standardni jezik 81

se jo bolje moe razumjeti ako se zna koliko su minorne razlike izmeu hindske i urdske varijante: Budui da su urdski i hindski standardnojezine varijante jedne te iste dijalektalne osnove, formalne razlike su sitne (Glck 2000: 275). U detaljnoj usporedbi koju prua Blum (2002: 125) nalazi se i napomena o koritenju dvaju razliitih pisama kod hindustanskog i kod srpskohrvatskog: optiki va na upotreba razliitih pisama nema utjecaja na jezini sistem. Gramatika i izgovor standardnih oblika su u oba sluaja skoro identini. Naravno da razlika u pismu ne znai da se radi o razliitim jezicima jer npr. ruski tekst ostaje tekst na ruskom jeziku i ako se s irilice prebaci na latinicu. Prebacivanje s jednog pisma na drugo nije pre voenje, nego samo tranliteriranje. Usprkos pokuajima razjednaavanja varijanti unu tar hindustanskog i unutar srpskohrvatskog jezika, ve a odstupanja postoje u najboljem sluaju na planu leksi ka. Razlika izmeu hindskog i urdskog je tu najvea [...] Istina, razlike izmeu srpskog i hrvatskog su i na tim po drujima leksika manje nego kod hindskog-urdskog. Ja sno religijski motiviran izbor opcija u leksiku hindskog i urdskog nema kod srpskog i hrvatskog pravog ekviva lenta (ibid.: 125-126). Naime, o hrvatskoj varijanti se ni u kojem sluaju ne moe rei daje 'katolikija' ili 'latinskija' od srpske (ibid.: 126). Osim toga, ba interna cionalizmi (najee latinskog porijekla) smatraju se u hrvatskom 'srbizmima' (ibid.). Citirana Blumova za paanja ujedno pokazuju koliko je neutemeljena tvrdnja Peti-Stanti (2008: 83) da Hrvati i Srbi zbog razliite re ligijske pripadnosti govore razliitim standardnim jezici ma. Za razliku od usporedbi s hindustanskim, uspored be s ekim naspram slovakog odnosno s njemakim na spram nizozemskog, kakve se pojavljuju na internetskoj stranici Matice hrvatske, bez ikakve sumnje su pretjera ne. Hrvatski, bosanski i srpski bi svakako bilo bolje
2

82

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

usporediti s tri jezine varijante njemakog u Nje makoj, Austriji i vicarskoj (Vlkl 1999: 329). (Spome nuti tekst Matice hrvatske objavljen je i u Jeziku 43/5, 1996, str. 164-166 pod naslovom Promemorija o hrvat skom jeziku.) Kod varijanata njemakogjezika primje ri pokazuju da se nacionalne specifinosti mogu posebno lako nai u rjenikom blagu; meutim, ima ih i na dru gim jezinim razinama i u gramatici. [...] Budui da stoga Njemaka, Austrija i vicarska imaju svoje vlastite na cionalne varijante [...], radi se o nacionalnim centrima njemakogjezika (Ammon 1996: 158-159). Usporeujui hrvatsku i srpsku varijantu Pohl (1998: 11) kae: takve razlike pojavljuju se na svakom veem jezinom podruju, npr. izmeu britanskog engle skog railway, lorry i amerikog railroad, truck, sjevernonjemakog Treppe, Quark, Junge i junonjemakog odnosno austrijskog Stiege, Topfen, Knabe/Bub, doseu i u podruje morfologije (npr. mnoina poput Jungs, M dels, odstupanja u gramatikom rodu, npr. derIdas Pol ster, der Spitz/die Spitze itd.), doseu i u podruje tvorbe rijei (npr. Zugfhrer vs. Zugsfhrer, Schweine-IRinderbraten vs. Schweins-IRindsbraten), i u rubne dijelove gramatike (npr. ich habelbin gesessen!gestanden itd., die Wagen/- Wgen, gehautlgehauen itd.), a razlike u izgo voru da i ne spominjem. Razlike u izgovoru u naem sluaju je to ekavi ca/ijekavica, pomou koje laici utvruju je li neto srpska ili hrvatska varijanta uope se kod varijanata nje makog i engleskog jezika ne prenose u pisani tekst. Nai me, pravopisi njemakog i engleskog ne ravnaju se pre ma izgovoru, dok se pravopis u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori ravna prema izgovoru, to je jo jedno zajed niko svojstvo kodificiranja standardnog jezika nabroja nih zemalja. Kad bi se pravopis njemakogjezika ravnao prema izgovoru, razlike izmeu pisanih tekstova austrij ske varijante naspram njemake bile bi brojnije od razli ka izmeu pisanih tekstova srpskohrvatskih varijanata.

Policentrini standardni jezik

83

Iako se pravopis engleskog ili njemakog ne ravna prema izgovoru, to ne znai da uope nema pravopisnih razlika izmeu varijanti tih jezika i da nije mogue na osnovi pravopisa utvrditi iz koje varijante potjee neki pisani tekst: npr. za ameriku varijantu je karakteri stino pisanje color, center, gray, theater, standardize, traveling, to nije pravilno u Velikoj Britaniji (Mattusch 1999: 75); za austrijsku varijantu naspram njemake ka rakteristino je npr. Alchemie, Kcken, Schleue (Grzega 1997: 151); u vicarskoj varijanti npr. uope se ne ko risti njemako slovo itd. Koliina pravopisnih razlika izmeu varijanata njemakog znatno je oscilirala zad njih stotinjak godina: Austrija je na kraju 19. st. imala razliit pravopis naspram Njemake pa ga je poetkom 20. st. ujednaavala s njemakim, izmeu dva svjetska rata su se pravopisne razlike ponovo poveale itd. (Ammon 1995: 122). U obim razlika izmeu austrijske i njemake varijan te hrvatski itatelj se moe uvjeriti ako proita npr. tekst o razlikama u izgovoru (Lipoid 1988: 31-54), o morfo lokim i tvorbenim razlikama (Tatzreiter 1988: 71-98), o razlikama na razini rijei, skupina rijei, frazeologizama i dr. (Ebner 1988: 99-187). Zato se i po govoru i po pravopisu prepoznaje da li se radi o austrijskoj ili o nje makoj varijanti, kao to se prepoznaje je li rije o ame rikoj ili o britanskoj, o hrvatskoj ili o srpskoj varijanti. No, usprkos razlikama karakteristino je za varijan te da su te posebnosti prvenstveno ograniene na rjeniko blago i njegovo znaenje te da su naspram zajed nike jezine osnove s rijeima, glasovima, oblicima, zna enjima i izgradnjom reenice ipak brojano toliko male da se i nadalje radi samo o jednom jeziku, koji ima svoje varijante vezane za drave (Wiesinger 1988: 10). To se oituje u uzajamnoj razumljivosti pa zato npr. austrijski nije zaseban jezik (ibid.: 27-28). Svoj pregled dijela razlika izmeu standardne au strijske i njemake varijante Wiesinger (1988: 27) za-

84

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

kljuuje sljedeim rijeima: Sve te i jo razne druge po jave na podruju izgovora, oblika, tvorbe rijei, tvorbe reenice i na podruju rjenikog blaga oblikuju austrij ski njemaki. One mu unutar razliitih oblika njema kog jezika dodue daju posebna obiljeja, ali ne stvaraju novi, vlastiti jezini sistem. Zato u procesu jezinog spo razumijevanja s pripadnicima njemake jezine zajedni ce iz najrazliitijih dijelova njemakog govornog podru ja ne nastupaju nikakve potekoe u vezi s izgovornim, formalnim i sintaktikim posebnostima austrijskog nje makog dok god se komunikacija odvija na standardnom ili razgovornom jeziku, a ne na dijalektu, jer se radi samo o minimalnim odstupanjima. Uslijed toga se smatra da jezinopolitiki usmjerena inicijativa u korist nekakve konkurencije standardnom njemakom posve bi propala u centru Austrije (Goebl 2002: 54). Jer kad bi austrijski bio zaseban jezik, onda bi trebalo imati i dvojezini rjenik Austrijski njema ki, to ne samo ozbiljni lingvisti nego praktino i svi lai ci koji o tome razmisle smatraju otuenim od stvarnosti (Scheuringer 1996: 152). Zapaeno je da i kod standardnog jezika Hrvata i Srba nije mogu dvojezini rjenik: Iz takve meusobne razumljivosti proizlazi praktina nemogunost pravlje nja dvojezinih rjenika pa ih zamjenjuju kao nadomje stak 'razlikovni rjenici' s mnotvom greaka (Thomas 2003: 314). Obilje greaka u razlikovnim rjenicima na staje zato to se silom ele neke rijei proglasiti nacional nim posebnostima. Ammon (1995: 203) podsjea openi to na opasnost kod jezinih varijanti da se izmiljaju na cionalne posebnosti koje u stvarnosti to nisu. Imenujui Srbe i Hrvate Joseph (1987: 72) takoer zapaa da kad se relativno homogene jezine zajednice politiki rascijepe [...], oni koji su odgovorni za standardi zaciju esto ideologiziraju bilo kakvu minimalnu razliku da ih razdvaja kako bi stvorili iluziju vee jezine udalje nosti. S takvim ciljem hrvatski autori katkad izdano

Policentrini standardni jezik

85

oznaavaju kao navodne 'srbizme' arhaine ili regional ne lekseme, dok kao 'hrvatske' predstavljaju one ekviva lente koji se koriste i u Srbiji. [...] ak ni umjereniji lin gvisti nisu otporni protiv iskuenja da po svaku cijenu vide razlike tamo gdje ih nema: tako Ivo Pranjkovi kri vo navodi 'hrvatski' za rije maramica i uzima kao ekvi valent 'srpski' marame, premda se maramica koristi i u Srbiji, ili, opet, razlikuje mjesto naglaska u hrvatskom i srpskom zaelimo i ovjeka: naglasak je na 1. slogu (a ne na 2.) i u suvremenom srpskom standardu i u hrvatskom [...]. Bila bi potrebna itava knjiga za navoenje greaka u tim listama 'razlika' (Thomas 2003: 314-315). U vezi s razlikama u rjenikom blagu Ammon (1996:170,173-174) istie kako rijei koje se prepoznaju da su iz druge varijante, ali se razumiju, nisu bitne za razlikovnost varijante. Takva rije je npr. Sahne iz nje make varijante, koja je u Austriji i vicarskoj markira na i prepoznatljiva kao njemaka varijanta a ne austrij ska ili vicarska, no razumiju je i Austrijanci i vicarci. Ammon zakljuuje da prvenstveno one rijei koje su u jednoj varijanti sasvim uobiajene, a u drugoj potpuno nepoznate treba uzimati u obzir kad se opisuje nacional na varijanta jer takve rijei najvie doprinose njenoj razlikovnosti. Primijenjeno na srpskohrvatsku jezinu si tuaciju, to znai da je razlikovnost njenih varijanata vrlo mala jer malo je rijei koje su u jednoj varijanti sasvim uobiajene, a u drugoj potpuno nepoznate. Kroatisti i drugi junoslavenski filolozi smatraju da ako postoje neke jezine razlike, automatski se radi o ne koliko razliitih standardnih jezika (v. npr. Tafra/Koutar 2008: 201). Meutim, nije dovoljno konstatirati da razlike postoje, nego je potrebno pogledati i kolika je koliina tih razlika, koliki je njihov udio naspram svega onoga to je jednako u jeziku. Treba pogledati i jesu li te razlike sistemski vane, jesu li takve da ometaju me usobnu razumljivost, spreavaju li sporazumijevanje. Izmeu standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i

86

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Crnoj Gori postoje razlike, ali njihov udio je malen na spram svega onoga to je jednako u standardnom jeziku tih zemalja. Zato i u onim situacijama kada se isti tekst prebacuje iz jedne varijante u drugu nije rije o pre voenju nego o adaptiranju (Mork 2008: 297-299). Na dalje, radi se o sistemski nevanim razlikama, koje ne ometaju bitno meusobnu razumljivost, ne spreavaju sporazumijevanje. Zbog svega toga ne moe se govoriti o razliitim standardnim jezicima, nego o standardnim va rijantama jednog te istog standardnog jezika. Podjedna ka situacija je i unutar drugih jezika s varijantama: izmeu varijanata ima razlika, ali one ne spreavaju spo razumijevanje pa nije potrebno prevoenje, npr. u EU ne postoje zasebne redakcije tekstova i prevoenja za britanski engleski i irski engleski ili za sjevernonizozemski i junonizozemski [...] iako i u tim sluajevima postoje leksike razlike (Grschel 2009: 358). Postojanje razlika, dakle, ne iskljuuje da se radi o zajednikom jeziku: razlike postoje i na razini zajed nikog jezika (koji je 'nadregionalan' ili 'naddijalektalan'), to je npr. sluaj kod engleskog, panjolskog i por tugalskog u Evropi i Americi (Coseriu 1992: 281). Isti autor govori o unutarjezinoj varijantnosti i na primjeru razliite austrijske i vicarske norme njemakog jezika, i nastavlja: Jo znatno vea je unutarnja razliitost iz meu egzemplarnog [=standardnog] engleskog u Engle skoj, Sjedinjenim Amerikim Dravama i drugim dr avama engleskog jezika ili izmeu egzemplarnog pa njolskog u panjolskoj i Latinskoj Americi. Za niz inje nica postoji u tim jezicima odreen regionalni oblik eg zemplarnog jezika (Coseriu 1988: 144). Komentirajui panjolski jezik Coseriu (1988: 145) istie: U ovom sluaju razlike izmeu varijeteta egzemplarnog jezika nisu male. One se odnose ne samo na rjeniko blago, nego i na fonoloki sistem, i dijelom na gramatiku. Usprkos tim razlikama sporazumijevanje je, naravno, bez problema mogue. Coseriu time jasno kae da mu je

Policentrini standardni jezik

87

za pripadnost razliitih varijeteta istom jeziku sporazu mijevanje bitan kriterij, a ono je i u naem sluaju bez problema mogue. Lingvisti znaju da npr. kod varijanata engleskog jezi ka postoje bitne regionalne razlike izmeu Velike Bri tanije, Sjedinjenih Amerikih Drava, Kanade, Australi je, June Afrike, [...] i drugih dijelova engleskog govor nog podruja (Crystal 2003: 431). A ipak se, kao sto je u citatu reeno, radi o jednom, engleskom jeziku. Odavno je poznato da postojanje razlika ne znai da je rije o ne koliko jezika, nego je presudan omjer razlika naspram istoga u jeziku i jesu li razlike sistemski relevantne da ugroavaju sporazumijevanje: npr. ve 1952. Heinz Kloss (str. 19) govori o razlikama izmeu varijanti engle skog, panjolskog i njemakog jezika, konstatira i da su razlike izmeu varijanata engleskog jezika vee od razli ka izmeu varijanti njemakog jezika, pa da ipak nitko ne pomilja ni varijante engleskog ni varijante njema kog i panjolskog nazvati posebnim jezicima. Uvijek iz nova se moe proitati kod raznih autora da nitko nee ozbiljno tvrditi da su varijante engleskog ili njemakog zasebni jezici, v. npr. Wiesinger (1988: 11). Izmeu varijanata engleskog jezika su npr. razlike u izgovoru mnogo vee nego razlika u izgovoru ije/e iz meu varijanata srpskohrvatskog jezika, tolike su da do vode do nesporazuma: ak i izmeu australijskog i no vozelandskog engleskog dolazi do nesporazuma zbog vokalskih razlika (novozelandsko desk se krivo shvaa kao australijsko disk) (Clyne 2001: 289). U Australiji se na spram Velike Britanije u govoru vie reducira, pa pitanje Did you go to the party? zvui u Australiji Jergoda the party ?, pitanje What is your problem ? zvui Woss jer pro blem? (Mattusch 1999: 75). Vokabular varijanata engle skog jezika takoer se razlikuje, npr. u Americi elevator umjesto britanskog lift; restroom umjesto toilet; fall um jesto autumn; cookie umjesto biscuit; gas umjesto petrol; candies umjesto sweets; can umjesto tin; to call (up) um-

88

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

jesto to ring (up). U Americi su nastala i skraivanja po put gonna umjesto going to, wanna umjesto want to (ibid.). I pravopis se razlikuje, npr. Amerika/Britanija: -sel-ce (defense/defence), -erl-re (centerI centre), -orl-our (honor/honour) (Clyne 2001: 289). U morfologiji se za izraavanje prolosti daje u Americi prednost oblicima burned, dreamed, a u Britaniji oblicima burnt, dreamt. U Americi se esto ne koristi prilog it's really good, nego it's real good. U sintaksi se takoer razlikuju, npr. u Americi se koristi do zajedno s have u pitanjima, stavlja se would uz glagol koji dolazi zajedno s wish, pa reenice u Americi glase Do you have a pencil?, I wish I would have done it, a u Britaniji Have you got a pencil ?, I wish I had done it (Mattusch 1999: 75). Razlike poput gore nabrojanih postoje u svim poli centrinim jezicima, npr. autobus se u panjolskoj kae autobus, a u meksikoj varijanti panjolskog kae se ca mion; klip kukuruza je u panjolskoj mazorca de maiz a u Meksiku elote; puran je u panjolskoj pavo a u Meksi ku guajolote (ibid.). Budui da razlike kakve postoje meu varijantama srpskohrvatskog jezika postoje u svim policentrinim je zicima, lingvist usporeuje razlike izmeu britanskog i amerikog engleskog s onima izmeu srpske i hrvatske varijante kako bi opisao odnos izmeu ovih zadnjih (Sofos 1996: 277). Na pitanje da li su varijacije unutar srpskohrvatskog dovoljne da se govori o etiri standar dna jezika Kristophson (2000: 179) odgovara: ne, jer prvenstveno variraju rijei uzvienog kulturnog rjenikog blaga i administrativnog jezika. Grschel (2009: 49) takoer konstatira da principijelno ne smije biti precijenjena realna dimenzija razlika u leksikonu izmeu standardnog jezika u Hrvatskoj i u Srbiji. Neovi sno o nastanku novih junoslavenskih drava Srbi i Hrvati govore isti jezik, i to su zaista znanstveno utvrdive injenice (Hbner 1994: 30; slino v. i Sundha ussen 1993: 53; Konrad 1994: 31). I u Bosni i Hercegovi-

Policentrini standardni jezik

89

ni Srbi, Hrvati i Muslimani svi govore srpskohrvatski (Coulmas 1993/1994: 38). S obzirom da sadanji odnos identinosti i razlika u jeziku ne navodi objektivnog promatraa na zakljuak da se radi o etiri jezika, razumljivo je zato kroatisti iz bjegavaju tematizirati injenicu da je ogroman dio stan dardnog jezika identian kod sve etiri nacije, dok isto vremeno itekako tematiziraju meunacionalne jezine razlike i pridaju im nadproporcionalnu vanost (to kri tiki zapaaju npr. Schubert 1997: 85, 88, 90-91; Dabrowska 1998: 21-23, 28; Ressel 2000: 233). Kroatisti npr. istiu da se jezik u Hrvatskoj razlikuje od jezika u Srbiji po koliini posuenica i po jezicima iz kojih je posuivano. Meutim, to nije razlog da se govori o zaseb nim jezicima: Naposljetku, nitko ne bi njemaki u ju nom Tirolu nazvao zasebnom varijantom ili, pogotovo, 'jezikom' samo zato to ima vie posuenica iz talijan skog nego drugi dijelovi austrijskog njemakog (Grschel 2009: 281). Kroatisti, nadalje, tvrde da je bez obzi ra na stupanj istosti ili razlika rije o nekoliko jezika. Meutim, lingvisti ne mogu odbaciti stupanj istosti ili razlika jer to je jedan od najvanijih lingvistikih kriteri ja. Kad kroatisti govore da on njima nije bitan, time samo pokazuju da temi ne pristupaju kao lingvisti. A svjesni su vanosti tog kriterija za lingvistiku pa zato pomou purizma i preskriptivizma ele praviti dodatne razlike naspram jezika u Srbiji. Inozemni autori zapaaju da je danas status srp skohrvatskog jezika klasina politika i lingvistika dile ma, s lingvistima koji redovito tvrde da je to jedan jezik, i s vladama i govornicima koji redovito tvrde da su to dva razliita jezika (Spolsky 2004: 155). Iz tog citata je takoer vidljivo da se hrvatski jezikoslovci, iako su nomi nalno lingvisti, ne nalaze na strani lingvistike, nego na strani politike. Zaboravljaju da jezik je sredstvo za spo razumijevanje; ne bi nikada trebao postati politika te-

90

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ma koritena za nacionalistike ambicije (Contact Bul letin 2002: 3). Jo o izgovornoj razlici ije/e Neki laici razliku u izgovoru jata (cvee/cvijee) smatraju dokazom da se radi o razliitim jezicima. Meutim, ta razlika kao prvo nema utjecaja na razumljivost, a kao drugo, unutar nekih drugih jezika takoer postoji razli ka u izgovoru jata, pa ipak je svaki od njih i dalje jedan te isti jezik: npr. Bugarsku presijeca jedna jatova granica, ali bugarski se zbog toga ne dijeli na dva jezika (Alexan der 2000: 13). Toga su svjesni i pojedini kroatisti, npr. Brozovi (1978: 49) istie da ekavica i ijekavica nije razlog da se govori o razliitim standardnim jezicima, a napominje i da ekavsko/ijekavsko dvojstvo postoji ak i unutar srp ske varijante: u srpskoj varijanti standardne novotokavtine ekavsko-ijekavsko dvojstvo postoji i danas, pa ipak nikomu zdrave pameti nije jo dola u glavu misao da zbog toga nijee Srbima opstojnost jezinoga standar da. Takve zone s kojom fonetskom pojedinosti nalazimo esto u okviru pojedinih standardnih jezika ili njihovih varijanata. Sto se tie procesa odabiranja jatovog oblika u 19. st. kada se odluivalo koji oblik jata e postati standardni, Ante Starevi se borio za to da se u Hrvatskoj uzme eka vica, dok se njegov suvremenik i autor Srpskog rjenika (1818) Vuk Stefanovi Karadzic zalagao za ijekavicu (to se vidi i iz naslova njegovog Srpskog rjenika). U skladu sa svojim idejama, Ante Starevi pie 1851. u zagre bakim Narodnim novinama br. 239 i 242 sljedee:
Na jezik, bez da se razumljivost uvredi, moe se mnogo polepati, t.j. uhu sluatelja ugodnim uiniti. Ja sam i za ovo polepanje. Ovde opirno pisati, u emu stoji lepota jezika, nedopua mi vreme ni prostor. S toga velim: 1. na aranje makar kakvo: a) rei areno pisane (e, ie, je, ije) nerazume ni svi tokav-

Policentrini standardni jezik 91

ci, a kamoli kajkavci i akavci; b) aranje epa nae proste rei na vie komadah, to niti je razumljivo, ni lepo, dakle ni slobodno t.j. polag moga naela. U naem jeziku nije nijedna re, koja bi imala vie od pet slovkah, a uz aranje jednoslovina ih re toliko ima, n.p. iz lep ali bel postaje lijepijema, bijelijema itd. samo ako se dosledno pie. To je srednja perioda!! Meni ovde druga neostaje, nego uzeti ali isti i ali e. Ja sam rodjen tokavski ikavac, dakle niko nemoe mi rei: Cicero pro domo sua ali s g. B. da su mi rei jednostrane, pa i tako opet strictissime od moje strane velim: ovo je (i) najpotitenii, najgadnii glas, koi samo nekoli ko nas tokavacah razumi. Ja sam dakle za isti e. I zbilja, on je najlepi glas, koi svi razumimo. (Ovaj citat navodi i Jonke 1964: 205).

Starevieva nastojanja da se u Hrvatskoj uzme eka vica nisu pobijedila jer su prevladali hrvatski vukovci, koji su se zalagali za Karadiev ijekavski izbor jata. Re zultat je, dakle, bio: Karadiev ijekavski izbor jata nije prihvaen u Beogradu zato to tamo nisu htjeli mijenjati svoj ekavski izgovor, dok su u Zagrebu, gdje su izvorni Zagrepani takoer ekavci jer su kajkavci, ipak preli na ijekavicu. A da je bilo po Anti Stareviu i Vuku Karadiu, Hrvati bi danas govorili ekavicom, a Srbi ijeka vicom. Zato Friedman (1999: 14) kae da je ironija sadanje situacije to to je ijekavicu u 19. st. izabrao i zastupao Vuk Karadi i to se ona tada vie identificira la sa srpskim nego s hrvatskim intelektualnim kretanji ma, a danas je obrnuto.

Kodifikacija

Ve smo rekli da kodifikacija znai biljeenje upotrebne norme u kodificirajuim knjigama, a to su u prvom redu gramatike i rjenici, a zatim pravopisi. Pravopisi su u drugom planu jer dok rjenici i gramatike opisuju jezik, pravopis ne opisuje jezik, nego nain biljeenja jezika u pisanom mediju. Veina postojeih jezika na svijetu ne ma pravopis, dok svaki jezik ima vlastiti rjenik i grama tiku, bez obzira da li su taj rjenik i gramatika zabi ljeeni u obliku kodificirajue knjige.

92

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Kod policentrinih jezika varijante su potpuno rav nopravne, i svaka nacionalna zajednica u kojoj se govori pojedina varijanta samostalno odluuje kako e je kodifi cirati (Ammon 1995: 496). Tako se npr. razlikuju kodifi kacije leksika engleskog jezika: Pored Oxford English Dictionary [britanska kodifikacija] i Webster [amerika kodifikacija] postoje sada i australijski, junoafriki i ka nadski rjenici, koji leksiki kodificiraju svoju nacional nu varijantu. Po pravilu se leksike jedinice vlastite na cionalne varijante navode kao nemarkirane, dok se lek sike jedinice druge varijante obiljeavaju kao markira ne (Clyne 2001: 288). I nacionalni centri njemakog jezika raspolau vla stitim kodificiranjem svog standardnog njemakog; Kao primjere kodificiranja njihovog standardnog nje makog navest u ovdje samo [...]: za Njemaku DU DEN, za Austriju Austrijski rjenik (37. izdanje 1990) i za vicarsku kolski rjenik Nae rjeniko blago (I. Bi gler i dr. 1987) (Ammon 1996: 159). Austrijski rjenik (sterreichisches Wrterbuch) iziao je prvi puta 1951., u meuvremenu je po nalogu austrijskog Ministarstva ob razovanja, znanosti i kulture izilo ve 40. izdanje s vie od 1000 stranica, a postoji i skraena verzija koja se kori sti u austrijskim kolama. Ne mora se ni spomenuti da u navedenim djelima pojedine nacionalne jezine speci finosti imaju porijeklo u lokalnim dijalektima, isto kao to se u hrvatskoj varijanti tu i tamo moe nai pojedini kajkavski ili akavski element. Ve i u zaecima teorije policentrinosti navedena je zasebna kodifikacija: U policentrinoj standardizaciji razliiti skupovi normi mogu odraavati nezavisne kodi fikacije dijalektalnih ili drugih jezinih razlika (npr. upo trebu razliitih pisama za pisanje jezika) koje su poveza ne s razlikama u politikom ili u religijskom identitetu ili u zemljopisnoj lokaciji (Stewart 1968: 534). Usput re eno, iz tog citata se vidi daje i razlika u pismu, npr. lati nica/irilica, predviena u okviru policentrinih jezika.

Policentrini standardni jezik

93

Nezavisna kodifikacija, dakle, nije razlog da se govori o razliitim jezicima. Drugim rijeima, kad se normiranje i kodificiranje idioma ne odvijaju monocentrino nego pluricentrino, to principijelno nije nikakva prepreka da ih se klasificira kao varijante jednog jezika (Grschel 2009: 88). Sve ovo pobija tvrdnju pojedinih kroatista, npr. Brozovia (2002: 6-7), da navodno zato to se u povijesti pro ces standardiziranja odvijao kod Hrvata drugaije i neza visno od procesa standardiziranja kod Srba, ne radi se o policentrinom jeziku. Grschel (2003:181) Brozovievu tvrdnju komentira na sljedei nain: Meutim, u inter nacionalnoj usporedbi je taj argument neodriv: kodifici ranje norme se kod latinskoamerikih varijanti panjol skog i portugalskog rano odvojilo od evropskog polaznog idioma, pogotovo to se tie leksika, a ipak se zbog toga u romanistici ne govori o nekom argentinskom ili brazil skom 'jeziku'. Katii (1995: 27-37) se takoer javlja sa slinom tvrdnju da se od samih poetaka u povijesti proces stan dardiziranja odvijao razdvojeno na hrvatskoj i na srpskoj strani pa da se stoga ne moe govoriti o jednom standar dnom jeziku s varijantama. Grschel (2009: 88) ga, me utim, podsjea da poetno razdvojeni procesi standar diziranja bili su i kod hindske i urdske varijante hindustanskog. Osim toga, kod njih je postojala i vremenska razlika jer je urdska varijanta ranije normirana i kodifi cirana. Ovome se moe dodati i sljedee: kad se u naem sluaju Brozovi, Katii i drugi (npr. Tafra/Koutar 2008: 197) pozivaju na razdoblje 18., 17. i ranijih sto ljea, onda se radi o predstandardnom razdoblju (jer to kavski u ono vrijeme jo nije bio nadregionalni jezik svih slojeva drutva), pa to nije nikakav argument u vezi s dananjim standardnim jezikom. Moemo napomenuti i da postojanje pojedinih gramatikih i leksikografskih djela prije 19. st. u pojedinim regijama dananje Hrvat-

94

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ske, ak i u sluajevima kada su opisivala tokavicu, ne znai daje time ujedno ve postojao i standardni jezik: je zik iz tih djela nije bio standardni jer nije imao nadregionalnu funkciju, npr. tokavicom nije govorilo stanov nitvo kajkavske i akavske regije. Ovo ujedno pokazuje kako Brozovieva tvrdnja (1978: 48) da su u 18. st. kaj kavski i tokavski bili regionalne varijante hrvatskoga knjievnog/standardnog jezika neutemeljena je jer u 18. st. nije postojao neki jezini entitet koji bi 'natkriljavao' kajkavski i tokavski (Grschel 2009: 90). A kad se Brozovi i drugi pozivaju na 19. i 20. st., tu je povijest standardnog jezika Hrvatima i Srbima najveim dijelom zajednika, pa ne moe vaiti kao argument ni za samog Brozovia i one koji nekritiki ponavljaju njegove tvrdnje. A kad u vezi s tim razdobljem istiu nezavisnu kodifikaciju u Zagrebu naspram Beograda, onda je to s jedne strane argument protiv postojanja srpskog unita rizma na koji se inae tue, a s druge strane je u skladu s teorijom o policentrinosti jer nezavisne kodifikacije iz nekoliko jezinih centara su normalne u policentrinim jezicima. Teorija policentrinosti dakle obuhvaa situacije ka da se neki jezik kodificira na vie mjesta i pritom postoje razlike meu centrima kodifikacije, ali te razlike nisu to like da bi se moglo govoriti o razliitim standardnim jezi cima. Drave u kojima se govori isti policentrini jezik mogu se, naravno, i dogovarati oko kodificiranja jezika. Jedan takav primjer je internacionalna kooperacija Ni zozemske i Belgije pri uspjenom sprovoenju niza za jednikih pravopisnih reformi od 1938. godine (Clyne 1989: 358-359). Drugi primjer predstavljaju Indonezija, Brunej i Malezija, koji od 1986. zajedniki standardizira ju pravopis i terminologiju, a razlog zato su odabrali pravopis i terminologiju za standardizirajue programe o kojima se raspravlja je elja da se razmjenjuje znanje i iskustvo na akademskoj i profesionalnoj razini. [...] Eko nominije je razmjenjivati nego odvojeno raditi (Haji

Policentrini standardni jezik

95

Omar 1992: 410). Indonezija i Malezija to ine ve od 1972., kada su osnovale Jezini savjet za Indoneziju i Maleziju, a Brunej im se pridruio 1986., kada je postao i lan tog savjeta. Singapur, etvrta drava u kojoj se go vori isti policentrini jezik, ima po vlastitom izboru sta tus promatraa u Savjetu i primjenjuje u praksi rezulta te dogovora lanica Savjeta oko pravopisnih i termino lokih pitanja (ibid.: 409). Austrija i Njemaka takoer se dogovaraju oko pra vopisa i ujednauju ga, dok se o istom takvom pokuaju unutar Jugoslavije 60-ih godina govori danas kao o je zinom unitarizmu, premda gore navedeni primjeri po kazuju da se dogovor i ujednaavanje odvijaju ak i izmeu nacija koje ive u razliitim dravama, pa koliko bi onda tek trebalo biti normalno da se pokuaju dogovo riti nacije koje ive unutar iste drave, kakav je sluaj bio u Jugoslaviji. Dogovaraju se i sprovode zajedniku je zinu politiku ne samo neke od nacija i drava koje govo re policentrinim jezikom, nego i pojedine drave i nacije koje govore razliitim jezicima, ak i takvima koji pripa daju razliitim jezinim ograncima. Takav primjer su skandinavski ili nordijski jezici, ije meusobne razlike proizlaze dijelom iz toga to su im u podlozi razliiti dija lekti, npr. kod standardnog jezika u vedskoj naspram standardnog jezika u Danskoj, a dijelom iz pripadnosti drugom jezinom ogranku, npr. finski ne spada u ger manske nego u ugrofinske jezike. Zagrebaki strunjak za te jezike Dora Maek (1993: 101) opisuje kako se nor dijske zemlje trude zadovoljiti uzajamni interes za to boljim meusobnim sporazumijevanjem, kako surauju na tom planu toliko da postoji zajednika ustanova, Nordijski jezini savjet, koji se brine o zajednikoj je zinoj politici. U to spada i stalna briga o kultiviranju meusobnog sporazumijevanja na nordijskim jezicima bez pribjegavanja engleskom kao meunarodnom jeziku (iako ni takve situacije nisu iskljuene).

96

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Ravnopravnost Sve gore reeno o policentrinim jezicima ne bi smjelo biti nepoznato lingvistima na junoslavenskim prostori ma jer teorija policentrinih jezika ima ve pola stoljea tradicije u lingvistici (v. pregled razvoja te teorije i njenih pojmova u Ammon 1995: 42-^49). Uostalom, najistaknu tiji kroatisti primjenjivali su je sredinom 60-ih godina, npr. Brozovi (1965: 35-36) pie da varijante se javljaju u svim nacionalno nehomogenim standardnim jezici ma, srpska i hrvatska varijanta predstavljaju [...] feno mene analogne engleskoj i amerikoj varijanti, razlike izmeu varijanata na strukturu standardnog jezika utjeu malo ili, kao u hrvatskosrpskom sluaju, gotovo nimalo. Isto Brozovi pie i 1988. (str. 5): Standardni hs. j. ostvaruje se u varijantama odn. standardnojezinim izrazima, to je obina pojava u vienacionalnim jezinim standardima. Babi (2001: 269) takoer istie 1966. godine: valja odmah rei da sam i ja jedan od onih koji dre da varijante postoje. Danas se, meutim, tema policentrinosti zaobilazi na junoslavenskim prostorima, a i onda kada se spo minje pokuava joj se pripisati neravnopravnost varija nata i sugeriranje dominacije jedne od njih. No, pojmovi policentrini ili polinacionalni jezik ne sugeriraju odno se dominacije meu razliitim centrima jednog jezika. Naprotiv, oni su uvedeni i koriste se s ciljem da naglase naelnu ravnopravnost razliitih nacionalnih varijanata jednog jezika (Ammon 1995: 496). tovie, po svoj prilici je pojam 'policentrini jezik', odnosno publikacije i diskusije koje se odnose na njega, barem donekle pridonio osvjetavanju te naelne ravno pravnosti i ojaao samopouzdanje nekih centara koji su se smatrali slabijima (ibid.). Varijante su, dakle, naelno ravnopravne, to naravno ne znai da su jednake po svo joj prestinosti. Na prestinost utjee niz inilaca, a meu glavnima su broj govornika i ekonomska snaga na-

Policentrini standardni jezik

97

cionalne zajednice koja se slui pojedinom varijantom (vie o svemu tome govorit e se u poglavlju Presti).

(Socio) lingvistiki kriteriji Odgovor na pitanje da li se radi o jednom standardnom jeziku ili o nekoliko dobiva se primjenom (socio)lingvistikih kriterija. Kao to je poznato (v. npr. Jacobsen 2008: 27; M0rk 2008: 295), postoje tri kriterija: jedan je istraivati kakav je omjer podudarnosti i razlika izmeu dotinih idioma (sistemskolingvistiki, tj. tipoloki krite rij), drugi je mjeriti meusobnu razumljivost izmeu go vornika tih idioma (komunikativni kriterij), trei je da li je za nadregionalni tj. standardni jezik uzet isti dijalekt ih ne (genetski kriterij). Moe se rei i da ti kriteriji ujed no kontroliraju jedan drugi. Naime, rezultat koji se dobi je primjenom jednog od njih DO pravilu se poklapa s re zultatom druga dva kriterija. to je i logino, jer ako je za nadregionalni jezik uzet isti dijalekt (npr. tokavski), to ima za posljedicu ogromnu podudarnost usporeivanih idioma i vie-manje potpunu meusobnu razumljivost. Ili, obrnutim redoslijedom, ako se govornici razumiju bez posebnih potekoa, onda mora da je koliina podu darnosti u jeziku velika, a ona proizlazi iz toga to je za nadregionalni jezik uzet isti dijalekt. Kad se pogleda npr. jezik u Njemakoj, Austriji i vi carskoj, neosporno je da standardni njemaki jezik tih razliitih drava pokazuje itekako primjetne razlike (Ammon 1995: 1). A da se usprkos tim razlikama radi o jednom standardnom njemakom jeziku, dokazuje se zasnovanou standardnog jezika na istom dijalektu, sistemskolingvistikom podudarnou triju varijanata njemakog i meusobnom razumljivou izmeu njiho vih govornika (ibid.: 5-11). I za varijante bilo kojeg dru gog policentrinog jezika vrijedi da su zasnovane na istom dijalektu, da je sistemskolingvistika podudarnost

98

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

varijanata velika i da je meusobna razumljivost izmeu njihovih govornika vie-manje potpuna, te da stoga ine isti jezik. Omjer identinosti naspram razlika Pri usporedbi standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori upada u oi sistemskolingvistika podu darnost: Lingvistiki tu imamo samo jedan jezini si stem, koji se javlja u nekoliko varijanata. To uope ne stoji pod znakom pitanja (Hinrichs 1997: 14; usp. i Jacobsen 2006: 317-318; 2008: 26-27). Stoga se injenica da su suvremeni srpski i hrvatski varijante jednog jezika dokazuje odluujuim istovjetnostima u jezinom siste mu (Pohl 1996: 214). Kada se mjeri koliina istovjetnosti, usporeuju se sve jezine razine. Ako postotak potpune identinosti prelazi 50% u usporeivanim tekstovima, onda se do tini idiomi smatraju jednim policentrinim standar dnim jezikom (Ammon 1995: 6; Buni 2008: 91). Bu dui da mjerenje istovjetnosti kod varijanata srpsko hrvatskog jezika daje za rezultat 75% ili vie ovisno o idiomu, radi se o jednom policentrinom jeziku (Buni 2008: 93). Za usporedbu, kod Ausbau-jezika iju podu darnost su mjerili isti autori postoci su iznosili 16%, 6% i 5%. Osnovno rjeniko blago takoer pokazuje daje rije o jednom policentrinom jeziku. Sto ulazi u osnovno rjeniko blago, definirao je Morris Swadesh sastavivi listu od sto osnovnih rijei. Na njoj su rijei koje ozna avaju dijelove ljudskog tijela (oko, kosa, srce, usta), ivo tinje (riba, pas), radnje (jesti, piti), brojeve (jedan, dva, tri), zamjenice (ja, ti, on) itd. Dva idioma se ubrajaju u isti jezik ako imaju najmanje 81% zajednikog osnov nog rjenikog blaga (Kloss 1976: 303). Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci kad govore standardnim jezikom imaju 100% zajedniko osnovno rjeniko blago: i Brozo-

Policentrini standardni jezik

99

vi (2002a: 124) priznaje da su im prema toj poznatoj Swadeshevoj listi od sto osnovnih rijei sve rijei iste (jednu rije, digerica, Brozovi dodue smatra razli kom, ali istovremeno kae da se koristi svuda i da stoga ipak nije razlika). Struktura sloga takoer dokazuje da se radi o jed nom jeziku (Jacobsen 2008b: 138). Ista je bez obzira je li rije o standardnom jeziku u Zagrebu, Beogradu, Saraje vu ih Podgorici. A na osnovi teorije Kopenhake lingvi stike kole, s njenim najznaajnijim predstavnicima Hjelmslevom i Uldallom, proizlazi da se struktura sloga moe smatrati DNK profilom jezika (ibid.). tokavica Kad se pogleda koji regionalni jezik je postao nadregionalnim, dakle koji dijalekt je postao standardnim jezi kom u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori, potvruje se rezultat prethodnog kriterija: za lingvistiku taj jezik ostaje srpskohrvatski dok god njegova tokavska osnova ostaje zadrana (Lakova 2001: 20; isto i M0rk 2008: 295). Do danas sve varijante srpskohrvatskog (hrvatska, srpska, bosanska i crnogorska) poivaju na tokavici (Blum 2002: 134). Zajednika tokavica kao standardni jezik ostavlja malo mogunosti za kreiranje veih razlika i daljnjih udaljavanja, bez obzira na elje politiara (Lakova 1999: 89). Ponekad se na junoslavenskim prostorima uje tvrdnja da se tokavica koja je uzeta za standardni jezik u Hrvatskoj razlikovala od tokavice koja je uzeta za standardni jezik u Srbiji (Pranjkovi 1997: 54). No ak i kad bi to bio sluaj, ne bi se moglo zbog toga tvrditi da je rije o razliitim standardnim jezicima. Naime, kako je ve od osnutka teorije policentrinosti poznato, radi se o jednom policentrinom standardnom jeziku ako njegovi varijeteti poivaju na istom dijalektu ili na dva jako srodna dijalekta (Kloss 1976: 310).

100

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Da je npr. za standardni jezik u Hrvatskoj uzeta akavica, onda bi se moglo govoriti o razliitom jeziku, ali to nije sluaj. Budui da se danas u Hrvatskoj ne pre lazi na akavski ili kajkavski, nego je tokavica i dalje nadregionalni a time standardni jezik, te da se u Srbiji danas ne prelazi na slavjanoserbski, nego je i viim i niim slojevima drutva standardni jezik tokavski, nije se na podruju standardnosti nita bitno promijenilo. injenica da je tokavica postala standardnim jezi kom na podruju dananje Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore nije u skladu sa eljom kroati sta da se radi o etiri razliita standardna jezika. Kako bi zatakali tu injenicu, u svojim publikacijama o standar dnom jeziku u Hrvatskoj istiu inae zanemariv udio kajkavskih i akavskih elemenata, dajui mu tako nadproporcionalan znaaj, i istovremeno potiskuju u drugi plan podatak da je standardni jezik u Hrvatskoj tokav ski. No povremeno ak i S. Babi (2004: 150) priznaje da hrvatski i srpski knjievni jezici [...] utemeljeni su na jednom narjeju tokavskome. I Brozovi (2005:194) priznaje da i jedni i drugi imaju novotokavsku dijalektnu osnovicu standarda, odnosno na jedinoj dijalekat skoj osnovici koja je Hrvatima i Srbima zajednika, na novotokavskom tipu, izgraen je i zajedniki standar dni jezik (Brozovi 1965: 46). Prema Brozovievim se rijeima (1988: 3) kod novotokavskog tipa radi o dija lektalnoj osnovici s fizionomijom ujednaenom u opse gu kakav je posve rijedak u evropskim jezicima i u jezici ma openito koja funkcionira kao osnovna centripetal na snaga samoga hs. [hrvatskosrpskog] jezika. To to standardni jezik sadri poneku rije iz kajkavskog i a kavskog ne znai da kroatisti smiju kajkavski i akavski stavljati na istu razinu kao tokavski: naime, standardni jezik jednako sadri i rijei iz turskog, latinskog, nje makog, engleskog itd. pa bi se prema toj logici svi oni morali stavljati na istu razinu kao i tokavski. Usput reeno, i u nacionalnim varijantama drugih policentri-

Policentrini standardni j ezik 1 0 1

nih jezika ima elemenata iz lokalnih dijalekata kojih nema u ostalim varijantama istog jezika pa je svejedno rije o jednom policentrinom jeziku. Meusobna razumljivost Kriterij meusobne razumljivosti, gledan bilo kao lingvi stiki bilo kao sociolingvistiki kriterij, takoer pokazuje da se radi o jednom standardnom jeziku: Kad bi se poelo govoriti o zasebnom srpskom i zasebnom hrvat skom jeziku (u uem smislu te rijei ili ak kao langue) ili i o bosanskom, to bi znailo udvarati se nacionalizmu Srba i Hrvata jer jezik sam jest i ostaje lingvistiki zasno vano samo jedan sa svoje dvije (ili tri) normativne vari jante. Potekoa u sporazumijevanju izmeu govornika i pisaca tih varijanti nije bilo ni prije ni sada (razlike izmeu sjevernonjemakog i junonjemakog su po mom miljenju vee, a ak ni tu nije bilo niti ima ako je ov jek dobre volje potekoa u sporazumijevanju). Dale ko vie od 90% tipino 'srpskih' rijei razumije preko 90% Hrvata, i obrnuto. To ne mogu izmijeniti ni ciljani zahvati u jezik od strane hrvatske i srpske nacionalne fi lologije (Pohl 1996: 219). Podjednako pie niz inozem nih autora, npr. Leto (2001: 59) utvruje da jezina ra zumljivost izmeu Srba i Hrvata je potpuna, Trudgill (2003:119) takoer konstatira da hrvatska i srpska vari janta su potpuno meusobno razumljive. O meusobnoj razumljivosti priznaju ak i ikone dananje jezine politike u Hrvatskoj, npr. Brozovi (2005:14), da se Hrvati i Srbi uglavnom dobro razumiju i nije potrebno prevoenje. Istina je, dakako, daje odnos hrvatskoga i srpskog jezika drugaiji nego odnos hrvat skoga prema bilo kojem drugom jeziku, i kada se na tele viziji daje izjava kojega stranca, uvijek se prevodi, samo ne ako govori srpski. Stupanj meusobne razumljivosti je, naravno, direk tna posljedica koliine identinosti u usporeivanim idi-

102

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

omima. Na osnovi koliine identinosti je korisno razli kovati tri stupnja jezine distance: malu (tipinu za standardne varijetete istog policentrinog jezika, npr. izmeu austrijskog standardnog njemakog i njemakog standardnog njemakog), srednju (minimalnu jezinu udaljenost izmeu standardnih varijeteta razliitih jezi ka (Ausbau-jezika), npr. izmeu standardnog luksem burkog i njemakog standardnog njemakog) i veliku (=Abstand; dovoljnu da bilo koja dva varijeteta pred stavljaju razliite jezike, Abstand-jezike) (Ammon 2005: 1538). Ta tri stupnja jezine distance podudaraju se s tri stupnja meusobne razumljivosti: Abstand spreava meusobnu razumljivost (srednja jezina distanca do puta je s mnogo napora, a mala jezina distanca s lakoom) (ibid.). Kad se to primijeni na standardni je zik Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca, mora se priz nati da je meusobno razumijevanje mogue s lakoom, to znai da se radi o maloj jezinoj distanci, a ona je, kako je vidljivo iz predzadnjeg citata, tipina za stan dardne varijetete istog policentrinog jezika. Koliki je stupanj meusobne razumljivosti izmeu nabrojanih junoslavenskih naroda zanimalo je i pojedi ne evropske institucije pa su od strane Tribunala u Haagu u prvoj polovini 1995. zamoljena dva ugledna slavi sta iz Amerike, profesor Morton Benson s Pennsylvanijskog sveuilita i profesor Wayles Browne s Cornellskog sveuilita, da daju svoje miljenje o razlikama izmeu bosanskog, hrvatskog i srpskog, tj. da kau da li netko tko govori jedan od tih jezika moe opravdano tvrditi da ne razumije druga dva (Draenovi-Carrieri 2002: 50-51). U svom odgovor W. Browne pie: Razlike iz meu standardnih oblika srpskohrvatskog su dovoljno male da osoba pred sudom ne moe opravdano odbiti prevodioca zbog toga to on koristi jedan standardni oblik tog jezika, a osoba pred sudom drugi (iz Draeno vi-Carrieri 2002: 51).

Policentrini standardni jezik

103

I profesor Benson takoer zakljuuje da 'varijante srpskohrvatskog, kako ih koriste obrazovani govornici, meusobno su razumljive jednako kao i varijante engle skog. Razlike izmeu tih varijanti mogu se ukratko sa eti na sljedei nain: postoje fonetske/pravopisne razli ke reka/rijeka. One su dobro poznate i meusobno ra zumljive. Praktino ne postoje gramatike razlike. Po stoje razlike u leksikonu ili rjeniku: decembar prosi nac. Veina tih razlika je dobro poznata i meusobno ra zumljiva. Srpski prevodilac koji moda ne zna sto je pro sinac moe jednostavno pitati govornika za objanjenje. Mora se naglasiti da e kompetentan, iskusan srpski pre vodilac znati znaenje hrvatske verzije. Potreba da pita za objanjenje pojavila bi se jako rijetko. (U rijetkim sluajevima e moda i ameriki prevodilac trebati obja njenje od govornika britanskog engleskog, npr. ako ne zna da je britansko 'diversion' u sjevernoj Americi 'deto ur'). Da zakljuim, jedan kompetentan prevodilac moe prevoditi sve tri varijante srpskohrvatskog (ibid.). Navedeni zakljuci ugraeni su u praksu Tribunala u Haagu, pa kad netko pred sudom 2004. inzistira npr. na prevoenju na zaseban srpski jezik, dobiva od pred stavnice Tribunala Hildegard Uertz Retzlaff sljedei od govor: inzistiranje optuenoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jeziko slovnome smislu srpskohrvatski jezik ne moe se raz dvojiti na dva ili vie jezika. Iako nacionalisti kao to je optueni mogu inzistirati na uporabi 'srpskoga' ili 'hr vatskoga' ili 'bosanskoga' jezika, to su samo razliite oz nake koje se daju istomu lanu junoslavenskoga ogran ka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sin taksi i izgovoru nisu dovoljno znaajne da bi se 'srpski', 'hrvatski' i 'bosanski' tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji izmeu tih ta kozvanih 'razliitih jezika', potjee od ideolokih i poli tikih vrijednosti koje su, sa znanstvenoga, jezikoslovno ga stajalita, bezvrjedne (iz Grevi 2008: 190-191).

104

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Grschel (2003: 182) takoer konstatira da idiomi Hrvata, Bonjaka i Srba (i naravno Crnogoraca) su kao i prije uzajamno razumljivi (i to statistiki u daleko veoj mjeri nego to je to sluaj izmeu blisko srodnih jezika). Ta uzajamna razumljivost [...] je sociolingvistiki korelat strukturnoj slinosti utvrenoj u sistemskoj lingvistici. Iz toga Grschel (2003:183) izvlai zakljuak da se radi o varijantama policentrinog jezika. O istoj temi M0rk (2008: 295) podjednako napominje da je meusobna ra zumljivost potpuna i da je to uz gramatiku strukturu i tokavicu standardnog jezika dokaz da je rije o jednom policentrinom srpskohrvatskom jeziku. Junoslavenski lingvisti pokuavaju zaobii uzajam nu razumljivost kao kriterij. No, pojam uzajamne ra zumljivosti je dio definicije jezika: jezik se definira kao sredstvo meusobnog sporazumijevanja (Abraham 1974: 411; Lewandowski 1990: 994-995). Budui da se sporazumijevanje bazira na razumljivosti, lingvistika se ne moe odrei meusobne razumljivosti kao kriterija. tovie, kao mjerilo za uvrtavanje idioma u isti jezik meusobna razumljivost ima vanu, dominantno ak odluujuu ulogu u novijem istraivanju jezika, dakle u opoj jezinoj teoriji kao i u filologijama suoenima s fe nomenom jezinih varijanata (Grschel 2009: 132). U skladu s tim definira se: Jezik je svaki lingvistiki enti tet [...] izmeu kojeg i drugih takvih entiteta vlada me usobna nerazumljivost (Campbell 1998: 165). Tako er: Meusobna razumljivost [...] je principijelni kriterij za razlikovanje dijalekata istog jezika od razliitih jezi ka (ibid.: 193). Takvo mjesto meusobna razumljivosti zauzima ne samo u novijoj lingvistici, nego ve od zadnje etvrtine 19. st. je u teorijskim diskusijama o statusu idioma kao varijanata jednog jezika ili zasebnih jezika irom svijeta prisutan kriterij meusobne razumljivosti, pa se njegovo djelomino zapostavljanje u postjugoslavenskoj jezinoj raspravi (kod hrvatskih jezinih partikularista ve i prije
5

Policentrini standardni jezik

105

raspada Jugoslavije) mora okarakterizirati kao izraz provincijalizma u struci (Grschel 2009: 133). Drugim rijeima, tko kao Pranjkovi (2004, 186) misli da kriterij meusobne razumljivosti nema status znanstvenog argumenta [...] ili tko kao Grevi (2002a, 6) taj kriterij svrstava prvenstveno u laike predodbe o jeziku suprotstavljajui mu kao navodno znanstveno pri mjereniju a nuno subjektivnu 'samoprocjenu go vornika' i povijest standardizacije (kod Hrvata i Srba prvotno razdvojenu), taj time samo dokazuje vlastito ne poznavanje vanosti meusobne razumljivosti idioma u znanstvenoj povijesti lingvistike i u suvremenom jezinoteorijskom diskursu (Grschel 2009: 151). Neosporna znanstvenosistematska relevantnost kriterija meusobne razumljivosti proizlazi kao prvo iz vanosti kategorija 'komunikacije'/'sporazumijevanja' i 'razumijevanja' u taksonomijama poddisciplina istrai vanja jezika (ibid.: 134). Kao drugo, znanstvenosiste matska bitnost meusobne razumljivosti moe se izvesti i iz hijerarhijskog ranga koji pripada tom kriteriju kao manifestaciji komunikativnog aspekta jezika u sklopu jezinih funkcija (ibid.: 135). Naime, uope ne stoji pod znakom pitanja da komunikativna funkcija je primar na, prvotna i temeljna funkcija jezika, a sve druge su samo aspekti i modaliteti (Mounin 1978: 55). Intere santno je da i tu neupitnu injenicu kroatisti gube iz vida, i tvrde da je simbolika funkcija jezika jednako vana ili ak vanija od komunikativne. U sociolingvistikoj enciklopediji moe se proitati da je uzajamnu razumljivost potrebno uzimati kao krite rij jer se na taj nain moe izbjei potpuno neadekvatno rjeenje da se meusobno sasvim nerazumljivi idiomi svrstaju u isti jezik i da se meusobno vrlo lako razumlji vi idiomi svrstaju u razliite jezike (Ammon 1987: 324). U lingvistikoj enciklopediji (Crystal 1998:286) takoer je navedena meusobna razumljivost kao lingvistiki kriterij. Nasuprot meusobnoj razumljivosti, nacionalni
2

106

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

identitet koji kod junoslavenskih jezikoslovaca igra gla vnu ulogu oznaen je u istoj enciklopediji kao nelingvistiki, i nabrojani su neki primjeri u kojima neosnovano nacionalni identiteti forsiraju podjelu tamo gdje lingvi stiki postoji relativno mala razlika hindski/urdski, bengalski/asameski, srpski/hrvatski, tvi/fante, ksosa/zulu. Meusobna razumljivost kao (socio)lingvistiki kri terij suprotstavljena je neznanstvenom politikom kutu gledanja: Kad se politiki kut gledanja odbaci, tada nije teko odrediti da li se radi o jednom jeziku ili o nekoliko jezika. Govorniku nekog idioma ponudi se govoreni ili pi sani odlomak iz nekog drugog idioma i razumijevanje se testira nizom pitanja. [...] razumije se ili vrlo malo (mo da 10%) tu se radi o razliitim jezicima ili skoro sve (70% ili vie) ovdje se radi o dijalektima istog jezi ka. Vrlo rijetko se javlja sluaj da razumijevanje iznosi oko 50%. [...] Kad se 'jezik' definira pomou uzajamne ra zumljivosti, onda se rijetko pojavljuju potekoe pri od reivanju da li idiomi dviju grupa ljudi predstavljaju dija lekte jednog jezika ili su dva razliita jezika (Dixon 1997: 7, 8, 62). U gornjem citatu spomenut je i nain mjerenja ra zumljivost. Zahvaljujui stalnom optimiranju mjerenja razumljivosti, koje su 1951. zapoeli ameriki lingvisti Voegelin i Harris, ve u 70-im godinama razvijena je po uzdana metoda mjerenja (Casad 1974: 99). U internacio nalnom sociolingvistikom priruniku opisuje se kako lingvistiki instituti koriste za mjerenje razumljivosti te stove u obliku koherentnog teksta ili u obliku izoliranih reenica (Ammon 1987: 325). Ispitanik mora odgovoriti na pitanja o sadraju koherentnog teksta ili izoliranih reenica. Ta pitanja mu se postavljaju odmah nakon to mu se prezentira tekst ili reenica. Stupanj razumljivosti se mjeri pomou broja ispravno odgovorenih pitanja. Te stovi sastavljeni od izoliranih reenica imaju prednost utoliko to je u takvim reenicama redundantnost manja

Policentrini standardni jezik

107

nego u koherentnom tekstu pa ih je tee razumjeti. Ako rezultati testiranja pokazuju visok stupanj meusobne razumljivosti, dolazi do svrstavanja razliitih varijeteta ujedan te isti jezik. To se po pravilu radi kad meusobna razumljivost iznosi izmeu 75% i 85% (ibid.). Do zakljuka da se granina zona nalazi izmeu 75% i 85% dolo se nakon to su timovi lingvista na primjeri ma brojnih jezinih situacija irom svijeta ispitivali me usobnu razumljivost raznih idioma tako to su ispitani cima prezentirali po odreenim pravilima sastavljen tekst nekog drugog idioma i njegovu razumljivost testi rali pomou pitanja. Poslije izvrenog testiranja ispitani ku je postavljeno i pitanje da li mu je bilo lako ili teko ra zumjeti taj tekst. Nakon to su se odgovori na to pitanje usporedili s dobivenim postotkom razumljivosti teksta, pokazalo se da kad je razumljivost iznosila 85% ili vie, to se po pravilu podudaralo s izjavom ispitanika da im je lako razumjeti dotini idiom (Casad 1974: 84). A kad je postotak razumljivosti iznosio 75% ili manje, to se po pravilu podudaralo s izjavom ispitanika da im je teko razumjeti dotini idiom (ibid.). U zoni izmeu 75% i 85% odgovori su varirali. Budui da je meusobna razumlji vost izmeu Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca kad govore standardnim jezikom daleko vea od granice na vedenog postotka, nesumnjivo se radi o jednom te istom standardnom jeziku. Ponekad se uje tvrdnja da e jednom u budunosti, za nekoliko stotina godina, sigurno doi do znatnih po tekoa u sporazumijevanju izmeu Hrvata, Srba, Bo njaka i Crnogoraca jer e jezine razlike izmeu njih po stati velike, pa se stoga ve danas moe govoriti o raz liitim jezicima (v. npr. Tafra/Koutar 2008: 204; iste au torice jednako proroanstvo izriu i za engleski jezik, str. 200, 202). Meutim, proroanstvo, koliko god neki vjero vali u njegovo ostvarivanje, nije dio jezine stvarnosti. A znanost o jeziku se moe drati samo jezine stvarnosti. Osim toga, ima i suprotnih proroanstava (Kristophson

108

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

2000:185; Lonarek 2009). Ne treba zaboraviti ni da na stanak jezika koji bi bio teko razumljiv drugim nacija ma znai istovremeno da bi sve dosad napisano u jednoj naciji postalo teko razumljivo buduim generacijama iste nacije, to dananjim generacijama sigurno nije u in teresu. Takoer ne treba smetnuti s uma da je mo gunost sporazumijevanja s pripadnicima drugih nacija prednost svakog jezika, a ne mana. I, kao to pokazuju brojni takvi primjeri u svijetu, mogunost sporazumije vanja ne negira zasebnost nacija i drava. Primjena svih triju lingvistikih kriterija pokazuje da za slavistiku kao sistemskolingvistiku disciplinu nema nikakvog razloga da srpski, hrvatski i bonjaki smatra razliitim jezicima umjesto kao do sada varijan tama jednog jezika (Grschel 2001: 180). To je razlog zato lingvistike kriterije preskau oni koji tvrde da po stoji nekoliko novih jezika, i ponavljaju da na pitanje da li hrvatski, srpski, bosanski/bonjaki, crnogorski pred stavljaju jedan jezik nije mogue dati neki lingvistiki odgovor. Stvar je u tome da lingvistiki kriteriji daju od govor, ali on je suprotan od elja ispolitiziranih filologa. Kao dokaz da lingvistiki kriteriji ne postoje, kroati sti istiu da se ne zna tono koliko ima jezika u svijetu. Meutim, razlog zato se ne zna toan broj jezika nije ne postojanje lingvistikih kriterija, nego je razlog u tome to jo postoje jezino nedovoljno istraeni predjeli ze maljske kugle, npr. u podruju Amazone, sredinje Afri ke, Nove Gvineje, i to 66% jezika na svijetu ima manje od 10 tisua govornika a jezicima s tako malo govornika dogaa se da vrlo brzo nestanu (Crystal 1998: 286). Iz istih razloga ne znaju npr. ni biolozi koliko danas tono ima biljnih ili ivotinjskih vrsta u svijetu to ne znai da biologija nema kriterije po kojima odreuje stoje raz liita vrsta.
2

Policentrini standardni jezik

109

Navodno sociolingvistiki kriteriji Definicija sociolingvistike Na junoslavenskim prostorima pojavljuje se tvrdnja da je lingvistici suprotstavljena sociolingvistika. Meutim, ve i definicija sociolingvistike pokazuje da je neopravda no oekivati suprotstavljanje izmeu sociolingvistike i lingvistike, na osnovi kojeg bi se moglo rei da je srpskohrvatski jedan jezik po lingvistikim kriterijima, a nekoliko jezika po sociolingvistikim. Naime, sociolin gvistika je poddisciplina lingvistike, usp. definiciju so ciolingvistike: Poddisciplina lingvistike koja se bavi uzajamnim odnosima izmeu drutvene strukture i je zine strukture, a zadatak joj je pokazati sistematsku po vezanost jezine i socijalne strukture te utvrditi uzrone odnose u jednom ili u drugom smjeru. Sociolingvistika je interdisciplinarni projekt sociologa, lingvista, psihologa i antropologa koji konstituira jedan zajedniki predmet prouavanja (Lewandowski 1990: 979). Kao to se vidi iz definicije, sociolingvistika sadri komponente etiriju znanosti ali ne i politike ovo istiemo jer pojedini bal kanski filolozi ele politiku predstaviti kao sociolingvi stiki kriterij iako ona to nije.
5

Je li ustav kriterij Poznato je da su ustavi dio politike. Pa ipak junoslaven ski lingvisti pokuavaju kao sociolingvistiki kriterij predstaviti ustave novonastalih drava, u kojima su hr vatski, srpski, bosanski i crnogorski proglaeni slube nim jezicima s pravno fiksiranim imenima. No, sociolingvistika podrka za zahtijevanje statusa zasebnog 'je zika' ne moe se dobiti samom injenicom proglaavanja slubenog jezika i pravnim fiksiranjem politiki poelj nog imena (i obrnuto, ne moe nestati administrativnim mijenjanjem statusa idioma i njegovim preimenova-

110

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

njem) (Grschel 2009: 221). Jer obina odluka jo ne ini jezik. Isto tako ne moe ime napraviti od nekoliko je zika jedan ili od jednog nekoliko (Blum 2002: 153). Osim toga, ustavno proglaavanje nekog idioma slu benim jezikom i ustavno fiksiranje imenovanja nisu sociolingvistikog karaktera, nego politikog (Grschel 2003:149): Kod izbora slubenih jezika i njihovog ime novanja rukovode se grane prava koje su za to zaduene iskljuivo prema smjernicama politike odnosno dotinih vladajuih elita u dravi. Stoga nema nikakvog oprav danja kod opisivanja postjugoslavenskih jezinih odnosa navoditi proglaenost slubenim jezikom i administra tivno fiksiran oblik imena kao navodno 'sociolingvistika obiljeja' u korist jezinopartikularistike argumen tacije kod srpskohrvatskog jezika. Drugim rijeima, iz ustavnog proglaavanja srpskog, hrvatskog, bosanskog i crnogorskog jezika ne mogu se izvesti (socio)lingvistiki argumenti protiv toga da i dalje postoji srpskohrvatski kao jedan jezik (Grschel 2009: 349). Budui da se ustavno proglaavanje slubenim jezi kom rukovodi neznanstvenim motivima, ono ne utjee na sociolingvistiku (Grschel 2006: 181-206). Grschel (2003: 151-160) navodi ustave iz 21 evropske i izvane vropske drave naspram kojih lingvistika klasificira i imenuje jezik drugaije jer su odredbe o slubenom jezi ku u tim ustavima u suprotnosti sa znanstvenim spozna jama. Grschelovi primjeri su ujedno i dokaz da odred be o slubenom jeziku i o nazivu jezika [...] su za lingvi stiku i sociolingvistiku irelevantne (Grschel 2009: 284). Iz jedne grupe prikupljenih primjera vidi se kako (so ciolingvistika i dalje klasificira idiome kao varijante jed nog jezika premda ih je politika proglasila slubenim 'je zicima'; druga grupa primjera takoer potvruje samo stalnost lingvistike naspram politike pokazujui da lin gvistika opisuje kao razliite jezike idiome koje dravna politika predstavlja kao jedan 'superjezik'; trea grupa

Policentrini standardni jezik

111

primjera oslikava nesklad izmeu lingvistike i politiki motiviranih odredbi u ustavima na sljedei nain: u lin gvistici svaki jezik koji se istrauje ima svoje ime, a dravni zakoni u onim sluajevima kad uope odreuju slubeni jezik znaju svjesno preutjeti njegovo ime for mulacijama poput slubeni jezik je jezik na kojem je na pisan ustav (primjer Grke iz 1968.)- Takav primjer predstavlja i Austrija nakon 2. svjetskog rata, kada je od 1945. do 1952. u okviru oportunistikog distanciranja od svega to je njemako naziv njemaki jezik odlu kom Ministarstva izbaen iz kola. Umjesto njega kori stio se naziv jezik nastave, kako je pisalo i u svje dodbama iz onog vremena (Grschel 2003: 159). Stoga je jasno da su slubeni jezici i ime koje im drava dodjeljuje isto pravne tvorevine koje se ne pre nose automatski u (socio)lingvistiku (ibid.: 182). Tim vie to ba kod imenovanja slubenog jezika postoje pokuaji od strane politike da pitanje imenovanja instrumentalizira za vlastite svrhe. Slubeni nazivi jezika mogu postii funkciju prikrivanja stvarnosti pogotovo kod stranaca koji nisu dobro upoznati s prilikama u odreenoj zemlji i s jezikom (ibid.: 159-160). Zato i rukovoenje prema slubeno-politikom ime novanju a ne prema znanstvenome nailazi na kritiku, npr. u sluaju Registracijske agencije za ISO-kodove: Mana kod ISO 639-2 je to se jako orijentira prema po litikim okolnostima: npr. srpski, hrvatski i bosanski se vode kao tri razliita jezika, dok se najmanje osam pot puno razliitih kineskih jezika vode kao samo jedan. Na suprot tome je SIL-shema jae pokuavala orijentirati se prema lingvistikim kriterijima (Richter 2006). Neupueni misle da je ustavno proglaavanje slube nog jezika znak da postoji jezik kojim oni govore. Potreb no je stoga podsjetiti da proglaavanje slubenim jezi kom neke drave nije kriterij za postojanje ili neposto janje nekog standardnog jezika (Mattusch 1999: 79-80). (Socio)lingvistika ima svoje vlastite kriterije, a ustavno

112

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

pripisivanje razliitim idiomima statusa pomou odred bi o slubenim jezicima ne moe konkurirati s lingvi stikim i sociolingvistikim kriterijima. To proizlazi ve iz injenice to preko 98% jezika na svijetu nema nika kav slubeni status (Grschel 2009: 341). Kad bi ustav bio kriterij za postojanje jezika, onda onih 98% jezika na svijetu koji ustavom nisu proglaeni slubenima ne bi postojali. Ne bi postojao npr. maarski jezik jer u maar skom ustavu ne postoji odredba o slubenom jeziku. Takvu odredbu u ustavu nemaju ni skandinavske zemlje Danska, Norveka, vedska. Ustav se moe promijeniti preko noi, ali postojanje nekog standardnog jezika ne moe. Za jezikoslovce koji se pozivaju na sociolingvistiku kad tvrde da je u hrvat skom, srpskom, bosanskom i crnogorskom sluaju rije o etiri standardna jezika karakteristino je da naalost, takvi autori reduciraju 'sociolingvistiku' najee samo na proglaenost slubenim jezikom (a njega usto esto jo pogreno poistovjeuju sa standardnim jezikom) (ibid.: 367). Naime, ne samo daje standardni jezik (so ciolingvistiki pojam, a slubeni jezik politiki, nego je standardni jezik iri pojam od slubenoga: Slubeni je zik je tehniki pojam koji oznaava jezik ili jezike za slubene poslove vlade, dakle slubeni jezik je jezik koji je vlada priznala i odobrila za upotrebu u slubenim poslovima voenima u vladinim institucijama (Sonntag 1995: 92). Podjednako i Eastman (2001: 658) odreuje slubeni jezik kao jezik upotrebljavan za poslove vla de. Dok standardni jezik nije ogranien samo na vladi ne institucije, slubeni jezik koristi se u centralnim nadregionalnim organima drave (vladi, parlamentu, upravi) (Witt 2001: 31). Stoga se u definiciji pojam slu benog jezika razumno moe ograniiti na jezik na ko jem drava komunicira sa svojim graanima, odnosno, jo openitije reeno, jezik koji vlada moe koristiti u svim svojim djelatnostima. [...] Navedena kratka defini cija je sasvim dovoljna za odreivanje osnovnih funkcija

Policentrini standardni jezik

113

slubenih jezika (ibid.: 30). Iz dosad reenoga se vidi da 'slubene jezike' mora se [...] po njihovom nastanku i po funkciji striktno razlikovati od 'standardnih jezika'. Slu beni jezici su izvanjezini pravni konstrukti (Grschel 2009: 114). Proglaavanje jezika slubenim nije potrebno u svr hu zatite tog jezika (Gonzalez 2001: xxvii). Stoga kod spomenutog podatka da je 2% jezika u svijetu proglaeno slubenim iskrsava pitanje Zato se proglaava? Sasvim sigurno je to 'nepotrebno' s neposredne 'pragmatike' toke gledita. Mnoge drave, ukljuujui i Veliku Brita niju i Sjedinjene Amerike Drave, nemaju ustavno slu beni jezik (Cooper 1989:101). I Njemaka je meu tak vim dravama (Grschel 2003: 141). Ovakvi primjeri potvruju da je ustavno proglaavanje slubenog jezika suvino navedene drave sasvim dobro funkcioniraju bez toga, bilo da se radi o jednojezinoj ili o viejezinoj dravi. Cooper (1989: 101) zapaa, osim toga, da se i usta vom proglaeni slubeni jezici ponekad ignoriraju. Kao primjer ignoriranja navodi pojedine drave u kojima se od 16 ministarstava ak 14 ne pridrava ustavne odred be o slubenom jeziku koristei drugi jezik, i to deset ljeima nakon to je u ustavu odreen slubeni jezik. To su samo neki od primjera koji potvruju lingvistiki za kljuak da niti je nuno odrediti slubeni jezik niti je nuno pridravati se ustavne odredbe ako je donesena (ibid.). Razumljivo je zato niz drava u svijetu nema ustav no proglaen slubeni jezik kad se zna da ustavno pro glaavanje samo jednogjezika slubenim je nedemokrat ski in jer slui iskljuivanju iz javnog ivota ljudi koji govore drugim jezicima ili na koje se gleda kao da govore drukije, to je napad na demokratske osnove (Giroux 2001: x). Taj in je izraz jezine netolerancije, a jezina netolerancija je esto politiki prihvatljiva maska za ne toleranciju prema odreenim grupama ljudi, prema

114

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

drugim nacijama itd., moda simptom straha za budui status sada dominantne grupe openito (Gonzalez 2001: xxvi). Ta maska se koristi jer je mnogo manji pro blem u dananjim drutvima govoriti o slubenom jeziku ili o jezinoj istoi nego govoriti direktno o neprija teljstvu prema drugoj naciji, o rasi i si. (ibid.: xxvii). Protiv ustavnog proglaavanja postoji jo jedan raz log: euforija koja se umjetno pravi oko proglaavanja zna ljude navesti da jezik i/ili odreeno ime jezika gledaju kao totem, kao kvazisakralni emocionalno nabijeni gru pni simbol s kojim se identificiraju, neto poput nacio nalne himne, zastave i grba (Tabouret-Keller 1997: 318-319). U takvim sluajevima ustavno odreivanje jezika predstavlja upotrebu politikih simbola za uvr ivanje vladajuih elita (Cooper 1989: 102). Navedena pojava zapaena je u novonastalim junoslavenskim dr avama (Friedman 1999; Grschel 2003:160). Vladajue elite prave pomou medija lanu paniku da e propasti nacija i drava ako se ustavom ne proglasi slubeni jezik, i to pod imenom dotine nacije odnosno drave. Time izmiljaju nepostojee probleme i konstruiraju sukobe, skreui ujedno panju s vanih ekonomskih i drugih pi tanja u drutvu: politika jezine panike obino se javlja u obliku naizgled privlanog brzog fiksanja, koje po pra vilu uzrokuje vie problema nego to ih rjeava (Gonza lez 2001: 260). Iako ustav nije sociolingvistiki kriterij, kroatisti se pozivaju na ustav (v. npr. Samardija 2003: 9; Tafra/Koutar 2008: 204) i zato da bi neistomiljenike prikazali kao prekrioce ustava, dakle kao protudravne elemen te, to znai da ih kriminaliziraju. Time pokuavaju na domjestiti nedostatak dokaza za svoju tvrdnju da se radi o razliitim jezicima. S pravom Grschel (2009: 350) u pozivanju kroatista na proglaenost slubenim jezikom vidi izraz slabosti: oito hrvatska strana pripisuje ranije navoenim drugim, navodno lingvistikim ili sociolingvistikim argumentima za zasebnost hrvatskoga jezika

Policentrini standardni jezik

115

slabu uvjerljivost nakon to su oni, prvenstveno u ino zemstvu, podvrgnuti temeljitoj kritici, pa zato poduzi ma povlaenje na 'siguran' teren odredbi o slubenim jezicima. Ali u svim sluajevima kad se kod odreiva nja kategorija mogu uzimati u obzir unutarjezini i izvanjezini faktori ili kad oni ak kao osnova definicije ko lidiraju, lingvistika pokazuje dominantnu tendenciju da vanja prednosti unutarjezinim datostima (ibid.: 125). Npr. premda je s dravnim razdvajanjem na indijskom potkontinentu naziv hindustanski jezik potisnut iz slu bene upotrebe, oba idioma u lingvistici besprijeporno vae i dalje kao varijante (ibid.: 88). S obzirom da su razlike izmeu hrvatske i srpske varijante jo manje nego izmeu hindske i urdske (Thomas 2003: 318), utoli ko vie dolazi do izraaja koliko je neznanstveno to hrvatska strana ak daje prioritet odredbama o slube nom jeziku umjesto lingvistikim i socioungvistikim kriterijima (Grschel 2009: 349). Citirajui kao takav primjer Marka Tadia, Grschel (ibid.) ga komentira: Time se od 'znanstvene zajednice' lingvista zahtijeva da prepusti politici prvenstvo kod definiranja to ini za seban 'jezik' i da zanemari svoje vlastite klasifikacije. Kao podjednak primjer citira i Izjavu HAZU iz 2005., ija se potpuna udaljenost od lingvistike pokazuje u svjetlu injenice da ve odavno su predstavnici ope lingvistike i slavistike obrazloili i razglasili nalaz da su jezinopravne i naposljetku politiki motivirane odredbe o sta tusu idioma irelevantne za pitanje njihove klasifikacije kao zasebnih 'jezika' (Grschel 2009: 349-350). Usput reeno, odredbi o slubenom jeziku u hrvat skom ustavu nedostaje i smisao. Poznato je, naime, da ustavne odredbe o jeziku imaju smisla samo ako se odno se na manjinske jezike u toj dravi, tj. ako kau da nitko ne smije biti diskriminiran s obzirom na svoj jezik. Nasu prot tome, ustavne odredbe koje se u praktino jednoje zinoj zemlji odnose na taj jezik potpuno su promaene. Jer to je uope njihova funkcija? Svakako nije zatita ili

116

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ravnopravnost tog jezika kad se ionako radi o jednoje zinoj zemlji. ak i kad drave nisu jednojezine, nelo gino je i nepotrebno u ustav stavljati odredbe o vein skom jeziku. Tzv. vrijednosni kriterij odnosno samoprocjena govornika Junoslavenski filolozi se kod tvrdnje da Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci govore razliitim standardnim jezi cima pozivaju na tzv. vrijednosni kriterij, koji se zasniva na stavu govornika prema vlastitom jeziku tj. na njiho voj samoprocjeni. Meutim, vrijednosni kriterij nije znanstven jer govornik prosuuje svoj jezik ne prema lingvistikim ih drugim objektivnim kriterijima, nego prema subjektivnim kriterijima (Schubert 1997: 84). Kod govornika je svijest o jeziku vrijednosna kategorija i stoga subjektivna, sa svim neodreenostima koje proiz laze iz subjektivnosti (Haarmann 2002: 11). Zbog te subjektivnosti se percipiranje jezine situacije od strane govornika ne mora podudarati sa stvarnom situacijom (Aitchison 1992: 494). tovie, lingvisti i drutveni psi holozi koji su istraivali narodne stavove ustanovili su da su tvrdnje ljudi o jeziku netone i da su esto u kon tradikciji s njihovom stvarnom upotrebom jezika (Mil roy/Milroy 1999:15). Zato vrednovanje od strane govor nika, tj. njihova samoprocjena, nije u (socio)lingvistici kriterij pri odreivanju jezika: smatrati neki idiom jezi kom zato to ga njegovi govornici tako procjenjuju bilo bi kao npr. smatrati neki politiki sistem demokratskim zato to ga njegova populacija procjenjuje takvim. Polito lozi, po pravilu, ne bi bili jako sretni s takvim rjeenjem. U prirodnim znanostima je jo oitije nego u drutveni ma da ne koristi mnogo ako se slijedi miljenje neke po pulacije laika. Nijedan ozbiljan biolog ne bi npr. jegulju smatrao zmijom jer je ljudi procjenjuju tako (Ammon 1989: 31).
2 3

Policentrini standardni jezik

117

Dakle, miljenje govornika o vlastitom idiomu i o drugim idiomima, stavovi proizili iz toga i prosudbe o vrijednosti su zbog neizbjene subjektivnosti u njima i zbog izvanjezine motivacije principijelno neprikladni za lingvistiku klasifikaciju s ciljem diferenciranja izmeu razliitih jezika s jedne strane i varijeteta/varijanata istog jezika s druge strane (Grschel 2009: 147). Postoji i dodatni razlog za kritiko propitivanje na rodnih uvjerenja o jeziku: poznato je da pomou mjera jezine politike moe se manipulirati jezinom svijeu kod laika (ibid.: 316). Utoliko su navodno spontano pro izvedena vrednovanja jezika kod laika esto samo refleks jezinopolitike odnosno jezinoideoloke manipulacije (ibid.: 321). Brojni inozemni lingvisti ve su pisah o nezavisnosti lingvistike od samoprocjena govornika, npr. o raskora ku izmeu nalaza lingvistike i prosudbi govornika kon statiraju Hamers/Blanc (2000, 276) upuujui, izmeu ostalog, na hindski i urdski (hindustanski): 'Ono to su lingvisti definirali kao jedan te isti jezik ili kao jezini kontinuum mogu razliiti govornici tog jezika gledati kao razliite jezike'. I u Evropi ima primjera da govornici idioma sebe pripisuju zasebnim jezinim zajednicama dok ih lingvistika smatra govornicima dijalekta, varijan te ili varijeteta odreenog jezika (Grschel 2009: 316-317). to se tie laikih promiljanja o jeziku, moe se rei da svatko je u odreenoj mjeri amaterski lingvist [...]. Ali injenica da svi mi imamo odreena 'amaterska mi ljenja' na temu naeg materinskog jezika ne daje tim miljenjima nekakav specijalan status u oima znanstve nika lingvista. Ona moda mogu biti zgodna kao poetna 'radna hipoteza', ali zadatak znanstvenika je da pobolja amaterske teorije obinog ovjeka, a ne da ih uzme zdra vo za gotovo. (Ne bismo jako cijenili profesora meteoro logije koji bi smatrao da je cilj njegove profesije sistema-

118

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

tizirati korpus bapskih pria o prognozi vremena) (Sampson 1979: 189-190). Sociolingvist moe konstatirati da laici imaju odre eno miljenje o jeziku, ali ga ne preuzima kao znanstve no utemeljeno. Npr. svjetski poznat sociolingvist Joshua Fishman utvrdio je da kod raznih naroda postoji uvje renje da njihov jezik potjee od zlatne ptice. Time to je to Fishman opisao u svojoj sociolingvistikoj knjizi, nije to uvjerenje ujedno postalo i njegovo uvjerenje, nije po stalo uvjerenje koje zastupaju sociolingvisti jer nije znanstveno utemeljeno. Poistovijetiti laike stavove o je ziku sa sociolingvistikima bilo bi isto to i poistovijetiti alkemiju s kemijom, ili astrologiju s astronomijom, ili vraeve s fakultetski kolovanim lijenicima. O temi uvjerenja govornika o vlastitom jeziku ili openito o jeziku Trask (1999: 96, 97) saima stav do minantan u lingvistici: uobiajeni stav meu lingvisti ma [...] je da ta narodna uvjerenja nisu nita vie nego za bavni komadii neznalakih gluposti. S obzirom da hrvatski jezikoslovci spominju u pozi tivnom smislu Heinza Klossa kao sociolingvistiki auto ritet, moe se napomenuti da i Kloss (1976: 306) odbacu je samoprocjenu govornika kao kriterij kod odreivanja da li se radi o razliitim jezicima: Taj stav koji se zasni va na osjeajima i koji se ubraja u podruje laikog jezi koslovlja je dodue znanstveno beznaajan. Kloss ( 1978: 27) podsjea da nee neki jezini oblik koji lin gvisti jednoznano klasificiraju kao dijalekt postati jezik zato to njegovi govornici zastupaju miljenje da se radi o 'jeziku'. Tako da svakome upuenom u sociolingvistiku poznato je da ope mjesto jezine sociologije odnosno sociolingvistike i u tradiciji Klossa je da samoprocjenjivanje jezika od strane njegovih govornika nije prihvatlji vo za znanost kao kriterij kod odreivanja statusa (Gr schel 2009: 317). Pojedini junoslavenski filolozi takoer su zapazili slabosti tzv. vrijednosnog kriterija: npr. Skiljan (2002:
2

Policentrini standardni jezik

119

37) kritiki zapaa da Katiiev model sloenog je zinog identiteta ne naglaava dovoljno razlike izmeu tipolokih i genetskih kriterija s jedne strane i vrijedno snog odreenja s druge strane. Prije svega, naime, prva su dva kriterija u osnovi rezultat lingvistike i racional no zasnovane analize, dok trei proistjee iz djelomino iracionalnog stava govornika prema vlastitom jeziku. Kad bi samoprocjena govornika bila sociolingvistiki kri terij, bilo bi mogue da ve sutra nastanu novi strani je zici, npr. pulski ili slavonski, jer bi sve ovisilo samo o tome hoe li stanovnici Pule ili Slavonije izjaviti da svoj idiom smatraju zasebnim jezikom. O domaim jezikoslovcima uoeno je da se ponaaju kao da je sama elja za razgraniavanjem dovoljna za nastanak novih standardnih jezika (Grschel 2009: 100). Pozivanjem na stavove u narodu zaboravljaju da zadatak (socio)lingvista nije primjenjivati narodski pri stup jeziku, nego znanstveno utemeljen pristup. Zato su i kolovani naspram laika u narodu. Narod moe pauka zvati insektom, ali biolog to nee napraviti jer zna da pauk nije insekt. Tako narod moe zvati i jezik kako god hoe, ali jezikoslovci bi se morah drati (socio)lingvistikih kriterija. Pozivaju se na ljudska prava, zaborav ljajui da nitko ne prijei neupuene laike da o jeziku kau to god hoe, kao to im nitko ne brani da se hvata ju za dugme kad vide dimnjaara. Ah ta laika shva anja o jeziku su za lingvistiku znanost irelevantna (ibid.: 312). Postoji li pravo naroda kao kriterij Filolozi s junoslavenskih prostora pozivaju se na me unarodno priznavanje idioma kao jezika pod od reenim imenom, no takvo legaliziranje ili meuna rodno priznavanje ne postoji u pravima naroda. Ob jekti internacionalnog priznavanja su samo drave (Grschel 2009: 221).

120

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Pozivaju se i na ravnopravnost naroda tvrdei da je znak demokracije i znak ravnopravnosti rei da svaka nacija ima zaseban jezik. Zaboravljaju da lagati nije znak demokracije i ravnopravnosti, a upravo to ine oni koji tvrde da Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci govore etiri jezika. Osim toga, Njemaka i Austrija su demokratske, ravnopravne zemlje i razliite nacije, a nemaju zasebne jezike, Amerika i Engleska su demokratske, ravnoprav ne zemlje i razliite nacije, a ni one nemaju zasebne jezi ke itd. To znai da se demokracija i ravnopravnost ne po stiu zasebnim jezikom. tovie, dananja nastojanja da se srpskohrvatski podijeli na vie jezika navedena su u internacionalnom jezinom leksikonu kao aktualni pri mjer jezinog ovinizma (Glck 2000: 652). Budui daje ovinizam, tj. ekstremni nacionalizam, u suprotnosti s demokracijom i ravnopravnou, neutemeljeno je i ne umjesno spomenuta nastojanja nazivati demokratskim inom. A po kroatistikoj logici da nacija nije ravnoprav na ako nema zaseban jezik, ak ni Amerikanci ne bi bili jedna od ravnopravnih nacija.
2

Mogue je da je rije pravo postala pomodna na junoslavenskim prostorima jer drukije se ne moe ob jasniti zato junoslavenski filolozi zazivaju pravo na roda na svoj jezik kad od naroda nitko ne trai da pree na neki tui jezik. Ni od drugih naroda se ne trai prela zak na strane jezike, npr. nitko ne zahtijeva od Austrija naca da preu na francuski. Ujedno se nikome ne brani da javno iznosi kako jezik kojim govore Austrijanci ta koer govore i Nijemci i veina vicaraca. Isto je i u naem sluaju: nitko ne trai od Hrvata da preu npr. na panjolski, i nitko se ne mora praviti slijepim pred inje nicom da jezik kojim govore Hrvati takoer govore i Srbi, Bonjaci i Crnogorci. Usput reeno, zanimljivo je da su ba kroatisti, koji se pozivaju na pravo naroda na svoj jezik, ujedno i jedini koji donekle ugroavaju to pravo, i to tako to prema svom subjektivnom ukusu

Policentrini standardni jezik

121

odluuju koju rije e kojeg dana proglasiti nevaljalom i zahtijevaju od naroda upotrebu drugih rijei. Pozivaju se i na to da je imenovanje jezika npr. hrvat skim u skladu s pravom hrvatskoga naroda. Narod ima pravo svoj jezik zvati svojim imenom. Osvrui se na tu tvrdnju koja se ponavlja jo od Deklaracije, Grschel (2003:164) istie: Tim otrije treba ustvrditi da se jo u doba Deklaracije iz 1967. radilo o jednom ad hoc iz miljenom 'pravu'. Nijedna deklaracija prava UNO-a ili UNESCO-a, nijedna regionalna konvencija za zatitu ljudskih prava ili prava manjina (KSZE-a/OSZE-a ili Vijea Evrope) ne zna za takvo pravo na samoodreivanje imena jezika. Jacobsen (2006: 319) podsjea kako miljenje da po stoji nekakvo pravo naroda na odreivanje imena jezika predstavlja pogreno shvaanje odnosa izmeu nacije i jezika. Naime, naroda koji govore isti jezik kao i neki drugi narod ima toliko da ih ne treba ni nabrajati, i nema prema tome nikakvih razloga zbog kojih bi Hrva ti se pozivali na nekakvo nepostojee pravo nazivanja jezika prema naciji (ibid.). Kad bi se jezik nazivao prema naciji, a nekoliko nacija govori istim jezikom, onda bi bilo nekoliko naziva za isti jezik,to je neprihvatljivo u zna nosti jer sugerira da se radi o vie jezika. Laici u narodu mogu, naravno, nazivati jezik kako hoe, ali se pritom ne mogu pozivati na pravo niti se nazivi iz naroda smiju na metati lingvistici (Grschel 2001: 175). Kod teme ljudskih prava potrebno je podsjetiti da ljudska prava kao idejnopovijesno nasljee francuske revolucije polaze od temeljne postavke da svaki pojedi ni ovjek naspram dravnih zahvata ima neotuiva os novna prava i slobode koje svako drutvo ili zajednica moraju potivati i tititi. Ta prava i slobode su univerzal ni i vrijede za svakog ovjeka [...]. Ta univerzalnost iskljuuje nekakvu podjelu ljudskih prava na odreene grupe ljudi, dakle iskljuuje partikularistika prava ko lektiva (Riedel 2005: 288). Ove osnovne postavke iz do-

122

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

kumenata Ujedinjenih naroda o pravima ovjeka izokreu se u naoj sredini. Jedan od novijih primjera toga je Izjava HAZU o jeziku (v. HAZU 2005: 41-48, i kritiku analizu te Izjave u Kordi 2005:226-231): u Izjavi se citi raju reenice Ujedinjenih naroda gdje se govori o pravu svake osobe da se slobodno moe sluiti svojim jezikom, a istovremeno se te reenice u Izjavi HAZU prikazuju kao da u njima pie da svaki narod mora imati razliit je zik. Time sastavljai Izjave pravo svake osobe izvru u pravo kolektiva, oduzimajui na taj nain dotino pravo svakom pojedincu jer on za njih postoji samo kao dio ko lektiva i mora biti podreen onome to elita kolektiva odredi. Konkretno, oduzima mu se sloboda izraavanja na svom jeziku jer elita od njega zahtijeva da prihvati puristike i preskriptivne intervencije u ime izmiljenog prava kolektiva na razliit jezik. Drugim rijeima, oduzi ma mu se ono pravo na koje se Izjava HAZU poziva i koje je jedno od univerzalnih prava svakog ovjeka, zagaran tirano u dokumentima Ujedinjenih naroda pa bi ga hr vatska drava morala potivati. Ne smije se zaboraviti da im drava, politike stranke ili drutveni pokreti odu zimaju graaninu odluku o njegovom identitetu obave zujui ga da mora pripadati jednoj odreenoj kulturnoj, jezinoj ili religijskoj zajednici, kreu se u krugu autori tativnih dravnih sistema (Riedel 2005: 21).

Zakljuak o sociolingvistici Sociolingvistika pokazuje suprotno od politiki isformuliranih odredbi o jeziku u ustavima junoslavenskih dr ava. Kao prvo, iz definicije jednog od temeljnih sociolingvistikih pojmova kao sto je standardni jezik (v. poglav lja Sto je standardni jezik i Zato je potreban standardni jezik) vidi se da podruje Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore opsluuje jedan te isti standardni jezik. Kao drugo, dobro poznata sociolingvistika teorija policentrinosti (v. poglavlja Definicija policentrinog jezika, Razlike iz-

Policentrini standardni jezik

123

medu varijanata policentrinog jezika, Kodifikacija), ko ja uz lingvistike datosti uzima u obzir i sociolingvistike da se jezik govori u razliitim nacijama i u razliitim dravama, daje isti rezultat. Tree, sociolingvistika nudi i druge dokaze da se kod srpskohrvatskog radi o jednom jeziku: Bez obzira na pokuaje kroatiziranja odnosno 'turkiziranja' od strane jezinopartikularistikih lingvi sta u Hrvatskoj i meu bosanskim Muslimanima (iju trajnu prihvaenost od strane mase govornika u obje re gije tek treba priekati) idiomi Hrvata, Bonjaka i Srba (i naravno Crnogoraca) su kao i prije uzajamno razumljivi (i to statistiki u daleko veoj mjeri nego to je to sluaj izmeu blisko srodnih jezika). Ta uzajamna razumlji vost [...] je sociolingvistiki korelat strukturnoj slinosti utvrenoj u sistemskoj lingvistici i argument za to da i dalje postoji jedan srpskohrvatski jezik (Grschel 2003: 183). Uz te sociolingvistike argumente najjai sociolin gvistiki dokaz,protiv shvaanja da se kod hrvatskog, bo sanskog/bonjakog i srpskog radi o tri autonomna 'jezi ka' sastoji se u jednom argumentu koji zaudo u obimnoj literaturi o jezinoj izmi oko srpskohrvatskog dosad nigdje nije bio tematiziran. Radi se o nepostojanju bilingvizma izmeu grupa govornika navedenih triju idioma (odnosno etiriju s crnogorskim). Zauujua i njenica da taj kut gledanja nije sistematski razmatran moe se moda objasniti upravo banalnou stanja stva ri. Na kraju krajeva, opepoznata istina je: gdje nema dvojezinosti, nemamo posla s dva jezika (ibid.). Dvojezinost nije kad netko iz Srbije doe na Jadran pa da ne bi bio prepoznat kao Srbin unosi u svoj govor ijekavske izgovorne elemente. Ili kad netko iz Hrvatske ih Bosne preseli u Beograd i ne eli tamo biti prepoznat kao izbjeglica pa svoj ijekavski izgovor zamjenjuje ekav skim. To nije bilingvizam, nego prilagoavanje istog jezi ka varijantskim posebnostima. Da je rije o istom jeziku vidi se po tome to jedna osoba moe koristiti srpsku va-

124

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

rijantu a druga hrvatsku ih bosansku ili crnogorsku pa da komunikacija izmeu njih svejedno teno funkcioni ra. Sluajeva prilagoavanja jezika varijantskim poseb nostima ima, naravno, i u drugim zemljama u svijetu. Ammon (1995: 302) navodi primjere kad Nijemci presele u vicarsku pa se dio njih trudi svoju njemaku varijantu zamijeniti vicarskom varijantom njemakog jezika ka ko bi izbjegli odbojnost kod nekih vicaraca kad po govo ru prepoznaju da sugovornik dolazi iz Njemake. Prila goavanja jezika ima i unutar Njemake: kad netko s juga preseli na sjever, trudi se svoje bavarske regionalne posebnosti zamijeniti sjevernonjemakim karakteristi kama, ili, kad netko sa sjevera doe na odmor u junu Njemaku, nee na pitanje koliko je sati odgovoriti na ulici etvrt do devet, nego e rei trietvrt devet ako ne eli biti prepoznat kao doljak sa sjevera itd. Kroatisti spominju da su unutar Jugoslavije neke no vine izlazile u dvije jezine verzije, hrvatskoj i srpskoj, to bi trebalo znaiti da su se dotine novine prevodile i daje stoga rije o dva jezika. No, ne radi se o prevoenju jer svrha prevoenja je postizanje razumijevanja, a spo menute novine bi se razumjele i da su bile samo u jednoj verziji. Kod njih se takoer radilo o prilagoavanju istog jezika varijantskim posebnostima da bi tekstovi izgledali kao da potjeu iz te sredine. I Babi (2004: 32) priznaje da se ne moe govoriti o prevoenju, nego o prilago avanju: 'Borba' od god. 1948. izlazi i u zagrebakom izdanju jezino prilagoenom sredini za koju je namije njena. Takvih bi se primjera moglo navesti vie. I u dru gim zemljama ima takvih sluajeva: nekom piscu iz Au strije koji rukopis svoje knjige nudi njemakom izdavau moe se dogoditi da izdava predloi prilagoavanje ru kopisa njemakoj varijanti kako bi ga njemaki itatelji osjeali kao jezik svoje sredine, to bi pomoglo veem ko mercijalnom uspjehu u Njemakoj. Ili, od njemake glu mice kad prihvati ulogu u austrijskoj televizijskoj seriji trai se da prilagodi svoj izgovor i svoj Vokabular austrij-

Policentrini standardni jezik

125

skoj varijanti, pa se stoga u njenom jeziku pojavljuju rijei kojih nema u njenim njemakim filmovima: npr. umjesto Tomaten, Blumenkohl, Pfannkuchen, Kartof feln kae u austrijskom filmu Paradeiser, Karfiol, Palat schinke, Erdpfel. Ammon (1995: 304) navodi i primjer iz vicarske kad je vicarski radio DRS 80-ih godina prijetio otkazom spikerima koji nisu govorili specijalnu vicarsku varijantu njemakog.

Naziv jezika Svaki jezik mora u lingvistici imati svoje ime. Nazivi koji piu u dananjim ustavima hrvatski jezik, srpski jezik, bosanski jezik nisu za lingvistiku prihvatljivi jer sva tri imena trenutno oznaavaju jedno te isto, a budui da razliita imena sugeriraju razliitost, iz toga proizlaze problemi (Raecke 1996: 22). Na junoslavenskim prostorima Srbi nazivaju sada svoj jezik srpski, Hrvati hrvatski, iako se obje varijante ne razlikuju bitno jedna od druge (Mattusch 1999: 74) i jedno je sigurno: hrvatski i srpski su jedan te isti jezik (Hetzer 1993: 33). Podudarna situacija je i u Indiji, gdje su svakodnevni govoreni urdski i hindski ustvari isto, potpuno jednako kao govoreni hrvatski i govoreni srp ski (Fishman 1997: 128). Nacionalni ideolozi forsiraju razliita imena kako bi sugerirah da se radi o razliitim jezicima. S tim ciljem iz laze i gramatike s jednodijelnom oznakom jezika: Gra matika bosanskoga jezika, Gramatika hrvatskoga jezika, Gramatika crnogorskog jezika, Gramatika srpskoga je zika, to bi trebalo znaiti da je rije o razliitim jezicima. Meutim, da bi se radilo o razliitim jezicima potrebno je mnogo vie od razliitog imenovanja jezika. Jer ako je sadraj spomenutih knjiga najveim dijelom podudaran kao to i jest, onda u lingvistici ne pomau razliiti nazi vi. Kad bi razliiti nazivi dokazivali da se radi o raz-

126

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

liitim jezicima, onda bi kiljanov (1990: 63) anegdotalni karakter situacije u kojoj je svaki Hrvat od roenja poliglot, jer osim vlastitog jezika poznaje ijedan strani je zik, srpski danas bio jo dodatno pojaan time to svaki Hrvat nakon roenja zna ve etiri jezika: hrvatski, srpski, bosanski/bonjaki i crnogorski. Raecke (1996: 20) kritiki primjeuje daje u zadnje vrijeme postalo gotovo moda potpuno poricati postojanje srpskohrvatskog, tj. ne samo tvrditi da on trenutno vie ne postoji nego ak ii tako daleko da se porie daje ikada postojao (to se dogaa prvenstveno u Hrvatskoj, ali ne samo tamo). S obzirom daje teko mijenjati sadraj je zika, posegnulo se za promjenom imena jezika: budui da se pojedinani standardni oblici teko mogu lingvi stiki razgraniiti jedan od drugog i da je itav problem ideoloki optereen, pridavano je imenu jezika nadproporcionalno veliko znaenje (Blum 2002: 128). Pritom se zaboravlja da ne moe ime napraviti od nekoliko jezi ka jedan ih od jednog nekoliko (ibid.: 153). O raskoraku izmeu lingvistike i slubenog uvo enja jednodijelnih naziva govori se i u najveoj svjetskoj lingvistikoj enciklopediji, The encyclopedia of language and linguistics, gdje pod natuknicom Serbo-Croat pie: s raspadom federacije i nezavisnou Hrvatske mogue je da e nazivi hrvatski i srpski postati uspostavljeni kao slubeni nazivi. Meutim, premda je politiki oportuno naglaavati razlike izmeu tih dviju varijanata, sugestija da su one postale dva razliita jezika ostaje lingvistiki neodriva (Hawkeswort 1994: 3857). Tvrditi da se radi o razliitim jezicima znailo bi prenositi nacionalistiko razmiljanje u lingvistiku i slavistiku (Pohl 1996: 214). Jer Hrvati, Srbi i Bonjaci bez obzira to tvrde suprot no, govore i danas jedan te isti jezik, kojeg jedni nazivaju 'bosanski', drugi 'srpski', a trei 'hrvatski' (Mappes-Niediek 2005: 30). Prouavajui muslimanske grupe u raznim dijelovi ma BiH, Miedlig (1994: 42) zakljuuje: Svim grupama

Policentrini standardni jezik

127

je zajedniko da jezik ne dolazi u obzir kao sredstvo razgraniavanja i kao poseban kulturni inilac i inilac inte griranja grupe jer je isti kao kod Hrvata i Srba u svim bitnim tokama. I svi koji su odrasli u Beogradu, Za grebu ili Sarajevu govore govorom svog grada bez obzira da li su Srbi, Muslimani ili Hrvati. Tako moe jedna te ista varijanta jezika nositi ime 'bosanski', 'srpski' ili 'hrvatski'. Ta razlika u nazivanju ne poiva ni na kak vom jezinom kriteriju, nego samo na nacionalnoj pri padnosti govornika (Mappes-Niediek 2005: 30). A na cionalna pripadnost govornika nije kriterij za nazivanje jezika, npr. vicarac ne govori vicarski, Belgijanac ne govori belgijski, Kanaanin ne govori kanadski, Austri janac ne govori austrijski, Argentinac ne govori argen tinski itd. Nekoliko jednodijelnih oznaka (hrvatski, srpski, cr nogorski, bosanski/bonjaki) nije za lingvistiku prihvat ljivo jer one bi znaile da se radi o nekoliko jezika, to nije sluaj. Prihvatljiva bi bila jedna jednodijelna oznaka koja bi pokrivala itavo jezino podruje. Kod veine drugih policentrinih jezika i koristi se od starta jedan jednodijelni naziv, npr. engleski, panjolski, njemaki. To ne znai da nacija po kojoj se jezik naziva moe nametati drugim nacijama svoju varijantu, niti znai da nacije koje nisu spomenute u imenu jezika nisu nacije, a ne znai ni da meu njima nema jezinih razlika. Ali naspram tih primjera, u junoslavenskom sluaju se injenica da sve strane govore istim jezikom oznaava ve stoljee i pol u lingvistici ne jednom jednodijelnom, nego dvodijelnim oznakama jezika. Dvodijelnu oznaku prvi je upotrijebio 1824. Jacob Grimm (Lencek 1976: 46; Pohl 1996: 209-210), od 1836. je Jernej Kopitar jedno znano koristi kao naziv jezika. Pojavila se ve 1854. i 1859. i u gramatikama zagrebakih autora, dok se u gramatikama srpskih autora u to vrijeme jo nastavila tra dicija srpskih gramatiara da svoj jezik nazivaju srp skim (Lencek 1976: 49). To znai da je dvodijelni naziv

128

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

vie u skladu s tradicijom hrvatskih gramatiara nego srpskih, i da se dvodijelni naziv prvo koristio u zagre bakim gramatikama a tek onda se proirio u gramatikama na stranim jezicima u inozemstvu: 1865. na nje makom, 1867. na talijanskom, 1869. na francuskom, 1883. na engleskom itd. (ibid.: 50). Od dvodijelnih oznaka je internacionalno najproirenija bila i ostala oznaka srpskohrvatski jezik (Blum 2002: V). Varijacije dvodijelnog naziva su i srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, hrvatski ili srpski, ali ve je i Brozo vi (1988: 4) konstatirao da svi dvodijelni nazivi znae isto i da je meu njima najbolji naziv bez crtice i bez ili. Zasto je najproireniji naziv u svijetu srpskohrvatski a ne hrvatskosrpski, moe se objasniti time sto je broj srpskih govornika dvostruko vei od hrvatskih, a osim toga, kako podsjea i Herrity ( 2001:423), tokavski koji je po stao standardnim jezikom materinski je svim Srbima, dok je kod Hrvata materinski samo onima koji nisu kajkavci ili akavci. Budui da je oznaka srpskohrvatski od 19. st. usta ljen naziv u lingvistici, ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake. Kroatisti danas nastoje relativizirati tradiciju dvodijelnog naziva govorei: taj naziv uope nema tako respektabilno dugu tradiciju (po inje se upotrebljavati u drugoj polovici 19. stoljea) (Pranjkovi 2008: 137). Zaboravljaju da upravo od tada postoji i standardni srpskohrvatski jezik, pa je sasvim logino da se i naziv za taj standardni jezik poinje od onda koristiti. Do tog razdoblja podruje Slavonije, Dal macije i Hrvatske nije povezivao neki domai nadregionalni jezik, to znai da je srpskohrvatski prvi takav nadregionalni jezik na spomenutom podruju. Usput re eno, Grschel (2009:10) napominje da je dvodijelnu oz naku srpsko-hrvatski koristio ve i Ljudevit Gaj, te da stoga Pranjkovi (2004,188) se, dakle, vara kad nasta nak te sloenice datira u 'drugu polovicu 19. stoljea'. A kod bosanskog franjevca Ivana Franje Jukia, pred2

Policentrini standardni jezik

129

stavnika iliraca, ve 1842. nalazimo obrnuti redoslijed sloenice: hrvatsko-srpski (Grschel 2009: 10). Dvodijelni naziv uklopljen je u modele lingvistikog nazivlja: U stranoj je jezinoj znanosti najuobiajeniji naziv srpskohrvatski jezik, po naelu kojim se razni sloeni lingvistiki nazivi tvore prema krajnjim lanovi ma, npr. indoevropski jezici obuhvaaju i indoevropske jezike izmeu Indije i Evrope. Taj se naziv upotrebljava i u dobrom dijelu domae jezine znanosti (Brozovi 1988: 4). Iz navedenog citata se vidi da se nazivu srp skohrvatski ne moe zamjerati to nema bosansku i crnogorsku komponentu jer dvodijelna oznaka ne znai da su njome obuhvaene samo imenovane dvije kompo nente, nego da su one rubovi jezinog podruja u koje je ukljueno i ono to se nalazi izmeu njih. Isto tako, redo slijed komponenata ne znai davanje prednosti kompo nenti koja je prva, nego su oba sastavna dijela logiki ravnopravna (Grschel 2001: 162). Brozovi (2005: 68) navodi kao dvodijelni naziv i karaajevskobalkarski je zik, i dodaje da takoer Karaajevci i Balkarci geograf ski su razdvojeni. U svjetskoj lingvistici poznati su i drugi primjeri dvodijelnih naziva jezika sastavljeni od imena etnosa kao u sluaju srpskohrvatskoga. Grschel (2009: 30) nabraja neke od njih: afarosahoki jezik, acheoguayakijski jezik, damaraonamaski jezik, arifamaominafiaski jezik. Kod njih se koristi i obrnuti redoslijed komponenata kao i kod srpskohrvatskoga (ibid.). Dvodi jelno imenovanih jezika ima na svim kontinentima, npr. burjatomongolski jezik (Azija), jugambehobundalunski jezik (Australija), nilskonubijski jezik (Afrika), pasamakodijskomalisetski jezik (Amerika). I srpskohrvatski je zik u Evropi je primjer dvodijelnog imenovanja. Usput reeno, na skandinavskom podruju, koje kro atisti esto spominju, takoer postoji dvodijelni naziv dansko-norveki: leksikon jezika svijeta (Klose 2001: 153) navodi da se taj jezik na engleskom naziva Dano-Norwegian, na njemakom Dnisch-Norwegisch ili
2

130

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Danonorwegisch, pa i meu samim Norveanima Dansk-Norsk. Taj naziv koristi se u znanstvenim publi kacijama, npr. Snyder (1968: 338), Jahr/Trudgill (1993: 94), Janicki (1993: 107). Na njega se nailazi i kod mlae generacije norvekih znanstvenika, npr. norveki lin gvist Endre Brunstad, roen 1967., koristi naziv jezika danskenorveki: Bokml (Dano-Norwegian) (2003: 54). Po nazivu jezika postoje paralele s junoslavenskom situacijom jer i srpskohrvatski se na engleskom naziva Serbo-Croatian, na njemakom Serbisch-Kroatisch ili Serbokroatisch. Sto se tie meusobne razumljivosti, ona je vea izmeu govornika srpskohrvatskog jezika nego izmeu govornika dansko-norvekog. Nastojei izbjei oznaku srpskohrvatski, pojedini ju noslavenski lingvisti predlau naziv srednjojunoslavenski. No on je neegzaktan, iz njega se ne vidi to se sve moe ubrojiti u srednju zonu, ubraja li se u nju samo Bo sna ili se njoj pridruuje jedna ili vie susjednih zemalja. Nadalje, taj naziv se ne moe uklopiti u postojee op eprihvaeno grupiranje na zapadne junoslavenske je zike (slovenski i srpskohrvatski) i istone junoslaven ske jezike (bugarski i makedonski). A to postojee grupi ranje se ne moe odbaciti jer je zasnovano na osobinama junoslavenskih jezika. Naziv srednjojunoslavenski do veo bi do neprihvatljive situacije da bi se onda moralo kazati da je srednjojunoslavenski zapadnojunoslavenski jezik, a tu se onda na klasifikacijsko-terminolokom planu sukobljavaju dva razhita geografska od reenja u nazivima, od kojih je jedan (onaj ve ustaljeni: zapadnojunoslavenski) povezan i s genetskolingvistikom klasifikacijom junoslavenskih jezika (Sipka 2003: 270). Ni naziv standardni novotokavski nije prikladan jer je neproziran za strance, pa ne nailazi na prihvaanje kao to ni nazivi standardni toskanski, standardni kastiljanski nemaju ni najmanju ansu da u filologiji poti-

Policentrini standardni jezik

131

snu ili zamijene nazive talijanski jezik, panjolski jezik (ibid.: 218). Nazivanje jezika bosanski/hrvatski/srpski/crnogor ski nije znanstveno gledano dobro rjeenje, ak i kad bi se stavljala napomena da se nabrojane oznake upotreb ljavaju kao sinonimi, jer se ne moe oekivati od lingvi sta da u svakom tekstu dodaju napomenu uz takav na ziv. A ako napomena izostane, (neupueni) itatelji op ravdano mogu pomisliti i pomiljaju da se radi o raz liitim jezicima zato to se na jednak nain, kosom cr tom, odvajaju npr. njemaki/latinski, koji jesu razliiti je zici. Osim toga, ako se spomenute etiri rijei navodno koriste kao sinonimi, zato ih onda uvijek navoditi sve etiri? S drugim sinonimima u jeziku to nije sluaj, uvi jek se u konkretnoj reenici upotrebljava samo jedan od njih. A ako se naziv s etiri oznake pokuava opravdati postojanjem nekoliko drava i nacija, to nije nikakav ar gument jer npr. i engleskim jezikom govori nekoliko drava i nacija pa se taj jezik svejedno ne naziva ameriki/australijski/britanski/kanadski/junoafriki itd. Jed nako je i kod njemakog, francuskog, panjolskog, arap skog i svih drugih policentrinih jezika. M0rk (2002) podsjea u predgovoru Serbokroatisk grammatik da se radi o junoslavenskom jeziku kojim govori veina stanovnitva u bivim jugoslavenskim re publikama Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji, a koji je uvijek bio poznat kao 'srpskohrvatski jezik'. Oznaci s crticama zamjera: Novi naziv 'bosanski/hrvatski/srpski' je po mom miljenju sasvim neprikladan da zamijeni tradicionalni naziv 'srpskohrvatski jezik'. to oznaava kosa crtica? I? Ili? I/ih?. Zakljuuje da za imenovanje studija nije prikladna oznaka 'bosanski/hrvatski/srpski' kao to nije prikladna ni oznaka 'srednjojunoslavenski'. Istie da su nazivom srpskohrvatski obuhvaene sve varijante tog jezika: 'srpska', 'hrvatska', 'crnogorska', 'bosanska'. Tako je uostalom uvijek i bilo. Nita se to nije promijenilo s raspadom Jugoslavije bez obzira to na-

132

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

cionalistiki bosanski Muslimani ili Hrvati smatrali i tvrdili. Zato autor sumira da je naziv srpskohrvatski i dalje najprikladnija oznaka kako za jezik tako i za ime novanje studija (isto v. i u M0rk 2008: 296). Jacobsen (2006: 319) takoer kritizira imenovanje jezika ili studija bosanski-hrvatski-srpski jezik, kao i zahtjeve da se podijele srpskohrvatske studije u hrvat ske, odnosno srpske studije. Nedostaje objanjenje za mijenjanje, a oni koji bi se odluili za promjenu duni su dati objanjenje zato to nisu mnogo ranije uinili. Jer npr. 70-ih ih 80-ih godina nitko strane slaviste nije tje rao da zadre naziv srpskohrvatski {ibid.: 320). I Obst (2004: 212) smatra opravdanim da se i dalje koristi na ziv 'srpskohrvatski' u tradicionalnom smislu, na kraju krajeva i zato da se izbjegnu nezgrapne formulacije po put 'srpski i/ili hrvatski', 'hrvatski i/ili srpski', 'hrvatski-srpski-bosanski' ili ak 'hrvatski-srpski-bosanski-crnogorski'. Dosjetki da se jezik naziva BHS Sipka (2003: 272) zamjera onda bismo zaista imali kuriozum skraenicu kao ime jezika. Dosadanji naziv srpskohrvatski nije ni politiki ni narodski izraz, nego je srpskohrvatski oduvijek bio isto lingvistiki pojam, koji nita drugo ne izraava nego da Srbi i Hrvati govore jedan te isti jezik (Pohl 1996: 219). Dvodijelnu oznaku kreirali su strani znanstvenici jer im je trebao naziv za jezik za koji nije postojalo posebno ime meu njegovim govornicima (Lencek 1976: 46). Dvodijelno ime nikad nije postalo dio aktivnog rjenika neobrazovanih govornika {ibid.: 45), oznake srpsko hrvatski odnosno hrvatskosrpski nikad nisu bile proire ne u narodu. One pripadaju knjikom jeziku i znanstve nom nazivlju (Pohl 1996: 210). Pa kad se kroatisti danas rado pozivaju na jednodijelne nazive jezika u AVNOJ-evskim dokumentima, pre uuju kako ne moe se polaziti od toga da su u sastav ljanju spomenutih tekstova sudjelovale filoloki odnosno lingvistiki obrazovane osobe, nego vjerojatnija je

Policentrini standardni jezik

133

pretpostavka da su ti izrazi preuzeti iz razgovorne prak se, u kojoj je oduvijek davana prednost jednodijelnim na zivima naspram akademskih sloenica srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski (Grschel 2009: 21). Usput re eno, to to HAZU (2007: 46) pasae o jeziku iz rezolucije AVNOJ-a i ZAVNOH-a hvali kao 'razumne' izaziva blagi podsmijeh kod inozemnih lingvista: ovjek bi po mislio da u postjugoslavenskoj debati tekst AVNOJ-evske rezolucije nee vie igrati nikakvu ulogu zbog radi kalnog prekida s ideologijom titovskog socijalizma [...]. Meutim, suprotno je: jezini partikularisti u Hrvatskoj i danas uzimaju rado u pomo tekstove partizanskog pokreta (Grschel 2009: 21-22). Nitko nije zahtijevao niti danas zahtijeva da laici ko riste dvodijelnu oznaku. Kao to je ve reeno, rije je o znanstvenom nazivlju, a ono se ne zasniva na narodskome jer dodue, moe svaki narod svoj idiom nazivati kako mu drago, ali lingvistika ne smije bez preispitivanja preuzeti svako imenovanje koje je meu laicima omilje no (Grschel 2003:169). Lingvistiki nazivi ne dobivaju se ispitivanjem stavova izvornih govornika: ispitivanje izvornih govornika oito nije rjeenje jer njihovom per cepcijom upravljaju nejezina razmiljanja, i to prven stveno religijska, nacionalistika (Crystal 199& 287). Jacobsen (2006: 320) navodi da konfuziju oko nazi va jezika su stvorile politike elite pojedinih zemalja s junoslavenskih prostora koje vre 'odozgo' pritisak i na inozemna sveuilita da mijenjaju nazive studija. Vlasti tim iskustvom iz proteklih petnaest godina ilustrira ka ko je jedan politiki reim nastojao da nametne svoje po glede stranim sveuilitima. Vlade pojedinih novona stalih drava i dotine nacionalne filologije ciljano za magljuju granicu izmeu znanstvenog i narodskog na zivlja. Jacobsen zato podsjea kako laiki i ranije je bilo uobiajeno da se kae za nekog da govori 'srpski' / 'hrvat ski' / 'bosanski' / 'crnogorski', to nije iskljuivalo ni onda ni danas da to znanstveno znai da ta osoba govori
2

134

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

srpskohrvatskim (standardnim) jezikom. Radi se dakle o dva nivoa, to nacionalno angairani jezikoslovci nam jerno preuuju. Stoga Jacobsen kritizira junoslaven ske filologe koji poistovjeuju znanstveni i narodski nivo (ovaj posljednji je postao i slubeno-politiki), i koji na ziv srpskohrvatski danas tabuiziraju. Nastojei opravdati tabuiziranje, Brozovi (1992a: 359) pie da lingvisti nemaju pravo utjecati na nazive koji se koriste u narodu kao to kemiar nema pravo zah tijevati od domaice koja soli juhu da bude svjesna da je sol ustvari natrijev klorid iako je to, naravno, objektivno istina. No ovome se mora dodati, a o tome se zapravo i radi, da ni narod nema pravo kemiaru zabraniti ko ritenje naziva natrijev klorid za sol, a do toga je kod nas dolo kad je rije o nazivanju jezika. S obzirom da sloenica srpskohrvatski jezik nikad nije bila rairena u narodu, a usprkos tome je 150 godina bila lingvistiki naziv, opravdano je i s te strane pitanje: zato bi lingvistika sada trebala svoje nazivlje podrediti nazivima u narodu? Laicima ionako nitko ne brani da je zik zovu kako god hoe. Za razliku od laika, lingvisti si proizvoljnost naziva ne mogu priutiti, kao to si ni kemiari ne mogu priutiti proizvoljnost naziva u kemiji, ili biolozi u biologiji itd. Od lingvista se oekuje da objek tivno pristupe tim temama, nije opravdana politika skrivanja glave u pijesak jer te teme postoje bez obzira htjeli ih mi primiti na znanje ili ne. Osim toga, znanost principijelno ne smije imati tabu teme (Szcs 1981:52). Dananjim koritenjem nekoliko jednodijelnih ozna ka za jezik i naputanjem dvodijelnog imena jedno znano se kae da ne postoji zajedniki jezik, to je ne tono: trebali bismo ostati svjesni toga da su u jezicima oznaenima s tri odnosno etiri razliita imena razlike toliko male da ih ovjek stvarno mora traiti. [...] s lingvi stike toke gledita su hrvatski, srpski, 'bosanski' i crnogorski ustvari jedno te isto, tj. sinonimi (Raecke 1996: 21). Ako se pree na samo jednu jednodijeln oz-

Policentrini standardni jezik

135

naku, npr. srpski jezik, to bi opet znailo da je dolo do promjene u statusu jezika jer zato inae mijenjati naziv. Do promjene u statusu, meutim, nije dolo jer se i dalje radi o jednom policentrinom jeziku kojim govore etiri nacije. Da se unazad 150 godina taj jezik u lingvistici na zivao srpski, ne bi bilo potrebno danas prei na dvodijel nu oznaku. No, zbog tradicije dvodijelnog imena u svije tu se dananje odbacivanje druge komponente u dvodi jelnom nazivu jezika tumai kao iskljuivanje hrvatskog, bosanskog i crnogorskog podruja. Stoga je jedino is pravno rjeenje ostati pri dvodijelnoj oznaci. U znanosti se ponekad dogodi da se neki naziv vre menom zbog novih znanstvenih spoznaja pokae neprik ladnim za daljnju upotrebu, pa se zamijeni novim. No, svi prigovori nazivu srpskohrvatski, a porijeklo im i nije znanost, pokazali su se kao znanstveno neutemeljeni. Sa (socio)lingvistike toke gledita radi se o vari jantama jednog te istog jezika. Stoga je razumljivo da lin gvisti i danas, pogotovo u inozemstvu, koriste oznaku srpskohrvatski jezik kao lingvistiki naziv (Lakova 2001: 20). Isto se konstatira u enciklopediji evropskih je zika (Herrity 2001: 422): naziv 'srpskohrvatski jezik' je normalan u znanosti na Zapadu, a pie i da je bio proiren u bivoj Jugoslaviji. Jezik u Hrvatskoj i Srbiji opisuje se kao standardne varijante, a jednako se i o je ziku u BiH kae da je varijanta srpskohrvatskogjezika (ibid.: 34, 424). Pored lingvistikih radova naziv srp skohrvatski jezik koriste i sociolingvistiki radovi, to je razumljivo kad i sociolingvistika enciklopedija (Patta nayak 2001: 564) konstatira da su srpski i hrvatski jedan te isti jezik, navodei u istom kontekstu da su to i hindski i urdski, iako se gledaju kao dva razliita jezika. O daljnjem nazivanju jezika srpskohrvatskim Gr schel kae (2009: 350): U dogledno vrijeme ne moe se raunati s time da e slubeno fiksirani nazivi srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik nestati iz jezinih paragrafa u postjugoslavenskim ustavima. To ne treba
2

136

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

iritirati slavistiku, posebno ne stranu slavistiku, meu ostalima ni njemaku, kojoj se jo uvijek pripisuje neka vrsta vodee funkcije. Zamijeniti ime srpskohrvatski je zik znailo bi kapitulaciju pred politikim pritiscima iz zemalja nasljednica Jugoslavije. Uzimajui za primjer situaciju s njemakim jezikom u Austriji i vicarskoj, na stavlja: Kad bi iz bilo kakvih razloga politike voe tih zemalja [Austrije i vicarske] odluile svoj slubeni jezik ubudue nazivati austrijski i vicarski [...], to bi lingvistika germanistika primila do znanja samo slegnuvi ramenima, a ne bi zbog toga odbacila svoju koncepciju varijanata standardnog njemakog jezika. Austrijski lingvist Pohl (1997: 69) potvruje da isto vrijedi i za slavistiku: Srpskohrvatski jezik tog lin gvistikog naziva e se ovjek morati drati ako ne nam jerava svirati u nacionalistikom orkestru Srba i Hrvata je ne samo policentrian (dananji centri Zagreb, Sa rajevo i Beograd) nego i poliarealan. Budui da naziv srpskohrvatski ima dugu tradiciju u slavistici kreirao ga je Jakob Grimm, proirio Slovenac Jernej Kopitar u prvoj polovini 19. stoljea, davno prije nastanka Jugosla vije on dakle nije duan nuno nestati inom raspada te drave (Thomas 2003: 319).

Manifestacije neznanja Budui da kroatisti ne mogu na osnovi (socio)lingvistikih kriterija doi do zakljuka da se kod Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca radi o razliitim jezicima, oni i ne koriste te kriterije, nego uzimaju kao nadomje stak proizvoljno bilo to. Toliko idu daleko u onome proizvoljno bilo to da nastaje utisak kao da im je do voljno to se neka tvrdnja moe izrei pa da ve moe po sluiti kao dokaz da Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci govore etiri jezika. Netko bi moda pomislio da nije vri jedno kritiki se osvrnuti na sve te kroatistike tvrdnje

Policentrini standardni jezik

137

jer one potcjenjuju mentalne sposobnosti itatelja. Dawkins (2007: 81) podsjea da nije sve to se kae u obliku gramatiki ispravne reenice smisleno niti zasluuje pa nju. Meutim, ako kritiki osvrt izostane, kroatisti se hvataju za dotinu tvrdnju, ponavljajui da ona nije osporena, dakle i dalje stoji. Zato se ovdje, naalost, mo ramo osvrnuti na brojne primjere bogatstva ljudske ma te, s tim da smo svjesni kako njima ovom analizom nee biti uinjen kraj jer ljudska mata svakodnevno moe smiljati nove reenice kojima e se navodno osporavati teze ove knjige, npr. tvrdnjama poput hrvatski se [...] ne razlikuje od srpskoga samo po onom po emu je od srpskoga razlikovan, nego hrvatski se od srpskoga raz likuje kao jezik od jezika, dakle za itav jezik, za sve svoje rijei [...] pa i onda kad se ini da su iste (Peti 1994: 269-272). Stoga kad itatelj naie u budunosti na nove kreativnosti takvog tipa, neka ih gleda kao priliku za vjebanje vlastitog mozga razotkrivanjem njihove argumentativne razine. Jezik kao sustav Svojstva standardnog jezika navedena u poglavlju to je standardni jezik dio su njegovih internacionalnih defini cija, i poznata su u svjetskoj lingvistici ve desetljeima, pa bi se oekivalo da za njih znaju i lingvisti na junosla venskim prostorima. No kad se pogleda to oni istiu kad piu o standardnom jeziku, vidi se da im njegova definici ja nije poznata. Naime, umjesto svojstava iz definicije, kroatisti is tiu tvrdnju koju su oni sami smislili, a koja glasi: stan dardni jezik je suprotstavljen jeziku kao sistemu/sustavu (v. npr. Sili 2006: 20). Takva tvrdnja ne pojavljuje se ni u jednoj definiciji standardnog jezika u inozemnim lin gvistikim leksikonima. To ni ne udi kad se pogleda to se njome reklo. Naime, opepoznato je da je jezik sistem znakova za sporazumijevanje (Lewandowski 1990:
5

138

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

994). Kroatistika tvrdnja da standardni jezik nije si stem znai dakle da on nije sistem znakova za sporazu mijevanje, tj. da uope nije jezik. Razumljivo je zato ni jedan lingvistiki leksikon ne sadri takvu tvrdnju, i zato se ona ne moe nai ni kod jednog autora koji eli da ga se smatra ozbiljnim lingvistom. Zato bi bilo prepo ruljivo i kroatistima da revidiraju svoju tvrdnju o me usobnoj suprotstavljenosti standardnog jezika i jezi nog sistema (opirnu analizu te tvrdnje v. u Kordi 2008: 231-235). Engleski jezik takoer je standardni je zik i ujedno sistem znakova za sporazumijevanje. Isto vrijedi i za druge standardne jezike. ovjek ne bi pomislio da je i takve najosnovnije stvari potrebno posebno napominjati, ali kroatistima je zaista potrebno napomenuti i ono to je najoitije: ne postoje odvojeni jedan od drugoga standardni jezik i jezik kao sustav, nego postoji jedino standardni jezik, a sustav je unutar njega, to je njegov sustav. Kad se opisuje gra matika njemakog, francuskog ili nekog drugog jezika, opisuje se standardni jezik a ne nekakav odvojeni jezik kao sustav, i ne postoji zasebna gramatika za standar dni jezik a zasebna za jezik kao sustav. Kroatisti ele iluziju o odvojenosti neega stoje neod vojivo, tj. o suprotstavljenosti standardnog jezika i jezi ka kao sustava, zato da bi onda na osnovi toga gradili iluziju o suprotstavljenosti sociolingvistike i lingvistike, i o tome da se lingvistika ne bavi standardnim jezikom nego jezikom kao sustavom. No kao prvo, lingvistika i sociolingvistika nisu suprotstavljene, to se vidi ve iz definicije sociolingvistike (v. poglavlje Definicija socio lingvistike). A kao drugo, lingvistika se bavi standar dnim jezikom: tovie, ogromna veina lingvistikih ra dova opisuje ba standardni jezik, dok radovi koji opisuju dijalekte ili sociolekte ine manjinu. Pomou nepostojee suprotstavljenosti sociolingvi stike i lingvistike, odnosno standardnog jezika i jezika kao sustava, kroatisti nastoje prebroditi postojei kon-

Policentrini standardni jezik

139

flikt izmeu nacionalizma i znanosti o jeziku. Taj kon flikt se sastoji u tome to vladajua nacionalistika ideo logija u Hrvatskoj tvrdi da Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crno gorci govore razliitim standardnim jezicima, a istovre meno je ta tvrdnja (socio)lingvistiki neodriva. Zato kroatisti u svojim mislima razdvajaju ono to se razdvoji ti ne moe jezik kao sustav i jezik kao standard da bi onda na osnovi toga izjavili sljedee: Znai li to da jedan jezini sustav moe imati vie standardnih jezika? Da! (Sili 2006: 33). Meutim, kako Da! kad jedan jezini sustav ne moe imati vie standardnih jezika, nego time to je jedan on moe samo unutar sebe varirati pa imati vie standardnih varijanata. Svojom neodr ivom hipotezom kroatisti deklarativno podravaju tvr dnju o razliitim standardnim jezicima i izlaze u susret vladajuoj ideologiji. Njihovo predoavanje domae jezine situacije je ne prihvatljivo jer ne moe neto istovremeno biti i jedan je zik i vie jezika. Znanstveni uvid u nau situaciju poka zuje da se radi o jednom jeziku ije norme variraju, a va riranje normi je povezano s injenicom da tim jezikom govori nekoliko nacija u nekoliko drava. Varijacije su navedene i u kodificirajuim knjigama (rjenicima, gramatikama, pravopisima) pored mnotva onoga to je za jedniko. Budui da su varijacije neznatne naspram og romne koliine zajednikih jezinih jedinica, ne moe se govoriti o nekoliko standardnih jezika nego o jednom. To potvruje i meusobna razumljivost. Isti sluaj je i s en gleskim jezikom, njemakim, francuskim, arapskim, ni zozemskim i brojnim drugim jezicima. Svaki od njih se u sociolingvistici naziva policentrini standardni jezik. Ta ko da lingvistika i sociolingvistika nisu meusobno su protstavljene nego slone oko toga da se kod Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca radi o jednom te istom standardnom jeziku, kao to se npr. kod Britanaca, Ame rikanaca, Australijanaca radi o istom standardnom jezi ku, ili kod Nijemaca i Austrijanaca.

140

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Uostalom, sve ovo su nekada znali i sami kroatisti, npr. Brozovi (1988:102) pie: Kao i u drugim sluajevi ma kada se jednim stand, jezikom slui vie nacija (nje maki, nizozemski, engleski, francuski, panjolski, por tugalski stand, jezik), stand, hs. j. nije jedinstven. Realizacijski oblici takvih standardnih jezika nazivaju se u lingvistici (prvenstveno u sociolingvistici) varijantama standardnog jezika. Sadanji predsjednik HAZU, Milan Mogu takoer pie (1991: 59) da stoji tvrdnja da hrvatski ih srpski je zik nije jedinstven nego vievarijantan. Varijanta jednog standardnog jezika i jest nain njegova postojanja i fun kcioniranja na temelju posebnih uvjeta standardizacije unutar povijesno izraslog kolektiva koji se uz druge tak ve kolektive slui istim standardnim jezikom. I Babi (2001: 269) naglaava kako valja odmah rei da sam i ja jedan od onih koji dre da varijante postoje. Katii je (1988: v-vi) takoer svjestan da se istim standardnim jezikom slue Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crno gorci pa ga naziva hrvatski ih srpski (srpskohrvatski/hrvatskosrpski), i pie da je to jezik Crnogoraca, Hrvata, Muslimana, Srba, hvalei usput tadanji do met nae serbokroatistike. lan HAZU Kovaec (1988: 57) takoer jezik naziva hrvatski ili srpski. Uz isti na ziv i Mogu (1991: 19) nedvosmisleno kae daje rije o zajednikom jeziku etiriju nacija: Standardni oblik tog zajednikog jezika upotrebljavaju danas u Jugoslaviji Hrvati, Srbi, Crnogorci i Muslimani. Organska razina Lingvisti s junoslavenskih prostora tvrde da je standar dni jezik suprotstavljen organskim jezicima. Takva tvrdnja se ne moe nai u inozemnim leksikonima. Su sreui je kod kroatista, postavlja se pitanje to bi si ovjek uope trebao predoiti pod neorganskim ili anor ganskim idiomom (Grschel 2009: 81). Ako organski

Policentrini standardni jezik

141

znai ono to u svjetskoj lingvistici pokriva dijalekt, onda reenicu domaih jezikoslovaca da je standardni jezik neorganski treba shvatiti kao tvrdnju da standardni jezik nije dijalekt. No, zato to nisu tako i napisali? Moda zato to bi onda bilo lingvistiki ispravno, provjerljivo u prirunicima i razumljivije itateljima. A ovako rije neorganski, s obzirom da za nju ne postoji defini cija ni u jednom svjetskom lingvistikom leksikonu, mo e u lokalnoj upotrebi domaih jezikoslovaca svata su gerirati, npr. moe sugerirati daje to izmiljeni jezik koji nema uporite u stvarnom govoru pa da zato hrvatski je zikoslovci u njemu smiju raditi to god poele. Ali stan dardni jezik nije izmiljeni jezik, nego bivi regionalni je zik koji je uzet za nadregionalni. Umjesto da koriste ispravne, internacionalne lingvi stike termine, kroatisti umnaaju raznovrsne nazive kako bi onemoguili itatelje da spoznaju veze. Nastaje utisak da izrazi poput organski na junoslavenskim prostorima slue za zamagljivanje injenica, to se vidi npr. iz tvrdnje Stjepana Babia (2004: 122) da jezik se moe promatrati s isto znanstvenog gledita [...] ali samo na organskoj razini. Po tome bi ispalo da se stan dardni jezik ne moe promatrati s isto znanstvenog gle dita jer je navodno suprotstavljen organskoj razini. No kao prvo, jezik, bilo standardni bilo dijalekt bilo sociolekt, nema nekakvu organsku razinu, a kao drugo, znan stveno se moe promatrati svaki od njih (vie o neprikladnosti izraza organski v. u Kordi 2007: 238). Zato kroatisti ele da se standardni jezik ne moe znanstveno promatrati? Zato da bi otjerali znanstvene kriterije od teme standardnog jezika i opravdali svoj ispolitiziran pristup toj temi. Apstraktan pa zato nepostojei Na junoslavenskim prostorima pojavljuje se i teza da je srpskohrvatski jezik apstraktan i stoga konkretno nepo-

142

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

stojei jer se uvijek ostvaruje u obliku jedne od varijana ta (usp. Brozovi 1978:18). No ako je zbog postojanja va rijanata srpskohrvatski kao standardni jezik apstraktan i nepostojei, onda bi ovjek morao doi do zakljuka da npr. njemaki jezik, engleski i francuski 'realno' ne po stoje (Grschel 2009: 75). Jer i njemaki jezik se ostva ruje uvijek ili u austrijskoj varijanti ili u njemakoj ih u vicarskoj, a isto vrijedi i za sve druge policentrine jezi ke. Tezom o apstraktnosti srpskohrvatskog jezika i time uzrokovanom njegovom nepostojanju negira se i posto janje svih svjetskih jezika. Svjetski jezici bili bi nepostojei i na osnovi kroati stike tvrdnje da srpskohrvatski ne postoji zato to iz vorni govornici ne govore i ne piu mjeavinu hrvatske i srpske varijante. Naime, ni izvorni govornici engleskoga ne govore i ne piu mjeavinu amerike i britanske vari jante. Ni panjolski nije mjeavina argentinske i panjol ske varijante, ni portugalski nije mjeavina brazilske i portugalske varijante itd., dakle nijedan policentrini je zik nije mjeavina varijanta. A to onda, naravno, znai da ni srpskohrvatski nije mjeavina varijanata. Po funkciji varijante su standardni jezici Ope mjesto u kroatistici je tvrdnja Dalibora Brozovia (2002: 3, 9) da varijante funkcioniraju za narode koji ih koriste kao standardni jezici pa da one zato jesu standar dni jezici. Meutim, kao prvo, taj iz jednakosti funkcio niranja izvedeni zakljuak 'standardne varijante su standardni jezici' nije metodoloki odriv (Grschel 2009: 127). Ova neodrivost oita je ve iz same klasifi kacije standardnih jezika: oni se, naime, klasificiraju u standardne jezike bez varijanata (monocentrine) i u standardne jezike s varijantama (policentrine) (ibid.). To znai da svaki kroatist koji ima barem osnovna zna nja o standardnim jezicima morao je ve otprije uvidjeti neutemeljenost Brozovieve teze, tim vie to je klasifi-

Policentrini standardni jezik

143

kacija standardnih jezika poznata ve desetljeima (v. npr. Stewart 1968: 534; Danes 1988: 1507). Kao drugo, varijante jesu standardne, ali ine jedan standardni jezik uslijed meusobne razumljivosti koja vlada meu njima, uslijed sistemskolingvistike podudarnosti i uslijed tokavice koja im je zajednika. Varijante uzdignute u standardne jezike Budui da su sve nacionalne varijante standardne (Ammon 1995: 69), neispravno je kad pojedini junosla venski filolozi govorei o dananjoj jezinoj situaciji kau varijante su uzdignute u standardne jezike. Ta formu lacija sugerira da su varijante niske, nestandardne, nejezine, iako nijedna od tih sugestija nije tona. Ne postoji nekakav vii jezini oblik iznad varijanti, neto emu bi one bile podreene. I nije jedna od varijanata manje varijanta, nego su sve to u jednakoj mjeri. Zato Grschel (2001: 163) kri tiki istie kako upozorenje Katiia (1995: 78) da klasi ficiranje hrvatskog kao 'samo jedne varijante' (srpsko hrvatskog jezika) moe biti zloupotrebljeno za podvrednovanje i marginaliziranje izgleda nelogino jer i srpski u tom varijantnom modelu ima takoer 'samo' status va rijante. Naime, i srpska varijanta je varijanta kao stoje to i hrvatska. Drukije reeno, nije srpska varijanta je zik, a hrvatska varijanta tog jezika. Tko predoava nekakav varijantski model u kojem srpski fungira kao nadreeni entitet, time falsificira sociolingvistiku teo riju o varijantama i, sa srpske strane, manifestira je zini nacionalizam u obliku serbocentrizma (Grschel 2009: 265, 266-267). Ve 60-ih godina je Ljudevit Jonke (1968/69a: 131) kritizirao pogrena kroatistika tumaenja rijei vari janta branei je kao termin koji vrlo izraajno odraava injeninu situaciju kojoj smo svjedoci ve gotovo stotinu godina. Ali taj naziv nije ni uvredljiv, kao to misle neki

144

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

na zapadu, krivo zakljuujui da je to naziv koji eli iskljuiti narodne nazive za hrvatski ili srpski jezik. Rije varijanta nije nov naziv za knjievni jezik, nego je to lin gvistika oznaka za odnos zapadnog i istonog tipa knji evnog jezika. Jedan i jedinstven jezik Kroatisti i drugi junoslavenski filolozi kao uvjet za po stojanje srpskohrvatskog jezika navode da on mora biti i jedan i jedinstven (ani 2007: 50, 52; Peti-Stanti 2008: 15). Meutim, pogreno je smatrati da jedan jezik mora biti i jedinstven. Naime, u sociolingvistici je pozna to da jezik moe biti jedan a da nije jedinstven: policen trini jezik nije jedinstven nego unutar njega postoje raz like uvjetovane time to ga govori nekoliko razliitih na cija u razliitim dravama, ali te razlike ne ugroavaju meusobno sporazumijevanje izmeu tih nacija pa se zato radi o jednom jeziku. Srpskohrvatski jezik nikada nije bio jedinstven, nego je ve od standardizacije u 19. stoljeu imao nekoliko centara i varijanata. Zanimljivo je da se i u Novosadskom dogovoru iz 1954., iako tamo pie da jezik ima vie centa ra i da je raslojen na ekavicu i ijekavicu, takoer po greno koristi izraz jedinstven (v. PHKJ 1960: 6-10). Na planu (ne)jedinstvenosti jezika nita se nije pro mijenilo od 19. stoljea do danas: srpskohrvatski je bio i ostao nejedinstven tj. policentrian standardni jezik, koji ine njegove nacionalne varijante. Zato taj jezik u klasifi kaciji izgradnje i razvoja standardnih jezika (Dane 1988: 1509) nije primjer monocentrinog standardnog jezika, nego je primjer policentrinog standardnog jezi ka: (1) razvoj ide (a) iz jednog jedinog centra (npr. eki), ili (b) iz nekoliko paralelnih centara (npr. srp skohrvatski). Kod teme jezinog jedinstva junoslavenski filolozi (npr. ani 2007: 298) netono navode da su (socio)lin-

Policentrini standardni jezik

145

gvisti (bili) skloni gledati njemaki jezik kao homogenu cjelinu. Ba njemaki jezik su (socio)lingvisti redovito navodili i navode kao primjer suprotan od homogene cje line, dakle kao primjer policentrinog jezika. Ve i Heinz Kloss u svojim starim radovima ima njemaki zajedno s engleskim i panjolskim kao primjer nehomogenih jezi ka s varijantama (v. Kloss 1952: 18-19). Povijesna jedinstvenost kao preduvjet za policentrinost Neki kroatisti (npr. Tafra/Koutar 2008: 196, 200) tvrde da se srpskohrvatski ne moe smatrati policentrinim je zikom jer nikada nije bio jedinstven, dok su drugi poli centrini jezici u prolosti bih jedinstven jezik, bez teri torijalnih diferencijacija koje danas postoje. Meutim, tu tvrdnju opovrgava ve i njemaki jezik (Grschel 2009: 65). U germanistici je poznato da od poetka do danas u stvari nije postojao jedinstveni njemaki jezik, nego sa mo regionalni varijeteti. Iako regionalnost izgleda da je univerzalna kategorija kod jezika, njemaki se zbog niza sociokulturnih i jezinopovijesnih razloga ubraja u one jezike kod kojih su varijeteti posebno vani: njemaki se moe smatrati prototipom heterogenosti unutar jednog jezika (Fldes 2002: 225). Regionalne posebnosti, i izgo vorne i leksike naravi, postojale su davno prije nego to je njemaki jezik u 19. st. standardiziran: veu 11. st. po stoji poseban vicarski njemaki pisani jezik, ije su se posebnosti u leksiku, morfologiji i drugome odrale do danas (Sonderegger 1985: str. 1890-1901), a u Beu se od 13. st. koristi jedan takoer poseban pisani jezik (Wie singer 1985: str. 1944-1945). Zato Reiffenstein (2001: 88) govorei o policentrinosti njemakog jezika umjesto izraza nacionalna policentrinost koristi izraz regional na policentrinost jer policentrinost njemakog jezika uvjetovana je faktorima koji su stariji od dananjih na cija. I u primjeru malajskog policentrinog jezika terito-

146

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

rijalne diferencijacije su postojale prije nego to su se te ritoriji na kojima se taj jezik govori oformili kao drave i nacije sa svojim nacionalnim varijantama (Haji Omar 1992: 403-406). Povijesna kolonijalnost HAZU (2007: 48-49) navodi postojanje kolonijalnog od nosa u prolosti kao uvjet da bi se moglo govoriti o poli centrinom jeziku, a taj uvjet na sluaj ne ispunjava pa se dakle ne radi o policentrinom jeziku. No dovoljno je sjetiti se policentrinog njemakog jezika da bi se vidjelo da takav uvjet za policentrinost ne postoji: naime, opepoznato je da Austrija i vicarska nisu bile njemake ko lonije. Ni Belgija i vicarska nisu bile kolonije Francu ske, a ipak se u tim dravama govore varijante policen trinog francuskog jezika. Zato se nekakva povijesna kolonijalnost ne nalazi ni u jednoj definiciji policen trinog jezika i ne slui kao kriterij za utvrivanje da li se radi o takvom jeziku (Glck 2000: 535; Bumann 2002: 521-522). Razumljivo je i zato nije kriterij: kad se eli saznati je li rije o jednom policentrinom jeziku ili o nekoliko jezika, onda se gledaju dananje jezine po dudarnosti i razlike, a ne kako je dolo do dananjeg stanja. Odnos podudarnosti i razlika spominje se u sva koj definiciji policentrinog jezika.
2 3

Razliita jezinopovijesna pozadina Pojedini kroatisti (npr. Brozovi 2002: 6-7) tvrde da se uslijed razlike u jezinopovijesnoj pozadini na hrvatskoj i na srpskoj strani ne moe raditi o jednom policentri nom jeziku. Meutim, unutar drugih policentrinih je zika jezinopovijesna pozadina je u nekim sluajevima jo daleko heterogenija nego kod hrvatske i srpske vari jante, npr. kod irskog engleskog, australijskog engle skog, kod Black English kao podvarijante amerikog en-

Policentrini standardni jezik

147

gleskog (Grschel 2009: 77). A bez obzira na njihovu nejednaku pozadinu, svi ti jezini oblici ubrajaju se u skup varijanata 'engleski'. Upuivanje na razliite pre duvjete i odvojeni razvoj na hrvatskom i srpskom po druju je dodue tono, ali istovremeno i banalno, isuvie banalno da bi se iz toga izvodila nespojivost jednog irom svijeta isprobanog i dokazanog teorijskog sociolingvistikog modela za opis slinih jezinih konstelacija ka kav je varijantski model s konkretnim jezinim dato stima kod Hrvata i Srba (ibid.: 78). Isto je i s hindskom i urdskom varijantom, koje kao i hrvatska i srpska varijanta imaju razliit povijesni raz voj, ali te neosporne jezinopovijesne razlike ne do putaju da se u sinkronijskoj analizi ovi parovi idioma klasificiraju kao zasebni 'jezici' (ibid.). Prepoznavanje odakle je govornik Rijei, izgovor i druga obiljeja karakteristina za pojedi nu varijantu pokazuju iz koje sredine potjee govornik. To neki na junoslavenskim prostorima smatraju doka zom da se kod srpskohrvatskog radi o etiri razliita jezi ka. Meutim, nacionalni markeri postoje i u varijantama drugih jezika: ne moramo uope biti specijalni strunjaci za engleski ili njemaki jezik pa da ipak po govoru odmah prepoznamo je li netko Amerikanac ili Englez, vicarac ili Nijemac. Unato nacionalnim markerima meusobna razumljivost je kod govornika varijanata izrazito visoka, to zajedno s drugim (socio)lingvistikim kriterijima do kazuje da se radi o jednom te istom jeziku (Ammon 1995: 2-11). Kroatisti istiu da se izvjestan broj jezinih elemena ta koji su standardni u Hrvatskoj ne upotrebljava u Srbi ji, i obrnuto, to bi trebalo dokazati da je rije o razliitim jezicima (HAZU 2007: 48-49). Meutim, i kod varijanti drugih policentrinih jezika je tako: npr. razni standar dni elementi austrijske varijante ne koriste se u nje-

148

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

makoj varijanti, i obrnuto. Zbog postojanja tih elemena ta se i radi o varijantama policentrinog jezika, a ne o monocentrinom jeziku. Na osnovi tih elemenata se i prepoznaje kojom varijantom policentrinog jezika net ko govori. Iako nisu mjerili postotak tih elemenata na spram onih koji su isti, kroatisti (ibid.: 48) poseu za uopenim izrazom mnogi elementi i preuuju da je broj identinih elemenata neusporedivo vei. Jer da nije, ne bi bila mogua tolika meusobna razumljivost iz meu Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca kad govore standardnim jezikom. Biranje jezinog oblika Kroatisti smatraju da naziv standardnojezine varijante (ili varijeteti) ne odgovara za junoslavensku situaciju jer varijante, po njihovom miljenju, znae da bi hrvatski govornik trebao birati izmeu organizovati i organizira ti, a on ne bira, nego uvijek koristi organizirati (Pranjkovi 2008:133). Meutim, ista situacija je i s varijantama drugih policentrinih jezika: austrijski govornik ne bira, nego koristi rijei austrijske varijante, kao to ni govor nik iz Njemake ne bira nego koristi rijei njemake vari jante; ni ameriki govornik ne bira nego koristi ame riku varijantu, ni britanski govornik ne bira nego kori sti britansku varijantu itd. To znai da pojam varijante odgovara za junoslavensku situaciju. Srpski policentrian Junoslavenski filolozi neutemeljeno odbacuju teoriju policentrinosti tamo gdje je primjenjiva (na srpsko hrvatski jezik), a istovremeno je neutemeljeno zastupaju tamo gdje nije primjenjiva: tvrde daje danas srpski jezik policentrian, i da su njegove varijante crnogorska, srp ska i varijanta bosanskih Srba (v. npr. Okuka 2009: 215). Ta teza, meutim, ne uzima u obzir osnovne odred-

Policentrini standardni jezik

149

nice policentrinog jezika iz njegove definicije, niti uzi ma u obzir jezinu stvarnost, nego se ravna prema nacio nalnoj pripadnosti govornika kako bi dobila rezultat u skladu s aktualnom politikom. Jezik bosanskih i crno gorskih Srba se tu ukljuuje u isti policentrini jezik jer se radi o istoj nacionalnoj pripadnosti. A iskljuuje se je zik bosanskih Muslimana i Hrvata u Hrvatskoj i BiH jer se radi o razliitoj nacionalnoj pripadnosti. Meutim, ba je tipino za policentrini jezik da njegovim varijantama govore razliite nacije u razliitim dravama, npr. engle skim se slui i amerika i britanska i australijska nacija, njemakim se slui i njemaka i austrijska i vicarska na cija itd. To znai da je u suprotnosti s jednim od osnovnih svojstava policentrinog jezika ako se zbog iste nacional nosti uvrtava u policentrini jezik ili ako se zbog raz liite nacionalnosti iskljuuje iz policentrinog jezika. Nadalje, kod teze o policentrinom srpskom jeziku uope nije jasno zato bi ijekavski jezik crnogorskih Srba i ijekavski jezik bosanskih Srba bili varijante ekavskog srpskog a ne ijekavskog hrvatskog ili ijekavskog bo njakog. A kad se u okviru te teze kae da govornici srpskog jezika govore bilo ekavski bilo ijekavski, onda nije jasno zato hrvatski ih bonjaki ne bi bih varijante srpskog. ltd. Oito je da teza o policentrinom srpskom jeziku nema lingvistiku pozadinu, jer nju su autori te teze morali odbaciti kad su se odluili uzeti za polazite okvir zadat politikom i dobiti rezultat za koji su unapri jed odredili da mora biti prilagoen tom okviru. Ovo je poseban sluaj Kroatisti i drugi junoslavenski filolozi tvrde da se u nji hovom sluaju radi o jezinoj situaciji koja nije usporedi va ni s jednom drugom na svijetu (Tafra/Koutar 2008: 200). Meutim, uvid u svjetsku literaturu o policen trinim jezicima pokazuje da standardni jezik Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca predstavlja primjer poli-

150

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

centrinog jezika zajedno s nizom drugih takvih jezika u svijetu te da se stoga uope ne radi o nekakvoj posebnoj jezinoj situaciji. Slina situacija vrijedi i za jezike pro irene po itavom svijetu engleski, francuski, panjol ski, portugalski ili za njemaki ogranien na srednju Evropu. Utoliko sluaj 'srpskohrvatski' ne nudi previe posebnosti (Kristophson 2000: 185). A s obzirom da su kriteriji znanstvenosti sistema tinost, ponovljivost i argumentiranost tvrdnji (Baasner/Zens 2001: 43), primjena kriterija ponovljivosti znai u ovom sluaju da ako su npr. engleski, francuski, panjolski, portugalski, njemaki i nizozemski policen trini standardni jezici koji se uvijek ostvaruju u jednoj od svojih standardnih varijanti, onda je i srpskohrvatski, koji se uvijek ostvaruje u jednoj od svojih standardnih varijanti, takoer policentrian standardni jezik. Ne mo e jedno pravilo vaiti za kroatiste, a drugo za filologe ostatka svijeta, nego mora biti ponovljivo za sve sluaje ve iste vrste. Inzistiranjem na neusporedivosti domae jezine si tuacije kroatisti gube iz vida jedan od temeljnih principa u znanosti: Ono to Brozovi, Grevi, Babi i drugi Hrvati sa slinim pogledima, kao i inozemni slavisti po put Auburgera [...] zaboravljaju je metodiki postulat, nadreen svakom opisu jezika: zadatak istraivanja jezi ka kao i svake druge znanosti je apstrahiranje razmjerno 'nebitnih' svojstava pojedinanih objekata kako bi se dolo do opevaeih tvrdnji. Apstrahiranje znai (za razliku od idealiziranja) redukciju kompleksnosti bez gubitka informacija. Kad bi se (socio)lingvistika odrekla tog postupka, ne bi se odmakla od nagomilavanja fakata vaeih za samo jedan jezik (Grschel 2009: 78).
2

Teorija policentrinosti znai unitarizam Kako bi odvratili panju od teorije policentrinosti, poje dini kroatisti kau daje ona unitarizam. No, teorija poli-

Policentrini standardni jezik

151

centrinosti je suprotno od unitarizma: dok jezini uni tarizam znai nasilno ujednaavanje jezika, policentri nost znai da govornici neujednaeno govore, a to je su protno od ujednaavanja. Uvaavanje nacionalno-varijantske raslojenosti jezi ka ini samu bit teorije policentrinosti. Ona iskljuuje bilo kakvo nametanje govornicima, nimalo ne utjee na samostalnost drava, na odvojenost nacija, na varijantske razlike u jeziku tih nacija, na jezine navike ljudi. Nita ne mijenja u stvarnosti, nego ljudima osvjetava kakva je ta stvarnost. Budui da definiranje jezika kao policentrinog istie postojanje jezinih posebnosti iz meu naroda ili drava, znai da u potpunosti uvaava jezinu realnost. tovie, jezine varijante diferencira ne prema nacijama znaju biti bolje prilagoene stvarnoj jezinoj upotrebi stanovnitva nego ujednaeni, nacio nalno nadreeni standard (Ammon 1995: 477). Relativiziranje meusobne razumljivosti Junoslavenski jezikoslovci pokuavaju relativizirati (socio)lingvistike kriterije za utvrivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko jezika (v. npr. Tafra/Koutar 2008: 204). Tom relativiziranju je cilj sugerirati da znanstve nih kriterija nema pa da onda bilo to moe biti kriterij. Nastoje relativizirati kriterij meusobne razumljivo sti tako to tvrde da je kod meusobne razumljivosti presudna elja da se nekoga razumije (Zani 2007: 9). No, kad bi elja bila presudna za razumijevanje stranih jezi ka, otpale bi sve one godine ulaganja u uenje nekog stranog jezika, otpali bi milijunski izdaci za prevoenje knjiga sa stranih jezika, npr. u Hrvatskoj bi itatelji do bili knjigu na njemakom ili francuskom originalu u ruke, a na prvoj stranici bi bila uputa izdavaa za itanje: samo poelite, i razumjet ete. Kako bi osporili razumljivost kao kriterij, tvrde i da nitko nikoga na svijetu ne razumije ili da svatko svakoga
V

152

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

na svijetu razumije. Zaboravljaju da lako se moe ut vrditi razlika izmeu pojedinanog razumijevanja kod govornika srodnih jezika (francuskog i talijanskog) i meusobne razumljivosti koja osigurava ne samo skoro savrenu komunikaciju izmeu govornika u okviru slo ene razmjene (a ne tek jednostavno traenje obavijesti) nego osigurava i da govornici jedne varijante skoro total no razumiju usmenu produkciju (medije...) ili pisanu (novine, knjievnost...) jedne druge varijante. Taj tip meusobne razumljivosti postoji npr. izmeu varijanata standardnog engleskog u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Amerikim Dravama, Australiji i Kanadi, izmeu vari janata standardnog panjolskog (kastiljanskog) u pa njolskoj i Latinskoj Americi, portugalskog u Portugalu i Brazilu, francuskog u Francuskoj, Belgiji, Kanadi i Afri ci, njemakog u Njemakoj i u Austriji... i takoer iz meu srpskog, hrvatskog, bonjakog i crnogorskog standarda, koji pokazuju neznatnije razlike [istakla S. K.] nego drugi navedeni primjeri (usp. razlike u upotrebi preteita i sloenog prolog vremena izmeu britanskog i amerikog engleskog, ili razliku sistema linih zamjeni ca 2. lica u evropskom panjolskom i latinskoamerikom panjolskom) (Thomas 2003: 314). S ciljem relativiziranja pojavljuje se i tvrdnja da svi ljudi govore jednim, ljudskim jezikom (Kovaec 2005: 516). Moda u neijoj fantaziji svi ljudi govore jednim je zikom, ali u stvarnosti meusobna (ne)razumljivost do kazuje da nije tako. Navedeni autor (ibid.) kae i da svaki ovjek [...] govori svojim vlastitim jezikom (na tome poivaju sociolingvistika, stilistika i sl.). No, inje nica je da svakog ovjeka jako dobro razumije tono odreena grupa ljudi, pa meusobna razumljivost i tu pokazuje kada se radi o govornicima istog jezika. Kod tvrdnje da sociolingvistika i stilistika poivaju na tome da svaki ovjek [...] govori svojim vlastitim jezikom, po trebno je podsjetiti da sociolingvistika i stilistika ne poriu postojanje njemakog, engleskog, francuskog,

Policentrini standardni jezik

153

panjolskog niti bilo kojeg drugog jezika. A za svaki od tih jezika je poznato da njime ne govori samo jedan ov jek. Isti autor (ibid.: 517) navodi da se talijanski dijalekti meusobno ne razumiju i daje to dokaz za krhkost ob jektivnosti meusobnoga razumijevanja kao kriterija. U tom kontekstu, poput Brozovia i drugih hrvatskih je zikoslovaca, spominje u pozitivnom smislu Heinza Klossa kao sociolingvistiki autoritet. Ali ne navodi nijedan Klossov rad, pa moemo pogledati to je o dijalektima napisao Kloss (1976: 301-322) u svom najpoznatijem i najvanijem lanku, uvrtenom u knjigu o teoriji dijale kata u kojoj je okupljeno desetak najznaajnijih studija u svijetu o toj temi napisanih u prethodnih 100 godina. Kloss tamo o talijanskim dijalektima kae da se kod njih ustvari radi o prividno dijalektiziranim jezicima (scheindialektisierte Abstandsprachen), dakle o razliitim jezicima, i navodi kao primjer sardinijski i friulanijski naspram standardnog talijanskog (ibid.: 305). A kriteriji koje Kloss (1976: 303-304) primjenjuje kod utvrivanja da li se radi o razliitim jezicima su upravo meusobna (ne)razumljivost, fonoloke razlike, znatne razlike u morfologiji i sintaksi te rjeniko blago. U Italiji je takva situacija jer talijanski poluotok sijee jedna linija koja je u romanistici dobro poznata kao linija od La Spezia do Rimini, tj. od istoka Ligurije do Ja dranskog mora. Dijalekti sjeverno od te linije su po pori jeklu i svojstvima zapadnoromanski, a juno od linije istonoromanski. U istonoromanske dijalekte ubraja se i toskanski, koji je postao standardni talijanski jezik. Tako taj istonoromanski standard kao nadregionalni jezik pokriva i teritorij na kojem se govore zapadnoro manski dijalekti sjevera. Slina jezina situacija ne po stoji nigdje u Evropi. Za usporedbu, to bi bilo kao kad bi se na teritoriju kojeg pokriva jedan junoslavenski stan dard govorili i zapadnoslavenski dijalekti ekog jezika.

154

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Relativiziranje tokavice Kod tokavice kao kriterija takoer se posee za svo jevrsnim relativiziranjem. Npr. kada kroatisti navode injenicu da je tokavica uzeta za standardni jezik Hrva ta, Srba, Bonjaka i Crnogoraca, opkoljavaju to ponav ljanjem rijei razliiti, razni do karikature kako bi ita teljima ostale u sjeanju te rijei a ne podatak daje isti je zik, tokavski, postao standardnim: imaju iz raznih razloga, odabranu prema posebnim vlastitim razliitim razlozima i u razna doba, novotokavsku dijalekatnu osnovicu s odreenim povijesno-dijalektolokim razlika ma (HAZU 2007: 42). Osim toga, po toj reenici ispada kao da su bitni razlozi zbog kojih je odabrana tokavica, a ne injenica da je svuda odabrana ba tokavica. Kao da je kod utvrivanja da li netko govori njemakim jezi kom bitan razlog zato govori njemaki, a ne injenica da govori njemaki. Zanimljivo je da spominju kako su postojali razni razlozi a ne navode ih, jer inae bi morali navesti daje u Zagrebu razlog bio jezino se ujediniti sa svim tokavcima primjenjivanjem reformi Vuka Karadia (Blum 2002: 130-132). tokavica je odabrana za nadregionalni (standardni) jezik u 19. stoljeu (ibid.), pa tvrdnja iz gor njeg citata da se to odvijalo u razna doba nije tona. Da se Zagreb u 19. st. odluio za svoj okolini kajkav ski, ne samo da je upitno da li bi dolo do ujedinjenja akavske Dalmacije, kajkavske Hrvatske i tokavske Slavonije, nego bi i uzimanje kajkavice dalo za rezultat policentrini jezik, samo to ga u tom sluaju ne bi dijelili sa Srbima, Bonjacima i Crnogorcima, nego sa Slovenci ma. Jedino je akavica, koja je teritorijalno najogranienija, mogla posluiti za izgradnju jednog Ausbau-jezika, ali odlukom u korist akavice upitno je da li bi dolo do ujedinjenja teritorija na kojem se danas prostire Hr vatska. S obzirom da kroatisti znaju isticati daje za standar dni jezik uzet nofotokavski, moe se napomenuti da je

Policentrini standardni jezik

155

to isticanje kod standardnog jezika nepotrebno jer ne po stoji neki standardni starotokavski. Osim toga, izrazom nouotokavski ne istie se toliko onaj izbor koji je glavni, a to je izbor naspram kajkavskog i akavskog, nego se istie sporedni, sekundarni izbor naspram storotokavskog. Postojanje kajkavskog i akavskog dijalekta na teri toriju Hrvatske i njihovo nepostojanje na teritoriju Srbi je HAZU (2007: 43) smatra dokazom je kod Hrvata i Srba rije o dva razliita standardna jezika. Konkretno, kae da se standardni jezik na teritoriju Hrvatske obli kovao u razliitom i kulturnom, i knjievnom, i jezi nom (dijalekatnom) okruju. Meutim, i standardni jezik na teritoriju Austrije se oblikovao u razliitom kul turnom, knjievnom i jezinom (dijalektalnom) okruju naspram jezika u Njemakoj, npr. Austrija ima neposre dan dodir s Italijom, s junim Slavenima, s Maarskom, to se sve odrazilo na kulturu u Austriji i na knjievnost, ima na svom teritoriju dijalekata kojih nema izvan Au strije, a usprkos svemu tome radi se o istom standar dnom jeziku kao u Njemakoj. I jedan jezik i nekoliko jezika Ovdje se radi o varijaciji ve opisane teze jezik kao su stav. Naime, junoslavenski filolozi pokuavaju neutra lizirati kriterij sistemskolingvistike podudarnosti tako to kau da Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci govore istim jezikom kad se gleda tipoloka i genetska razina, a razliitim jezicima kad se gleda standardna razina. Me utim, kod te teze postoji veliki problem. Njome se, nai me, tvrdi da je neto ujedno i jedan jezik i nekoliko jezi ka, a da se do takvog rezultata dolazi ako se od standar dnog jezika odvoji njegova tipoloka i genetska razina. No, tipoloku i genetsku razinu nije mogue odvojiti od standardnog jezika jer one su sam sadraj standardnog jezika. Tipoloka razina su sve sistemskolingvistike je-

156

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

dinice, a genetska razina je tokavica. Od toga se sastoji standardni jezik. Ni kod drugih standardnih jezika, npr. engleskog, njemakog ili francuskog, tipoloka i genet ska razina nije odvojena od standardnog jezika. Usput reeno, kad se govori o jeziku nije potrebno stalno koristiti pridjev standardni, kako ine lingvisti na junoslavenskim prostorima. Naime,jezik neutralno ve znai standardni jezik i onda kad se rije standardni ispred njega ne navodi: Tamo gdje postoji pisani stan dard, neutralno referiranje na jezik odnosi se normalno na njegov standardni oblik (Alexander 2000: 2-3). Ba standardni jezik se popularno smatra jezikom, a dija lekti pogrenom devijacijom od njega (Milroy iz Joseph 1987: vii). Tako npr. izraz engleski jezik neutralno znai standardni engleski jezik, a isto vrijedi i za druge jezike. Na rjenicima i gramatikama njemakog, engleskog ili francuskog jezika pie samo njemaki jezik, engleski jezik, francuski jezik. Iako se u njima opisuje stan dardni jezik, rije standardni se ne navodi, nego se oito smatra suvinom, to potvruje da jezik neutralno znai standardni jezik. Nasuprot tome, kad se eli opisi vati neki dijalekt ili sociolekt, onda rije jezik nije do voljna, i tada se ne pie npr. njemaki jezik, nego lezijski dijalekt, vapski dijalekt, vestfalijski dijalekt ili drugo. Kao stoje pridjev standardni suvino navoditi pri neutralnom upuivanju na jezik, tako je suvino na voditi ga kad se upuuje na varijantu jer sve nacionalne varijante su po definiciji standardne (Ammon 1995: 69). Ausbau-jezici Na junoslavenskim prostorima pojavljuje se tvrdnja da se kod Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca radi o etiri Ausbau-jezika. Meutim, kad se pogleda definicija Aus bau-jezika (Glck 2000: 78), vidi se da u njoj pie kako je kod svakog Ausbau-jezika neophodna i odreena ko liina razliitosti naspram najslinijeg drugog jezika
2

Policentrini standardni jezik

157

isto je ve 1952. naglasio i autor koji je uveo izraz Ausbau-jezici, Heinz Kloss (1952: 18-19). U definiciji Aus bau-jezika (Glck 2000: 78) naveden je i primjer iz ko jeg se vidi da ta koliina razliitosti nije dosegnuta kod varijanata policentrinog jezika: Tako je npr. austrijski njemaki bez obzira na svoju Ausgebautheit [=izgraenost, standardiziranost] previe slian njema kom u Njemakoj, pa se ne moe smatrati zasebnim je zikom. I to je ve 1952. pisao Kloss, navodei pored vari janata njemakog jezika i varijante engleskog i panjol skog jezika, i istiui da nikome ne pada na pamet da te podvrste ili varijante njemakog, engleskog ili panjol skog nazove zasebnim jezicima. Dakle, ve prije pola stoljea Kloss razlikuje Ausbau-jezike od policentrinih jezika. Za oprimjerivanje Ausbau-jezika. Kloss u svom najistaknutijem lanku (1976: 310-312) koristi eki i slovaki, dok za oprimjeravanje policentrinog jezika koristi srpskohrvatski (Serbo-Kroatisch). Iz tog lanka vidi se koliko je pro maeno izjednaavati hrvatsko-srpsku jezinu situaciju s eko-slovakom situacijom: hrvatsko-srpska jezina situacija se bitno razlikuje od one kod ekog i slovakog po tome to eki i slovaki poivaju na razliitim dija lektima i zato su Ausbau-jezici (ibid.: 312). Nasuprot njima, kod policentrinog standardnog jezika imamo dva varijeteta istog standardnog jezika, koja oba poiva ju na istom dijalektu ili na dva jako srodna dijalekta. Takve policentrine standardne jezike nalazimo tamo gdje se jedan jezik govori u dvije ili vie prostorno raz dvojene drava, npr. ameriki i britanski engleski ili upravo navedeni sluaj portugalskog u Evropi i Junoj Americi; nadalje imamo policentrine standardne jezike tamo gdje su politike okolnosti dovele do toga da su na dva susjedna podruja nastale dvije knjievnojezine va rijante istog jezika, kao kod srpskog i hrvatskog, ru munjskog i moldavskog (ibid.: 310). Termini Ausbau-jezici i varijante policentrinog jezi ka, postali su sastavni dio sociolingvistike i koriste se
2

158

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

irom svijeta sa znaenjem kako ga je prije pola stoljea definirao Kloss. Njihovo znaenje je bilo poznato i pojedi nim kroatistima: tako Brozovi (1992: 75) o varijantama srpskohrvatskog kao i njemakog, engleskog i francu skog jezika istie da se ne mogu smatrati standardnim jezicima ni u smislu Ausbau-jezika jer su za razliku od Ausbau-jezika izgraene na istom dijalektu: Problemi takozvanih Awsfeau-jezika u terminologiji Heinza Klossa su slini, ali nikako identini s problemima varijana ta. Kod Ausbau-jezika imamo parove standardnih jezika izgraenih na osnovi razliitih dijalekata [...]. Razlika izmeu tih parova Ausbau-jezika i standardnih jezinih varijanata sastoji se u injenici da varijante imaju gotovo identinu dijalektalnu osnovu i razlikuju se samo u raz voju standardizacijskog procesa, dok parovi standardnih jezika imaju vie ili manje razliitu dijalektalnu osnovu. S obzirom na poznatost termina Ausbau-jezici i varijan te policentrinog jezika i na njihovu polustoljetnu tradi ciju u sociolingvistici, razumljivo je kad Katiievu tvr dnju (1995: 27-37) da se u Hrvatskoj radi o Ausbau-jeziku Grschel (2009: 88) popraa komentarom: Katiiu se, naposljetku, mora prigovoriti nepoznavanje strune literature o toj temi. Analiza i drugih pokuaja pre doavanja jezine situacije kao da se radi o nekoliko za sebnih jezika pokazuje da niti u jugoslavenskoj niti u postjugoslavenskoj debati nisu izneseni, po naem mi ljenju, jezinoteorijski zasnovani prigovori protiv varijantskog statusa srpskoga i hrvatskoga. Pogotovo po kuaj da se hrvatski svrsta u rang zasebnog 'Ausbau-je zika' pokazao se nespojiv s terminolokom tradicijom u sociolingvistici (ibid.: 91). Pored Ausbau-jezika i policentrinih jezika Kloss (1976: 310-312) razlikuje i Abstand-jezike, oprimjerujui ih pomou njemakog i nizozemskog. Taj primjer, kao i svojstvo Abstand-jezika da izmeu njih meusob na razumljivost nije mogua (Glck 2000: 7), potvr uje da se hrvatsko-srpska jezina situacija ni priblino
2

Policentrini standardni jezik

159

ne moe izjednaavati s njemako-nizozemskom situaci jom, i pokazuje jo jedanput koliko je neopravdano kad Matica hrvatska stavlja znak jednakosti izmeu tih dviju jezinih situacija (u Jeziku 43/5, 1996, 164-166). Ni poistovjeivanje hrvatsko-srpske jezine situacije sa skandinavskom nije opravdano jer su norveki (nynorsk) i vedski naspram danskog standardizirani svaki na drugoj dijalektalnoj osnovi (Grschel 2001:182), dok je za standardni jezik u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Herce govini i Crnoj Gori uzet isti dijalekt, tokavski. Zato se kao primjer Ausbau-jezika navode skandinavski jezici vedski i danski. Kod njih se strogo uzevi prvotno radilo 0 dva dijalekta s razliitim pisanim standardima (Buchler 2002: 27). A neovisno o Abstand-jezicima i Ausbau-jezicima postoje i policentrini jezici, kad se jedan te isti jezik govori u nekoliko drava (ibid.). Budui da su Ausbau-jezici zasnovani na razliitim dijalektalnim osnovama, meusobna razumljivost izme u njih ne doseu onu razinu kakva je izmeu govornika standardnog srpskohrvatskog jezika. To se vidi i iz citata koji opisuje odabir dviju razliitih dijalektalnih osnova u sluaju bugarskog i makedonskog: sredinom devetnae stog stoljea dolo je do konflikta oko odabira dijalektal ne osnove za tada nastajui bugarski knjievni standard. Jasno je iz napada konstantinopoljskih bugarskih novi na na jezik prirunika baziran na makedonskim dijalek tima da su razlike izmeu balkanskih slavenskih dijale kata sjeveroistone Bugarske i onih s jugozapada Make donije bile dovoljno upadljive [...] da su mogle posluiti a naposljetku su i posluile kao osnove za odvojene knjievne jezike [...]. Sljedei citat urednitva iz 1851. je ilustrativan: 'to se tie jezika gospodina Jordana [u za padnoj Makedoniji], svatko moe vidjeti da je toliko drukiji od naeg pisanog i govorenog jezika da e se oso bi koja ga prvi put ita uiniti ne samo nerazumljiv nego i potpuno razliit' (Friedman 2003: 261-262).

160

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Jezina nastava S junoslavenskih prostora dolazi zahtjev za nacionalno razdvojenim poduavanjem jezika na studiju u inozem stvu. No, Thomas (2003: 317-318) podsjea da postoji samo jedna nastava za jezike s nekoliko varijanata poput engleskog i panjolskog, u ije izvorne govornike se ubra jaju stotine milijuna. Doista, opepoznato je da za po duavanje takvih jezika u inozemstvu koriste se jedno stavno izrazi engleski, francuski, panjolski ili njemaki, dok u praksi nastavni materijali su usmjereni na pre noenje znanja jedne odreene 'standardne varijante', naime preteno britanskog engleskog, evropskog fran cuskog i panjolskog, te njemake varijante njemakoga (Grschel 2009: 97). Opisavi na primjeru Francuske kako uenici praktino naue jednu varijantu engleskog ili panjolskog a razumiju i sve ostale varijante tih jezika, Thomas (2003: 317-318) nastavlja: Situacija je ista kod srpskog, hrvatskog i bonjakog: uenik koji usvoji jedan razumije pasivno sve tekstove i sve govornike iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Podudarno iskustvo sa studentima u Danskoj iznosi M0rk (2008: 295). I za sveuilita na njemakom govornom podruju Grschel (2009: 359) utvruje da uvoenje razdvojenih studija iz kroatistike, bonjakologije, serbistike i montenegristike ne bi bilo lingvistiki opravdano. tovie, i dalje su nepotrebni zasebni lektorati za hrvatski, bo njaki, srpski i crnogorski. Jednako su izlini kao i za sjevernonizozemski i junonizozemski ('holandski' i 'fla manski') ili za druge jezike s varijantama (ibid.: 374). Thomas (2003: 317-318) takoer negira potrebu po duavanja odvojeno srpskog, hrvatskog i bonjakog. Uostalom, ak i najvatreniji pobornik odvojene nastave S. Babi priznaje (2004: 108) da kad nauite jedan, praktino znate i drugi.

Policentrini standardni jezik

161

Pravopis Za hrvatske filologe je tipino da su opsjednuti pravopi som, to kritiki uoavaju Badurina/Pranjkovi (2009: 308, 310). Ani (1998: 58) zapaa i posljedice opsjednuto sti pravopisom: Kompleks pravopisnih i pseudopravopisnih pitanja snano je utjecao na opliavanje nae filo loke i lingvistike misli. Bavljenje hrvatskih filologa pravopisom obiljeeno je neznanjem osnovnih injenica. Tako npr. u novije vrije me se hrvatski pravopisci okupljeni oko Stjepana Babica ele udaljiti od fonetskog pravopisa navodei da fonetska maksima 'Pii kao to govori' potjee od Vuka Karadia pa je zato treba odbaciti. Meutim, ta maksima potjee od njemakog lingvista Johanna Christopha Adelunga, koji ju je objavio u svojoj knjizi Mithridates oder allgemeine Sprachenkunde u Berlinu 1809. (Friesel-Kopecki 1983: 250). Drugo, Babi i sljedbenici ele se pribliavati etimo lokom pravopisu pozivajui se na tradiciju, ali oito ne znaju da je etimoloki pravopis u tradiciji pravoslavne crkve. Kad je Vuk Karadic pokuao prekinuti tu tradici ju i prei na fonetski pravopis, dolo je do velikog sukoba izmeu njega i pravoslavne crkve. Na stranu pravoslav ne crkve stali su i brojni srpski filolozi, meu njima npr. Hadi, o ijoj polemici s Karadiem Friesel-Kopecki (1983: 254) pie sljedee: Polemika se sad koncentrirala prvenstveno na pitanja pravopisa. Hadi se odluno za lagao za etimoloki pravopis [...]. Time sto je kruto inzistirao na uzimanju u obzir etimologije, bio je prisiljen od biti asimilaciju glasova i fonetski nain pisanja, to je zahtijevao Vuk. Budui da je Hadi ostao vjeran kon zervativnoj poziciji crkve, smatrao je neophodnim u pravopisu imati vidljivu ulogu etimologije [...] koja je nadilazei jezino podruje bila simbol slavne srpske prolosti i spoja s Rusima i s pravoslavnom crkvom

(ibid.).

162

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Dalibor Brozovi (1988: 109) je svjestan zasluga Vu ka Karadia za dananji pravopis: Osnova dananjega hs. [hrvatskosrpskog] fonolokog pravopisa potjee od V. Stefanovia Karadia. On je izvanredno tono shvatio kakav bi pravopis u principu najbolje odgovarao stan dardnomu jeziku izgraenomu na novotok. [novotokavskoj] osnovici. [...] U XX je stoljeu bilo i raznih pokuaja da se fonoloki pravopis zamijeni morfonolokim [...], ah takve tenje nisu uspijevale jer su bile u suprotnosti ne samo sa samom glasovnom strukturom hs. stand, jezika nego i s ve stvorenom tradicijom. Ni za budunost nema nikakvih izgleda da doe do iole ozbilj nijih odstupanja od fonolokoga pravopisa. Taj Brozoviev zakljuak kao da su izgubili iz vida Stjepan Babi i sljedbenici. Kad se u Hrvatskoj u novije vrijeme nameu nepotrebne promjene pravopisa i pri tom se poziva na odluke ministarstva, treba znati da se takav postupak smatra diktaturom: Mi, koji inzistiramo na slobodnom razvoju jezika i koji vidimo krenje prava u zakljucima Parlamenta to su nam nametnuli krive 'promjene pravopisa', mi se zato borimo za pravu demokraciju. A oni koji nam govore: 'Parlament je to odobrio i vi se morate tome pokoriti', oni se bore za dik taturu (Horak 2001: 179). Ako nekad doe do situacije daje pojedinosti u pravopisu potrebno promijeniti, onda se to ini dogovorno, i samo takve promjene pravopisa smatraju se demokratskima. Dogovaranje oko pravopisa sprovodi se uspjeno i na meudravnoj i meunacionalnoj razini: npr. do 1972. pravopis je bio jedna od 'vruih tema' u jezinom plani ranju u Indoneziji i Maleziji. Najveim dijelom zajed niki standardni jezik tih dviju drava, malajski, imao je pravopis kodificiran u dvije verzije [...]. 1972. dogovoren je zajedniki pravopis i uveden nakon vie od dva deset ljea ivog diskutiranja u obje drave. On je, izgleda, ispunio svoju funkciju toliko dobro da se pravopisno pi-

Policentrini standardni jezik

163

tanje moe smatrati rijeenim i za daleku budunost (Vikor 1993: 279). Kao to je poznato, pravopis je posve periferan za pi tanje radi li se o jednom ili o nekoliko jezika (Grschel 2009:233). Ve smo spomenuli da pravopis, za razliku od rjenika i gramatike, nije jezik nego nain biljeenja jezi ka u pisanom mediju. Zato je mogue da jo i u drugoj po lovini 20. stoljea na junoslavenskom podruju odreen broj ljudi niti je znao pisati niti je poznavao nekakav pra vopis, ali bez obzira na to jezik su dobro znali, imali bo gat rjenik i gramatiki ispravno govorili. Ovo ujedno znai da nisu u pravu oni koji misle da e mijenjanje pra vopisa u Hrvatskoj biti dokaz da se radi o razliitom jezi ku naspram jezika u Srbiji. Osim toga, kako smo ve na veli, i pravopis u Engleskoj se razlikuje od pravopisa u Americi, pravopis u Njemakoj se razlikuje od pravopisa u vicarskoj, a svejedno se te nacionalne varijante ne klasificiraju kao razliiti jezici. Nova religija umjesto znanstvenog pristupa O dosad izneenome moe se napomenuti da su kroatisti imali priliku navedene spoznaje proitati u nizu teksto va publiciranih zadnjih desetak godina u domaoj sredi ni. Tamo im je citirana inozemna literatura, opisivani su im usporedivi primjeri drugih jezika irom svijeta, uka zivano im je na kontradikcije unutar domaih teza i na neupuenost u (socio)lingvistike definicije. Drugim rije ima, kroatisti u meuvremenu znaju da postoje nepo bitni dokazi koji pobijaju njihove tvrdnje. Pa ipak, ustra javaju na njima, ponavljajui ih i dalje kao da za dokaze nikada nisu uli. To je postupak koji se nimalo ne uklapa u znanstveni pristup predmetu prouavanja. Naime, znanost se ravna prema dokazima pa zato ako neka znanstvena knjiga nije tona, jednom netko nae greku, i u knjigama koje slijede ta greka se korigira. A sa svetim knjigama to se

164

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ne radi (Dawkins 2007: 391-392). Iz ovog citata vidljivo je ujedno da je kroatistiki postupak neispravljanja tvr dnji o kojima je dokazano da su pogrene karakteristian zajedno sasvim drugo podruje, za podruje religije. Istraivai tog podruja opisuju religijsko uvjerenje kao trajnu krivu predodbu pri kojoj se ostaje usprkos jakim dokazima za suprotno (ibid.: 17-18). Znai li to da se kod kroatista radi o religijskom uvjerenju, odnosno da se mogu povlaiti paralele izmeu religije kao vjere u Boga i religije kroatista kao vjere da govore drugi jezik naspram Srba, Bonjaka i Crnogoraca? Doista, itav niz obiljeja pokazuje da su kroatisti i veina drugih junoslavenskih filologa znanstveni pri stup jeziku zamijenili religioznim. Unutar religioznog pristupa, istina svete knjige nije rezultat razumnog procesa razmiljanja, nego je aksiom. Knjiga je istina, a ako izgleda da je dokazi opovrgavaju, onda ne treba od baciti knjigu, nego dokaze (ibid.: 391). Tako je za hrvat ske jezikoslovce tvrdnja da Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crno gorci govore etiri jezika aksiom, a kad taj aksiom opovr gavaju dokazi kao to su meusobna razumljivost, sistemskolingvistika podudarnost i standardna tokavi ca, kroatisti odbacuju dokaze. Kod kroatista, jednako kao u svakoj religiji, kao 'be zuvjetno istinito' vrijedi ono stoje prorok A ili B rekao ili to u 'svetom' (pa zato nepodlonom kritici) tekstu C pie (Schmidt-Salomon 2006: 54). Suprotno je u znano sti: Dok u znanosti (barem po njenim vlastitim zahtje vima!) vrijedi primat boljeg argumenta, u religiji vrijedi primat monika (ibid.). Kroatistiko neuvaavanje ra cionalnih argumenata tipino je za vjernike: pravi vjer nici ne daju se pomou takvih racionalnih argumenata odvratiti od svojih predodbi. (Ionako je teko nekoga pomou argumenta uvjeriti u neodrivost nekog milje nja do kojeg nije doao pomou argumenata.) (ibid.: 58). Nedostatak argumenata pokuava se zaobii ponav ljanjem tvrdnji jer moda ovjek samo mora dovoljno

Policentrini standardni jezik

165

puta ponoviti neto kako bi jednom postao uvjeren da je to istina (Dawkins 2007: 488). Zato npr. teolozi pomou ponavljanja uzgajaju legende, u koje onda mnogi ljudi vjeruju a da to prethodno uope nisu preispitali (ibid.: 379). Potom se teolozi, a isto tako i kroatisti, pozivaju na koliinu ljudi koja vjeruje u njihove tvrdnje, kao da time mogu nadoknaditi nepostojanje dokaza. Meutim, takva tehnika ne funkcionira u znanosti: nita se ne mijenja na potrebi dokaznog postupka ako je broj ljudi koji vjeruju u neku besmislicu velik (ibid.: 77). Ve spomenuta nesposobnost kroatista da uoe kon tradikcije u vlastitim tvrdnjama, njihova usredotoenost na parcijalne aspekte zbog kojih od drvea ne vide umu, njihov egocentrizam/autizam uslijed kojeg se prave da ne postoje primjeri iz svijeta koji opovrgavaju njihove tvrdnje sva ta svojstva karakteristina su za religio zan nain razmiljanja: tada se ostaje na 'predoperativnom' stupnju razmiljanja (u smislu Piageta), s tipinom neosjetljivou za kontradikcije, usredotoenou na parcijalne aspekte [...] i s djelominim egocentrizmom (Schmidt-Salomon 2006: 33-34). I uope, kad se pogleda definicija religije, sva obi ljeja iz nje nalaze se i kod kroatista: religija je dogmat ski sistem izriaja koji je institucionalno osiguran, a poiva na monopolu na istinu navodnih 'boanstava' ili 'proroka', tj. na 'svetim spisima' u koje se mora bezuvjet no vjerovati, to znai da se taj sistem sustavno izmie zahvatu kritikog razuma (ibid.: 47-48). Kroatisti ta koer nude dogme u koje se mora vjerovati i koje se ne smiju preispitivati, nego imaju status svetih tvrdnji. Gle daju samo je li neka tvrdnja izreena s pozicije politike moi, a ne gledaju je li u skladu sa stvarnou, da li je ar gumentirana bez kontradikcija i da li je provjerljiva. Za boravljaju da znanstveni postupci logika (preispiti vanje izriaja da li su bez kontradikcija) i empirija (siste matsko provjeravanje tvrdnji da li su u skladu s iskustve nom stvarnou) najbolji su instrumenti koje je o-

166

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

vjeanstvo dosad razvilo da bi dobivalo ispravne spozna je o svijetu i humanije oblikovalo ljudske uvjete ivota (ibid.: 37). U jednom dijelu kroatistike, kao u fundamentalistikoj varijanti, koja je tipina za pravu religioznost 'bez ako i ali', preuuju se svi protuargumenti kritikog razuma, ak se spreava i sam pokuaj nekakvog intelek tualnog bavljenja njima (ibid.: 31-32). Takvi kroatisti nastupaju kao da nije potrebno dokazati, kao daje oito da se radi o razliitim jezicima, iako to uope nije oito. tovie, suprotno je oito: Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crno gorci potpuno se razumiju bez prevoenja, a to inae nije sluaj s razliitim jezicima. Ovu metodu, da se polazi od toga daje posve oito neto to uope nije oito, esto ko riste i vjerouitelji (Dawkins 2007: 122). U drugom dijelu kroatistike vlada tzv. 'soft verzija' religioznosti, koja dodue ukljuuje svjetovne argu mente u sistem razmiljanja, ali zamagljuje radikalno razilaenje svjetovnog i religijskog razmiljanja pomou intelektualno nepotenog drukijeg tumaenja tradicio nalnih vjerskih dogmi (Schmidt-Salomon 2006: 32). Takvi kroatisti su pravi virtuozi intelektualnog nepotenja (ibid.) jer nastoje da ak i jasno vidljive stvari potpuno zamagle. Jedan broj hrvatskih jezikoslovaca koristi i tehniku zastraivanja: ire strah da e propasti jezik pa i itava nacija ako se ne bude njih slualo. A zastraivanjem se slue religijski uitelji kako bi nadoknadili manjak uvjer ljivosti (Dawkins 2007: 444-446). Znanstveni pristup odbija religijsku strategiju da predodbe izrasle u prolosti pretvori u svete dogme i na taj nain ih 'imunizira protiv kritike' (Schmidt-Salo mon 2006: 35). A kroatisti, kako je ve reeno, uspostav ljaju svete dogme da bi se tako imunizirali protiv kri tike. Kad im netko izloi dokaze protiv njihove tvrdnje da se radi o etiri standardna jezika, kroatisti ne reagira ju racionalno poput znanstvenika, nego tako to pokazu ju moralnu ogorenost, a to je tipina reakcija vjernika (Dawkins 2007: 291). Kod vjernika u takvim situacija-

Policentrini standardni jezik

167

ma po pravilu ne vlada prosvijeena racionalna kultura diskutiranja, nego jedan naizgled skoro histerian meha nizam podraaj-reakcija, u kojem argumenti imaju dale ko manju teinu od stupnja javno pokazanog moralnog ogorenja (Schmidt-Salomon 2006: 193). Poznato je da neki religiozni ljudi imaju prave izljeve mrnje prema svima koji ne dijele njihovu religiju (Daw kins 2007: 291). Isto se zapaa i u tekstovima i reakcija ma brojnih kroatista: svaka, pa i najbezazlenija sumnja u tvrdnju domaih jezikoslovaca da su hrvatski i srpski dva sutinski razliita i odjelita jezika, u javnosti se doekuje na no, estinom kojom gorljivi vjernici do ekuju sumnje u svoju religijsku dogmu (Lonarek 2009). Emocionalni izljevi neprijateljstva kod kroatista ne iznenauju ako se ima na umu da je u njihovim teza ma spojen religijski pristup s domoljubljem, a poznato je da su Bog i domovina nepobjediv tim: u tlaenju i proli jevanju krvi obaraju sve rekorde (Dawkins 2007: 324). Meutim, da odreene osobe ili grupe osoba bjee od dodira kritike tako to uspostavljaju 'sveta' (tj. nedodir ljiva) pravila igre i tako vlastite greke u razmiljanju propisuju kao obavezne i ubudue, ne moe i ne smije vie biti prihvatljiva praksa u jednom modernom drutvu (Schmidtr-Salomon 2006: 143). Razotkrivanje greaka i dogmi oekuje se od istinskih znanstvenika: Ba oni koji uivaju u privilegiji da se bave velikim blagom o vjeanstva znanou, filozofijom i umjetnou poz vani su da konano iziu iz svoje bjelokosne kule i da jav no iznose stvari! Oni moraju imati hrabrosti da zastupa ju utemeljene pozicije i onda kada su one u suprotnosti s vladajuim duhom vremena odnosno medija! Za prosvje titelja mora ostati 2+2=4 ak i onda ako veina 2+2=22 smatra estetski zgodnijim. On mora kod toga ostati upo ran jer, naposljetku, predvidljivo je da e realni i kultur ni mostovi koji su iz oportunistikih razloga izgraeni prema formuli 2+2=22 jednom nuno se morati sruiti iako drutveni konsenzus to unaprijed ne eli vjerovati (ibid.: 147).

168

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Dakako, to je lake rei nego napraviti. Prosvjetite lje se ba ne ubraja meu posebno omiljene lanove ljud ske vrste (takvima ih se proglaava ako uope i tada tek posthumno). A dok ive esto su na glasu kao grozna sablazan jer razotkrivaju neugodne stvari, koje bi mnogi rado ostavili neuoenima u mraku. Stoga je sa svim razumljivo to se pojedini uenjak odlui da svoj ivot provede kao promiljeni oportunist a ne kao prosvi jeeni slobodni um. Slobodni um brzo postane ovjekom bez zatite, dok zastupnici proizvoljnosti uivaju u pri jatnoj obljubljenosti. Zato je prosvijeenost 'out' a pro miljenost 'in' (ibid.: 147-148). I upravo stoga je po trebno naglasiti: Meutim, taj proces intelektualne spi rale utnje mora se hitno prekinuti! (ibid.: 148). Od intelektualaca se oekuje da iznose istinu: Vri jednosti intelektualaca, od kojih su najvanije praved nost, istina i razum, odlikuju se trima obiljejima: sta tine su, nekoristoljubive, racionalne. [...] Sto se tie isti ne, ona je intelektualna vrijednost utoliko da se ovjek nje dri bez obzira na posljedice, kako pozitivne tako ne gativne, koje iz nje proizlaze (Benda 1978: 75, 79). A zaprepauje koliko mnogo ljudi izgleda ne razli kuje 'X je istinito' od 'Poeljno je da ljudi X smatraju isti nitim'. Moda su u stvari ipak svjesni te razlike, ali isti nu smatraju nevanom u usporedbi s osjeajima ljudi. Ne elim omalovaavati ljudske osjeaje, ali u svakom razgovoru bi moralo biti jasno o emu se govori: o osje ajima ili o istini. Oboje moe biti vano, ali to su dvije razliite stvari (Dawkins 2007: 488-489). Kroatisti kao da su zaboravili tu injenicu, pa se ravnaju prema svojim i tuim osjeajima i potpuno zanemaruju istinu, iako bi kao znanstvenici morah initi suprotno. Naime, u zna nosti se ne radi o osjeajima, nego o istini. Zato je impe rativ znanosti staviti u pozadinu sve sto je osobno i prati ti jedino interes spoznavanja i znanja (Buden 2005: 7).

NACIJA, IDENTITET, KULTURA, POVIJEST

S obzirom da tematski sklop nacija, identitet, kultura i povijest presudno obiljeava tekstove hrvatskih jeziko slovaca i da pritom upada u oi njihov neznanstveni pri stup navedenim pojmovima i nepoznavanje najosnovnijih injenica, naredni dio knjige posveenje tim temama.

Nacija i jezik

Mnogi na junoslavenskim prostorima misle da e izgu biti status nacije ako ne nazivaju jezik imenom vlastite nacije i ako ne tvrde da se radi o razliitom jeziku bez ob zira na neznatnost jezinih razlika prema nekoj drugoj naciji. Takav stav da tek postojanje zasebnog jezika dokazuje da postoji zasebna nacija nije ispravan, to nam odmah ilustriraju primjeri brojnih nacija koje govo re isti jezik kao i neke druge nacije npr. amerika, australijska, kanadska, vicarska, austrijska itd.: Austri janci su jedna nacija a da se nisu odrekli njemakog stan dardnog jezika, kao to to nisu uinili ni vicarci koji go vore njemaki. Takoer se ne mora posebno naglasiti da oni kojima je materinski jezik engleski ili panjolski nisu svi Englezi odnosno panjolci (Sundhaussen 2001: 7). Kako se uope uspjelo proiriti neispravno shvaanje da je jezik uvjet za postojanje nacije iako su oiti suprotni primjeri? Stvar je u tome da su nacionalne politike elite na prostoru bive Jugoslavije krenule prije nekoliko de setljea u pravljenje samostalnih drava s netonim sta vom da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu dravu ako nemaju jezik razliit od drugih nacija. Zato

170

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

su uvjeravali sebe i druge da govore razliitim jezicima kako bi dobili pravo na razliite drave. Sada, kad imaju razliite drave, u njima jo uvijek ivi, inae nadvlada na, romantiarsko-nacionalistika ideja s kraja 18. sto ljea o svetom trojstvu jezika, nacije i drave, po kojoj svaki narod mora imati jezik koji pripada samo njemu (Lonarek 2009). Zbog toga te drave i nakon svog formi ranja nastavljaju inzistirati na tvrdnji da se radi o raz liitim jezicima jer se plae da bi svijest o istosti jezika mogla utjecati u smjeru ponovnog ujedinjavanja drava, a ujedinjavanjem bi dananje nacionalne politike elite u odreenoj mjeri izgubile vlast koju imaju. Te elite zabo ravljaju da istost jezika ne ugroava postojanje zasebnih nacionalnih drava: Treba naglasiti da postojanje za jednikog srpskohrvatskog jezika ne dovodi u pitanje po stojanje etiriju nacija ili etiriju nezavisnih drava niti ugroava nacionalne identitete (Jacobsen 2008a: 268). Uostalom, dovoljno je vidjeti primjere brojnih drava u svijetu koje govore isti jezik kao neke druge drave (Klo se 1993: 69; Mattusch 1999: 106-107). Kako bi neispravan stav pomou medija proirile u narodu, junoslavenske politike elite izokrenule su zna enje rijei jezik. Jezik za njih vie ne znai moi se spo razumjeti sa sugovornikom ili ne, nego biti jedne nacio nalne pripadnosti ili druge (Mappes-Niediek 2005: 30). Politiari su ciljano napravili da su nacionalnost i jezik proglaeni sinonimima (Bellamy 2003: 141) pa se na balkanskom prostoru 'jezik' esto koristi kao sinonim za 'narod', iako znanstvenici dobro znaju da to nije isto (Richter Malabotta 2004: 81). Morali bi to znati i iri krugovi od znanstvenih s obzirom da postavku da jezik nije inherentno obiljeje etnosa nego nezavisna od toga i samostalna komponenta potvruju brojni konkretni pri mjeri (Haarmann 1983: 28). Jedan od razloga za nei spravno poistovjeivanje nacije i jezika na naim prosto rima je vjerojatno taj stoje kod nas gotovo pola 20. sto ljea vladao socijalistiki sistem koji se pozivao na misao

Nacija, identitet, kultura, povijest

171

Karla Marxa, a Marx je jezik smatrao jednim od kriterija za naciju (to kritiki navodi Pfaff 1994: 51-52). U 19. stoljeu mnogi intelektualci su smatrali da nacije nasta ju na osnovi zajednikog jezika, ali to je bilo doba kada su se tek poele praviti nacije i zbog toga jo nije mogao po stojati znanstveni uvid u to kako one nastaju. No kako se 19. stoljee pribliavalo kraju, pojedini znanstvenici su uoili da se ne moe uspostaviti opevaea definicija etniciteta koja bi se zasnivala na sadrajnim obiljejima, ime je ve tada mit o samorazumljivosti etnike ili na cionalne pripadnosti bio vie nego ozbiljno naruen (kiljan 2002: 132). Zato je dio znanstvenika prihvatio stajalite da se etnicitet i ne moe opisati pomou kultur nih ih socijalnih sadraja, nego kao skup strategija (ibid.: 132-133). To gledite se uvrstilo u 20. st., pogotovo u njegovoj drugoj polovini, nakon to su se formirale mno ge nacije, a ujedno i znanstveni uvid u njih, koji pokazuje da nacije ne nastaju na osnovi jezika i daje pogreno poi stovjeivati naciju s jezikom. Pa kad balkanski intelek tualci poetkom 21. st. poistovjeuju naciju i jezik, to znai da su prespavali najmanje zadnjih pola stoljea znanosti, otkako je takvo poistovjeivanje odbaeno u svijetu. To je jedan od razloga za zakljuak: Naravno da mnogo toga u jugoslavenskim konfliktima izgleda kao da su se akteri zabunili u stoljeu (Mappes-Niediek 2005: 19). Jer na kraju 20. stoljea je nastojanje za nacionalnojezinim razgraniavanjem u jednom dijelu Evrope prvenstveno u nekim postsocijalistikim dravama dobilo razmjere koji s obzirom na transnacionalne inte gracijske i globalizacijske tendencije izgledaju anakrono. Simbolika, identitetska funkcija jezika dobila je apso lutni prioritet nad komunikacijskom funkcijom. Primjer za to je unitavanje srpskohrvatske/hrvatskosrpske (od nosno srpsko-hrvatske) zajednice. Potrebno je specijal no naglasiti da se ne radi o raspadanju, nego o unita vanju jedne [...] jezine zajednice. Destrukcija nije bila

172

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

rezultat razliitog razvoja jezinih varijeteta, nije bila proces odozdo, nego rezultat ciljane jezine politike, na mjerni proces (Sundhaussen 2001: 7). Takva jezina politika navodi promatraa koji zna da se drave po pravilu ne podudaraju s jezikom na primjed bu: Samo, srpskohrvatski nije bio izum jugoslavenskog osnivaa drave Tita, nego je nastao zahvaljujui srp skim i hrvatskim intelektualcima iz Austro-Ugarske, koji su se sredinom 19. stoljea dogovorili u interesu na cionalnog pokreta da imaju zajedniki knjievni jezik. Tako da pokuaj Hrvatske da i na simbolikom polju kakvo je jezik postigne autonomiju iscrpljuje se na po grenom objektu, na obinom strailu. [...] Specijalno groteskne razmjere imali su napori Hrvatske za jezi nom emancipacijom krajem 90-ih godina (Werner 2008: 27). A podatak da je srpskohrvatski jezik standar diziran sredinom 19. st., dakle prije nastanka prve ili druge Jugoslavije, potvruje da je krivo vezivati ga za jednu ideologiju ili dravu (Richter Malabotta 2004: 86). Taj jezik se kao i veina drugih jezika na svijetu nije ni prije podudarao niti se danas podudara s granicama jedne drave. Poznato je da veza izmeu drave i jezika nije nu na u smislu uzajamnog poklapanja ili podudaranja (Weisgerber 1990: 61). Npr. na njemakom govornom podruju dravne granice se ne podudaraju s jezinima (Scheuringer 1996: 151). I inae, jezine granice i dr avne granice nisu se u Evropi nikada podudarale (Schubert 1997: 86), one nisu u Evropi nikada bile sinhronizirane i nisu to ni danas (Haarmann 1975: 81). Evropa po tome nije iznimka, u svijetu je ak pravilo ne podudaranje jezika s dravom: veina drava u svijetu sadri vie od samo jedne jezine zajednice, viejezinost je dakle normalno stanje (Buchler 2002: 21). Kako to brojano izgleda, vidi se iz sljedeih podataka (stanje iz 1971. godine): od ukupno 132 drave samo 12 je jezino homogeno; u 50 drava postoji veinski jezik, koji je ma-

Nacija, identitet, kultura, povijest

173

terinski kod oko 75% stanovnitva; u 39 drava najvea jezina grupa ini manje od polovine stanovnitva (Pa yer 2000). Razumljivo je, dakle, da potpuno sinhroniziranje jezinih granica, nacionalnih granica i dravnih granica moe biti samo utopija (Haarmann 1975: 83). I na junoslavenskom prostoru dravne granice nisu se podudarale i ne podudaraju se s jezinima, i to ni na dijalektalnoj razini (npr. kajkavski je i u Hrvatskoj i u Sloveniji), ni na standardnoj razini (tokavski standard je i Hrvatskoj i u BiH i u Srbiji i u Crnoj Gori). Nepodu daranje jezinih granica s dravnima nita ne utjee na samostalnost drava. Isto tako, u jezik neke drave ne ma se pravo uplitati nitko izvan njenih granica. Tako da to to Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci govore istim je zikom nema nikakvih politikih posljedica: drave i naci je postoje bez obzira to govore isti jezik kao druge nacije u drugim dravama. Politiki se nita ne dobiva kad drave govore razliitim jezicima. Nikakva prednost ne bi nastala ni za hrvatsku dravu kad bi njeni stanovnici zaista govorili zasebnim jezikom i kad bi dananje izjave kroatista o razliitosti jezika bile tone. Jer govornicima bilo kojeg jezika nije prednost ako se tim jezikom slui to manje ljudi, nego je prednost ako se tim jezikom slui to vie ljudi. Stav da zaseban jezik legitimira postojanje zasebne nacije i drave odavno je naputen u zapadnim demokra cijama, najkasnije nakon ruenja Hitlera s vlasti. Naime, koncepciju o jedinstvu jezika, naroda i nacije zastupalo je jezikoslovlje Treeg Rajha pozivajui se na 'narodski pojam jezika' (Koller 2000: 568) i propagirajui Hitlerov ideal jedne nacije, jednog teritorija, jednog jezika (Ager 2001:180). Nacistika teza da odnos prema mate rinskom jeziku je klju za opstanak ljudi kao rasne ili etnike zajednice (Hutton 1999: 5) zvui danas sasvim poznato na junoslavenskim prostorima. I shvaanje na cista: ako izgubi svoj jezik, glasio je argument, izgubio si svoj identitet (ibid.: 8), opeprisutno je danas u novim

174

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

junoslavenskim dravama. U njima vlada kult nacio nalnog jezika, kao jedan od najvanijih kultova naciona lizma, koji je opet jedna vrsta sekularne, odnosno poli tike religije. U vreme raspada Jugoslavije i formiranja novih drava-nacija na njenom tlu, nacionalni jezik po stao je predmet pravog oboavanja. Krenulo se u potragu za mistinom supstancom nacije, za njenim duhom, od nosno kako se to danas zove za identitetom nacije koji se navodno krije u jeziku. Ulogu svetenika tog nacionalno-verskog kulta dobili su pisci i lingvisti (Colovi 2009). Zato se kod kroatista i drugih junoslavenskih filologa moe govoriti kao to se govorilo kod nacista o religiji materinskog jezika, uroenim obrascima raz miljanja, nacionalnim i etnikim jezicima i partikularistikim etikim sistemima i vrijednostima (Hutton 1999: 5). Poistovjeivanja naroda, jezika i drave svoju su kulminaciju doivjela u jezinoj i nacionalnoj politici faistike Italije i, osobito, nacistikog Reicha, saeta u lozinci 'jedna drava, jedan narod, jedan jezik' (Kovaec 1988: 56). Nakon toga su u zapadnim demokracijama odbaena jer ne postoji jedan prema jedan podudaranje izmeu jezika i nacije, kakvo bi nuno moralo postojati kad bi jezik bio odrednica nacije. Naprotiv, oiti su su protni primjeri: vicarska, u kojoj nekoliko jezinih gru pa francuska, njemaka, talijanska, romanska iz riito tvrdi da imaju isti nacionalni identitet, zatim pri mjer amerike nacije, koja dijeli jezik s Velikom Britani jom (Greenfeld 2001: 663). Veina vicaraca zna samo jedan od nabrojanih jezi ka: veina vicaraca odrasta jednojezino i ivi u jedno jezinoj sredini; u sluaju vicarske radi se o viejezinosti drutva, a ne o individualnom bilingvizmu (Koller 2000: 575). Statistiki podaci pokazuju da 84% stanovni ka vicarske sebe nacionalno smatra vicarcima a samo 2% Nijemcima iako je njemaki materinski jezik 64% vicaraca (Hrvatski almanah 1998.199., str. 398). Zato i

Nacija, identitet, kultura, povijest

175

drugi autori istiu da se kao klasian protuprimjer za primjenu kriterija zajednike kulture i jezika kod posto janja nacije moe navesti viejezina vicarska sa svojim razliitim kulturama. Ali ni Belgija ne ispunjava kriterij zajednikog jezika kao konstituirajueg za postojanje na cije. Kao protuprimjer takoer treba navesti koritenje njemakog jezika u barem tri razliite drave, Njema koj, Austriji i vicarskoj, koje ne ine jednu naciju. Jo ekstremnije izgleda nedostatnost jezinog kriterija u sluaju engleskog i panjolskog na amerikom kontinen tu (Esbach 2000: 60-61). Npr. sve latinskoamerike nacije govore panjolski ili portugalski. Nacije koje govo re engleski kao i one koje govore panjolski su usprkos zajednikom jeziku razliite nacije s esto suprotstavljenim ciljevima (Kohn 1962: 20). To su najprominentniji primjeri da je romantiarski pojam 'nacije' u kojoj se drava i 'narod' sa svojim nacio nalnim jezikom podudaraju s dravnim granicama prevazien danas (Buchler 2002: 8-9). U modernim dru tvima se jezina zajednica i nacija, koja je jedan od do minantnih oblika etnikih zajednica u suvremenom svi jetu (kiljan 2002:130), ne moraju nikako podudarati, bilo zato to isti jezik 'opsluuje' vei broj razliitih etnikih zajednica, bilo zato to unutar jedne etnike za jednice [...] moe biti u upotrebi vie idioma (ibid.: 135). To bi svakome donekle obrazovanome moralo biti poz nato jer dovoljno je samo sjetiti se jezinih zajednica koje govore engleski, francuski ili panjolski pa da bi se vidjelo kako su jezine i etnike granice daleko od toga da se podudaraju (Le Page/Tabouret-Keller 1985: 234-235). Uslijed toga je ideja o jeziku kao iniocu naci je dakle mit, i kao svaki mit pokazuje vie to su njegovi kreatori pokuavali vidjeti u stvarnosti, nego to je u njoj zaista bilo za vidjeti (Greenfeld 2001: 664). Jedna od posljedica dravnog propagiranja tog mita je jezini apartheid u kolama nekih junoslavenskih drava (Greenberg 2001: 26-27), tj. podjela uenika po

176

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

nacionalnoj osnovi u razliite razrede u ime navodno razliitih jezika. S tom pojavom zajedno ide i pojava pla gijata: npr. udbenik bosanske autorice F. Pelesi-Muminovi Bosanski jezik za strance (Zenica 1997) nastao je tako to je udbenik srpskih autorica Z. Vukadinovi i J. Jovanovi Srpskohrvatski jezik I (Beograd 1979) jedno stavno prepisan. Autorica Bosanskog jezika za strance smatrala je daje dovoljno samo izmijeniti naziv udbeni ka, tj. naziv jezika, pa da rad drugih autora moe pred staviti kao svoj (vie o tom plagijatu v. Klajn 1998: 17-19; Okuka 1999: 641-642; Kovaevi 2001: 40; Tho mas 2003: 315-316). Iako stvarnost pokazuje da se nacija i jezik ne podu daraju na junoslavenskom prostoru, politike elite ju noslavenskih drava odbijaju pogledati stvarnosti u oi. Zato u tim dravama vlada klima ideologiziranja jezika i inzistiranje na jezinoseparatistikom monopolu tu maenja u tamonjim vodeim lingvistikim krugovima (Grschel 2003: 185). A bit svake ideologizirane inter pretacije [je] da iskrivljenu realnost prezentira kao stvarnu datost (Skiljan 2002: 164). Tipina metoda je da ljudi u struci uglavnom se prave da ne vide ni notor nih neloginosti na koje sam ovdje upozorio, ili da ih se one ne tiu, a ako tkogod od njih i upozori na njihovu ne loginost (ponajprije po svojoj strunoj savjesti, da ne kaem po dunosti, ili npr. zato to o toj problematici mora, htio ili ne htio, predavati studentima), biva pro glaen ljeviarem, 'goldsteinovcem', 'novosaaninom', a u posljednje vrijeme ak i udbaem (Pranjkovi 2008: 51). Junoslavenski lingvistiki krugovi idu tako daleko da, kako Ressel (2000: 231-232) zapaa, kriminaliziraju neistomiljenike: Naravno da se ne moe obinim mi jenjanjem zakona i administrativnim naredbama jezike s njihovom gramatiko-leksikom strukturom promije niti preko noi. Moe se, meutim, lansirati ih masovno podupirati jedan drugi nain gledanja pojava, njemu da vati prednost, a alternativne naine promatranja margi-

Nacija, identitet, kultura, povijest

177

nalizirati ili ak kriminalizirati, tj. pobrinuti se da se oni vie ne uju, da se ne ire, odnosno da budu obiljeeni igom politiki zastarjelog. Na taj nain se uzgaja mit o identinosti nacije i jezi ka (Harth 2000: 352). Stvarnost je, meutim, da Srbi i Hrvati govore jedan zajedniki jezik (Pohl 1996: 219). To nije nita neobino jer kao to je poznato, jezik i na cionalnost su dva pojma nezavisna jedan od drugog, je zik je nezavisan od naina pisanja, nacionalnosti i dr ave, on je isto lingvistika jedinica. Moe imati jedan centar, moe imati i nekoliko centara, pa se tada govori o 'policentrinim jezicima', jezici poput engleskog i nje makog su policentrini jezici, i srpskohrvatski jezik je policentrian jezik s dva naina pisanja, latinikim na zapadu, irilikim na istoku {ibid.: 205-206). Svi poli centrini jezici, ali i brojni drugi, pokazuju da se nacija i jezik ne podudaraju. To ne udi jer odavno je poznato da nijedna teorija koja tvrdi da se jedinstvo nacije sastoji u njenom zajed nikom porijeklu, u njenom zajednikom jeziku ili u za jednikoj povijesti ne moe se primijeniti u praksi. Prin cip nacionalne drave je ne samo neprimjenjiv, nego ni kada nije bio ni jasno promiljen. On je mit, jedan iracio nalni romantiarski i utopijski san, san o naturalizmu i plemenskom kolektivizmu (Popper 1992: 62).
7

Nacionalni identitet i jezik Na junoslavenskim prostorima se tvrdi da nacionalni identitet ovisi o jeziku. Ali to nije tono: nacionalni iden titet ne mora ovisiti o jeziku, kako zorno pokazuje au strijski primjer, gdje pitanje jezika ima zaista slabo znaenje za simboliku vrijednost austrijskog identite ta (de Cillia 1995:12, v. i 10-11). Ve i na dravnoj gra nici izmeu Austrije i Njemake, iako jezine razlike s jedne i druge strane dravne granice nisu posebno jako

178

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

izraene, razlikuju se jasno kolektivni identiteti (Goebl 2002: 58). Uostalom, kad bi bila istina da o jeziku ovisi identitet nacije, onda Amerikanci ne bi imali identitet, ni vicarci, Australijanci, Kanaani, ni brojne druge nacije. Svi ti primjeri dokazuju da koji jezik znamo (langue) i koristimo (parole) moe biti potpuno nepovezano s na im samoizjanjavanjem o svom identitetu (Le Page/ Tabouret-Keller 1985: 237). Tako je bilo i u 19. st. na Balkanu kad se kretalo u pravljenje nacija: Stanovnici Balkana nisu definirali svoj identitet po jezinim granicama, na kraju krajeva postotak nepismenih meu njima iznosio je prije sto go dina oko 90% (Riedel 2007: 28). Pa ve i zbog toga ne moe u jugoistonoj Evropi nikakav nacionalizam koji se zasniva na jeziku dokazati da je neka nacija ve sto ljeima postojala kao jezina zajednica (ibid.). Poznato je da se kod junih Slavena religijski, je zini i etniki kriteriji ne preklapaju (Altermatt 1996: 123) i da se nisu preklapali ni u 19. stoljeu: budui da kod onih koji su se u 19. st. poeli ujedinjavati u hrvatsku naciju nije stajao na raspolaganju ni nekakav vlastiti je zik ni nekakva vlastita rasa kako bi se odabrani narod odlikovao naspram drugih, morala se nai nekakva povi jesna misija hrvatske nacije u obrani kranstva protiv uleta s istoka da bi se slojevima stanovnitva s nedostat nom samosvijeu pomoglo da dou do neophodnog osje aja nadmoi (Hobsbawm 1991: 142-143). Dananje postojanje hrvatske nacije pokazuje ak dvostruko da se nacija ne podudara s jezikom. Naime, kad bi se nacija morala podudarati s jezikom, onda nika da ne bi mogla nastati hrvatska nacija jer su oni koji su se u nju udruili govorili tri razliita jezika (kajkavski, akavski i tokavski). Ni uzimanjem tokavice za stan dardni jezik ne bi mogla nastati zasebna hrvatska nacija jer tokavicu su uzeli i drugi za standardni jezik. Da je tvrdnja kroatista o povijesnoj podudarnosti hrvatske nacije i jezika neodriva jer nailazi na dvostru-

Nacija, identitet, kultura, povijest

179

ki problem, uoavaju i inozemni znanstvenici: Taj dvo struki problem sastoji se u tome a) to se hrvatsko jezino podruje sastoji od tri regije s vrlo razliitim dija lektima, od kojih je jedan, kajkavski, toliko blizak slo venskom da su ga ranije promatrai izvana zamjenjivali s njim. A specifino je i to to dananji kulturni i politiki centar, Zagreb, povijesno pripada jednom manjem i mar ginalnom dijalektalnom podruju (kajkavskom), b) Na dalje, problem je i u tome to je ba ona varijanta koja je postala standardom tokavska najveim dijelom identina s onom koju govore i 'glavni neprijatelji' Srbi (Kilian 1995: 376). Drugim rijeima, kroatisti svo jom tezom o podudaranju jezika i nacije negiraju posto janje zasebne hrvatske nacije, iako je neosporno da ona postoji jer izmeu nacija se ni jezik ne mora bitno razli kovati, npr. kao u sluaju srpskohrvatskogjezika (Bie nen 1995: 168). Zato se jezik, nacija, religija i drava ne smiju poistovjeivati (Klose 1993: 69). ak i primjer Francuske, jedne od najranijih nacija, podcrtava slabost teorije koja nacionalni identitet gleda kao odraz objektivnog jedinstva i izdvojenosti bazirane na iskonskim, 'pradjedovskim' etnikim karakteristika ma, i pogotovo na jeziku. Na primjer, jasno je da nema nita vie razloga da se francuski smatra pradjedovskim ih materinskim jezikom Francuza, nego to ima razloga da se engleski smatra pradjedovskim jezikom Amerika naca nebritanskog porijekla. Nacionalni jezik nije inhe rentno svojstvo date nacije, nego se tvrdi da je to i inter pretira se kao takav (Greenfeld 2001: 666). A nije ni potrebno da bude jer za postojanje nacional nog jedinstva dovoljna osnova moe biti zajedniki prav ni sistem (Barbour 1998: 46). To je poznato u suvreme nom svijetu i zato nacionalnu pripadnost ni nama ni drugima nitko ne dovodi u pitanje, osim neznalica na junoslavenskim prostorima koje misle da je za naciju neophodan zaseban jezik. Po njima, dakle, ne postoji ni

180

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

amerika nacija, ni vicarska ni austrijska ni brojne dru ge. One, meutim, nesumnjivo postoje: etverojezina vicarska je jedna nacija; isto tako i Kina sa svim svojim jezicima. [...] S druge strane su Srbi i Hrvati [...], oni go vore jedan te isti jezik, premda jedni piu irilicom a dru gi rimskim pismom, ali danas sigurno nisu jedna nacija, nego dvije. Podijelila ih je religija (Pfaff 1994: 51-52, v. i 278). Svi ti primjeri pokazuju da nasuprot nacionali stikom mitu, jezik nekog naroda nije osnova njegove nacionalne svijesti (Hobsbawm 1991: 132). Barem pola stoljea je poznato da ima mnogo nacija koje nemaju zaseban jezik (Kohn 1962: 20). Brojni primjeri pokazuju da nacionalna drava ne odraava neku dubinsku jezinu logiku (Billig 1995: 23). Tako ni kod Hrvata jezik ne moe biti argument ni za naciju ni za dravu jer je zajedniki sa Srbima (Hobsbawm 1991: 68-69). A osim toga ovdje Hobsbawm (1991: 69) citira Ivu Banca ba hrvatska jezina situacija s kajkav skim, akavskim i tokavskim ne moe se nikako dovesti u sklad s predodbom da je jezik najdublji odraz duha na roda jer kako da jedna nacija ima tri duha. Bez sumnje, obmanjuju stereotipna shvaanja koja jezik gledaju kao definirajue svojstvo nacije ili rase (Le Page 1993: 157). Na toj obmani temelje se aktivnosti pomou kojih se srpskohrvatski jezik od strane revnih jezinih politiara i politikih jezikoslovaca na osnovi lin gvistikih mini razlika dijeli u odvojene nacionalne jezi ke u hrvatski, srpski, bosanski itd. itd. Nebitne lek sike razlike (kao npr. izmeu Fleischer i Metzger na nje makom) ili razliitost irilikih i latinikih slova su tak ve male lingvistike razlike koje se dramatino pove avaju u simbolike provalije (Eschbach/ Hess-Lttich/ Trabant 1996: 391). Precjenjivanjem jezinih razlika nacionalno anga irani jezikoslovci potvruju daje njihova potreba za do kazima nacionalnog kontinuiteta pomou jezika vea od

Nacija, identitet, kultura, povijest

181

potrebe za lingvistikim analizama (Fritsche 1992: 84). Takoer potvruju da je mitsko poistovjeivanje nacije i jezika karakteristino za nacionalistike intelektualce, a ne za obian narod (Hobsbawm 1991: 72). Kod nacionali stikih intelektualaca jezik je takorei stup nosilac na cionalizma. Zato i postoji pojam 'jezini nacionalizam' [...]. U veini nacionalizama jezik ima odluujuu ulogu, jo i danas, pa ak i tamo gdje bi na istoj argumentativnoj osnovi bih mogui sasvim drugi nalazi. Ovdje mislim npr. na Hrvate (Reiter 1984: 283). Svojstva jezinog nacionalizma su poistovjeivanje jezika s narodom, kulturom, nacijom, dobrim vladanjem, moralom, dravom i porijeklom (Gardt 2000: 248). Za takva poistovjeivanja ne postoje nikakve stvarne osno ve, naprotiv, stvarni jezini odnosi [...] pokazuju jasno da je jezini nacionalizam jedna za svijet opasna fikcija (Payer 2000). S obzirom da lingvistika istrauje realne jezine odnose, nije za lingviste karakteristino gledanje jezika kao sredstva nacionalne identifikacije nego, kako Reichmann (2000: 454455) uoava, za jezine ideologe, ije djelatnosti s ciljem iskoritavanja jezika za osnovnu jedinicu nacije e svaki istinski lingvist morati raskrin kavati kao ono to jesu. Bez obzira na elje jezinih ideologa, jezik nije nuno sredstvo za nastanak nacije: I da li to jezik stvarno sam napravi? [Misli se: Da li jezik sam dovede do ujedinjenja nacije? U. A.] Mi smatramo: ne. Jer suprotni primjeri su stvarno i previe brojni i upeatljivi, od vicaraca, koji su sigurno vicarci (...) [a ne Nijemci! U. A.], do Amerikana ca, koji nisu Englezi, Brazilaca, koji nisu Portugalci. Isto kao to Srbi i Hrvati usprkos zajednikom srpskohrvatskom jeziku energino odbijaju da ih se ubroji u jednu naciju (Brckmller iz Ammon 1995: 203).

182

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Nacija kao politika tvorevina Budui da dananji jezik u Hrvatskoj ne prua kroatisti ma potporu za njihovu tvrdnju o podudaranju jezika s nacijom, oni se i ne pozivaju na analizu jezika, nego prvenstveno govore o narodu, naciji i povijesti. Njihova osnovna teza je da a) oduvijek postoji hrvatski narod, b) svaki narod ima zaseban jezik, c) iz toga proizlazi da odu vijek postoji zaseban hrvatski jezik, d) ako taj jezik po stoji oduvijek, podrazumijeva se da postoji i danas. Meutim, nijedna od toaka u toj tezi nije tona. i njenica je da narodi koji danas postoje, npr. hrvatski, nje maki, austrijski, ne postoje oduvijek i nisu nastali pri rodnim putem. I narodi i nacije su drutveno-politike tvorevine, oni su oblik udruivanja ljudi u vee grupe. Kakvog obima e te grupe biti i kakvo ime e nositi, nije zadato nikakvim objektivnim ili prirodnim kriterijem, nego je rezultat politike. Politika je umijee moguega, to znai da grupa zvana jedan narod ih zvana jedna na cija obuhvaa sve ljude koje su meusobno konkurirajui politiari primjenom raznih sredstava ukljuili u nju. Narodi i nacije su promjenjive jedinice jer politiari odreenog vremena imaju drukije ambicije i moguno sti od politiara nekog drugog vremena: jedni se pokau dovoljno vjetima da pod sobom ujedine veliku grupu lju di koju proglase jednim narodom, neki drugi politiari opet uspiju otcijepiti odreenu grupu stajui joj na elo i nazivajui je zasebnim narodom itd. U znanosti je zato opeprihvaeno shvaanje naroda i nacije kao konstruk cije, kao 'politike' tvorevine napravljene pomou na cionalistikih ideologija i pokreta (Jenkins/Sofos 1996: 11), kao zamiljene ili izmiljene zajednice (Anderson 1988: 16; Brennan 1993: 49). Time se ni u najmanjoj mjeri ne porie legalnost postojanja naroda ili nacije, nego se osvjetava nain na koji je dolo do njihovog for miranja.

Nacija, identitet, kultura, povijest

183

Od kada postoje nacije Uslijed mnotva dokaza, danas u znanstvenom istra ivanju vlada jedinstvo oko toga da nacije nisu prvotne ili nepromjenjive drutvene jedinice, nego da iskljuivo spadaju u odreenu i povijesno novu epohu (Esbach 2000: 70). U Evropi je formiranje nacija zapoelo krajem 18. stoljea: Literatura na tu temu govori u prilog shva anju nacija kao proizvoda odreenih drutvenih i eko nomskih uvjeta koji postoje od sredine osamnaestog sto ljea kao produkt 'modernizacije' (Barbour 2000: 3). To znai da suprotno od mnogih popularnih miljenja, na cije u modernom smislu su relativno nova pojava (ibid.). Nacije nisu ni mogle nastati davno jer za njihovo po javljivanje potrebni su odreeni drutveni preduvjeti [...]. U njih se ubraja kao prvo pojedinac u svojstvu poli tikog subjekta a on je ustvari tek s francuskom revo lucijom stupio na povijesnu pozornicu i kao drugo ubraja se raspolaganje suvremenim sredstvima komuni ciranja (Riedel 2005: 247). S obzirom daje za nacije ka rakteristino da njihovi lanovi imaju zajedniku eko nomiju i zajednika javna prava i dunosti, ve i iz toga vidimo da nacije, u modernom smislu, mogu biti samo relativno nova pojava. [...] Zajednika javna prava i du nosti su nesprovodive ako nije mogue relativno brzo putovanje unutar dotinog teritorija [...]. Nacija u mo dernom smislu ne moe postojati bez zajednikog shva anja identiteta, a da bi ljudi dijelili zajedniki identitet mora biti garantiran odreeni minimalni nivo komuni kacije meu njima (Barbour 2000: 4). Tako da i nacionalizam kao masovni pokret i nacija kao ideja o zajednici prihvaena od strane svih drutve nih slojeva date populacije moraju se smatrati relativno kasnom pojavom jer njihovo pojavljivanje nije bilo mo gue bez osnovnih ekonomskih, drutvenih i politikih

184

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

preduvjeta. Politika emancipacija najniih drutvenih klasa i njihovo sudjelovanje u kulturi zajedno s drugim klasama, znaajan stupanj drutvene mobilnosti i teh niki napredak koji omoguuje masovno irenje ideje o naciji sve to je bilo mogue jedino u modernim dru tvima (Trnquist-Plewa 2000:184). Drugim rijeima, nacija je nov, dinamian konstrukt koji je stvoren u toku 19. i 20. stoljea (Blum 2002:10): tek s opom mo dernizacijom, opismenjavanjem, porastom mobilnosti i komunikacije postali su veliki dijelovi stanovnitva uk ljueni u procese oblikovanja miljenja i svijesti pa time i politiki relevantni. Ovi preduvjeti vrijede s odreenim vremenskim pomacima za sve nacije. Sve one se moraju prema Benedictu Andersonu promatrati kao imagined communities [zamiljene zajednice] (ibid.: 12).

Kako je dolo do nastanka nacija Istraivanja pokazuju da nacije ne nastaju same od sebe, nego ih naprave drave i nacionalisti (Gelmer 1999: 10). Popularno shvaanje 'da su nacije prirodni, Bogom dati oblik klasificiranja ljudi [...] to je mit' (Gel mer 1991: 77) (iz Hobsbawm 1991: 21). Uslijed proirenosti tog mita treba usmjeriti panju na to da ni nacije ne nastaju prirodno, nego se stvaraju pomou aktivnosti njihovih lanova. A to ponekad ne ele priznati upravo osobe ili grupe koje su u tome jako angairane (Ammon 2000: 522) i iji zadatak je napraviti naciju unutar neza visne drave pomou irenja vjere u postojanje nacije na itavu populaciju (Seton-Watson 1977: 3). Za irenje te vjere koristi se ideologija nacionalizma, to znai da na cionalizam je taj koji proizvodi nacije, a ne obrnuto (Gelmer iz Riedel 2005: 32-33). Nacije nisu zadate povijeu: nacije a u tome se, izgleda, novija istraivanja slau nisu jednostavno 'tu' kao povijesni entiteti, nego ih se napravi tamo gdje se

Nacija, identitet, kultura, povijest

185

eli, one se [...] izmisle (Gardt 2000a: 2). Nisu zadate ni jezikom: Veza nacije i jezika je jednako malo data priro dom kao i shvaanje vee grupe ljudi da su jedna nacija (Wiesinger 2000: 525). Proces formiranja nacija opisuje se pomou pojma pravljenje nacija: Taj pojam implicira konstrukcijski karakter nacija kao vremenski i kontekstno vezanih oblika drutvenog grupnog identiteta. 'Suvremene naci je' (u smislu paradigme pravljenja nacije) shvaaju se kao nadslojne ili nadklasne relativno sloene mi-grupe (s jakom vertikalnom, horizontalnom i ideolokom inte gracijom), iji lanovi nisu povezani osobnim odnosima, nego 'zamiljenom zajednicom' (B. Anderson) (Hsch/ Nehring/Sundhaussen 2004: 470). Ako se eli utvrditi da li je proces pravljenja nacije uspio tj. da li postoji nacija, ne gledaju se neki objektivni kriteriji jer njih kod nacija nema, nego nacija postoji kad znatan broj ljudi u nekoj zajednici sebe smatra naci jom ili se ponaa kao da su je formirali. Nije nuno da se itava populacija tako osjea ili ponaa i nije mogue dog matski utvrditi minimalan postotak populacije koji se mora tako osjeati. Ako znatna grupa vjeruje u to, ona posjeduje 'nacionalnu svijest'. Zdrav razum nam kae da ako je ta grupa jako mala (npr. manje od jedan posto po pulacije) i nije vjeta u propagandi ili ne posjeduje jaku discipliniranu vojsku da je podri dok nije sposobna da proiri nacionalnu svijest na mnogo ire slojeve popula cije, onda ta nacionalno svjesna elita nee uspjeti u prav ljenju nacije (Seton-Watson 1977: 5).

Naracijom do nacije injenica je da su nacije [...] tek procesom pravljenja na cije pomou pisanja povijesti i slinih aktivnosti u naraci ji 'stvorene' (Buchler 2002: 9). Ali ta kratkoa vremen skog postojanja nacije i njen umjetni nastanak zataka-

186

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

vaju se pred irom javnou. Ve i nacionalizmi 19-og stoljea inili su sve da bi nacija trebala biti shvaena kao neto prirodno, oduvijek postojee (Blum 2002:14). S tim ciljem se slika nacije koja spava i eka da bude probuena pojavljuje praktino u svim nacionalizmima irom svijeta, implicirajui daje nacija oduvijek postoja la, daje ona praiskonska i prirodna. Istovremeno su i na cija i njen jezik umjetno napravljeni, a bez obzira na to popraeni su tvrdnjom da su prirodni organizmi, i to or ganizmi duboke starosti (ibid.: 15). Jer to to taj izgubljeni raj nacija nacionalista nikad nije bio opipljiva stvarnost, to ne predstavlja pre preku za ovjeka nadarenog stranim i velianstvenim instrumentom mate daje izmisli. Za to je poezija tu: da bi se prazna mjesta u ivotu popunila privienjima, to ih ljudi u svom kukaviluku, velikodunosti, strahu ili gluposti trebaju kako bi svom ivotu dali smisao. Pri vienja koja poezija dodaje stvarnosti mogu biti dobro udna, nekodljiva ili zloudna. Nacionalizmi spadaju u ona posljednja (Llosa 2000: 25). Uslijed presudne uloge naracije, u centru nacije nalazimo naraciju: prie o na cionalnom porijeklu, mitove o oevima osnivaima, rodo slovlja heroja. Na poetku nacije nalazimo priu o po etku nacije (Bennington 1993: 121). Zastoje pria tako bitna i zato se moe gledati naci ja kao oblik pripovijetke tekstualnih strategija, metaforikih premjetanja, podtekstova i figurativnih lukavstava (Bhabha 1993: 2)? Odgovor na to pitanje nije teko nai ako se ima u vidu da ne postoji nikakva pri rodna zadatost granica nacije: nacija nije zadata jezi kom, teritorijem, rasom, religijom niti bilo im drugim (iz Thom 1993:23). Pa kad nastanak nacije nije prirodno uvjetovan i kad ne postoje objektivni kriteriji za od reivanje nacije, onda se posee za fikcijom. Razmjeri njene primjene su toliko veliki da se ak radi o institu cionalnom koritenju fikcije u nacionalistikim pokreti ma (Brennan 1993: 47).

Nadja, identitet, kultura, povijest 1 8 7

Budui da fikcija ini temelj nacije, nacija se definira i kao mit: nacija je apstrakcija, alegorija, mit to se ne podudara sa stvarnou koja se moe znanstveno defini rati, jedan od najpostojanijih mitova je bez sumnje 'na cija' (ibid.: 48,49). Kod nacije je apsurdno to to sjedne strane ljudi umiru za nacije, vode ratove zbog njih uv jereni da je njihova nacija prirodno data i da postoji odu vijek, a s druge strane stoji suha, gorka politika inje nica: 'nacionalizam nije buenje nacija do samosvijesti; on izmisli nacije tamo gdje nisu postojale' (ibid.: 49). Izmiljanje je nemogue sprovoditi bez naracije: nacije su dakle izmiljene konstrukcije ije postojanje ovisi o maineriji kulturne fikcije u kojoj knjievnost ima pre sudnu ulogu (ibid.). Uz knjievnost, bitne su novine i drugi mediji koji sudjeluju u nacionalistikim procesima danas, a jednako su postupali i mediji 19-og stoljea: I novine i masovni mediji igrali su odreenu ulogu u takvim procesima, to kom kojih su se u Evropi 'nacije' homogenizirale i na kraju se graani ak uivjeli u predodbu daje 'njihova' nacija oduvijek postojala u takvom obliku (Buchler 2002: 9). Kako se ta predodba o praiskonskom postoja nju vlastite nacije mogla proiriti kad svaki iole znan stven uvid u povijest pokazuje da su nacije neto pri lino novo u povijesti (Renan 1993: 9)? Oito se povije sne injenice zaboravljaju i zamjenjuju fikcijom s ciljem ostvarivanja nacionalnih programa: Zaboravljanje, ak bih iao tako daleko da kaem zabluda na podruju povi jesti, to je osnovni inilac u kreiranju nacije, a zbog toga napredak u istraivanju povijesti esto predstavlja opa snost za temelje nacionalnosti (ibid.: 11). S obzirom da objektivno istraivanje povijesti ne prua potvrde kontinuiteta nacije, nacionalni aktivisti i u pristupu povijesti primjenjuju naraciju smatrajui da se ak i povijesni kontinuitet mora izmisliti, npr. krei ranjem drevne prolosti bez stvarnog povijesnog konti nuiteta bilo pomou polufikcije [...] bilo pomou krivo-

188

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

tvorenja (iz Brennan 1993:49). Drugim rijeima, povi jest se pomou pisanja povijesti i interpretiranja povije sti i diskutiranja o povijesti tek pravi. To znai da pisanje povijesti, odnosno sudionici u tom diskursu uzimaju samo one elemente koji im odgovaraju za opravdavanje ili potkrepljivanje vlastitih ciljeva te da tim elementima pomou odreenog redoslijeda daju novi smisao (Buchler 2002: 9).

Nema objektivnih kriterija za pravljenje nacije Imajui u vidu potpunu dominaciju naracije nad zna nou na junoslavenskim prostorima, ne udi to je veini ljudi na Balkanu nepoznata injenica da je nacio nalnost subjektivna a ne objektivna kategorija ona se ne moe 'objektivno' konstatirati ili mjeriti (Mappes-Niediek 2005:14). Drugim rijeima, nije objektivno zadato zato bi netko bio Hrvat ili Srbin ili Bonjak ili Crnogorac. Koliko god naracija uvjeravala u suprotno, neosporno je da ne postoje objektivni temelji za nacio nalnost. Empirijsko istraivanje otkriva da su sve nacije kao nacije umjetne konstrukcije (Greenfeld 2001: 663). Uslijed tih spoznaja je odavno s pravom prevazieno shvaanje o postojanju navodno 'objektivnih' kri terija za odreivanje neke nacije (Clewing 2001: 394). Na junoslavenskim prostorima mnogi misle da se nacija prepoznaje po jeziku. Meutim, ak ni jezik, moda najautentinije obiljeje drutvenog identiteta, ne predstavlja danas svojstvo po kojem se prepoznaje neka nacija. Jer unutar gotovo svih nacija govore se raz liiti jezici pa i kad je jedan od njih slubeni i skoro svi jezici, osim sasvim malobrojnih iznimaka, prelaze na cionalne granice i ralanjuju svijet prema svojoj vlasti toj geografiji (Llosa 2000: 55). Nacija nije nastala pomou autentinih kriterija ka kav je jezik, nego nacija je politika izmiljotina (ibid.:

Nacija, identitet, kultura, povijest

189

54). To vrijedi za sve nacije: Svaka nacija je la, kojoj su vrijeme i povijest kao starim mitovima i klasinim le gendama dali samo privid istine. Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva, koje naizgled jo uvijek postoji kod malobrojnih, nailazi se iz van uljepavajue knjievne, povijesne, umjetnike fikcije, u kojoj uobliavaju svoj identitet, na zastraujue povijesne injenice (ibid.: 56). Te injenice pokazuju da su sve nacije nastale politikom samovoljom, pljakom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kom binacijom sirovog nasilja i sluaja (ibid.: 55). Pogreno je tvrditi da se nacija zasniva na zajed nikom jeziku, na zajednikom teritoriju koji ini prirod nu cjelinu ili na zajednikoj religiji (Greenfeld 2001: 663-664). Npr. religija se ne moe smatrati kriterijem za nacije jer kako onda da pet glavnih religija nalazimo kod stotina slubeno priznatih nacija i onih koje ele to po stati religijom se ne moe objasniti tolika razno vrsnost nacija (ibid.: 663). I jednako malo dokaza ima za podupiranje teorije o porijeklu kod geopolitike raz novrsnosti kao i kod etnike ili, pogotovo, jezine (ibid.). Ni pozivanje na tisuljetnu dravu ili na povijesne te ritorije ne moe sluiti kao kriterij za nacionalnost: ve za izmeu stvaranja drave, centralizacije, i ak teritori ja s jedne strane i nacionalnog identiteta s druge strane je jednako nedosljedna i proturjena kao i izmeu nacio nalnosti i jezika (ibid.). Osim toga, dok je jezik univer zalno svojstvo svih ljudskih naina grupiranja, nacio nalni identitet je povijesno ograniena, nova pojava i ne moe se objasniti dovoenjem u vezu s takvim univerzal nim svojstvima (ibid.: 664). Nacije nije mogue definirati pomou objektivnih kriterija ak i ako zanemarimo to to veina pokuaja definiranja sadri brojne elemente koji ustvari nisu 'ob jektivni kriteriji', nego subjektivni mitovi ('rasa', 'duh naroda' i slino) ili sluajna obiljeja (npr. religija) odno-

190

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

sno neuhvatljivi motivi i znanstveno neopravdane hipo teze ('sudbinska zajednica', 'duhovno ponaanje', 'nacio nalni karakter' itd.) (Szcs 1981: 168). Stoga ako takozvani 'objektivni' kriteriji poput jezi ka, religije ih zemljopisa ne mogu predvidjeti gdje e biti dravne granice, onda se moe pretpostaviti da su 'sub jektivni' ili psiholoki kriteriji presudni. Nacije nisu 'ob jektivne zajednice', u smislu da su napravljene primje nom jasnih, 'objektivnih' kriterija koje zadovoljavaju svi lanovi nacije; naprotiv, nacije su, da uzmemo termin Benedicta Andersona, 'zamiljene zajednice' (Billig 1995: 24). Na junoslavenskim prostorima se misli da se pozi vanjem na porijeklo moe dokazati pripadnost nekoj na ciji. Meutim, poznato je ve barem pola stoljea da za jedniko porijeklo kao kriterij za postojanje i razgra niavanje nacionalnih grupa [...] nije ni u kojem sluaju kriterij upotrebljiv za definiciju tih grupa jer je jako udaljen od stvarnosti (Lemberg 1964 II: 42). Pozivanje na zajedniko porijeklo je za primitivne ljude [...] bilo od velikog znaaja; ono je zato bilo predmet legendi i praz novjernih predodbi. Ali suvremene nacije su mjeavina raznovrsnih i ponekad vrlo razliitih rasa. Seobe naroda u naoj povijesti i pokretnost ivota novog doba doveli su svuda do izmijeanosti (Kohn 1962: 20). I rezultati istraivanja pomou nove metode ispi tivanjem ljudskih gena potvruju da su nacye mje avine najrazliitijih moguih predaka. tovie, sve analize gena dokazuju da svaki ovjek ima nebrojeno mnogo korijena i da je svatko 'mjeavina' (Welt online 2007). Analizu gena brojnih evropskih nacija sprovela je nedavno iGENEA, evropski ogranak vodeeg poduzetni ka za testiranje gena, koji vri 90% u svijetu svih DNK-ispitivanja porijekla. Izvrena analiza pokazuje ne samo da ne postoji pranarod Hrvati (Pazos 2008a), nego i da nije mogue na osnovi gena utvrditi tko je Hrvat a tko Srbin. Takoer pokazuje da je po oevoj liniji

Nacija, identitet, kultura, povijest

191

genetski najzastupljenija kod Hrvata i Srba Y-haplogrupa I koja reprezentira prastanovnike Balkana Ilire (Pazos 2008), a unato tome neosporno je da govorimo jezi kom kasnijih doseljenika, Slavena. Za razliku od nae si tuacije, samo 20% albanskog stanovnitva ima ilirske korijene, tj. udio Ilira je u Albaniji manji nego u Bosni ili u Hrvatskoj (Pazos 2008b). To jo nije sve: Albanci naspram Srba imaju po oevoj liniji ee Y-haplogrupu Rla koja se pripisuje slavenskim korijenima, a usprkos tome neosporno je da Albanci ne govore slavenskim jezi kom. Neosporno je to i za Maare, a ba kod njih je vie zastupljena Y-haplogrupa Rla nego u bilo kojoj zemlji jugoistone Evrope. Istraivanje gena i u drugim regija ma Evrope rui nae stereotipe o nacijama: npr. za Ni jemce je utvreno da imaju po oevoj liniji pet puta ee istonoevropske korijene nego germanske (Welt online 2007), iako njihov jezik nije slavenski nego germanski. Istraivanje je pokazalo i da po oevoj liniji Nijemci ima ju dvostruko ee idovsko porijeklo nego germansko (ibid.). Navedeni rezultati potvruju da nacija nije genetski zadata zajednica, a potvruju i da genetsko porijeklo nema nikakve veze s jezikom. Ovo svojevrsno testiranje je li istinita slika prolosti kakvu nam predoavaju nacio nalno angairani povjesniari otkriva razmjere do kojih jedna znanstvena disciplina moe zastraniti kad se stavi u slubu ideologije. Naravno, vladajua ideologija na grauje autore kad svoje pisanje prilagode interesima te ideologije, ona umnaa njihove rijei putem udbenika, irei ih na taj nain meu populacijom laika. Ako se ideologija ne mijea sa znanou, onda izosta je drastino odstupanje od istine, kako se vidi na primje ru prirodnih znanosti botanike i zoologije, gdje je ta koer genskom analizom testirana postojea klasifikaci ja biljnih i ivotinjskih vrsta po stupnju srodnosti i povi jesti razvoja. Testiranje je dalo nove spoznaje, koje su od mah primijenjene u sastavljanju najsuvremenije klasifi-

192

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

kacije vrsta. Ali kod raskoraka izmeu stare i nove klasi fikacije u prirodnim znanostima ne moe se ni u kojem sluaju govoriti o provaliji, dok se kod raskoraka izmeu slike nacionalne povijesti poduavane u kolama i stvar nog toka povijesti Evropljana koji se vidi iz genske anali ze ljudi doista radi o provaliji, to znai daje historiogra fija kao znanstvena disciplina potpuno zakazala uslijed sluenja nacionalnim ideologijama. Na junoslavenskom prostoru ta profesija slui nacionalnim ideologijama jo od 19. st., a s obzirom da je kontinuirano zastupljena u udbenicima za mase, ne iznenauje to ne samo nacio nalisti nego i oni koji to nisu podrazumijevaju da je na cionalnost zadata po krvi. Ni danas se kod toga nita ne mijenja jer rezultati dobiveni analizom DNK-profila lju di jo uvijek kod nas ne nailaze na primjenu u drutve nim znanostima. Ispitivanje genetskog porijekla ljudi potvrdilo je sta jalite prihvaeno ve ranije u zapadnoevropskoj znano sti da tko shvaa naciju kao zajednicu povezanu pori jeklom, taj je vezan za ahistorijsku i biologistiku sliku svijeta (Altermatt 1996: 91). U njoj rasno nije nita drugo nego simbolika jezgra u kojoj se rasa i nacija u glavama ljudi poistovjeuju i u kojoj se rasno jedinstvo moe predstaviti kao izvor povijesnog kontinuiteta naro da. Ta simbolika jezgra omoguuje da nastane fikcija rodoslovlja tj. da nastane predodba da je svaka ranija generacija predavala sljedeima bioloku i duhovnu sup stanciju, pomou koje se uspostavilo srodstvo izmeu pripadnika ranije i dananje zajednice (Buden 2005: 48). S tim ciljem se na junoslavenskim prostorima bez ikakvih dokaza tvrdi da se radi o zajednikom porijeklu velikog broja ljudi i da se to porijeklo protee stoljeima unazad. Tamo gdje knjige biljeenja (knjige roenih, knjige vjenanih itd.) postoje samo za nekoliko generaci ja (kao npr. u balkanskim dravama) otvorena su vrata manipulacijama. A budui da rekonstrukcija zajedni-

Nacija, identitet, kultura, povijest

193

kog porijekla nije mogua na osnovi izvora, uzimaju se nadomjetajui kriteriji (poput jezika, religije, zajedni ke kulture ili kombinacija tih kriterija) koji bi mit o po rijeklu trebali empirijski utemeljiti. Ti nadomjetajui kriteriji su, dakako, sve samo ne objektivni (Sundhaussen 1997: 80). I njihovo povezivanje, izjednaavanje 'rasa = kultu ra = jezik' sasvim oito je pogreno, i to se tie stvarnih biolokih kriterija i to se tie proirenih stereotipova (Le Page/Tabouret-Keller 1985: 234-235). To pogreno izjednaavanje je na junoslavenskim prostorima toliko izraeno da npr. najnovije hrvatske etnogenetske kon cepcije izazivaju odreene asocijacije s Hitlerovom rasi stikom teorijom (Wrociawski 2002: 252). Pritom treba imati na umu da ono to se tridesetih godina zvalo rasa, danas se zove porijeklo, to se u ono doba zvalo duh naro da, danas se zove kultura (Altermatt 1996: 157). A istraivanje nacistike kulturne politike pokazuje da u toj kulturnoj politici pogleda na svijet vjerovanja i u rasu i u jezik igrala su kljunu ulogu, s retorikim na glaskom esto samo na rasi, ili na rasi i jeziku, ili na jezi ku i rasi. Ali kojem god redoslijedu tih dvaju aspekata nacionalnog nasljea se dala prednost, jezik je imao pre sudnu ulogu (Hutton 1999: 5). Danas se ponovo vidi da osnovni principi, bolje reeno osnovne opsesije nacio nalne ideologije su homogenost i kontinuitet krvi, pro stora, kulture i pogotovo jezika (Fritsche 1992: 82). Iznova se uoava kako nacionalizam zna biti gotovo faistiki u svom inzistiranju na dravi i na mitskoj snazi porijekla, posebno etnikog porijekla, i na simbolima zamiljene i mitske zajednice kakvi su religija, povijesna tradicija i zajedniki jezik (Ager 2001: 37). A kako bi se sprijeilo razotkrivanje istine, pritom se obiljeja kao to su jezik, religija i etnos imuniziraju protiv svakog preispitivanja i mobiliziraju se politiki za vlastite svr he (Altermatt 1996: 13).

194

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Junoslavenski filolozi sudjeluju u tome, pa je i na njihovom primjeru vidljivo koliko je opravdano to u zakljuku svoje povijesti ideje o rasi Hannaford stavlja fi lologe na prvo mjesto na listi krivaca (Hutton 1999: 3). Javnosti ostaje nepoznato da mitovi o rasnoj istoi imaju svoje ishodite u potrebi za snanom osnovom pojaanom apeliranjem na ponos specijalnim precima i religijskom ispravnou, a ne u neemu genetski dokazi vom (Le Page 1993: 144). Filolozi preuuju pred jav nou da na osnovi jezine zajednice izvoditi zakljuak o zajednikom porijeklu u smislu postojanja jedne povije sno stalne zajednice koja se minimalno kriala s drugim zajednicama to je mit; on u svom grubom biologistikom obliku nema veu stvarnu povijesnu utemeljenost od legende o Troji kad se uzmu u obzir stoljetne seo be velikih masa ljudi [...], kad se uzmu u obzir kontakti do kakvih dolazi u ratovima, trgovini, ekonomiji i kultu ri. Osim toga, iz novijeg doba postoje primjeri (Sjedinje ne Amerike Drave) koji svaku pretpostavku o unu tranjoj srodnosti jezika i porijekla dovode do apsurda (Reichmann 2000: 433-434).

Nacionalnost nije objektivno zadata nego je stvar samoodreenja Kao to je pokazano u prethodnim poglavljima, nacio nalnost nije prirodna (Greenfeld 2001: 663), nego zbog mnotva moguih kriterija za postojanje nacije kao i zbog njihove proizvoljnosti i manipulativnosti jasno je da su potrebna nastojanja i radnje jedne grupe ljudi kako bi se napravila nacija i razgraniila prema van (Esbach 2000: 70). Spomenuta nastojanja i radnje jedne grupe ljudi prave nacionalnu ideologiju, a nacionalna ideologija ima zadatak da konstruira narod kao fiktivnu etniku cjelinu, pa se onda ljudi mogu u ime nacije [...] upotrije-

Nacija, identitet, kultura, povijest

195

biti za razliite politike svrhe (Buden 2005: 46). Ta upotreba ide toliko daleko da ljudi svoj ivot i svoju slo bodu rtvuju za naciju (Blum 2002: 5) uvjereni da je nji hova pripadnost naciji objektivno zadata. Nisu svjesni da je nacionalna pripadnost subjektivna i individualna od luka. Objanjenja za takve odluke, pogotovo kad one kao masovne pojave postanu drutveno vane, ostaju pred metom psihologije. Tim vie to sudjelovanje u naciona lizmu i/ili postizanje njegovih propagiranih ciljeva (u ide alnom sluaju postizanje nacionalne drave) esto us prkos eventualno visokim trokovima ne donosi sa so bom odgovarajuu materijalnu korist ni pojedincu ni grupi (ibid.). Nije utemeljeno etniki identitet prihvatiti kao ob jektivnu datost. To je stanje iz znanosti prve polovine 20. stoljea, kada su ideje nacionalizma bile u usponu. Od onda je suvremena sociologija razvila nove teorije, po mou kojih moemo spoznati da su etniki identiteti drutveni konstrukti. Na primjeru Bosne i Hercegovine moe se vrlo zorno predoiti taj konstrukcijski karakter tamonjih etniki definiranih nacija ukljuenih u kon flikt (Riedel 2007: 27). Istraivanja pokazuju da religija, jezik, obiaji i kul tura po sebi ne ine etniki identitet, nego drutvene elite manipuliraju i instrumentaliziraju te simbole (ibid.: 48). Nacionalisti ire krivu predodbu o etnikom identitetu jer po njihovome se taj identitet smatra ne im osnovnim, vrstim, trajnim neim to je postojalo davno prije nacionalnih pokreta i to je dovelo do njih. Drevno porijeklo vlastite nacije i postojanost njenog identiteta kroz stoljea zaista je stvar vjere meu nacio nalistima [...]. Ali izvjetaji iz povijesti govore da etniki identitet nije inertna i stabilna stvar. Kroz stoljea se po kazalo da se lako oblikuje i da je podloan velikim prom jenama i preokretima. On je u velikoj mjeri stvar toga kako pojedinac sam sebe gleda (Kedourie 1993: 141).

196

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Stoga je pogreno suvremene debate oko identiteta projicirati u prola stoljea. Do kraja 18. st. i dijelom jo u 19. st. stanovnitvo u Evropi se identificiralo u prvom redu s lokalnom regijom i s religijskom zajednicom. Su vremeni nacionalni osjeaj je zahvatio mase tek krajem 19. st. (Altermatt 1996: 32). To znai da je znanstveno neutemeljeno npr. katolike iz 15., 16., 17., 18. stoljea u Slavoniji, Dalmaciji, Bosni itd. naknadno proglaavati Hrvatima kad hrvatska nacija u ono doba jo nije bila oformljena, i katoliko stanovnitvo npr. u 17. st. u Bo sni, Slavoniji ili Dalmaciji nije sebe nazivalo Hrvatima. Ne moemo mi u njihovo ime proglaavati ih lanovima hrvatske nacije kad je nacionalnost najveim dijelom stvar samoodreenja, npr. dubrovaki katolici poput Matije Bana i Mede Pucia su sebe odreivali kao lano ve srpske nacije (Kilian 1995: 378), katolik Ivo Andri ili katolik Ivo ipiko takoer, itd. Zato pojmove nacionalne pripadnosti nije ispravno prenositi na stoljea u kojima nacionalna pripadnost jo nije postojala. Kako je ve reeno, osjeaj pripadnosti i eventualna lojalnost nekoj, bez obzira kako definiranoj grupi uvijek je subjektivna i individualna odluka (Blum 2002: 5).

Nacionalni identitet nije prirodan nego je konstrukcija Budui da istraivanja pokazuju da nacionalizam iz milja nacije, a dravna elita ih pravi i oblikuje (Esbach 2000: 71), usvojeno je meu znanstvenicima ve deset ljeima da slijedei Benedicta Andersona (1983: pp. 15f.) polazimo od toga da su nacije mentalne konstrukci je, 'zamiljene zajednice', koje podravljeni politiki sub jekti gledaju kao odvojene politike entitete (Wodak/de Cillia/Reisigl/Liebhart 1999: 3). Odnosno, slaem se s Gellnerom kad on element umjetnog, izmiljanja i dru-

Nacija, identitet, kultura, povijest

197

tvenog inenjeringa naglaava, koji ulazi u pravljenje nacije (Hobsbawm 1991: 21). Drutvenim inenjeringom nastaje uvjerenje o na cionalnom identitetu: u suvremenom svijetu, sa svim njegovim mogunostima irenja ideja i indoktrinacije masa, najee je istinitije rei da je nacionalni identitet kreacija nacionalistike doktrine, nego da je nacionali stika doktrina proizvod ili izraz nacionalnog identiteta (Kedourie 1993: 141). Ve je klasinom postala reenica koju citiraju brojni povjesniari i sociolozi jer istie kon strukcijski karakter nastanka nacije i nacionalnog iden titeta: Napravili smo Italiju, sada moramo napraviti Talijane (iz Hobsbawm 1991: 58). To znai da nacionalni identitet nije dat (npr. kroz entitete kao to su 'priroda', 'karakter', 'mentalitet' ili 'podsvijest' naroda ili pojedinaca), nego je napravljen (Brockmeier 2001: 219). Na primjer, veina zapadnih koncepcija nacionalnog identiteta koje se pretvaraju da su ukorijenjene u dugakim, ponekad mitskim povije snim tradicijama a te koncepcije uzrokovale su veinu zapadnih debata i ratova u 20. stoljeu izmiljene su u zadnjoj treini 19. stoljea (Hobsbawm, 1983). Naravno, ta izmiljanja nisu imala i nemaju mnogo veze s pravom povijeu ili s istraivanjem povijesti (ibid.: 220). U pravljenje nacionalnog identiteta ukljuuju se po red politiara i neki intelektualci, zaboravljajui da nije ni u kojem sluaju obaveza intelektualaca da prave je dinstvo nacije (to je stvar dravnika) (Benda 1978: 63). to e initi nacionalni identitet, nije uvjetovano nekak vim prirodnim ili objektivnim svojstvima, nego se obli kuje: Elite imaju znatnu sposobnost da oblikuju osnov ne simbole i slike koje prave nacionalni identitet (Kupchan 1995: 3). Ispitivanja su pokazala da se nacionalni identiteti, kao posebni oblici drutvenih identiteta, proizvode i um naaju, mijenjaju i razgrauju diskursom (Wodak/de Cillia/Reisigl/Liebhart 1999: 3-4). Budui da tu tezu po-

198

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

dupiru brojni dokazi, postalo je konstantno svojstvo su vremenih teorija o nacionalnim identitetima da su oni konstruirani diskursom, podloni promjenama i pre pravljanju, a to svojstvo je u upadljivom kontrastu s rani jom predodbom o nepromjenjivosti i o povijesti kao isti ni te s esencijalizmom genetske datosti (Howard/Gill 2001: 89) ovu raniju predodbu, odbaenu od strane znanstvenika, nalazimo u junoslavenskim filologijama. Znanstvenici, nadalje, istiu da u istraivanju pola zimo od toga da [...] ne postoji jedan nacionalni identitet, nego vjerujemo da se diskursom prave razliiti identiteti ovisno o publici, situaciji, temi i sadraju. Nacionalni identiteti su zato promjenjivi, krhki i esto dvosmisleni i difuzni (Wodak/de Cillia/Reisigl/Liebhart 1999: 4). Us lijed konstrukcijske prirode nacionalnog identiteta ne iz nenauje to se nacionalna identifikacija zajedno sa svim njenim neugodnim posljedicama moe promijeniti u toku vremena, ak i u vrlo kratkom razdoblju (Hob sbawm 1991: 22). Ta promjenjivost identifikacije iskoritena je i za na stanak nacionalne identifikacije jer tada se u svakom pojedincu morala odvijati promjena od lokalne, roake identifikacije zasnovane na relacijskoj kulturi podudar nosti, ka manje geografski izravnoj ali ne i manje sna noj privrenosti naciji (Poster 1999: 236). Pojedinci su trebali prestati poistovjeivati se jedino s grupom koja ih neposredno okruuje i s kojom su se doivljavali kao Radmani, Projii, Esekeri, okci, Dalmatinci i si., i poi stovjetiti se s drugim, mnogo irim pojmom, s nacijom. Zato je proces pravljenja nacije po pravilu praen kon fliktom i nasiljem. Poseban oblik identiteta se mora na metnuti. Jedan nain razmiljanja o sebi, o zajednici i o svijetu mora zamijeniti druge koncepcije, druge oblike ivota (Billig 1995: 27). A taj identitet ne dolazi iz naroda, nego naprotiv: Bez obzira koja drutvena grupa je prva zahvaena ne kakvom 'nacionalnom svijeu', narodne mase radni-

Nacija, identitet, kultura, povijest

199

ci, seljaci zadnje su zahvaene njome (Hobsbawm 1991: 23). Dakle, kolektivnom pojavom bilo etnike grupe bilo nacije postaje 'identitet' tek pomou ciljane konstrukcije, tj. pomou svjesnog pravljenja eljenog stanja od strane etnikih odnosno nacionalnih elita, e sto svjesnim instaliranjem vlastitog kolektiva nasuprot drugim razgraniavajuim slikama neprijatelja (Miedlig 1994: 25). Tako zamiljajui nacionalnu jedinstvenost i homo genost, lanovi nacionalne zajednice istovremeno kon struiraju razlike izmeu sebe i drugih nacija, pogotovo kad se misli da druga nacionalnost ima svojstva podu darna onima vlastite nacionalne zajednice to je slino Freudovom 'narcizmu malih razlika' (Wodak/de Cil lia/Reisigl/Liebhart 1999: 4). O tom pojmu Freud je jed nom zakljuio da to je manja stvarna razlika izmeu dva naroda, sigurno e ih ona tim vie zastraivati u nji hovoj mati. Nazvao je taj efekat narcizmom male razli ke (Ignatieff 1993: 21-22). Vlastito nacionalno jedinstvo, meutim, postoji sa mo kao diskursna konstrukcija, koju ini pet aspekata: prvi je pripovijetka o naciji, drugi je naglaavanje pori jekla, kontinuiteta, tradicije i svevremenosti. Nacionalni identitet se prikazuje u pripovijetci o nacionalnoj kulturi kao izvorni identitet, prirodno prisutan ali ponekad us pavan pa ga se mora probuditi iz uspavanosti. Cilj je sli ka nacionalnog karaktera (koja se oituje u diskursu) kao nepromjenjivog, neprekidnog i uniformnog bia, trei aspekt je izmiljanje tradicije, etvrti je mit o pori jeklu, kojem se pridaje veliki znaaj u izmiljanju nacio nalne kulture. Porijeklo nacije se esto smjeta toliko da leko u prolost da je zamagljeno vremenom i nije 'stvar no', nego 'postoji' negdje u 'mitskim' vremenima. Takvi mitovi igraju ulogu ne samo u slubeno odobrenim pri povijetkama o naciji, nego i u oprenim pripovijetkama koje se koriste kao instrument za izgradnju novih naci ja, peti aspekt je izmiljena predodba o 'istom, izvor-

200

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

nom narodu' (Wodak/de Cillia/Reisigl/Liebhart 1999: 24). Kao to se iz citata vidi, svaki od tih pet aspekata pripada svijetu fikcije, a ne svijetu injenica. Svih pet aspekata redovito se pojavljuju u kroatistikim radovi ma, tovie oni ine temelj dananje kroatistike, a pri sutni su i kod srpskih, bonjakih i crnogorskih filologa. Takvi filolozi misle da je dananje grupiranje ljudi na nosioce hrvatske nacionalnosti, slovenske nacionalnosti, makedonske itd. bilo zadato objektivnim svojstvima tih ljudi. Meutim, pojam nacionalnosti kao svijesti ili i njenice objektivnog identiteta zasnovanog na objektiv nim svojstvima ljudi, bilo etnikim bilo geopohtikim, nije rezultat empirijskog istraivanja (Greenfeld 2001: 664-665). Empirijska istraivanja, naime, pokazuju da se nacije ne zasnivaju na injenicama, nego na onome to ljudi smatraju injenicama (Altermatt 1996: 42). Grupu konstituira ideoloka slika o grupi, ima jo itav niz drugih dokaza da nacionalnu grupu integrira u ideologiji sadrana slika nacionalne grupe, a ne zajednikost ili istost nekog svojstva (Lemberg 1964 II: 59). Kako bi se napravila nacija, bilo je nuno predstavi ti tu kreaciju kao preporod, kao da se neto drevno na stavlja. Za vrijeme vrhunca pravljenja nacija u osamnae stom i devetnaestom stoljeu izmiljene su mnoge toboe drevne tradicije (Billig 1995: 25). Danas je veini ljudi na junoslavenskim prostorima nepoznato da se radi o izmiljenim tradicijama jer mediji im stalno ponavljaju suprotno. Fridrich Nietzsche objanjava kako vreme nom uslijed stalnog ponavljanja lai nastane osjeaj da se govori istina jer ovjek zaboravlja da to tako s njim stoji; on lae, dakle, nesvjesno i nakon stoljetnih privikavanja na to i dolazi upravo pomou te nesvjesnosti, upravo pomou tog zaborava do osjeaja istine (Zori 2005: 9). Ovaj Nietzscheov proces pravljenja istine moe se pre nijeti na konstituiranje (mladih) nacija. (Mlade) nacije su napravljene istine, ija svjesna faza konstrukcije je za boravljena (ibid.: 10).

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 0 1

Do zaboravljanja iskonstruiranosti nastanka nacije nije dolo spontano, nego se nastanak nacije svjesno za magljuje (ibid.). Istraivanje povijesti nacije je iskrivlje no nacionalnim pogledom, pogotovo istraivanje pra vljenja nacije je obojano 'nacionalnim' interesima, 'me todolokim nacionalizmom'. Tako su vagani argumenti za i protiv pravljenja nacija, dokazivane nacionalne legi timacije, graene mitologije i kolektivno pamenje (ibid.: 13). Svjesnim izmiljanjem tradicije kreiranje nacional ni identitet kao da je 'prirodno', ak vjeno svojstvo ljud skog postojanja (Billig 1995: 26). Zato veini stanovnika Balkana ostaje skriveno da njihov nacionalni identitet nije ni prirodan ni stabilan (Evans 1996: 34), nego je ideoloka kreacija (Billig 1995: 24). On je izum koji uk ljuuje stvaranje suprotnosti i stvaranje 'drugih', koji se koriste kao meai za definiciju (Evans 1996: 34). Da nacionalni karakter je predrasuda to je spoz nato odavno (Reiter 1984: 219). No, na Balkanu se ta predrasuda o prirodnosti, originalnosti i kontinuitetu nacionalnog karaktera uzgaja pomou pojma preporod: Da su ciljali na kontinuitet i originalnost, pokazuju ve i oznake njihovih pokreta koje pogotovo kod svih balkan skih naroda imaju znaenje 'preporod' (Fritsche 1992: 85). Budui da nacionalisti nastoje prikazivati naciju i nacionalni identitet kao neto ope, vjeno i dato priro dom, vano je da nastavimo isticati kako zaista nema nita 'prirodno' u tome (Reilly 2001: 6).

Jo o nacionalnom identitetu Ve niz godina upada u oi da svatko govori o identite tu, a jedva da itko zna to bi ta rije trebala znaiti. Jo nebuloznije postaje kad se uz identitet doda pridjev na cionalni. Zato se uope posee za tako maglovitim poj mom? Zato to je sadraj koji on oznaava diskreditiran

202

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

pa se mora presvui maskom. Rije 'nacionalni identitet' sakriva sadraj o kojem se ustvari radi: nacionalizam (Claussen 1988). Mogue je da e na ovo zagovornik nacionalnog iden titeta uzvratiti da pored loeg nacionalizma postoji i dobar nacionalizam: patriotizam. Meutim, kontra dikcija koja se provlaila kroz sve slubene ideologije sa stoji se u razlikovanju izmeu dobrog i loeg nacionaliz ma mnogi smatraju patriotizam dobrim, nacionali zam loim. No, radi se o istom problemu koji se skriva iza maglovite rijei 'nacionalni identitet', a taj problem je da nacionalizam, i kad ga ovjek naziva nacionalni identitet, 'oznaava uvijek da se pojedinac koji se osjea nemoan pogreno identificira s jednim kolektivom ko jem naizgled pripada prirodno, naime roenjem' (ibid.). Do uobliavanja velikog kolektiva kakav je narod ili nacija ne dolazi prirodno, nego djelovanjem politiara, a obini ljudi su u takvom kolektivu i zbog tuih i zbog vla stitih interesa. Tui interesi odredili su npr. opseg kon kretnog naroda ili nacije. A vlastiti interesi obinih ljudi sastoje se npr. u nizu prednosti koje im ivot unutar odreene nacije prua. Iako je ovo odgovor na pitanje zato se ljudi udruuju u nacije, po pravilu se u kolama i medijima ne prenosi taj odgovor, nego se on zamjenjuje ideologijom patriotizma, nacionalnog identiteta, prirod ne pripadnosti kolektivu. Zato? Zato to tek ta ideologi ja omoguava da se ljudi u kolektivu iskoriste za razno razne politike svrhe, ukljuujui i ratove. Sastavni dio te ideologije, nacionalni identitet oz naava jedno udno izjanjavanje ovjeka da pripada odreenoj domovini. Radi se o tvrdnji da ljudi ive i ele ivjeti pod odreenim nacionalnim nadzorom ne (samo) uslijed prisile i ne (samo) npr. zbog politikog procjenji vanja svojih teoretskih i praktinih prednosti, nego zato to pripadaju specijalnoj vrsti ljudi, s kojom dijele zajed nika svojstva. Neovisno o zasebnoj i promjenjivoj poli tikoj volji graanina trebao bi postojati jedan prirodni

Nacija, identitet, kultura, povijest

203

karakter naroda, koji ne samo da sili na prikljuivanje jednakima, nego odmah i na potinjenost istoj vlasti toj, nacionalnoj politikoj vlasti. 'Nacionalni identitet' je dakle moderna rasistika formula za neotklonjivost nacionalizma (VFSP 2004). Prema toj doktrini pojedinci ne postoje neovisno o naciji, onoj majinskoj placenti kojoj zahvaljuju svoj i vot i svoj identitet. Nacionalnom identitetu, kljunoj rijei nacionalistike retorike, zahvaljuju svoju drutve nu, kulturnu i politiku egzistenciju; nacionalni identi tet se oituje u jeziku kojim govore, u obiajima koje nje guju, u sudbinskoj povijesti koju dijele, ponekad i u reli giji, etnosu, rasi kojoj pripadaju, pa ak i u obliku glave ili u krvnoj grupi kojom ih je Bog ili sluaj opskrbio. Takvo utopijsko predoavanje jedne potpuno homogene i u sebe zatvorene zajednice nestaje im ga pokuamo usporediti s realno postojeim nacijama u konkretnoj stvarnosti. Kulturna, etnika i drutvena heterogenost, koja je u nji ma vie ili manje jako izraena, dokazuje da pojam 'ko lektivnog identiteta' a 'nacionalni identitet' da i ne spominjem vodi potpuno u zabludu (Llosa 2000: 19-20). Jednakost i jedinstvo unutar kolektiva zvanog nacija nisu stvarni, nego prividni, a kako bi se napravio privid jedinstva, potrebno je iskljuiti ljude koji navodno nisu identini s vlastitom nacijom. [...] Tko eli nacionalni identitet, mora htjeti iskljuivanje, iskljuivanje nekih drugih (Claussen 1988). Zagovornici nacionalnog identiteta pozivaju se na iskonska, 'prijedravna' zajednika obiljeja, tvrdei da su to zajedniki jezik, zajednika kultura i zajednika povijest (VFSP 2004). Meutim, ve i tema zajednikog jezika pokazuje da se ne radi o iskonskim, 'prijedravnim' zajednikim obiljejima, nego naprotiv: Zajed nika obiljeja nastala na temelju sprovedenog dravnog interesa, lano se predoavaju kao predpolitike osobine, o kojima bi navodno drava trebala voditi rauna. Nacio-

204

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

nalni jezik, na kraju krajeva, nije prirodno irenje prvot no govorenih dijalekata, nego je umjetni produkt poli tike vladavine: jedanput 'knjievni jezik', sproveden kao zajedniki jezik unutar itavog podruja vladavine; drugi puta 'slubeni jezik', uveden kao slubeno i poslov no sredstvo sporazumijevanja, odabran bez obzira na sluajne lokalne idiome (ibid.). Kod tvrdnje daje zajedniki, nacionalni jezik dio na cionalnog identiteta, ovjek se pita koji 'identitet' bi time trebao biti stvoren. Nema nijednog jedinog zajed nikog interesa koji bi nastao na temelju zajednikog je zika kod onih koji njime govore. Da li imaju ista ili raz liita shvaanja i ciljeve, to nema nikakve veze s njiho vim jezikom jezik stoji jednako svakome na raspola ganju tko ga zna da izrazi svoje misli. A da uslijed zajed nikog jezika sve suprotnosti i razlike postaju bezna ajne, to je gruba prevara, i samo onome prihvatljiva tko zahtijeva da osim 'nacionalnog identiteta' svi drugi inte resi ima da ute (ibid.). Pozivanje na zajedniku, nacionalnu kulturu kao dio nacionalnog identiteta je kontradiktorno. Kad umjet nika djela vae kao nacionalni kulturni proizvodi, raz log za to ne moe biti u tim umjetnikim djelima: na kra ju krajeva, note i rime nemaju nacionalne boje. A ne moe biti ni u tome da se openito sviaju: ukusi su, kao to je poznato, subjektivni i ne orijentiraju se prema po rijeklu nekog umjetnikog djela. Da se umjetnost, koja inae uvijek treba biti izraz najindividualnijeg meu in dividualnim, ipak gleda kao kolektivno vlasnitvo, to se takoer moe zahvaliti dravnom interesu (ibid.). Dru gim rijeima, umjetnika djela se po svojim svojstvima nisu podudarala s dananjim granicama izmeu nacija. Tek kad je nastala nacionalna drava, ona je u sklopu usaivanja nacionalne ideologije napravila da se umjet nika djela iz prolosti i sadanjosti klasificiraju prema dananjim nacionalnim granicama. Iskljuivo zbog dr-

Nacija, identitet, kultura, povijest

205

avnog interesa narod se poduava da povijest umjetno sti gleda kroz nacionalne naoale (ibid.). Zagovornici nacionalnog identiteta pozivaju se i na zajedniku povijest. No, navodna zajednika povijest je jo manje razlog za ljubav prema domovini. Tko se u nju kune kao ujedinjujuu vezu, ionako ne misli na prole manevre prijedravnih lovaca i sakupljaa, nego na poli tika postignua sadanje drave i njenih pravnih pret hodnica a ostvarivanje tih postignua je po pravilu bilo povijest manjih i veih pokolja, u kojima su politiki preci dananjih podanika izgubili ivot i zdravlje. Da nanje stanovnitvo ne treba tu povijest gledati kao npr. pogreku tetnu po sebe, nego kao temelj sudbinom po vezane zajednice. Mogu se zbog nje ponositi ili sramiti, ali u svakom sluaju trebaju je bezuvjetno smatrati za jednikom stvari, koja potpuno neovisno od bilo kojeg in dividualnog interesa obuhvaa nacionalna prava i du nosti. A to se pod time misli, odreuje politika sama. Bilo da se radi o unutarnjepolitikim raspolaganjima i odnosima ili o vanjskopolitikim zahtjevima za resursi ma drugih nacionalnih drava: na narodu je da politika poduzetnitva svoje vlade shvati kao nacionalnu elju i da se s njom identificira. Za to je uvijek potrebno zabora viti onu malu opreku izmeu gore i dolje, vlasti i podani ka, drave i graana. Uspije li to narodu, onda se njegova drava moe pozivati na njega kao svog vieg nalogodav ca. Zahtijevana poslunost tada ne izgleda vie kao pod reivanje vlasti, nego kao izraz volje naroda. A to su vei nacionalni zadaci, tim vie je od pomoi predodba o nekakvoj volji naroda, koja ivi u graaninu kao njegova druga priroda, htio on to ili ne, taj 'nacionalni identitet', koji njegovoj dravi daje pravo. Par zajednikih obiljeja za potvrivanje te ideologije moe se, naposljetku, uvijek nai (ibid.). Ljudi su prijemivi za priu o prirodnoj pripadnosti velikom kolektivu jer oekuju da iz navodnog zajed nitva i jednakosti unutar njega proizlazi zatita i sigur-

206

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

nost. Ljudsku potrebu za sigurnou iskoritava ideolo gija: Iza blebetanja o nacionalnom identitetu skriva se neto sasvim drugo [...]: prazna fraza nacionalnog identi teta iskoritava enju ljudi za utoitem u prijeteem svijetu. Parola o nacionalnom identitetu ubacuje sigur nost na mjesto nesigurnosti proturjenog percipiranja stvarnosti (Claussen 1988).

Privatni interesi konstruktora nacije Povjesniari, jezikoslovci i drugi koji koriste nacionalno angairanu naraciju ne govore otvoreno o svojim ciljevi ma. Ali iza privida znanstvenosti kojim se ogru skrivaju se sasvim prizemne borbe za vlast. Zato je nacija u su vremenom svijetu 'kuriozno hibridno podruje gdje se privatni interesi predstavljaju kao ope vani' (Bhabha 1993: 2). Kao to je ve reeno, nacija nije data prirodom nego se konstruira, a konstruktor nacije moe biti intelek tualna elita neke manjine na podruju odreene drave koja se osjea koena u svojim poslovnim i drutvenim ambicijama i koja oekuje da e joj nastanak suverene nacionalne drave donijeti osobne prednosti (Esbach 2000: 72). Na junoslavenskim prostorima su prilikom prav ljenja nacija u 19. i 20. stoljeu stajale na poetku tog procesa svuda pojedine linosti, pojedinci zbog indivi dualne koristi: esto se radilo o pripadnicima slojeva kojima je ili prijetio drutveni pad [...] ili su se borili za svoju drutvenu i politiku emancipaciju (Hsch/Nehring/Sundhaussen 2004: 471). Ta borba za nacional nost je borba za hegemoniju, kod koje dio tvrdi da govori u ime itave nacije i da predstavlja nacionalnu jezgru (Billig 1995: 27). Iza pravljenja nacije stoje interesi elite: Nacionalni suverenitet donosi samo jednom malom dijelu stanov-

Nacija, identitet, kultura, povijest 207

nitva neposredne prednosti, pogotovo eliti i eventualno srednjem sloju, koji profitira od nastalih radnih mjesta u birokraciji. Meutim, iroke mase ostaju, barem na po druju ekonomije, iskljuene od prednosti koje rezultira ju iz nacionalne autonomije. [...] Masa stoji loije u slu aju secesije, samo elita ima nove, poboljane perspekti ve zbog nastanka novih pozicija i smanjenog broja kon kurenata (Esbach 2000: 102). Perspektive elite su poboljane jer u toj novoj zajed nici e intelektualci koji se ubrajaju u novonastalu 'naci ju' zahtijevati sve znaajnije funkcije za sebe, a da pri tom ne moraju konkurirati s brojano nadmonijom gru pom intelektualaca (Gellner 1999: 64-65). Ne udi to se stoga pojedinci zbog vlastitog koristoljublja osjeaju privueni nacionalizmom (Esbach 2000: 120). S ciljem koristoljubivog uklanjanja konkurencije esto su akti visti u nacionalistikim pokretima lanovi elite sa sigur nim karijerama u intelektualnim i kulturnim profesija ma. Nacionalistiki motiv je nain osiguravanja da e do biti vlast koju nisu bili sposobni dobiti u veoj zajednici (Ager 2001: 37). Tako i kod elita koje se bave tzv. planiranjem jezika krajnji cilj jezinog planiranja najee nije mijenjanje samog jezika, nego neto sasvim drugo, npr. politiki ci ljevi, elja da se doe na vlast ih da se zadri vlast (Buchler 2002: 22). Imajui to u vidu moe se dobro razumjeti naslov knjige Maje Buchler (2002), koji u prijevodu glasi Jezino planiranje u janjeoj koi: autorica kae da se aluzija na 'vuka u janjeoj koi' u naslovu knjige odnosi na pitanje da U nacionalno angairani lingvist etiketu 'znanstvenosti' zloupotrebljava za svoje politike cilje ve, eli profitirati od svog 'znanstvenog' autoriteta profesora na sveuilitu [...] i svoje 'istraivanje' stavlja potpuno u slubu svojih politikih ciljeva. A 'istraiva nje' koje treba sluiti takvim ciljevima riskira da rezulta te ve unaprijed prilagodi prema postavljenom cilju [...] jer rezultati drukiji od poeljnih po pravilu nisu do-

208

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

puteni (ibid.: 9-10). U Hrvatskoj ak ijedan od voa nacionalno angairanih jezikoslovaca Stjepan Babi u knjizi Hrvatska jezikoslovna prenja (2001) priznaje o svojim jezikoslovnim aktivnostima da su vuk u janjeoj koi.

Pravljenje nacija na Balkanu

Poznato je da je prva evropska nacija, francuska, nastala tek krajem 18. stoljea, i da je nakon toga krenuo u Evro pi proces pravljenja nacija, pa je npr. njemaka nacija oformljena sredinom 19. stoljea. U to vrijeme jo nisu postojale junoslavenske nacije: stanovnitvo, najveim dijelom seljako, identificiralo se sa seoskom zajednicom, s vlasnikom zemljita, s religijom, moda s carem, ali ni sa kakvom nacijom (Mappes-Niediek 2005: 125). Po uzoru na spomenute zapadnoevropske nacije, za poelo je potom pravljenje nacija i kod junih Slavena: U jugoistonoj Evropi se pravljenje nacija odvijalo s raz liitim poetnim i zavrnim fazama u toku 19. i 20. sto ljea (Hsch/Nehring/Sundhaussen 2004: 391). Odno sno, proces pravljenja nacija poeo je na razliitim vre menskim tokama u toku 19. st. i nastavio se duboko u ovo stoljee (ponegdje do danas nije zavren ili je njegov rezultat neizvjestan) (Sundhaussen 1993: 44). Bilo je raznih opcija o broju i obimu buduih nacija jer ionako nacije nastaju u glavama ljudi (Altermatt 1996: 40). Tako su 'Hrvati i Slavonci' ili 'Hrvato-Slavonci' iznijeli 1848. svoje zahtjeve za 'hrvatsko-slavonskom nacijom' (Kessler 1981: 196-197). Ona je uk ljuivala i ljude pravoslavne religije: Uzimanje u obzir predstavnika okruga iz Vojne krajine u hrvatskom Sabo ru 1848., prvom modernom parlamentarnom predstav nitvu na hrvatskom tlu, ukazuje tono u smjeru jedne religijski unaprijed nepredodreene 'ilirske' ili 'hrvatsko-slavonske' nacije 52 od 105 prisutnih saborskih

Nacija, identitet, kultura, povijest

209

zastupnika, sve trgovci, intelektualci ili vojni krajinici, bili su pravoslavne religije, tj. prema dananjem shva anju Srbi Hrvatske i Slavonije (Kessler 1984: 152-153). Ideja da se napravi nacija koja bi poput njemake i brojnih drugih nacija ukljuivala ljude razliitih religija ne iznenauje i zato to je, kako Tornow (2005: 444) na vodi, u 19. st. etvrtina stanovnitva u Hrvatskoj i Slavo niji bila pravoslavne vjere, u Dalmaciji estina, a u Istri i Hercegovini su junoslavenski katolici inili samo 40% stanovnitva. I u teoriji o hrvatskoj naciji A. Starevia religija nije igrala nikakvu ulogu, Srbi su u njoj na osnovi drugih kriterija i argumenata shvaani kao Hrvati. Tek hrvatski klerikalizam koji je nadolazio nakon aneksijske krize i bio poduprt od strane velikoaustrijskih krugova u Beu te se povezao s pravakom strankom J. Franka Reinera (1910) naglaavao je dominantno katoliko hrvat stvo, poistovjeivanje hrvatstva i katolianstva (Behschnitt 1980: 245). Iz dananje perspektive vidljivo je da su ideolozi iz gradnje nacije kod Hrvata zastupali jugoslavenske kon cepcije znatno ee i intenzivnije od istaknutih srpskih predstavnika izgradnje nacije (ibid.: 234). Vatroslav Jagi 1859. navodi tko je najvie irio ideju o jednoj za jednikoj junoslavenskoj naciji (Narodne novine br. 25): od sievera do juga, od iztoka do zapada, odzivao se Ilir Iliru, ili kako mi danas Jugoslaven Jugoslavenu; a u sve mu tom prednjaie svim tko? Kajkavci Hrvati. I kad je poetkom 20. st. proces pravljenja nacija ve deset ljeima bio u toku, u Dalmaciji su se pod vodstvom Ante Trumbia (1864-1938) ujedinile dalmatinska stranka prava i dalmatinska nacionalna stranka u 'hrvatsku stranku', u ijem statutu 1905. pie: 'Hrvati i Srbi su je dan narod po krvi i jeziku, nerazdjeljivi teritorijem koji naseljavaju' (Kessler 1997: 93). Na kraju su u prvoj polovini 20. st. ipak nastale dvije nacije jer se za pravljenje nacija primijenila religijska

210

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

razlika. Ta podjela Srba i Hrvata (koji ijedni i drugi go vore isti jezik) prema religiji kod jednih katolikoj, kod drugih pravoslavnoj ostala je do danas presudna. Nigdje nije toliko oit ideoloki i konstrukcijski karakter nacionalnih preporoda kao ovdje (Lemberg 1964 I: 154). Usto poetak pravljenja nacija u jugoistonoj Ev ropi predstavlja povijesni rez jer je pravljenje nacija stvo rilo konflikte takvih razmjera i takvog nasilja kakvi prije nisu postojali (Sundhaussen 1993: 44). Budui da su se juni Slaveni u 19. stoljeu velikim dijelom nalazili unutar Habsburke Monarhije, ona je takoer imala odreeni udio u pravljenju nacija. Naime, kad su se po uzoru na Francusku poele pojavljivati i u Monarhiji tendencije za pravljenjem nacija, vlast u Beu je smatrala: Ako to ve mora biti, onda je vie nacional nih pokreta jo uvijek bolje nego jedan jedini (Mappes-Niediek 2005: 126). Vladari u Beu nisu htjeli da u Monarhiji nastane jedna velika nacija koja bi onda po uzoru na Francusku moda sruila cara, nego su poticali nacionalizme manjih, siromanijih i potlaenih naroda. Onda ovjek samo mora te nacije posjesti za jedan stol. Sto vie njih sjedi za stolom, to je vea vjerojatnost da e samoinicijativno eljeti nekog sudca. On je ve postojao. Nitko drugi to nije mogao biti nego car (ibid.). U doba Franje Josipa jo nije bilo jasno ni tko uope dolazi u ob zir kao 'nacija' i smije zauzeti mjesto za stolom. Austro-Ugarska je bila 'kolijevka' ili 'porodilite' nacija (ibid.: 127). Ubrzo se etablirao jedan mehanizam: Car je dodje ljivao stalno novim grupama naroda svoje priznanje, one su se zatim svaale (ibid.). A pronalaza idealnog siste ma bio je budui sudac osobno: princ Franz Ferdinand (ibid.: 128). Ferdinandov koncept bio je iskoristiti sve na cije jednu protiv druge kako bi manifestirao da se bez njega kao cara ne moe (ibid.: 129). U tom konceptu je etnika raznovrsnost sluila za to da sudcu osigura njegovu vlast (ibid.: 130). Beki carski savjetnik i njegov ef Franz Fer-

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 1 1

dinand su bili prvi kod kojih su se autokracija i multi-kulti nadopunjavali (ibid.). Nakon njih je isti model preuzeo Tito, a i dan-danas se primjenjuje u raznim dijelovima svi jeta: gdje god na svijetu postoji zahtjev da razliite nacije ili druge 'identitetom' povezane grupe ravnopravno ine jednu dravu, brzo doe do toga da trae nekog sudca koji e odluivati kojim podrujem e ii eljeznica i koji grad e dobiti sljedei prestini objekt. Istraivai nacionalizma su tu pojavu zaista utvrdili na razliitim dijelovima zemaljske kugle (ibid.: 122). Pri formiranju nacija na Balkanu utjecaji izvana bili su presudni: otkad su velike sile na Balkan izvezle mo del nacionalne drave, vanjski akteri imaju specijalnu, ponekad ak odluujuu ulogu kod izgradnje identiteta (Riedel 2005: 264). Izvoz tzv. identiteta na Balkan doveo je do balkanizacije: Termin 'balkanizacija' uao je s dva znaenja u povijest pojmova: kao prvo oznaava raspad drava u manje jedinice, a kao drugo njihov stalni rivali tet i duboko neprijateljstvo (ibid.: 16). Vanjski interes objanjava se time to nastanak novih malih i maleckih drava daje veim dravama u regiji porast moi (ibid.: 279). Koristila se tema jezika, premda su jezik i nacija sami po sebi jedno od drugog nezavisni (Blum 2002: 4). Uostalom, da identitet nacije moe biti i potpuno neovi san o jeziku, pokazuje primjer viejezine vicarske ili primjer zemalja koje govore panjolski i engleski, a us prkos istom jeziku razvile su vrlo razliite nacionalne identitete (ibid.: 7). Kod teme jezika i nacije spominje se danas esto u junoslavenskim dravama daje Vuk Ka radi sve tokavce smatrao Srbima, a istovremeno se preuuje da je Ante Starevi 1867. sve june Slavene osim Bugara smatrao Hrvatima (Behschnitt 1980: 181). Takoer se preuuje da nacije u ono doba jo nisu bile oformljene pa da zato ne iznenauje to je bilo raznih koncepcija i to su se kroz desetljea te koncepcije mije njale, ak i kod iste osobe, npr. Starevia.

212

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Osim toga, ne izgleda vjerojatno da je Karadi iz jednaio tokavicu sa srpstvom u zloj namjeri, nego je stvar u tome da je u 19. st. vladao zauujui nedostatak informacija u vezi s tim pitanjem (Kilian 1995: 379). Uostalom, Karadi je i sam napisao da odbacuje to izjed naavanje jer vidi da se s njime ne slau ondanji Hrvati i preao je na definiranje srpske nacije po pravoslavlju, a hrvatske po katolianstvu {ibid.: 380). Napisao je kako je svjestan da e se stranci smijati podjeli naroda prema re ligiji, ali da on ne vidi neko drugo rjeenje osim ovoga i da se nada da e svaki razuman hrvatski patriot biti zado voljan njime (ibid.). Kilian (1995: 380) potvruje da to emu su se stranci u ono vrijeme zaista mogli smijati, nije samo to je usred sekularnog 19. stoljea ovdje uzeta religija kao kriterij za razlikovanje nacija, nego i injeni ca to su na taj nain obinom konverzijom od Hrvata mogli nastati Srbi a od Srba Hrvati. Citirajui Karadia, Kilian istie da je ovaj priznavao pravo na samo odreenje jer je pisao onaj tko hoe neka se naziva Hrvatom, to je sasvim u duhu dananjeg shvaanja na cionalnosti. Istie i Karadieve reenice koje dokazuju njegovu elju da zadovolji i jedne i druge, a upravo ta dobra namjera mu se danas esto porie (ibid.: 380-381). Iz prethodnog odlomka se vidi da je na Balkanu za pravljenje nacija posluila i tema religije, premda i kri terij religije bio je za suvremenu ideju nacionalnih dr ava problematian. Katolianstvo i islam su svjetske re ligije, koje se ne mogu iskljuivo pripisivati (Blum 2002: 16). Budui da je na Balkanu prihvaena ideja o pravlje nju nacije na osnovi podudaranja jezinih, religijskih, et nikih i dravnih granica, ali da istovremeno takvog po dudaranja na Balkanu ni danas nema, vlada stalni kon flikt izmeu zamiljene slike i stvarnosti. Posljedice su poznate: importirana ideja o nacionalnoj dravi u kojoj postoji jedinstvo religijske, jezine i etnike strukture

Nacija, identitet, kultura, povijest 213

imala je u takvim okolnostima, pogotovo na Balkanu ka tastrofalne posljedice. Od kraja 19-og stoljea tamo se stalno sprovode nasilne promjene strukture stanovni tva kojima je cilj 'etniko' ujednaavanje na osnovi ak tualnog nacionalizma (ibid.: 17). Mogue je da na junoslavenskim prostorima do da nas nije proirena spoznaja da zapadnoevropske nacije npr. francuska, njemaka, austrijska, vicarska, nizo zemska, panjolska, britanska nisu formirane na osnovi podudaranja jezinih, religijskih, etnikih i drav nih granica. S obzirom da ni danas u zapadnoevropskim nacionalnim dravama ta podudarnost ne postoji, ona oito nije uvjet za nacionalnu dravu. A ni znatne razlike drugog tipa ne moraju nuno biti prepreka za nastanak nacije odnosno nacionalne drave: npr. pravljenje nje make drave pola stoljea ranije je openito glatko pro teklo, iako je i Prusija imala u Njemakoj nenormalnu nadmo mnogo veu nego Srbija u Jugoslaviji (Mappes-Niediek 2005: 140). Isto tako, ni drutvena razlika izmeu bogatih, slavnih trgovakih gradova poput Mila na, Firence ih Venecije i sprenih ispaa za koze na Sici liji i Kalabriji nije nimalo zaostajala za onom jugoslaven skom. Nije ni nestajala s vremenom. Pa ipak je 'pravlje nje Talijana' uspjelo (ibid.: 141). Uglavnom, bez obzira na drukije ishode, nacional ni pokreti koji 'buenje', a ustvari tek pravljenje nacije imaju za cilj, nastali su prenoenjem zapadnoevropskih i srednjoevropskih uzora u Indiji i na Balkanu u 19. sto ljeu gotovo istovremeno. Nacije su u Indiji i Jugoslaviji u 19. i 20. stoljeu stvorene takorei iz niega (Blum 2002: 12). Zato se npr. oznaka Hrvati ne moe s da nanjim znaenjem prenositi na ranija stoljea. Naime, formiranje suvremene hrvatske nacije, koje je u pisanje povijesti ulo pod krivim nazivom preporod, zapoelo je u toku 19. st., a zavretak pravljenja nacije mora se dati rati vjerojatno tek u razdoblje izmeu dva svjetska rata (Hsch/Nehring/Sundhaussen 2004: 391, 472). Tek od

214

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

onda se moe govoriti o Hrvatima u dananjem znaenju te rijei. Narodne mase koje su prijanjih stoljea ivjele tamo gdje se danas prostire Hrvatska nisu sebe smatrale Hr vatima: hrvatska nacionala svijest masa razvila se tek nakon nastanka Jugoslavije i usmjerila se protiv novog kraljevstva ili preciznije reeno protiv navodne premoi Srba u njemu (Hobsbawm 1991: 160). Tako da suvre meno hrvatsko pravljenje nacije, kao i srpsko i sloven sko, nije bilo zavreno do drugog svjetskog rata. Jo kra jem 19. st. izvjetavalo se iz zaostalih seoskih podruja Hrvatske s religijski izmijeanim pravoslavnim i rimo katolikim stanovnitvom, kakva je Lika, da se stanov nitvo ne identificira nacionalno, nego samo religijski. Masa seoskog stanovnitva bila je politiki pasivna i tek postepeno ih je Hrvatska seljaka stranka otkrivala za politiku; u pravom smislu politizirani postali su tek na kon prvog svjetskog rata (Kessler 1997: 95). Udio seo skog stanovnitva iznosio je 85% na podruju dananje Hrvatske 1890. godine (Tornow 2005: 451). Iz svega gore reenoga vidi se da sama ideja nacije je obmana ako se predoava kao neto homogeno i vjeno, kao ljudska potpunost u kojoj zajedniki jezik i tradicija, zajednike navike, oblici ponaanja, uvjerenja i vrijedno sti ine jednu kolektivnu linost koja je jasno razgra niena od drugih naroda. U tom smislu ne postoje i nisu nikad postojale nacije (Llosa 2000: 54-55). Dananji re zultati u obliku hrvatske, srpske, bonjake i crnogorske nacije proizvod su stjecaja okolnosti, a ne nekakvih ra snih obiljeja: u objektivno utvrivanje 'rase' ovjek se ne moe upustiti pogotovo to to znanstveno, a time provjerljivo, uope nije mogue (Mappes-Niediek 2005: 14). Budui da nacije ne poivaju ni na kakvim objektiv nim i provjerljivim kriterijima, ljudi koji se deklariraju kao pripadnici jedne nacije ne moraju se uope razliko vati od ljudi koji se deklariraju kao pripadnici druge na-

Nacija, identitet, kultura, povijest 215

cije. Uslijed toga razlika izmeu jednonacionalne i vie nacionalne drave nije u kulturnoj raznovrsnosti ili u raznovrsnosti porijekla, nego u ophoenju drave s tim. Jednonacionalna i vienacionalna drava razlikuju se politiki, a ne kulturno. I u jednonacionalnoj dravi (po put Sjedinjenih Amerikih Drava) mogu ivjeti ljudi sa svim razliitog porijekla, a i u vienacionalnim drava ma moe biti iznenaujue monokulturno (ibid.: 33). Stoga vienacionalnu dravu ne ini to da se njeni graani jako razlikuju jedni od drugih, nego to da drava odreene razlike priznaje i smatra vanima (ibid.: 34). S obzirom daje zajednika drava junih Slavena SFRJ bila organizirana kao vienacionalna drava, znai daje odreene razlike izmeu svojih graana priznavala i smatrala vanima. Kad se pogleda koje su to razlike, od govor je: Srbi, Hrvati i Bonjaci razlikuju se, kako se obino kae, po religiji: jedni su pravoslavni, drugi kato lici, a trei muslimani. [...] Ono to je prije bila religija tako glasi uobiajeno objanjenje bosanskih odnosa danas je nacija (ibid.). Zanimljivo je da mnotvo zapadnoevropskih drava ne razlikuje svoje graane prema religiji, a SFRJ je, iako komunistika drava, to inila: Ali ba u jednoj komuni stikoj dravi je razlikovanje graana prema religiji sve drugo samo ne neto razumljivo po sebi. Mnoge drave su religijski raznovrsne, a ne sprovode takvo razlikova nje. I to ne samo u zapadnoj Evropi: npr. u Albaniji su 70% muslimani, 20% pravoslavci i 10% katolici, a da ta razlika ni prije ni poslije strogo ateistikog reima od 1944. do 1992. nikad nije igrala neku ulogu kod pitanja organiziranja drave (ibid.). No, pripadnost razliitim religijama moe doprini jeti stvaranju dviju nacija, jer nema nikakve sumnje da su rimsko katolianstvo (sa svojom popratnom pojavom, latinikim pismom) i pravoslavlje (sa svojom popratnom pojavom, irilikim pismom) podijelili Hrvate i Srbe us prkos zajednikom kulturnom jeziku (Hobsbawm

216

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

1991: 85-86). Tako se dananje Hrvate, Srbe i Bonjake uzima za primjer kad se eli pokazati kako se nacije mogu napraviti na osnovi religije, a ne na osnovi jezika ili neega drugog: Neke nacije poput npr. Srba, Hrvata i Bonjaka se gotovo samo pomou religije (ili pomou svo je izgubljene religije) razlikuju jedna od druge, te se jezino ili 'rasno' gotovo nimalo ne razlikuju od nacija s kojima su u konfliktu (Gellner 1999: 129; usp. i Seton-Watson 1977: 134). Na junoslavenskom prostoru postojala je religijska rascjepkanost i podjela, i to prije nastanka nacionalne svijesti i nacionalne slike povijesti (Turczynski 1976:8). Zato je katolika religija bila stalno prisutna kao ideo loki sposobna osnova nacionalizma za nacionalno raz graniavanje hrvatstva naspram srpstva (Behschnitt 1980: 245). Ona je naposljetku i iskoritena: Ponekad su religijska suprotstavljanja podijelila ili oslabila nacije, ili su ak kao u sluaju katolikih Hrvata i pravoslavnih Srba doprinijela nastanku novih nacija (Kohn 1962: 21). Tako je kod nas dolo do nastanka 'religijski uvjeto vane' nacionale svijesti, to nije bio sluaj u zapadnoj i u srednjoj Evropi (Turczynski 1976: 13). Razliita religija je sluila u fazi nacionalnog pokre ta do 1914. prvenstveno kao razlikovno obiljeje izmeu Srba i Hrvata jer jezik [...] tu funkciju nije ispunjavao (Behschnitt 1980: 245). A nacionalnim pokretima proiz vedeno etniziranje drutva producira ih pojaava reli gijski konflikt i vodi do politiziranja religijske pripadno sti. Etnonacionalni rat proizvodi religijsku mrnju (Al termatt 1996: 123). Junoslavenski prostor pokazuje da se religijski fundamentalizam moe povezati s et nikim nacionalizmom i time bitno zaotriti postojee suprotnosti. [...] U unutarnju logiku tih obaju -izama spada da proizvode slike neprijatelja (ibid.: 102). Ovaj dio Evrope izdvaja se po tome to nigdje u Evropi danas nisu religija i etnos tako jako meusobno povezani kao kod junih Slavena na Balkanu. Tamo sve

Nadja, identitet, kultura, povijest 2 1 7

narodne grupe uzimaju za definiciju vlastitog identiteta kulturne svjetove u slikama, simbole i mitove, koje im katolika, pravoslavna i muslimanska religijska kultura obilno stavljaju na raspolaganje (ibid.: 121). Tako da su nacija i crkva u jugoistonoj Evropi 'dva praktino ne razdvojiva pojma' (Turczynski 1976: 8). U Hrvatskoj je proireno shvaanje prema kojem se o vjeri u neraskidivu vezu izmeu katolike religije i hrvatskog nacionalnog identiteta misli da je povijesna garancija nacionalnog opstanka (Skrbi 1999:109). Ta kvo shvaanje znatno utjee na sveukupni izgled da nanjeg drutva u Hrvatskoj: Bitan inilac koji poli tiku kulturu u Hrvatskoj znatno odreuje jest veliki ut jecaj konzervativne katolike crkve, koja ima izrazitu sklonost prema ideologiji hrvatskog nacionalizma. Em pirijski podaci dokazuju tu povezanost i kod graana: iz raziti hrvatsko-nacionalistiki stav vrlo esto je spojen s jakom katolikom religioznou. Za politiku kulturu tog segmenta hrvatskih graana, koji ini izborno tijelo desnih stranaka, karakteristina je i vea sklonost auto ritarnosti i tradicionalnim vrijednostima (Zakoek 2004: 714).
2

Znai li pravljenje nacije ujedno demokratizaciju Akcije voene pod parolom nacije esto su suprotne od demokracije. Suprotstavljenost demokraciji ne iznena uje ako se zna da nacionalna misao i demokratska emancipacija nisu ni u kakvom neposrednom odnosu. Te dvije pojave pripadaju razliitim 'svjetovima'. Mogu se, dodue, pravljenje nacija (dakle 'izmiljanje' ih 'konstru iranje' nacija i s njima povezanih nacionalizama) i dru tvena odnosno demokratska emancipacija povijesno po klopiti (tj. odvijati se u istom razdoblju) i pojaviti se u meusobnom odnosu. No, to je iznimka, a ne pravilo. U najpogubnije zablude 19-og i 20-og stoljea ubraja se

218

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

shvaanje da su irenje nacionalne misli i drutvena emancipacija dvije strane jedne te iste medalje. Pozadi nu tog krivog shvaanja inio je zapadnoevropski odno sno iz revolucije roeni francuski model nacije i nacio nalne drave. U francuskom sluaju su nacionalna mi sao i graanska prava odnosno izgradnja civilnog dru tva ili ruku pod ruku (barem kao intencija) i bili me usobno vrlo povezani. Ah to je bio ako ne sluaj, a onda ipak specifina povijesna konstelacija, koja se samo u malobrojnim sluajevima ponovila. Sto su udaljenije od tog originala vremenski, drutvenoekonomski i kultur no bila sljedea pravljenja nacije, to vea je bila provalija izmeu nacionalne misli i demokratske emancipacije, i tim manje su kopije (odnosno kopije kopija) liile origi nalu (Sundhaussen 1993: 45-46). Na naim prostorima u jugoistonoj Evropi nema nijednog uvjerljivog primjera daje nacionalna emancipa cija poticala drutvenu i demokratsku emancipaciju. Na protiv, ima mnotvo primjera da je nacionalna emanci pacija (ili kako god se to nazivalo) blokirala formiranje demokratskog i 'otvorenog' drutva {ibid.: 47). Tako danas kroatisti blokiraju nastanak demokratskog i otvo renog drutva jer zastupaju etnojezini nacionalizam: Etnojezini nacionalizam pogoduje nastanku zatvore nih drutava. A nacija u takvim okolnostima postaje mit. Vjera u izbavljujuu snagu i istinitost tog mita pokree mase, proizvodi spremnost za rtvu, omalovaavanje smrti i prihvaanje nasilja. Za razliku od takvog shva anja nacije, bazira se demokracija u sloenom drutvu na priznavanju razlika i suprotnosti u interesima; ona podrazumijeva funkcionirajui pluralizam i zahtijeva odstupanje mita nacije (ibid.: 46). Poznato je da se nacija prema Andersonu kao zajednica zamilja 'jer se neovisno o stvarnoj nejednako sti i izrabljivanju shvaa kao drugarski savez jednakih'. A za tu fikciju jako apstraktnog, anonimnog i naposljet ku samo emocionalno posredovanog 'bratstva' ne samo

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 1 9

da su spremno umrli milijuni ljudi (kako su nacionalisti oekivali), nego su za tu fikciju i jednako spremno ubijali (bez ikakvog osjeaja nepravde ili krivice). To, meutim, nije spreavalo ni nacionalistike politiare ni 'propov jednike nacije' pod tim se misli na povjesniare da ostvarivanje nacionalne drave 'prodaju' kao politiki uspjeh moderniziranja, kao demokratsku i drutvenu emancipaciju. Formiranje nacionalne drave (svejedno pod kakvim uvjetima, s kakvim popratnim pojavama i s kakvim posljedicama) je u oima veine povjesniara iz jugoistone Evrope odluujua etapa u procesu emanci pacije. Nacionalnu dravu pa makar imala mnotvo greaka i makar ne bila nita drugo nego ogromna tlaiteljska mainerija slave njeni protagonisti i apologe ti kao 'konani cilj' povijesti, kojemu se svi drugi ciljevi moraju podrediti (ibid.: 46-47). Veina povjesniara i filologa u jugoistonoj Evropi pie kao da je nacija 'svrha' i najvei mogui proizvod povijesti; meutim, u tome nisu ni u kojem sluaju u pra vu (Szcs 1981:135). injenica je da se ne smije staviti znak jednakosti izmeu napretka i povijesti nacionalnog razvoja (ibid.: 58). Na junoslavenskim prostorima je pravljenje nacije ak sprijeilo proces moderniziranja jer je neumjeren dio oskudnih drutvenih resursa kon centriran odnosno rasipavan na homogeniziranje nacije, uvrivanje i ekspanziju 'nacionalne drave' i na ostva rivanje prestinih nacionalnih objekata (Daskalov/Sundhaussen 1999: 109).

Sto zna jugoistona Evropa o formiranju nacija Znanstvene spoznaje navedene u prethodnim poglavlji ma kao da nisu poznate u istonoevropskim zemljama, ak ni meu tamonjim povjesniarima i sociolozima. Kod ovih tema upadljiva je razlika izmeu zapadnoe vropskih i istonoevropskih znanstvenika: Dok veina

220

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

zapadnih povjesniara naglaava povijesnost i time pro mjenjivost nacije, skloni su istonoevropski sociolozi on tolokom promatranju, te nazivaju naciju otvoreno ili prikriveno prirodnim fenomenom (Altermatt 1996: 42). ak i izraz povijesnost u navedenom citatu tu mae na razliit nain: dok za zapadnog autora on znai 'nastalo uslijed konkretnih okolnosti u odreenom vre menskom intervalu novije povijesti', istoni autor ga ita kao 'naslijeeno iz daleke povijesti' jer naciju shvaa kao pleme koje postoji iz pradavne prolosti, nepromjenjivo, prirodno i vjeno. Uslijed razlike u shvaanju, odnosno u spoznajama, povjesniari u jugoistonoj Evropi ne koriste pojam 'pravljenje nacije' jer nacije ne shvaaju kao povijesne konstrukcije, nego kao nadepohalne, prirodne jedinice (esencijalizam), koje mogu privremeno postati potisnu te, ali nakon toga se probude. Zato umjesto da govore o 'pravljenju nacije', govore o 'preporodu'. Pritom se misli na isti proces koji se u zapadnoj znanosti naziva prav ljenjem nacije (Hsch/Nehring/Sundhaussen 2004: 470). To je doista velika razlika u pristupu jer dok teo rem 'preporoda' implicira naciju 'koja se budi' kao ve postojeu jedinicu, u centru istraivanja pravljenja naci je stoji konstruiranje nacije kao novog drutvenog oblika organiziranja, tj. pitanje tko, zato i kako pravi naciju (ibid.). Umjesto da se trai odgovor na pitanje tko, zato i kako pravi naciju, na junoslavenskim prostorima do da nas vlada iluzija da je nacija oduvijek postojala: Za shvaanje nacije karakteristina je kod balkanskih naro da paradigma uspavane ljepotice. Uspavana ljepotica je nacija. Nju je zla vjetica zaarala u duboki san, iz kojeg je probuena tek mnogo stoljea kasnije nedirnuta, nepromijenjena i lijepa kao uvijek. Ono to se dogodilo izmeu poetka sna i buenja, dogodilo se u najboljem sluaju u snu, i postoji samo kao trauma. [...] Nakon buenja ili kako se kae u balkanskim zemljama (i ne

Nacija, identitet, kultura, povijest

221

samo tamo) nakon 'preporoda' trebala bi nacija izno va zasjati u svom prijanjem sjaju. To znai: ona bi treba la obuhvatiti sve potomke navodne porijeklom povezane zajednice i trebala bi imati (barem) onaj isti teritorijalni obim koji je navodno prije imala (Sundhaussen 1997: 84). U jugoistonoj Evropi se svi nacionalni pokreti pozi vaju na svoja 'nacionalna prava', koja su stekli prije uspavljivanja ljepotice, a to dublje u prolost seu ta 'prava', to su im svetija. Drugim rijeima, ne samo da se nacija shvaa kao vjeni organizam, nego se i vienarodna srednjovjekovna drava predoava kao organska tvo revina u obliku suvremene nacionalne drave (ibid.). Na taj nain se pokuava postii potvrivanje ili ospora vanje odreenog sadanjeg politikog stanja pomou ire levantnih 'povijesnih argumenata' i anakronih 'povije snih prava' (Szcs 1981: 51). injenica je, meutim, da ne postoji 'povijesno pravo' (ibid.: 58). Na junoslavenskim prostorima nije primjenjivan znanstveni pristup, nego su podupirana i do promjene sistema dovedena u vodeu poziciju ona istraivanja koja su nastojala potvrditi teze o zajednikom porijeklu ili jezinom kontinuitetu. To je do danas ostavilo duboke tragove u znanosti tranzicijskih drava (Riedel 2005: 244). Naime, ve i prije kraja suprotstavljenosti na istoni i zapadni blok 1989. oslanjale su se politike iden titeta socijalistikih sistema jugoistone Evrope na kul turne inioce poput jezika i religije. Tako su stari efovi drave i partije legitimirali svoju politiku vlast sve vie pomou mitova nacionalne povijesti, koji su se prven stveno sluili modelom zajednice povezane porijeklom i jezikom. Istraivanje upotrebljivo za potvrivanje takve teze bilo je ne samo potpomagano, nego je prije promjene sistema u dotinim zemljama esto imalo toliko domi nantno mjesto da sve do danas presudno obiljeava znanstvenu djelatnost dotinih zemalja (ibid.: 316).

222

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Zato je tipino da su nastajale i nastaju knjige kojima se moe zamjeriti sljedee: U toj knjizi je stalno rije o 'Hrvatima', a da autor nije ni jednom jedinom rijeju spomenuo povijesni problem postepenog oformljivanja hrvatskog naroda, da je to trajalo stoljeima i da se tek na kraju konstituirala hrvatska nacija u svom dana njem obimu. [...] Povezan s tim prvim problemom je ije dan drugi: isto tako stabilnu i nepromjenjivu veliinu kao Hrvati predstavljaju za autora i hrvatske 'zemlje'. [...] Nakon te pogrene osnovne postavke, koju autor iz nosi kao neto to se samo po sebi podrazumijeva, 'izgle da hrvatska povijest od 7. stoljea kao daje njen nosilac bio ujedinjeni dravni narod s nacionalnom svijeu i na cionalnim teritorijem koji uglavnom odgovara dana njem, ako ne i veem' (Lehfeldt 2000: 218-219). I novi udbenici povijesti u Hrvatskoj podvrgnuti su kritici jer su napravljeni prema primordijalnom shva anju da dananje nacije postoje oduvijek: primordijalistiki autori ne spominju da su do relativno nedavno po stojali Hrvati, Slavonci, Istrani i Dalmatinci, te da su Hrvati bili samo oni koji su ivjeli na kajkavskom dija lektalnom podruju oko Zagreba (Bellamy 2003: 172). Takve injenice se ignoriraju jer pripadnicima od reene etnike grupe esto uope nije bitno da li se radi o mitovima o povijesti ili o povijesnim injenicama. Oni i znanstvene pokuaje demitologiziranja njihove nacio nalne povijesti gledaju kao napad na njihov grupni iden titet (Riedel 2005: 244-245). Radije ponavljaju mitove o zajednikom porijeklu: Iako porijeklo kao inilac identi teta ima vrlo mali doseg, najee samo par generacija, projicira se mitski u povijest. Zato skoro svaki balkanski narod danas ima po svojoj nacionalnoj povijesti odreeni antiki narod za praoca, to se na znanstvenoj razini opi suje terminom etnogeneza (ibid.: 245). Pa stoga analiza obiljeja identiteta u njihovoj povi jesnoj dimenziji mora uzimati u obzir da ih sukobljene strane esto proizvoljno projiciraju u prolost kako bi

Nacija, identitet, kultura, povijest

223

pojaale doseg svojih izjava i njihovog djelovanja. ak i u znanstvenoj literaturi tvrdokorno se odravaju teze koje tvrde da postoji potpuni kontinuitet povijesnih uzora do naeg vremena a pritom ne mogu podastrijeti sigurne izvore. Primjeri za to su ve spomenuti mitovi o porijek lu razliitih balkanskih naroda ili etniki navodno ho mogena srednjovjekovna carstva (inilac povijest). A i jezini uzori iz antike (inilac jezik) nisu nita drugo nego fikcija, tj. naa predodba o prolim jezinim stanji ma. Jer mi danas raspolaemo samo pisanim dokumen tima i ne znamo ni koliko ljudi ih je uope moglo itati ili napisati, ni koje jezike su ljudi stvarno govorili. Ukratko reeno, horizontalno uplitanje inilaca identiteta u poje dinom konfliktu identiteta slui se esto resursom ne znanja (ibid.: 247). Dominacija neznanja u pristupu naciji karakteri stina je za jugoistonu Evropu jer do danas politike elite u jugoistonoj Evropi i akteri koji djeluju na tom prostoru oito daju prednost onoj politici identiteta koja jo uvijek poiva na mitovima o zajednikom porijeklu, na interpretacijama povijesti, na jeziku i religiji (Forndran iz Riedel 2005: 13).

Mit o iskonskom postojanju nacije U junoslavenskim dravama njeguje se mit o iskon skom postojanju nacije, tovie u doba masovnih medija se taj mit [nacije] [...] pomou tehnike masovnih medija planski iri (Klose 1993: 72). Poznat je kao primordijal ni pristup naciji, a primordijalni pristup potjee od sa mih nacionalista. Osnovna ideja pritom je da dotina na cija postoji ve odavno i da se njena povijest moe pratiti stoljeima unazad. Po tome je nacija ve doivjela slavne epohe pune junaka i cvjetanja, to treba bodriti lanove te nacije danas. Problem tog pristupa je to je on pozamano u kontradikciji s injenicama (Breuilly 1999:

224

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

241). I to je suprotan od znanstvenog pristupa: Kao veina ozbiljnih znanstvenika ne smatram 'naciju' pr votnom ili nepromjenjivom drutvenom jedinicom (Hobsbawm 1991: 20). Neosporno je da nacije nisu neto vjeno. Imale su svoje poetke i imat e svoj za vretak (Renan 1993: 20). S tom injenicom, poznatom nepristranim povjesni arima, nacionalist nije u stanju suoiti se: objektivnoj mladosti nacija s gledita povjesniara stoji nasuprot subjektivna starost u oima nacionalista (Anderson 1988:14). Ve poetkom 80-ih godina pri usporeivanju istone i zapadne Evrope uoeno je o nacionalizmu u istonoj da u prirodu tog nacionalizma ubraja se do da nas sklonost samozavaravanju, iluzijama, hvalisanju i ispraznom zveckanju orujem (Szcs 1981:93). Kako bi se sprijeilo kritiko preispitivanje, nacionalna povijest i kultura su etniziranjem postale neprikosnovenom sve tinjom, one su 'narodnim konsenzusom' proglaene i njenicom, koju narod vie ne propituje, a izvana se moe dovoditi u sumnju samo po cijenu neprijateljstva (Kaschuba 1995: 60). Trajnost takvog stanja bila je omo guena time to su se elite u Jugoslaviji i dravnici dru gih istonoevropskih zemalja odravali na vlasti tako to su svoju socijalistiku ideologiju dopunjavali nacionali stikim elementima iz povijesti kulture i povijesti nacije. Ti nacionalistiki elementi su u mnogo sluajeva preiv jeli neprimjeeno i neoteeno promjenu sistema (Rie del 2005: 17). Pa kao to se u socijalizmu njegovala slika o pradav nom postojanju nacija, tako je i danas, iako kod te slike postoji jedna ozbiljna smetnja: Nacionalisti dobro znaju zato neki od nas dovode u pitanje univerzalnost nacio nalistikih osjeaja. Svjesni su (i esto ih to ljuti) daje na cionalizam u mnogim drutvima i povijesnim epohama upadljivo odsutan. Oni to dobro znaju, i to ih ispunjava gorinom, pogotovo kad se radi o novijoj povijesti njihove vlastite nacije. Ali na kraju uvijek ponovo nau svoje via-

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 2 5

stito objanjenje i koriste pritom jednu od najeih na cionalistikih rijei: buenje. U doba nacizma ulo se: 'Njemaka, probudi se!'. I nacionalisti u srednjoj i is tonoj Evropi koriste vrlo rado pojam 'buenja' (Gel mer 1999: 23). Rije je o sljedeoj strategiji: Da bi nacionalizam tre bao biti neto univerzalno premda se u velikim dijelovi ma svijeta dugo, pa ni do danas uope nije pojavio, tu kontradikciju rjeava nacionalist tako to tvrdi da je na cionalizam spavao: 'Naa nacija je oduvijek postojala; ona je vjena i neprolazna. Ona nadtrajava kratkoivua stvorenja i generacije u obliku kojih se privremeno ispoljava. Nacije su temelji ljudske egzistencije, a to to po stoje nije ni sluaj ni moralno nebitno, nego je od central nog znaaja za ostvarivanje ljudske sree. Mnotvo kul tura je oito naa sudbina i ljudi postiu ispunjenje samo zahvaljujui svojoj jedinstvenoj nacionalnoj kulturi, a ne pomou beskrvne univerzalnosti.' Pa ipak, iako uvijek prisutna, pada nacija sa svom svojom kulturnom osjetljivou uvijek iznova u stanje spavanja i skriva se tako u tajnosti. Za njenim spavanjem eznu navodno njeni ne prijatelji, ako ga ak i ne prizivaju kako bi mogli ojaati svoju vlast. 'Stanje spavanja' nacionalnoga, premda se taj pojam rijetko koristi, jedno je od centralnih uenja nacionalizma. I to sigurno nije sluajno: bez te doktrine bi nacionalizam bio izgubljen. Bez nje se prirodni, uzvi eni i univerzalni status koji se pripisuje nacionalisti kom principu (i koji nacionalist strasno istie) ne bi mo gao spojiti s okolnou da se u povijesti esto uope nije ni uzimao u obzir. (Ovo zastupnici uspavane nacije pri znaju nevoljko i s ogorenou, kako bi to brzo maknuli na stranu primjedbom da se tu radi o povrinskoj stvar nosti, koja je naalost takva i koju treba to bre ispravi ti) {ibid.: 24-25). Doktrina uspavane nacije slui da se predodba svevremenskog nacionalizma pomiri s neospornom injeni com da se nacionalizam u povijesti preesto nije pojavlji-

226

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

vao. Doktrina uspavanosti ide na ruku herojskoj ulozi koju nacionalizam pripisuje buditeljima (ibid.: 26-27).

Ne postoji nacionalni kontinuitet u povijesti Kako bi se odrao mit o iskonskom postojanju nacije, svaka nacionalna junoslavenska drava poziva se na davnu prolost. Tako se npr. danas u Hrvatskoj pozivaju na srednjovjekovnu navodno nacionalnu dravu jer po vijesna povezanost sa srednjovjekovnim carstvima na tlu dananje Hrvatske treba uvrivati vjeru da je hr vatska zajednica povezana porijeklom (Riedel 2005: 65). Meutim, od strane nacionalnih ideologa propagi rano pozivanje na srednjovjekovne dinastijske drave nije odrivo kad se podvrgne ozbiljnom znanstvenom preispitivanju (Grschel 2009: 326). Znanstvena istra ivanja pokazuju da srednjovjekovna carstva nisu bila isto slavenske drave, kako se zbog koritenja slaven skih jezika najveim dijelom jo i danas tvrdi, nego su bila vienarodna carstva. ak ni njihovi vladari ne mogu se prema dananjim spoznajama svrstati ni u jednu etniku grupu (Riedel 2005: 314). Pa ak i kad se poje dinim srednjovjekovnim dinastijama pripisuje odreeni identitet, npr. plemikoj obitelji Nemanjia srpski a Arpadovia hrvatski, to ne doputa nikakve zakljuke o etnikoj pripadnosti itavog stanovnitva (Riedel 2007: 28). Zato je potrebno kritiki se suoiti s mitovima o po vijesti pomou kojih se u pseudoznanstvenim publikaci jama nastoji dokazati postojanje nekakve nacionalne hr vatske drave prije 1000 godina (ibid.: 23). Naime, znanstvenicima je poznato da ni u 19. stoljeu jo nije postojala nekakva hrvatska nacija, ak ni po imenu jer Hrvatima su se zvali samo stanovnici prvotne Hrvatske oko Zagreba (Tornow 2005: 444). A kad je u 19. st. kre nuo proces pravljenja nacija, to nije bio nacionalni prepo-

Nacija, identitet, kultura, povijest

227

rod ili ponovno raanje nacije jer nije neto prepo roeno ili ponovo roeno to je ve prije postojalo u neko 'zlatno' predosmansko doba, nego je napravljeno neto posve novo (Daskalov/Sundhaussen 1999: 108). Stoga pozivanje na srednjovjekovna carstva ne moe posluiti kao dokaz da je u ono doba postojala nacionalna drava ili nacija: prije e biti da izvoenje pojma nacije iz antike ili iz srednjovjekovnog carstva odgovara elji za drutvenim kontinuitetom i dizanjem vrijednosti vlasti tog nacionalnog identiteta. No to izvoenje iz prolosti je u kontradikciji s povijesnom injenicom da su nacije po jave iz novog vremena (Riedel 2005: 34). Navedena injenica da su moderne nacije vremen ski gledano sasvim nova pojava dovodi etniki zasnova nu nacionalnu dravu u potekoe legitimiranja. Tim angairanije tvrdi pogotovo nacionalizam ba suprotno; on 'stvara povijest. Objektivna suvremenost nacija kao kulturnih tvorevina u oima povjesniara smeta nji hovoj subjektivnoj starosti u oima nacionalista' (ibid.: 33). Nacije nemaju povijesni kontinuitet, to se u me uvremenu smatra injenicom, a ipak se esto zastupa suprotno shvaanje prema kojem je nacionalna identifi kacija neto tako prirodno, prvotno i neprolazno da ne kako prethodi povijesti (Hobsbawm 1991: 25). Zato je zadatak povjesniara da kategorije kao to su nacija i etnos razotkrije u njihovom povijesnom kontekstu i da, umjesto esencijalistike fikcije u stilu etnonacionalizma, pokae njihovu politiku i ideoloku funkciju (Altermatt 1996:13). A poseban zadatak povjesniara [...] mo gao bi naposljetku biti da sasvim jasno pokau da su na cije konstrukt. One ne postoje prirodno, nego se napra ve (Rrup 1993: 34).

228

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Ne postoji narodni kontinuitet u povijesti Suoen s gore navedenim spoznajama domai itatelj e moda uzvratiti da je pravljenje nacije ustvari samo osvjetavanje ve postojeeg naroda te daje taj narod io nako oduvijek inio jednu naciju, samo toga nije bio svje stan. Potrebno je stoga istaknuti da prouavanja naroda iz prolosti pokazuju da izmeu tih naroda i suvreme nih nacija nema direktne ili ak deterministike veze (Breuilly 1999: 242). Pogreno je povezivanje 'narodnog' i 'nacionalnog' s povijesnog gledita. U doba kada ak ni plemstvo ni graanstvo nije imalo pojmove za zamjeivanje suvreme ne kategorije 'nacije' i kad nije raspolagalo etiko-politikim i emocionalnim preduvjetima za suvremeni pa triotizam, trebalo bi da je seljatvo, koje nije imalo ni kakvu sposobnost politikog djelovanja i koje je bilo poti snuto iz politike sfere, instinktivno slutilo neto to e povijest tek stoljee kasnije proizvesti u izrazito slo enom procesu? Ono [...] kamo ak ni veliki mislioci 18. stoljea nisu mogli dospjeti [...], trebalo bi daje stoljeima bilo prisutno u instinktima potlaenog naroda? (Szcs 1981: 54-55). Osim toga, narodi, meutim, jedva da se mogu defi nitivno opisati prema objektivnim kriterijima, zbog ega ostaje na raspolaganju samo subjektivna pripadnost. Svatko pripada onom narodu u koji sam sebe ubraja (Altermatt 1996: 80). Nadalje, narodi nisu statine i stabilne tvorevine. Oni su djelo ovjeka [...]. Suprotno ro mantinim predodbama proirenim pomou mitova o porijeklu, radi se o razvijenim oblicima drutvene orga nizacije koji su proizili vie-manje sluajno iz stalnih formiranja grupa, u kojima su na jednak nain sudjelo vali autohtoni i strani elementi, 'osvajai i starosjedioci' (Hsch 1999: 36). Ne moe se, dakle, rei da je narod prije poetka pravljenja nacija u 19. st. bio okupljen u takve grupe koje

Nacija, identitet, kultura, povijest 229

bi se podudarale s dananjim nacijama. I nije postojao 'prirodni' razvoj od etnike ili neke druge zajednice do nacije (Pfaff 1994: 13), nego su sve zajednice koje su vee od seoske, s njenim licem u lice kontaktima, za miljene zajednice (Anderson 1988: 16). Dananji suvremeni pojam domovine nije nastao tako da su se mase ljudi na prijelazu iz 18. u 19. st. izne nada svuda u zemlji osjeale tako udomaene kao u svom rodnom selu, rodnom gradu, u poznatom okoliu. [...] Po litika domovina je porijeklom ideja. Razvio ju je na poetku uski sloj intelektualaca: politiari, knjievnici, pisci povijesti, pravnici, filozofi, 'propagandisti' nacio nalne svijesti; oblikovali su je u govorima, u javno-pravnim teorijama, u teorijama o prolosti, u pjesmama su oblikovali mjesto i misiju nacije, takoer i u politikim pamfletima i nacionalnim himnama, dok naposljetku itav taj nain razmiljanja pomou kola, masovnih me dija, novina i knjiga nije stvarno postao zajedniki masa ma. Jedanput kao parola plemenitih i opravdanih nasto janja, drugi puta u slubi laljivih i demagokih tenden cija (Szcs 1981: 107). Povezano s tim, i suvremeni pojam naroda razvio se tek u novo doba (Grschel 2009: 179). Istaknuti is traivai nacionalizma poput Ernesta Gellnera, Bene dicta Andersona i Erica Hobsbawma pokazali su da se narodi dodue doivljavaju kao univerzalni i svevremenski, ali da su objektivno gledano pojave modernog doba (iz Grschel 2009:322). S obzirom na te spoznaje, nailazi na kritiku kad predstavnici junoslavenskih nacionalnih filologija piu kao da dananji narodi postoje od davnina. Uoavajui da npr. Radoslav Katii, Stjepan Babi, Au gust Kovaec, Marko Samardija i Ante Selak piu kao da hrvatski narod postoji ve tisuama godina, Grschel (2009: 323) svrstava nabrojane hrvatske filologe meu primordijaliste, za koje je karakteristino da su neu pueni u rezultate suvremenih sociolokih i antropo lokih istraivanja. U kratkim crtama, osnovni stavovi

230

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

primordijalizma su: razvrstavanje ljudi u razliite naro de proizlazi iz 'prirodnog ureenja'. Razliitost naroda ostaje u osnovnome konstantna. Narodi su primarno za jednice povezane porijeklom. U Evropi postoji direktni kontinuitet izmeu plemena iz doba seobi i naroda/naci ja iz novog doba (ibid.: 322). U neskladu s primordijalistikom tvrdnjom o konti nuitetu i o porijeklom zadatoj etnikoj pripadnosti je i to nije istina da je etnika pripadnost jednostavno ona usvojena roenjem. Kao to ljudi mijenjaju religiju [...] tako mogu promijeniti i mijenjaju etniku pripadnost (Bienen 1995: 168-169). Zato znanstveni uvid u etnos nije toliko poznat na junoslavenskim prostorima, ob janjava se proirenou populistikih shvaanja u koji ma dominiraju mitovi o porijeklu. Iz usporedbe populi stikih i znanstvenih shvaanja etnosa vidi se da posto je dvije suprotstavljene interpretacije etnosa (Horner 2005:168). Jedna je esencijalistika, a druga konstruktivistika: Prema esencijalistikom pristupu etnos je za snovan na fiksnom skupu kriterija, koji odreuju lan stvo grupe. S konstruktivistike toke gledita etnos je neto vrlo podlono utjecaju, neto to nastaje pregova ranjem u procesu meugrupnih odnosa. Varijacije ovog drugog shvaanja dominiraju u aktualnim znanstvenim radovima iz drutvene antropologije i naglaavaju fleksi bilnu prirodu etnosa, kao i svih drugih tipova samoidentifikacije i kategoriziranja Drugih. Meutim, ono prvo shvaanje dominira u popularnom ili 'narodskom' poi manju etnosa (ibid.). Za razliku od narodskih poimanja, pozicije konstruktivizma su: svi evropski narodi su dru tveni konstrukti novoga doba (Grschel 2009: 322). Koliko god popularne predodbe sugerirale suprot no, u 19. stoljeu na Balkanu dananji etnosi jo nisu po stojali: analiza zemljopisnih karata iz 19. st. koje su pra vili geografi u slubi Beke Monarhije pokazuje da su geografi pritom takorei na crtaem stolu stvarali etno-

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 3 1

se i nacije, koji u ono doba koji god kriterij da se uzme jo nisu postojali (Riedel 2005: 232). Iako etnosi nisu nastali prirodno, i ne poivaju ni na jeziku ni na porijeklu, dosad se zadrala u opoj upotre bi predodba da se kod etnosa radi o zajednici povezanoj porijeklom. [...] I aktualno izvjetavanje u medijima predstavlja etniku svijest o identitetu preteno kao ne to to poiva na objektivnim odnosima porijekla i jezika te se na njima moe i politiki legitimirati. Stoga je jedan od osnovnih ciljeva ovoga rada da analizom politike iden titeta u kriznoj regiji jugoistone Evrope oduzme zaaranost misteriji navodno objektivnih i esencijalnih vrijed nosti etnikih zajednica. U radu e se pokazati da su i same kulturne vrijednosti tvorevine ljudskog izmiljanja i zato podlone stalnim promjenama (ibid.: 31).

Ne postoji kulturni kontinuitet u povijesti Kod pravljenja hrvatske nacije u 19. st., kao i kod prav ljenja srpske ili slovenske, koristio se pojam kulture. Kako bi se ciljane grupe ljudi okupilo u naciju, pozivalo se na zajedniku kulturu. No, tvrdnja o zajednikoj kul turi i njenoj prirodnosti je namjerna prevara od strane nacionalnih 'preporoditelja', 'la', jer je koncepcija nacije koju je tek trebalo napraviti prikazana kao odavno po stojea iako do razdoblja 'izmiljanja' nacionalne legiti macije od strane nacionalnih pokreta u 19. stoljeu nije nikad postojala. Mimo postojee kulturne i drutveno-politike stvarnosti propagiran je jedan koncept za sprovoenje vlastitih politikih ciljeva (Zori 2005:12). Taj zamiljeni koncept manjine je stupio na mjesto dotadanje jezino-kulturne i politike norme, ali ga je suprotno tvrdnjama nacionalista prvo tek trebalo napraviti i zatim uiniti prihvatljivim veini (ibid.: 27-28). Manjina je tako poela graditi kulturu lai: Kul tura lai je ciljana upotreba nekog kulturnog koda od

232

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

strane manjine koja se ne podudara s kulturnom nor mom i tradicijom kolektiva (ibid.: 29). Nosioci kulture lai poseu za krivotvorenjem povijesnih dokumenata i stvarnog stanja stvari, za namjernim jednostranim us mjeravanjem kulturnog pamenja kako bi poduprli svoje tvrdnje (ibid.: 10). Budui da i Gellner i Anderson u svojim teorijama o nastanku i koncepciji nacije i nacionalizma i u debatama povezanim s tim stalno implicitno ukazuju na la kad go vore o 'izmiljanju' nacije, to je argument i za eksplicitnu upotrebu pojma 'lai' u istraivakim radovima o nacionalnoj kulturi (ibid.: 80). Nesumnjivo je da po mou pojmova kakvi su izmiljanje odnosno konstrui ranje nekog kulturnog koncepta moe se zaobii pojam lai, koji je na prvi pogled polemian, no takvim zaobi laenjem bi se zatupila provokativna otrina pojmova, a ona treba potaknuti na kritiko ophoenje s pojmom 'na cionalnog preporoda' (ibid.: 15). Nacionalizam propovijeda i brani kontinuitet, ali sve duguje odlunom i ekstremno dubokom lomu u povi jesti ovjeanstva (Gellner 1990:125). Nakon to su pri rodne znanosti dokazale da nije postojao bioloki nacio nalni kontinuitet, onda je u nacionalistikom pisanju po vijesti na mjesto spomenutog biolokog nacionalnog kontinuiteta doao i u drugim drutvenim znanosti ma kulturni identitet, pod kojim se slino iracionalno mogu subsumirati sva mogua navodna svojstva (Fritsche 1992: 83). Isto kao pozivanje na nacionalno bioloko jedinstvo, pozivanje na kulturno jedinstvo ima funkciju da sugerira sliku nacije prema kojoj nacija nije vie grupa koja se manje-vie dobrovoljno udruuje u okviru jednog poli tikog vodstva, nego se zamilja kao zatvorena, 'prirod na' cjelina, koja ima pravo na politiku suverenost (Zori 2005: 37). Takvo gledite dominira danas u juno slavenskim dravama. Meutim, ve unazad pola sto ljea je poznato da predodba o jedinstvu nacionalne

Nacija, identitet, kultura, povijest 233

kulture i o njenoj primjenjivosti kao kriterija za pojam nacije vodi u zabludu (Lemberg 1964 II: 42 - 43). Nacije ne nastaju na osnovi nekakve zajednike kul ture. Zajednika kultura nije postojala ni kod nacije koja je prva oformljena na evropskom kontinentu krajem 18. stoljea, kod francuske nacije: U svojoj knjizi Peasants into Frenchmen: The Modernization of Rural France, 1870-1914, Weber je (1976) opisao napore koji su trajali generacijama da se izolirani, neobrazovani i siromani seljaci, duboko ukorijenjeni u svoje lokalne kulture, transformiraju u pripadnike nacije dakle, jedne naci je. Stara Francuska je bila sastavljena od mnotva raz liitih drutava i kultura, koje su govorile razliitim jezi cima; 1860. petina stanovnitva jo uvijek nije uope znala francuski. To je bila drutvena realnost u kojoj je ili bolje reeno protiv koje je propagirana ideja jed nog stoljea stare povijesti Francuske kao nacije (Brockmeier 2001: 219-220). Istraivanje kulture, dakle, kao i istraivanje jezika ih porijekla, daje rezultat da nacionalizam i pojam na cionalnosti nisu primordijalni [...]. Naprotiv, nacionali zam je bio i jest drutveno i politiki konstruiran (Kupchan 1995: 3). Nacionalnost je relativno nova pojava (Jenkins/Sofos 1996: 11). Za ilustraciju, npr. njemaka nacija nastala je tek sredinom 19. stoljea: do tada su po stojali Prusi, Bavarci, Vestfalci, Saksonci itd., a politiari su ih sredinom 19. st. oformili u jednu veliku grupu, u Nijemce. O Nijemcima se, dakle, moe govoriti tek od sredine 19. stoljea. Kod nas je isto tako: do 19. st. posto jali su Slavonci, Dalmatinci, Raguani itd., a politiari su ih od sredine 19. stoljea poeli oformljivati u jednu gru pu. Bez obzira to iz kolskih programa i medija u juno slavenskim dravama dolaze suprotne sugestije, injeni ca je da veina novih drava nastala je bez onog zajed nitva osjeaja, teritorija, administrativne organizacije, jezika i kulturne tradicije koje se uzima zdravo za goto-

234

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

vo (Passin iz Joseph 1987: 72). Kad se ideologizira jezik, kao npr. ve desetljeima u Hrvatskoj, to je znak po manjkanja nacionalnih veznih sredstava i traganja za njima: Odsutnost zajednikog etnikog i kulturnog identiteta kod novih nacija (koji bi vrijedio za itavu na ciju) vodi ka planiranju i kreiranju identiteta pomou nacionalnih simbola... To je toka na kojoj se esto kori sti nacionalni jezik kao ujedinjujui simbol (zajedno s na cionalnom zastavom, nacionalnim vladarom, nacional nom misijom itd.) (Fishman iz Joseph 1987: 72). Iz istraivanja kulture proizlazi da nacionalizam nije ono to izgleda, a pogotovo nije ono to sam sebi iz gleda. Kulture za koje tvrdi da ih brani ili ponovo oivlja va, esto su njegove vlastite izmiljotine ili ih modificira do neprepoznatljivosti (Gellner iz Riedel 2005: 32-33).

Kultura Filolozi na junoslavenskim prostorima tvrde da postoje nacionalno razliite kulture i da se zbog toga ne moe ra diti o istom standardnom jeziku. No to je viestruko nei spravno jer kulturne granice se ne podudaraju ni s je zinima ni s nacionalnima ni s dravnima (Ammon 1995: 31). tovie, da ni radikalne jezine razlike ne moraju ujedno biti kulturne ili druge razlike pokazuje npr. usporedba Bea i Budimpete: iako su njihovi vein ski jezici (njemaki odnosno maarski) meusobno pot puno nerazumljivi, imaju Budimpeta i Be i njihovi sta novnici mnogo vie zajednikoga nego npr. Be i Mn chen ih Be i Stuttgart (Payer 2000). Iz navedenog primjera se takoer vidi da se ni nacije i drave ne pokla paju s kulturama. Znanost je pokazala da je vjera u podudaranje nacio nalnih dravnih granica s kulturnima iluzija (Busch/ Kelly-Holmes 2004: 2). Ve prije pola stoljea je utvr eno da postoje kulture koje obuhvaaju vie nacija, a

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 3 5

postoje i nacije koje u sebi obuhvaaju vie razliitih kul tura (Lemberg 1964 II: 45). Kod bilo kojeg pokuaja klasificiranja ljudi u nekakve nacionalne kulture odlu ujui problem je u tome to se takvo jednoznano uvr tavanje ljudi u odreene kulture uope ne moe dosljed no sprovesti (Riedel 2005: 302). Naime, tradicija i obiaji koji ine kulturu ne podu daraju se s nacionalnim granicama jer kao prvo pokazu ju esto velike razlike unutar pojedinanih lokalnih po druja, a s druge strane pokazuju tendenciju da se u nae doba u itavom svijetu ili barem u njegovim velikim po drujima izjednae (Kohn 1962: 21). Kao i tradicija i obiaji, tako i drugo to se navodi pod kulturom ne podu dara se s nacionalnim granicama: znanost, umjetnost, religija, tehnika dostignua, moralne vrijednosti, po naanje nita od toga nije po svojim svojstvima nacio nalno specifino. Ljude nije mogue razvrstati u nacije po ponaanju, moralnim vrijednostima, niti po znanosti, tehnikim dosezima, umjetnosti ili religiji. Nepodudaranje kulturnog i nacionalnog ili etnikog identiteta vidljivo je i u tome to nije neobino govoriti o zajednikoj evropskoj kulturi ili o evropskim kulturnim obiljejima, dok se istovremeno priznaje etnika raz novrsnost u Evropi (Reilly 2001: 5). Zbog svega toga kultura je neupotrebljiva za klasificiranje ljudi po nacija ma: najnepreciznijim od svih principa za klasifikaciju smatram kulturu. [...] Za svrhe klasifikacije ona se zaista ne moe koristiti (Reiter 1984: 191). Drugim rijeima, neutemeljeno je to nacionalisti poistovjeuju kulturu s nacijom i dravom (Gellner 1999: 81-82). U jugoistonoj Evropi se meu nekoliko kulturnih zona nalazi i zona talijanskoslavenske jadranske kultu re uzdu obale, zatim srednjoevropska kulturna zona na panonskom prostoru, koja Balkanski poluotok pove zuje sa srednjom Evropom. Neovisno o tome da li se oda bere ovo ili neko drugo ralanjivanje na kulturne zone, obrisi kulturnih zona ni u jednom sluaju se ne poduda-

236

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

raju s etnikim, religijskim i konfesionalnim granicama, da ni ne spominjemo da se uope ne podudaraju s drav nim granicama (Hatschikjan 1999: 19). Istraivaima nacije je poznato da se suvremene na cije sastoje od razliitih kulturnih sfera, koje imaju ma nje zajednikog meusobno, nego s odgovarajuim kul turnim sferama drugih nacija (Esbach 2000: 65). Pa kad su npr. kroatisti ve zaokupljeni traenjem razlika u kulturi, onda se ne mogu pozivati na jedinstvenu hrvat sku nacionalnu kulturu jer se ba unutar Hrvatske razli kuje npr. mediteranski kulturni krug od panonskog kul turnog kruga. Nadalje, kulturni krugovi se ne dre na cionalnih granica, nego ih esto bitno prekorauju: npr. narodni obiaji, nain ivota i povijest Slavonije i Vojvo dine su sliniji nego kad se usporede Slavonija i Dalmaci ja. Ljudi koji su se ujedinili u hrvatsku naciju razlikovali su se u prolosti po kulturnim centrima, npr. Dalmatinci su imali druge kulturne centre naspram Slavonaca. Nisu imah ni zajedniku jezinu povijest jer akavska regija je imala jednu, kajkavska drugu, a tokavska treu. Na primjeru Hrvatske pokazuje se da je neopravdano dovo diti jezik u vezu s nekakvom vlastitom kulturom, zajed nikom svim lanovima nacije i samo njima, zato to vlastita kultura i tradicija nisu se mogu, ako su se pri tom jezini kriteriji uzeli za polaznu toku [...], definirati kao unutar sebe jedinstvena kultura i tradicija (Blum 2002: 13). Tvrdnja o povijesnoj hrvatskoj kulturnoj zajednici je, dakle, samo jo jedan mit. Nepodudaranje kulture s nacionalnim i dravnim granicama vidljivo je ne samo u Hrvatskoj, nego u itavoj jugoistonoj Evropi: nijedna drava, nijedna jedina zajednica nije u tom (=kultur nom] pogledu jednodimenzionalna, svuda ima elemena ta onih nekoliko najznaajnijih kulturnih zona (Hat schikjan 1999:19). Tako je i u zapadnoj Evropi, npr. po dudarnosti u kulturi izmeu Bavarske i Austrije su vee

Nacija, identitet, kultura, povijest

237

prema svim prihvatljivim kriterijima za 'kulturu' nego izmeu Bavarske i Donje Saske [=dvije pokrajine u Njemakoj]. Veina tvorevina koje se uobiajeno naziva ju 'nacijama' sadri razne mjeavine najrazliitijih kul turnih atributa i ne mogu se svesti na nekoliko obiljeja. Mnogo govori u korist pretpostavke da uope ne postoje 'iste kulture', ak ni u manjim dravama EU. [...] Mno ga od pojedinanih kulturnih obiljeja nadilaze granice i ne mogu se ili se mogu samo prividno (kao npr. razli kovanje nizozemskog i flamanskog ili hrvatskog i srp skog) ograniiti prema politikim kategorijama. Upe atljiv primjer je problematika odreivanja razliite na cionalne pripadnosti na Balkanu: ako se kao znaajka uzme zajedniki jezik, proizilo bi da svi govornici srpskohrvatskoga ine jednu zajedniku srpskohrvatsku naciju. Uzme li se, meutim, religija kao odluujui kri terij, onda se grupa koja govori srpskohrvatski dijeli na tri nacije. Kulture nadilaze granice i ne mogu se politiki razgraniiti (Birnbacher/Friele 2003: 286). Ono to nacionalni ideolozi na Balkanu takoer pre uuju je da su granice meu kulturama nejasne i neuh vatljive (Esbach 2000: 65) i da se kultura promatra kao 'svatara u koju se bilo to moe staviti to u drutvu jo nije preputeno ozbiljnijim profesionalcima kao izraz prava, politike ili ekonomije' (Riedel 2005:26). Odgovor na pitanje to ini kulturu, to jednu kulturu razlikuje od druge, ostaje rasplinut i neodreen pogotovo kod teritorijalno susjednih zajednica (a upravo njih ele na cionalistiki akteri gotovo uvijek jednu od druge razgra niiti) (Blum 2002: 3). Razgraniavanje na osnovi kulture neutemeljeno je kod Hrvata, Srba i bosanskih Muslimana jer oni se ne razlikuju kulturno (Mappes-Niediek 2005: 28-48, 70). Njihovo kulturno nerazlikovanje nije posljedica socijaliz ma, nego je starije od njega: Da li je ujednaujui socija lizam bio izbrisao kulturne razlike? Protiv toga govori podatak da su se gosti sa Zapada oduvijek udili izne-

238

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

naujuoj uniformnosti 'multikulture' u Bosni. Jedan Austrijanac, koji je 1878. za svoje sunarodnjake napisao knjigu s detaljnim opisom novopribavljenih habsburkih predjela, rezimirao je: 'Izvana se Grci' tako naziva or todoksne Srbe zbog njihovih 'grkih' vjerskih obreda 'i katolici skoro nimalo ne razlikuju'. ak i 'muhamedanci' su gospodinu barunu iz Bea izgledali iznena ujue neegzotini. ivjeli su 'u dobrovoljnoj monogami ji' i ophodili se prema zabrani pijenja alkohola sasvim li beralno. Najvie se udio enama bez ferede u neret vanskoj dolini kod Jablanice. Jedan britanski arheolog, koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljee izvjetavao s Bal kana za Guardian, zakljuio je da u prosjenoj engleskoj koli vlada 'mnogo vea varijacija tipova, kako fizikih tako i moralnih i intelektualnih,' nego u Bosni (ibid.: 28-29). Sigurno je da jugoslavenski konflikt oito nije bio 'sudar kultura' dakle nije bio konflikt poput onih u engleskom Bradfordu ili u istonoj Njemakoj protiv Vi jetnamaca i Afrikanaca, gdje stvarno udaraju kulture jedna na drugu samo zbog razlika meu njima (ibid.: 48). Za kulturne razlike unutar Jugoslavije mora se rei da nisu one bile problem. Jer da jesu, onda se ne bi kon flikt odvijao najokrutnije i najstrasnije izmeu Bosana ca, koji su tako jako liili jedni drugima, nego izmeu Slovenaca i Albanaca s Kosova jer oni su se meusobno najvie razlikovali. Drava se raspala upravo na opreci izmeu dviju grupa naroda ije kulturne razlike su se najmanje primjeivale: na opreci izmeu Srba i Hrvata (ibid.: 38-39). Doista, promatra izvana je zapanjen, ne razlikama izmeu Srba i Hrvata, nego kako izgledaju slini. Govore isti jezik, [...], imali su isti seoski nain ivota stoljeima. Iako su jedni katolici, drugi pravoslavni, urbanizacija i industrijalizacija smanjili su uoljivost konfesionalnih razlika (Ignatieff 1993: 22). Ni kulturni stereotipi koje su narodi Jugoslavije imah jedni o drugima nisu bili ni posebno izraeni ni po-

Nacija, identitet, kultura, povijest

239

sebno zloudni. Pripisivali su si meusobno odreena svojstva, uzgajali slike i izrugivali jedni druge kao Bavar ci Pruse ili stanovnici Kolna stanovnike Dusseldorfa (Mappes-Niediek 2005:39). Zanimljivo je da ba stereo tipi koje su meusobno uzgajali Srbi i Hrvati, dakle naj ljui neprijatelji, bili su najslabije izraeni (ibid.: 40). U domaim vicevima koji su usporeivali sve nacije u Jugo slaviji Srbi i Hrvati su bili karakterizirani samo time da se meusobno ne vole; zato, ne kae se. Ali i malo brojni, loi i slabo proireni hrvatski vicevi o Srbima gotovo nikad ne istiu nekakvu kulturnu posebnost, nego su skoro uvijek usmjereni na konkurenciju za vlast izmeu tih dvaju naroda. Nije postojala nekakva pre dodba o posebnosti prirode bilo jednog bilo drugog na roda. To su narodi bez svojstava. Njihova suprotstavi)enost je politika, a ne kulturna (ibid.: 41). Religija i jezik Izmeu Hrvata, Srba i bosanskih Muslimana postoje re ligijske razlike, ali religijske granice se gotovo nigdje ne podudaraju s jezinima. [...] Katoliki Hrvati, bosanski Muslimani, pravoslavni Srbi i Crnogorci govore varijan te jednog te istog jezika: srpskohrvatskog (Blum 2002: 16). Moda i nije potrebno posebno napominjati da se re ligija ne moe poistovjeivati s jezikom jer opepoznato je da govornici raznih jezika imaju istu religiju (npr. i go vornici talijanskog i govornici poljskog su katolici) kao to je poznato i da govornici istog jezika imaju razliite religije (npr. njemakim jezikom govore i katolici i prote stanti). Unato tim injenicama, hrvatski filolozi precjenjuju utjecaj religijske pripadnosti na jezik tvrdei da ako se radi o razliitim religijama, radi se i o razliitim jezicima (Peti-Stanti 2008: 83). Meutim, kad bi biti katolikom i biti pravoslavcem znailo govoriti razliitim jezicima, to bi znailo da i Nijemci katolici i Nijemci protestanti go-

242

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

natljivim uvjetima sposobni sprovoditi takvu politiku identiteta koja s ciljem ostvarivanja njihovih vlastitih in teresa instrumentalizira kulturne procese i tako proiz vodi opasnost konflikta (ibid.). Dieter Senghaas prepoznaje u aktualnoj debati o borbi kultura opasnost da se kultura u internacionalnoj borbi za vlast svjesno instrumentalizira. Taj tip nove 'ge opolitike' je dio ope tendencije koju on naziva 'regresi jom politike' ili 'deciviliziranjem' [...]. Tu sliku nazatka u podruju politikoga treba oito shvatiti tako da se kon struiranjem kulturnih determinanti brzopleto naputa politiki manevarski prostor koji je neophodan za rje avanje konflikta (Riedel 2005: 303). Naime, kultura se prikazuje kao nepromjenjiva i objektivna nacionalna da tost, ime se odbacuje mogunost dogovaranja. A kad se ne bi pozivali na navodno zadatu kulturnu razliku, bili bi mogui dogovori jer bi se priznalo da je sve politika, a kod politike su dogovori i promjene mogui. Stvarnost je da ne postoji kultura kao nepromjenjiva objektivna datost, nego postoji kultura kao dinamina i otvorena struktura, podlona oblikovanju (ibid.: 30). Ta spoznaja je dosad slabo prodrla u javnost. Ima nekoli ko razloga zato autori knjiga i lanaka neznalaki pri stupaju temi identiteta i ne opisuju identitet kao kon strukciju: prvi razlog je taj to je konstruktivistiki pri stup tei jer od autora zahtijeva vie analitikog rada; drugi razlog je taj to mnogi autori piu po nalogu, dakle ne u slubi istine nego u slubi interesa onoga tko ih plaa; trei razlog su emocije autora, njegova poznan stva, pa nastaju studije koje se pune suosjeanja uivljavaju u odreenu nacionalnu povijest ili u odreenu stra nu kod nekog konflikta, uslijed ega dotini znanstvenik konstruktivistiki pristup doivljava kao konflikt s lojalnou i stoga ignorira takav pristup (ibid.: 243). Zato se usprkos intenzivnom istraivanju odralo mnotvo na cionalnih mitovao povijesti (ibid.: 244).

Nacija, identitet, kultura, povijest

243

Balkaniziranost kulture Mitovi odravaju u junoslavenskim zemljama ivom vjeru u nacionalistiki imperativ: 'jedna drava, jedna kultura' (Gellner 1999: 95-96). To je znak dominacije nacionalizma: nacionalisti smatraju da su politike i kulturne stvari neodvojive jedne od drugih te da nijedna kultura ne moe ivjeti ako nije opremljena svojom suve renom dravom. Takvi pokuaji samo imaju za posljedi cu da umjetnike, knjievne i lingvistike teme postanu predmet estokih politikih rasprava i da se koriste kao oruje u nacionalistikoj borbi (Kedourie 1993: 112). Poznati primjer toga je razdoblje nacizma, kada je naci stika misao bila ispunjena antiuniverzalnou i retori kom razlika u kulturi (Hutton 1999: 4). Pomou takve retorike u novim nacionalnim dr avama nastalima na tlu bive Jugoslavije su iracional nost, neprijateljstvo, izolacija i ksenofobija esto bili ne posredan odraz dramatinih dogaaja koji su prenoeni na podruje kulture. Kultura je postala 'balkanizirana'. Cesto je koritena kao puki ukras koji je opravdavao i iskazivao drutvene pritiske (Richter Malabotta 2004: 78-79). Kod pozivanja na navodnu nacionalnu kulturu i na njenu potlaenost nije narod bio taj koji je vjerovao daje njegova kultura potlaena, nego je to bio posao feljtoni sta, eksperata za kulturu i politiara (Schuberth 2000: 12). Oni su napravili da u sreditu sukoba stoje dva ar gumenta: prvi je tvrdnja o stoljetnom kulturnom tla enju od strane dotinog politikog protivnika, tj. druge etnike grupe, a drugi je teza o rekonstruiranju starih kulturnih obiljeja identiteta. Te tvrdnje nailaze na od jek prvenstveno kod onih ija znanja ne prelaze osnovno obrazovanje o povijesnim i jezinim odnosima (Riedel 2005: 63). Tko je upuen u povijesne odnose, zna da navedene tvrdnje ne mogu biti tone jer u prolosti, u 19. stoljeu na junoslavenskim prostorima nisu postojale ni nacio-

244

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

nalne drave ni nacionalne kulture (Reilly 2001: 8), a u sadanjosti je opi trend globalizacija kulture (Poster 1999: 235). A tko je upuen u jezine odnose, zna da ni kad nije postojalo neko 'isto' stanje jezika koje bi danas trebalo rekonstruirati: u doba prije osnutka suvreme nih nacionalnih drava s njihovim obrazovnim instituci jama ne mogu jezini etnosi u pravom smislu biti 'isti' ili usmjereni prema meusobnom razgraniavanju kako se podmee u modelu etnike kulturne nacije (Riedel 2005: 314). Npr. u 19. stoljeu stanovnitvo Balkanskog poluotoka, pogotovo u primorskim gradovima i oko njih te u gradovima uz velike rijeke odrastalo je po pravilu kao viejezino. Tako se jedna te ista osoba ovisno o svom materinskom jeziku, obrazovanju i poslovnoj kari jeri osjeala ne samo pripadnikom razliitih jezinih za jednica, nego je zajedno sa svojom religijskom i dravnopolitikom pripadnou imala vie etnikih identiteta. To presijecanje etnikih kategorija, meutim, nije se uk lapalo u zadati obrazac analize kod filologa, etnologa i autora zemljopisnih karata, koji su strukturu stanov nitva htjeli uskladiti s jednom novom geopolitikom kartom (ibid.: 241-242). Gore navedeno pokazuje da kulturoloki inioci negi raju postojanje nekakvog 'istog' etnosa u 19. st., to junoslavenski filolozi koji se pozivaju na kulturu pre uuju. Takav neiskren odnos prema povijesti uoen je jo prije pola stoljea: Lemberg (1964 II: 46) zapaa da dok npr. engleska i francuska nacija pristupaju nepri strano svojoj povijesti i priznaju da su koktel naroda, dotle nacije kod kojih se tek probudila nacionalna svi jest strastveno se zanimaju za svoju povijest. Kod njih je slika povijesti predmet javne diskusije. Oni se jae trude da nau dokaz svog jedinstva i istoe. Biti pranarod kako je Fichte postulirao biti oduvijek nastanjen na ovome dananjem tlu, to smatraju nunom legitimaci jom pred drugim narodima. Ne susteu se ni da falsifici raju dokumente za to. Ispituju svoju povijest straljivo

Nacija, identitet, kultura, povijest

245

prema razdobljima jae ili slabije nacionalne svijesti, skloni su da epohe slabije nacionalne svijesti ili epohe bez nje a s jaim kulturnim utjecajima izvana promatra ju kao doba propasti, mrana vremena, iako su ba to za dotinu zemlju bile epohe s bujnom, internacionalnom kulturom kojoj se svijet divio. Zastupnici nacionalne kulturne 'istoe', lanovi akademije i nacionalni klasici ponaaju se ne manje dje tinjasto od mojih sinova u djejem vrtiu, po svaku cijenu ele izgledati ako ne veliki a onda ipak barem malo vei, isteu se i diu na vrhove prstiju, koopere se napuhano uokolo [...]. Njihovo principijelno zatvaranje izaziva uza jamnu paranoju. Narodi koji tu ive osjeaju se prilino izolirani, a to im ni u kojem sluaju ne prija (Konrad 1994: 40). Izolaciji doprinosi npr. puristika jezina poli tika kroatista. U takvoj situaciji, kada jezino planira nje doprinosi 'vie' jaanju nacionalizma nego internacionalnosti, nadamo se da e pozitivne vrijednosti premotavanja komunikacijskih barijera nadvladati nad opasnostima nacionalistikih pokuaja da se izolira je zina zajednica (Rubin/Jernudd 1971: xviii). Umjesto otvorenosti i tolerancije na podruju kultu re i jezika, koja je karakteristina za naprednija graan ska drutva, danas se u novonastalim junoslavenskim dravama na podruju kulture vodi teka i ponekad groteskna bitka, koja postaje sve slinija bitki za teritori je. Ona ubire svoje rtve meu ljudima kulture i meu mnogim mladim ljudima, koji ne raspolau mehanizmi ma zatite od indoktrinacije emitirane iz masovnih me dija i iz nacionalnog obrazovnog sistema. teta uzroko vana smanjivanjem kulturnog trita i nestankom isku stva sretanja 'drugih', razmjene, uzajamnog otkrivanja i istraivanja nepopravljiva je. Ona pogaa sve istinski kreativne umove i mladu generaciju, koja sve vie trai (i nalazi) put egzila i emigracije (Richter Malabotta 2004: 83).

246

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Uslijed nacionalno suenog kuta gledanja, na juno slavenskim prostorima pristupa se neobjektivno temi kulture: Iskustvo pokazuje da su domai [=narodi na Balkanu], koji su odrasli u suenom iskustvenom hori zontu suvremenih nacionalnih drava, skloni u povijesti traiti simbole identiteta jedne, kako je doivljavaju, samo njihove nacionalne kulture, i zanemarivati tradici je iz zajednike prolosti koje i nadalje djeluju. Nasuprot tome, iz srednjoevropskog kuta gledanja upadaju jae u oi, pored regionalnih posebnosti, zajednika svojstva koja nadilaze dravne granice (Hsch 1999: 47). Hrvat sko prikazivanje kulture, ili srpsko, bonjako, crnogor sko, ne preuzima se bez preispitivanja jer kako kulture sebe karakteriziraju i razgraniavaju prema drugima ne mora se poklapati s razlikom kako je neki promatra sa strane vidi. To znai da kulturni identitet pri opisivanju samog sebe ne moe sebi prisvajati istinu ili objektiv nost (Riedel 2005: 28). Bez obzira na nacionalistike elje za podudaranjem nacionalnih i kulturnih granica, stvarnost je sasvim drukija nego kakva bi bila da je skrojena prema uskoi nacionalne kulturne sheme (Reiter 1984: 204). Politika nacija naspram kulturoloke nacije Na junoslavenskim prostorima se neznanstveno pripi suju naciji objektivne kulturne datosti koje se mogu pratiti u daleku prolost. Time postaje jo jasnija distan ca od politikog pojma nacije, koji sve pripadnike posto jee drave oznaava istom nacijom neovisno o njihovoj etnikoj pripadnosti (Riedel 2005: 31-32). Kako izgleda politiki pojam nacije, moe se vidjeti na primjeru prve evropske nacije, francuske: francuski model je drava svih graana, i svatko tko ima ih dobije francusko dravljanstvo automatski je pripadnik francuske nacije (ibid.: 35). I u Njemakoj je pripadnost njemakoj naciji nezavisna od materinskog jezika ili od religije (Riedel

Nacija, identitet, kultura, povijest

247

2006: 8). Tako da i njemaka nacija predstavlja primjer politike nacije, kao i austrijska, britanska, panjolska, vicarska i druge zapadnoevropske nacije. Nasuprot tom politikom pojmu nacije, kod tzv. et nikog odnosno kulturolokog modela nacije drava dije li svoje graane u razliite nacije: u takozvanu titularnu naciju tj. onu naciju koja kao najbrojnija etnika grupa zadaje nekakvu vodeu kulturu dotinoj dravi i u druge nacionalne ili etnike manjine (Riedel 2005: 35). Naspram nacije zasnovane na politikim principi ma, kulturoloki shvaena nacija nudi beskonane mo gunosti za pravljenje konflikata: Nacionalistiki regionalisti suprotstavljaju nacionalnoj dravi baziranoj na politikim principima i njenom regionaliziranju svoj mo del iskljuive kulturoloke i jezine nacije koji je ne iscrpni izvor etniko-nacionalnih napetosti (Riedel 2006: 38). U etnikom modelu nacije zarobljene su sve juno slavenske drave. Pa ono to se ve prakticiralo u ra nom Sovjetskom Savezu, danas je u Hrvatskoj pravilo. Slubeni identifikacijski papiri sadre dualizam izmeu dravljanstva i nacionalnosti. Student na Zagrebakom sveuilitu navodi u svom indeksu kojeg je dravljanstva i koje je nacionalnosti. Sasvim je mogue da se deklarira kao hrvatski dravljanin i pripadnik srpske nacionalno sti, to u Zagrebu na kraju 20. stoljea sigurno nije pred nost (Altermatt 1996: 36). Citirajui hrvatski ustav iz 1990., Riedel (2007: 24) zakljuuje: Za Hrvatsku, dakle, nacija i narod drave nije jedno te isto, to je suprotno od internacionalnog prava naroda. U Hrvatskoj, znai, postoji dualizam izmeu drave i nacije, koji je pun napetosti (Altermatt 1996: 36). Isti dualizam je i u Bosni. Ona je takoer jako udaljena od francuskog modela politike nacije, a kao velika prepre ka dosad se pokazao Daytonski ustav, koji usprkos de mokratskom okviru propisuje stari model triju nacija iz Titove ere zajedno s njegovim etnikim proporcijama u

248

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

politici i upravi (Riedel 2005: 68). Time to se Evropa dala nagovoriti na zadravanje tog starog modela na Bal kanu, nastala je apsurdna situacija da Evropa ne podu pire izgradnju etniki neutralne drave kao mosta iz meu zavaenih etnikih grupa, nego se dri modela etnike proporcionalnosti na kojem je Tito desetljeima zasnivao svoju vlast. A bilo bi krajnje vrijeme ve od pre stanka konfrontacije sistema, najkasnije nakon stranih ratova na podruju bive Jugoslavije, da se modeli up ravljanja koji se zasnivaju na religiji, jeziku i kulturi iz temelja dovedu u pitanje (ibid.: 19). Naalost, pod pri tiskom to breg okonavanja rata internacionalna di plomacija je propustila da etnikom principu vladavine nastalom za vrijeme Tita suprotstavi sadrajnu alterna tivu demokratske pravne drave (ibid.: 266). U etnikom principu vladavine zahtjevi ne bivaju objektivno dokazivani, nego povijesno opravdavani. Mi tovi o navodnoj etnogenezi vlastite nacije stiliziraju se u povijesne istine kako bi se vlastita etnika grupa stopila u sudbinski povezanu zajednicu i kako bi je okupili oko sebe. Na taj nain je politiki sistem do danas ukoen u etnokraciji (Riedel 2007: 27). U Bosni i u drugim juno slavenskim dravama postepena transformacija prema politikom modelu nacije bila bi pozitivan razvoj, ali on je nezamisliv bez odgovarajue politike identiteta [...]. To, meutim, trai dosljedno razraunavanje sa stereo tipnim slikama povijesti, baziranim na kulturolokom modelu nacije koji proizvodi konflikte (Riedel 2005: 312). Tzv. kulturno-civilizacijska nadgradnja Tema kulture prisutna je na jo jedan nain kod hrvat skih jezikoslovaca: pozivaju se na takozvanu kulturno-civilizacijsku nadgradnju u jeziku kad tvrde da hr vatska, srpska, bonjaka i crnogorska nacija govore raz liitim jezicima (Brozovi 1978: 17-18; HAZU 2007: 42,

Nadja, identitet, kultura, povijest 249

48, 50; Peti-Stanti 2008: 11, 15). Pozivanjem na kulturno-civilizacijsku nadgradnju nastoje potisnuti u drugi plan injenicu da je tokavica standardni jezik i Hrvata i Srba i Bonjaka i Crnogoraca, te da se uslijed zajednike tokavice dotine etiri nacije razumiju kad govore standardnim jezikom. S istim ciljem potcjenjuju ulogu tokavice u standardnom jeziku nazivajui je os novicom, a precjenjuju ulogu tzv. kulturno-civilizacijske nadgradnje. Oni nisu mjerili koliki je udio kulturno-civilizacijske nadgradnje naspram zajednike to kavske osnovice u standardnom jeziku, ali oito je taj udio razliitoga naspram zajednikoga malen jer inae ne bi postojala toliko velika meusobna razumljivost izmeu Hrvata, Srba, Bonjaka i Crnogoraca kad govore standardnim jezikom. Meusobna razumljivost nedvo smisleno rui tezu o dominaciji tzv. nadgradnje nad tzv. osnovicom u standardnom jeziku. Kod hrvatskih filologa se ak nailazi na tvrdnju daje tokavica jedva relevantna za standardni jezik (Pe ti-Stanti 2008: 15). No kad bi pokuali izbaciti iz stan dardnog jezika sve to je tokavica, vidjeli bi to bi onda uope ostalo u jeziku. Ta tzv. osnovica je u stvari pre sudna, pa zato npr. ve i kod Klossa (1976:312) nalazimo podatak da tek ako su odabrane razliite dijalekatske osnovice moe se govoriti o razliitim (Ausbau-)jezicima. Kloss navodi kao takve jezike eki i slovaki, danski i vedski, bugarski i makedonski. to se tie tzv. nadgradnje, onakve jezine razlike koje kroatisti obuhvaaju pod tim pojmom postoje i unu tar drugih jezika s nacionalnim varijantama pa se sve jedno te nacionalne varijante ne klasificiraju kao razliiti standardni jezici. Npr. bolnica se u Njemakoj naziva Krankenhaus, to nije standardno u Austriji, gdje se kae Spital, prvi mjesec u godini se u Njemakoj naziva Januar a u Austriji Jnner, u Njemakoj se parlament naziva Bundestag a u Austriji Nationalrat, u Njemakoj se premijer naziva Ministerprsident a u Austriji Lande-

250

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

shauptmann, u Njemakoj se uplatnica naziva Zahlkarte a u Austriji Erlagschein, u Njemakoj se matura naziva Abitur a u Austriji Matura itd. (Wiesinger 1985: str. 1943). Kroatisti istiu i kulinarski rjenik kao civilizacij sku i kulturnu specifinost Hrvata, uslijed ega bi tre balo govoriti o zasebnom jeziku. Meutim, poznato je da upravo kulinarski rjenik jako varira unutar istog je zinog podruja svuda u svijetu. Npr. najvei broj je zinih razlika izmeu austrijske i njemake varijante na lazi se u kulinarstvu: patlidan je u Njemakoj Aubergi ne a u Austriji Melanzane, peena piletina je u Nje makoj Hhnchen a u Austriji Kendl, mrvice za pohanje su u Njemakoj Paniermehl a u Austriji Semmelbrsel, kajsija je u Njemakoj Aprikose a u Austriji Marille, dim ljeno meso je u Njemakoj Rauchfleisch a u Austriji Selchfleisch, krumpiri su u Njemakoj Kartoffeln a u Au striji Erdpfel, palainke su u Njemakoj Pfannkuchen a u Austriji Palatschinke, fairano meso je u Njemakoj Hackfleisch a u Austriji Faschiertes itd. (Ammon 1995: 154-174). Svejedno se zbog toga ne radi o razliitim jezi cima. Tekst Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU 1996:163) u kojem se kuhinjski recept predstav lja kao dokaz za zasebnost hrvatskoga i srpskoga jezika nailazi na podsmijeh kod inozemnih lingvista: navodei inozemne autore koji su ve prije ukazivali na kominost takvog dokaznog materijala kod HAZU, Grschel (2009: 154) ga popraa komentarom da granice izmeu realnosti i satire rasplinjuju se i inae u postjugoslavenskoj debati o jeziku. Napominje da kad bi kulinarski rjenik bio dokaz za razliitost jezika, onda bi se vrlo lako unutar same Njemake moglo razgraniiti nekoliko standardnih jezika (ibid.). Za svakog solidno obrazovanog lingvista posve je oekivano to kulinarski nazivi variraju jako i unutar Njemake, npr. zemike se ovisno o regiji nazivaju Brot-

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 5 1

chen/Schrippen/Semmeln/Wecken itd.: Ako u Berlinu kod pekara traite Brtchen umjesto Schrippen, u Mnchenu Rundstcke umjesto Semmeln, u Hannoveru Wecken umjesto Brtchen, gledaju vas kao da dolazite s druge planete. Ali ipak ete biti uslueni bez problema. Nasuprot tome, u Hrvatskoj se srpskoj muteriji itekako moe dogoditi da ode praznih ruku ako upotrijebi srpsku rije hljeb umjesto hrvatske kruh. [...] Naravno da hrvat ska prodavaica razumije na to njena srpska klijentela misli pod hljeb. Ali nasilni zahtjev za purizmom, koji bal kanski konflikt nastavlja drugim sredstvima, zabranjuje joj da dozvoli izopenu rije (Werner 2008: 27). Tvrdnja kroatista, koju iznose bez dokaza, da je raz lika u kulturno-civilizacijskoj nadgradnji izmeu standardnog jezika u Hrvatskoj i u Srbiji ak vea nego izmeu zasebnih standardnih jezika nije, dakle, istinita: iste razlike postoje unutar jednog standardnog jezika, njemakog u Austriji i Njemakoj. A kad bi razlike u kul turno-civilizacijskoj nadgradnji unutar srpskohrvatskog bile i vee nego to jesu, one bi najmanje mogle utje cati na to da se hrvatski i srpski ponu smatrati raz liitim jezicima (Kristophson 2000:179). Ono to kroati sti navode kao razliitu kulturno-civilizacijsku nad gradnju ustvari se svodi na leksike razlike. A leksike razlike ne pobijaju postojanje policentrinog jezika jer u definiciji policentrinog jezika pie da su meu njegovim varijantama najizraenije upravo leksike razlike (Bu mann 2002: 521-522; Mattusch 1999: 74). Zato kroati sti ne koriste izraz leksike razlike, nego ga zamjenjuju pomou izraza kulturno-civilizacijska nadgradnja, su gerirajui da se radi ni manje ni vie nego o razliitim ci vilizacijama. Kako bi kulturno-civilizacijska nadgradnja ispala to vea, navode da se ona sastoji od razlika u strukov nom nazivlju, kulturolokom i civilizacijskom nazivlju, frazeologiji i vioj sintaksi, u intelektualnome rjeniku (HAZU 2007:48). Po tom nabrajanju bi, meutim, ispalo
3

252

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

da strukovno nazivlje nije dio kulturolokog i civilizacij skog nazivlja jer su navedeni zasebno, to nije tono. Ispalo bi i da kulturoloko i civilizacijsko nazivlje nije dio intelektualnog rjenika, to takoer nije tono. Kroati sti, dakle, nekoliko puta navode istu stvar kako bi izgle dalo da ima to vie toga. A sve to su mogli obuhvatiti pojmom leksike razlike. Osim, naravno, onoga to navo de kao via sintaksa. Ali to je to uope? Jer sintaksa se ne dijeli na nekakvu viu i niu (takva podjela nee se nai ni u jednom internacionalnom lingvistikom pri runiku). Sintaksa prouava grupe rijei, jednostavne reenice i sloene reenice. Pa ako kroatisti misle na sin taktiku razliku u upotrebi infinitiva naspram kon strukcije s da (zbog koje ak zabranjuju Jeevu kuicu u Hrvatskoj jer sadri hou da vidim jea budalu, a ne hou vidjeti jea budalu), onda se sigurno ne radi o vioj sintaksi nego o najnioj jer nije rije o sloenoj reenici nego o grupi rijei. Usput reeno, upotreba infi nitiva naspram konstrukcije s da je samo frekvencijska razlika jer infinitiva ima i u Srbiji, kao to konstrukcije s da ima i u Hrvatskoj. A izraz via, kao i izraz civiliza cijska, vjerojatno ima funkciju sugeriranja da Hrvate sve to je visoko i to je civilizacija dijeli od Srba. O gore spomenutom strukovnom nazivlju nije zgo rega navesti i podatak koji kroatisti preuuju, a koji po kazuje beznaajnost strukovnog nazivlja za pitanje da li se radi o jednom ili o nekoliko jezika. Naime, s gledita semantike teorije mora se mjerenje meusobne razum ljivosti idioma ograniiti na usporedbu obinog jezika, dakle bez strukovnog jezika (i terminologije) (Gr schel 2009:137). To nije nova spoznaja jer ve prije neko liko desetljea Coseriu (1973: 9-12) pie da znanstvena i tehnika terminologija ne ubraja se u jezik, njen opis i njena povijest ostaju principijelno izvan opisa jezika i izvan povijesti jezika kao sistema znaenja, odnosno (Coseriu 1973a: 28): Terminologija je [...] dodue for-

Nacija, identitet, kultura, povijest

253

mamo jezina, ali mora ostati iskljuena kod struktur nih istraivanja rjenikog blaga. Obrazloenje za iskljuivanje strunog vokabulara iz istraivanja meusobne razumljivosti je to struni izrazi (npr. iz psihologije, medicine, kompjutorske tehni ke) su prosjenom govorniku idioma A, koji nije specijali zirano obrazovan, jednako nerazumljivi kao govorniku idioma B (Grschel 2009: 137-138). Pa budui da su strukovni leksemi i kod jezika bez varijanata (poput ru skog ili maarskog) prosjenom govorniku bez odgova rajue prednaobrazbe openito nerazumljivi (ne uslijed manjkavog znanja jezika, nego uslijed manjkavog 'zna nja svijeta'), ne smiju se uzimati u obzir ni kod uspored be rjenikog blaga s ciljem saznavanja kvantitativnih razlika koje utjeu na meusobnu razumljivost izmeu hrvatskog i srpskog (u datom sluaju i bosanskog/bo njakog i crnogorskog). Npr. govorniku hrvatskoga znaenje eventualno puristiki standardiziranog strunog vokabulara njegovog vlastitog idioma je jedna ko nerazumljivo kao i znaenje odgovarajueg interna cionalizma na srpskom (i obrnuto) (ibid.: 138). Pojedini jezikoslovci na junoslavenskim prostorima poseu za tvrdnjom o razliitim kulturnim nasljeima kad ele dokazati da se radi o razliitim jezicima. Me utim, moe li se govoriti o razliitim kulturnim na sljeima ili ne, nije bitno za traenje odgovora na pita nje je li rije o jednom policentrinom jeziku: npr. Argen tinci imaju razliito kulturno nasljee od panjolaca, a ipak se radi o istom policentrinom standardnom jeziku. Takoer njemaki kao policentrian jezik nema jedan kulturni centar, i njegova povijest, simbolika vanost i praktina korist jako variraju u razliitim dravama (Ager 2001: 57). Ti primjeri, kao i brojni drugi, pokazuju da standardni jezici su suprotno od onoga za to ih na cionalna mitologija proglaava, naime za arhainu osno vu nacionalne kulture i za plodno tlo nacionalnog raz miljanja i osjeanja (Hobsbawm 1991: 68).

254

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Povijest

Junoslavenski filolozi pozivaju se na jezinu povijest kao dokaz da danas postoje etiri razliita jezika (hrvat ski, srpski, bosanski i crnogorski). Meutim, pozivati se na jezinu povijest neutemeljeno je iz vie razloga. Prvi razlog je taj to su danas u jezinom pogledu isti. To to su u povijesti neki pisali kajkavski, neki slavjanoserbski, a neki akavski, pripada prolosti jer nakon toga su svi prihvatili tokavski pa od onda svi imaju zajedniki to kavski jezik. Ne mogu nekadanje razlike, koje su stan dardiziranjem jezika u 19. stoljeu prevladane, sluiti kao dokaz da danas imamo posla s razliitim standar dnim jezicima. A drugo, u povijesti su stoljeima bili meusobno jezino razliiti i oni koji se danas ubrajaju u istu naciju i istu dravu i za sebe kau da govore hrvat skim jezikom (Clewing 2001: 373). Tvrdnja da je u povijesti dananji teritorij Hrvatske bio povezan zajednikom knjievnojezinom tradicijom nije istinita. injenica je da nije postojala ni nadregionalna knjievnojezina tradicija koja bi povezala hrvat ske teritorije pod razliitim carstvima. Postojali su is kljuivo regionalni jezici knjievnosti, koji su kao i knji evnost na njima bili proireni jedino meu pripadnici ma dotinog visokog sloja drutva i kulturne elite. Jed nako su varirale i verzije religijskih rukopisa, od glagolji ce do kajkavske, tokavske i akavske verzije hrvatskosrpskog odnosno srpskohrvatskog [...] Jezini i kulturnonacionalistiki hrvatski identitet razvio se tek po stepeno od druge polovine 19. stoljea [...] i odredio poli tiki diskurs 30-ih i 40-ih godina kao i dogaanja od 70-ih godina 20. stoljea u Hrvatskoj. On se zasnivao na potiskivanju istarskog i dalmatinskog regionalizma i na opem prihvaanju novotokavsko-ij ekavske varijante srpskohrvatskog jezika (Zori 2005: 69-70). Kod pristupa regionalnoj i nacionalnoj razini u Hr vatskoj se ni do danas nije izgradila beskonfliktna koeg-

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 5 5

zistencija tih dviju razina (Clewing 2001: 373): Ako se promatra npr. kako se ve davno prije stjecanja hrvat skog suvereniteta 1991. esto u radovima koji se bave po vijeu i suvremenou koristio novi pojmovni par sje verne Hrvatske i june Hrvatske (ovaj drugi po redu iz raz treba zamijeniti Dalmaciju, a prvi treba oito kod po vijesnih tema pomoi da se izbrie pamenje kako je no vovjekovno 'Hrvatska' do u 19. stoljee oznaavalo samo jednu regiju dananje), onda je jasno da nisu malobrojni oni koji podozrivo gledaju i u dalmatinskim okolnostima jo jednu potencijalnu konkurenciju lojalnosti odnosno mogunost jednog iznutra ih izvana (iz Italije) antihrvatskog politiziranja tog regionalnog pojma. Hrvatskoj teko pada do danas da se pomiri s vlastitom povijesnom raznovrsnou (ibid.). Kao to se i iz ovog citata vidi, ne postoji nekakva 'za jednika povijest' koja bi se podudarala s nacionalnim granicama. U citatu je spomenuto i da se nacionalne oz nake iz sadanjice rado prenose u prolost. Pritom junoslavenski filolozi esto tvrde da se stanovnitvo neke regije moglo na osnovi jezika razluiti na Hrvate i Srbe. To, meutim, nema potpore u stvarnoj povijesti. Pravoslavno i katoliko stanovnitvo ivjelo je u veli kim dijelovima Hrvatske, Dalmacije i Hercegovine 'mul tietniki' zajedno i nije se razlikovalo jezino (Zori 2005: 70). Pojedini kroatisti koriste rije povijesni uz jezik kako bi sugerirah da je dananji jezik Hrvata zadat davnom povijeu kao drugi jezik naspram jezika Srba. Pa ako je ve u davnoj povijesti drugi jezik, podrazumijeva se da je i danas tako. Na taj nain se pokuava skrenuti panja od sadanjeg stanja jezika, koje pokazuje da se u Hrvat skoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori radi o jednom te istom stan dardnom jeziku raslojenom na nacionalne varijante. Od sadanjeg stanja jezika, meutim, nije mogue pobjei jer upravo ono se u lingvistici promatra kada se trai od-

256

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

govor na pitanje da li se radi o jednom ili o nekoliko jezi ka. Kroatisti i drugi junoslavenski filolozi pokuavaju i povijest naroda predstaviti kao kriterij za dananji stan dardni jezik. No, ni nacionalna ni regionalna ni konti nentalna povijest nema veze s traenjem odgovora na pi tanje da li Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci danas govo re jednim standardnim jezikom jer kad se trai odgovor na to pitanje, onda se promatra kako oni danas govore.

Prepravljanje povijesti U prethodnim poglavljima o naciji i kulturi uoljivo je da predoavanje povijesti, preciznije reeno prepravljanje povijesti, ima vanu ulogu u junoslavenskim dravama. Vidi se kako, umjesto da prui to potpuniji uvid u povi jest, drava historicizira samo odreeni opseg kulture i drutvene strukture i predstavlja ga kao sveukupan i au tentian (DiGiacomo 2001: 57). Pritom se prolost i sadanjost iskroje na odabranu jednodimenzionalnu konstrukciju, 'neprikladni' elementi se izbriu, sugeri raju se dugake i besprekidne linije kontinuiteta, glumi se jasna utvrenost uzroka, na osnovi toga donose se jed nostrane osude i dodjeljuju oprosti, ukratko: prezentira se jedna priprosta i neizdiferencirana slika povijesti (Hatschikjan 1999: 26). Povijest je omiljena tema jer se kao legitimacija za razgraniavanje i za obuhvaanje posee u prvom redu za 'tradicijom', za tobonjim povijesnim pravima nacije, njenom prolom moi i veliinom. Pritom se radi o 'iz miljenoj tradiciji' (Hobsbawm/Ranger 1983) u smislu da je materijal prolosti preoblikovan kako bi se napra vio i uvrstio dananji identitet (Kler 1994: 6). Iz miljanje nacionalne povijesti je potrebno ba tamo gdje zajednitvo inae ne postoji odavno (ibid.: 6-7), a takva situacija je kod junoslavenskih nacija jer, kako je ve

Nacija, identitet, kultura, povijest

257

reeno, tek sredinom 19. st. poele su se iz razliitih re gionalnih, dijalektalnih i religijskih grupa kristalizirati tri nacionalnosti Srba, Hrvata i Slovenaca (Kohn 1962: 523). Zanimljivo je da to manje se neka nacija mogla ostvariti (ili sa to vie unutranjih proturjenosti je to optereeno), tim disproporcionalnije obrastaju povijesni elementi nacionalnu ideologiju (Szcs 1981: 35). Kad ne postoji povijest koja bi bila zajednika npr. pripadnici ma hrvatske nacije, onda se sprovodi samokonstrukcija nacionalne prolosti (Friedrich/Menzel 1994: 9). Pri tom se posee za prianjem pria, kao uostalom i kod pravljenja nacije pa je stoga meu znanstvenicima pro ireno shvaanje daje i sama nacija pripovijetka, tj. da je konstruirana pomou pripovijedanja pria o naciji (Breuly 1999: 251). Junoslavenske nacije i drave imaju potrebu za po vijeu, ali ne za povijeu onog tipa kako je moderni povjesniari opisuju, jer kako je Ernest Renan ve prije vie od sto godina utvrdio 'zaboravljanje ili ak krivo ra zumijevanje povijesti je bitan element kod nastanka na cije'. Zbog toga povjesniari, meu koje se ubraja i autor ovih redaka, stoje po pravilu skeptino prema nacional nim ideologijama i njihovim verzijama povijesti (Hobsbawm 1991: 7). Skepsa je razumljiva jer povjesniari su zbog svoje profesije duni da je [=povijest] ne krivot vore ili da se barem trude to ne initi (ibid.: 24). Na alost, upravo suprotno ine drave nastale od bive Ju goslavije, koje trae legitimiranje svog identiteta u mitu selektivne povijesti ili u (para)povijesnoj mitologiji svojih nacija (Richter Malabotta 2004: 82). Prave mitsku prolost jer npr. hrvatska nacija kao i veina nacija nema nikakvu zajedniku povijest ili ima vrlo kratku. Zato nema stvarnih polaznih toaka za pravljenje osjeaja zajednitva. To je razlog za stvaranje mitova ili, kako E. J. Hobsbawm kae, za 'izmiljanje tradicije'. [...] Meutim, taj kontinuitet s prolou je u

258

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

sluaju izmiljenih tradicija preuvelian i neistinit (Es bach 2000: 73). Termin 'izmiljena tradicija' znai skup radnji [...] kojima se nastoje usaditi odreene vrijednosti i norme ponaanja pomou ponavljanja koje automatski implicira kontinuitet s prolou. [...] Sve izmiljene tra dicije koliko god je mogue koriste povijest za opravda vanje radnji i za cement grupne kohezije (Hobsbawm 1984: 1, 12). A za povijest se ne uzima ono to pokazuju dokumenti iz povijesti, nego ono to su iselekcionirali, napisali, naslikali, popularizirali i institucionalizirali oni ija funkcija je da to naprave (ibid.: 13). Autori podobne nacionalne povijesti nisu povjesni ari, nego politiari, koji se slue pisanjem povijesti da bi poduprli onu stvar iji trijumf prieljkuju (Benda 1978: 132). Na junoslavenskim prostorima je to toliko uzelo maha da je kod nas jedna od najalosnijih pojava suvre mene politike rasprave falsificiranje prolosti radi sa danjosti (iz Hatschikjan 1999: 26). Prolost se oblikuje prema potrebama sadanjosti: u sadanjosti su nastali apstrahirani modeli, koje onda pisanje povijesti 'otkriva' u prolosti (Szcs 1981:135). Takvo pisanje povijesti je postalo slukinjom naciona lizma dotine nacije (ibid.). Dio prolosti koji bi pomu tio takvu sliku se ciljano zaboravlja. Selektivno zaborav ljanje je bitan faktor kod pravljenja nacionalnog identi teta, tako da kolektivna amnezija moe biti jednako vana kao i kolektivno sjeanje (Altermatt 1996: 55). Ta amnezija nije ideoloki neutralna (Billig 1995:10). Nacionalne drave kreiraju sliku povijesti kakva im odgovara: Nije sluajno pojavljivanje nacionalne drave povezano s pravljenjem nacionalne povijesti. Budui da se nacije moraju ne samo zamiljati, nego moraju napra viti i svoju vlastitu povijest ili interpretaciju samih sebe, Edward Said (1983) tvrdi da su one 'interpretativne za jednice' kao to su i zamiljene zajednice (ibid.: 70). A kad je jednom nacija napravljena, nastavak njenog po stojanja ovisi o kolektivnoj amneziji. [...] Ne samo da se

Nacija, identitet, kultura, povijest

259

zaboravlja prolost, [...] nego se paralelno zaboravlja i sadanjost. [...] intelektualci su ukljueni u kreiranje am nezije. Povjesniari stvaralaki pamte ideoloki pogodne injenice iz prolosti, a preuuju one koje se ne uklapa ju (ibid.: 38). Na manipuliranju zaboravljanjem i sjeanjem teme lji se nacionalna drava: reprodukcija nacionalne drave ovisi o dijalektici kolektivnog sjeanja i zaborav ljanja, o izmiljanju i dosadnom ponavljanju (ibid.: 10). Takvom tehnikom je na junoslavenskim prostorima po stignuto ne samo da ljudi ciljano zaborave mnotvo i njenica iz prolosti, nego je napravljeno i da se ljudi sjeaju onoga to se nikad nije dogodilo (Altermatt 1996: 55). Stoga ne udi upozorenje da kad ita neki prikaz po vijesti iz neke od balkanskih drava, itatelj mora uvijek svoje ui uiniti osjetljivima za zvukove ideolokih sjekira, koje su tamo dobro izotrene (Hobsbawm 1991: 79). Poznato je da u jugoistonoj Evropi oduvijek postoji uska simbioza izmeu povjesniara i politikih elita. [...] Povjesniari u tim zemljama su se dali politiki instrumentalizirati (Sundhaussen 1993: 57-58). Zbog nacio nalistike politike povjesniari prave takve udbenike da kad ovjek pogleda udbenike povijesti koji se koriste u nastavi u dravama nasljednicama Jugoslavije [...], onda se s obzirom na nacionalni mentalitet tvrave ne smije uditi to nacionalizam tamo moe svakog trena eksplodirati. Dok god veina istonoevropskih povjesni ara nije spremna kritiki preispitati prolost svoje naci je, nita se u tome nee promijeniti (ibid.: 54). Npr. u hrvatskim udbenicima povijesti uenicima se ne nude razliita miljenja o povijesnim dogaajima, niti im se pruaju dokazane povijesne injenice (Bel lamy 2003: 151). Uenici dobivaju jednostranu i krivot vorenu sliku povijesti jer Ministarstvo inzistira na tome da povijest treba biti 'oruje politike bitke' (ibid.). Zato nastava povijesti izbjegava suoiti mlade Hrvate s ne kim neugodnim aspektima vlastite nacionalne povijesti i

260

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ne ohrabruje uenike da razmiljaju kritiki o povije snim dogaajima ili da ih gledaju iz razliitih perspekti va (ibid.: 153). Udbenici iz povijesti su takvi jer nova politika ide ologija sadrajno poiva na nacionalistikoj interpretaci ji hrvatske povijesti koja daje dvije stvari: sjedne strane filtrira sliku povijesti od svih podataka koji nisu spojivi s vladajuim nacionalistikim gleditem, a s druge strane daje povijesnu legitimaciju politike misije nove elite [...]. Preduvjet za pripadnost politikoj eliti je nekritiko pri hvaanje navedene ideologije (Zakoek 1998: 287). U Hrvatskoj kao i u drugim junoslavenskim drava ma danas dominira nacionalizam, a prolost nije nigdje tako jako stavljena u slubu politike kao u nacionalizmu. Praznici podsjeaju na nacionalne pobjede, stigmatizira ju 'naslijeenog neprijatelja' i opravdavaju povijesna prava na teritorije (Altermatt 1996: 41). Nacionalizam nije zainteresiran za istinu o prolosti jer nacionali stika ideologija se gotovo uope ne poklapa sa stvar nou i mora sistematski iskrivljavati povijest kako bi opravdala sebe (Llosa 2000: 26). Njen tretman povijesti, jednog od glavnih stupova etniciteta, postaje sentimentalan, a protagonisti takvog shvaanja skloni su gledati svijet samo kroz tu prizmu i misliti u sloganima poput 'mi smo najpostojanija tvr ava Zapada protiv barbarizma' ili 'Zapad nam duguje odtetu za sve nepravde koje su nam uinjene u prolo sti' itd. Takav stav ne samo da zamagljuje problem i spreava racionalnu analizu, nego ostavlja stanovnitvo otvorenim za demagoke manipulacije (Schpflin 1995: 63). Upravo na problemu nacionalizma postaje jasna drutvena funkcija institucionalizirane slubene histo riografije. Ta funkcija se sastoji u povijesnoj legitimaciji nacionalnih ciljeva i nacionalnog sistema vladanja (Behschnitt 1980:10-11). Kod toga se potpuno zaborav lja da 'svrha' povijesti nije potvrivanje sadanjosti,

Nacija, identitet, kultura, povijest

261

nego bolje razumijevanje sadanjosti pomou poznava nja puta koji je do nje doveo (Szcs 1981: 144). A zato je uslijed ideoloke zainteresiranosti drav nih institucija za povijest pojedincu teko doi do barem donekle objektivnih spoznaja o prolosti, razjanjava Mi tten (1995: 30-32) govorei o povjesniarima, zatim o intelektualcima-nepovjesniarima i, naposljetku, o iro kim masama. Kree od povjesniara: Strunjaci, tj. pov jesniari koji istrauju povijesne izvore imaju razno vrsne interese, ideoloka gledita, osobna iskustva, raz liite stupnjeve intelektualnog potenja i znanstvene na darenosti, to utjee na njihov izbor injenica, tj. na nji hovo predoavanje prolosti. A kad se sjetimo institucija koje odreuju irenje neke historiografije, kad se sjetimo politikih i neformalnih odnosa koji vezuju te institucio nalizirane sile za dravu [...], onda nije teko razumjeti da e najvjerojatnije nadvladati ona historiografija koja odgovara drutvenim vrijednostima proteiranim od strane tih institucionaliziranih sila ih ih barem ne dovo di u pitanje [...]. Postoje, dakle, pitanja moi i ideologije koja jako utjeu, ako ne i odreuju, koja znanstvena pre doavanja prolosti e vaiti kao legitimna i koja e se iriti kao zajednika slika prolosti (ibid.: 30). Nakon to je tako utvrdio dominantnu neobjektiv nost kod povjesniara, Mitten prelazi na intelektualce-nepovjesniare: Sirenje neke slike povijesti obavlja ju intelektualci-nespecijalisti [...]. To su uglavnom oni intelektualci od kojih iroke mase ue svoju povijest. A odakle tim intelektualcima njihova slika povijesti? Kad se bave povijeu, moraju ti uitelji, novinari, knjievnici i znanstvenici, ukoliko sami nisu povjesniari, posegnuti za knjigama koje su napisali specijalisti. A ve smo poka zali koliko su ba profesionalni povjesniari udaljeni od 'objektivnosti'. I navedeni intelektualci su podloni istoj raznovrsnosti ideologija, interesa, konstelacija moi i vrijednostima politike kulture. Tako da nije teko uvid jeti kako se shvaanje povijesti kod tih intelektualaca

262

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

poinje prilagoavati dravno podobnoj historiografiji. Mogua nepouzdanost povijesti koja dolazi iz tog sloja nije malena, a mogui utjecaji vladajueg drutvenog i politikog shvaanja su veliki (ibid.: 30-31). Dakle, i kod intelektualaca-nepovjesniara dominira neobjektivnost. Posljednji u lancu su prosjeni ljudi, i roke mase: njihovi pojmovi i njihovo znanje povijesti potjee gotovo iskljuivo iz pria roaka ili poznanika o prolosti, iz kole, iz novina i elektronskih medija, i iz knjiga koje su tu i tamo proitali o povijesti. [...] Imamo li sve ovo u vidu, zato bi nas jo uope iznenadilo to nam samo s ogromnim naporima moe uspjeti da doemo do kritike distance prema onoj predodbi povijesti koja je potpuno u skladu s dravnopolitikim i kulturnim pre duvjetima? [...] Slika ipak nije sasvim turobna jer u sva kom od nabrojanih slojeva drutva mogao bi se neki kri tiki duh obraunati sa svojom intelektualnom okoli nom. [...] Ali sveprisutnost ba institucija i brojnih kul turnih rituala koji tu mogunost blokiraju smanjuje ne samo vjerojatnost da emo intelektualno biti u stanju prekriti preduvjete nae socijalizacije, nego ograniava kako rezervoar pojmova i shvaanja pomou kojih bismo mogli izgraditi neki alternativni sistem vrijednosti, tako i idiom pomou kojeg bismo takav sistem mogli izraziti (ibid.: 31-32). Zato se iznimno rijetko nailazi na kritiko i otvoreno bavljenje prolou, iako kultura se ne moe smatrati jakom i vitalnom ako nije u stanju baviti se svojom vla stitom povijeu na otvoren i kritiki nain (Joseph 1987: x). Iste konice koje spreavaju irenje objektivnih spoznaja o prolosti djeluju i na neke druge znanstvene discipline, kako se vidi na primjeru jezikoslovlja u Hrvat skoj.

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 6 3

Prenoenje dananjih nacionalnih oznaka u prolost Kako bi povijest prilagodili vlastitim potrebama, kroati sti prepravljaju naslove djela iz ranijih stoljea, prekraja ju sadraj pojmova i izostavljaju spominjanje podataka koji bi pomogli objektivnijem sagledavanju teme. Uo biajeno je da tekstove iz davnih stoljea proglaavaju hrvatskima (v. npr. Mogu 1993; Teak 2004: 23-24), premda u njima stoji neka druga oznaka i premda je hrvatska nacija formirana tek nedavno, pa stoga nije opravdano dananje nacionalne oznake naknadno pripi sivati onim junim Slavenima koji su sami sebe drukije nazivali. Uvid u period do 19. stoljea pokazuje da izraz 'hrvatski' za to razdoblje nije primjeren ni kao naziv jezi ka ni kao naziv etnosa jer nacionalno samoubrajanje sta novnika pojedinih regija (npr. Dalmacije i prije svega Dubrovnika) u hrvatstvo odvijalo se tek u 19. st. (Grschel 2009: 90). Kad se u rijetkim sluajevima u odreenom starom tekstu i naie na rije Hrvati, treba imati na umu da je do formiranja nacija taj naziv, kao uostalom i naziv Srbi, imao drukiji opseg i drugo znaenje nego danas. Tko je upuen u injenice o nedavnom nastanku nacija i o nepo stojanju kontinuiteta kod naroda i nacije, njega ne izne nauje to npr. Peti-Stanti (2008: 93-94) navodi prim jer s poetka 19. stoljea da se nazivi Srbi, Hrvati, Kranj ci ne podudaraju s onim kako ih danas razumijemo. Da nije u redu primjenjivati suvremene nacionalne oznake na june Slavene iz ranijih stoljea, istie se i kad se govori o bosanskim Muslimanima: Ti muslimani su potomci katolikih i pravoslavnih junih Slavena koji su za vrijeme turske vlasti preli na islam. Nazivati ih isla miziranim Hrvatima i Srbima znailo bi anakronistiki projicirati na ranija stoljea nacionalne pojmove koji su se potpuno razvili u samoodreivanju tek od poetka 19. stoljea (Grschel 2003: 166).

264

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Za anakronistikim projiciranjem ne posee npr. Raecke (1996:22) kad pie o oznaci onogjezika koji je u 19. st. postao standardnim jezikom onih Slavena koji su se tokom vremena proglasili kao Hrvati, Srbi, Crnogorci i u najnovije vrijeme Muslimani razliitim narodima. Ali takav pristup ne primjenjuje se u Hrvatskoj, nego se uz gaja mit o iskonskom postojanju naroda podudarnog s dananjom nacijom. Najprominentniji hrvatski filolozi projiciraju u prolost nacionalnu oznaku Hrvati s da nanjim opsegom i znaenjem ak i kad govore o 7. sto ljeu (v. npr. Samardija 2006: 142) ili o 9. stoljeu (v. npr. Brozovi 1978: 23; Mogu 1993: 13-14; Kai 1995: 9; HAZU 2007: 43). Kako bi nastao utisak da sadanje nacije i njihova imena postoje od pamtivijeka, u Hrvat skoj se preuuje da je do 16. st. hrvatsko ime bilo iskljuivo vezano za podruje koje se protezalo 'od rijeke Rae u istonoj Istri do Cetine jugoistono od Splita, a u istonom smjeru do gornjih tokova rijeke Une i Vrbasa' (Zett 1978: 286, 288), nije se dakle odnosilo npr. na Sla voniju, na kasniju civilnu Hrvatsku ili na Dubrovnik, o kojem Zett (1978: 292) pie 'da samosvijest [Dubro vake] Republike i njenih graana nije bila ni srpska ni hrvatska'. Pomou ovih primjedbi se, naravno, ni u ko jem sluaju ne eli osporiti da dananji stanovnici Slavo nije, bive civilne Hrvatske, Dubrovnika itd. svakako svojom velikom veinom spadaju u hrvatski narod, hr vatsku naciju. Meutim, o jednom potpuno nehistorijskom nainu razmiljanja svjedoi ako se prikazuje kao daje od samog poetka i zatim stoljeima bilo uvijek ova ko (Lehfeldt 2000: 219). Istiui da pie svoj lanak s ciljem revizije nacional nog pisanja povijesti koje falsificira njen stvarni tok, Zett (1978: 283-284) pokazuje kako u Hrvatskoj stavovi o prolosti do 16. stoljea polaze od pogrenih postavki: ak u znanstvenim radovima, a o popularnima da i ne govorim, kojima se to podrazumijeva samo po sebi pri kazuje se povijest kao daje od 7. stoljea postojala hrvat-

Nacija, identitet, kultura, povijest

265

ska nacionalna svijest i nacionalni teritorij podudaran s dananjim, a imena naroda i zemalja koja stoje u izvori ma i njihove pridjevske izvedenice nerijetko se suavaju na 'hrvatsko-srpsku' alternativu, npr. na besmisleno pi tanje da li je srednjovjekovna Bosna ili Republika Ragusa bila srpska ili hrvatska. O prolosti Slavonije Zett (1978: 290) utvruje slje dee: Srednjovjekovna Slavonija je dodue bila podruje naseljeno Slavenima (s iznimkom istonih dijelova i Sri jema, gdje se mora pretpostaviti prilino velik udio ma arskog stanovnitva), ali ne Hrvatima. Tek kasniji raz voj je donio sa sobom da nije i na jugu srednjovjekovne Maarske nastala jedna vlastita slavenska 'nacija', kao to je nastala na sjeveru Maarske, Slovaci [...], ili na za padu, Slovenci. U istraivanju povijesti pokazuju se pr votno 'hrvatsko' podruje i prvotno 'slavonsko' podruje u srednjem vijeku kao dva potpuno razliita slavenska podruja (ibid.). Ne samo u daljoj prolosti nego i u 19. st. npr. katolici u Slavoniji nisu koristili etnonim Hrvat, a svoj jezik zvali su slavonski ih okaki (Friedman 1999: 6). Naziv hrvatski se u prolosti pojavljivao na znatno ogranienijem teritoriju nego to se openito smatra i stoga je povijest hrvatske samosvijesti za to starije doba potrebno bitno korigirati (Zett 1978: 283-284). Citati iz ranijih stoljea koje donosi Rjenik JAZU pod natukni com Hrvat potvruju da je taj pojam u prolosti imao drugo znaenje i drugi opseg nego danas, npr. Stefan Toma kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Homsci Zemlji, Dalmaci(ji), Hervatom, Donim Krajem, zapadnim Stranam, ili pod natuknicom hrvatski, npr. Davi mu na redbu da porobi Dalmaciju i rvatsku zemlju (A. Kai Mioi, Razgovor ugodni naroda slovinskoga). I u prvoj polovini 19. st. je pojam hrvatski jo uvijek imao drukiji opseg i znaenje naspram danas: npr. u lanku iz Danice Horvatske, Slavonske i Dalmatinske objavljenom u Zagrebu 1835. govori se o stanovnicima

266

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Velike Ilirske, to jest Horvatske, Slavonie, Dalmacie, dobije Vugerske, Dolnje tajerske, Krajnske, Koroke, Istrie, Bosne, Cerne Gore, Hercegovine, Dubrovnika, Serbske, Bugarske i t.d. (iz kiljan 2002: 266). Niz tek stova iz onog vremena objavljenih u Zagrebu potvruje isto, npr. 1839. g. pie Ljudevit Gaj: Mogli su pravi do morodci do sada viditi, da mi neinimo nikakove razlike, to se tie bratinske ljubavi izmedju Horvatah, Serbah, Vendah, Slavoncah, Dalmatinah, Bonjakah i t.d., ve da sve uskup pozivamo ujedno kolo ilirsko (ibid.). Za razliku od veine domaih znanstvenika koji su skloni prepravljati podatke iz prolosti, inozemni znan stvenici se vie dre povijesnih izvora pa se iz njihovih radova kad govore o prolosti do 1918. vidi da je oznaka hrvatski imala drukije znaenje nego danas, npr. uje dinile su se na Balkanu Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Hrvatska, Slavonija, dijelovi zapadnog Banata, Baka, dijelovi Baranje, Crna Gora i Slovenija iz bive Austro-Ugarske Monarhije s Kraljevinom Srbijom (Altermatt 1996: 58). Osim toga, inozemni znanstvenici su svjesni da me todoloki je sasvim nedopustivo postulirati kontinuitet naseljenosti nekog prostora od poetka kao etniki i time jezini kontinuitet prema mustri: u Poljskoj su uvijek ivjeli Poljaci, koji su govorili poljski, u Njemakoj uvijek Nijemci, koji su govorili njemaki. [...] Ta terminoloka klopka se moe izbjei samo ako se nazivi naroda, zemlje i jezika pojmovno razlikuju, ak i kad tradicija to obino ne ini. A pogotovo se ne smije podrazumijevati istovjet nost ili kontinuitet onda kada je termini ne pokazuju (Panzer 2002: 192). Na junoslavenskim prostorima je situacija takva da ak ni nazivi iz prolosti ne pokazuju etniku i jezinu istovjetnost i kontinuitet s dananjim nacijama, a us prkos tome domai filolozi podrazumijevaju istovjetnost. Ne susteu se ni od prekrajanja naziva koji stoje u starim originahma, samo da bi stvorili iluziju kontinuiteta.

Nadja, identitet, kultura, povijest

267

Ime jezika Na nizu primjera vidi se kako kroatisti i drugi junosla venski filolozi nisu u stanju razmiljati izvan dananjih nacionalnih kategorija iako je rije o stoljeima kada te kategorije jo nisu postojale. Htjeli bi sve u povijesti gle dati pod dananjim nacionalnim imenima, kao hrvatsko ili kao srpsko, kao bonjako ili crnogorsko, pa te oznake prenose kako na narode i teritorije u davnoj prolosti, tako i na jezik (v. npr. Mogu 1993: 74, 78; Samardija 2006: 27-31). Budui da se ondanji nazivi ilirski, slovinski itd. ni imenom ni sadrajem ne uklapaju u nacionalnu mje ru, posee se za prepravljanjem tih naziva kako bi nasta la iluzija poklapanja. To je toliko uzelo maha da npr. Ani ta Peti-Stanti (2008: 233-234) biljei kao masovnu po javu da se nazivi jezika iz starih tekstova od 15. do 19. st. danas zamjenjuju drugim, hrvatskim imenom iako u ori ginalu autor nije upotrijebio hrvatsko ime. teta je samo to se ovakvim prijevodom onome tko ne proita la tinski tekst ne omoguuje da to vidi, a to istiem zato to nije rije o izdvojenom primjeru, nego se moe rei da su takvi primjeri gotovo redoviti u literaturi koju sam proitala. Koliko je neopravdano dananje nacionalne oznake projicirati u prolost kao naziv jezika, moe se ilustrirati na hrvatskom primjeru. Kao prvo, tokavski koji je ka snije postao standardnim jezikom nazivao se do druge polovine 19. st. na teritoriju gdje se danas protee Hrvat ska po pravilu ilirski ili slavonski, slovinski. Kao drugo, ti nazivi nisu ograniavali jezik u skladu s dananjim granicama nacije. Tree, naziv hrvatski imao je sto ljeima drugo znaenje nego danas. Kad se sve ovo ima u vidu, ne udi to esto ponavljana tvrdnja da su 'Hrvati u svim podrujima uvijek svoj jezik nazivah hrvatskim' pokazala se kod tonijeg prouavanja izvora kao mistifikacija (Kessler 1981: 193).

268

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Naziv ilirski U prolosti su se u Hrvatskoj koristila i imena 'slovin ski, slavonski, ilirski, bosanski, srpski i srpsko-ilirski (Blum 2002: 129). Ime ilirski, koje je do 19. stoljea do miniralo u leksikografskim i brojnim drugim radovima, veina kroatista danas pokuava predoiti kao da je pok rivalo ono to u suvremenosti pokriva pojam hrvatski. No analiza originala s poetka 17. stoljea pokazuje slje dee: Sadraj ilirskoga imena koje je u to doba ve prih vaeno u Rimu i ono to se u njemu prepoznaje ovisi o mnogo emu, no i iz ovoga je teksta, a posebno iz svih koji slijede, jasno da je i teritorij i kulturni krug koji se njime obuhvaa znatno iri od hrvatskoga etnikoga pro stora (Peti-Stanti 2008:149). Pa i na osnovi dokume nata Katolike crkve i nekoliko izvjetaja s terena poka zuje se kako je ilirsko ime, koje se uglavnom koristilo, bilo raznoliko shvaano (ibid.: 21), kao bez sumnje po jam otvorenoga znaenja, jednom gotovo globalno oboje noga, a drugi put sasvim lokaliziranog (ibid.). Tako se npr. ilirski koristio dijelom kao sinonim za vlaki, tj. za pravoslavno srpski, ili se koristio kao skup na oznaka za sve june Slavene. [...] Nadalje, taj naziv je oznaavao 'prastanovnike' Balkana, a koristio se ta koer i za imenovanje tokavskog dijalekta (Zori 2005: 52). Budui da je najee oznaavao tokavski jezik, znai daje obuhvaao sve koji govore tokavski. tokav ski se nije podudarao s hrvatstvom (niti sa srpstvom, bonjatvom, crnogorstvom) jer niti su govorili tokav ski svi oni iji potomci su kasnije oformili hrvatsku naci ju, niti su samo oni govorili tokavski. Uvid u originale tekstova iz prolosti pokazuje da su latinski izraz illyricus i njegovi slavenizirani ekvivalenti iliriki ili ilirski imali u povijesti pismenosti kod junih Slavena vrlo irok spektar znaenja (Keipert 2005/ 2006: 177). Tako npr. o Bartolu Kaicu s pravom upu uje Kravar na to da Kai 1640. u 'Ritualu rimskom' iz raz naa besidenja slovinska, koji odgovara izrazu lin-

Nacija, identitet, kultura, povijest

269

gua illyrica, koristi kao nadpojam za jezik 'Hrvata, Dalmatina, Bonjaka, Dubrovanina, Srbljina' (ibid.: 178). I Kaievo pismo iz 1633. pokazuje kako pojam ilirske provincije ne znai Hrvatska jer se u pismu pod tim poj mom nabrajaju Istra, Hrvatska, Dalmacija, Bosna, Raguza, Hercegovina, Srbija, Slavonija, Srijem (ibid.). Zato Keipert (2005/2006: 178) zakljuuje u vezi s dananjim autorima kad piu o 17. stoljeu: Tko dakle eli spri jeiti svoje itatelje da anakronistiki prenose dananje jezine pojmove u 17. stoljee, taj treba kod prevoenja Institutiones' izbjegavati rije hrvatski i zadrati ilir ski. Jer ilirski je oito imao iri opseg, pa je tako i kra jem 18. st. [...] naziv ilirski oznaavao pisani tokavski je zik (Lencek 1976: 46). Uostalom, poznato je da su lek sikografi od 1650. izjednaili ilirski s jugozapadnoslavenskim (Tornow 2005: 444). Stoga pokuaji s hrvatsko-partikularistike strane da od poetaka objavljiva nja sve rjenike i gramatike s nazivom Ilirski prisvoji kao iskljuivo 'hrvatske' i pripie samo vlastitoj povijesti jezika nisu legitimni (Grschel 2009: 9). Pojedini kroatisti kau da ako je stari naziv toskanski jezik danas talijanski jezik, zato onda i stari naziv ilirski jezik ne bi danas bio hrvatski jezik. Zaboravljaju daje toskanski postao standardni jezik jedne nacije (tali janske), dok je ilirski jezik oznaavao prvenstveno to kavski, a tokavski je postao standardni jezik etiriju na cija (hrvatske, srpske, bonjake i crnogorske). Zato nije ispravno tokavski iz prolih stoljea pripisivati samo dananjoj hrvatskoj naciji, kako ine kroatisti primjenju jui argumentaciju tipa Srbi (pravoslavni krani) u Kaievo vrijeme tokavskim jezikom nisu ni pisali ni objavljivali svoja knjievna djela. Zaista, pravoslavno stanovnitvo nije pisalo i objavljivalo, ali zato je govorilo tokavskim jezikom. Osim toga, ni 99% katolikog sta novnitva nije pisalo i objavljivalo jer stanovnitvo je u Kaievo doba bilo nepismeno, kako katoliko tako i pra voslavno. A to se tie samog Kaia, njega treba proma-

270

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

trati kao gramatiara predstandardnog razdoblja jezika koji je kasnije odabran za nadregionalni, dakle standar dni, i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni i u Crnoj Gori. Sve etiri dananje nacije kad opisuju predstandardno raz doblje svog jezika mogu navoditi Kaievu gramatiku, i to s njenim imenom u originalu, a ne klasificirati je po put kroatista i veine srpskih lingvista kao iskljuivo hrvatsku, ili poput manjine srpskih lingvista kao is kljuivo srpsku. Pojedini kroatisti su ve dolazili do tak vog zakljuka, npr. Brozovi (1978: 36): Bartuo Kai, akavac s otoka Paga, izdaje god. 1604. prvu hrvatsku (i prvu hrvatskosrpsku) gramatiku. Postupak prepravljanja naziva a time i opsega jezika kroatisti primjenjuju kad govore i o drugim starim rje nicima i gramatikama. Od poetka objavljivanja rje nika i gramatika u 16. stoljeu ta djela ne sadre u na slovu oznaku hrvatski jezik, nego oznaku ilirski jezik, slavonski, slovinski, dalmatinski ili neku drugu. Nasto jei to po svaku cijenu uklopiti u nacionalno poeljnu sli ku prolosti, kroatisti tvrde da su te oznake znaile hrvatski jezik, to nije tono jer one nisu jezik omeivale onako kako kroatisti danas ine. Npr. o Faustu Vran iu, koji je na prijelazu iz 16. u 17. st. objavio rjenik, kroatisti tvrde da je napisao rjenik hrvatskoga jezika. Meutim, niti Vrani jezik naziva hrvatskim niti ga ve zuje samo za ono podruje koje mu kroatisti namjenjuju tumaenjem da znai jedino hrvatski. tovie, Vrani u rjeniku eksplicitno kae da se radi o zajednikom jezi ku: jazik Dalmati(n)zki, Harvatzki, Sarbski, ili Bosan ski (jere ovo sve jedan jezik jest) (iz Samardija 2006: 31). Slino stvari stoje npr. i s gramatikom Ignjata Alojzija Brlia iz 1833., o kojoj kroatisti takoer tvrde da opisu je hrvatski jezik kako ga oni nacionalno ograniavaju. Meutim, gramatici ak u naslovu pie daje Gramatika ilirskog jezika, kako se taj jezik govori u Bosni, Dalmaci ji, Slavoniji, Srbiji, Raguzi, te kako ga govore Iliri u Ba-

Nacija, identitet, kultura, povijest

271

natu i Ugarskoj (Grammatik der illyrischen Sprache, wie solche in Bosnien, Dalmazien, Slawonien, Serbien, Ragusa & c. dann von den Illyriern in Banat und Un garn gesprochen wird.). Naziv hrvatski Uvid u oznake za jezik koje su se od 16. do 19. stoljea ko ristile na junoslavenskim prostorima pokazuje da su imenovanja jezika redovito bila drugaija nego danas te da ih je vrlo rijetko mogue poistovjetiti s onim to nam ta imena danas znae (Peti-Stanti 2008:142). I u onim rijetkim primjerima kad se pojavljuje oznaka hrvatski, ona nema opseg a time ni znaenje koje ima danas, npr. autoru s poetka 19. st. je hrvatski jezik prema ve uvri jeenoj tradiciji kajkavski, dok mu je slavonski tokav ski (ibid.: 87). Naime, naziv hrvatski jezik je od 17. st. do sredine 19. st. bio ogranien na kajkavski, i time suprotstavljen tokavskome i nazivu slavonski jezik, koji je oznaavao tokavski. Tako npr. Reljkovi u svojoj gramatici Nova slavonska i nimacska gramatika 1767. slavonski jezik razlikuje od hrvatskoga, dalmatinskoga, poljskoga, e koga i njemakoga. Slavonskim naziva svoj tokavski, a hrvatskim naziva njemu strani jezik kajkavski. To nije bio pojedinaan sluaj, nego uobiajena praksa: Slavonski pisci 18-og i prve polovine 19-og stoljea ne bi nikad svoj jezik nazvali 'hrvatskim', nego 'slavon skim' ili 'ilirskim' (Kessler 1981: 193). Postoji niz potvrda da je u prvoj polovini 19. st. jo uvijek slavonski znaio tokavski, a hrvatski kajkavski, npr. 1831. prevodi se sa tokavskoga na kajkavski pod nazivom Iz Szlavonzkoga na Horvatzki Jezik (Gri 2006: 169). Rezultati istraivanja prve polovine 19. st. okupljeni u knjizi Politika, kultura i drutvo u Hrvatskoj i Slavoniji u prvoj polovini 19. stoljea pokazuju da je u Slavoniji i u hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini vladao

272

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

tokavski 'lingua illyrica', dok je naziv lingua croatica oznaavao u 18. i u prvoj polovini 19. st. samo kajkavski koji se govorio u okolini Zagreba (Kessler 1981: 134). A i za kajkavski se naziv hrvatski poeo iriti tek od 17. stoljea: Hrvatsko-kajkavski pisci su svoj jezik do u 17. st. nazivali 'slovenskim' ili 'slovinskim'. [...] Od 17. st. sve vie se irio naziv 'horvatski' kao oznaka za hrvat sko-kajkavski jezik i s tim znaenjem je bio normalan kod slavonskih pisaca druge polovine 18. st. i kod srp skih autora onog vremena (ibid.: 193, 194). itavo to vrijeme je u filologiji naziv 'slavonski' vladao kao ozna ka jezika i knjievnosti katolikih 'Ilira', tj. tokavaca slavonskih (ibid.: 200). Jo i sredinom 19. stoljea pojam hrvatski nije se od nosio na tokavski jezik i teritorij, nego na kajkavski: Kajkavski, koji se u plemikom kroatizmu uobiajeno povezivao s pojmom 'hrvatski' i ograniavao ga na Za greb i okolinu, nije zbog svog regionalnog karaktera ak ni meu pristalicama plemikog kroatizma gledan kao integracijski motor za nekakvu nadregionalnu hrvatsku nacionalnu svijest (Zori 2005: 62-63). Tako npr. ilirac D. Rakovac 1842. u Malom katekiz mu za velike ljude odgovara na pitanje zato se zovu Iliri a ne Hrvati daje to zato to literatura treba da se prote gne i na ostalu nau brau po krvi i jeziku, naime: na Sla vonce, Dalmatince, Srbije, Kranjce, rijeju sve jugoza padne Slavene. Pod imenom hrvatski ne moe se prote gnuti, jerbo svaki od ovih imao bi pravo zahtijevati da se njegovim imenom jezik i literatura naimenuju (iz Kh ler 2006:114). Kae daje ime ilirsko najbolje jer je to ime kojim se mnogi jugozapadnoslavenski pisaoci od najdavnijih vremena do dana dananjega slue, koje je vrlo dobro poznato svim granam naroda jugozapadnoslavenskoga, koje Englezi, Francuzi, Talijani itd. kad govore o cijelom jugozapadnoslavenskom tijelu, vazda nam nadi jevaju (ibid.).

Nacija, identitet, kultura, povijest 2 7 3

U 19. st. i u Bosni je u doba ilirizma 'hrvatsko ime' jo strano, koje u unutarnjehrvatsko-slavonskom pro storu od 18. st. jednoznano oznaava 'lingua croatica', hrvatsko-kajkavski jezik. [...] U dalmatinskom podruju je oznaka 'hrvaki' uvedena u 16. st. za akavski knji evni jezik, dok je Kai svoj 'tokavski' nazivao 'ilirski', a Mikalja svoj 'bonjaki' (Kessler 1981: 193). Za tokavski se koristio i naziv srpski, npr. u drugoj etvrtini 19. st. je naziv 'ilirski' kao i 'srpski' bio uo biajena oznaka za tokavski jezik (ibid.: 203). I to ne samo u 19. stoljeu, nego i u ranijim stoljeima: Ne smi je se preutjeti, a to se ini u ovoj monografiji, da su u bezbrojnim dubrovakim dokumentima s kraja 15. st. [...] pa do kraja 18. st. Dubrovani koristili izraz 'lingua seruiana' kao oznaku za svoj vlastiti jezik (Lehfeldt 2000: 220). Reljkovi u svom najpoznatijem djelu Satir Hiti divji ovik iz 1762. godine kae (str. 9) da kad god prigovori Slavoncu zato ne doputa svojoj djeci da idu u kolu, Slavonac mu odgovara da ni nai stari nisu pisat znali, al su bolje neg mi sad stajali, na to on njemu kae: O Slavonce ti se vrlo vara koji god mi tako odgo vara. Vai stari jesu knjigu znali, srpski itah i srpski pi sali. O tokavskom 1822. daje Jernej Kopitar ovako po datke: Srpskim ili ilirskim dijalektom govori u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori, Dubrovniku, Dalmaciji, Istri, Hrvat skoj, Slavoniji i u srpskim naseljima u junoj Maarskoj etiri do pet milijuna ljudi (Lencek 1976: 46). Od 1836. Kopitar koristi za taj jezik dvodijelnu oznaku srpskohrvatski ili hrvatskosrpski (iz Lencek 1976: 47), koju po uzoru na njega poinju upotrebljavati autori gramatika i drugih lingvistikih radova. A D. Obradovi i Vuk S. Karadzic su konzekventno nazivali taj jezik srpski, dok je naziv horvatski u ono doba bio ogranien na oznaavanje kajkavskog dijalekta i njegovog pisanog ob lika (Lencek 1976: 46).

274

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Kad je sredinom 19. stoljea, 1843. godine, Be za branio pridjev ilirski, ta zabrana je bila presudna da se za tokavicu ponu iriti neki drugi nazivi, pa tako i na ziv hrvatski: Zagreb je naposljetku poeo koristiti u gra matikim djelima naziv hrvatski tek 1859. (ibid.: 49). Zanimljivo je da ni ta oznaka u ono vrijeme nije nuno je zik ograniavala na 'jezik Hrvata', npr. Bogoslav Sulek 1856. u pismu A. T. Brliu kae da njome ukljuuje i je zik Srba jer se radi o zajednikom jeziku: Ako se pako prizna, da Srbi i Hrvati imaju jedan knjievni jezik a toga bar neete nijekati onda se dakako taj jezik moe zvati i srbskim i hrvatskim (iz Artukovi 1986: 210). I Maurani u svojoj gramatici Slovnica Hervatska iz 1859. u Zagrebu pie daje hrvatski isto to i srpski i isto to i srpskohrvatski (str. 1): Hervatski jezik je ono nareje slavensko, to se govori u obostranoj Hervatskoj (austrijanskoj i turskoj), Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Istri, Serbiji i Cernoj Gori, tere ga Serblji takoer serbskim zovu. [...] S toga bi se na jezik u nebitju jednoga obega narodnoga imena mogao po Kopitaru zvati: hervatsko-serbski, ili: serbsko-hervatski. No mno gi knjievnici nai nazivaju ga negdanjim zemljopisnim imenom ilirskim. Kad je dvadesetak godina nakon beke zabrane nazi va ilirski sabor u Zagrebu 1861. godine odluivao kako nazvati jezik, izglasao je naziv jugoslavenski jezik (Babi 2004: 147). A glasanje je teklo ovako: Neka ustanu go spoda, koja su za imenovanje (jezika) 'narodni' (velika manjina). Koji su, da se zove 'hrv. slavonski'? (nitko). Koji su, da se zove 'hrv. ili srpski'? (manjina) Koji su, da se zove 'jugoslavenski'? (veina) (iz Okuka 2006: 18). Prije glasanja su saborski zastupnici diskutirali o je ziku, npr. Matija Mesi je rekao: Mi poznajemo u knjizi samo jedan jezik, pisao Srbin ili Hrvat; u jeziku dakle razlike nema. Ako i ima dvoja pisma, ali jezik je ipak je dan (ibid.: 19). Zastupnik Ivan Vonina je rekao: Tro-

Nacija, identitet, kultura, povijest 275

jedna kraljevina ima jedan jezik, kojega svi stanovnici njezini jednako govore, u njemu neima razlikah toli kih, kolikih ima u jeziku njemakom, i ja nenalazim shodnijega naslova, nego da mi svoj jezik nazivamo jezi kom jugoslavenskim... Uostalom, elim da se podpunoma ravnopravnost irilice s latinicom izree i da se ta ravnopravnost ne samo u javnom ivotu nego i u kolah udjelotvori (ibid.). Ivan Kukuljevi je bio za naziv hrvatko-srpski ih hrvatski ili srpski (ibid.). Na osnovi svega toga zavrni tekst zakona o jeziku koji je sabor donio glasio je: Jezik jugoslavenski trojedne kraljevine izjavlja se ovim savkoliki obseg trojedne kraljevine za jedino i iskljuivo slubeni jezik u svih strukah javnoga ivota (ibid.). Meutim, Be je odbio taj na ziv jezika i nije potvrdio odluke sabora u Zagrebu. Pa se sabor u Zagrebu 1867. odluio za naziv hrvatski ili srpski jezik, a Be je taj naziv prihvatio. Zakonom donesenim tada u Zagrebu Jezik hrvatski iliti srbski izjavljuje se je zikom slubenim u trojednoj kraljevini, a svakomu je prosto sluiti se pismom latinskim iliti irilskim (iz Babi 2004: 147). Danas kroatisti preuuju podatke poput npr. da je Vatroslav Jagi takoer smatrao da se radi o jednom jezi ku i da je u svojim tekstovima koristio dvodijelnu oznaku hrvatsko-srpski (Rad JAZU, 1870, 13), Serbisch-Kroa tisch (Archiv fr slavische Philologie, 1879,4), Serbokro atisch (ibid., 1882, 6). Ne spominju ni daje 1877. na 8. plenarnoj sjednici Dalmatinskog sabora izglasano da se jezik zove hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski (Okuka 2006: 22). O dvodijelnoj oznaci jezika istie A. Leskien u svojoj Grammatik der Serbo-Kroatischen Sprache 1914. str. XVIII: dvodijelna oznaka srpsko-hrvatski nije narodsko ime, nego je nastala u znanstvenim istraivanjima [...]. Njene sastavne dijelove ne treba shvatiti tako kao da postoji nekakav razgranieni srpski pored nekakvog raz granienog hrvatskog (iz Lencek 1976: 50).

276

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Znanstvenim istraivanjima se nije rukovodio svaki autor gramatike ili rjenika prilikom nazivanja jezika. Neki su i sami priznali takav svoj postupak. Npr. u poz natome Rjeniku hrvatskoga jezika F. Ivekovia i I. Broza objavljenom 1901. Ivekovi pie u predgovoru: Ovo djelo moglo bi se zvati i rjenik Srpskoga jezika, i da su ga napisali Srbi, jamano bi se tako zvalo; ali mu je [...] ime rjenik Hrvatskoga jezika, jer su ga spisali i na svijet izdali Hrvati. Nije se dometnulo ili Srpskoga, jer taj do metak ne bi zadovoljio ni jednoga Srbina a ozlovoljio bi mnoge Hrvate, a i Srbi ne bi dodali ili Hrvatskoga. Braa ka' i braa. Ivekovi, dakle, kae da je ono to se naziva hrvatskim jezikom i ono to se naziva srpskim jezikom jedno te isto. A kao razlog zato jezik u rjeniku naziva hrvatski naveo je nacionalnu pripadnost autora, premda je taj razlog u stvari apsurdan jer po toj logici bi se kad Nijemac napie rjenik engleskog jezika taj rjenik tre bao zvati Rjenik njemakog jezika. U predgovoru Iveko vi navodi i da Za temelj je ovoj radnji postavljen: Srpski Rjenik istumaen Njemakijem i Latinskijem rijeima. Skupio ga i na svijet izdao Vuk Stef. Karadzic. Be 1852. Koritenje nekoliko naziva za isti jezik bilo je na sna zi u Bosni krajem 19. st.: u onom trenutku kada je taj vilajet na Berlinskom kongresu 1878. stavljen pod upra vu Bea, nije vie bilo u interesu prvenstveno maar skim politiarima da se ujedine juni Slaveni. Bojali su se hrvatskih zahtjeva za trodiobom Austro-Ugarske Mo narhije, kod koje bi ravnopravno participiralo slavensko stanovnitvo. Usprkos poticanja jezinih razlika, onda nja svaa oko jezika u Bosni imala je za rezultat da se ista knjievnojezina norma smjela nazivati i hrvatskom i srpskom i bosanskom te pisati trima razliitim alfabeti ma: latinikim, irilikim i arapskim (Riedel 2007:28).

Nacija, identitet, kultura, povijest

277

Prepravljanja vezana za standardizaciju u 19. stoljeu Iako su tek u 19. st. kajkavska i akavska regija prihvati le da im tokavski bude zajedniki jezik, iako je tek u 19. st. poelo pravljenje hrvatske nacije, iako je naziv hrvat ski u prijanjim stoljeima imao drugo znaenje nego da nas, brojni suvremeni autori u Hrvatskoj piu kao da im nita od toga nije poznato. Zato sljedea primjedba ima opu vanost: prema autoru su 'Hrvati' u 'povijesno hrvatskim zemljama' od poetka 'hrvatski' govorili i pi sali [...] 'teei ukupnom hrvatskom ijekavskog novotokavskog tipa'. [...] Neodrivost takvog teleolokog pro matranja jezika je oita (Lehfeldt 2000: 220-221). Nai me, ak ni poetkom 19. st. na podruju dananje Hrvat ske jo uope nije bilo odlueno koji jezik e se uzeti za standardni (Tornow 2005: 445). A kad su se u 19. st. zagrebaki filolozi odluili za to kavski, pozivali su se pri izboru tokavskog na njegovu knjievnu tradiciju u dubrovakoj renesansi, na broj go vornika na hrvatskom podruju i na kompatibilnost sa Srbijom. Imamo li u vidu da je pored tokavske postojala i kajkavska knjievna tradicija i da se oko kulturnog cen tra Zagreba govorio kajkavski, onda je jasno daje pri iz boru dijalektalne osnove odluujuu ulogu odigrao inte res za jezinim ujedinjavanjem sa Srbijom. Odluka u ko rist tokavskog je jednoznaan pokazatelj te elje, i u tom smislu donesena je pragmatino (Kohler 2006: 122). Zagrebaki filolozi su se, dakle, odluili za tokavski jer je on na sredinjem junoslavenskom prostoru bio najproireniji i jer se pomou njega htjelo nadovezati na prestinu dubrovaku knjievnu tradiciju. Kao drugo a to je bilo jo vanije Srbija je uspjela ve 1830. dosei status autonomne kneevine pod turskom upravom i po stala je 1878. nezavisna junoslavenska drava, u kojoj je srpski reformator jezika Vuk Karadi ve od 1814. spro-

278

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

vodio radikalno standardiziranje i moderniziranje na rodnog jezika, koje je moglo posluiti kao putokaz (do sljedno orijentiranje pisanoga prema govorenom jeziku i fonoloki pravopis). I u jezinom i u politikom pogledu hrvatski reformatori su svoje vlastite ciljeve vidjeli ve ostvarene u Srbiji. Budui da se Karadiev standard za snivao na dijalektalnoj osnovici koja je bila u najveoj mjeri identina s onom to je hrvatskim reformatorima stajala na raspolaganju, nastala je prilika da pomou jezinog ujedinjavanja unaprijed osiguraju i dravno je dinstvo junih Slavena, kojemu su teih (Blum 2002: 132). Tako da u to vrijeme sprovedeno standardiziranje i moderniziranje jezika ostalo je do danas temelj standar dnih oblika hindskog-urdskog i srpskog-hrvatskog. U sluaju hindskog i hrvatskog se svjesno poduzelo novo odreivanje dijalektalne osnovice budueg standarda. Taj korak je de facto znaio odluku u smjeru pribliava nja drugom centru standardiziranja, tj. urdskom odno sno srpskom. [...] Najvaniji zahvat na hrvatskoj strani bio je odbacivanje akavskog i kajkavskog (tj. dva od tri hrvatska) jezika knjievnosti i tradicije u korist tokav skog (hrvatskog i srpskog). Ta odluka je bila jasno politi keideoloki motivirana (ibid.: 130-132). Dakle, injenica je da su se zagrebaki i beogradski fi lolozi od jezine reforme iz druge polovine 19. st. od luili za zajedniki jezik, makar po pismu, leksiku i sin taksi u dvije varijante (Kessler 1997: 95-96). Otad su povezane zajednikim jezikom i regije koje ine dananju Hrvatsku: kad je kajkavska i akavska regija poela kori stiti i tokavski kao nadregionalni jezik, on je time po stao standardnim jezikom i na teritoriju dananje Hr vatske. Sve to je poznato u hrvatskoj filologiji, npr. Barac (iz Samardija 1997:147) pie da je jezik standardiziran onda kada je Zagreb s kajkavskog preao na tokavski. Barac ujedno obrazlae da se Zagreb odrekao kajkavtine jer ona nije imala ansu da privue teritorije koje se

Nacija, identitet, kultura, povijest

279

eljelo privui, te da su akavci to jo prije uvidjeli za akavski. O idejnim voama standardizacije je neosporno da su postignua Ljudevita Gaja i s njim Antuna Maurania i Ignjata Alojzija Brlia utoliko vea to im je vrlo brzo uspjelo nadregionalno ostvariti ona etiri gore spo menuta koraka, i to bez pomoi bilo kakvih monih insti tucija (Kohler 2006:122). Odluka da se tokavski uzme za nadregionalni jezik bila je tzv. izvanjska intervenci ja koja je dovela do jezinog standarda. Vidi se, dakle, da je izvanjska intervencija u korist standardizacije neto sasvim drugo od onoga to kroatisti u Hrvatskoj unazad nekoliko desetljea pokuavaju uiniti ve postojeem standardnom jeziku. Vidi se i daje izvanjskoj interven ciji u korist standardizacije cilj smanjiti potekoe u sporazumijevanju meu regijama, dok aktualne inter vencije kroatista imaju za cilj napraviti potekoe u ra zumijevanju i tamo gdje ih nije bilo. One su stoga u su protnosti s podatkom da se za standardizacijom posee kako bi se poboljala meusobna razumljivost (Aitchison 2001: 260). Povremeno i neki dananji predstavnici nacionali stikog pristupa jeziku u Hrvatskoj priznaju da je jezik standardiziran prije vie od sto godina i da dananje in tervencije samo nastoje destabilizirati postojei stan dard. Tako npr. Katii (2004: 14) spominje vrijeme kada je dovrena standardizacija, pred sam kraj XIX. i na poetku XX. stoljea, napominjui da jezina standar dizacija, jednom provedena, tvrdokorna je injenica (ibid.: 12) i stoga nezahvalan je posao potirati jezinu standardizaciju kad se jednom dogodi (ibid.: 17). Svje stan je prednosti postojeeg dobrog i valjano izgraenog standardnog jezika u Hrvatskoj, protiv kojeg se danas opet i opet javljaju oni koji bi svakako htjeli da bude drukiji nego to jest, pa ele osporiti dovrenost stan dardizacije [...] Jedni bi ga destabilizirali da ga onda uine hrvatskijim jer misle da takav kakav jest to nije ko3

280

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

liko bi trebalo. Kao da to to je izrastao iz svega povije snoga jezinog iskustva Hrvata nije dosta hrvatstva. Isti na, njegovu standardizaciju dovrila je filoloka kola koju zovu hrvatskim vukovcima jer se pozivala iskljuivo na standardni model Vuka Karadia, srpskoga knjievnojezinog reformatora, tada u svjetskoj slavistici silno prestian. [...] Ali je potpuno promaeno kada se zbog toga opet i opet zalijee da bi se destabilizirala ta velika i nezamjenjiva steevina umjesto da se ispravlja iskrivlje na ideologija (ibid.: 16). Kolektivno lanovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU 2007: 44) takoer priznaju da istom 1830-ih godina ilirski pokret, ih hrvatski nacionalni pre porod, uspjet e proiriti, za Hrvate na ukupnosti nacio nalnoga prostora, jedan i manje ili vie jedinstven (unifi ciran; knjievni) jezik, prilagoen jekavskoj tokavskoj osnovici. Usput reeno, u toj reenici je, naalost, vidljiv neznanstveni pristup povijesti jer piu kao da je ve poetkom 19. st. postojala ukupnost nacionalnoga pro stora. tovie, dananju ukupnost nacionalnoga pro stora prenose ne samo u 19. st. nego i u 11. i 12. st., go vorei o hrvatskom tlu (ibid.: 43). Neznanstveno je i to koriste rije preporod kao da se u 19. st. neto ve postojee preporaalo, a ustvari se tada prvi puta kreira lo (Grschel 2009: 325-326) (vie o neosnovanosti upo trebe izraza nacionalni preporod vidi u poglavljima Pravljenje nacija na Balkanu i Sto zna jugoistona Evro pa o formiranju nacija). Nadalje, kad akademici u istoj reenici kau da je knjievni (nadregionalni, standar dni) jezik prilagoen jekavskoj tokavskoj osnovici, time izokreu stanje stvari jer piu kao da je postojao standardni jezik pa se onda prilagodio tokavici, a ustva ri njega nije bilo: tek uzimanjem tokavice za nadregionalno sredstvo sporazumijevanja svih slojeva drutva dobiven je standardni jezik. Budui da su se ilirci odluili za tokavicu po uzoru na Vuka Karadia, akademici iako su im u gore citira-

Nacija, identitet, kultura, povijest

281

noj reenici pripisali te zasluge, par redova kasnije im te zasluge ipak relativiziraju tvrdei da uzimanje tokavice za standardni jezik rezultat je dugotrajnih nastojanja u razliitim hrvatskim zemljama u nekoliko prethodnih stoljea (HAZU 2007: 45). Meutim, bez sumnje je re zultat rada iliraca jer oni su bili ti koji su usred Zagreba preli s kajkavskog na tokavski. To su napravili i zato to su, kako se moe proitati i u tekstu akademika, poznavali Karadiev projekt [...] pa ga i cijenili (ibid.). Po uzoru na Karadia preli su i na ijekavicu iako je Za greb bio ekavski. Potpunije su oni primijenili Karadiev model nego to je to uinjeno na teritoriju ondanje Srbi je, gdje nije prihvaena Karadieva ijekavica. Naime, zagrebaki ilirci su imali ne samo ilirski pokret nego i cijelu jednu jezikoslovnu kolu poznatu pod imenom hrvatski vukovci, kojoj je u osnovi bila potpuna vjernost jezinim i pravopisnim nazorima Vuka Karadia. [...] Srbi ne samo da nisu imali sline kole nego neke od te meljnih Karadievih zahtjeva nisu nikada prihvatili (npr. ijekavicu na kojoj je Karadi insistirao do kraja) (Pranjkovi 1997: 51). Sve ovo osporava tvrdnju HAZU (2007: 45) da kod zagrebakih iliraca na planu jezika nema preuzimanja Karadieva modela. Usput reeno, navedena tvrdnja HAZU oito je dio takmienja izmeu etiriju nacija u tome tko je bio je zino prvi, kao da to ita znai kod procjenjivanja da li te nacije danas govore zajednikim policentrinim jezikom. Ve je i u inozemstvu s podsmijehom uoeno da vidimo ovdje ponavljanje sukoba razliitih nacionalnih polaga nja prava na temelje Vukovog koncepta jezika: kod hrvatskih nacionalnih filologa prigovor da je Vuk za svoj rjenik iskoristio starije hrvatske rjenike, kod Bonjaka teza da je Vuk 'u stvari' normirao 'bosanski', kod srp skih jezinih nacionalista optuba da su 'Hrvati' srpski standardni jezik 'ukrali', a sada jo s crnogorske strane okrivljavanje 'Srba' da su uzurpirali Vukov crnogorski 'materinski jezik' nije ni udo to pri tako izraenom

282

Snjeana Kordic / Jezik i nacionalizam

uzajamnom sumnjienju za kleptomaniju izmeu govor nika tokavskoga neki inozemni lingvisti gube uvid (Grschel 2009: 291). Domai filolozi kao da ne vide daje posve nebitno tko je 'prvi' govorio tokavski, ili tko je prvi kodificirao tokavski, ili tko je od koga 'preuzeo' to kavski, nego je presudno to to danas sve etiri nacije imaju tokavski za standardni jezik, pa se zbog toga radi o zajednikom policentrinom standardnom jeziku. lanovi HAZU (2007: 45) nastoje relativizirati i ulo gu koju je odigrao poznati Beki dogovor iz 1850., pa s tim ciljem izraz Beki dogovor zamjenjuju izrazom pismo namjere. Ne navode da su Beki dogovor sa za grebake strane potpisali Ivan Maurani, Ivan Kukuljevi Sakcinski, Dimitrija Demetar, odnosno da od osam njegovih potpisnika pet je bilo Hrvata (Babi 2004: 147), nego kau nekoliko hrvatskih i srpskih jezikoslo vaca i ljudi od pera [...] potpisalo je 'pismo namjere' kanei uzeti za osnovicu zajednikoga knjievnog jezika ijekavski tokavski (HAZU 2007: 45). Po akademicima do uzimanja ijekavske tokavice u Hrvatskoj do danas nije dolo, nego je sve ostalo na razini namjere: kako za takav dogovor nije bilo slubenih osnova, on meu ostalim ni u Hrvatskoj [...] nije zbog toga mogao biti pri mijenjen (ibid.; slino i Tafra/Koutar 2008:199). To bi znailo da se stanovnitvu Hrvatske danas samo priinjava da za itavu Hrvatsku postoji zajedniki televizij ski program na tokavskoj ijekavici, novine na tokav skoj ijekavici, udbenici na tokavskoj ijekavici itd. Ah akademici tvrde i da Hrvati su pri procesu stan dardizacije ve znatno prije bili definitivno prihvatili jekavski oblik tokavskoga (HAZU 2007: 45), to je ne samo u suprotnosti s rijeima akademika o pismu nam jere, nego je u suprotnosti i s njihovim priznanjem daje istom 1830-ih godina ilirski pokret uspio iriti tokavicu i na netokavsko podruje, u prvom redu na kajkavski Zagreb. Oito je, dakle, da tokavica nije bila ve znatno prije definitivno prihvaena (iste kontradikcije v. i

Nacija, identitet, kultura, povijest

283

kod Tafra/Koutar 2008:199). Veina akademika je toga ranije bila svjesna, npr. Brozovi (1978: 48, 62) pie da tek Gaj je ujedinio hrvatski knjievni jezik proirivi novotokavtinu i na kajkavsko podruje, odnosno da novotokavtina tek u tridesetim godinama 19. stoljea postaje opehrvatskim standardnim jezikom. To ujed no znai da se standardizacija nije odvijala ve znatno prije, nego upravo sredinom 19. st. jer njen osnovni dio se sastojao u uzimanju tokavice za nadregionalni jezik. Nije tono ni da Hrvati su pri procesu standardizacije [...] jezine [...] obrasce i leksiku grau obilno crpli iz svoje viestoljetne trodijalektne tradicije (HAZU 2007: 45), nego su i jezini obrasci i leksika graa tokavski. Ne moe se govoriti ni o viestoljetnoj hrvatskoj tradici ji kad hrvatska nacija postoji tek nepunih sto godina. Netoan je i podatak da se dvodijelno ime jezika godine 1866.-1867. pojavilo (ibid.) kad ve od 1836. Kopitar koristi dvodijelnu oznaku: ilirski dijalekt, ispravnije srpskohrvatski ili hrvatskosrpski (iz Lencek 1976: 47), Vjekoslav Babuki u svojoj gramatici objavljenoj u Za grebu 1854. takoer (str. 2): nareje ilirsko iliti jugoslavjansko, inae slovinsko iliti hervatsko-serbsko ili serbsko-hervatsko.

Mit o jezinom unitarizmu U Hrvatskoj se ve due vrijeme radi na izgradnji mita o jezinom unitarizmu Srba. Taj mit ima nekoliko funkci ja. Jedna je da slui za uvrivanje nacionalistikog ste reotipa o vlastitoj naciji kao mueniku i o drugoj naciji kao muitelju. Dodatna funkcija je da opravdava jezine prisile koje kroatisti vre nad pripadnicima hrvatske na cije: fraza o novosadskom nametanju slui hrvatskim puristima kao glavno pokrie za njihova nametanja. Ve u Jugoslaviji su se hrvatski nacionalisti tuili da je kod oblikovanja nadregionalnog srpskohrvatskog

284

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

standardnog jezika u 19. stoljeu hrvatska varijanta bila zakinuta i da je nadvladao utjecaj srpskih dijalekata. Zato je nacionalna elja Hrvata bila da naprave vlastite jezine norme kako bi se time suprotstavili navodnoj kulturnoj dominaciji Srba. Ta argumentacija, meutim, kao prvo proturjei svakoj funkcionalnosti jer smisao standardnog jezika je ba u njegovoj nadregionalnosti. A kao drugo, ona ignorira i povijesni kontekst jer ba hrvatski intelektualci su bili ti koji su zbog raznih razlo ga teih za zajednikim junoslavenskim standardnim jezikom (Riedel 2007: 27). Naime, filolozi u Zagrebu su u 19. st. samoinicijativ no odluili po uzoru na Vuka Karadia uzeti ijekavski tokavski za nadregionalni jezik. ak i Stjepan Babi (2004: 146) priznaje da ideja jezinoga zajednitva po tekla je od iliraca [...]. U znanstvenome radu ivjela je sve negdje do prije etrdeset godina. Takoer priznaje: Vuk Karadzic bio je u svoje vrijeme cijenjena linost u cijeloj Europi pa i u Hrvatskoj (ibid.: 146), ne biti vu kovcem u to doba, znailo bi opirati se znanosti (ibid.: 149), do danas je Karadic poasni graanin grada Za greba (ibid.: 147). Dalibor Brozovi (1965: 39) takoer priznaje: Govo rimo li iskreno, moramo priznati da je u posljednjih 130 godina poteklo iz Zagreba, dodue, deklarativnih inicija tiva manje, ali konkretnih postupaka u pravcu jezinog pribliavanja vie. Zagreb se u 19. stoljeu sukcesivno odricao prvo kajkavtine, pa zagrebake kole, pa svoje ga pravopisa, i to sve samoinicijativno, i uao je u 20. stoljee vukovskiji nego ekavska zona istone varijante. Ne samo da je Vuk Karadic bio uzor zagrebakim fi lolozima 19. stoljea, nego jo i u drugoj polovini 20. sto ljea u Zagrebu najutjecajniji kroatist Stjepan Babi (1965: 24-25) hvali Vuka Karadia kao kulturnog i ge nijalnog ovjeka koji je dobro znao to je to knjievni je zik, kako ga treba graditi i njime se sluiti. Istie da u izgraivanju knjievnoga jezika Vuk je krenuo najboljim

Nacija, identitet, kultura, povijest

285

putem kojemu ni suvremena lingvistika ne moe nai prigovora. Zato i nije sramota ni danas biti vukovac. Takoer 60-ih godina, Dalibor Brozovi (1965: 38) pie da su prie o unitarizmu u stvari bespredmetne jer hrvatskosrpski jezik kao jezik, kao lingvistiki feno men, kao jedan od jezika slavenske porodice, nije ni tre balo izjednaivati: on je oduvijek bio jedan. Pozivajui da treba priznati injenice, dakle ono to postoji, Bro zovi (1965: 41; usp. i 1970: 47) kae da je injenica da Srbi i Hrvati imaju zajedniki jezik. I trei meu najut jecajnijim lanovima HAZU, Radoslav Katii (1965: 22) takoer tvrdi da se radi o zajednikom jeziku. Od 90-ih godina ta starija generacija kroatista nasto ji sebe predoiti kao muenike koji su za vrijeme Jugosla vije tvrdili da se radi o razliitim jezicima i zbog toga ispatah. Meutim, ne samo to su za vrijeme Jugoslavi je ostvarili kompletne sveuiline karijere, postali lano vi Akademije, i dakle uope nisu bili muenici, nego su u Jugoslaviji bili toliko privilegirani da se njihovi prsti za jedno s oscilacijom u stavovima vide ak i u hrvatskom ustavu iz 1974. godine. Analizirajui odredbu o slube nom jeziku u hrvatskom ustavu iz 1974. Grschel (2003: 165-166) zapaa: Gledano u meunarodnoj usporedbi (ne samo irom Evrope) potpuno je neuobiajeno da ustavne odredbe koje privilegiraju jezik sadre sociolingvistike kategorije poput npr. knjievni jezik, jezina varijanta, standardni jezik (standardni oblik) ili narodni jezik. Jednako neuobiajeni kod ustavnih jezinih odred bi su etnolingvistiki podaci o odreenim narodima, koji jesu ili trebaju biti nosioci datog slubenog jezika. U vezi s tim nuno nastaje utisak da su na hrvatskoj strani kod sastavljanja ustavnih odredbi 1974. jezinopartikularistiki nastrojeni lingvisti doradili ustavnu odredbu prvotno formuliranu od strane pravnika bez spominja nja sociolingvistikih i etnolingvistikih pojmova, koji su pravnikoj struci potpuno strani kako bi ispitali da li i u kojoj mjeri e njima jezinopolitiki ugodne koncepcije

286

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

biti blagoslovljene od strane drave. Utisak interveni ranja hrvatskih lingvista u ustavnu odredbu o jeziku 1974. pojaava se time to se u lanku 137, odlomak 2, svakom narodu i svakoj narodnosti jami meu ostalim 'pravo' da svoj jezik nazove svojim imenom ni ovo jed noznano nije pravniki oblik miljenja. Usput reeno, i oscilacije hrvatskih jezikoslovaca za pazili su inozemni lingvisti: kao primjer kako su isti na cionalno vodei jezikoslovci potpuno izmijenili svoje sta vove koje su zastupah godinama Clyne (1997: 497-498) navodi dvije drave u svijetu, Kinu i Hrvatsku, zapaajui da je kuriozna situacija kad, kao u Kini i Hrvat skoj, iste grupe ljudi ili ak isti pojedinci kroje jezinu politiku prvo na jedan nain, a zatim na suprotan. Clyne nalazi i objanjenje tome: Ali to ima paralele u drugim sferama planiranja u reimima marksistike paradigme gdje su naizgled kontradiktorne akcije istih ljudi pripisi vane procesu 'dijalektike'. Doista, da je marksistika paradigma bitno obiljeila radove vodeih hrvatskih jezi koslovaca priznaje Babi (2001) kad kae daje u svojim radovima esto iznosio marksistika shvaanja i obilno navodio miljenja istaknutih marksista, od V. I. Lenjina do E. Kardelja kao openite postavke o jezinoj proble matici (ibid.: 275), Ja sam uvijek pazio to piem pa i s obzirom na partijske smjernice. [...] Nikad nisam rekao da partija nema pravo (ibid.: 268). Jugoslavija Kod tvrdnje da je u obje Jugoslavije vladao jezini unita rizam ne spominje se osnovno: jezini unitarizam bi bio da su u Hrvatskoj mediji bili na ekavici, da su kolski udbenici bili na ekavici, da su gramatike, rjenici, pra vopisi koji su izlazili u Hrvatskoj bili na ekavici, da su knjievna djela u Hrvatskoj izlazila na ekavici, daje ov jek na sudu ili u saveznoj skuptini morao govoriti na ekavici. Meutim, nita od toga nije sluaj. itavo 20.

Nacija, identitet, kultura, povijest 287

stoljee varijante su nesmetano supostojale jedna pored druge, dva glavna centra kodifikacije Zagreb i Beograd kodificirala su svoje varijante, njihova kodifikacijska dje la su izlazila pisana na nacionalnim varijantama. Sve to znai da je posve neutemeljeno govoriti o jezinom unita rizmu. Danas se u kroatistikim knjigama koje spominju razdoblje od 1918. do 1941. redovito pojavljuje tvrdnja da je prva Jugoslavija sprovodila jezini unitarizam. No, ako itatelj potrai konkretne dokaze za takvu tvrdnju, onda dobiva drukiju sliku. Tako podaci koje Samardija (2006: 67-72) navodi o vremenu od 1918. do 1941. poka zuju da ondanja jezina politika iz Beograda nije bila u znaku nametanja i zabranjivanja (usp. i Kordi 2007: 240-241). Tome se mogu dodati i podaci da je sredinom 30-ih godina osnovan u Hrvatskoj asopis Hrvatski je zik, istovremeno je u Hrvatskoj osnovano i drutvo Hr vatski jezik, izlazila je Hrvatska itanka za 4. razred, 8. izdanje 1924., Hrvatska itanka za 3. razred gimnazije, 19. izdanje 1924./1925., Hrvatska itanka za 1. razred gimnazije, 14. izdanje 1927. Na teritoriju ondanje Hr vatske stanovnitvo je govorilo hrvatsku varijantu, knji ge su izlazile na hrvatskoj varijanti, djela ondanjih jezi koslovaca bila su pisana na hrvatskoj varijanti. Stjepan Babi (2004: 27) tvrdi da su ondanji jezikoslovci ak i u svojoj normativnosti bili nezavisni kad kae da itavo vrijeme od 19. stoljea s normativnoga gledita ostaje samostalan nain normiranja hrvatskoga jezika za Hr vate. to se tie druge Jugoslavije, ona je kod kroatista ne zaobilazna tema, ali svodi se na ponavljanje da je to raz doblje, od 1945. do 1991., bilo doba jezinog unitarizma. Konstantno se preuuju injenice, a jedino one bi pru ile objektivan uvid u jezinu politiku druge Jugoslavije i, tovie, pokazale je u sasvim drugom svjetlu. Druga Jugoslavija je bila viejezina drava a u tu kategoriju spadaju skoro sve drave u svijetu (Blum

288

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

2002: 6). Brojani odnos jezika u Jugoslaviji izgledao je ovako: srpskohrvatski je bio materinski jezik 73% sta novnitva, slovenski 8%, albanski 8%, makedonski 6%, maarski 2%, romski 0,6%, a ispod 0,5% su bili turski, slovaki, rumunjski, bugarski, rusinski, talijanski, eki, ukrajinski (ibid.: 33). Iako je ak 73% stanovnitva govorilo jednim jezi kom, na razini federacije nije jedan jedini jezik bio pro pisan kao slubeni (ibid.: 41-42). Odluka o slubenim jezicima bila je preputena ustavima republika i auto nomnih pokrajina (Gak 1989: 122; Blum 2002: 47-48; Grschel2003:160-161). Tako je jezina politika bila po druje na kojem se federalizam u Jugoslaviji izrazito ja sno manifestirao (Blum 2002: 59). Svaka repubhka i au tonomna pokrajina imala je ovisno o sastavu stanov nitva nekoliko slubenih jezika, npr. autonomna pokra jina Vojvodina imala je pet slubenih jezika (srpskohrvatski, maarski, slovaki, rumunjski i rusinski), a Kosovo etiri (albanski, srpskohrvatski, turski i romski) (Gak 1989: 122; Blum 2002: 65). Hrvatski jezikoslovci, dananji lanovi HAZU, bili su svjesni demokratinosti jugoslavenske jezine politike, npr. Kovaec (1988: 57) konstatira: za Jugoslaviju je karakteristino da nema jednoga dravnog i nadnacio nalnog jezika, koji bi vaio na cijelom teritoriju, a da osim osnovnih nacija (juni Slaveni osim Bugara) i svaka druga etnika i jezina skupina, koja to eli, ima puno pravo i slobodu na upotrebu jezika u gotovo svim sfera ma javnoga ivota (ali ne npr. za slubeni saobraaj u JNA), tj. da na svom jeziku, ili na varijanti svoga jezika, organizira sve stupnjeve kola, izdaje novine, asopise i knjige, da se svojim jezikom slui u lokalnoj administra ciji itd. Iako u novije doba i u drugim zemljama, barem naelno, zapaamo sline razvojne tendencije, do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezine politike ni u pogledu pravnih normi ni u pogledu prak se.

Nacija, identitet, kultura, povijest

289

Mediji i kolstvo u Jugoslaviji bili su u jezinom po gledu izrazito demokratski: novine, radio i televizija ko ristili su 16 jezika (Blum 2002: 81), nastava u kolama odvijala se na 14 jezika, na fakultetima na 9 (Gak 1989: 123; Blum 2002: 73-79). Zakonske odredbe o jeziku bile su u Jugoslaviji sasvim demokratske: svaki graanin moe koristiti svoj jezik, neovisno o njegovom brojanom znaaju, u administraciji, na sudu, na sastancima. Orga nizacije i udruenja mogu se obratiti federalnoj instanci na bilo kojem od slubenih jezika dotine republike i do bivaju odgovor na tom istom jeziku (Gak 1989: 122). Spisi federalnog zakonodavstva publicirani su na tri va rijante srpskohrvatskoga, na slovenskom, makedon skom, albanskom i maarskom (ibid.: 123). U saveznoj skuptini su ti jezici bih dozvoljeni u usmenom i pisanom obliku, stajalo je na raspolaganju prevoenje. Meu dravni ugovori mogli su se sklapati na srpskohrvatskom, slovenskom ili makedonskom, a nakon toga su pravljene kopije na sva tri jezika. Sve to pokazuje da u bivoj Jugoslaviji komunistika vlada je pokuavala iz bjei jezinu hegemoniju (Greenberg 2001: 23) i zakon skim odredbama ublaiti ono to bi moglo izazvati kon flikte (Blum 2002: 55). U Jugoslaviji je mnogo toga uinjeno i investirano kako bi se zadrala raznovrsnost jezika govorenih u njoj: izgradnja viejezinog kolskog sistema, publikacije svih vrsta, televizijski i radioprogrami, istraivanja itd. (ibid.: 169). Toliko se vodilo rauna o svim narodima da druga Jugoslavija zasluuje neogranieno priznanje to se tie aspekata prava naroda (iz Sundhaussen 1997: 89). Pazilo se da nijedna nacija ne bude zakinuta: po da vanju prava razliitim nacijama Jugoslavija je bila jedina zemlja na svijetu koja je dosegla najvei mogui stupanj (Mappes-Niediek 2005: 18). tovie, savrenije se rav nopravnost nacija ne bi mogla ostvariti. Briljivo se pazi lo na etniki paritet ne samo u politikom vodstvu dr ave i partije, nego i u opinama, kao u Prnjavoru, u

290

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

upravi, uredima i policiji, u dravnim i 'drutvenim' po duzeima, ak i u onim malobrojnim podrunicama in ternacionalnih koncerna: tako je ak i folksvagen u Vogou kod Sarajeva imao precizan etniki kataster svojih radnika. Iznad svega je stajao nadmoni klju, etniki klju, koji je sve odnose zapovjedniki ureivao. Drutve no bogatstvo, kojeg u Bosni nikad nije bilo ba previe, pravedno je dijeljeno izmeu nacija. [...] Sto se tie et nike ravnopravnosti, Bosna je ve bila dosegla zavrni rajski stadij; bila je ideal kojem su teile druge vienacio nalne drave (ibid.: 64). Ni manjine nisu bile zapostavljene: Na internacio nalnim kongresima o pravima manjina izazivala je Jugo slavija kod svih sudionika redovito veliku zavist zbog svojih uzoritih odredbi (ibid.); i u Jugoslaviji i u Indiji su pogotovo manjine s vremenom dobile na skoro svim tim podrujima vrlo velika prava. Jugoslavensko i indij sko ureivanje tih prava smatralo se i smatra se uzori tim (Blum 2002: 41). Jezina politika bive Jugoslavije prema jezinima manjinama uzima se u usporedbi s dru gim evropskim dravama i danas za uzor (Grschel 2009: 72). Naruava li tu besprijekornu sliku jedan od rijetkih podataka koji kroatisti redovito navode, a to je daje jezik vojske bio srpskohrvatski, i to u srpskoj varijanti? Ino zemni autori koji jezinu politiku Jugoslavije ocjenjuju kao uzoritu znaju taj podatak, npr. Blum (2002: 68) na pominje da i na jezinopolitikom planu izdvajala se vojska iz okvira naglaeno liberalnih zakonskih odredbi o jeziku jer u vojsci je jezik komandiranja i poduke bio srpskohrvatski, s tim da je kulturno i politiko obrazo vanje moglo biti na materinskom jeziku vojnika (Gak 1989: 123). Za razliku od hrvatskih jezikoslovaca, ino zemni autori su kod te teme svjesni kako treba imati u vidu da je zbog vie razloga pitanje jezika u vojsci iznim no problematino. Kao prvo, shvatljiva je tendencija ka ujednaenom naredbodavnom jeziku, koji treba omo-

Nacija, identitet, kultura, povijest 291

guiti brzo i glatko funkcioniranje vojske (Blum 2002: 69). Zbog brzine i glatkoe funkcioniranja npr. i u indij skoj vojsci, kao u Jugoslaviji, vlada jedan naredbodavni jezik (ibid.: 70). I u Indiji je za naredbodavni jezik uzet onaj koji je meu stanovnitvom najproireniji (ibid.): izbor je pao na hindsko-urdski u jednostavnoj varijanti koja se govori na itavom sjeveru Indije i na dijelovima juga; u vezi s tim se dosad nisu pojavili gotovo nikakvi problemi, pitanje jezika u vojsci je neideoloki i prak tino ureeno u Indiji, oito je u vojsci funkcioniranje vanije od ideologije. (Kao to je u meunarodnom avionskom prometu funkcioniranje najvanije, pa se ko risti samo jedan jezik, engleski.) Zato podatak o naredbo davnom jeziku vojske ne spreava izvoenje zakljuka o uzorito liberalnoj jezinoj politici. U Jugoslaviji srpskohrvatski jezik je bio oblik me kane standardizacije (soft standardisation) (iz Busch/ Kelly-Holmes 2004: 51, 54) jer se nisu zabranjivale i iskljuivale, nego su se doputale razliite varijante. Zbog razliitih varijanata itd. mislim da je to [=soft standardisation] njegov najbolji opis (ibid.: 51). Ne sa mo u privatnom ivotu, nego i u javnom, ukljuujui i re publike i savezne organe uprave, ovjek je mogao slo bodno koristiti hrvatsku varijantu ili crnogorsku ili ne ku drugu. Polazei od takve jezine politike i usporeujui je s dananjom jezinom politikom u Hrvatskoj ili u BiH, koja je sva u znaku zabranjivanja i iskljuivanja varijaci ja, namee se primjedba o dananjoj: Dozvoliti veliku varijabilnost je hrabro, ali ipak se pitam zar ne bismo mogli poeti razmiljati na taj nain i imati standard koji je fleksibilniji, koji doputa veu varijabilnost (ibid.: 54). S obzirom da je srpskohrvatski standard 150 godina doputao veliku varijabilnost, znai da je hrabrost bila obiljeje njegove standardizacije. Da nije dozvoljavao va rijabilnost, ne bi itavo vrijeme postojala i ekavska i ije kavska varijanta, ne bi izlazile knjige, novine, udbenici,

292

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

rjenici, gramatike i pravopisi i na jednoj i na drugoj va rijanti. To ujedno znai da standardizacija srpskohrvatskog jezika nije bila unitaristika. Nije se ni pokualo za braniti Zagrebu da izdaje novine, udbenike, gramatike, rjenike i dr. na ijekavici, niti se pokualo zabraniti Beo gradu da izdaje takve knjige na ekavici. Imajui ovo u vidu, posve je oekivano to inozemni strunjaci za ugro ene jezike istiu da se jeziku u Hrvatskoj kao i jeziku u Bosni za vrijeme Titove Jugoslavije ne moe pripisati status ugroenih jezika (Bobaljik/Pensalfini 1996: 2, 5, 16). Svi podaci pokazuju da naknadno stiliziranje hr vatskoga u jezik-muenik za vrijeme SFRJ [...] je neum jesno (Grschel 2009: 45). U bivoj Jugoslaviji nije postojala dravna kontrola jezika, nije postojalo nekakvo dravno tijelo za jezik ili vijee za jezik. Nasuprot tome, od poetka 1990-ih godi na u Hrvatskoj stalno postoje dravna tijela za jezik: osnovan je Dravni ured za jezik, Ministarstvo znanosti osnovalo je Vijee za hrvatski jezik, pa Vijee za normu hrvatskoga jezika, a osnovana su u Ministarstvu i brojna jezina povjerenstva. To pokazuje da u Hrvatskoj od poetka 90-ih do danas vlada rigorozan odnos prema je ziku i pravopisu, dok u Jugoslaviji nije bilo tako. Od 90-ih godina tolerantna jezina unija socijalistike Ju goslavije je brzo zamijenjena netolerancijom prema je zinoj raznovrsnosti i inzistiranjem na etnikoj podjeli jezika (Greenberg 2001: 23). Kao to je jezina politika prije 90-ih naspram dananje bila demokratska na planu varijanata, tako je bilo i na planu viejezinosti: u bivoj Jugoslaviji 80-ih godina [...] su postojali kolski udbenici na romskom, i biva Jugoslavija je bila jedna od prvih drava, ako ne i prva, gdje je tako neto postojalo. S gledita viejezino sti, to je za mene u ono doba bio svijetli primjer, uspo reeno s drugim dravama (iz Busch/Kelly-Holmes 2004: 59).

Nacija, identitet, kultura, povijest

293

I na planu zakonskih odredbi o jeziku i na planu prakse Jugoslavija je, dakle, bila uzor. U emu je onda bio problem? Problem je bio u tome to zakoni ne mogu napraviti male jezike velikima niti velike malima. Ne mogu ni promijeniti razliku u prestiu izmeu njih. Tako da se u vezi s odnosima izmeu jezika uvijek moe nai razloga za nezadovoljstvo, odnosno moe se napra viti nezadovoljstvo i iskoristiti za ostvarivanje politikih ciljeva, npr. separatizma. ak i kad se ne radi o raz liitim jezicima moe tema jezik posluiti kao izgovor za isti cilj. Pritom uope nije bitno koliko su velike ili koliko su male jezine razlike, nego je presudno da li e ih poli tiari i mediji predoavati kao vane i kao nepravedno tretirane. U kojoj mjeri su zakoni o jeziku demokratski i pravedni, takoer je nebitno jer presudno je u kojoj mjeri e politiari i mediji sugerirati da su zakoni takvi. Sve to dobro je vidljivo na primjeru Jugoslavije. U njoj je kulturoloki diskurs doao na mjesto za branjenog politikog diskursa: kultura kao zamjenska politika (Sundhaussen 2001: 8). S obzirom da se nije moglo otvoreno govoriti o politikim separatistikim ci ljevima, traila su se druga tematska podruja kroz koja bi se posredno dolo na politike ciljeve: Politiko neza dovoljstvo artikuliralo se uvijek u filolokim zahtjevima, i zakljuci filologa znaili su istovremeno politike odlu ke. [...] Budui da nije bilo slobode miljenja i razvijene javnosti, odvijali su se esto kao nadomjestak filoloki (i drugi 'znanstveni') sukobi (Blum 2002:136). Pravljenje politike filolozi su preuzeli u svoje ruke: Zaista, te dvije razine politika i filoloka u Jugoslaviji gotovo da se nisu odvajale jedna od druge (ibid.). Npr. 1951. godine osnovano Hrvatsko filoloko drutvo izdaje od 1952. asopis Jezik, u kojem su sljedeih godina voene naj vanije debate oko odnosa varijanti i davane politike iz jave (ibid.: 136-137). U emocionalno voenoj svai oko jezika (s kojom obini graani nisu imali nita) artikuli rali su se lomovi i deficiti u nacionalnoj konstrukciji

294

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

identiteta (Sundhaussen 2001: 8). 60-ih i 70-ih godina asopisi 'Matice hrvatske' postali su razglasivai javno sti, koja je postajala sve vie zahvaena emocijama, tako da je 'Matica hrvatska' mutirala u 'kvazi-politiku stranku' (ibid.). Stoga, pria je za malu djecu da su (sami od sebe) osvijeteni hrvatski intelektualci iznjedri li Deklaraciju o poloaju hrvatskoga jezika: sve se odvija lo u suradnji s nekima od najviih hrvatskih politikih rukovodilaca (Kovaec 2005: 520). Filoloke aktivnosti u slubi politikih ciljeva oito vale su se i u pokuajima razgraniavanja jezika, premda unutar srpskohrvatskog, kao i unutar hindskog-urdskog, razgraniavanja nisu ni u kojem sluaju jasna i nedvojbena. to je jo urdski, a to ve hindski, to je jo hrvatski, a to ve srpski (i obrnuto), esto nije mogue odluiti (ni od strane izvornih govornika). Hindski-urdski i srpskohrvatski baziraju se u svojim dananjim stan dardnim oblicima na jednoj dijalektalnoj grupi (Blum 2002: 125). I jedan i drugi je policentrian standardni jezik (hindski-urdski, srpskohrvatski) (ibid.: 8). Presti Zakonska ravnopravnost ne moe ukinuti nejednakost po broju govornika i po prestiu koja postoji izmeu jezi ka. Budui da je u Jugoslaviji srpskohrvatski bio mate rinski jezik 73% stanovnitva, funkcionirao je u praksi kao lingua franca, dakle kao jezik na kojem se odvijala komunikacija izmeu govornika razliitih jezika, npr. makedonskog i srpskohrvatskog, ili slovenskog i alban skog itd. U tom smislu bio je dominantan jezik, ali drukije nije ni mogue kada unutar jedne politike cjeli ne velika veina stanovnika govori jedan jezik: na isti nain je engleski dominantan jezik u SAD iako se tamo govori i mnogo drugih jezika, talijanski je dominantan u Italiji iako i tamo ima drugih jezika, panjolski je domi nantan u panjolskoj premda tamo ivi i znatan broj go-

Nacija, identitet, kultura, povijest

295

vornika drugih jezika itd. tovie, najvei broj drava u svijetu ima jezinu situaciju poput one u Jugoslaviji da postoji veinski jezik, koji je materinski kod oko 75% sta novnitva (Payer 2000). Da ravnopravnost ne moe dokinuti razlike meu je zicima, preuuju danas hrvatski jezikoslovci. Zanimlji vo je da su ranije bih svjesni toga, npr. Kovaec (1988: 61) je pisao: unato njihovoj naelnoj ravnopravnosti, meu jezicima jugoslavenskih narodnosti i etnikih sku pina postoje mnogobrojne razlike uvjetovane nizom dru tvenih, privrednih, povijesnih, pa u krajnjoj liniji i poli tikih okolnosti o kojima ustavne norme ne mogu voditi rauna. Ti se idiomi razlikuju meu sobom po broju go vornika i po kompaktnosti zajednica i teritorija, [...] po prestiu to ga pojedine skupine uivaju kod drugih, kao i prestiu koji priznaju drugima. Zato to je bio najvei i najprestiniji jezik u Jugosla viji, srpskohrvatski je uila veina govornika drugih jezi ka u Jugoslaviji. Nasuprot tome, manji jezici se skoro uope nisu uili kao strani jezici. U svojoj studiji o Jugo slaviji i Indiji Blum (2002: 76) to komentira ovako: U Jugoslaviji se kao i u Indiji moe uoiti (shvatljiva) ten dencija i elja govornika razliitih jezika da ue one jezi ke koji su korisni i prestini. To znai da su u Jugoslaviji govornici srpskohrvatskog uili engleski, njemaki ili ru ski, a gotovo nimalo druge jezike Jugoslavije. To je bio jedan od razloga zato su 1965. slovenski komunisti jav no istupili za jaanje slovenskog jezika i protiv dominan tnog utjecaja srpskohrvatskog jezika (ibid.: 103-104). Od onda diskusija o odnosima izmeu jezika nije vie prestala. Razlike po broju govornika i prestiu postojale su ne samo izmeu srpskohrvatskog i drugih jezika Jugoslavi je, nego i unutar samog srpskohrvatskog jezika jer je nji me govorilo nekoliko nacija i postojale su prepoznatljive, nacionalno uvjetovane jezine varijante. To je tipino za policentrine jezik, a srpskohrvatski je bio jedan od njih

296

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

(detaljnije o policentrinim jezicima v. u poglavljima De finicija policentrinog jezika i Razlike izmeu varijanata policentrinog jezika). Sve varijante policentrinog jezi ka su naelno ravnopravne (Ammon 1995: 496), ali po broju govornika i po prestiu nisu jednake, a po tome ih ni zakon ne moe napraviti jednakima. Ni razliiti na cionalni centri njemakog jezika nisu u svakom pogledu jednaki [...]: Njemaka ima oko 10 puta vie stanovnika od Austrije i 19 puta vie od onog dijela vicarske koji go vori njemaki, a bruto domai proizvod Njemake je 1991. bio 9,6 puta vei od austrijskog i 10,6 puta vei od onog dijela vicarske u kojem se govori njemaki (ibid.: 484). Posljedica toga je vea prestinost njemake vari jante od austrijske ili vicarske, to se oituje i u tome da mnogo vie rijei iz njemake varijante ulazi u austrijsku ili vicarsku, nego obrnuto (ibid.: 494-495). Za takvu asi metriju nisu krivi njemaki filolozi ili nekakva unitari stika jezina politika od strane Njemake: ta asimetri ja nije bila planirana od strane dananje Njemake niti najveim dijelom eljena. [...] Ni u prijanje doba nije Njemaka nastojala ciljanom jezinom politikom postii tu asimetriju [...]. Asimetrija je posljedica nejednake ve liine i ekonomske snage tih triju centara (ibid.: 496). Ovo to je pokazano na primjeru varijanata nje makog jezika vrijedi i za varijante drugih policentrinih jezika: Jezine asimetrije ili asimetrije vezane za jezik izmeu ekonomski jaih i slabijih centara policentrinog jezika postoje vjerojatno u svim ili u veini primjera tak vog jezinog tipa (ibid.: 497). tovie, ta pojava nije ograniena na varijante, nego potpuno iste razlike u prestinosti vladaju i meu jezicima: premda su jezici na elno ravnopravni, ipak je uvijek neki prestiniji i vie se ui u svijetu, npr. engleski, a drugi manje, npr. maar ski. Neosporna je injenica da jezici (po svom prestiu, lakoi uenja itd.) nisu jednaki i da se ni pomou zakona ne mogu uiniti jednakima. [...] Potpuna jednakost u sta-

Nacija, identitet, kultura, povijest

297

tusu, funkciji i prestiu je nerealan, neostvariv cilj (Blum 2002: 170). Hrvatska i srpska varijanta bile su u Jugoslaviji rav nopravne. Ali nisu bile jednake: srpska varijanta imala je dvostruko vie govornika (Grschel 2009: 38), usto se na podruju gdje se ona govorila nalazio i glavni grad zajed nike drave, a poznato je da status glavnog grada dopri nosi prestinosti varijante koja se u njemu govori. To dvoje uinilo je srpsku varijantu prestinijom. Asimetri ja, dakle, nije nastala nekakvom jezinom politikom. Na protiv, jugoslavenska jezina politika omoguila je da se u Hrvatskoj svuda koristi hrvatska varijanta. Usprkos tome poeli su se hrvatski filolozi Deklara cijom 1967. godine ubrzo nakon spomenutih protesta slovenskih komunista 1965. aliti na dominantnost srpske varijante naspram hrvatske. Ni ta diskusija nije od onda vie prestala. Inae, koliko se meu srpskim filo lozima nailazilo na podravanje hrvatskih filologa vidi se iz podatka da su odmah nakon hrvatske Deklaracije 1967. na godinjoj skuptini Drutva knjievnika Srbije etrdeset i dva srpska pisca, od kojih su neki bili i lanovi Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, potpisala Predlog za razmiljanje u kojem su podrali tekst Dekla racije (Neak Lk 1997: 253-254). Na hrvatsku 'Dekla raciju' uslijedio je kao odgovor 'Predlog za razmiljanje' srpskih pisaca, u kojem su poduprta stajalita Hrvata (Behschnitt 1980: 9). Po uzoru na hrvatske intelektualce iskazali su i cr nogorski intelektualci nezadovoljstvo zbog statusa crno gorske varijante. Mediji su od toga napravili veliku te mu, a tako je ostalo do danas: i danas hrvatski, crnogor ski i slovenski mediji uzgajaju sliku o nepravednoj je zinoj politici za vrijeme bive Jugoslavije. Ta slika u me dijima je vanija od injenice da su jugoslavenske zakon ske odredbe o jezicima bile demokratske i osiguravale ravnopravnost jezika i varijanata.

298

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Kad bi u javnost vie prodrla injenica da jezici (po svom prestiu, mogunosti uenja itd.) nisu jednaki i da ih ni zakon ne moe napraviti jednakima (Blum 2002: 170), onda bi tema jezika po svoj prilici bila manje po dlona politiziranju. Analizirajui jezinu situaciju u Ju goslaviji Grschel (2009: 40-41) za usporedbu podsjea da u Indijskoj Uniji govornici urdske varijante nisu po stavljali zahtjeve za paritetom svoje varijante hindustanskog u slubenoj upotrebi, premda su itekako mogli uoavati dominantnost druge varijante koja se od njiho ve razlikuje i jezino i po upotrebi drugog pisma. Ta koer napominje (ibid.: 41) da i govornici austrijskog njemakog ili vicarskog njemakog ve odavno ive sa svijeu da njihove varijante nisu dominantne ni po bro ju govornika ni po proirenosti i da se one ne poduavaju u inozemstvu. Stoga kad se pogleda kako druge drave postupaju s jezinim varijantama, moramo argumente koje je hr vatska strana navela kao opravdanje za raskid Novosad skog dogovora gledati kao lingvistiki neuvjerljive, a zahtjeve za apsolutno paritetskom zastupljenou hrvat skoga u svim saveznim dravnim institucijama kao naj veim dijelom pretjerane (ibid.: 44). Naime, za razliku od kroatistikih tvrdnji, dominacija srpske varijante u Beogradu i u inozemnim predstavnitvima ne moe se okarakterizirati kao ugroavanje hrvatske varijante: Konkretno gledano stvarno je teko npr. u uputama ambasadi u Mexico City ili u izvjetajima predstavnitva JAT-a iz New Delhija na srpsko-irilikoj varijanti vid jeti nekakvo 'ugroavanje' hrvatskoga (ibid.: 42). Jer dok god se u samoj Hrvatskoj mogla slobodno koristiti hrvatska varijanta u medijima, kolama, na sudu itd., a tako je stalno bilo dotle ona nije bila ugroena (ibid.). Grschel (2009: 39-40) osvjetljava jo jednu injeni cu, a to je da demokracija uvijek implicira povlastice za veinu i ograniene mogunosti za manjinu. [...] Tako da

Nacija, identitet, kultura, povijest

299

je ba posljedica demokratskog principa to izmeu jezi ka sa znatno razliitim brojem govornika formalna rav nopravnost nigdje ne rezultira stvarnom jednakou u svim jezinim domenama. Da jezici nisu jednaki i da zakon tu nita ne moe iz mijeniti, vidi se i na primjeru Evropske unije. Zakonski je maksimalno demokratska: prihvaa slubene jezike svih lanica, te svima osigurava simultano prevoenje i sve dokumente prevodi na sve jezike. Ali premda se svi dokumenti EU objavljuju na trenutno 23 slubena jezi ka, broj radnih jezika u EU ogranien je na 3 (engleski, francuski, njemaki), sa sve jaom tendencijom da se kao radni jezik koristi samo engleski (Blum 2002: 56). Engleski je toliko prestian da su ljudi spremni plaati iz vlastitog depa kako bi nauili engleski, a da ih se mora podmititi kako bi nauili francuski ili njemaki (Laitin 1997: 288). Kao u odnosu engleskog naspram drugih jezika u EU, tako i kod varijanata presti neke varijante utjee da govornici drugih varijanata preuzi maju iz nje vie rijei ili da se u inozemstvu vie ui ba ta varijanta. Tko zna za ulogu prestia, ne moe proglasiti neloginim ili unitarnim to su Slovenci i Makedonci uili srpsku varijantu (a usto je materinski jezik Slove naca i Makedonaca ekavski, pa je to bio glavni razlog zato su bili ekavci i kada su govorili srpskohrvatskim je zikom). Prestinost jednako utjee da Slovenci, kad ue njemaki jezik, prvenstveno ue njemaku a ne austrij sku varijantu (Delo 26.2.2004., str. 9), iako im je Austrija susjedna zemlja (kao i Hrvatska). Openito kad se njemaki ui kao strani jezik, naj ee se ui njemaka varijanta, daleko manje austrijska a sasvim neznatno vicarska. To ne iznenauje jer poz nato je da kodificirajue knjige jaih centara imaju vei presti za strance koji ue taj jezik (Ammon 1995: 498). Takoer je poznato da iz jaih centara se izvozi vie jezinih oblika u ekonomski slabije centre nego obrnuto (ibid.) pa zato ne iznenauje to znatno vie rijei iz nje-

300

Snjeana Kori / Jezik i nacionalizam

make varijante ulazi u austrijsku nego obrnuto. Budui da je srpska varijanta u Jugoslaviji zbog veeg broja go vornika i zbog statusa glavnog grada bila prestinija od hrvatske, moe se oekivati da je vie rijei iz nje ulazilo u hrvatsku varijantu nego obrnuto. Kad se pogledaju i ostala svojstva varijantskih odno sa koja Ammon (1995: 498) navodi kao razliku izmeu jezino prestinijih centara naspram jezino manje pre stinih, vidi se da sva vrijede i za hrvatsko-srpsku situa ciju. Npr. u jaim centrima pokazuju i kodificirajue knjige i autoriteti za pitanja jezine norme veu jezinu toleranciju, nego u manje prestinim jezinim centri ma. To je vidljivo i na hrvatsko-srpskoj usporedbi: hr vatski autoriteti su izrazito netolerantni prema Hrvati ma okrivljujui ih da ne znaju jezik, zabranjuju im i pro ganjaju rijei, dok srpski autoriteti u Srbiji pokazuju to leranciju putajui stanovnike da se slobodno slue rije ima po vlastitom izboru u Srbiji je tolerancija je zinih raznovrsnosti slubena politika (Greenberg 2001: 33). Uslijed toga ne udi ni sljedee svojstvo jer ono je u izvjesnoj mjeri posljedica prethodnoga: stanovnici slabijih centara se openito smatraju manje vjetima u govoru i jezino ukoenijima, nego stanovnici jezino prestinijih centara (Ammon 1995: 498). Jasno je da su ukoeniji u govoru kad kod svake rijei strepe da li e po goditi onu nacionalno podobnu ili ne. Naredna razlika izmeu prestinije i manje prestine varijante sastoji se u tome to je bavljenje normom usmjereno u slabijim centrima na nacionalne aspekte vaee standardne vari jante, dok su prestiniji centri vie usmjereni na stilske aspekte. I ovdje se moe prepoznati hrvatsko-srpska si tuacija: u Hrvatskoj su normativno zaokupljeni nacio nalnom podobnou rijei, dok to u Srbiji nije sluaj. Ako vremenom doe do promjene u iniocima koji uzrokuju presti, onda dotad prestinija varijanta ne mora i ostati takvom: Odnosi dominacije mogu se i pro mijeniti. Ako ocrtani uzronoposljedini odnos izmeu

Nacija, identitet, kultura, povijest

301

ekonomske snage i jezine (ili kulturne) dominacije zai sta postoji, onda se jezina dominacija ak mora preokre nuti ako se ekonomska snaga centara preokrene. To se zaista moe, barem u naznakama, utvrditi na primjeru Portugala, koji je prije jezino dominirao nad Brazilom, ali se u zadnje vrijeme pokazuje obrnuti pravac domina cije. Jo oitiji primjer je Velika Britanija, ija neka danja jezina dominacija naspram SAD-a se u toku 20. stoljea neosporno preokrenula u suprotno (ibid.: 496-497). Novosadski dogovor U kroatistikim tekstovima se kao olienje jezinog uni tarizma, nametanja i neravnopravnosti redovito navodi Novosadski dogovor iz 1954. godine. Koliko je on takvim ponavljanjem pretvoren u simbol negativnosti, vidi se iz podatka da se u Hrvatskoj danas kao najgora optuba izrie da je neko rjeenje novosadsko ili da su pojedini pravopisci bliski Novome Sadu (Badurina/Pranjkovi 2009: 307). Meutim, ve i nain kako je Novosadski dogovor bio organiziran pokazuje da se zaista radilo o dogovoru jer u njemu su neposredno sudjelovali, sastavili ga i potpisali intelektualci iz Srbije, BiH i Hrvatske. S hrvatske strane to su bih vodei kroatisti onoga vremena: Josip Hamm, Ljudevit Jonke, Mate Hraste, a s njima su bili i knjiev nici Mirko Boi, Marin Franievi, Jure Katelan (v. PHKJ 1960: 6-10). Zakljuke Novosadskog dogovora koje su oni sastavili naknadno su potpisali s hrvatske strane i Josip Badali, Antun Barac, Josip Barkovi, Dobria Cesari, Ivan Donevi, Petar Guberina, Joa Horvat, Stjepan Ivi, Vojin Jeli, Slavko Jei, Vjekoslav Kaleb, Slavko Kolar, Mihovil Kombol, Marko Kostreni, Gustav Krklec, Miroslav Krlea, Ranko Marinkovi, Marijan Matkovi, Mijo Mirkovi, Stjepan Musulin,

302

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Vlatko Pavleti, Novak Simi, Petar egedin i drugi (ibid.). Kao to formalna organizacija Novosadskog dogovo ra ne izgleda kao unitarizam, nametanje i neravnoprav nost, tako je i s njegovim sadrajem. Naime, Novosadski dogovor sastoji se od deset zakljuaka, a u nekoliko njih se ak eksplicitno inzistira na ravnopravnosti, npr. Oba pisma, latinica i irilica, ravnopravna su, Oba izgovo ra, ekavski i ijekavski, takoer su u svemu ravnopravna (ibid.). Nadalje, tu su zakljuci: U nazivu jezika nuno je uvijek u slubenoj upotrebi istai oba njegova sastavna dijela; Treba sprijeiti tetnu pojavu samovoljnog 'pre voenja' tekstova i potovati originalne tekstove pisaca (ibid.). Dogovor sadri i zakljuak da e Matica srpska i Matica hrvatska zajedno napraviti priruni rjenik su vremenog srpskohrvatskog jezika, zatim sadri zaklju ak o izradi zajednike terminologije i zajednikog pra vopisa koji izradit e sporazumno komisija srpskih i hrvatskih strunjaka. Prije konanog prihvaanja nacrt e biti podnijet na diskusiju drutvima knjievnika, no vinara, prosvjetnih i drugih javnih radnika (ibid.). Unutar dogovora je i zakljuak da Komisije za izradu pravopisa i terminologije odredit e naa tri sveuilita (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dvije akademije (u Za grebu i Beogradu), i Matica srpska u Novom Sadu i Mati ca hrvatska u Zagrebu (ibid.). S obzirom na sve ovo ne iznenauje to kroatisti koji danas zastupaju tezu da je Novosadski dogovor znaio unitarizam, nametanje i neravnopravnost zapadaju u kontradikcije. ak i u publikacijama najglasnijih meu njima itatelj nalazi podatke koji pobijaju tezu daje No vosadski dogovor donio jezinu neslobodu. Tako Babi (2004: 42) konstatira da je u 19. i 20. st. vladala sloboda normiranja sve do Novosadskog dogovo ra 1954. godine: potrebno je da hrvatski lingvisti nor miraju onako slobodno kao to su to mogli od ilirskih dana do Novosadskog dogovora. Premda je kao poetak

Nacija, identitet, kultura, povijest

303

neslobode naveo Novosadski dogovor, porie postojanje neslobode nakon Novosadskog dogovora jer i za razdob lje do 1967., dakle do same Deklaracije, konstatira je zinu slobodu i ravnopravnost varijanata: Praksa i da lje ide normalnim putem: tekstovi se piu ili u srpskoj ili u hrvatskoj varijanti i ako treba prilagouju se za drugu sredinu ili se, bez obzira koji je tekst prvi, oba smatraju autentinima, npr. tekstovi u Slubenom listu SFRJ koji i dalje ima dva izdanja za srpsko-hrvatsko jezino po druje. Tako je u dva paralelna izdanja izaao i Ustav SFRJ (ibid.: 34). Navodi da su i najvii organi vlasti prakticirali je zinu ravnopravnost: Kao pozitivan primjer mogu is tai najvie predstavniko tijelo, Saveznu skuptinu. U njoj se ravnopravnost jezika potpuno potuje. Ona sebi ne moe dopustiti ni praktino naruavanje ravnoprav nosti. Kako je nakon Novosadskog dogovora smatrala da u svoje poslovanje treba uvesti oba naziva, srpskohrvat ski i hrvatskosrpski, ona ih je i uvela, ali oni u Saveznoj skuptini nipoto nisu istoznanice. Iza tih dvaju naziva stoje dva sadraja. Postoje dvije komisije: hrvatskosrpska i srpskohrvatska. Prva redigira tekstove u hrvatskoj varijanti, a druga u srpskoj (ibid.: 35). O itavom razdoblju nakon Novosadskog dogovora Babi (2004: 85) pie da je u SFRJ hrvatska varijanta bila ravnopravna sa srpskom i navodi dokaze da je to stvarno priznato: a) izdavanjem ustavnog teksta na eti ri jezika, b) izdavanjem Slubenog lista SFRJ na etiri je zika, c) pisanjem natpisa na novanicama na etiri jezi ka, d) izdavanjem putovnica i slinih isprava na etiri je zika. Time je hrvatska varijanta stvarno priznata i stvar no ravnopravna sa srpskom i sa slovenskim i makedon skim knjievnim jezikom. Doista, Novosadskim dogovorom je 1954. i formalno potvrena ravnopravnost hrvatske i srpske varijante (Greenberg 1996: 398,415), a sprovoenje ravnopravno sti u praksi potvruju i kodifikacijska djela, Pravopis

304

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

1960. i Rjenik 1967., koja su nastala kao rezultat Novo sadskog dogovora: izila su istovremeno u dvije ravno pravne verzije od kojih je jedna objavljena na ijekavici i latinici u Zagrebu, a druga na ekavici i irilici u Novom Sadu. U njihovoj izradi su ravnopravno sudjelovali pred stavnici razliitih varijanti, ukljuene su bile i Matica hrvatska i Matica srpska, koje su zajedno i objavile ta djela. Znajui sve to, itatelj se danas uistinu moe zapitati kako je mogue da su usprkos tim injenicama autori po put Stjepana Babica uspjeli izgraditi legendu da su No vosadski dogovor iz 1954., Pravopis dviju matica iz 1960. i Rjenik dviju matica iz 1967. znak neravnopravnosti i unitaristiki in? Uspjeli su sluei se postupcima koje Babi (2004) iznosi publicirajui ponovo svoje lanke koji su krajem 60-ih doveli do ruenja Novosadskog dogovo ra, Pravopisa i Rjenika. Najee primjenjivani postu pak vidljiv je u nizu primjera, to emo pokazati u na stavku. Prigovori Novosadskom dogovoru Budui da u Novosadskom dogovoru pie da oba pisma, latinica i irilica, ravnopravna su (iz Babi 2004: 35), Babi to citira i kae da nisu ravnopravna jer Hrvati se u slobodnom izboru ne slue irilicom, a Srbi se u pre tenoj veini ne slue latinicom. Ravnopravnosti nema ni u slubenoj upotrebi. Na televiziji se irilica samo izu zetno pojavljuje. Beogradski se studio slui latinicom (ibid.: 36). Ovom tvrdnjom se, dakle, eli pobiti ravno pravnost iz Novosadskog dogovora, ali tako da se ne na vode dokazi za neravnopravnost, nego za neto drugo: za uestalost upotrebe. Autor se pravi da ne zna to znai ravnopravnost: ravnopravnost znai da svatko ima pra vo koristiti bilo jedno bilo drugo pismo. A to je potpuno neovisno od uestalosti upotrebe. Npr. po uestalosti upotrebe se jako razlikuju ravnopravni jezici u Svicar-

Nadja, identitet, kultura, povijest 305

skoj: njemakim govori 64% stanovnitva, francuskim 19%, talijanskim 8%, retroromanskim 1%, a svejedno su to etiri ravnopravna jezika u vicarskoj. Ravnoprav nost neega nije isto to i njegova uestalost. Kod sljedee toke Novosadskog dogovora Babi ko ristiti istu tehniku. Citira iz Novosadskog dogovora oba izgovora, ekavski i ijekavski, takoer su u svemu ravno pravna, pa i kod toga kae da nisu ravnopravna poistov jeujui neutemeljeno ravnopravnost i uestalost upo trebe: tvrdi da savezne institucije preteno upotreblja vaju srpsku varijantu, a prema tome i ekavski izgovor (ibid.). Opet se pravi da ne zna kako ravnopravnost znai da svatko ima pravo koristiti bilo jednu bilo drugu varijantu. A uestalost ne moe biti jednaka ve i zbog toga to broj govornika pojedine varijante nije jednak. Sto se tie saveznih institucija, u njima su bili i predstav nici Makedonije i Slovenije, koji kad su govorili ovim, nji ma stranim jezikom koristili su ekavsku varijantu jer su i njihovi materinski jezici ekavski. Predstavnici Hrvat ske, Bosne i Crne Gore u saveznim institucijama kad su se javljali za rije nisu morali prelaziti na ekavsku vari jantu, to potvruje daje ijekavska varijanta bila ravno pravna i u saveznim institucijama. Usput reeno, i sam Babi je istakao pozitivan primjer jezine ravnopravno sti u najviem predstavnikom tijelu, Saveznoj skuptini (ibid.: 35). Kod zakljuka Novosadskog dogovora da zbog ravno pravnosti u nazivu jezika nuno je uvijek u slubenoj upotrebi istai oba njegova sastavna dijela, Babicu od jednom nije stalo do ravnopravnosti. Naime, kad se zbog Novosadskog dogovora koristi dvodijelni naziv u naslovi ma poput Drutvo nastavnika srpskohrvatskog, odnosno hrvatskosrpskog jezika, onda to smatra preravnopravnim i prigovara da je ravnopravnost time dotjerana do apsurda. Po dva puta se navodi ime svakog naroda! (ibid.: 44). Tvrdi da sloeni naziv zapravo prikriva na metanje, a nedostatak dokaza za tu tvrdnju nadomjeta

306

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

demagogijom: da nije tako, ne bi se unitaristi za nj borili tako estoko (ibid.). No tko su navodni srpski unitari sti, kako se manifestira njihov unitarizam, u emu se oituje nametanje za sve to Babicu nedostaju dokazi. Ali zato nudi dokaze koji pokazuju da je upravo on bio unitarist. Priznaje daje zagudio unitaristiki (Ba bi 2001: 256). Objavio je vlastiti program u devet toaka kako ukinuti hrvatsko-srpske jezine razlike (Babi 1964: 74) i postii jedinstven jezik. Grschel (2009: 75) zapaa da u svojim procjenama srpskohrvatskoga jezi ka Babi je u usporedbi s ranijim publikacijama postao 'od Pavla Savle'. Jo 1964. bio je uvjereni zastupnik 'uk lanjanja hrvatsko-srpskih jezinih razlika', i moemo itati kod njega o 'jezinom jedinstvu Srba i Hrvata': 'Je dinstveni je jezik idealno rjeenje' (Babi 1964, 71), i (ibid., 72): 'lingvisti [...] su duni [...] da utjeu da se tenja k jedinstvu to prije ostvari'. I sam Babi (2004: 56) priznaje da je s tenjom k jedinstvu nastavio i u drugom tekstu, gdje sam to dopunio lankom Zvunik, glasnogovornik i varijante u kojem sam istim postup kom nastojao da uklonim jo jednu hrvatsko-srpsku jezinu razliku. O tim svojim lancima kae da su nor malan put u zblienju naih varijanata na znanstvenoj i naelnoj osnovi i toga u se puta i ubudue drati (ibid.). Toliko je prednjaio u unitarizmu da mu je ak naj prominentniji srpski lingvist P. Ivi to zamjerao pod sjeajui povodom Babievog kasnijeg forsiranja nacio nalistikog pristupa jeziku: On je i pre etvrt stolea bio na elu kolone najodlunijih, dodue one koja je hrlila u suprotnom smeru. U Jeziku XI, 1964. godine, objavio je lanak Uklanjanje hrvatsko-srpskih jezinih razlika. Tu je on u borbi za zbliavanje otiao dalje nego ijedan drugi autor, predlaui u devet taaka i konkretnu metodolo giju rada na 'uklanjanju' razlika meu varijantama (iz Babi 2001: 253). Isto su Babicu u svojim lancima za mjerile i kolege s katedre V. Ani, M. Samardija, I.

Nacija, identitet, kultura, povijest 307

Pranjkovi i J. Sili (ibid.: 255, 301). Objavljujui ponovo svoj programatski lanak iz 1964. Babi (2001: 257-265) istie kako u publikacijama srpskih autora nema ni jed noga jedinoga lania u kojem bi bilo tko sa srpske stra ne pohvalio taj lanak [...] osnovni je dakle dokaz da taj lanak nije bio unitaristiki, taj to ga Srbi nisu prihvati li (ibid.: 266). Meutim, zar neprihvaanje od strane Srba ne bi moglo biti dokaz da Srbi nisu bili unitaristi, za razliku od autora tog lanka? Par pozitivnih reakcija na lanak iz 1964. moe se nai, ali one potjeu od hrvatskih lingvista slinih Babicu od Radoslava Katiia i Dalibora Brozovia (v. Jezik 13, 1965, 22, 39); jedan od njih se pozitivno izjanjava o tom lanku i 90-ih godina (Jezik 44, 1996, 50). Grschel (2009: 371) uoava da, uz R. Katiia i D. Brozovia, specijalno upeatljiv primjer prilagoavanja koncepcijama jezika dominantnim pod razliitim politikim sistemima prua vodea figura postjugoslavenskog hrvatskog jezinog separatizma: Stjepan Babi. Naime, nakon raspada Jugoslavije Babi se pretvorio u fanatinog zagovornika maksimalnog di ferenciranja hrvatskoga i srpskoga. Njegov sluaj eg zemplarno pokazuje kako su u Hrvatskoj zadnjih deset ljea esto nastupale iste osobe kao normatori jezika je danput s unitaristikim pozicijama, a drugi puta sa secesionistikim (ibid.: 75). Vratimo li se na temu dvodijelnog naziva u Novosad skom dogovoru, vidimo da Babi (2004:44-45) preuuje bitne stvari. Kae nisam ni protiv toga da se zbog kojih razloga upotrijebi i naziv s oba narodna imena, ali sam protiv toga da se on silom namee. No, dvodijelni naziv se ne namee narodu jer u Novosadskom dogovoru pie da je to naziv za slubenu upotrebu, i to zbog ravno pravnosti naroda i varijanti. Na to podsjea i Ljudevit Jonke branei zakljuke Novosadskog dogovora (1968/ 69: 18): U tim zakljucima se konstatira da su oba izgo vora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i irilica) u svemu ravnopravna te da je u slubenoj upotrebi nu-

308

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

no u nazivu jezika uvijek istai oba njegova sastavna di jela (srpskohrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski), ali u neslubenoj upotrebi doputeni su i nazivi hrvatski, srpski. O slubenoj upotrebi naziva jezika Grschel (2003: 19) usporeujui ustave jugoslavenskih republika iz 1947. s onima iz 1963. uoava daje Srbija imala 1947. jednodijelni naziv srpski jezik te daje ba ona nakon No vosadskog dogovora prela na dvodijelni naziv u ustavu iz 1963., dok je Hrvatska dvodijelni imala ve u svom ustavu iz 1947. Grschel istie daje time od strane Srba i nominalno uklonjen serbocentrizam kod standardnog jezika koji im je zajedniki s Hrvatima, kako je to zahtije vao Novosadski dogovor iz 1954., prema kojem u slube noj upotrebi imena jezika uvijek treba u glotonimskom spoju navesti komponente srpski i hrvatski. Prigovori Rjeniku zasnovanom na Novosadskom dogovoru U Rjeniku dviju matica iz 1967. iju izrauje pokrenuo Novosadski dogovor pokazuje se postojanje varijanata tako to su varijantski razliite rijei ravnopravno na voene. Babi (2004: 36), meutim, zbog toga kritizira izraivae Rjenika: poli su na najgore mogue rje enje: rijei koje se razlikuju u hrvatskoj i srpskoj vari janti navodili su usporedno. Zato bi to bilo najgore mogue rjeenje, ostaje nepoznato. Zamjera to su izra ivai Rjenika pazei na ravnopravnost ak i u definici je rijei unosili rijei s istonog i zapadnog jezinog po druja, jedne pored drugih, odvojene zarezom (ibid.), npr. u izdanju Matice srpske objanjava se znaenje rijei znanje kao poznavanje jedne naune, znanstvene oblasti, izraz zatitni znak objanjava se kao fabriki, tvorniki ig na robi ili proizvodu. Netko bi istakao daje to olienje ravnopravnosti, ali Babi ovdje temu ravno pravnosti ni ne spominje.

Nacija, identitet, kultura, povijest

309

Umjesto toga kae o Rjeniku da razlike nastojimo uporno prikriti (ibid.: 53) u unitaristikima poslovima kao to je bio Rjenik hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog knjievnogjezika (ibid.: 113). Ana drugom mjestu priz naje suprotno o Rjeniku: tenja za ravnopravnou oituje se u opisu znaenja, npr. azot gas, plin bez boje i mirisa, jedan od glavnih sastojaka vazduha, zraka (ibid.: 66). Citirani primjeri pokazuju da su urednici Rjenika sve podredili ravnopravnosti, do koje je Babicu inae, navodno, jako stalo. A ovdje ak i tome prigovara: Sami primjeri pokazuju kako je takav nain pisanja ne normalan, kako nepotrebno optereuje opseg rjenika (ibid.). Rjenik je, dakle, pokazivao razlike izmeu varijana ta, uvrstio je usporedno varijantski razliite rijei, para lelno ih je navodio i u definicijama, do te mjere da mu je Babi prigovorio neprirodnost izraavanja. Nakon svega toga Babi pie o Rjeniku daje izraen s nastojanjem da pokae kako je hrvatsko-srpski knjievni jezik potpu no jedinstven, to jest da meu varijantama nema nikak vih razlika (ibid.: 65). Kao da u Rjeniku ne postoji ni zanje varijantskih dvostrukosti Babi izvodi zakljuak da Rjenik prikriva razlike: Rjeniku i ne mora biti cilj da pokae razlike, ali ih ne smije ni prikrivati (ibid.). Poput Babica, Badurina/Pranjkovi (2009: 315) navo enje varijantskih dvostrukosti takoer proglaavaju unitarizmom. Budui da nizanje varijantskih dvostruko sti omoguava slobodu izbora, za Badurinu/Pranjkovia (2009: 316) ak i sloboda izbora postaje negativnost pa o njoj kau daje rije o lanu, a nametanu liberalizmu no vosadskog pravopisnog rjenika. To stoje Rjenik nudei dvostruke varijantske oblike omoguavao korisniku da slobodno izabire izmeu njih, Babi (2004: 87) proglaava nastojanjem Rjenika da svakome onemogui bilo kakav izbor rijei. O ravno pravnim navoenjima varijantski razliitih rijei u Rjeniku kae da nisu bila na putu koji vodi istinskoj

310

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ravnopravnosti i pravom bratstvu. Dokaz da sam u kriti ci imao pravo, vidi se ve i po tome to se stvarno prih vaa. Kritizirao sam neprirodna dvostruenja u rjenici ma [...] i sad imam pismenu izjavu da se to mijenja: isjeak iz izjave potvruje kako je postigao da dupliranje je zadrano samo tamo gdje nee izgledati neprirod no i nategnuto (ibid.: 57). Pokazatelji ravnopravnosti su ovdje za Babica neprirodna dvostruenja, nije mu vie bitna ravnopravnost varijanata nego estetska stra na Rjenika, a kao dokaz za opravdanost svoje kritike navodi to to su je urednici Rjenika pomirljivo prihvatili za naredne tomove. Iz toga se vidi da kad netko pravi ustupke nacionalistima kakav je Babi da bi ih smirio, njima to slui samo kao potvrda da su u pravu i da nasta ve jo intenzivnije. Da iza kritiziranja Rjenika stoji (na cionalistika) politika, priznaje i sam Babi govorei o svojoj i Katiievoj, Ladanovoj itd. kritici Rjenika: Da smo mi polazili i s politikih gledita, ne treba i ne moe se nijekati (ibid.: 83). Babieva kritika je bila naruena od strane Matice hrvatske, koja je potom zbog navodne neravnopravnosti obustavila zajedniki rad na Rjeniku i objavljivanje na rednih tomova. Da podsjetimo, o Matici hrvatskoj je poz nato da je 60-ih i 70-ih godina mutirala u 'kvazi-politiku stranku' (Sundhaussen 2001: 8). Pri ispunjavanju naruenog zadatka Babi je, suoivi se s ravnopravnim navoenjem varijantskih dvostrukosti u Rjeniku, pri govore morao izmiljati. Samo tako se moe objasniti to mu smeta navoenje varijantskih dvostrukosti, npr. kri tizira definiciju u Rjeniku sistem upravljanja ili orga nizacije u kojoj su mjesni, lokalni organi podvrgnuti sre dinjoj, centralnoj vlasti jer smatra da e se to shvatiti kao da mjesni, sredinji pripadaju jednoj strani, a lokal ni, centralni drugoj (Babi 2004: 67). U Rjeniku se koristio i znak jednakosti izmeu vari jantskih rijei, npr. cikla = cvekla, barbarin = varvarin. Babi to komentira: Na prvi pogled ravnopravnost je

Nacija, identitet, kultura, povijest 311

potpuna jer je znak = znak ravnopravnosti par excellen ce. No u RMH [Rjeniku Matice hrvatske] to je znak veli ke nejednakosti (ibid.: 68). Ta Babieva reenica dema goki sugerira da se ipak radi o velikoj neravnopravno sti. A kako ju obrazlae? Tako to prigovara urednicima Rjenika da nisu smjeli koristiti taj znak jer rijei nisu apsolutno identine, npr. ne smije se po Babicu staviti znak jednakosti izmeu drugaiji = drukiji zato to prva ima slog vie. Po njegovoj logici bilo bi zabranjeno u rjeniku napisati knjiga = book jer nemaju iste glasove i isti broj slogova. Babi se zaista pravi da ne razumije kako znak jednakosti govori da rijei imaju isto znaenje, da npr. vlak znai isto to i voz. Rijei koje znae isto navedene su.obje u Rjeniku, a opis nije nepotrebno ponavljan kod svake od njih da se opseg Rjenika ne bi nepotrebno poveavao (Babi inae prigovara opsegu Rjenika), nego je dat kod one koja je prva po abecedi, a kod one koja je po abecedi kasnija upueno je da se pogleda opis kod prve. Babi i taj najravnopravniji postupak eli prikazati kao neravnopravnost: protestira stoje npr. defenziva znakom jednakosti izjed naena s defanzivom alije znaenje ijedan primjer dan kod defanziva, a defenziva je bez primjera i po tome nije ravnopravna defanzivi (ibid.: 71). Sam je svjestan ira cionalnosti svog prigovora jer priznaje Moe se kazati da to podjednako pogaa ijednu i drugu stranu kad abe cedni red odluuje koja e rije dobiti prednost i da je tako ravnopravnost postignuta (ibid.). Ali Babi eli prigovarati po svaku cijenu pa kae nenormalno je abe cednom redu u jednom rjeniku, a azbunom u drugom preputati koja e rije dobiti prednost (ibid.). No zato bi to bilo nenormalno kad se rijei i u domaim i u stra nim rjenicima redaju po abecedi odnosno po azbuci? Osim toga, netono govori i da jedna rije dobiva pred nost. To to se opis s primjerima nalazi kod jedne rijei ne shvaa se kao da ta rije ima prednost, nego se zna da je opis tamo samo zato to je ta rije sluajno po abeced-

312

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

nom poretku ispred druge rijei s istim znaenjem. Npr. veliki rjenik njemakog jezika Duden kod rijei 'pede set' fnfzig upuuje da se opis i primjeri pogledaju pod 'osamdeset' achtzig to ne znai da osamdeset ima prednost nad pedeset, nego je achtzig po abecedi ispred fnfzig, pa da se ne bi ponavljala ista mustra opisa i primjera, data je pod onom rijeju koja je po abecedi prva a kod drugih rijei istog tipa je upueno na prvu. No Babi mora nekako izvesti zakljuak o nepravdi pa ga iz vlai ovako: Kad bi abeceda i bila pravedna pa u RMH podijelila prednosti fifty-fifty, opet je to nepravda (ibid.). Razloga zato bi to bila nepravda nema, ali oni oito nisu ni potrebni jer dovoljno je da Babi tvrdi daje nepravda. On rauna s tim da su itatelji navikli sve mu slijepo vjerovati. Na vie mjesta iznosi zamjerke Rjeniku na osnovi svoje sumnje a da nije ni pogledao kako to izgleda u Rjeniku. I sam priznaje svoj postupak: budui da to ni sam uspio dovoljno provjeriti, ne bih ovu sumnju iznosio daje ne smatram vrlo vanom (ibid.: 73). Bez provjere predbacuje bit e da ima i jo veih negativnosti u Rjeniku (ibid.: 88). Bez ikakvog obrazlaganja ili dokazi vanja tvrdi kod pojedinih rijei daje opis njihovog zna enja u Rjeniku kompliciran, nejasan, da nije dobar (ibid.: 77-78). Zamjera daje kod definicije duda kao li stopadnog drveta i njegovog ploda nepotrebno listopadno (ibid.: 78) tu se takoer vidi kako izmilja prigovo re, po njemu bi ispalo da samo listopadno drvo ima plod koji se zove isto kao i drvo, to nije istina jer npr. na rana, limun, maslina nisu listopadni. Budui da su u izradi Rjenika sudjelovale i hrvatska i srpska redakcija, hrvatski kritiari Rjenika koristili su jo jednu metodu: predbacivali su beogradskoj redakciji zbog nekih pojedinosti u Rjeniku, preuujui daje ba te dijelove Rjenika izradila zagrebaka redakcija. Npr. predbacivali su to od etiri primjera za rije iskopnjeti nijedan nije od hrvatskog pisca, preuujui daje slovo /

Nacija, identitet, kultura, povijest 313

izraivala zagrebaka redakcija. Usto su na osnovi tog jednog primjera izveli zakljuak da je dokumentacija iz srpskih pisaca openito vie zastupljena u Rjeniku. Ta koer zato to je u dvije rijei nedostajalo j izveli su zak ljuak da se ovaj Rjenik pokazuje kao jedinstven prim jer polupismenosti i jezinog nasilja, jer se u njem ekavi ca mijea s ijekavicom, a upravo taj dio Rjenika je izra dila zagrebaka redakcija. Autorima Rjenika Babi (2004: 72) prigovara to su naveli potvrdu rijei vlak kod Stevana Sremca, kafa kod Matije Maurania i iz hrvatskih narodnih pjesama, kino iz Letopisa Matice srpske, kratkotalasni kod Miro slava Krlee, utnja kod Ivana Kozarcajefiin kod Mihaj la Lalia, hartija kod Tina Ujevia itd. Babi bi, oito, htio da se preuti postojanje tih potvrda. Meutim, citi rani autori nisu mogli predvidjeti da e se roditi jedan Stjepan Babi, koji e si uzeti za cilj da rijei uobiajene u Hrvatskoj pone proganjati po sistemu da vidimo, koju rije bismo ovoga tjedna mogli proglasiti srpskom. Pa ni sam Stjepan Babi prije nekoliko desetljea nije znao koje e sve rijei proglasiti nehrvatskima: dovoljno je po gledati njegove tekstove u Jeziku iz 60-ih godina (i Brozovieve i Katiieve) pa e se vidjeti daje upotrebljavao rijei koje su danas na glasu da nisu hrvatske. Babi bi naknadno falsificirao prolost i napravio da citirani pisci nisu koristili rijei koje su koristili. Ali oni nisu bili jedini u Hrvatskoj koji su koristili te rijei, u to se moe uvjeri ti svatko tko malo pogleda novine iz raznih hrvatskih gradova npr. od 1900. do 1910. Usput reeno, upravo to razdoblje Babi proglaava uzoritim oito ne zna da su se tada upotrebljavale rijei koje u novije vrijeme protje ruje kao srpske. Istovremeno i sam priznaje da se rijei ne mogu odrediti kao hrvatske ili srpske, nego da smo blie istini kad kaemo da se jedne preteno upotreblja vaju najednom, a druge preteno na drugom podruju (ibid.: 90). Priznaje i da u 1. polovini 20. st. mnoge rijei nisu bile jo nabijene polarizacijskim oznakama (ibid.:

314

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

91) to znai da se u 2. polovini 20. st. ciljano radi na pravljenju razlika, i da se to vrijeme poklapa s vremenom djelovanja Stjepana Babica. Na takve aktivnosti primjenjivo je Ammonovo (1995: 92) zapaanje da se u mnogo sluajeva regionalna sim bolika jezinih oblika ne razvije jednostavno prirodno, nego rukovoeno od strane odreenih osoba ili grupa. I da ni obiljeja koja diferenciraju i oznaavaju grupu, meu koja se ubrajaju nacionalne varijante, ne nastaju prirodno, nego se u znatnoj mjeri naprave, i to najveim dijelom ciljano, od strane osoba koje pritom imaju sa svim odreene interese (Amnion 2000: 523). Babi i sam opisuje kako je to radio. Npr. 60-ih godi na je hiljada bila uobiajena rije u Hrvatskoj, a tisua ni tada kao ni prije tog vremena nije bila proirena na hrvatskom prostoru. Babi je odluio da napravi jednu jezinu razliku tako da pone forsirati tisuu a da hilja du proglasi srpskom premda je bila zajednika. Godine 2004. Babi pie za nove generacije o 60-ima kako je u ono vrijeme postojala opasnost da prevlada samo hilja da kao zajednika rije. Zato sam se zauzeo za tisuu (str. 196). Svjestan je da je svojim proganjanjem hiljade irio neistinu: kad je dola hrvatska sloboda, mnogi su smatrali da je hiljada srpska rije. A to jednostavno nije istina. Veina hrvatskoga naroda u svojim govorima upotrebljava hiljada (ibid.). To znai da je Babi ciljano istjerivao rije koja je uobiajena kod veine hrvatskog naroda samo da bi umjetno napravio razliku prema jezi ku u Srbiji. Istu metodu primjenjivao je desetljeima, znajui pritom da rijei koje uzima na odstrel progla avajui ih srbizmima ustvari nisu srbizmi. Naime, i sam priznaje da ako pogledate tekstove s kraja 19. st. pomi slit ete da su ve onda Hrvati upotrebljavali tolike srbiz me. Ali to tada nisu bili srbizmi (ibid.: 208). I korpus jezika analiziran u knjizi Relativna reenica (Kordi 1995) pokazuje isto. Taj korpus, koji je R. Katii (Jezik 41/3, 1994, 65) ocijenio kao reprezentativan i

Nacija, identitet, kultura, povijest 315

kulturnohistorijski vrijedan korpus, sastoji se od tek stova objavljenih u Hrvatskoj od 1900. do 1910., dakle prije stvaranja prve zajednike drave Hrvata i Srba. Korpus sadri velik broj novina koje su izlazile u Zagre bu, Osijeku, Rijeci, Dubrovniku itd., knjievna djela raz nih autora, znanstvene radove i administrativne teksto ve (popis tekstova naveden je u knjizi na str. 322-324). Pogled na jezik u korpusuHznenauje kad se ima na umu da e jezik upravo tog razdoblja proglaava od poetka 90-ih uzorom kojemu trebamo teiti. Korpus, naime, po kazuje da su se u Hrvatskoj i prije stvaranja prve i druge Jugoslavije koristile rijei koje se u najnovije vrijeme proganjaju pod izlikom da su navodno nametnute u prvoj i drugoj Jugoslaviji. ak i mnoge rijei koje su sada ve desetljeima markirane kao nehrvatske pojavljuju se esto u tekstovima objavljenima u Hrvatskoj poetkom 20. stoljea. To itekako dovodi u pitanje utemeljenost tvrdnje da se jezik u Hrvatskoj zbog unitarizma srpskih filologa nasilno pribliavao srpskom jezinom izrazu. Prije bi se moglo rei da se jezik u Hrvatskoj namjerno pravio drugaijim od jezika u Srbiji ne samo nakon 1990., nego s manjim ili veim arom u cijelom vremen skom periodu od 1918. do danas. Na takav zakljuak na vode jezine injenice, a zadatak lingvistike sastoji se u tome da se trezveno bavi jezinim injenicama. Ona tre ba rei kakve spoznaje se o izvanjezinim stvarima mogu dobiti iz jezinih injenica, odnosno to se iz jezinih i njenica ne moe oitati (Kristophson 2000: 179). U Rjeniku dviju matica iz 1967. rijei nisu obi ljeavane kao iskljuivo hrvatske ili iskljuivo srpske zato to npr. obiljeiti nauku ili hiljadu kao srpske ne bi bilo ispravno jer ih je do onog doba koristila i veina Hrvata. A obiljeiti tisuu kao hrvatsku takoer ne bi od govaralo tadanjem stanju stvari zbog toga to je veina Hrvata upotrebljavala hiljadu. Usput reeno, o hiljadi Pohl (1998: 12) napominje da se sree ve u staroj knjievnosti (npr. kod Marka Marulia, 1450.-1524.)

316

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

kao i kod zapadnih pisaca, pa dakle nije (i nije bila) ogra niena na istok tog jezinog podruja. Stari Rjenik JAZU (1887-1891: 597-598) navodi da su hiljadu kori stili A. Kanili, H. Lui, M. Divkovi, A. Kai, M. A. Reljkovi, P. Hektorovi. Daje 1967. godine Rjenik dvi ju matica obiljeio hiljadu kao srpsku, to bi oni koji su nacionalisti u Hrvatskoj tumaili kao pravo da zahtijeva ju od Hrvata koji koriste hiljadu prelazak na tisuu jer je, navodno, samo to hrvatski oblik. Time bi se umjetno poveavale nacionalne jezine razlike, koje u stvarnosti nisu bile takve. Uostalom, zato to su ondanje vlasti sta vile uz hiljadu na novanice i tisuu, proglaavajui je tako specifinou svih Hrvata, napravili su da se vreme nom kod Hrvata pone doivljavati kao nacionalna spe cifinost i da naposljetku to i postane. Prigovori tzv. novosadskom Pravopisu Jedna od neznanstvenih metoda u kroatistikim publi kacijama je da se prepriava to je netko u tajnosti na vodno rekao i to itatelj ne moe provjeriti: npr. Babi (2004: 51) pie daje Ljudevit Jonke po povratku s Novo sadskog dogovora navodno rekao Spasili smo ijekavi cu, a preuuje da je Jonke nakon povratka napisao i objavio u Zagrebu pozitivan izvjetaj o Novosadskom do govoru (v. Jonke 1954/55: 67-69). Jonke je branio rezul tate Novosadskog dogovora ne samo tada, nego i etrna est godina nakon Novosadskog dogovora, podsjeajui jezine aktiviste iz svog okruenja u Hrvatskoj: Tenja je Novosadskog dogovora da se stvore tolerantni jezini odnosi (v. Jonke 1968/69: 18). Babi preuuje i da se u stenografskom zapisniku s novosadskog sastanka moe vidjeti kako na sastanku nije ni bilo prijedloga da se uki ne ijekavica. To znai da pria o navodnom spaavanju ijekavice ima funkciju graditi mit da je namjera Novo sadskog dogovora bila jezino nametanje Hrvatima. Babi (2004: 38) predbacuje novosadskom Pravopi su, iji urednik je bio Jonke sa Stevanoviem, i pravopi-

Nacija, identitet, kultura, povijest

317

snoj komisiji, iji lanovi su s hrvatske strane bili Ljude vit Jonke, Josip Hamm, Mate Hraste, Slavko Pavei, da je zatraila od svakog pojedinca da mijenja svoje govor ne navike dotad opravdane knjievnom praksom, ali istovremeno i sam priznaje da je novosadski Pravopis ostavio dvostrukosti: uvo-uho, hemija-kemija, tko-ko, pisanje futura I, pisanje stranih imena i dr. (ibid.: 39). Priznaje i da novosadskim Pravopisom nita nije unifici rano, pa ni nazivlje (ibid.: 38). Navodi kako ak ni gra matiki nazivi nisu unificirani. A kad nabraja to je usvojila zajednika pravopisna komisija, vidi se daje ve likim dijelom usvojila ono to se danas smatra karakteri stinim za hrvatsku varijantu, npr. umjesto graenje reci usvojila je tvorba rijei, umjesto uproavanje suglasnikih skupova usvojila je pojednostavljivanje suglasni ka, umjesto posesivne zamenice usvojila je prisvojne za mjenice itd. (ibid.). Usput reeno, zanimljivo je da Babi u gornjem citatu smatra negativnim ako pravopis trai od svakog pojedinca da mijenja svoje navike, a otkad postoji drava Hrvatska Babi u njoj upravo to trai svo jim pravopisom: zahtijeva od svakog pojedinca da mije nja svoje navike dotad opravdane knjievnom praksom, npr. trai da neu zamijene pomou ne u itd. Godinu dana nakon Babievih prigovora, Jonke (1968/69: 18) u zagrebakom asopisu Jezik ponovo bra ni zakljuke Novosadskog dogovora istiui da do unita rizma nije dolo ni kod nazivlja jer je komisija za izradu zajednike terminologije ve na svojim prvim sjednica ma [...] zakljuila da se nee ii na izjednaivanje, nego na popisivanje termina isticanjem onih koji su bolji za vr enje terminoloke slube. Nasuprot Jonkeu, Badurina/Pranjkovi (2009: 315) tvrde da je Pravopis unitari stiki ujednaavao terminologiju. U zamjerkama Pravopisu iznose se nedokazane su mnje, a preuuju dokazljive injenice, npr. Babi (2004: 39) kae Mislim da je samovoljom jednog lana ured nitva (Jovo Vukovi) uneseno 'toan ne nego taan',

318

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

'tonost ne nego tanost'. HAZU (2007: 47) takoer tvrdi da digla se hajka, primjerice na stari hrvatski rusi zam toka, koji je bio zamjenjivan ne samo kao pravopi sni nazivak nego su, u ime 'jezine istoe' (zato to je rije o rusizmu), iz uporabe bile istjerivane i njegove iz vedenice. Podjednako piu i Badurina/Pranjkovi (2009: 315) da vrlo je loa strana novosadskoga pravopi sa injenica da se u njemu ujednauje pravopisno, pa do nekle i uope jezikoslovno nazivlje (izmeu toke i take bira se taka, izmeu zareza i zapete zarez, izmeu prisvojni i posvojni bira se prisvojni npr. prisvojni prid jevi). Po tome je novosadski pravopis doista u pravom smislu rijei unitaristiki. AH i Babi i lanovi HAZU i Badurina/Pranjkovi zaboravljaju spomenuti da je u ime 'jezine istoe' protiv rusizma toka kao i protiv zapete pisao nitko drugi nego Ljudevit Jonke (1961/62: 58): ako su rijei toka i zapeta rusizmi, vie nam odgo varaju rijei taka (prema taknuti) i zarez (prema zareza ti). Zanimljivo je da se toka redovito pojavljuje kao glavni ili jedini dokaz navodnog srpskog unitarizma kod hrvatskih jezikoslovaca kad zadnjih desetljea prave mit 0 srpskom jezinom nasilju. Ajo zanimljivije je to nitko od njih ne spominje da je ustvari Jonke zastupao taku. Npr. Babi (2004: 161) tvrdi daje nametanja bilo naj vie Novosadskim dogovorom 1954. godine, a jo vie za jednikim jezinim prirunicima kojima je na elu bio novosadski pravopis iz 1960. Po njemu smo morali pisati 1 govoriti taka, tono i tanost, neka to bude kao pred stavnik svih nametanja novosadskim pravopisom. Pro glaavanjem take za predstavnika svih nametanja potvruje da nametanja nije ni bilo. Poput Babica, Badurina/Pranjkovi (2009: 307) o Pravopisu tvrde da je bio nametnut i da je imao ne prikrivene jezinounitaristike zadae. Istovremeno i Babi i Badurina/Pranjkovi preuuju da je Jonke u Je ziku redovito izvjetavao sa svih sastanaka pravopisne komisije koja je radila na sastavljanju pravopisa, i da su

Nacija, identitet, kultura, povijest

319

Jonkeovi izvjetaji bili pozitivni. Uz zagrebake lanove Jonkea, Hrastea, Hamma, Paveia, Rogia, u komisiji su bili s beogradske strane Stevanovi, Lali, Beli, Aleksi, Hadi i sa sarajevske Vukovi. Izvjetaj s prvog sa stanka Jonke (1954/55a: 157-158) zavrava rijeima: Kao uesnik prvog sastanka Pravopisne komisije u No vom Sadu mogu rei, da se rad u Komisiji odvijao u atmo sferi meusobnog razumijevanja i potovanja, da su se ocrtale tendencije za traenjem naunog, praktinog i dosljednog rjeenja pravopisne problematike bez majori zacije, samo s jednom tenjom, da se nae pravilno i pra vedno rjeenje, koje e zadovoljiti i hrvatsku i srpsku jav nost. Budui da su sastanci odravani naizmjenino u No vom Sadu, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, trei sastanak je odran u Zagrebu u prostorijama Matice hrvatske. S tog sastanka Jonke (1955/56: 59) izvjetava da su na dnevnom redu bili pisanje ije/je/e, veliko i malo slovo, palatalizacija itd. te da su o svim tim tokama doneseni jed noglasni zakljuci. A da bi rad Komisije bre napredo vao, zakljueno je, da Matice otkupe grau za Pravopisni rjenik, koji je ve pripremilo Hrvatsko filoloko drutvo u svojoj Pravopisnoj sekciji. Znai, ak i graa za Pravo pisni rjenik, koji ini daleko najvei dio Pravopisa, pot jee od Hrvatskog filolokog drutva, a ne od nekakvog srpskog filolokog drutva. Jonke je napisao i pohvalan prikaz Pravopisa nakon to je ovaj iziao. U prikazu istie (1961/62: 57-59): Kad se Pravopis pojavio kao knjiga na tritu, bio je osobito dobro primljen u knjievnim krugovima (Pavleti, Frange, Franievi, Andri i dr.). Istie i da Pravopisni rjenik je najvei dio knjige. Za podlogu mu je posluio razraeni rjeniki materijal Hrvatskog filolokog dru tva. Budui da su pojedinci upuivali Pravopisu prigo vor to neke rijei nije uvrstio, Jonke podsjea to je kri terij za ulazak rijei u Pravopisni rjenik: u nj treba da uu samo rijei koje su pravopisno zanimljive, tj. rijei

320

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

koje imaju u sebi kakav pravopisni problem: da li ih piemo sa ili , sa ije ili je, velikim ili malim slovom i si. A rije nogomet uope nije takva, nju zna svak napisati bez ikakve tekoe i sumnje. Naprotiv, u rijei fudbal pi sac se moe kolebati da li da napie fudbal ili futbal, pa joj je stoga mjesto u Pravopisnom rjeniku. Openito go vorei, odsutnost rijei u Pravopisnom rjeniku ne znai ujedno i njezinu diskriminaciju. Jonke takoer podsjea da Pravopisni rjenik hoe samo da pokae kako se te rijei piu ako ih tko upotrebljava, ali ne propisuje njiho vu upotrebu. [...] Drugim rijeima, prisutnost nekih rije i u Pravopisnom rjeniku ne namee piscu njihovu na silnu upotrebu. Kad se zna koliko je Jonke branio No vosadski dogovor i Pravopis, a koliko je Babi neosnova no napadao i napada isti taj Dogovor i Pravopis, onda je u neku ruku dvolino sto je Babi svoju knjigu iz 2004. po svetio Jonkeu. Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanovi uredili su zajed no ne samo to izdanje Pravopisa, nego i kolsko priruno izdanje, koje je kao i veliki pravopis izilo u dvije verzije, jednoj pisanoj na latinici ijekavicom, a drugoj pisanoj na irilici ekavicom. 0 svemu tome je, kako je ve reeno, Jonke pozitivno pisao u asopisu Jezik. A i dananja usporedba izmeu Boranieva i novosadskog pravopisa oigledno pokazuje da izmeu tih dvaju pravopisa nema ni velikih ni bitnih razlika. Naprotiv! Oigledno je da je novosadski pravopis raen s puno obzira prema Broz-Boranievoj tradiciji u Hrvata (o tome je uostalom itekako vodio rauna prof. Ljudevit Jonke, koji je s Mihailom Stevanoviem bio zaduen za definitivnu stilizaciju novosadskih pravopisnih pravila) (Badurina/Pranjko vi 2009: 315). Sto se tie pitanja da li Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bonjaci govore jedan ili etiri jezika, Jonke (1968/69a: 131) jasno kae da kad lingvistiki ocjenjujemo pitanje jezika kojim govore Hrvati, Srbi, Crnogorci i bosanskohercegovaki Muslimani, tada svi argumenti govore da

Nacija, identitet, kultura, povijest

321

je to po znanstvenoj ocjeni jedan jezik. Spominjui u na stavku jezine razlike, Jonke pie: Sve su to razlike koje je lingvistiki najadekvatnije oznaiti u cjelini kao vari jante knjievnog jezika. Tim imenom, koje sam upotrije bio u tampi prvi put ve 1960. a u predavanjima ve 1950, oznaujemo nedvosmisleno da govorimo i piemo jednim jezikom, ali ne jedinstvenim. Ta dva tipa jezika koji su se razvili 'oko dva glavna sredita, Beograda i Za greba' odnose se jedan prema drugome u lingvistikom smislu kao varijante. Taj naziv ima u sebi mnogo smisla jer govori o dvojakosti jednoga jezika. Bez obzira na to i na druge injenice, ve niz godina je uoljivo kako mit o Novosadskom dogovoru kao unita ristikom inu uzgajaju ak i oni kroatisti koji istovreme no protestiraju to danas, u prvome desetljeu novoga stoljea, kada je ve naeto esto desetljee od druenja u Novome Sadu, pridijevanje optube ugledanja na novo sadska pravopisna rjeenja ostaje i postaje najvea i neo prostiva optuba i za hrvatske pravopisce i za njihove pravopisne knjige (Badurina/Pranjkovi 2009: 310311). Naime, i Badurina/Pranjkovi (2009: 307) tvrde da jedan je val prisilne unifikacije zabiljeen nakon estosijeanjske diktature 1929. godine, a drugi nakon tzv. novosadskog dogovora iz 1954. godine. Stav o Novosadskom dogovoru kakav je danas domi nantan u kroatistici pokazuje da hrvatski filolozi prim jenjuju postupke pomou kojih povijest biva unazad preinterpretirana tako da naposljetku dogaaji iz 1990. godine izgledaju kao nuna posljedica dugogodinjeg, ako ne i stoljee i pol starog programa. Takvi konstrukti ne odraavaju povijesne injenice, nego pristranost svo jih autora (Hatschikjan 1999: 26).

322

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Otkuda konflikt Naravno, ovjek se pita, ako je postojala jezina ravno pravnost, i ako su nacije zakonski bile ravnopravne, zastoje onda dolo do konflikta? Do konflikta je dolo jer je drava bila organizirana tako daju konstituiraju gru pe u obliku nacija, koje se nalaze u stalnoj konkurenciji pri raspodjeli dobara unutar zajednike drave: ravno pravnost nacija nije ukinula suprotstavljenost meu nji ma. Naprotiv, suprotstavljenost je ostala u obliku iste konkurencije, bez ikakvog sadraja. U Bosni ni do danas nije shvaeno to zapravo ini osnovnu razliku izmeu triju nacija. A stvar je u tome da nacije meusob no konkuriraju; i to je ve to. Da bi se ovo bolje razumje lo, potrebno je tri velike bosanske nacije zamisliti kao tri kandidata zajedno radno mjesto koja su jednako stara, jednako dobro obrazovana i istog spola. Poslodavcu je u takvoj situaciji svejedno koga e od njih zaposliti. Ali kandidatima nije svejedno, iako su slini. Neka mi je drugi slian, ali ja sam ipak ja! (Mappes-Niediek 2005: 64). Sistem raspodjele dobara u Jugoslaviji zahtijevao je da se svatko mora odluiti za pripadnost nekoj grupi-naciji: Etnika neutralnost je u tom sistemu logino bila nemogua (ibid.: 67). U takvom sistemu, kad se svi re sursi dijele prema vrstoj kvoti na pripadnike grupa, mora se osigurati da svaki pojedinac ima pristup resursi ma preko neke od grupa i da se nitko ne moe dva puta posluiti npr. zato to istovremeno pripada dvjema gru pama. U koju grupu se ovjek svrstao bilo je svejedno to se tie pristupa resursima jer ravnopravnost svih je i bila cilj i svrha tog sistema. Apstraktni propis da se negdje mora pripadati prethodio je moguim posebnim sklono stima i povijesnoj tradiciji pojedinca. Zato u Jugoslaviji nije nikad dovoena u pitanje sloboda da se ovjek sam deklarira; nacionalnost je po opem priznanju bila sub jektivan kriterij, a ne objektivan pa da ga utvruje ne-

Nacija, identitet, kultura, povijest 323

kakva ustanova na osnovi specijalnih obiljeja. ovjek je samo morao nekamo pripadati (ibid.: 65). Nacije su u Jugoslaviji postojale ne zbog meusobnih razlika, nego zato jer ih je sistem raspodjele dobara re producirao: Nisu nekakva zajednika povijest ili zajed nike vrijednosti i shvaanja davali karakter nacijama u Bosni i u itavoj Jugoslaviji, nego je to inila njihova meusobna, sadrajno ispranjena, konkurencija. Tri velike nacije nisu uope nastojale prije rata da se to je mogue jasnije razlikuju jedna od druge. Nisu trebale kulturu da bi si dale identitet. Pa nacionalnost je pisala crno na bijelom u radnoj knjiici. [...] Velikim nacional nim zajednicama nije bio potreban kulturni identitet. One su stajale u opoziciji jedna naspram druge i time se meusobno opravdavale. [...] Takve grupe, koje se defini raju odnosom konkurencije jedna prema drugoj, imaju malo to zajednikoga s 'nacijama' u povijesnom smislu (ibid.: 69). Kod grupa koje se definiraju pomou konkurencije potrebno je jedino deklarirati se kao pripadnik neke od njih, to je ve dovoljno. Nacionalnost je tu a da nikakav sadraj ne stoji iza nje: Hrvat je Hrvat; to nije znailo mnogo. Tek s raspadom drave i dotadanjeg sistema ra spodjele dobiva bruenje identiteta smisao. Tek sada mo raju se nai dokazi da se ovjek razlikuje od susjeda 'te meljito', 'duboko' i prvenstveno 'oduvijek' po porijek lu i pogotovo 'kulturi', ovo je pojam s kojim se moe radi ti skoro sve (ibid.: 65). Nacionalnost je bila kulturno indiferentna, ali va na za raspodjelu slubi, radnih mjesta i javnih resursa, npr. stanova. 70-ih i 80-ih godina je ovjek bio Srbin ne zato to je iao u pravoslavnu crkvu i sanjao o Kosovu kao 'kolijevci srpstva', nego jednostavno zato stoje ov jek morao nekamo pripadati da bi ga drava registrirala i uzimala u obzir kod podjele radnih mjesta. Svi narodi su bili jednaki (ibid.: 136).

324

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Konkurentska suprotstavljenost Muslimana, Srba i Hrvata u Bosni prethodi bilo kakvoj kulturnoj razlici. U jednom omiljenom engleskom vicu nailazi prolaznik u Belfastu na ulinu barikadu. 'Katolik ili protestant?', pita ga naoruani mukarac. 'Ja sam idov', odgovara prolaznik. Naoruani ga sumnjiavo gleda i pita: 'Kato liki idov ili protestantski idov?'. Sadrajno prazna konkurencija je po svojoj prirodi posebno ilava. Ne ne staje, dok kulturne razlike u toku povijesti ponekad ne stanu. Mijeani brakovi, zajedniki jezik, internacional na pop-kultura sve ono, dakle, to negdje drugdje do kida opreke meu narodima, postojalo je u Bosni jedna ko ili ak vie nego bilo gdje dalje u Evropi, ali nije moglo nakoditi konkurentskom odnosu (ibid.: 70). Koliko god sistem nastojao pri raspodjeli biti prave dan prema svim grupama, konkurencijski odnos izmeu njih izvor je negativnih emocija: Toliko pravedan si stem nikada nije mogao biti a da ne daje stalno povoda za nove pritube, ljubomore i sumnjienja (ibid.: 72). Re dovito su od 60-ih godina za okruglim stolom u Beogra du dijeljeni resursi. Pritom je najbolje proao onaj tko je najglasnije vikao 'Ovamo!' i osim toga mogao uvjeriti da je loe proao kod nekog od prethodnih krugova dijelje nja (ibid.: 153). Osjeaj svake nacije daje iskoritava na od strane drugih nacija nije dodue proizveo pravu meunacionalnu mrnju, ali je napravio jedno iritirajue nesuosjeanje. Najgori ratni zloini nad pripadnicima druge nacije primljeni su na svakoj od strana bez imalo saaljenja (ibid.: 72). To u jednakoj mjeri vrijedi za sva ku od jugoslavenskih nacija: meunacionalna bezosjeajnost i ravnodunost je pojava karakteristina za ita vo podruje bive Jugoslavije (ibid.: 73). Jedinoprema nacijama izvan bive Jugoslavije ne boluju jugoslaven ske nacije od tog manjka suosjeanja. O potlaenim na rodima izvan bive Jugoslavije ne misle drugaije od ostalih Evropljana (ibid.).

Nacija, identitet, kultura, povijest 325

Spomenuta pojava nesuosjeanja je kasni refleks neobine ravnotee prava i zahtjeva kojoj je u Jugoslaviji podleglo sve, pa i suosjeanje. [...] Bivi Jugoslaveni nisu bili zaokupljeni moralnom nadmoi vlastite nacije, nego uvijek samo paritetom (ibid.: 74). I dananja Hrvatska pokazuje jednaku zaokupljenost paritetom: Nakon rata pokuavao je Haki sud barem kod Hrvata popularizirati misao daje u njihovom vlastitom interesu da izrue svoje ratne zloince. Ali nije imao uspjeha. Ako Srbi skrivaju svog Mladia, zato bismo mi izruili naeg Gotovinu? Kad se radi o suoavanju s proteklim ratom, Hrvati ni do danas ne razmiljaju kao nezavisna nacija, nego kao ju goslavenska stranka (ibid.). Kao jugoslavenska stranka razmiljaju i hrvatski jezikoslovci. Na primjer, kad stranci kritiziraju purizam u Hrvatskoj, reakcija hrvat skih jezikoslovaca glasi: A da li stranci tako kritiziraju i purizam u Srbiji? Takvom reakcijom pokazuju da bi htjeli da se za potrebe pariteta ak izmisli purizam u Srbiji, samo zato da bi svaka jugoslavenska strana dobila svoju kvotu kritike. I do danas gledaju sebe kao dio jugo slavenske cjeline, to ni ne udi jer ba nosioci hrvatske jezine politike od 90-ih godina najvei dio svog ivota proveli su u Jugoslaviji. Jedna od omiljenih tvrdnji danas u Hrvatskoj je daje Jugoslavija propala zbog etnike neravnotee. Meutim, etnika ravnotea je bila ono stoje unitilo Jugoslaviju, a ne, kako se uvijek iznova tvrdi, neravnotea (ibid.: 75). Naime, ako se shvati ozbiljno, a tako je bilo u Jugo slaviji, potpuna etnika ravnotea nije spojiva niti s pravnom dravom niti s demokracijom (ibid.). Konkretno, vjeni balans izmeu nacija nije bio spo jiv s najvanijom legitimacijom jedne drave: s demokra cijom jer princip etnikog balansa nikako ne doputa veinske odluke, a demokratski sistemi funkcioniraju upravo na veinskim odlukama (ibid.: 82). Veinska na cija u sistemu etnike ravnotee nije smjela biti veinska

326

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

i donositi veinske odluke jer bi se to odmah shvatilo kao tlaenje manjih nacija. Takvom organizacijom drave uzgajali su se nacio nalni kolektivi, a ne graani. Nedostajalo je graansko drutvo: Misli se na drutvo u kojem dravni narod obuhvaa sve graane drave, na drutvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na drutvo gdje je 'etnika pripadnost' u najboljem sluaju kategorija dru gog ili treeg reda koja e u sljedeoj generaciji ili u gene raciji nakon nje moda sasvim potonuti u zaborav (ibid.: 89). Sistem konkurirajuih kolektiva napravila je politi ka. Pripadnici razliitih kolektiva se objektivno gledano nisu meusobno razlikovali: Srbi i Hrvati u Zagrebu ili [manjine] Talijani i esi npr. u Prnjavoru nisu se u sva kodnevnom ivotu razlikovali. Ono to ih je razlikovalo bila je jedino politika: promiljeni sistem mnotva veli kih i malih vlastodraca, koji su opravdanje svog posto janja izvodili iz 'naroda i narodnosti'. Tko je u dravi imao nekakav poloaj i mogao ga izgubiti zbog vlastite nedovoljne efikasnosti, smiljeno bi se pozvao na to daje s njim pogoena itava nacija; odmah bi na scenu stupio velik broj pokrajinskih nacionalnih voa i prozivao na odgovornost (ibid.: 88). Primjenjivani strogi primat ravnotee unitava ne samo povijesnu istinu i pravdu, nego i svaku potragu za istinom. Svuda na Balkanu uoavaju strani diplomati i promatrai da sukobljene strane, pa ak ni pojedinci, go tovo ni ne pokuavaju da se sloe oko neke injenine po dloge za svau. Sve je uvijek sporno, ukljuujui i brojke i statistike. 'Svuda na svijetu ovjek smatra istinom ono to se podudara sa stvarnou', [...], 'ali na Balkanu je istina ono to se podudara s interesom' (ibid.: 82). U si stemu ravnotee konkurentske strane nisu zainteresira ne za istinu, nego za paritet: U drutvu ravnotee inje nice ne igraju nikakvu ulogu. Da li neka strana ima pra-

Nacija, identitet, kultura, povijest

327

vo ili ne, ne koristi joj niti joj teti. Ona uzima svoje pravo jedino iz svog postojanja (ibid.). Poznato je da vrlo brzo identiteti mogu skoro sa svim nestati. Otre religijske razlike koje su ranije u Ni zozemskoj i u Zapadnoj Njemakoj dovele gotovo do bo sanskih kvota u politikim slubama i kod namjetenika, openito su zaboravljene ve nakon jedne generacije (ibid.: 132). Identitet koji je bio zasnovan na veoj religij skoj razlici od one izmeu katolika i pravoslavaca nestao je: Zato stoje u njemakoj ekonomiji bilo svejedno u ko joj crkvi se ovjek moli, postalo je uskoro tako i u politici, a to je ekonomija bivala vanija a dravna hijerarhija nevanija, tim nebitnija je bivala suprotstavljenost iz meu religija (ibid.: 133). No u Jugoslaviji nije moglo doi do takvog razvoja. Jugoslavija je bila socijalistika drava, vladao je 'pri mat' politike: svaka nova banka i svaka nova firma mo rala se podrediti starim politikim pravilmia kvote (ibid.). Uslijed pariteta postupalo se nepravedno prema pojedincima, ali pravedno prema kolektivima (ibid.: 77). Tako da povijest Jugoslavije pokazuje da grupe, kada konstituiraju dravu, reu prava pojedinaca a da ne spominjemo veliki potencijal za konflikte koji nudi takva konstrukcija drave. Kad bi svaka drava mogla birati drutvo od kojeg e se sastojati i kad bi smanjiva nje konflikata bio njen najvilji cilj, sigurno bi se svaka odluila za skup individua koje potuju jedna drugu sa svim meusobnim razliitostima, gledajui u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika neke grupe (ibid.: 192).

Nacionalizam Konkurentska suprotstavljenost grupa-nacija prerasla je naposljetku u meunacionalni konflikt. Za izbijanje konflikta, koliko je velika ili koliko je objektivno bitna

328

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

razlika, izgleda da je svejedno. U nudi se neka uvijek moe iskonstruirati (Mappes-Niediek 2005: 63). Do eskalacije nije dolo spontano: intelektualci oblikuju i araniraju nacionalne konflikte pomou manipuliranja etnikim pamenjem, simbolima i mitovima; [...]. To po sebno vai za bivu Jugoslaviju (Smith 1995: 79). Isko ristili su i temu jezika jer jezik je kao malo to drugo po godan za politiko mobiliziranje i moe se instrumentalizirati za ili protiv odreenih politikih ciljeva. Na tom potencijalu baziraju se jezini nacionalizam i jezina po litika (Blum 2002: 1). Stoga dogaanja na junoslaven skom prostoru samo potvruju da jezik kao izraz na vodnog etnikog i nacionalnog identiteta je znaajan uz rok politikih nemira, nasilnih i ratnikih sukoba (Pa yer 2000). Instrumentaliziranje u slubi nacionalizma teklo je glatko jer kao to je javnosti preuen sociolingvistiki utemeljen opis jezine situacije, tako su preueni i poda ci o tome to je u stvari nacionalizam. Sto je nacionalizam U civiliziranim drutvima uobiajeno je shvaanje pre ma kojem je nacionalizam pogrdna rije. Prevazilaenje nacionalizma proglaava se vrijednim truda. Ne samo u politikim govorima i traktatima, nego i u znanstvenim knjigama nacionalizam se opisuje kao primitivizam, zao stalost, reakcionarnost, zabluda ili bolest, a nadilaenje nacionalizma smatra se napretkom, pa i preduvjetom duhovne civilizacije (Lemberg 1964 1:7). Nacionalizam je pejorativan izraz (Seton-Watson 1977: 2), nacionalizam se definira kao neto opasno emocionalno i iracionalno: on se smatra problemom (Billig 1995: 38). To ne udi jer u ekscese nacionalizma ubrajaju se precjenjivanje vlastite nacije ili rase, mrnja i preziranje drugih, lov na nevjernike u vlastitoj grupi,

Nacija, identitet, kultura, povijest

329

fanatizam i zloin do protjerivanja i unitavanja itavih naroda (Lemberg 1964 I: 7). Takvo odbacivanje temeljnih ljudskih vrijednosti mogue je pod utjecajem nacionalizma jer on pretjerano i iskljuivo istie vrijednost nacije na raun moralnih i etikih vrijednosti (Snyder 1968: 2). On je stanje svije sti kada se smatra da najviu lojalnost pojedinac duguje naciji-dravi (ibid.). A naciju predoava ovako: 'nacija' bi trebala biti praiskonska, organska tvorevina povijesti i prirode, koja poiva na neizmijenjenim faktorima, postoji odavno i pod istim uvjetima e postojati i nadalje; ona odreuje pripadnost grupi kod svojih lanova oduvijek na isti nain, i mora je i danas i ubudue takoer odreivati. Prema toj sugestiji nacionalizma, tako shvaena 'nacija' ini hijerarhijski najvilju grupu drutvene lojalnosti ovjeka; sve druge lojalnosti moraju joj biti podreene u emocionalnom, etikom i politikom pogledu. Ovoj suge stiji slui nacionalistiko pisanje povijesti sa svim svojim teorijama i primjerima (Szcs 1981: 142). Zato povijest koja dolazi iz patriotskih ili nacionali stikih pera nije nikad istinita: Budui da se stvarna po vijest ne uklapa u nacionalistiku verziju prolosti, ili se uklapa samo s iskrivljavanjima, nacionalizam je prisiljen povijest toliko saviti da bude upotrebljiva, uljepati je ili deformirati da koristi njegovim ciljevima i da mu slui kao dokaz (Llosa 2000: 24). Nacionalizam nema potporu u injenicama, nego porijeklo svake nacionalistike doktrine lei u vjeri, i to u vjeri u jedan kolektiv [...]. Ta vjera pripisuje jednom mitskom biu naciji nadnaravna svojstva, koja su u stanju nadtrajati vrijeme, neoskrvljena povijesnim okol nostima i promjenama. Ta vjera pravi trajnu povezanost meu njenim konstitutivnim lanovima i elementima, pravi homogenost, jednakost, ak i kad je to jedinstvo ne vidljivo i spada u carstvo izmiljotina. [...] Takvo utopij sko predoavanje jedne potpuno homogene i u sebe zat-

330

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

vorene zajednice nestaje im ga pokuamo usporediti s realno postojeim nacijama u konkretnoj stvarnosti {ibid.: 19-20). To znai da se nacionalizam na junoslavenskim pro storima zasniva na otrovu lai, lai o svijetu, o susjedu, o povijesti, o religiji i kulturi, na kraju o samom sebi (Weirich 1994: 3). Zato to se temelji na iracionalnosti i lai, smatra se da je nacionalizam patologija kasnijeg razvoja povijesti (Anderson 1988: 15), koja dovodi do psihikih smetnji. Njih je proizvelo nacionalistiko pi sanje povijesti: psihike smetnje nisu nastale sada, nego ve prije. Nacionalistiko pisanje povijesti je irenjem mitova poljuljalo psihiku ravnoteu. Kad se 'njegovala' slavnija i krasnija prolost nego to je stvarno bila, to je sluilo narodima istone i srednje Evrope ne samo kao nadomjestak za sivu sadanjost i nedostatke nacional nog razvoja, nego i kao plodno tlo za sanjarije (kojima su na tim prostorima ionako vrlo skloni) jer je pisanje povi jesti produbljivalo provaliju izmeu stvarnosti i snova, izmeu mogueg i zamiljenog. Nadalje, time se po veavao osjeaj neuspjeha, gubitnika. Osjeaj frustracije uvijek ima za posljedicu psihiki ekstremne reakcije: je danput neopravdano omalovaavanje samog sebe i zaka zivanje, drugi put neopravdanu agresivnost. Naciji 'pri pada' neto na osnovi povijesti, ne dolazi u obzir da ona to ne dobije... Iz mitskog shvaanja povijesti proizlazi jednako logino borba protiv vizije o propasti nacije i ne prekidan strah, kao i neosnovani i nerealni zahtjevi. [...] Budui da su u vienacionalnoj istonoj i srednjoj Evropi nacionalizmi uvijek bili prilino komplicirano povezani jedan s drugim i meusobno djelovah jedan na drugi, ta situacija je naposljetku dovela do uvrivanja jednog udnog neurotinog stanja. Pisanje povijesti koje je slu ilo nekontroliranom njegovanju nacionalnih osjeaja nije moglo izlijeiti rane, nego je jo pogoralo bolest [...]. Najuinkovitija terapija psihikih smetnji je, pored pro mjene okoline, analiza, pomou koje izlaze na vidjelo po-

Nacija, identitet, kultura, povijest

331

tiskivanja i kompleksi. Najuinkovitija terapija psihi kih smetnji nacionalizma je [...] poboljavanje stanja okoline. To je zadatak politike prakse. Kao dodatna te rapija potrebno je analitiko i kritiko shvaanje povije sti (Szcs 1981: 68-69). Nacionalistika ideologija opisuje se kao luaka ko ulja, a metoda nacionalistikih ideologa ovako: Ako se stvarnost ne uklapa u tu pojmovnu luaku koulju, oni e rei da neto nije u redu sa stvarnou. A onda e traiti objanjenja koja e podupirati njihovu vlastitu ideoloki preduvjetovanu sliku svijeta. [...] U pojmovlju evropskog mislilatva taj pristup obre unazad revoluci ju u razmiljanju koju su inicirali Kepler i Newton, i koja glasi: ako injenice ne podupiru hipotezu, promijeni hi potezu. Suprotni pristup, koji potkopava znanstveno ra zmiljanje, je pokuati mijenjati injenice dok ne podupi ru hipotezu (Schpflin 1995: 64). Nacionalizam gui i odbacuje razum i racionalnost jer istine koje nacionalistika ideologija proglaava nisu racionalne; one su, kako je ve reeno, dogme, vjerske dogme. Zato se nacionalizmi kao ni crkve ne uputaju u dijalog: oni proglaavaju svetim ili ekskomuniciraju. Na cionalizam ima mnogo vie veze s instinktom i strau nego s inteligencijom, i njegova snaga nisu ideje, nego uvjerenja i mitovi. Zato su mu bliski knjievnost i religija [...]. Pjesme, romani pa ak i gramatike doprinose vie njegovom razumijevanju nego povijesna ili socioloka istraivanja (Llosa 2000: 25-26). Nacionalizam je ustanak protiv razuma i otvorenog drutva. Nacionalizam se obraa naim plemenskim in stinktima, obraa se strastima i predrasudama, naoj nostalginoj elji da se oslobodimo tereta individualne odgovornosti i da je zamijenimo kolektivnom ili grup nom odgovornou (Popper 1992: 60). Kad vlada nacionalizam, onda nema razumnog raz matranja niti mislilatva: 'Politikoj' moi nacionaliz ma stoji nasuprot njegovo filozofsko siromatvo ili ak
7

332

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

kontradiktornost. Drugim rijeima, za razliku od drugih -izama, nacionalizam nije nikada dao velike mislioce (Anderson 1988: 15). Izvori nacionalizma su ekonomske potekoe, koje u mnogim siromanijim zemljama dovode do kompleksa manje vrijednosti naspram dobrostojeih drava, a kao posljedica toga i do nacionalizma i religijskog fundamen talizma. Uzrok nacionalizma je i manjak obrazovanja (Weirich 1994: 2). To su glavni razlozi to je hrvatski nacionalizam od nezavisnosti drave osnovno svojstvo drutvenog i politikog ivota u hrvatskom drutvu (Sofos 1996: 268). Ugraen je u sve pore hrvatskog drutva: kad je 'vraanje hrvatskih nacionalnih prava' postalo glavnom temom u hrvatskoj politikoj debati i dobilo apsolutni prioritet nad hitnim ekonomskim i dru tvenim problemima i imperativom demokratizacije, opozicija se morala pridruiti hegemonistikoj nacionali stikoj ideologiji kako bi izbjegla optube da se ne zalae za opstanak Hrvatske. injenica da su vie-manje sve hrvatske opozicijske stranke sudjelovale u nacionalisti koj euforiji i trijumfalizmu [...] jasno pokazuje da ne po stoji javna sfera koju bi karakterizirao pluralizam mi ljenja i identiteta. Spajanje nacionalizma s ideologijom konzervativnih krugova unutar katolike crkve takoer je dovelo do pojavljivanja snane nacionalistike drutve ne veine, koja u ime nacije sistematski radi na stvaranju 'moralno zdravog' drutva u kojem e nacionalni intere si dominirati nad interesima i pravima dijela stanov nitva ili pojedinaca. Oslanjajui se prvenstveno na te drutvene i politike birae, vladajua politika elita je uspjela uvrstiti svoju kontrolu nad dravom, ekonomi jom i masovnim medijima i uguiti zahtjeve za demokra tizacijom (ibid.: 268-269).

Nacija, identitet, kultura, povijest 333

Tko iri nacionalizam Nacionalizam je sredstvo koje se iskoritava da bi jedan broj ljudi doao na vlast ili ostao na vlasti. Za njim su po segnuli na junoslavenskim prostorima neodgovorni politiari, koji znaju da u prelaznim vremenima i u vremenima ideolokih smetenosti najkrai put do za dovoljavanja njihove gladi za vlau je nacionalizam (Llosa 2000: 8). Za nacionalizmom se posegnulo sigur no zbog njegove demagoke uinkovitosti jer nita drugo ne omoguava na slian nain da se ljudi nahukaju jedni protiv drugih i da se istovremeno tako brzo proizvede iluzija drutvenog identiteta, ali najvie se posegnulo za njim stoga to garantira dolazak na vlast onima koji se ne zadovoljavaju time da budu rep lava, nego, kotalo to kotalo, ele biti glava neega, pa makar to bila i glava mia (ibid.: 12). Nacionalistiki ratovi 90-ih godina na junoslaven skim prostorima nisu bili borba za narod i njegovo do bro. Naprotiv, u ratovima 90-ih godina su se obogatile sve zaraene strane na raun vlastitog naroda i bile su spremne u svako doba rtvovati svoje 'sunarodnjake' zbog taktikih razloga (Mappes-Niediek 2005: 57). Ra tovi nisu ni izbili spontano: Jugoslavenski ratovi za podjelu u prvoj polovini 90-ih nisu bili ludilo, nego rezul tat zavjere elita koje su eljele promjenu na tetu naroda bilo koje nacionalnosti (ibid.: 93). Budui da je nacionalizam jako pogodan za skreta nje panje s unutranjih potekoa (Winkler 1982: 7), njime se ciljano upravlja odozgo: Bez upravljanja odoz go iscrpi se snaga nacionalizma u ponekad nasilnim, naj ee kratkoronim akcijama koje prije ili poslije jedno stavno presahnu. Tek zajednika igra manipulacije odo zgo i nesigurnosti u bazi daje nacionalizmu njegovu neu raunljivu eksplozivnu snagu. Politiari, intelektualci i novinari su njegovi stvarni protagonisti (Sundhaussen 1993: 63-64).

334

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

irenju nacionalizma pogoduje to i onaj dio intelek tualaca i politiara koji ne forsira nacionalizam ipak pra vi ustupke nacionalistima i poputa im mislei da e ih to stiati. Pritom zaboravljaju iracionalni i teleoloki ka rakter nacionalizma. Politiki i ideoloki ustupci i na godbe po pravilu ga ne stiavaju, nego ga razjaruju kao strelica rasnog bika i navode da zahtijeva jo vie. To neutaivo zahtijevanje je njegovo bitno obiljeje (Llosa 2000: 32). S obzirom da se nacionalizmom kao masovnom po javom uvijek upravlja i da postoje ljudi koji za to snose odgovornost (Sundhaussen 1993: 54), moe se kod na cionalizma na junoslavenskim prostorima tono pratiti kako su za planiranje i izvoenje odgovorni inenjeri bili intelektualci i politiari (Konrad 1994: 32). Oni usauju nacionalizam kao integracijsku ideologiju koja zahtijeva da lojalnost velikoj grupi 'naciji' mora imati ap solutnu prednost nad svim drugim lojalnostima (Win kler 1995:12). Unutar takve grupe nacionalizam obiava sebe pri kazivati kao oit i jasan princip, pristupaan svakom ovjeku, a prekrivan samo od strane nekih nerazumnih slijepaca (Gellner 1990: 125). Meutim, nacionalizam princip homogene kulturne jedinice kao osnove poli tikog ivota i obaveznog kulturnog jedinstva voa i voenih zaista nije upisan ni u prirodu stvari, ni u srca ljudi, ni u preduvjete drutvenog ivota uope, a vje ra da jest tako upisan je la koju nacionalistika doktrina uspijeva prikazivati kao oitu istinu koju stoga uope nije potrebno dokazivati (ibid.). Tko se odaziva nacionalizmu U istraivanjima je utvreno da postoji veza izmeu et nocentrizma, antisemitizma, ovinizma i osobne nesi gurnosti (Katz 1985: 80). Pa nacionalizam daje ljudi ma bez izgraene linosti identitet kojeg im manjka

Nacija, identitet, kultura, povijest

335

(Altermatt 1996: 23). Jer ime da pojedinac kompenzi ra svoj osjeaj slabosti? Najsigurniji put je da uputi na vrijednost grupe kojoj pripada. Prilino je svejedno da li je to obitelj, nacija ili grupa drugog tipa: religijska zajed nica, poslovna ili sportsko udruenje (Lemberg 19641: 28). Pomou nacionalizma pojedinac postaje dio veeg svijeta: nacionalizam mu omoguuje povean 'psihiki dohodak', to itekako moe biti prihvatljivo kao nadom jestak smanjenom materijalnom prihodu. Nacionalizam doputa projekciju mrnje i neprijateljstva na drugu gru pu; on doprinosi da se osobne frustracije ponite kolek tivnim osjeajem uspjeha (Winkler 1985: 28). Nacionalizam nema znatan odaziv kod ljudi koji ima ju ispunjen ivot jer ako ljudi imaju ispunjen i bogat ivot, imat e manju potrebu za veliinom svoje grupe (iz Winkler 1985: 28). Moe se stoga rei da nacionali zam je, posebno u svojim sirovim oblicima, jedan od mo menata najdublje rezignacije nad svojom (nerealizira nom) ljudskou, on je izraz istinske patnje nad vlasti tom nemoi da se ovjek-pojedinac u sebi izgradi, da oplemeni svoju ljudsku povijesnu jezgru u vrlo sloenim tokovima suvremenog ivota (Sundov 2002). Slabo pristaju uz nacionalizam ljudi koji nisu skloni iracionalnim strahovima jer poznato je da iza apartheidskog razmiljanja stoje iracionalni strahovi od drugoga, od stranoga (Altermatt 1996:157). A nacionalizam instrumentalizira strahove ljudi i predlae jednostavna objanjenja i rjeenja drutvenih problema. Reagirajui nesigurnou na tendencije raspadanja drutva, ljudi tragaju za novim drutvenim vezama, orijentiraju se vie nego dosad prema naizgled prirodno uvjetovanim kategorijama kao to su nacija i rasa, religija i narod, te uzrok drutvenih problema poput nezaposlenosti, nedo statka stanova, obrazovanja i s tim spojenih drutvenih nejednakosti trae u kulturno-etnikoj nejednakoj vri jednosti (ibid.: 159). Stoga manipulacije strahom na makrodrutvenoj razini lako vode u negativne krajnosti:

336

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ksenofobiju, pa i agresivnost (ani 2007: 95). Usto, kada su pojedinci, grupe, narodi i nacije u stanju kro nina straha, izrazito su podloni autoritetima (ibid.), to olakava vladavinu politikim elitama. One zato ko riste strah, svjesne da drutvena proizvodnja straha, izazivanje straha i manipulacija njime sredstvo je dru tvene kontrole (ibid.). Nacionalizam podravaju konformisti: ovjek slua etablirane autoritete i dri se oprobanih obiaja samo zato to i drugi tako ine. Time to se prikljuuje nijemoj veini, poveava pojedinac (odnosno grupa) svoje izglede na mir i poveava vjerojatnost da e svoje privatne inte rese i dalje moi nesmetano ostvarivati (Gellner 1999: 171). Poznato je da esto ljudi prihvaaju svoje nacio nalne uloge samo zato to njihove ivotne navike i zara da za ivot ovise od nacionalne javnosti. Odbiti legitimne zahtjeve nacije znai odbaciti itav sistem. Radi se o sve ili nita. ovjek je ili lojalan graanin ili nije. Posljedice odbijanja sistema su neprivlane. One seu od zatvora, egzila do preziranja takvog pojedinca. [...] Zakljuujemo da mnogi ljudi na vlastito preuzimanje nacionalnih ulo ga zaista gledaju kao na svrsishodan in koji je vie moti viran oekivanim posljedicama nego neposrednim zado voljstvom ispunjavanja nacionalnih uloga (Katz 1985: 81). Konformizam je bio vrlo primjetan u Njemakoj 1930-ih godina i kod znanstvenika, sveuilinih profeso ra i drugih koji primaju plau iz dravnog prorauna. O njima Joseph Goebbels ( 2000: 775) u svom dnevniku 8.3.1933. tek nekoliko tjedana nakon stoje Hitler po stao kancelar Njemake konstatira sa zadovoljstvom da samo tu i tamo poneki javni djelatnik prua otpor, ali dovoljan je i blag pritisak pa da padne na koljena. Te drutvene grupe su egzistencijalno ovisnije o reimu, osjetljivije na svoj drutveni status i podlonije implicit nim ih eksplicitnim politikim ucjenama, pa kada jed nom identificiraju neku jezinu praksu kao poeljnu,
2

Nacija, identitet, kultura, povijest 337

prigrle je kako bi demonstrirali svoju lojalnost slube nom sustavu vrednota (ani 2007: 57). Predstavnici drutvenih znanosti usauju nacionalizam Utvreno je da pojedinci koji bi trebali predstavljati drutvene znanosti esto usauju nacionalizam: otkako je izmiljen nacionalni karakter [...] nastao je niz tako zvanih drutvenih znanosti iji stalni cilj je znanstvena legitimacija naroda/nacije. To je prije svega jezikoslovlje (pogotovo njegova genealoka varijanta koja se iri od 18. st.), folkloristika, povijest, znanost o knjievnosti (Fritsche 1992: 81). Kod sukoba zasnovanih na naciona lizmu popratnu muziku tim u najbezazlenijem slu aju samo kulturnim akcijama unitavanja pruali su nekrofilni predstavnici drutvenih znanosti koji su jezik uinili prirodnim elementom rasizma (ibid.: 86). Zajed no s njima knjievnost i umjetnost su i empirijski uvijek najintenzivnije 'trikale' nacionalne simbole i mitove (Link/Wlfing 1991: 10). Sudionici trikanja zaboravljaju kako pisac iteka ko ima pravo da u ime svog moralnog uvjerenja proglasi rat svojoj dravi; mislim ak da ako stavi brnjicu tom uv jerenju i vodi rauna samo o dravnim interesima, posta je bijedni konformist i potpuno suodgovoran za izdaju intelektualaca (Benda 1978: 66). Naime, intelektualac je po svojoj biti i po definiciji ba kritiko bie (pa mu je to 'glavni posao' ivota), prema sebi prije svega, a onda i spram svega ostaloga, a u to je prvenstveno ukljuen nje gov stav spram te svoje domovine i drave (Kangrga 2002: 216). Ako se protivno tome intelektualac rukovodi konformizmom, onda se radi o izdaji intelektualaca, koja se oituje u uklanjanju istine zbog praktinih privatnih interesa iako je znanost u onoj mjeri vrijednost intelek tualaca koliko trai istinu zbog istine, bez ikakvih prak tinih primisli (Benda 1978: 80). Zato intelektualci

338

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

moraju odbacivati gotovo sve patriotske, politike, reli giozne i moralne tvrdnje koje ako slue zadovoljavanju praktinih ciljeva najee nuno iskrivljavaju istinu (ibid.). U nacionalistikoj sredini teta koju nacionalizam prouzrokuje sigurno nije ni najednom drugom podruju tako oigledna kao na podruju kulture. U konfuznom i apsurdnom sistemu vrijednosti u kojem je pripadnost kolektivnoj apstrakciji 'naciji' vrhunska vrijednost, te se knjievno i umjetniko stvaralatvo vrednuje prema tom mjerilu, rezultat je predvidljiv. Nacionalistiko gledite je sklono omalovaiti ih odbaciti svako duhovno djelo koje lokalne vrijednosti, regionalno, nacionalno, folkloristiko stavlja u pozadinu, negira, ismijava ili ponitava pomou kozmopolitske i univerzalne perspektive ili po mou individualnog pomou one stvarnosti ovjeko vog postojanja koja se teko moe spojiti s nacionaliz mom [...]. Nacionalizam najvie cijeni one knjievne tvo revine koje potvruju njegove predrasude o kolektivnom identitetu. U praksi to znai da se regionalistika ili folkloristika umjetnost mora uzeti za uzor, to vodi u pro vincijalni autizam, neizbjeni rezultat nacionalistike kulturne politike. Zato nacionalizam u umjetnosti i knji evnosti do danas nije dao nita to bi bilo vrijedno pamenja, i zato ni 'proroci nacionalizma', kako prim jeuje Ernest Gelmer, 'kad se trebalo latiti razmiljanja, nisu igrali u prvoj ligi' (Llosa 2000: 29-30). Nacionalizam je suprotstavljen demokraciji Redovito se iracionalnost nacionalizma pripisuje 'dru gima'. Sloene misaone navike udomauju 'na' nacio nalizam i tako ga previaju, dok drugima pripisuju na cionalizam kao iracionalnu cjelinu (Billig 1995: 38). Mi slimo da 'nacionalizam' postoji uvijek samo kod dru gih (Winkler 1985: 10), a 'na' nacionalizam se ne pri kazuje kao nacionalizam, koji je opasno iracionalan, pre-

Nacija, identitet, kultura, povijest 339

tjeran i stran. Novi identitet, nova oznaka je naena za njega. 'Na' nacionalizam se pojavljuje kao 'patriotizam' koristan, neophodan (Billig 1995: 55). Patriotizam definiramo kao 'privrenost lanova grupe svojoj grupi i zemlji u kojoj ive' da bismo tako razlikovali pozitivnu privrenost od ovinizma i nacio nalizma, koji ukljuuju negativne osjeaje prema drugim grupama. Problem je kako u praksi razlikovati ta navod no vrlo razliita stanja svijesti. Ne moe se jednostavno pitati potencijalnog patriota da li voli svoju dravu ili mrzi strance. ak i najekstremniji nacionalisti e tvrditi da imaju patriotske pobude. Frederick Hertz, koji je pi sao o nacionalizmu kad je Hitler jo bio kancelar Nje make, dobro je izrekao stvari. Kad se pitalo faiste za njihova uvjerenja, svi su rekli da 'se ona sastoje od stra sne odanosti naciji i od stavljanja njenih interesa iznad svega ostalog'. Faisti tvrde da su oni branitelji, a ne na padai, da poduzimaju neto protiv stranaca samo kad ovi predstavljaju opasnost za voljenu domovinu (ibid.: 56-57). Lako se upada u klopku vjere da iako su se proli nacionalistiki pokreti uprljali zloinom i iako su druge nacije optereene grijehom, moja vlastita nacija je druk ija. Ona je ista, otmjena, plemenita, nesposobna initi nepravdu drugima (Seton-Watson 1977: 465). Meu tim, neosporna injenica je da svaki nacionalizam koji eli biti koherentan i slijediti do kraja svoje osnovne principe vodi prije ili kasnije u netolerantno i diskriminirajue postupanje i u otvoreni ili prikriveni rasizam. Nema mogunosti izlaza. Budui da ona homogena, i sta, kulturna i etnika ili i religijska nacija o kojoj nacio nalizam sanja i koju eli probuditi nije nikad postojala a da je ikad postojala, nestala bi u toku povijesti mora je umjetno napraviti i izokrenuti stvarnost. A to se moe postii samo silom (Llosa 2000: 29). ienja koja se tako dogaaju patriotsko pisanje povijesti jo jedna fikcija kasnije pokuava zatajiti (ibid.: 54).

340

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Na takvim ienjima i sili temeljili su se faistiki pokreti. I ustaki pokret ukljuio se u iroki spektar faistikih struja. Ciljna grupa njihove agitacije nije bio neki odreeni sloj drutva ili klasa, nego bioloko-genetski shvaena nacija kao poetak i kraj povijesti. Grupe ili pojave koje su prijetile kvarenjem jedinstva i zatvoreno sti te krvne zajednice politiki protivnici (npr. srpska dravna vlast, komunisti, slobodni zidari i dr.) ili zapad noevropski pravni sistem i temeljne vrijednosti (npr. graanska demokracija, tolerancija, pluralizam, liberali zam, kapitalizam itd.) proglaeni su smrtnim neprija teljima nacionalne zajednice, koja je prikazivana kao bio loka i kao srasla sa zemljom. Odnos prema sadanjosti i prema budunosti bio je obiljeen jednostavnim crno-bijelim dihotomijama: sadanjost kao ugroenost nacio nalnog identiteta, odnaroivanje balkaniziranjem, pro padanje vrijednosti i obiaja, oneienost jezika i kultu r e a budunost kao uskrsnue nacije i drave, ponov no raanje Hrvatske kao bedema katolianstva, povra tak prirodnom poretku datom od Boga, ponovno stjeca nje dijelova nacije 'otuenih' od hrvatstva, ienje kul ture i jezika (Sundhaussen 1995: 268-269). Svi faistiki pokreti bili su u svojim politikim izja vama usmjereni protiv individualizma, kapitalizma, de mokracije, suprotstavljajui im naciju definiranu kao organsku realnost posebnog tipa, ija veliina je prikazi vana mistificiranjem prolosti. Pojedinac je bio dio na dreene cjeline, a njegova vrijednost rezultirala je iz nje govog doprinosa ostvarivanju nacionalnih ciljeva. Faisti nisu teih ka ekonomskom ili drutvenom razvoju, ni kakvoj modernizirajuoj diktaturi, nego ka kulturnoj ob novi. [...] Govorili su o asti, jedinstvu, pravu, istoi i na cionalnoj veliini [...]. Ali najupadljivija je bila otvorena spremnost na nasilje, na teror protiv svih osoba i grupa koje su definirane da se nalaze izvan nacionalne zajedni ce (iz Sundhaussen 1995: 268-269).

Nacija, identitet, kultura, povijest 341

Pored faistikih pokreta, openito itav nacionali zam je ne samo antipod, nego bitni protivnik i zatiratelj demokracije (Kangrga 2002: 20). Tako da zbog njego ve predodbe povijesti, [...] njegovog ideolokog opivanja ovinizmom, neprijateljstvom prema strancima, rasiz mom i religijskim dogmatizmom nacionalizam e bez sumnje kao to ve i jest u rascjepkanoj bivoj Jugosla viji biti politika snaga koja e se sljedeih godina su protstavljati onom internacionaliziranju ivota i ekono mije kojem zahvaljujemo razvoj industrijske civilizacije i demokracije (Llosa 2000: 48). U aru nacionalizma za boravlja se daje napredak civilizacije od samih poetaka povezan s nadilaenjem granica plemenske zajednice, a ne sa zatvaranjem u njih (ibid.: 13). Nacionalizam i religija Niz autora smatra da je u 19. i 20. st. nacionalizam na stupio na mjesto religije. Nacionalni osjeaj preuzeo je, kao funkcionalni ekvivalent, integrativnu funkciju reli gije (Altermatt 1996: 109). U tom smislu je nacionali zam nadomjestak za religiju (Winkler 1985: 6). On je politika integracijska religija u uvjetima sekulariziranog drutva. Industrijalizacija i urbanizacija ukinuli su tradicionalne vezanosti drutva; nacionalna svijest i na cionalizam preuzeli su kompenzacijsku ulogu u obliku sekularne religije (Altermatt 1996:12). Tako je nacio nalizam postao nadomjestak za drutvenu koheziju postizanu pomou nacionalne crkve, kraljevske dinastije ili drugih kohezivnih tradicija ili kolektivnih grupnih samoprezentacija nova svjetovna religija (Hobsbawm 1984a: 303). A religija je stara i oprobana metoda da se pomou zajednikih obiaja uspostavi zajednitvo i jedan vid bratstva meu ljudima koji inae nemaju nita zajed niko (Hobsbawm 1991: 83). Pored tog opeg svojstva, i detaljnija analiza nacio nalizma zaista pokazuje da on ima pseudoreligijske ele-

342

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

mente. Oni se oituju npr. u tome to radi sa slinim sredstvima kao i crkva te ima sakralno-liturgijske obli ke. Ljudi pozdravljaju nacionalnu zastavu kao neto naj svetije, pjevaju dravnu himnu kao Te Deum, okupljaju se na masovnim mitinzima kao na religijskim slavljima, prireuju procesije u nacionalna svetita kao vjernici u mjesta hodoaa (Altermatt 1996: 110). Osim toga, poput religije nacionalizam zahtijeva previe vjere u neto to u takvom obliku oito ne posto ji (Hobsbawm 1991: 24). Uslijed svih tih slinosti, pri opisivanju nacionalizma religija takoer prua uspo redbu. Isti intenzitet emocija i iskrivljavanje uma koji karakteriziraju integralni nacionalizam prisutni su u religijskom nainu razmiljanja (Snyder 1968: 358). Iz spoznaje da nacionalizam je postao oblik religij ske vjere, koji se lako izopai u ugnjetavanje (ibid.: 2), izvodi se zakljuak da je ekstremni nacionalizam bio si rova zamjena religije, zamijenivi usahlu vjeru fana tinom mrnjom. Isuvie esto su njegove voe bile isfrustrirani drutveno neprilagoeni i umiljeni poluintelektualci (Seton-Watson 1977:12). Naposljetku, naciona lizam je esto prouzrokovao fanatizam, koji je u ranijim razdobljima bio rezerviran za religijske sukobe. Zaista se mnogo toga moe rei u korist shvaanja da je poveani fanatizam nacionalista uzrono povezan s gubljenjem religijske vjere. Nacionalizam je postao zamjenska religi ja. Nacija kako je shvaaju nacionalisti je zamjena Boga (ibid.: 465). Mitovi Kao stoje ve reeno, u Srbiji i Hrvatskoj su grupe elita upotrijebile nacionalistiku ideologiju za stabiliziranje svoje u velikoj mjeri ugroene politike funkcije (Segert 2002: 271). A za nacionalistiku ideologiju je tipino da se jako slui mitovima (Friedrich 1994: 24) i da njeni mitovi izokreu stvarnost (Gelmer 1990: 124).

Nacija, identitet, kultura, povijest

343

Mitovi su lai velikih razmjera, a za njima se posee jer nude neposrednost obraanja, snano mobiliziranje sa znatnim iskljuivanjem racionalnog ispitivanja i pro suivanja, raspaljivanje emocija pomou uzbudljivih sli ka, proizvoenje spontanih ispada (npr. nasilja) i ujedinjujuu snagu. [...] U najvanije oznake mitskoga [...] ub raja se sposobnost proizvoenja nasilja i prvenstveno njegovog opravdavanja (Friedrich 1994: 27). Utvreno je da nacionalizam proizvodi udne mito ve, koji se nekritiki prihvaaju kao normalni i racional ni (Snyder 1968: 3). Oni su idealan graevinski mate rijal za populistiko-nacionalistiko mobiliziranje (Segert 2002: 264). U nacionalistikoj ideologiji narod [...] postaje 'pramit', na koji se onda mogu nastaviti mladi nacionalni mitovi (Kaschuba 1995: 60). Tako kod ju noslavenskih sukoba noviji istraivaki radovi ukazu ju na posebnu odgovornost mitova o etnikim korijeni ma, koje su propagirale sve tri sukobljene strane kako bi opravdale svoje strategije nasilja (Riedel 2007: 21-22). Na sve tri strane se nacionalistiki intelektualci i politiari pozivaju na mitove i simbole koje su naslijedili iz prolosti i preradili u argumente koji trebaju jaati na cionalni identitet i opravdati nacionalne zahtjeve (Breuilly 1999: 244). Koriste klasina obiljeja nacionalnih mitova kao to su nesrodnost s okolnim grupama, odvo jenost od njih i autohtono postojanje od drevnih vreme na. Ta obiljeja slue za naglaavanje razlikovnosti i je dinstvenosti izabrane grupe ljudi (Skrbi 1999: 96). Na dalje, koriste tipino mitsko pojmovlje, a u pojmovlje mitskoga spadaju herojska djela i linosti, rtva, patnje, izbavljenje, odbaeni i izabrani (Lewada 1994: 46). Treba imati na umu da politiki mitovi nisu nastali spontano ili izrasli povijesno, nego su napravljeni svje sno za postizanje odreenih ciljeva (Mattusch 1994: 56). U skladu s tim, nacionalni mitovi cvjetaju najvie kad ih elite najvie trebaju (Evera 1995: 151). tovie, ograniavanje politikog kuta gledanja pomou mitskih

344

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

pria i slika je tim jae i uspjenije to je vie neka poli tika zajednica kod svoje integracije ovisna o mitskom osiguravanju svog zajednitva (Mnkler 1989: 345). Podreujui pojedinca kolektivnome, mit unitava individualnost: pojedinac postaje direktno u svim dijelo vima predstavnik svoje vrste, individua samo primjerak svoje vrste (Friedrich 1994: 21). U domaim mitovima je uvijek prisutna tendencija za prisilnim zajednitvom, koja se suprotstavlja diferenciranju drutva i umjesto toga nudi arhaine oblike kvaziorganskog zajednikog ivota (Friedrich/Menzel 1994: 10). Na junoslavenskim prostorima ima niz ovinisti kih mitova jer ovinistiko pravljenje mitova je obi ljeje nacionalizma [...]. Ti mitovi se prenose pomou kole, pogotovo u nastavi povijesti, pomou knjievnosti ili pomou politikih elita. Dolaze u tri osnovne varijan te: velianje sebe, zatakavanje vlastite krivice i ocrnji vanje drugoga. Mitovi velianja sebe sadre tvrdnje.o iz vanrednoj estitosti i sposobnosti, kao i neistinite tvr dnje o prolim dobroinstvima prema drugima. Mitovi zatakavanja vlastite krivice sadre neistinito negiranje prolih nepravdi uinjenih drugima. [...] Mitovi ocrnji vanja drugih mogu sadravati tvrdnje o kulturnoj infe riornosti drugih, krive optube za prole zloine i trage dije, i neistinite tvrdnje da drugi sada gaje zle namjere prema ovoj naciji (Evera 1995: 150). Istraivanja su dala odgovor na pitanje Zato se mi tovi prenose? Oni potjeu velikim dijelom od nacionali stikih politikih elita, za koje vre bitne politike fun kcije. Neke od tih funkcija [...] slue samo uskim interesi ma elite. Vjera u velianje sebe ohrabruje graane da do prinose nacionalnoj zajednici da plaaju porez, idu u vojsku i bore se za zatitu nacije. [...] Mitovi takoer po dupiru vlast i politiku snagu vladajue elite: mitovi velianja sebe i zatakavanja vlastite krivice omoguuju eliti da zasja u svjetlu zamiljenih postignua i zamilje ne slave svojih prethodnika u nacionalnoj instituciji koju

Nacija, identitet, kultura, povijest 345

kontrolira (ibid.: 151). Usto mitovi zatakavanja vlasti te krivice sugeriraju neprihvaanje pogrenosti zloina, a to onda sugerira spremnost da se zloin ponovi (ibid.: 150). Ta spremnost je znatna, i zato se u novijem kulturnoantropolokom istraivanju govori o pravom 'mo torikom' uinku mitova, o posebnom dinamikom po tencijalu energije i snage, koji nastaje pomou takvog re ligijskog, povijesnog ili politikog pravljenja mitova (Kaschuba 1995: 60). Nadalje, o funkcijama mitova utvreno je da svi mi tovi koji ocrnjuju druge jaaju vlast elita podupirui tvrdnju da je nacija suoena s vanjskim prijetnjama; na taj nain se narodno neprijateljstvo skree od nacional nih elita na vanjske grupe (Evera 1995: 151). Ovo kori ste i hrvatski jezikoslovci: kad prave mit o jezinom zlo stavljanju od strane Srba, time opravdavaju svoje da nanje jezino zlostavljanje Hrvata i gue neprijateljstvo i pobunu hrvatskih govornika protiv sebe, a frustracije govornika izazvane stalnim osjeajem krivnje koji im je zikoslovci usauju uvjeravajui ih da ne znaju vlastiti je zik usmjeravaju protiv Srba. Mitovi velianja sebe i zatakavanja vlastite krivice dovode do toga da kako je Gellner napisao, 'u nacionali stiko doba drutva oboavaju sebe drsko i otvoreno, bez kamuflae' (Billig 1995: 79). Takav nacionalni egoi zam ne prestaje biti egoizam time to je nacionalni. Na protiv: on postaje 'sveti' egoizam (Benda 1978: 107). U njemu 'svaka grupa uzgaja svoju vlastitu oholost i suje tu, hvali se svojom superiornou, uzdie svoja boan stva i gleda s prezirom one koji nisu lanovi te grupe' (Billig 1995: 79). Koliina mitova na junoslavenskim prostorima ne iznenauje. Naime, istraivai su utvrdili da mitovi cvje taju u tono odreenim okolnostima. A kad se pogleda opis okolnosti koje su idealne za pravljenje mitova, vidi se da je potpuno primjenjiv na junoslavensku sredinu: Drutva koja nemaju tradiciju slobode govorenja, jak

346

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

slobodni tisak i slobodna sveuilita podlonija su prav ljenju mitova jer nemaju 'borce za istinu' da se suprot stave nacionalistikim kreatorima mitova. Nezavisni po vjesniari mogu biti lijek protiv slubenog pravljenja mi tova o sadanjim dogaajima. Nepostojanje akademske slobode i slobodnih medija je uvjet za nacionalistiko pravljenje mitova (Evera 1995: 152-153). Nadalje, po svom posezanju za ovinistikim mitovi ma najopasniji reimi su oni koji u odreenoj mjeri ovi se o narodnom pristanku, a usko su rukovoeni nerepre zentativnom elitom. Stvari su jo gore ako je ta vlada sla bo institucionalizirana, nesposobna ili koruptna, ili se suoava s velikim problemima koji nadilaze njene mo gunosti. Reimi koji su izrasli iz nasilne borbe ili uiva ju samo oskudnu sigurnost takoer su skloniji zadrati u borbi roeni ovinistiki sistem uvjerenja (ibid.: 153). Totalitarni ratni reimi, kakvi su 90-ih godina bili u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, lansirah su brojne mitove: ratni totalitarni reimi postavljaju velike zahtjeve pred svoje graane pa zato koriste veliku koliinu ovinistikih pria da navedu na prihvaanje tih zahtjeva (ibid.: 152). Pored toga, loa ekonomska situacija pogoduje irenju nacionalistikih mitova (ibid.). Za razliku od novih ju noslavenskih drava, istinski demokratski reimi su manje skloni pravljenju mitova jer su takvi reimi obino legitimiraniji i tolerantni prema slobodi govora; stoga mogu razviti evaluativne institucije da iskorjenjuju na cionalistiki mit (ibid.: 153). Utvreno je da mitovi sadre element misterije, pa prihvaanjem mita ovjek prihvaa i misteriju, a kad je kod nekoga postignuto da prihvaa misterije, on e biti spremniji da bez pitanja prihvaa naredbe od osoba koje smatra autoritetima. Ukratko, misterije su dobra podlo ga za poslunost (Burke iz Kluver 1997: 53). To je jo je dan razlog zato vladajue elite rado upotrebljavaju mi tove.

Nacija, identitet, kultura, povijest 347

Preduvjet za prihvaanje mitova je neznanje: kad se nacionalisti slue mitovima, pritom koriste neznanje javnosti o povijesnim i jezinim injenicama. Umjetni karakter zatvorene kulturoloke nacije koju oni propagi raju ostaje esto neopaen i od strane adresata u regiji i od strane oponenata na nacionalnoj razini, i mogu ga prozreti najee jedino strunjaci (Riedel 2006: 33). Mit o paenitvu Tipini mit svakog nacionalizma je da je vlastita nacija bila paenik, rtva izloena povijesnim nepravdama koje je danas potrebno ispraviti. I Hitlerova nacionalsocijalistika propaganda koristila je nacionalistiku ideologiju rtve (Claussen 1988). A u novije vrijeme se npr. u hrvatskim udbenicima povijesti uzgaja mit o nacional nom paenitvu Hrvata (Bellamy 2003: 150). Za ulogom muenike nacije posee se zato to uloga potlaene na cije koja pati zna biti privlana i integrirati stanovnitvo u naciju. Uloga muenika proizvodi samosaaljenje, ko lektivnu sentimentalnost [...]. Zajednica ljudi izloenih istom pritisku, istoj opasnosti je nerijetko jae povezana nego zajednica trijumfa (Lemberg 1964 II: 69). tovie, grupa koja samu sebe gleda kao paenike paenike zbog pravedne stvari moe djelovati neo binom propagandnom snagom na svoju okolinu. Uloga potlaenih i muenika je nevjerojatno atraktivna. U to me lei tajna zato upravo takve grupe pridobijaju na svoju stranu pripadnike svoje inae nadmonije okoline (ibid.: 70). Upravo stoga pri suoavanju s osporavajuim inje nicama nacionalizam na osporavanje svojih teza odgo vara dodatnim adutom: ulogom rtve. On nudi dugaku listu povijesnih poniavanja, politikih i kulturnih uzur pacija od strane kolonijalnih i imperijalnih sila, koje su dotinu naciju pokuavale unititi, zagaditi, izroditi. To se pokuavalo i jo uvijek se pokuava, naravno bez

348

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

uspjeha! Koliko god da su bili grozni zloini osvajaa i ko liko god stoljea da je trajalo to sistematsko istrebljivanje naroda koje je trebalo izbrisati potlaenu naciju, ona je preivjela! Usprkos varljivom prividu, muena nacija je potajno uvijek odolijevala, sauvala svoju sutinu, ostala uvijek vjerna svojim precima i porijeklu, te iste due ekala dan povratka svog otetog suvereniteta i svoje po tisnute slobode (Llosa 2000: 20). S jedne strane, naravno da se ta lista poniavanja i nepravdi oslanja na neke povijesne istine. Ali bilo bi za bluda vjerovati da su nasilja i zlostavljanja iz prolosti koja su jai narodi poinili nad slabijim narodima uzrok za nacionalizam. Kad bi to bio sluaj, onda bi se naciona lizam poput epidemije proirio do najudaljenijeg kuta ze maljske kugle. Jer zar ima ijedna drava u ijoj povijesti se ne bi nali razlozi za ispravljanje nepravdi? Svako drutvo koje pogleda unazad i detaljnije promotri svoju prolost nailazi na scenario horora, zloina i neizrecivog nasilja, koje su jednako vrila drutva, narodi i nacije meusobno kao to su ga unutar svakog drutva vrile monije klase ili pojedinci nad slabima. U toj perspektivi postaje od povijesti svih drava jedna povijest nitkovluka (ibid.: 21). No nacionalizam eli vidjeti samo svoja paenitva u povijesti, spremno ih i izmilja jer nacionalizmu su po trebna takva povijesna poniavanja kako bi opravdao svoj zahtjev da je rtva jedne kolektivno proivljene pra stare nepravde koju moe ispraviti samo ponovno posti zanje izgubljene nezavisnosti. On ih treba i zato da bi ob jasnio navodnu neistou nacionalnog jedinstva na podruju jezika, kulture, institucija i ak rase te da bi obrazloio politiku kojom sada na poziciji vladara eli po novo uspostaviti integritet i istou nacije, uprljanu sto ljeima strane vlasti (ibid.).

Nacija, identitet, kultura, povijest

349

Neprijatelj Pripisivanje uloge rtve vlastitoj naciji ide paralelno s pripisivanjem uloge deurnog krivca drugoj naciji. Po stojanje deurnog krivca, postojanje neprijatelja povezu je vlastitu grupu, odnosno dovodi do toga da se ona uope i formira. Odavno je zapaeno da integracijska ideologija nacionalne grupe mora sadravati predodbu o neprija telju, o zajednikoj opasnosti da bi se grupa povezivala (Lemberg 1964 II: 82). Ve Sigmund Freud je utvrdio da je uvijek mogue povezati znatan broj ljudi zajedno u ljubavi dok god se ostavlja neke druge ljude da prime ma nifestaciju njihove agresivnosti (Bhabha 1993a, 300). Ta predodba o neprijatelju, o zlom, neprijatelj skom principu, o zajednikoj opasnosti koja dolazi s nje gove strane djeluje na grupu kao vezno sredstvo. [...] Su sjed je istovremeno i protivnik. Barem dolazi u obzir kao takav. Njegova snaga je opasnost, njegova slabost je ansa za vlastito irenje moi (Lemberg 1964 II: 83). Prikazivanje nekoga kao neprijatelja ima vanu ulogu jer predodba o neprijatelju moe postati dominirajuim ili ak jedinim svojstvom pravljenja nacije (ibid.: 85). Ne udi stoga to se za nacije kae: nacije su zajed nice koje zbog povijesne zablude vjeruju u zajedniko po rijeklo i imaju zajednikog neprijatelja (iz Altermatt 1996: 42). Udruivanje grupa u naciju, odluka za nacio nalnu orijentaciju i nacionalni identitet povezana je s odlukom o tome tko je zajedniki neprijatelj (Dutsch 1972: 23). Zato ako je nacionalizam ideologija prvog lica mnoine, koja govori 'nama' tko smo 'mi', onda je on takoer i ideologija treeg lica. Ne moe biti 'nas' bez 'njih' (Billig 1995: 78). Pritom smo mi ono to drugi nisu, a drugi su ono to mi nismo. Iz te praznine i neodreenosti proiziao je moda onaj osjeaj kolektivne manije proganjanja svoj stven nacijama koji, prema Eliasu Canettiju, dri mase zajedno [...]. Definiran pomou osjeaja proganjanja, ra-

350

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

njivi nacionalni identitet treba dakle vanjske neprijate lje, a ako se oni ne mogu odrediti, onda unutarnje nepri jatelje, potencijalne izdajice, koji bi osjeaj zajednitva mogli dovesti u pitanje [...]. Njih se u najboljem sluaju iskljuuje pomou predrasuda [...]. U najgorem sluaju ih se nasilno proganja i ubija (Fritsche 1992: 80-81). Poznato je da hrvatski nacionalizam takoer koristi nacionalistike mitove i 'demonizaciju' 'nacionalnog ne prijatelja': Srbe se prikazuje kao smrtne neprijatelje hrvatske nacije i kao pripadnike neevropske civilizacije (Sofos 1996: 268). Takvo uvoenje jednog prilino pro izvoljnog prijatelj/neprijatelj razlikovanja treba reduci rati kompleksnu stvarnost i time sluiti stvaranju kolek tivnog identiteta. Taj 'identitet' se, meutim, mora pro izvesti nasiljem nad stvarnou kako bi se njegova i stoa uope uspostavila. Kod 'konstrukcije' njegove na cionalne prolosti traga se s mnogo napora za porijek lom, za tobonjom cjelovitou i kontinuitetom. Budui da kompleksnost povijesti tome prua veliki otpor, ve i kod toga ne ide bez nasilja (Friedrich 1994: 28). Zato se koristi izmiljanje pria o porijeklu [...]. Priaju se izmiljene poetne situacije, koje tako slue za legitimaciju dananjih odnosa (ibid.: 21). Sve te prie su pojednostavljujui modeli objanjavanja (Friedrich/ Menzel 1994: 9), one su mitovi koji stvarnost reduciraju na lijep i ruan, dobar i zao, hrabar i kukavica (Mn kler 1989: 344). U takvoj reduciranoj stvarnosti mehanizam deur nog krivca postaje od centralnog znaaja za zajednitvo drutva. [...] Taj mehanizam se sastoji u tome da se neko ga markira kao 'drugog' i iskljui kako bi se osiguralo za jednitvo grupe koja iskljuuje 'drugog' (Friedrich 1994: 26). tovie, kod nacionalizma i rasizma, dviju meusobno povezanih pojava temeljni postupak sastoji se u iskljuivanju, odvajanju drugoga, stranoga od vlasti toga, pri emu se svaka slinost, svaka veza, svaka inte rakcija striktno porie i tvrdi se da je razlika prirodno

Nacija, identitet, kultura, povijest 351

data. Vano je da se o toj razlici misli da je prirodna i ne promjenjiva [...]. Vlastito, koje kod nacije nije vidljivo pomou osjetila jer realno ne postoji, gledano je u obliku nacionalnog karaktera ili duha naroda. Budui da je i on krajnje neodreen i neuhvatljiv, morao se pomou oba veznog kolovanja iriti i nametnuti. Time je nestabilni identitet postao masovnom svijeu, koja je uvijek pra ena strahom da e izgubiti tu karakternu masku, pro irenu pod nazivnikom nacionalna posebnost (Fritsche 1992: 80). Sve to skupa je razlog zato paranoina pri padnost nacionalnom identitetu granii s boleu (Sundov 2002). S obzirom da je tzv. nacionalni identitet obina ma ska, u mnogo sluajeva je klju snage nacionalizma i osjeaja identiteta postojanje autsajdera, 'njih', protiv kojih se vodi borba i ija dominacija ili potencijalna pri jetnja naglaava neophodnost kolektivnih napora (Ager 2001: 14). Onda su uvijek 'drugi' ti koji su nelojalni, nepoteni i koji zapoinju spiralu nasilja: 'nai' postupci su opravdani okolnostima, a za 'njihove' se kae da odraavaju pokvarenost karaktera, zaista, ba onu pokvarenost koju poriemo kod 'nas' (Billig 1995: 82). Istina, koliko god je praktino imati deurnog krivca, imati neprijatelja kojeg se moe optuiti za sve, toliko je neugodno kad nas netko podsjeti da narod koji svoj vla stiti identitet determinira u neprijateljstvu protiv nekog drugog naroda mora se oznaiti kao faistiki (Konrad 1994: 35). Budui da grupu povezuje neprijateljstvo prema ono me koga se oznailo kao 'drugog', ne udi to se na juno slavenskim prostorima neprijateljstvo briljivo uzgaja. Zapaeno je da grupe a pogotovo manjine koje ive u konfliktu jedne s drugima [...] esto odbijaju pribliava nje ili gestu tolerancije onih drugih. Zaokruenost njiho ve netrpeljivosti bez koje se ne bi mogli dalje boriti izgu bila bi na konturama [...]. Unutar odreenih grupa moe ak biti znak politike mudrosti paziti da neprijatelji po-

352

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

stoje kako bi se zajednitvo lanova grupe uvrivalo i grupa ostala svjesna da je to zajednitvo od ivotnog in teresa za nju (iz Hobsbawm 1991: 198). Protiv uzgajanog neprijatelja se brzo moe napraviti rat, a ti ratovi predstavljaju doba junatva nove nacije. Mit o tom dobu junatva vezuje i obavezuje. Vlastito junatvo moe se dokazati samo u borbi protiv nekog ne prijatelja. Sto je on moniji, opasniji i vie zao, tim nunije je zajednitvo protiv njega, tim zasluniji je ot por, borba i pobjeda (Lemberg 1964II: 83). Njegovanju neprijatelja bitno pomae religija, kakav je sluaj i kod nas, jer religijske i ideoloke zajednice s univerzalnim zahtjevom ispunjavaju misionarski zadatak da nevjer niku okolinu preobrate. Svi oni ive od svog neprijate lja (ibid.). Koliko je postojanje vanjskog neprijatelja praktino, vidi se po tome to se upuivanjem na njega opravdava ju rtve koje zajednica zahtijeva od pojedinca: vojna sluba, porez, disciplina, dokazi lojalnosti (ibid.: 82). rtva mijenjanja jezika, koju jezikoslovci danas trae od hrvatskih govornika, takoer se opravdava upuivanjem na vanjskog neprijatelja. rtva u obliku koritenja puristikih, zastarjelih ili novoizmiljenih rijei dokazuje lo jalnost hrvatskom nacionalizmu. A sve to samo zato to hrvatski jezikoslovci ele nacionalnu posebnost vidjeti u obliku zasebnog jezika, ime potvruju da nacionali zam esto ukljuuje ideoloku konstrukciju 'jezika' kao centralnog simbola 'nacionalnog identiteta' (Blommaert 1997: 5). Kod hrvatskih jezikoslovaca etnoteorije su 'homogenistike': one podrazumijevaju da identitet ljudi lei u jednom jeziku, jednoj kulturi, jednoj povijesti, jed nom skupu obiaja, vrijednosti i tradicije (ibid.). U tak vim teorijama pogotovo jezik i religija esto postanu simboli nacionalizma (Ager 2001: 14). Kroatisti znatno sudjeluju u izgraivanju slike o po stojanju neprijatelja. Pomou mita o srpskom jezinom unitarizmu pobrinuli su se da svatko u Hrvatskoj zna

Nacija, identitet, kultura, povijest 353

tko ima ulogu deurnog neprijatelja, a njemu zadnjih go dina pridruuju i nove. Kako Evropska unija dobiva na aktualnosti, tako se iste metode uzgajanja neprijatelja koje su ranije bile usmjerene prema Beogradu sada po jaano usmjeravaju prema Bruxellesu. Najutjecajniji hr vatski akademici tvrde da e EU nametnuti Hrvatskoj ujednaavanje varijanata (HAZU 2007a; Babi 2008: 193), i da to se Hrvatske tie, ini se da su i za jezik kobria imena koja poinju s B (Be, Budimpeta, Beo grad, staro hrvatsko ime za Veneciju bilo je Bneci, Bruxelles, a Washington, London i Moskva trebali bi se na hrvatskom zvati Baington, Bondon i Boskva) (Kovaec 2006: 334). Sugerira se da je ukupna meunarodna jav nost na strani Srba, a protiv Hrvata (Kovaec 2005: 522). U tom smislu HAZU (2007a) zastrauje domau publiku da u EU bi se jedinstvo zacijelo moralo diktirati iz nekog centra, koji u tom ve ima iskustva ovdje HAZU implicira da je u prolosti Beograd diktirao je zino jedinstvo, i da e u budunosti EU zaduiti Beo grad za daljnje diktiranje jedinstva. Kroatisti tvrde i da je haki Tribunal zadnjih godina ve sproveo u Hrvat skoj prisilno jezino jednaenje s jezikom u Srbiji, pa iz toga izvode zakljuak da e u budunosti i EU sprovoditi u Hrvatskoj jezini unitarizam (Grevi 2008: 192). Me utim, kao to se hako jednaenje jezika na teritoriju Hrvatske ne vidi u stvarnosti, tako su i tvrdnje da se EU mijea forsiranjem nekakvog jezinog ujednaavanja potpuno netone, kako je pokazao Per Jacobsen (2007: 220-223) u svom Otvorenom pismu predsjednitvu HA ZU. S obzirom da kroatisti ire strah da e Hrvatska iz gubiti dravnost i nacionalni identitet ako hrvatsko ime ne bude naziv zasebnog slubenog jezika u EU, moe se podsjetiti da su i takva strahovanja neutemeljena. Nai me, u EU je ve ula Austrija kao drava u kojoj se govori varijanata policentrinog jezika. Iako su izmeu Austri janaca i Nijemaca vee jezine razlike nego izmeu Srba

354

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

i Hrvata, nije uvedena oznaka 'austrijski jezik' u slu bene jezike EU, nego se postupilo u skladu s injenicom da se radi o zajednikom jeziku Austrijanaca i Nijemaca, a Austrija time nije izgubila na dravnosti ili nacional nom identitetu nita vie od bile koje druge drave ili na cije koja je ula u EU. U ovome kontekstu moe se usput podsjetiti da uvoenje naziva hrvatski meu slubene je zike u EU nita ne utjee na sociolingvistiki utvrdivu injenicu da Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci govore va rijantama zajednikog policentrinog standardnog jezi ka. Iz prethodna dva odlomka vidljivo je da kroatisti in tenzivno rade na tome da ne presue strahovi kako neki moni neprijatelji stalno kuju zavjere da Hrvatima oduz mu jezik, naciju i dravu. Tim snanim neprijateljima kroatisti se odupiru, postiu pobjede, svaka od njih je ba zbog snage neprijatelja vana pobjeda i jedna od dobi venih bitaka, ali usprkos pobjedama rat jo nije za vren (Babi 2008:193). Zato se od hrvatskog ministar stva oekuje da opet dodatno podupre kroatiste, suoene s velikim unitaristikim opasnostima, jer rat za hrvat ski jezik na svjetskoj razini nije jo dobiven (ibid.). Inae, za politike elite je postojanje neprijatelja pra ktino i zato to se bilo kakav nedostatak uspjeha moe spremno pripisati vanjskim ili unutranjim neprijatelji ma. To je, naravno, besmislica, ali politiki neobrazovan narod podlijee takvim iskuenjima kad je suoen s veli kim i naizgled nepremostivim problemima (Schpflin 1995: 63). Znajui ovo svojstvo politiki neobrazovanog naroda, vladajua elita koristi nacionalistiku propagan du, koja ne samo da ukazuje na vanjske neprijatelje nego kontinuirano pokazuje da jo uvijek u dravi ima nepri jatelja, izdajica, kontrarevolucionara koje treba otkriti i unititi (Lemberg 1964 II: 83).

Nacija, identitet, kultura, povijest

355

Stereotipi Na junoslavenskim prostorima danas su proirene broj ne predrasude i stereotipi, a predrasude i stereotipi se [...] esto ubrajaju u iracionalnosti nacionalizma. [...] Predrasude pomau kod zajednikog, jednakog tuma enja stvarnosti, prave stereotipne slike neprijatelja i mogu tako pomoi kod mobiliziranja (Esbach 2000: 163). Stereotipi nastaju i ire se u grupi kad ona ima potre bu opravdati planirane ih sprovedene djelatnosti protiv stranih grupa, i vlastitu grupu na osnovi nekog svojstva razlikovati od odreenih stranih grupa u vrijeme kada se to razlikovanje smatra nesigurnim ili se sasvim gubi, ili kada uope ne postoji, ah zato postoji drutvena situacija koja po miljenju sudionika omoguava da se napravi razlikovanje na osnovi nekog svojstva (Tajfel 1982: 54-55). Kakav logiki postupak se pritom koristi, ilustrira primjer nastanka stereotipa o tome tko je tolerantan: ta retorika porie 'nae' predrasude i [...] pripisuje netole ranciju 'njima': 'nau' toleranciju ugroava 'njihova' pri sutnost; 'oni' su ili netolerantni ili uzrokuju netoleranci ju; prema tome, 'mi' elimo iskljuiti 'njih' ne zato to smo netolerantni, nego obrnuto, zato to smo toleran tni (Billig 1995: 82). Spomenuta retorika dolazi od brojnih 'etnikih po duzetnika': Ti 'etniki poduzetnici' u politici, crkvi, sportu i kulturi, a prvenstveno u drutvenim znanosti ma i medijima, oni su ti koji tobonja 'prastara neprija teljstva meu plemenima' zajedno s obrazloenjima i na vodno neizbjenim konzekvencijama usauju svojim cilj nim grupama. Oni to ine s nadom da e ti stereotipi biti usvojeni i da e svoju funkciju u punoj mjeri pokazati u etniki prebojanim politikim konfliktima (Troebst 1999: 75). Rijetki su autori koji na junoslavenskim prostorima od 90-ih godina raskrinkavaju stereotipe: U ratnim

356

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

vremenima pisati protiv stereotipa je pothvat koji barem na kratkorono ne obeava mnogo uspjeh. Tim vanije je to s obzirom na dogaanja u jugoistonoj Evropi 90-ih godina (Hatschikjan 1999: 27). Mediji Poznato je da su masovni mediji neosporno sredstvo za ideoloku reprodukciju (Blommaert 1999: 430). Oni usauju drutvenomitoloke konstrukcije, i u njima su populistika razina i propagandna razina jako poveza ne jedna s drugom (Lewada 1994: 46). Ne udi stoga to su za suvremene politike reime vaan instrument moi elektronski masovni mediji: dravna televizija i dravni radio u slubi dravne stranke (Segert 2002: 265). Uslijed toga je i stupanj do kojeg se agresivne snage nacionalizma ire unutar zajednice pod velikim utjeca jem dravne strukture. Pojaavanje se najbre dogaa u nedemokratskim sredinama, gdje elite kontrolirajui medije i rasprostirui informacije mogu iriti svoje ideje bez smetnji. Zbog nepostojanja alternativnih izvora in formacija i javne debate, ekstremne snage nacionalizma jednako zavladaju elitama i masama (Kupchan 1995: 183). To se dogodilo u novim junoslavenskim dravama. U sklopu ciljanog ogranienja slobode medija (Segert 2002: 265), televizija je pod najstroom kontrolom vla de, medijima i kolama vlada propaganda. Mnogo uni formi, mnogo zastava i svuda ime nacije (Konrad 1994: 33). 90-ih godina u novonastalim dravama su elek tronski mediji podreeni ratnoj propagandi vlade. Na staje kljualo i samounitavajue plemensko raspolo enje, za ije potpirivanje se koriste knjievna sredstva, ime se i pogled knjievnika zamagljuje. To plemensko raspoloenje zahvaa u tolikoj mjeri nacionalno drutvo, ukljuujui i intelektualce, da i pisci sami sebe cenzuri-

Nacija, identitet, kultura, povijest

357

raju, vjerujui ve u klie nacionalnodravne paradigme, koji su usvojili i ugradili u svoju svijest, i to tako postoja no da i voe opozicije u Beogradu i Zagrebu u jednakoj mjeri nose nacionalni konsenzus. ak ni alternativne osobe si ne mogu dozvoliti da istupe iz srpske odnosno hrvatske paradigme (ibid.: 38). U takvoj situaciji ako bi nacionalistika svijest pobi jedila, mogle bi itave nacionalne zajednice postati nosio ci psihoze jer su im mediji uzgojili napuhani kolektivni ego, koji se plai da e biti zakinut, da bi mu netko mogao neto oduzeti, zbog ega je u stanju ak i razmjerno male gubitke doivjeti kao nepodnoljive i grozne (ibid.: 36, 37). Mediji su uinili da nacionalistiki ego nema uvid u stvarnost: U mislima ekstremnog nacionalista i u ko munikacijskom sistemu svake ekstremno nacionalisti ke grupe ih drave vijesti koje nacionalizam proteira dominiraju nad veinom ili ak nad svim vijestima iz svi jeta injenica. [...] Kao i drugi oblici ideolokog ekstre mizma, nacionalizam daje prednost ideoloki ifriranim ili ak neistinitim vijestima nad vijestima koje su dru gaije kodirane ili imaju drugaije simbole, ak i ako su te druge vijesti istinite (Deutsch 1985: 51). Uslijed toga ekstremni nacionalist postaje kao i svaki drugi pristali ca neke ekstremne ideologije slijepac s vrlo kratkim ta pom. On ignorira stvarnost dok se s njom ne sudari; a oni malobrojni dogaaji i injenice koje ne moe ignorirati, pogode ga s iznenaenjem (ibid.). Sirenju nacionalizma pogodovalo je to su ve i u SFRJ mediji bili velikim dijelom nacionalno okupljeni: U Socijalistikoj Federativnoj Repubhci Jugoslaviji me diji su bili necentralistiki organizirani, svaka od est re publika i obje autonomne pokrajine imale su vlastiti ra dio i televiziju, koji su bili nazvani po imenima glavnih gradova. Slino decentralistiki organizirane bile su i no vine, ne samo u novinarskom pogledu, nego i po struktu ri produkcije i distribucije. Jedino novine Saveza komu nista, Borba, mogle su za sebe traiti proirenost po ita-

358

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

voj dravi (Busch 2004: 198). Takva decentralistika organiziranost medija u Jugoslaviji olakala je novim vlastodrcima u republikama i njihovim strankama pri stup medijima, koji su brzo stavljeni u slubu propagi ranja nacionalnih ciljeva (ibid.: 199). Upravo medijima se pripisuje kljuna uloga u pro pagiranju nacionalnog razgraniavanja, govora mrnje, predrasuda, stereotipova i u pripremanju rata (ibid.). Ratna semantika je uvedena politikim diskursom i ra spirivana svakodnevno pomou masovnih medija, koji su irili ratnu propagandu (Richter Malabotta 2004: 83). Bez ostatka su dravni radio i televizija kao i novine bli ske reimu bili u znaku ratne propagande (Busch 2004: 202). Pritom su koritene diskursne strategije koje imaju za cilj uvrivanje nacionalnog identiteta, meha nizmi razgraniavanja koji se koriste pri konstruiranju grupe kojoj se pripada i grupe kojoj se ne pripada pomou razlikovanja izmeu 'mi' i 'oni', strategije unutranjeg homogeniziranja koje prizivaju nacionalno jedinstvo, so lidarnost i lojalnost, ali i strategije muenitva, isticanja vlastite uloge rtve (ibid.: 203). Sa svrhom pridobivanja naklonosti za rat u ujednaenim medijima prevladavala je hladna dezinformacija prema kojoj je druga strana uvijek napadala, a vlastita se samo branila (Mappes-Niediek 2005: 43). Konflikt na junoslavenskim prostorima je umjetno provociran pomou tehnika manipulacije masama. Bu dui da se to dogaalo u drutvu bez slobodnog i plurali stikog sistema informiranja, nije bilo mogunosti da se javnost cijepi protiv nacionalistikog bulanjenja i njego vih neizbjenih posljedica, neprijateljstva prema stranci ma, rasizma i religijske netoleracije. [...] apstraktno je koncipirana jedna fikcija, koju su zatim propaganda i dravni audiovizualni mediji ugradili u stvarnost vrtoglavnom uinkovitou (Llosa 2000: 79). Posve ujednaeni televizijski kanali, radiostanice, novine i asopisi bih su motor velike kampanje trovanja,

Nacija, identitet, kultura, povijest

359

koja je potpirivala nepovjerenje i mrnju meu zajedni cama i regijama tamo gdje je to jo postojalo, a tamo gdje je bilo nestalo, iznova raspirivala. [...] A razumni glasovi i razborita pera onih koji su pokuavah da objektivno in formiraju i ozbiljno zastupaju svoje miljenje bili su bez oklijevanja potisnuti ili vrijeani najgorim pogrdama: odmetnici, plaenici, izdajnici (ibid.: 78-79). Poznato je da je dravna radiotelevizija HRT imala neosporno kljunu ulogu kod izbijanja rata. Ona je pro pisivala upotrebu jezika, kako na planu sadraja tako i na planu izraza. Redakcija vijesti objavila je jedan inter ni dekret koji je odreivao jezinu upotrebu i prikaziva nje slika (Busch 2004: 207). Tako u procesu opirne gradnje nacionalnog identiteta i pravljenja jezinih gra nica mediji imaju glavnu ulogu. [...] Televizija i radio su bili jedna od kljunih institucija putem kojih su sluatelji i gledatelji dolazili do toga da zamiljaju sebe kao lanove nacionalne zajednice (Busch/Kelly-Holmes 2004: 6). Utjecaj medija je velik zato to mediji doseu brojniju publiku i vei raspon populacije*, povremeno moda vei i od obrazovnog sistema, koji je jo jedan nosilac jezine promjene inicirane odozgo (ibid.: 6-7). S obzirom na to liku angairanost hrvatskih medija oko jezika, u pojedi nim knjigama stranih autora (v. npr. Busch 2004) velika uloga medija u procesu jezinog razgraniavanja po blie se oslikava na primjeru Hrvatske, u kojoj vlada opsesija granicama (ibid.: 205, 199). Upada u oi kod jezinog razgraniavanja da poseban znaaj imale su pritom ve prije dravne samostalnosti, a pojaano poslije jezine kolumne i javne debate o jeziku, koje su u sebi stapale politiki diskurs, narodsko miljenje i aka demski pogled, kako bi zahtijevale pravljenje granica (ibid.: 227). Svi hrvatski mediji bliski Tumanovoj vladi bili su puni kolumni i emisija s jezinim savjetima, isto tako i dravna radiotelevizija. Mediji bliski vladi smatrali su sebe modelom za 'ispravnu upotrebu jezika' (ibid.:

360

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

207). Budui da je na taj nain umjetno dat znaaj posve nebitnoj temi i javnost je postala zaokupljena njome, moe se na Hrvatsku primijeniti jedna komunikacijsko-teorijska definicija nacionalizma, prema kojoj je na cionalizam u onoj mjeri ekstreman u kojoj hitne i vane vijesti iz stvarnosti bivaju potiskivane nerealnim i ne vanim vijestima, ali omiljenima u toj ideologiji (De utsch 1985: 52). Na hrvatskom primjeru se vidi kako mediji mogu doprinijeti stvaranju uvjeta za nadzor jezine upotrebe i za irenje jezinog purizma (Busch/Kelly-Holmes 2004: 7). Tako je HRT objavio prirunik u kojem se nabrajaju poeljne hrvatske rijei i nepoeljne 'strane' rijei. Dr avna radiotelevizija smatrala je sebe instancom koja odreuje standard (Busch 2004: 208). Navodna 'nei spravna upotreba jezika' sluila je ak kao pokrie za otputanje nepodobnih novinara: 1991. godine zapoela je uprava HRT-a sa serijom otputanja i umirovljavanja, to je zahvatilo gotovo polovinu zaposlenih. Kao javno obrazloenje sluila je teka ekonomska situacija nastala zbog rata, no ustvari je uprava otpustila prvenstveno opozicijske i 'nehrvatske' novinare. Kao opravdanje po sluili su i jezikoslovci, koji su prema izjavi direktora utvrdili da 60% novinara oskudno vlada hrvatskim jezi kom (ibid.: 207-208). Sto se tie prikazivanja junoslavenskog konflikta u inozemstvu, zamjera se medijima na evropskoj razini to putem aktualnog izvjetavanja imaju sasvim odreeni pogled na uzroke konflikta, a taj pogled neobavijetena publika najveim dijelom preuzima. Tako mediji presud no utjeu na oblikovanje javnog mnijenja u demokrat skim drutvima. Mediji esto nisu zainteresirani za dife renciranu analizu konflikta, nego za to je mogue veu gledanost odnosno tira. To ih mnogo puta zavede da preute sloenost situacije i da prezentiraju crno-bijelu sliku konflikta. Iz toga nastaje poznata shema prijatelj-neprijatelj odnosno rtva-poinilac, koja se prven-

Nacija, identitet, kultura, povijest

361

stveno kod konflikta identiteta moe medijski dobro in scenirati. Pitanje o nastanku etnikog identiteta usmje renog na razgraniavanje, o profiterima izgraenih slika neprijatelja i nadasve pitanje o alternativama postavlja se iznimno rijetko ili se uope ne postavlja. To kod publi ke pojaava gledanje na etniku svijest kao na kulturnu konstantu koja je objektivno data i nepromjenjiva. Uti sak beznadene konfliktne konstelacije koji mediji ire zavodi publiku i na zakljuak da se eskalacija nekog kon flikta identiteta moe sprijeiti jedino jo vanjskom in tervencijom, i to moda nasilno (Riedel 2005: 269). S obzirom na stanje u medijima, pojedini autori upo zoravaju da rtve medijskog ujednaavanja misli koje se ravna prema najniem nivou i poveava medijima profit nisu samo individue koje vegetiraju na granici debilnosti nego i drutvo u cjelini (Schmidt-Salomon 2006: 118). Koliko je situacija ozbiljna, vidi se i iz podatka da su ba ravnanje prema najniem nivou i ujednaavanje mi sli kljune smjernice u uputama za propagandu nacio nalistike ideologije koje Hitler daje u svojoj knjizi Mein Kampf: Svaka propaganda mora biti narodska, i njena duhovna razina treba biti prilagoena mogunostima najogranienijih meu onima kojima se obraa. Zato se duhovna razina propagande treba spustiti tim nie to je vea masa ljudi koje eli obuhvatiti. A kad se radi o tome da se obuhvati itav narod, kao to je to sluaj kod propa gande za istrajavanje u ratu, onda nikad dovoljan ne moe biti oprez da se sprijee previsoki duhovni zahtje vi (iz Jung 1974: 61). Mediji ravnanjem prema najniem nivou zaglupljuju drutvo, a najvea aktualna opasnost za homo sapiensa [...] lei u strukturno uvjetovanoj gluposti. [...] Moda je uzbudljivije i moda nas subjektivno rastereuje ako mi slimo da sudbinu ovjeanstva usmjerava grupica mra nih zavjerenika, ali u stvarnosti iza itave te mizerije stoji jedna gigantska, globalna, ogromna zaglupljenost. Upravo zato je neophodno prosvjeivanje! Bez obrazovne

362

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ofenzive irokih razmjera, i lokalne i globalne, koja se kao prvo oslanja na najbolje tradicije znanosti, filozofije i umjetnosti, i koja se kao drugo ne plai da bez tabua ra zotkrije zablude ak i najsvetijih tradicija, neemo biti u stanju definirati bolja pravila igre za zajedniki ivot lju di koja su hitno potrebna (Schmidt-Salomon 2006: 119). Sport S medijima je u uzgajanju nacionalizma povezan i sport jer on doprinosi opasnoj politici 'mi' naspram 'oni' (Billig 1995: 123). Pravi se nacionalna identifikacija pomou sporta protiv stranaca (Hobsbawm 1984a: 301). On djeluje prema unutra kao sredstvo sjedinja vanja naglaavajui slinosti, a prema van kao sredstvo sukobljavanja naglaavajui razlike (Bellamy 2003: 113). Ono to je sport uinilo tako uinkovitim posredni kom nacionalnih osjeaja, barem kod mukaraca, svaka ko je lakoa s kojom se ak politiki ili javno nezaintere sirani pojedinci mogu identificirati s nacijom im nju simboliziraju uspjeni sportai [...]. Zamiljena zajednica milijuna izgleda da se ostvaruje kao momad od jedana est igraa koji svi nose jedno ime (Hobsbawm 1991: 168). Sportski dogaaji su drugo, svakodnevno lice nacio nalizma (Ebeling 1994: 15-16): zastave na sportskim stadionima prave nacionalistiko raspoloenje (Altermatt 1996: 11), a sportske stranice ponavljaju povrne stereotipe o naciji (Billig 1995: 120). Ve izmeu dva svjetska rata je internacionalni sport postao, kako je ubrzo uoio George Orwell, izrazom nacionalnih borbi, a sportai koji su zastupali svoju naciju ili dravu postali su centralne figure-simboli svojih zamiljenih zajedni ca (Hobsbawm 1991: 168).

Nacija, identitet, kultura, povijest

363

Istraivanja pokazuju da paralela izmeu sporta i ratovanja izgleda oita [...]. Sportske stranice, pozivajui nas, itatelje, da maemo zastavama, ponavljaju jezik ra tovanja. esto se slue metaforama vezanima za oruje (pucati, opaliti, napasti) (Billig 1995: 123). Zato se opi suje 'sport kao sredstvo sukoba meu nacijama koje pojaava agresivnost, stereotipe i predodbe o inferior nosti i superiornosti' (Bellamy 2003: 113). Svakoga dana sportske stranice prvenstveno itaju mukarci zbog zadovoljstva. One se mogu smatrati ba nalnim vjebanjem za iznimna vremena krize kada dr ava poziva svoje graane, pogotovo svoje muke gra ane, da daju krajnje rtve za nacionalne ciljeve (Billig 1995: 11). Poznato je da se politika kriza koja vodi u rat moe brzo napraviti, ali volja za rtvovanjem ne moe. Moraju postojati prethodne vjebe i podsjeanja, tako da kad doe kobna situacija, mukarci i ene znaju kakvo ponaanje se od njih oekuje. Svakodnevno se od vija banalno pripremanje. Na sportskim stranicama kad ih mukarci prelijeu traei rezultate tima za koji navi jaju, itaju pritom o podvizima drugih mukaraca u bitci za interese veeg tijela, ekipe. esto je ekipa nacija, i bori se za slavu protiv stranaca (ibid.: 124). Perfidno dresiranje rauna da su sportske stranice [...] tekstovi zadovoljstva. Dan za danom milijuni muka raca trae svoje zadovoljstvo na tim stranicama, divei se herojstvu u ime nacije, uivajui u prozi u kojoj intertekstualno odzvanja ratovanje. Takva zadovoljstva ne mogu biti bezazlena. [...] rutinski podsjetnici mogu takoer biti vjebanje; protekla ponavljanja ne mogu biti ignorirana kao priprema za budua vremena. Moda emo mi ili nai sinovi, neaci, unuci odgovoriti jednoga dana, sa spremnim entuzijazmom ili sa svijeu o dunostima kad ujemo da nas naa drava zove. Poziv e nam ve biti poznat; o dunostima smo ve informirani; te rijei su ve odavno instalirane u predjelu naeg zadovoljstva (ibid.: 124, 125).

364

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

kolski sistem U irenju nacionalizma kola ima veliku ulogu. Moe se govoriti o praksi usaivanja nacionalizma u djecu u koli. Emocionalni patriotizam koji lei u osnovi nacio nalizma poinje unutar obitelji i nastavlja se u uionici povijesti. U koli djeca usvajaju predrasude o sebi i dru gim ljudima i ue visoko vrednovati svoju naciju. Uitelji po pravilu nisu skloni uklanjati nacionalne i rasistike predrasude kod djece. [...] Prva stvar koju je veina djece nauila o ljudima drugih nacija bila je da ih ne vole. [...] Emocionalni stavovi prema raznim stranim dravama su ugraeni u malu djecu prije nego to su djeca usvojila ak i najosnovnije injenine informacije o tim drava ma (Snyder 1968: 364-365). To se sprovodi planski jer prema nacionalistikoj te oriji kolski sistem mora imati glavno mjesto u radu drave. Svrha obrazovanja nije prenositi znanja, ustalje ne spoznaje i metode izumljene u drutvu zbog bavljenja opim interesima; svrha obrazovanja je sasvim politika potiniti volju mladih ljudi volji nacije. kole su sred stvo dravne politike poput vojske, policije i dravnih fi nancija. [...] Svrha takvog kolovanja je okupirati mozgo ve ljubavlju prema dravi, i stoga je ono to se ui i kako se ui, to se potiskuje i to se mijenja stvar dravne poli tike (Kedourie 1993: 78). Analize pokazuju da nova hrvatska drava otvoreno koristi obrazovni sistem kao politiko orue (Bellamy 2003: 155). itav novi program nastave je napravljen tako da usauje krut sistem vrijednosti, a ne nezavisno razmiljanje. Pod prijanjim reimom to su bile vrijedno sti samoupravnog socijalizma i 'bratstva i jedinstva', no nove vrijednosti su u potpunosti konzervativne i nacio nalistike (ibid.). Kad se njihovo usaivanje odvija pod izlikom iz gradnje ponosa na vlastitu naciju, potrebno je podsjetiti daje 'nacionalni ponos' u praksi vrlo kliska i labilna ka tegorija jer druga strana ponosa je oduvijek preziranje

Nacija, identitet, kultura, povijest

365

drugoga ili drugih. ovjek je samo u usporedbi s neim ponosan na neto. [...] Teko je kontrolirati gdje za vravaju jednoznano lijepe predodbe o 'dragocjenom materinskom jeziku', a gdje poinje da ovaj ili onaj narod 'ima grozan jezik', da je naa zemlja tako lijepa, a ona zemlja izrazito odvratna... Pogotovo je teko kontrolirati gdje zavrava da smo mi prijateljski, susretljivi i otvore ni, a gdje poinje da su oni odbojni, odvratni, zatvoreni. Isto i s povijesnog gledita: mi smo oduvijek voljeli slobo du i bili heroji, oni su bili podmukli i kukavice (Szcs 1981: 148). Tako da ponos to se pripada nekom car stvu, nekoj religijskoj ili kulturnoj zajednici podrazumi jeva preziranje ili saaljevanje onih koji u tome nemaju udjela (Lemberg 1964 II: 82). kole usauju i nacionalistiki i preskriptivistiki odnos prema jeziku: Uitelji koji su nauili a zatim poduavaju tu varijantu igosat e druge varijante kao 'pogrene' ili drutveno neprihvatljive (Le Page/Tabouret-Keller 1985: 236). Tako obrazovni sistem oito os taje osnovno sredstvo za jezino-ideoloku kontrolu (Blommaert 1999: 430). Na njemu se jo jednom vidi da je pravljenje nacionalistike svijesti posao intelektuala ca (Konrad 1994: 36). S obzirom na takvu situaciju kolstva u Hrvatskoj, potrebno je politiare podsjetiti na obavezu drave i nje nih regija da podupiru seriozno obrazovanje, koje se tre ba ravnati prema solidnim znanstvenim kriterijima isti nitosti, a ne prema partikularnim interesima odree nih grupacija (Schmidt-Salomon 2006: 138) bilo po litikih, bilo strukovnih, bilo religijskih. Unutar kolskih predmeta nekritiko prenoenje tvrdnji za koje je doka zano da su pogrene suprotno je od obrazovanja, to je 'izopaeno uenje', manipulacija {ibid.: 137). Ona za glupljuje drutvo i zato je poboljavanje obrazovnog si stema pored uklanjanja velikih drutvenih (prvenstveno ekonomskih) problema najvaniji zadatak sadanjosti (ibid.: 49). Obrazovanje se mora zasnivati na temeljnim

366

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

principima prosvjeivanja (na pravednim i fer odnosima; na primatu samostalnog, kritikog razmiljanja umjesto primata autoriteta; na skeptinosti prema svetim, apso lutnim vrijednostima; na isto svjetovnoj argumentaciji itd.) (ibid.: 87). Dakle, ba suprotno od onoga to zahti jevaju npr. kroatisti u domaoj sredini. Perspektive hrvatskog drutva koje se zasniva na konzervativnosti i nacionalizmu nisu nimalo ruiaste: novi tradicionalizam smanjuje kvalitetu kolskog obra zovanja, to je nova sablast u obrazovanju (Bellamy 2003: 156). Uloga lingvista Kod lingvista na junoslavenskim prostorima zapaa se zadnjih dvadesetak godina toliko izrazit trend pribli avanja politikome da se domai jezikoslovci i politiari vie uope ne razlikuju ni po sadraju ni po tehnikama koje primjenjuju kad govore o jeziku. Hrvatski lingvisti i javno izraavaju odbacivanje vlastite struke kad u svo jim tekstovima piu npr. da im nije bitno je li naziv jezi ka lingvistiki opravdan ili nije, ili da im kod tvrdnje o razliitosti jezika nije bitna koliina razlika u jeziku. Za boravljaju da bi njima kao lingvistima i sveuilinim pro fesorima moralo biti bitno je li naziv jezika lingvistiki opravdan i je li tvrdnja o razliitosti jezika zasnovana na lingvistikim kriterijima zato to se od sveuilinih pro fesora lingvistike oekuje da lingvistiki obrazuju stu dente, kako bi ovi nakon zavrenog studija obrazovali u kolama iroke mase i tako podizali razinu opeg znanja. Uvid u publikacije najprominentnijih hrvatskih jezi koslovaca pokazuje, naalost, da ak nastoje raznim teh nikama zamagljivanja onemoguiti zainteresirane da dou do ispravnih zakljuaka o jezinim pitanjima. A u onim rijetkim situacijama kad bivaju suoeni sa znan stvenim pristupom, redovito poseu za politikim etike tama da bi tako prikrili nestrunost vlastitih publikacija.

Nacija, identitet, kultura, povijest

367

Jednako upada u oi da kod svojih teza navode argu ment tipian za politiare da tako misli narod i da oni zastupaju i prenose narodno, laiko shvaanje. Zaborav ljaju da nije zadatak profesora prenositi laicima laiko shvaanje, jer oni ga ionako znaju, nego je zadatak profe sora upoznati laike sa znanstveno utemeljenim spozna jama. Naime, za razliku od naroda i od politiara, lingvi sti se profesionalno bave jezinim temama, pa se od njih oekuje da im je i miljenje o takvim temama profesio nalno, a ne laiko. Pojedini hrvatski filolog, npr. Katii (2000: 165-166), svoje pozivanje na narod proglaava demokraci jom i etikom, temeljei na tome vlastiti zahtjev da se na fakultetima ne koristi naziv srpskohrvatski jezik i da se upotrebljava naziv hrvatski jezik. To Grschel (2009: 320) kritiki komentira sljedeim rijeima: mora se pro pitati njegovo shvaanje odnosa izmeu znanosti (o jezi ku), 'demokracije' i 'etike'. Znanstveno istraivanje i na stava ne mogu biti 'demokratski' tako to osjeajima i mislima 'onih kojih se tie', tj. mase naivnih govornika, ustupe prednost nad znanjem eksperata, nego jedino tako da svoje spoznaje uine pristupanim svakome. Isto vrijedi i za druga znanstvena podruja. Nitko nee ozbilj no zastupati miljenje da kod dijagnoze i terapije bolesti treba dati prednost, naspram metoda akademske medi cine, metodama narodske medicine koje su bolesniku kao 'onome koga se tie' poznate. U skladu sa znanstve nom 'etikom' i lingvistike je da 'onima kojih se tie' raz jasni koliko ima istine u njihovim laikim predodbama, a ne da ih uvruje u njihovim predznanstvenim odno sno izvanznanstvenim prosudbama. Zamjenjivanje znanstvenog dokaznog postupka fra zom tako misli narod je izraz populizma, a populizam je staviti narodu neto u usta, a onda mu gledati u usta, dakle prvo izmanipulirati narod, a zatim se pozivati na njega. Populistima kao opravdanje za sve slue 'mase', na koje se esto pozivaju, a jo ee ih instrumentalizi-

368

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

raju (Hpken/Sundhaussen 1998: 1). Nasuprot tome, znanstveni pristup osvjetava ulogu manipulacije i de magogije u oblikovanju glasa nacije i volje naroda te pokazuje da 'glas nacije' je fikcija (Billig 1995: 71) i da je vrlo lako demagozima da smatraju kako samo oni mogu interpretirati volju naroda i odluivati tko se ubra ja u narod (Smith 1995: 148). Znak populizam je i pravo takmienje u jezinom rodoljublju meu jezikoslovcima u tome tko e biti vei pobornik pravih hrvatskih rijei, tko e vie proganjati nehrvatske rijei, tko e glasnije osuditi lingviste u svi jetu koji u svojim radovima upotrijebe naziv srpskohrvatski jezik itd. Takvo izraavanje domoljublja se pokazalo vanijim od posjedovanja znanja iz struke ko jom se bave. Posljedica toga je da su za hrvatsko jeziko slovlje postali karakteristini velianje purizma, opsjed nutost porijeklom rijei, poistovjeivanje nacije s jezi kom, zastraivanje priom o ugroenosti jezika i nacije te priom o stalnoj zavjeri vanjskih i unutarnjih neprijate lja, prepravljanje povijesti i opsjednutost vlastitom sli kom povijesti, pripisivanje uloge paenika sebi, svojoj na ciji i jeziku, pripisivanje drugima uloge deurnog krivca, diskvalificiranje neistomiljenika politiziranjem a sve ovo su tipina svojstva jezinog nacionalizma. Tako da, naalost, i jezini nacionalisti meu Hrvatima, Bonja cima, Srbima (grupa oko Slova) i Crnogorcima [...] su konstruiranjem ili odravanjem mitova o jezinoj povije sti i irenjem scenarija o ugroenosti jezika pridonijeli uvrivanju predrasuda, stereotipa i neprijateljskih sli ka o susjednim narodima koji govore istim jezikom (Grschel 2009: 377). Kombinacija jezinog nacionalizma i populizma ne iznenauje jer utvreno je da popuhzam ima dodirnih toaka s nacionalizmom i rasizmom (Altermatt 1996: 200) i da nacionalizam i rasizam imaju dva lica: jedno je institucionalizirano i oblikuje na odreeni nain drugo popuhstiko lice, koje se onda koristi kao argument

Nacija, identitet, kultura, povijest

369

za nunost institucionaliziranog dravnog nacio nalizma (Neuer Nationalismus 1994: 20). U tekstove hrvatskih jezikoslovaca ugraena su os novna obiljeja desnopopulistikog sindroma, a to su: Populistiki pokreti po pravilu apeliraju na narod i na jednostavne ljude. [...] nacionalni osjeaj zajednitva sta vljaju iznad principa slobode, skloni su prema stranome pokazivati netoleranciju, sumnjiavost i odbojnost. Kse nofobija je dio populizma. [...] sanjaju o dobrim, starim vremenima [...] Populistiki pokreti su najee antiintelektualno usmjereni, iako ih esto vode intelektualci. [...] Populizam se esto odlikuje dihotomijskom slikom svije ta, koja drutvo i povijest dijeli na dobro i zlo. Pritom do bro ostaje na idealistiki nain zamagljeno, dok zlo naj ee biva konkretizirano i personificirano. Deurni krivci i teorije o zavjerama imaju bitnu ulogu u populi stikoj slici svijeta (Altermatt 1996: 193-194). Pisanje u slubi takve slike svijeta nanosi daleko senu tetu na razini obrazovanja jer usauje novim ge neracijama neznanstvene tvrdnje o jeziku, naciji, povije sti i kulturi. Iako je najmanje pola stoljea dobro poznato da se radi o neznanstvenim tj. netonim tvrdnjama, i nji hova osporenost je odavno ugraena u visokokolsko obrazovanje zapadnoevropskih zemalja, hrvatski akade mici ine sve kako bi domau sredinu izolirali od zapad noevropskih znanstvenih standarda i kako bi joj uskrati li pristup znanju. Ponavljaju da se jezik mora podudarati s nacijom, premda je odavno poznato da to nije tono. Ne koriste lingvistike spoznaje o policentrinim jezicima, iako bi upravo one omoguile objektivnije sagledavanje nae jezine situacije. U svakoj novoj kroatistikoj knjizi o standardolokim temama samo se ponavlja ono to je postalo podobno ponavljati o jeziku i to lingvistiki ma instream u Hrvatskoj ponavlja, a istovremeno se pre uuje ono to je postalo podobno preutjeti. Takvo upor no odbijanje suoavanja s jezinom stvarnou i s dosezi-

370

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

ma znanosti u svijetu ne donosi kroatistici naalost nita drugo nego dodatne izgubljene godine. I analizirane diskusije na temu jezika takoer su pokazale daje hrvatsko jezikoslovlje zarobljeno u teko premostivom diskursu, to onemoguava da nadvlada iskrena i zdrava diskusija o temi jezika. To ograniava svaku mogunost analize, spoznaje i, na kraju krajeva, objektivnog poimanja svijeta (Czerwihski 2005: 259). Doista, vie je nego upadljivo da sveukupno pokazuju jezinopartikularistiki orijentirani lingvisti meu Hr vatima, Bonjacima i Crnogorcima i nakon jedne disku sije 'za i protiv srpskohrvatskoga', koja traje ve preko desetljee i pol, zauujuu rezistenciju prema dokazima 'za srpskohrvatski' izneenima ne samo od strane lingvi sta u inozemstvu nego i u njihovoj domovini (Grschel 2009: 371). Kod ignoriranja dokaza je na djelu jedan psi holoki mehanizam pomou kojeg se potiskuje sprem nost za 'promjenom smjera' kad se pojave defekti u vla stitoj argumentaciji pa ovjek ono to bi u stvari mo gao znati ne eli znati (ibid.). Takav postupak je vrlo opasan i, naposljetku, nemoralan {ibid.: 372). Naalost, od tatine, koja bi mogla biti povrijeena priznavanjem vlastitih zabluda, oito ni lingvisti nisu osloboeni (ibid.). Sto je najgore, ustrajavanjem na svojoj jezinoideolokoj vjeri, jezikoslovci u slubi politike u dravama na sljednicama Jugoslavije ve su vie generacija studenata indoktrinirah u duhu jezinog apartheida, i znanstveni podmladak usmjeren na karijeru naveli na oportuni stiko preuzimanje svojih pogleda (ibid.). Premda kod nas takvo stanje vlada ve desetljeima, njega ipak ne bi trebalo biti nemogue prevladati. Jer kad nacionalistika ideologija eli jedno, a istina na koju ukazuje znanost je drugo, izbor izmeu tih dviju opcija znanstveniku ne bi smio pasti teko ako ima na umu da odbacivanjem istine ujedno odbacuje i sebe kao znan stvenika: tko si dozvoli bez obzira zbog kakvih razlo-

Nacija, identitet, kultura, povijest

371

ga: patriotskih, politikih, religijskih [...] da i u naj manjoj mjeri krivotvori istinu, njegovo ime se mora iz brisati s hste znanosti (Paris iz Benda 1978: 80). Uostalom, konflikti izmeu drave i znanosti, meu njima i takvi izmeu drave i prouavanja jezika, pro vlae se kroz povijest Evrope od antike. I u sluaju postjugoslavenske jezine izme lingvistika je pozvana da sauva autonomiju svojih kategorija u skladu s jednom izrekom koja se pripisuje rimskom povjesniaru Suetonu (70.-130. n. e.), a glasi: Caesar non supra grammaticos ['Nije Cezar iznad gramatiara', tj. vladari ne treba da se mijeaju u jezina pitanja] (Grschel 2003: 185). Kad se autonomija zamijeni sluenjem nacionaliz mu, onda se u takvom jezikoslovlju pojavljuju autistine crte. Pa tako premda je zadnjih dvadesetak godina stan dardni jezik postao jedna od glavnih tema u veini juno slavenskih drava, zapaa se kod te teme (koja ukljuuje policentrinost, lingvistike i sociolingvistike kriterije, naziv jezika) da lingvisti na junoslavenskim prostorima imaju vrlo suen kut gledanja, da su neupueni u inter nacionalni kontekst i u analogije iz drugih jezika, i da lingvistike ili sociolingvistike termine upotrebljavaju bez poznavanja njihove internacionalne definicije (ibid.: 137). Nadalje, gube iz vida da lingvistiko bavljenje jezi kom slui openito poboljavanju sposobnosti jezinih oblika u svrhu optimiranja komunikativnih mogunosti govornika. Izolacionistika izgradnja varijanata srpskohrvatskog jezika vodila bi, nasuprot tome, ka pravljenju komunikacijskih barijera. Sudjelovanje u tome bi za lin gviste trebalo biti nespojivo s njihovom znanstvenom etikom (Grschel 2001: 183). Odbacivanje znanstvene etike je kod kroatista toliko uzelo maha da se u svojim publikacijama otvoreno zalau za neetinost, npr. kari (1994: 99-100) pie da je u Hrvatskoj standardnom jezi ku zadaa da ucrta mee, da uspostavi komunikacijske barijere, pa da stoga treba uvoditi i pojaano koristiti

372

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

neuobiajene izraze sve i kad nisu veini Hrvata, ili ba rem dananjih Hrvata, najblii. Takve aktivnosti bi lingvistima trebale biti zazorne, pogotovo to se zna da dananju ispolitiziranost i izolacionistike aktivnosti koje ona uzrokuje lingvistiki lek sikon definira kao: Jezini ovinizam. ovinizam je ek stremni nacionalizam, a jezini ovinizam je sukladno tome ekstremno cijenjenje jezika vlastite grupe uz isto vremeno ekstremno preziranje drugih jezika neke regije ili nekog dravnog podruja. Jezini ovinizam je esto dio takozvane etnogeneze odnosno 'nacionalnog prepo roda' [...] i esto se pojavljuje zajedno s politiki agresiv nim borbama za promjenom statusa kontaktnih jezika i s puristikim nastojanjima. Aktualni primjeri jezinog ovinizma su nastojanja da se srpskohrvatski jezik podi jeli na dva jezika, na hrvatski i na srpski (Glck 2000: 652). Unato tim nastojanjima, neznatnost jezinih razli ka izmeu varijanata srpskohrvatskog jezika rezultira i dalje meusobnom razumljivou, a s meusobnom razumljivou kao odluujuim kriterijem za pripadnost idioma istom jeziku povezan je nedostatak bilingvizma izmeu govornika tih idioma. Meusobna razumljivosti i nepostojanje bilingvizma stoje u korelaciji sa struktur nom slinou idioma koju je utvrdila sistemska lingvi stika. Sve tri navedene injenice su karakteristine za jezine oblike klasificirane u lingvistici kao varijante, npr. za varijante njemakog, engleskog ili panjolskog (Grschel 2009: 148).
2

Od tih injenica domai jezikoslovci odvraaju po gled, a tu i tamo se odrazi takvog postupanja mogu nai i kod nekih stranih, meu ostalima i njemakih (junih)slavista, koji su neke argumente iz debate u postjugoslavenskom podruju, izgleda, preuzeli bez preispiti vanja. Do prikljuivanja stranaca pozicijama zastuplje nim u postjugoslavenskom diskursu dolazi oito stoga to pretpostavljaju da nacionalni filolozi, koji se izjanja-

Nacija, identitet, kultura, povijest

373

vaju kao izvorni govornici, posjeduju na neki nain 'pri rodno' uvijek veu kompetenciju kod prosuivanja 'vla stite' jezine problematike. Takvoj procjeni moe se su protstaviti nalaz ruskog sociolingvista Vachtina (2002: 247), koji konstatira da upravo u sociolingvistikim kon tekstima lingvisti koji prosuuju status svog vlastitog materinskog jezika esto pokazuju veu podlonost emo cijama prema predmetu svog istraivanja, a posljedica toga je vei stupanj politiziranosti njihovih izjava (Gr schel 2009: 2). Domai jezikoslovci zaboravljaju da je 'politika pjesma' i dalje za pravu znanost 'odbojna pje sma' (Spillner 1990: 15). A strani lingvisti koji od njih nekritiki preuzimaju gube dragocjeni 'pogled izvana' koji nije iskrivljen nacionalizmom (Steltner 2003: 26). U vezi s opisivanjem jugoistone Evrope u zapadnoe vropskim zemljama zapaa se u novije vrijeme da su i na podruju znanosti izile na vidjelo odreene sumnjive pojave (Hatschikjan 1999: 25). Jedna od njih je nekri tiko preuzimanje terminologije od pojedine strane u konfliktu. [...] U 90-im godina mogle su se i mogu se tak ve tendencije vidjeti i u nekim znanstvenim publikacija ma (koje sreom nisu karakteristine za itavo znanstve no razmatranje) (ibid.: 26). Kod nastajanja tih tendencija odreenu ulogu odi grala je svijest da tko kao predstavnik inozemne slavi stike ih ope lingvistike eksplicitno negira ispravnost ar gumenata za zasebnost hrvatskog jezika i ustrajava na postojanju [...] srpskohrvatskoga, mora raunati s tim da e u Zagrebu postati persona non grata, to mu ba nee olakati pristup knjinicama ili arhivima u Hrvatskoj (Grschel 2009: 367). Jo veu ulogu odigrali su zahtjevi koji dolaze iz junoslavenskih drava. Naime, vie nije ni javna tajna da Hrvatska pomou svojih diplomatskih slubi vri direktne pritiske na inozemna sveuilita. Profesor sa Sveuilita u Kopenhagenu, Per Jacobsen (2006: 319) govorei o danskim sveuilitima opisuje kako od 90-ih godina bili smo izloeni pritisku, pone-

374

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

kad dosta primitivnom kad su ih posjeivali hrvatski ambasadori s prijedlogom da uvedu hrvatske studije i po dijele knjige u knjinicama na hrvatske i srpske. Jacob sen navodi imena iz samog vrha hrvatskog politikog ivota i postupke kojima su se sluili kako bi od stranih znanstvenika iznudili imenovanje jezika i studija po hr vatskoj naciji. Takvi pritisci se od 90-ih godina ponavlja ju na raznim evropskim sveuilitima. Oni istovremeno i razotkrivaju kakva je situacija u samoj Hrvatskoj: Kad jedan predsjednik drave misli da mediji u inozemstvu podlijeu dravnoj kontroli, i kad jedna ministrica za obrazovanje vjeruje da u inozemstvu moe zahtijevati nazive jezika i nain organiziranja viso kih kola i knjinica u skladu sa svojim eljama, onda to mnogo govori o slobodi medija, istraivanja i nastave u njihovoj domovini (Grschel 2009: 365). Navedeno ograniavanje slobode medija i slobode miljenja, to je vie puta javno kritizirano od strane za padnjakih institucija, vailo je i jo uvijek vai u jeziko slovnim glasilima kakvo je Babiev asopis Jezik ili kakvi su lanci, monografije i zbornici u izdavatvu pod utjeca jem zagrebake Akademije, gdje je do danas upotreba na ziva srpskohrvatski jezik (odnosno hrvatskosrpski) ta bu {ibid.: 163). Drugim rijeima, mehanizmi cenzure i autocenzure zbog uzimanja u obzir politike djelovali su i djeluju i u redakcijama strunih publikacija (ibid.). Neki znanstvenici zbog pritisaka poputaju politici, a neki, pogotovo domai, to ine moda zbog vlastitog uv jerenja da je politika nadreena znanosti. Pritom zabo ravljaju da u sveuilinim statutima pie kao jedna od glavnih postavki znanstvenog rada da je znanost nezavi sna od politike. Naime, bilo koje 'nacionalno orijenti ranje' u znanosti je nespojivo s postulatom znanstvene objektivnosti, bez obzira radi li se o astrofizici, genetici, filozofiji ili o lingvistici i filologiji (ibid.: 293). Zaborav ljaju i da statuti sveuilita zahtijevaju od znanstvenih radnika da javno iznose i brane dokazane istine u situa-

Nacija, identitet, kultura, povijest

375

cijama kada su one, bilo zbog politike bilo zbog drugih razloga, ugroene u drutvu. Postoje etiki kodeksi sve uilita koji govore o dunosti lanova akademske zajed nice da istupe pred javnost i podsjete je na injenice, ima jui na umu drutvenu odgovornost i dobrobit zajednice. Zato mnogi to ipak ne ine, objanjava jedan poznati psiholoki mehanizam, prema kojem pojedinac razmilja na sljedei nain: a) Zato ba ja da istupim u javnosti i raiavam stvari kad ima i drugih lingvista, pa neka to oni naprave? dakle, kao prvo prebacuje odgovornost na druge; b) nakon toga, kad proe odreeno vrijeme, re troaktivno situaciju gleda ovako: Ako ni drugi ne istupa ju u javnosti i ne raiavaju stvari, znai da ni ne treba istupati i raiavati, nego je sve u redu, ni nema se to raiavati. Kod teme standardnog jezika u novim junoslaven skim dravama oituje se u punoj mjeri dilema koja pogaa same temelje znanstvenog rada i profesije sve uilinog nastavnika: da li se drati osnovnih principa znanstvenog i nastavnog rada kao to su objektivnost, nepristranost, iznoenje injenica, i onda kada ti principi daju rezultat koji aktualna politika nerado gleda, ili od baciti te principe zbog priklanjanja politici. Kako se opredijeliti u takvoj situaciji? Odluku mora donijeti sva ki lingvist za sebe, a ona e dobrim dijelom ovisiti o nje govoj vlastitoj savjesti i o spremnosti da preuzme odgo vornost. Ovisit e i o tome koliku koliinu konformizma i oportunizma doputa njegov integritet osobe. Krajem 80-ih godina zapaeno je daje u raznim gra nama znanosti povean znaaj etike, koja u prednji plan stavlja pojam odgovornosti znanstvenika (Goebl 1988: 855). Takoer je zapaeno da ba u sociolingvistici posto je veliki deficiti na tom podruju pa je potrebno spoznaj nu, teoretsku i radnu sposobnost sociolingvistike pro iriti razvijanjem i izotravanjem svijesti za etike as pekte, a rezultat toga bi trebala biti vea svijest o odgo vornosti (ibid.: 864). Dvadesetak godina kasnije (Goebl

376

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

2005:946-947) konstatira se da se zaostalost sociolingvi stike na planu etike, naalost, jo vie poveala. Zato je sociolingviste potrebno podsjetiti na Kantov, Weberov i Popperov postulat da se u znanosti empirijski traga za istinom bez preduvjerenja i bez vrednovanja, i potrebno je ponovo zahtijevati veu svijest o odgovornosti (ibid.: 947, 951, 954). Znanost ine iskreni, sistematski napori da se sazna istina o stvarnosti (Dawkins 2007: 501). Od lingvista se oekuje objektivnost: Lingvisti su, tako volimo misliti, znanstvenici objektivni promatrai jezika koji mogu sebe odvojiti od ideologija prihvaenih u drutvu oko njih. Ali ta razvedravajua misao je sigurno netona: sa svim je jasno da lingvisti mogu biti, i esto jesu, zah vaeni ideolokim pozicijama koje mogu jako utjecati na njihovu interpretaciju rezultata istraivanja (Milroy 2005: 325). Prihvaanje proirenih ideolokih pozicija omoguava pojedincu dobre odnose s onima koji zastu paju te pozicije. Unutar kroatistike i s njom povezanih junih slavistika dolo je do toga da se vie cijeni biti u dobrim odnosima s veinom, biti dio mainstreama, nego pisati ili govoriti kvalitetno o temama iz svoje profesije. Takve okolnosti omoguuju irenje ideolokih pozicija na mjestima gdje bi se oekivao nezavisan i objektivan pristup. Kod najprominentnijih hrvatskih filologa dominira ideologija: Grschel (2009: 369-370) razotkriva npr. Radoslava Katiia kao predstavnika filologije u slubi poli tike, a takva filologija pravi ili uvruje jezine ideolo gije. Uvid u Katiieva nastojanja da se ideologija to vie iri pokazuje da tko, kao Katii ovdje, pokuava svoj autoritet dobiven pomou zasluga na drugim po drujima koristiti za postizanje njemu poudnih jezinopolitikih pogleda, iskljuuje naposljetku sam sebe iz strunoznanstvenog diskursa. Instrumentaliziranje emocija [...] je 'moralna toljaga' posebne vrste, koja junu slavistiku njemakog govornog podruja treba zastraiti

Nacija, identitet, kultura, povijest 377

kod ophoenja s nazivom srpskohrvatski jezik. Tko po see za takvim sredstvima, razotkriva i vlastitu sumnju u uvjerljivost svojih inae iznoenih argumenata za za sebnost hrvatskoga (ibid.: 359). Neuvjerljivost argume nata razlog je za nedovoljan odaziv u inozemnoj lingvi stici na koji se Katii tui, no Katiiev prigovor (2001b, 582) upuen prvenstveno inozemnoj slavistici da neki 'serbokroatisti' 'teko uju, a neki ne uju nikako' zahtjev za zasebnom kroatistikom na planu lingvistike, moe se s veim pravom obrnuto uputiti hrvatskim filo lozima, koji se 'prave gluhi' na argumente protiv zaseb nosti hrvatskog jezika iznesene u inozemnoj slavistici (Grschel 2009: 371). Ima vie razloga zbog kojih domai filolozi ustrajava ju u sluenju politici. Kao prvo, 'nacionalni' angaman jezinih secesionista se i financijski honorira (ibid.: 258). Oni mogu raunati s raznim privilegijama u dru tvu: s napredovanjima u karijeri, lanstvom u akademi ji, nagradama spojenim s novanom potporom, prihodi ma od gramatika, pravopisa i rjenika koje su oni napisa li a ministarstvo odobrilo za kole i sveuilita (ibid.: 370). Poznato je da to se tie prihoda, jedva da se moe dosegnuti stanje zasienosti kod ikoga. No, ostaje da se zapitamo to je ponukalo one koji su u karijeri ve posti gli uspjeh da postanu nosioci jezinosecesionistikog po gleda (ibid.). U odgovoru na to pitanje vidljiv je jo je dan razlog za ispolitiziranost jezikoslovaca: ira jav nost se obino ne zanima za lingviste, slino kao ni za znanstvenike iz podruja knjievnosti ih za sveuiline filozofe, to znai da njihov rad drutveno ne dobiva priz nanje kakvo oekuju. No, nacionalni filolozi mogu pri vui javnu panju u turbulentnim vremenima raspada drave ako znaju, prvenstveno preko medija, sebe profi lirati u pobornike 'nacionalnih interesa'. ansa da kao znaajni predstavnici nacionalne avangarde postanu priznati u drutvu mogla bi biti vaan motiv zato su se neki lingvisti koji su za vrijeme Tita zastupali jezinou-

378

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

nitaristiki stav preobrazili u jezine partikulariste (ibid.: 370-371). Oito je trend na junoslavenskim prostorima da se 'istina' pripisuje 'slubenom' stavu onoga tko je na vla sti. Time se posjedovanje 'istine' shvaa kao pravo vlada ra i poistovjeuje s ideoloki prepunjenim diskursom (Zori 2005: 23). Zapaajui takvu ideoloku zahvaenost kroatista i drugih junih slavista, pojedinci u me unarodnoj znanstvenoj zajednici podsjeaju na ulogu lingvistike kao neeg odvojenog od vladajue politike sile (iz Busch/Kelly-Holmes 2004: 54). Podsjeaju daje lingvistika objektivna znanost (ibid.) i stoga nezavisna od politike i njenih odredbi. Lingvistika treba ukazivati na zastranjenosti politike na jezinom planu nastale zbog nacionalistikih ciljeva: Zar ne bi lingvistika kao disciplina ili lingvisti kao njeni predstavnici trebali preu zeti odreenu odgovornost i rei politiarima da njihove politike odluke ili njihova jezina politika mogu imati takve i takve posljedice na podruju obrazovanja, na po druju medija, na podruju kulturne politike itd.? (ibid.: 55). Pa stoga i kod etiriju naziva jezika u novim ustavima (hrvatski, srpski, bosanski, crnogorski) jedna od uloga koju bi lingvisti mogli imati je da istaknu kon tradikcije koje stoje iza tih naziva (ibid.). Sa znanstvene strane, teorijska osnova koju su dali jezikoslovci u slubi politike za hipotezu o zasebnim jezi cima pokazala se neuvjerljivom (Grschel 2009: 377). To ujedno znai da zamjenjivanje naziva srpskohrvatski jezik (odnosno hrvatskosrpski) pomou hrvatski, srp ski, bosanski i crnogorski nije opravdano iz lingvistike i sociolingvistike perspektive (ibid.: 344). Opravdanje ne mogu pruiti ustavne odredbe o slubenim jezicima jer politiko-administrativne i pravno ozakonjene ma nipulacije nazivom jezika irelevantne su za lingvistiko i sociolingvistiko prosuivanje jezine stvarnosti (ibid.: 17).

Nacija, identitet, kultura, povijest

379

injenica da Srbi, Hrvati, Bonjaci i Crnogorci govo re istim jezikom ne ugroava ni nacije ni drave, niti ima bilo kakvih negativnih posljedica za govornike. Napro tiv, ima pozitivnih jer se ne moraju muiti oko pre voenja kao kad se sretnu s govornicima nekog stranog jezika. Razlike izmeu varijanti srpskohrvatskog jezika ak su manje nego izmeu varijanti unutar drugih stan dardnih jezika. Budui da i stvarnost i znanost dokazuju da se radi o jednom policentrinom standardnom jeziku, postavlja se pitanje kada e zdravi razum i smisao za re alnost prevladati nad nacionalistikom ideologijom bal kanskih filologa. Jer i ako se dva suprotna stava zastu paju jednakom estinom, ne mora istina nuno biti u sredini. Moda jedna strana, jednostavno, ima pravo (Dawkins 2007: 529).

Popis citiranih radova

Abraham, W. (ur.) (1974), Terminologie zur neueren Linguistik, Tbingen. Ager, D. (2001), Motivation in Language Planning and Language Policy, Clevedon. Aitchison, J. (1992), "Assessing Language Status: Some Problems, U. Ammon/M. Hellinger (ur.), Status Change of Languages, Berlin/New York, 487-495. Aitchison, J. ( 2001), Language change: progress or decay?, Cambridge. Alexander, R. (2000), In Honor of Diversity: The Linguistic Resources of the Balkans, Columbus. Altermatt, U. (1996), Das Fanal von Sarajevo, Paderborn i dr. Ammon, U. (1987), Language Variety/Standard Variety Dialect, U. Ammon i dr. (ur.), Sociolinguistics / Soziolinguistik. An International Handbook of the Science of Language and Society I Ein internationales Handbuch zur Wissenschaft von Sprache und Gesellschaft, Berlin/New York, 316-334.
3

Ammon, U. (1989), Towards a Descriptive Framework for the Status/Function (Social Position) of a Language within a Country, U. Ammon (ur.), Status and Function of Languages and Language Varieties, Berlin/New York, 21-106. Ammon, U. (1992), On the Status and Changes in the Status of German as a Language of Diplomacy, U. Ammon/M. Hellinger (ur.), Status Change of Languages, Berlin/New York, 421-438. Ammon, U. (1995), Die deutsche Sprache in Deutschland, Osterreich und der Schweiz: das Problem der nationalen Varietten, Berlin/New York. Ammon, U. (1996), Typologie der nationalen Varianten des Deutschen zum Zweck systematischer und erklrungsbezogener Beschreibung nationaler Varietten, Zeitschrift fr Dialektologie und Linguistik 63/2,157-175. Ammon, U. (2000), Sprache Nation und die Plurinationalitt des Deutschen, A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ih-

382

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

res Verhltnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/New York, 509-524. Ammon, U. (2005), Pluricentric and Divided Languages, U. Ammon i dr. (ur.), Sociolinguistics, Vol. 2, Berlin/New York, 1536-1543. Anderson, B. (1988), Die Erfindung der Nation, Frankfurt am Main/New York. Ani, V. (1998), Jezik i sloboda, Zagreb. Ani, V. (2000), Govorite li idiotski?, Feral Tribune 4.3.2000, (http://www.filg.uj.edu.pl/~wwwp/posjugo/texts_display.php?id=37). Artukovi, M. (1986), Pisma Bogoslava uleka A. T. Brliu, Sla vonski povijesni zbornik 23, 187-213. Baasner, R./Zens, M. ( 2001), Methoden und Modelle der Literatur wissenschaft, Berlin.
2

Babi, S. (1964), Uklanjanje hrvatsko-srpskih jezinih razlika, Je zik 11/3, 71-77. Babi, S. (1965), Vukov i na dananji knjievni jezik, Jezik 13/1, 23-26. Babi, S. (2001), Hrvatska jezikoslovna prenja, Zagreb. Babi, S. (2004), Hrvanja hrvatskoga, Zagreb. Babi, S. (2008), Jo o hrvatskome jeziku u Europskoj Uniji (Uz la nak Marija Grevia), Jezik 55/5, 193-195. Badurina, L./Pranjkovi, I. (2009), Hrvatski pravopisni kompleks: Novi Sad i hrvatski pravopis danas, L. Badurina/I. Pranjkovi/J. Sili (ur.), Jezini varijeteti i nacionalni identiteti, Zagreb, 307-318. Barbour, S. (1998), Sprache und Nation im deutschsprachigen Ra um aus der Sicht der englischsprachigen Wissenschaft, D. Cheru bim/S. Grosse/K. Mattheier (ur.), Sprache und brgerliche Nation, Berlin/New York, 46-54. Barbour, S. (2000), "Nationalism, Language, Europe, S. Barbour/C. Carmichael (ur.), Language and Nationalism in Europe, Oxford, 1-17. Behschnitt, W. D. (1980), Nationalismus bei Serben und Kroaten 1830-1914, Mnchen. Bellamy, A. J. (2003), The formation of Croatian national identity, Manchester/New York. Benda, J. (1978), Der Verrat der Intellektuellen, Mnchen/Wien. Bennington, G. (1993), Postal politics and the institution of the nation, H. Bhabha (ur.), Nation and Narration, London/New York, 121-137.

Popis citiranih radova

383

Bhabha, H. (1993), "Introduction: narrating the nation, H. Bhabha (ur.), Nation and Narration, London/New York, 1-7. Bhabha, H. (1993a), DissemiNation: time, narrative, and the mar gins od the modern nation, H. Bhabha (ur.), Nation and Narration, London/New York, 291-321. Bienen, H. (1995), Ethnic Nationalism and Implications for U.S. Fo reign Policy, C. Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism in the New Europe, Ithaca, 158-179. Billig, M. (1995), Banal Nationalism, London i dr. Birnbacher, D./Friele, M. B. (2003), Eine Regierung viele Natio nen? Europa und die Frage der 'nationalen Identitt' im Licht der Europischen Verfassungsdiskussion, Jahrbuch der Heinrick-Hei ne-Universitt Dsseldorf 2002, Dsseldorf, 277-291. Blommaert, J. (1997), "Introduction: Language and politics, langua ge politics and political linguistics, J. Blommaert/C. Bulcaen (ur.), Political linguistics, Amsterdam, 1-11. Blommaert, J. (1999), The debate is closed, J. Blommaert (ur.), Language Ideological Debates, Berlin/New York, 425-438. Blum, D. (2002), Sprache und Politik, Heidelberg. Bobaljik, J. D./Pensalfini, R. (1996), Introduction, J. D. Bobaljik/R. Pensalfini/L. Storto (ur.), Papers on language endangerment and the maintenance of linguistic diversity, Cambridge, 1-24. Brennan, T. (1993), The national longing for form, H. Bhabha (ur.), Nation and Narration, London/New York, 44-70. Breuilly, J. (1999), Nationalismus und moderner Staat, Kln. Brincat, J. (2003), Purism and neologism in contemporary Malte se, J. Brincat/W. Boeder/T. Stolz (ur.), Purism in minor languages, endangered languages, regional languages, mixed languages, Bochum, 155-170. Brockmeier, J. (2001), Texts and other symbolic Spaces, Mind, Cul ture, and Activity 8/3, 215-230. Brozovi, D. (1965), O problemima varijanata, Jezik 13/2, 33-46. Brozovi, D. (1970), Standardni jezik, Zagreb. Brozovi, D. (1978), Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar junosla venskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezi ka hrvatske knjievnosti, A. Flaker (ur.), Hrvatska knjievnost u evropskom kontekstu, Zagreb, 9-84. Brozovi, D. (1988), Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Kajkavsko narjeje, Suvremeni standardni jezik, D. Brozovi/P. Ivi, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Zagreb, 1-5, 90-99, 99-119.

384

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Brozovi, D. (1992), The Yugoslav Model of Language Planning: A Confrontation with Other Multilingual Models, R. Bugarski/C. Hawkesworth (ur.), Language Planning in Yugoslavia, Columbus, 72-79. Brozovi, D. (1992a), Serbo-Croatian as a pluricentric language, M. Clyne (ur.), Pluricentric Languages. Differing Norms in Different Nations, Berlin/New York, 347-380. Brozovi, D. (2002), Lingvistiki nazivi na srednjojunoslavenskom podruju, Jezik 49/1, 1-9. Brozovi, D. (2002a), Europske integracije i hrvatski jezik, Jezik 49/4,121-125. Brozovi, D. (2005), Prvo lice jednine, Zagreb. Brunstad, E. (2003), Standard language and linguistic purism, U. Ammon i dr. (ur.), Sprachstandards, Sociolinguistica 17, Tbingen, 52-70. Buchler, M. (2002), Sprachplanung im Schafspelz?!, Bochum. Buden, B. (2005), Der Schacht von Babel, Berlin. Buni, D. (2008), Die (Re-)Nationalisierung der serbokroatischen Standards, S. Kempgen i dr. (ur.), Deutsche Beitrge zum 14. Inter nationalen Slavistenkongress Ohrid 2008, Mnchen, 89-102. Busch, B. (2004), Sprachen im Disput, Klagenfurt. Busch, B./Kelly-Holmes, H. (ur.) (2004), Language, Discourse and Borders in the Yugoslav Successor States, Clevedon. Bumann, H. (ur.) ( 2002), Lexikon der Sprachwissenschaft, Stut tgart.
3

Cameron, D. (1995), Verbal Hygiene, London/New York. Campbell, L. (1998), Historical linguistics. An introduction, Edin burgh. Casad, E. (1974), Dialect intelligibility testing, Oklahoma. Claussen, D. (1988), Vergangenheit mit Zukunft. ber die Entste hung einer neuen deutschen Ideologie, W. Eschenhagen (ur.), Die neue deutsche Ideologie. Einsprche gegen die Entsorgung der Ver gangenheit, Darmstadt, 7-30. Clewing, K. (2001), Staatlichkeit und nationale Identittsbildung. Dalmatien in Vormrz und Revolution, Mnchen. Clyne, M. (1989), Pluricentricity: National Variety, U. Ammon (ur.), Status and Function of Languages and Language Varieties, Berlin/New York, 357-371. Clyne, M. (ur.) (1992), Pluricentric Languages. Differing Norms in Different Nations, Berlin/New York.

Popis citiranih radova

385

Clyne, M. (1997), Epilogue, M. Clyne (ur.), Undoing and redoing corpus planning, Berlin, 477-502. Clyne, M. (2001), Englisch zwischen plurizentrischer Nationalspra che und internationaler Sprache, K. Ehlich/J. Ossner/H. Stammer johann (ur.), Hochsprachen in Europa: Entstehung, Geltung, Zu kunft, Freiburg, 283-299. Clyne, M./Fernandez, S./Muhr, R. (2003), "Communicative Styles in a Contact Situation: Two German National Varieties in a Third Co untry, Journal of Germanic Linguistics 15/2, 95-154. Contact Bulletin (2002), European Bureau for Lesser Used Langua ges, Brssel, June 2002. Cooper, R. L. (1989), Language planning and social change, Cam bridge. Coseriu, E. (1973), Einfhrung in die strukturelle Betrachtung des Wortschatzes, Tbingen. Coseriu, E. (1973a), Probleme der strukturellen Semantik, Tbingen. Coseriu, E. (1988), Sprachkompetenz. Grundzge der Theorie des Sprechens, Tbingen. Coseriu, E. ( 1992), Einfhrung in die allgemeine Sprachwissen schaft, Tbingen.
2

Coulmas, F. (1993/1994), Language policy and planning: political perspectives, Annual Review of Applied Linguistics 14, 34-52. Coulmas, F. (1996), Gewhlte Worte, Frankfurt/New York. Crystal, D. ( 1997, 2003), A dictionary of linguistics and phonetics, Oxford.
4

Crystal, D. ( 1998), The Cambridge encyclopedia of language, Cam bridge.


2

Cullen, C. (2001), "Prescriptive and Descriptive Grammar, R. Mesthrie (ur.), Concise Encyclopedia of Sociolinguistics, Amsterdam i dr., 58-59. Czerwinski, M. (2005), Jezyk ideologia nard. Polityka jezykowa w Chorwacji a jezyk mediw, Krakow. Colovi, I. (2009), Samo su kriminalci shvatili patriotsku propagan du, Dani 608 (6.2.2009.). Dane, F. (1988), Herausbildung und Reform von Standardspra chen, U. Ammon/N. Dittmar/K. Mattheier (ur.), Sociolinguistics I Soziolinguistik. An International Handbook of the Science of Lan guage and Society I Ein internationales Handbuch zur Wissenschaft von Sprache und Gesellschaft, Berlin/New York, 1506-1516.

386

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Daskalov, R./Sundhaussen, H. (1999), Modernisierungsanstze, M. Hatschikjan/S. Troebst (ur.), Sdosteuropa: Gesellschaft, Politik, Wirtschaft, Kultur; Ein Handbuch, Mnchen, 105-135. Dawkins, R. (2007), Der Gotteswahn, Berlin. Dabrowska, A. (1998), Zmiany semantyczne we wspiczesnej leksyce serbsko-chorwackiej a sytuacja polityczna, L. Pisarek/I. Luczkw (ur.), Slavica Wratislaviensia, Wroclaw, 21-29. de Cillia, R. (1995), Deutsche Sprache und sterreichische Iden titt, Medien-Impulse 14, 4-13. Deutsch, K. W. (1985), Nation und Welt, H. A. Winkler (ur.), Natio nalismus, Knigstein, 49-66. DiGiacomo, S. (2001), 'Catalon is Everyone's Thing', C. O'Reilly (ur.), Language, Ethnicity and the State, New York, 56-77. Dixon, R. (1997), The rise and fall of languages, Cambridge. Draenovi-Carrieri, M. (2002), BCS A Practical Approach, R. Lui (ur.), Lexical Norm and National Language, Mnchen, 49-52. Dunn, J. A. (2000), The Role of English in the Development of Mo dern Russian, L. N. Zybatow (ur.), Sprachwandel in derSlavia. Die slavischen Sprachen an der Schwelle zum 21. Jahrhundert, Frank furt am Main i dr., 87-101. Dutsch, K. W. (1972), Nationenbildung Nationalstaat Integra tion, Dsseldorf. Eastman, C. M. (2001), National Language / Official Language, R. Mesthrie (ur.), Concise Encyclopedia of Sociolinguistics, Amsterdam i dr., str. 657-662. Ebeling, H. (1994), Der Nationalitten-Wahn, Hamburg. Ebner, J. (1988), Wrter und Wendungen des sterreichischen De utsch, P. Wiesinger (ur.), Das sterreichische Deutsch, Wien/ Kln/ Graz, 99-187. Eispa, S. (2005), Language norm and language reality, N. Lan ger/W. Davies (ur.), Linguistic purism in the Germanic languages, Berlin, 20-45. Ermakova, O. (2000), Aktivnye processy v leksieskoj semantike russkogo jazyka konca XX veka, L. N. Zybatow (ur.), Sprachwandel in der Slavia. Die slavischen Sprachen an der Schwelle zum 21. Jah rhundert, Frankfurt am Main i dr., 65-85. Esbach, C. (2000), Nationalismus und Rationalitt, Berlin. Eschbach, A./Hess-Lttich, E./Trabant, J. (1996), Erklrung der Kodikas/Code-Redaktion zum Artikel von Dubravko kiljan, Kodikas/Code. Ars Semeiotica 19/4, 391.

Popis citiranih radova

387

Evans, M. (1996), "Languages of Racism within Contemporary Euro pe, B. Jenkins/S. Sofos (ur.), Nation and identity in contemporary Europe, London/New York, 33-53. Evera, S. van (1995), "Hypotheses on Nationalism and the Causes of Wars, C. Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism in the New Europe, Ithaca, 136-157. Fienbork, G. (1996), Vorwort, B. Rheinberg (ur.), Die Sprache als Hort der Freiheit, Kln, 7-8. Fjshman, J. (1997), In Praise of the Beloved Languages, Berlin/New York: Fldes, C. (2002), Deutsch als Sprache mit mehrfacher Regionalitt: Die diatopische Variationsbreite, Muttersprache 112/3, 225-239. Frani, A./Hudaek, L./Mihaljevi, M. (2005), Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku, Zagreb. Friedman, V. A. (1999), Linguistic Emblems and Emblematic Lan guages: On Language as Flag in the Balkans, Columbus. Friedman, V. A. (2003), "Language in Macedonia as an Identity Con struction Site, B. Joseph/J. DeStefano/N. Jacobs/I. Lehiste (ur.), When Languages Collide: Perspectives on Language Conflict, Lan guage Competition, and Language Coexistence, Columbus, 257-295. Friedrich, C. (1994), Der Mythosbegriff als Mittel gegenwrtiger Gesellschaftsanalyse, C. Friedrich/B. Menzel (ur.), Osteuropa im Umbruch, Frankfurt am Main i dr., 15-28. Friedrich, C./Menzel, B. (1994), Einleitung, C. Friedrich/B. Menzel (ur.), Osteuropa im Umbruch, Frankfurt am Main i dr., 7-12. Friesel-Kopecki, D. (1983), Die serbische Nationalbewegung, N. Reiter (ur.), Nationalbewegung auf dem Balkan, Wiesbaden, 170-280. Fritsche, M. (1992), Das Eigene und das Fremde, U. Hinrichs (ur.), Sprache in der Slavia und auf dem Balkan, Wiesbaden, 79-90. Gak, V. G. (1989), K tipologii form jazykovoj politiki, Voprosy jazykoznanija 5, 104-133. Gardt, A. (2000), Sprachnationalismus zwischen 1850 und 1945, A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhltnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/New York, 247-271. Gardt, A. (2000a), Nation und Sprache. Aufri des Themas, A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhltnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/New York, 1-3. Geers, M. (2005), A comparative study of linguistic purism in the hi story of England and Germany, N. Langer/W. Davies (ur.), Lingui stic purism in the Germanic languages, Berlin, 97-107.

388

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Gelmer, E. (1990), Nations and nationalism, Oxford. Gellner, E. (1999), Nationalismus, Berlin. Giroux, H. (2001), Foreword, R. D. Gonzlez/I. Melis (ur.), Lan guage ideologies, Tucson, ix-xix. Glck, H. (ur.) ( 2000), Metzler Lexikon Sprache, Stuttgart. Goebbels, J. ( 2000), Tagebcher II: 1930-1934 (priredio R. G. Re uth), Mnchen. Goebl, H. (1988), Forschungsethische Probleme, U. Ammon/N. Dittmar/K. Mattheier (ur.), Sociolinguistics. An International Han dbook of the Science of Language and Society, Vol. 2, Berlin/New York, 855-866. Goebl, H. (2002), Sprachpolitik: auch fr und mit Geister bzw. Traumsprachen?, Sociolinguistica 16, 49-63. Goebl, H. (2005), Forschungsethische Probleme, U. Ammon/N. Dittmar/K. Mattheier/P. Trudgill (ur.), Sociolinguistics. An Interna tional Handbook of the Science of Language and Society, Vol. 2, Ber lin/New York, 946-955.
2 2

Gonzalez, R. D. (2001), Introduction, R. D. Gonzlez/I. Melis (ur.), Language ideologies, Tucson, xxv-xxxvi. Grevi, M. (2008), Potekoe u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu, Jezik 55/5, 189-192. Gri, M. (2006), Keglovichiana, Knjievna republika 4/1-2, 155-171. Greenberg, R. (1996), The Politics of Dialects Among Serbs, Croats, and Muslims in the Former Yugoslavia, East European Politics and Societies 10/3, 393-415. Greenberg, R. (2001), Language, Nationalism and the Yugoslav Successor States, C. Reilly (ur.), Language, Ethnicity and the State, London/New York, 17-43. Greenfeld, L. (2001), "Nationalism and Language, R. Mesthrie (ur.), Concise Encyclopedia of Sociolinguistics, Amsterdam i dr., 662-669. Grschel, B. (2001), Bosnisch oder Bosniakischl Zur glottonymischen, sprachpolitischen und sprachenrechtlichen Fragmentierung des Serbokroatischen, U. H. Waner (ur.), Lingua et linguae. Fest schrift fr Clemens-Peter Herbermann zum 60. Geburtstag, Aachen, 159-188. Grschel, B. (2003), Postjugoslavische Amtssprachenregelungen Soziolinguistische Argumente gegen die Einheitlichkeit des Serbo kroatischen?, Srpski jezik 8/1-2, 135-196. Grschel, B. (2006), Amtssprachen und amtlich festgelegte Glottonyme Objektbereiche der Soziolinguistik?, T. Gehling/V. Vo/J.

Popis citiranih radova

389

Wohlgemuth (ur.), Einblicke in Sprache. Festschrift fr Clemens-Pe ter Herbermann zum 65. Geburtstag, Berlin, 181-206. Grschel, B. (2009), Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik. Mit einer Bibliographie zum postjugoslavischen Sprachen streit, Mnchen. Grschel, B. (2009a), Mndliche und schriftliche Kommunikation Autonomie und Wechselbeziehungen in Sprachlernprozessen, Folia Linguistica 13/3-4, 291-302. Grzega, J. (1997), sterreichisch, Bairisch, Bayrisch, Deutschlndisch Beobachtungen zu Lexik und Idiomatik, R. Muhr/ R. Schrodt (ur.), sterreichisches Deutsch und andere nationale Va rietten plurizentrischer Sprachen in Europa, Wien, 147-171. Gudevi, S. (1996), Der serbo-kroatische Sprachkrieg, Bltter fr deutsche und internationale Politik 8, 980-985. Haarmann, H. (1975), Soziologie und Politik der Sprachen Europas, Mnchen. Haarmann, H. (1983), Kriterien ethnischer Identitt, Language Problems and Language Planning 111, 21-42. Haarmann, H. (1989), "Functional Aspects of Language Varieties A Theoretical-Methodological Approach, U. Ammon (ur.), Status and Function of Languages and Language Varieties, Berlin/New York, 153-193. Haarmann, H. (1997), Sprachstandardisierung Eine kulturan thropologische Konstante, K. J. Mattheier/E. Radtke (ur.), Standar disierung und DeStandardisierung europischer Nationalsprachen, Frankfurt am Main i dr., 259-290. Haarmann, H. ( 2002), Kleines Lexikon der Sprachen, Mnchen. Haji Omar, A. (1992), Malay as a pluricentric language, M. Clyne (ur.), Pluricentric Languages. Differing Norms in Different Nations, Berlin/New York, 401-119.
2

Hrle, G. (1996), Reinheit der Sprache, des Herzens und des Leibes, Tbingen. Harth, D. (2000), Nationalliteratur ein Projekt der Moderne zwi schen Mystifikation und politischer Integrationsrhetorik, A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhltnisses in Ge schichte und Gegenwart, Berlin/New York, 349-383. Hatschikjan, M. (1999), Was macht Sdosteuropa aus?, M. Hatschikjan/S. Troebst (ur.), Sdosteuropa: Gesellschaft, Politik, Wirtschaft, Kultur; Ein Handbuch, Mnchen, 1-30. Hawkesworth, C. (1994), Serbo-Croat, R. E. Asher (ur.), The en cyclopedia of language and linguistics, Oxford/New York/Seoul/Tokyo, 3857-3858.

390

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

HAZU [Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti] (1996), Hrvatski jezik poseban slavenski jezik, Jezik 43/5,162-164. HAZU [Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti] (2005), Izjava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o poloaju hrvatskoga jezi ka, Jezik 52/2, 41-48. HAZU [Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti] (2007), Hrvatski jezik, Jezik 54/2, 41-50. HAZU [Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti] (2007a), Poloaj hrvatskoga u europskim integracijama, (http://hakave.org/index.php? option=com_content&task=view&id=962&Itemid = 143). Herrity, P. ( 2001), Bosnian, Serbo-Croat, G. Price (ur.), En cyclopedia of the languages of Europe, Oxford, 34, 422-430.
2

Hetzer, A. (1993), Sprachnorm Vergewaltigung des Denkens?, K. H. Wagner/W. Wildgen (ur.), Rhetorik. Sprache und Denken. Ethnolinguistik, Bremen, 23-50. Hinrichs, U. (1997), Sdslavische Sprachwissenschaft und Sdoste uropa-Linguistik, Zeitschrift fr Balkanologie 33/1, 9-25. Hobsbawm, E. J. (1984), "Introduction: Inventing Traditions, E. J. Hobsbawm/T. Ranger (ur.), The Invention of Tradition, Cambridge, 1-14. Hobsbawm, E. J. (1984a), Mass-Producing Traditions: Europe, 1870-1914, E. J. Hobsbawm/T. Ranger (ur.), The Invention of Tra dition, Cambridge, 263-308. Hobsbawm, E. J. (1991), Nationen und Nationalismus, Frankfurt am Main/New York. Hohenhaus, P. (2005), Elements of traditional and 'reverse' purism in relation to computer-mediated communication*, N. Langer/W. Davies (ur.), Linguistic purism in the Germanic languages, Berlin, 204-220. Hpken, W./Sundhaussen, H. (1998), Vorwort, W. Hopken/H. Sun dhaussen (ur.), Eliten in Sdosteuropa, Mnchen, 1-3. Horak, R. (2001), Prestige, Usus, Tradition, Wien. Horner, K. (2005), Reimagining the Nation: Discourses of language purism in Luxembourg, N. Langer/W. Davies (ur.), Linguistic pu rism in the Germanic languages, Berlin, 166-185. Hsch, E. (1999), Kulturen und Staatsbildungen, M. Hatschikjan/S. Troebst (ur.), Sdosteuropa: Gesellschaft, Politik, Wirtschaft, Kultur; Ein Handbuch, Mnchen, 31-52. Hsch, E./Nehring, K./Sundhaussen, H. (ur.) (2004), Lexikon zur Ge schichte Sdosteuropas, Wien/Kln/Weimar.

Popis citiranih radova

391

Howard, S. /Gill, J. (2001), 'It's like we're a normal way and everyo ne else is different': Australian children's constructions of citizen ship and national identity, Educational Studies 27/1, 87-103. Hbner, K. (1994), Nation und Mythos, C. Friedrich/B. Menzel (ur.), Osteuropa im Umbruch, Frankfurt am Main i dr., 29-44. Hundt, M. (2005), Grammatikalitt Akzeptabilitt Sprach norm. Zum Verhltnis von Korpuslinguistik und Grammatikalittsurteilen, F. Lenz/S. Schierholz (ur.), Corpuslinguistik in Lexik und Grammatik, Tbingen, 15-40. Hutton, C. (1999), Linguistics and the Third Reich, London/New York. Ignatieff, M. (1993), Blood and Belonging: Journeys into the New Na tionalism, New York. Ivani, V. (2007), Sveani tepih, Feral Tribune 1118 (23.2.2007.), 29. Jacobsen, P. (2006), Forum, Studi Slavistici 3, 317-320. Jacobsen, P. (2007), Otvoreno pismo predsjednitvu HAZU, Knji evna republika 5/7-9, 220-223. Jacobsen, P. (2008), O strukturalno-lingvistikim konstantama srpskohrvatskog jezika (inventar fonema i fonotaktika struktura), B. Ostoji (ur.), Jezika situacija u Crnoj Gori norma i standardi zacija, Podgorica, 25-34. Jacobsen, P. (2008a), Who's Whose? The Balkan Literary Context, Studi Slavistici 5, 267-279. Jacobsen, P. (2008b), Struktura sloga, Junoslovenski filolog 64, 135-141. Jahr, E. H./Trudgill, P. (1993), Parallels and differences in the lin guistic development of modern Greece and modern Norway, E. H. Jahr (ur.), Language conflict and language planning, Berlin/New York, 83-98. Janicki, K. (1993), From small to large-scale language conflicts, E. H. Jahr (ur.), Language conflict and language planning, Berlin/New York, 99-114. Jenkins, B./Sofos, S. (1996), Nation and Nationalism in Contempo rary Europe, B. Jenkins/S. Sofos (ur.), Nation and identity in con temporary Europe, London/New York, 9-32. Jonke, Lj. (1954/55), Novosadski sastanak i anketa Letopisa Matice srpske, Jezik 3/3, 67-69. Jonke, Lj. (1954/55a), Sastanak Pravopisne komisije, Jezik 3/5, 157-160.

392

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Jonke, Lj. (1955/56), Drugi i trei sastanak Pravopisne komisije, Jezik 4/2, 58-59. Jonke, Lj. (1961/62), Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika, Jezik 9/2, 57-59. Jonke, Lj. (1964), Knjievni jezik u teoriji i praksi, Zagreb. Jonke, Lj. (1968/69), Razvoj hrvatskoga knjievnog jezika u 20. sto ljeu, Jezik 16/1, 8-19. Jonke, Lj. (1968/69a), Osnovni pojmovi o jeziku Hrvata i Srba, Je zik 16/5,129-134. Joseph, J. E. (1987), Eloquence and Power, New York. Jung, P. (1974), Sprachgebrauch, Sprachautoritt, Sprachideologie, Heidelberg. Kai, M. (1995), Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zagreb. Kangrga, M. (2002), Nacionalizam ili demokracija, Novi Sad. Kaschuba, W. (1995), Volk und Nation: Ethnozentrisums in Ge schichte und Gegenwart, H. A. Winkler/H. Kaelble (ur.), Nationali smus Nationalitten Supranationalitt, Stuttgart, 56-81. Katii, R. (1965), Problem norme u knjievnom jeziku, Jezik 13/1, 20-23. Katii, R. (1988), Predgovor, D. Brozovi/P. Ivi, Jezik, srpskohrvatski I hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Zagreb, v-vi. Katii, R. (1995), Serbokroatische Sprache Serbisch-kroatischer Streit, R. Lauer/W. Lehfeldt (ur.), Das jugoslawische Desaster. Hi storische, sprachliche und ideologische Hintergrnde, Wiesbaden, 23-79. Katii, R. (2000), Weiteres zum sdslawischen Sprachnormativi smus. Randbemerkungen zu einem Tagungsreferat, Zeitschrift fr Balkanologie 32/2,158-166. Katii, R. (2004), Hrvatski jezini standard, Forum 43/1-3, 5-18. Katz, D. (1985), Nationalismus als sozialpsychologisches Problem, H. A. Winkler (ur.), Nationalismus, Knigstein, 67-84. Kedourie, E. (1993), Nationalism, Oxford. Keipert, H. (2005/2006), [Recenzija prijevoda knjige:] Bartul Kai, Institutiones linguae illyricae I Osnove hrvatskoga jezika (knjigu pre veo Zvonko Pandi), Zeitschrift fr Slavische Philologie 64/1, 174-180. Kessler, W. (1981), Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slawonien in der ersten Hlfte des 19. Jahrhunderts, Mnchen. Kessler, W. (1984), Programme und Politik der nationalen Integra tion in den kroatischen Lndern in der zweiten Hlfte des 19. Jah-

Popis citiranih radova

393

rhunderts, K.-D. Grothusen (ur.), Jugoslawien. Integrationsproble me in Geschichte und Gegenwart, Gttingen, 151-163. Kessler, W. (1997), Jugoslawien Der erste Versuch, J. Elvert (ur.), Der Balkan: eine europische Krisenregion in Geschichte und Gegenwart, Stuttgart, 91-118. Kilian, E. (1995), Die Wiedergeburt Kroatiens aus dem Geist der Sprache, N. Budak i dr. (ur.), Kroatien: Landeskunde Geschichte Kultur Politik Wirtscha Recht, Wien i dr., 373-390. Klajn, I. (1998), O jednom 'lahko' napisanom udbeniku, Jezik da nas 7, 17-19. Klose, A. ( 2001), Sprachen der Welt. Ein weltweiter Index der Sprac hfamilien, Einzelsprachen und Dialekte, mit Angabe der Synonyma und fremdsprachigen quivalente, Mnchen.
2

Klose, H.-U. (1993), Nation, Nationalismus und Sozialdemokratie, B. Faulenbach/H. Timmermann (ur.), Nationalismus und Demokra tie, Essen, 68-74. Kloss, H. (1952; 1978), Die Entwicklung neuer germanischer Kultur sprachen von 1800 bis 1950, Mnchen. Kloss, H. (1976), Abstandsprachen und Ausbausprachen, J. Gschel i dr. (ur.), Zur Theorie des Dialekts: Aufstze aus 100 Jahren Forschung, Wiesbaden, 301-322. Klver, A. (1997), Political Identity and the National Myth, A. Gonzlez/D. Tanno (ur.), International and Intercultural Communi cation Annual XX: Politics, Communication, and Culture, London/ New Delhi, 48-75. Kohler, G.-B. (2006), 'U ilirsko kolo mili vratite se puci!' Die Ambi valenz des nationalen Raumes zur Zeit des kroatischen Illyrismus, Zeitschrift fr Balkanologie 42/1-2,108-133. Kohn, H. (1962), Die Idee des Nationalismus, Hamburg. Koller, W. (2000), Nation und Sprache in der Schweiz, A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhltnisses in Ge schichte und Gegenwart, Berlin/New York, 563-607. Konrad, G. (1994), Von den Schwierigkeiten der Scheidung, D. Schlegel (ur.), Der neue Nationalismus, Schwalbach, 32-48.
2

Kordi, S. (1995), Relativna reenica, Zagreb. Kordi, S. (2001), Naziv jezika iz znanosti gledan, Republika 57/1-2, 236-243. Kordi, S. (2001a), Naziv jezika iz 21. stoljea gledan (odgovor Mariu Greviu), Republika, 57/9-10,193-201. Kordi, S. (2002), Komentar diskusije o nazivu jezika (odgovor Leopoldu Auburgeru i Vinku Grubiiu), Republika, 58/3-4, 237-253.

394

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Kordi, S. (2003), Glotonim srbohrvaki jezik glede na srbski, hrvaki, bosanski, crnogorski, Slavistima revija, 51/3, 355-364. Kordi, S. (2003a), Pogled unazad, pogled unaprijed (odgovor Stje panu Damjanoviu i Mariu Greviu), Knjievna republika 1/1-2, 150-178. Kordi, S. (2003b), Vlast nad jezikom (rec. knjige Stjepana Babica, Hrvatska jezikoslovnaprenja), Knjievna republika 1/5-6,161-173. Kordi, S. (2003c), Demagogija umjesto znanosti (odgovor Daliboru Brozoviu), Knjievna republika 1/7-8, 176-202. Kordi, S. (2003d), Jezik i nacionalizam (rec. knjige Ranka Bugar skog, Nova lica jezika), Knjievna republika 1/9-10, 224-228. Kordi, S. (2003e), Mitovi jezinih ideologa (odgovor Stjepanu Ba bicu, Leopoldu Auburgeru, Stjepanu Damjanoviu i Vinku Grubiiu), Knjievna republika 1/11-12, 176-200. Kordi, S. (2004), Pro und kontra: 'Serbokroatisch' heute, M. Krause/C. Sappok (ur.), Slavistische Linguistik 2002, Mnchen, 97-148. Kordi, S. (2004a), Jezik kao zastava (rec. knjige Dubravka kiljana, Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati), Knjievna republika 2/1-2, 224-229. Kordi, S. (2004b), Lice purizma (odgovor Stjepanu Babicu), Knji evna republika 2/5-6, 217-226. Kordi, S. (2004c), Die aktuelle Sprachzensur in Kroatien, B. Symanzik/G. Birkfellner/A. Sproede (ur.), Sprache Literatur Poli tik: Osteuropa im Wandel, Hamburg, 259-272. Kordi, S. (2004d), Autizam hrvatske filologije (odgovor Ivi Pranjkoviu), Knjievna republika 2/7-8, 254-280. Kordi, S. (2004e), Jezina politika i jezini nacionalizam (rec. knji ge Daniela Bluma, Sprache und Politik), Knjievna republika 2/7-8, 301-305. Kordi, S. (2004f), Naracijom do nacije (rec. knjige Maje Buchler, Sprachplanung im Schafspelz?!), Knjievna republika 2/9-10, 254-256. Kordi, S. (2004g), Le serbo-croate aujourd'hui: entre aspirations politiques et faits linguistiques, Revue des etudes slaves 75/1,31^43. Kordi, S. (2005), Komentar Izjave HAZU, Knjievna republika 3/3-4, 226-231. Kordi, S. (2005a), Pomraenje uma (rec. knjige Mirka Petija, Oblici nebrojivosti u hrvatskom jeziku), Knjievna republika 3/1-2, 240-250.

Popis citiranih radova

395

Kordi, S. (2005b), Anatomija nacionalizma (rec. knjige Maria Vargasa Llose, Nationalismus als neue Bedrohung), Knjievna republi ka 3/5-6, 265-268. Kordi, S. (2005c), I dalje jedan jezik, Sarajevske sveske 10,83-89. Kordi, S. (2005d), Institucionalizirani jezini teror (rec. knjige Bo risa Budena, Der Schacht von Babel), Knjievna republika 3/7-8, 225-227. Kordi, S. (2005e), U slubi politike (odgovor Ivi Pranjkoviu), Knjievna republika 3/7-8,171-200. Kordi, S. (2005f), Kroatistika i nacionalizam (odgovor Ivi Pranjko viu), Knjievna republika 3/9-12, 211-238. Kordi, S. (2006), Sprache und Nationalismus in Kroatien, B. Symanzik (ur.), Studio Philologica Slavica: Festschrift fr Gerhard Birkfellner zum 65. Geburtstag: Teilband I, Berlin, 337-348. Kordi, S. (2006a), Jezik hrvatskih medija (rec. knjige Brigitte Busch, Sprachen im Disput), Knjievna republika 4/1-2, 214-216. Kordi, S. (2006b), Jezik i identitet (rec. zbornika Brigitte Busch i Helen Kelly-Holmes, Language, Discourse and Borders in the Yugo slav Successor States), Knjievna republika 4/1-2, 217-221. Kordi, S. (2006c), Jezini purizam i nacionalistika ideologija (rec. knjige Macieja Czerwiriskog, Jezyk ideologia nard: polityka jezykowa w Chorwacji a jezyk mediw), Knjievna republika 4/3-4, 270-274. Kordi, S. (2006d), Povijest jezika (rec. knjige Helmuta Weinbergera, Glottochronologische Untersuchung der serbokroatischen Schri ftsprache), Knjievna republika 4/3-4, 274-277. Kordi, S. (2006e), Upute jezinim cenzorima (rec. knjige Anele Frani, Lane Hudaek i Milice Mihaljevi, Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku), Knjievna republi ka 4/5-6,194-208. Kordi, S. (2006f), Purizam u jeziku (rec. zbornika Nilsa Langera i Winifreda Daviesa, Linguistic purism in the Germanic languages), Knjievna republika 4/5-6, 211-216. Kordi, S. (2006g), Forum, Studi Slavistici 3, 323-331. Kordi, S. (2006h), Pravljenje nacije kao kultura lai (rec. knjige Andreje Zori, Nationsbildung als 'kulturelle Lge'), Knjievna re publika 4/7-8, 221-224. Kordi, S. (2006i), Opravdana kritika (rec. knjige Midhata Rianovia, Totalni promaaj), Knjievna republika 4/7-8, 225-232. Kordi, S. (2006J), Filologija lai (rec. knjige Stjepana Babica, Hrvanja hrvatskoga), Knjievna republika 4/9-10, 154-181.

396

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Kordi, S. (2006k), Kultura kao kriva politika identiteta (rec. knjige Sabine Riedel, Die Erfindung der Balkanvlker: Identittspolitik zwischen Konflikt und Integration), Knjievna republika 4/9-10, 192-199. Kordi, S. (20061), Balkanac iz Osla (rec. zbornika Sveina M0nneslanda, Jezik u Bosni i Hercegovini), Knjievna republika 4/9-10, 228-236. Kordi, S. (2006m), Drutvo etnike ravnotee kolijevka naciona lizma (rec. knjige Norberta Mappesa-Niedieka, Die Ethno-Falle: der Balkan-Konflikt und was Europa daraus lernen kann), Knjievna republika 4/11-12, 244-255. Kordi, S. (2007), Pseudoznanost na djelu (rec. knjige Marka Sa mardije, Hrvatski kao povijesni jezik), Knjievna republika 5/7-9, 234-249. Kordi, S. (2007a), La langue croate, serbe, bosniaque et montenegrine, Au sud de l'Est 3, 71-78. Kordi, S. (2007b), Diktatom protiv argumenata (rec. knjige Dalibora Brozovia, Prvo lice jednine), Knjievna republika 5/1-2, 184-195. Kordi, S. (2007c), Akademike bajke, Knjievna republika 5/5-6, 150-173. Kordi, S. (2007d), Kako HAZU pravi jezinu paniku, Knjievna re publika 5/7-9, 224-229. Kordi, S. (2008), Izmiljanje neodrivih teorija (rec. knjige Josipa Silia, Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika), Knjievna republika 6/3-4, 230-244. Kordi, S. (2008a), Nationale Varietten der serbokroatischen Spra che, B. Golubovi/J. Raecke (ur.), Bosnisch Kroatisch Serbisch als Fremdsprachen an den Universitten der Welt, Mnchen, 93-102. Kordi, S. (2008b), O naciji, povijesti i jeziku (odgovor Augustu Kovaecu), Knjievna republika 6/1-2,186-208. Kordi, S. (2008c), Purismo e censura linguistica in Croazia oggi, Studi Slavistici 5, 281-297. Kordi, S. (2008d), Jezina povijest i formiranje nacija (odgovor Zvonku Pandiu i Tonku Maroeviu), Knjievna republika 6/5-7, 257-281. Kordi, S. (2008e), Crnogorska standardna varijanta policentrinog standardnogjezika, B. Ostoji (ur.), Jezika situacija u Crnoj Gori norma i standardizacija, Podgorica, 35-47. Kordi, S. (2008f), Ne odstupiti od stereotipa (rec. knjige Ive Zania, Hrvatski na uvjetnoj slobodi: jezik, identitet i politika izmeu Jugo slavije i Europe), Knjievna republika 6/8-10, 296-303.

Popis citiranih radova

397

Kordi, S. (2008g), Kann man Schmetterlinge zhlen?, T. Ber ger/B. Golubovi (ur.), Morphologie Mndlichkeit Medien: Festschrift fr Jochen Raecke, Hamburg, 171-178. Kordi, S. (2008h), Principi znanosti (rec. knjige Michaela Schmidta-Salomona, Manifest des evolutionren Humanismus), Knjievna republika 6/11-12, 216-224. Kordi, S. (20081), Jezini nacionalizam (rec. knjige Stjepka Teaka, Hrvatski na (ne)podobni), Slovo 4/17,186-205. Kordi, S. (2009), Policentrini standardni jezik, L. Badurina/I. Pranjkovi/J. Sili (ur.), Jezini varijeteti i nacionalni identiteti, Za greb, 83-108. Kordi, S. (2009a), to je (ne)standardno za kroatiste?, A. Bierich (ur.), Varietten im Slavischen, Frankfurt am Main, 313-330. Kordi, S. (2009b), Proizvoljnost na mjestu znanosti (rec. knjige Anite Peti-Stanti, Jezik na i/ili njihov), Knjievna republika 7/4-6, 321-328. Kordi, S. (2009c), Neprimjeren opis jezika (rec. knjige Josipa Silia i Ive Pranjkovia, Gramatika hrvatskoga jezika), Znakovi i poruke 2/1, 93-110. Kordi, S. (2009d), Plurizentrische Sprachen, Ausbausprachen, Ab standsprachen und die Serbokroatistik, Zeitschrift fr Balkanologie 45/2, 210-215. Kordi, S. (2009e), Svijet o nama (rec. knjige Bernharda Grschela, Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik), Knjievna re publika 7/10-12, 316-330. Kostomarov, V. (2000), Reevaja kul'tura i jazykovoj vkus (na primere sovremennogo russkogo jazyka), L. N. Zybatow (ur.), Sprac hwandel in der Slavia. Die slavischen Sprachen an der Schwelle zum 21. Jahrhundert, Frankfurt am Main i dr., 503-512. Kler, R. (1994), Nation, Nationalismus und erfundene Tradi tion, Neuer Nationalismus, Mnster, 5-18. Kovaec, A. (1988), Jezici narodnosti i etnikih skupina u SFRJ, M. Pupovac (ur.), Jezici i politike, Zagreb, 56-67. Kovaec, A. (2005), [Recenzija asopisa:] Revue des etudes slaves: Dossier: Points de vue croises sur le serbccroate (bosniaque, croate, montenegrin, serbe), Rasprave Zavoda za hrvatski jezik i jezikoslov lje 31, 511-522. Kovaec, A. (2006), Forum, Studi Slavistici 3, 331-341. Kovaevi, M. (2001), Jedan ili tri jezika?, S. M0nnesland (ur.), Je zik i demokratizacija, Sarajevo, 33-44.

398

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Kristophson, J. (2000), Vom Widersinn der Dialektologie. Gedan ken zum tokavischen, Zeitschrift fr Balkanologie 36/2,178-186. Kupchan, C. (1995), "Introduction: Nationalism Resurgent; Conclusion, C. Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism in the New Europe, Ithaca, 1-14, 180-190. Laitin, D. (1997), The cultural identities of a European State, Poli tics and Society 25/3, 277-302. Langer, N./Davies, W. (ur.) (2005), Linguistic purism in the Germa nic languages, Berlin. Lakova, L. (1996), On the Phenomenon of Slavic Languages in the Balkans, Linguistique Balkanique 38/3, 231-237. Lakova, L. (1999), Medijnite opiti za szdavane na bosnenski ezik, K. Grnberg/W. Potthoff (ur.), Ars Philologica. Festschrift fr Bai dur Panzer zum 65. Geburtstag, Frankfurt am Main, 89-94. Lakova, L. (2001), Srbo-hrvatska gramatika, Sofija. Le Page, R. (1993), "Conflicts of metaphors in the discussion of lan guage and race, E. H. Jahr (ur.), Language conflict and language planning, Berlin/New York, 143-164. Le Page, R./Tabouret-Keller, A. (1985), Acts of identity, Cambridge. Lehfeldt, W. (2000), Rezension zu Leopold Auburger, Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus, Zeitschrift fr Slavische Philolo gie 59/1, 216-226. Lemberg, E. (1964), Nationalismus, III, Reinbek. Lencek, R. (1976), A few remarks for the history of the term 'Serbocroatian' language, Zbornik za filologiju i lingvistiku 19/1, 45-53. Leto, M. R. (2001), II purismo linguistico in Croazia come forma di censura, A. Goldoni/C. Martinez (ur.), Le lettere rubate: forme, funzioni e ragioni della censura, Napoli, 57-67. Lewada, J. (1994), Der 'Homo sovieticus' als sozialer Mythos, C. Friedrich/B. Menzel (ur.), Osteuropa im Umbruch, Frankfurt am Main i dr., 45-54. Lewandowski, T. ( 1990), Linguistisches Wrterbuch, Heidelberg/ Wiesbaden.
6

Link, J./Wlfing, W. (1991), Einleitung, J. Link/W. Wlfing (ur.), Nationale Mythen und Symbole in der zweiten Hlfte des 19. Jah rhunderts, Stuttgart, 7-15. Lipoid, G. (1988), Die sterreichische Variante der deutschen Stan dardaussprache, P. Wiesinger (ur.), Das sterreichische Deutsch, Wien/Kln/Graz, 31-54. Llosa, M. V. (2000), Nationalismus als neue Bedrohung, Frankfurt am Main.

Popis citiranih radova

399

Lonarek, K. (2009), Uzalud vam trud, lingvisti, Novi list (24.8.2009.) (http://www.h-dter.orgMjestiykultura/uzalud-vam-trud-lingvisti). Lui, P. (2009), Sloboda je jedino to me zanima, Dani 605 (16.1.2009.). Mackey, W. F. (1989), "Determining the Status and Function of Lan guages in Multinational Societies, U. Amnion (ur.), Status and Fun ction of Languages and Language Varieties, Berlin/New York, 3-20. Maek, D. (1993), Mali jezici u drugim malim kulturama. Primjer nordijskih jezika, M. Andrijaevi/Y. Vrhovac (ur.), Trenutak sa danjosti u uenju jezika, Zagreb, 99-102. Mappes-Niediek, N. (2005), Die Ethno-Falle. Der Balkan-Konflikt und was Europa daraus lernen kann, Berlin. Mattheier, K. J. (1997), Uber DeStandardisierung, Umstandardisierung und Standardisierung in modernen europischen Standard sprachen, K. J. Mattheier/E. Radtke (ur.), Standardisierung und DeStandardisierung europischer Nationalsprachen, Frankfurt am Main i dr., 1-9. Mattusch, H.-J. (1999), Vielsprachigkeit: Fluch oder Segen fr die Menschheit?, Frankfurt am Main. Mattusch, K. (1994), Der Zusammenbruch und die Neuschaffung politischer Mythen in den sich wandelnden Gesellschaften Osteuro pas, C. Friedrich/B. Menzel (ur.), Osteuropa im Umbruch, Fran kfurt am Main i dr., 55-63. McLennan, S. (1996), Sociolinguistic Analysis of'Serbo-Croatian', Calgary Working Papers in Linguistics 18, 103-109. Michels, S. (1992), Recent Changes in the Status of German as a Language of Chemistry, U. Ammon/M. Hellinger (ur.), Status Change of Languages, Berlin/New York, 408-420. Miedlig, H.-M. (1994), Zur Frage der Identitt der Muslime in Bo snien-Herzegowina, Berliner Jahrbuch fr osteuropische Geschic hte 2, 23-42. Milroy, J. (2005), Some effects of purist ideologies on historical de scriptions of English, N. Langer/W. Davies (ur.), Linguistic purism in the Germanic languages, Berlin, 324-342. Milroy, J. /Milroy, L. ( 1999), Authority in Language, London/New York. Mitten, R. (1995), Was bedeutet 'Aufarbeitung der Vergangenheit sbewltigung'?, R. Wodak/F. P. Kirsch (ur.), Totalitre Sprachen, Wien, 21-40. Mogu, M. (1991), Povijesni pregled hrvatskoga knjievnog jezika, S. Babi i dr., Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb, 15-60.
3

400

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Mogu, M. (1993), Povijest hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb. Mounin, G. (1978), Schlssel zur Linguistik, Hamburg. M0rk, H. (2002), Serbokroatisk grammatik, rhus. M0rk, H. (2008), Neka pragmatina zapaanja o postojanju srpskohrvatskog jezika, B. Ostoji (ur.), Jezika situacija u Crnoj Gori norma i standardizacija, Podgorica, 295-299. Mnkler, H. (1989), Das Reich als politische Vision, P. Kemper (ur.), Macht des Mythos Ohnmacht der Vernunft ?, Frankfurt am Main, 336-358.
1

Neak Lk, A. (1997), Language Planning Issues in a Yugoslav Context, W. Wlck/A. de Houwer (ur.), Recent studies in contact lingui stics, Bonn, 248-255. Neuer Nationalismus (1994), Mnster. Nicolova, R. (2000), Die Varietten des Bulgarischen und die bulga rischen Printmedien nach 1989, L. N. Zybatow (ur.), Sprachwandel in der Slavia. Die slavischen Sprachen an der Schwelle zum 21. Jah rhundert, Frankfurt am Main i dr., 263-281. Obst, U. (2004), Zum genitivus qualitatis und zu alternativen M glichkeiten in den drei 'Buddenbrooks-bersetzungen aus dem kro atischen und serbischen Sprachgebiet, M. Okuka/U. Schweier (ur.), Festschrift fr Peter Rehder zum 65. Geburtstag, Mnchen, 211-225. Ohnheiser, I. (2000), Aktuelle Wortbildung in der Slavia: Kongru enzen und Differenzen, L. N. Zybatow (ur.), Sprachwandel in der Slavia. Die slavischen Sprachen an der Schwelle zum 21. Jahrhun dert, Frankfurt am Main i dr., 41-63. Okuka, M. (1998), Eine Sprache viele Erben. Sprachpolitik als Na tionalisierungsinstrument in Ex-Jugoslawien, Klagenfurt. Okuka, M. (1999), Gramatike i nacionalna ideologija, Srpski jezik 4/1-2, 633-642. Okuka, M. (2006), Srpski na kriznom putu, Sarajevo. Okuka, M. (2009), Srpski jezik danas: sociolingvistiki status, L. Badurina/I. Pranjkovi/J. Sili (ur.), Jezini varijeteti i nacionalni identiteti, Zagreb, 215-233. Olt, R. (1991), Wider das Fremde?, Darmstadt/Marburg. Opai, N. (2006), Politiki strah diktira jezine norme, Novi list 12.2.2006. Osolnik, V. (1993), Novo v hrvakem jezikoslovju, Slavistina revi ja 41/3, 398-407. Panzer, B. (2002), Quellen zur slavischen Ethnogenese: Fakten, Myt hen und Legenden, Frankfurt am Main i dr.

Popis citiranih radova

401

Pattanayak, D. P. (2001), Language Conflict, R. Mesthrie (ur.), Concise Encyclopedia ofSociolinguistics, Amsterdam i dr., 563-567. Payer, M. (2000), Sprache als Ausdruck von ethnischer und nationaler Identitt, (http://www.payer.de/kommkmturen/kultur033.htm#13.). Pazos, I. (2008), Beitrag von iGENEA am 11.02.2008, (http://www.igenea.com/index.php?c=132&st=25&langchange=de). Pazos, I. (2008a), Beitrag von iGENEA am 12.03.2008, (http ://www.igenea.com/index.php?c= 132&st=25&langchange=de). Pazos, I. (2008b), Beitrag von iGENEA am 01.04.2008: 'Wie Illyrisch sind Albaner wirklich?', (http://www.igenea.com/index.php?c= 132&st=25&langchange=de). Peti, M. (1994), Nerazlikovnost razlika, Rasprave Zavoda za hrvat ski jezik 20, 245-272. Peti-Stanti, A. (2008), Jezik na i/ili njihov, Zagreb. Pfaff, W. (1994), Die Furien des Nationalismus, Frankfurt am Main. PHKJ [Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog jezika] (1960), Matica hrvatska i Matica srpska, Zagreb/Novi Sad. Plmer, N. (2000), Anglizismus Purismus Sprachliche Iden titt, Frankfurt am Main i dr. Pohl, H.-D. (1992), Gedanken zum 'Fremden' in der Sprache. Zeu gen gngiger Vorurteile, Juridikum 2, 23-24. Pohl, H.-D. (1996), Serbokroatisch Rckblick und Ausblick, I. Ohnheiser (ur.), Wechselbeziehungen zwischen slawischen Sprachen, Literaturen und Kulturen in Vergangenheit und Gegenwart, Inns bruck, 205-219. Pohl, H.-D. (1997), Gedanken zum Osterreichischen Deutsch (als Teil der 'pluriarealen' deutschen Sprache), R. Muhr/R. Schrodt (ur.), sterreichisches Deutsch und andere nationale Variettenplurizentrischer Sprachen in Europa. Empirische Analysen, Wien, 67-87. Pohl, H.-D. (1998), Hochsprache und nationale Variett: sprachli che Aspekte, B. Kettemann/R. de Cillia/I. Landsiedler (ur.), Sprache und Politik, Frankfurt am Main i dr., 7-29. Polenz, P. (1967), Sprachpurismus und Nationalsozialismus, Ger manistik eine deutsche Wissenschaft, Frankfurt am Main, 111-165. Polenz, P. (1998), Zwischen 'Staatsnation' und 'Kulturnation', D. Cherubim/S. Grosse/K. Mattheier (ur.), Sprache und brgerliche Na tion, Berlin/New York, 55-70. Popp, H. (1997), Ideologie und Sprache, Marburg/Lahn.

402

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam


7

Popper, K. ( 1992), Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, 2, Tbin gen. Poster, M. (1999), National Identities and Communications Tec hnologies, The Information Society 15, 235-240. Pranjkovi, I. (1997), Hrvatski standardni jezik i srpski standardni jezik, E. Tokarz (ur.), Jezyk wobec przemian kultury, Katowice, 50-59. Pranjkovi, I. (2008), Sueljavanja, Zagreb. Raecke, J. (1996), Zum Problem einer 'bosnischen Sprache', Bulle tin der deutschen Slavistik 2,19-22. Reichmann, O. (2000), Nationalsprache als Konzept der Sprachwis senschaft, A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhltnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/New York, 419-469. Reiffenstein, I. (2001), Das Problem der nationalen Varietteten, Zeitschrift fr deutsche Philologie 120/1, 78-89. Reilly, C. (2001), Introduction: Minority Languages, Ethnicity and the State in Post-1989 Eastern Europe, C. Reilly (ur.), Language, Ethnicity and the State, London/New York, 1-16. Reiter, N. (1984), Gruppe, Sprache, Nation, Berlin. Renan, E. (1993), What is a nation?, H. Bhabha (ur.), Nation and Narration, London/New York, 8-22. Ressel, G. (2000), Zur sprachlichen Situation im alten und neuen Jugoslawien, B. Panzer (ur.), Die sprachliche Situation in der Sla via zehn Jahre nach der Wende, Frankfurt am Main i dr., 225-241. Richter, H. (2006), Krzel fr Namen von (http ://www.lrz-muenchen. de/~hr/lang/ abk.html). Sprachen,

Richter Malabotta, M. (2004), "Semantics of War in Former Yugoslavia, B. Busch/H. Kelly-Holmes (ur.), Language, Discourse and Bor ders in the Yugoslav Successor States, Clevedon, 78-87. Riedel, S. (2005), Die Erfindung der Balkanvlker. Identittspolitik zwischen Konflikt und Integration, Wiesbaden. Riedel, S. (2006), Regionaler Nationalismus. Aktuelle Gefahren fr die Europische Integration, Berlin. Riedel, S. (2007), Kriegsgeschichte(n). Interpretationen zum Jugo slawienkrieg, F. Wenninger/P. Dvofak/K. Kuffner (ur.), Geschichte macht Herrschaft, Wien, 21-32. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU (1887-1891), Zagreb. Rubin, J./Jernudd, B. (1971), Introduction, J. Rubin/B. Jernudd (ur.), Can Language Be Planned?, Hawaii, xiii-xxi.

Popis citiranih radova

403

Rrup, R. (1993), Zur Einfhrung, B. Faulenbach/H. Timmermann (ur.), Nationalismus und Demokratie, Essen, 32-34. Samardija, M. (1997), Iz triju stoljea hrvatskoga standardnog jezi ka, Zagreb. Samardija, M. (2003), Why would Croatians create a new language when they were forming the existing one for centuries?, Most/The Bridge 2-3, 8-12. Samardija, M. (2006), Hrvatski kao povijesni jezik, Zaprei. Sampson, G. (1979), Liberty and language, Oxford. Sheuringer, H. (1996), Das Deutsche als pluriareale Sprache, Die Unterrichtspraxis teaching German 29, 47-153. Schmidt-Salomon, M. (2006), Manifest des evolutionren Humani smus, Aschaffenburg. Schpflin, G. (1995), "Nationalism and Ethnicity in Europe, East and West, C. Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism in the New Europe, Ithaca, 37-65. Schubert, G. (1997), Einzelaspekte neuer Mehrsprachigkeit im ehe maligen Jugoslawien, Sociolinguistica 11, 83-93. Schuberth, R. (2000), Ein solcher sollst du nicht werden! Eine Di skussion ber die serbokroatische Sprache, Literatur und Kritik 5, 10-13. Segert, D. (2002), Die Grenzen Osteuropas, Frankfurt/New York. Seton-Watson, H. (1977), Nations and States, London. Siliti, J. (2006), Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Zagreb. Skrbi, Z. (1999), Long-distance nationalism, Aldershot. Skudlik, S. (1992), The Status of German as a Language of Science and the Importance of the English Language for German-Speaking Scientists, U. Ammon/M. Hellinger (ur.), Status Change of Langua ges, Berlin/New York, 391-407. Smith, A. D. (1995), Nations and Nationalism in a Global Era, Cam bridge. Snyder, L. (1968), The New Nationalism, New York. Sofos, S. (1996), "Culture, Politics and Identity in Former Yugoslavia, B. Jenkins/S. Sofos (ur.), Nation and identity in contemporary Europe, London/New York, 251-284. Sonderegger, S. (1985), Die Entwicklung des Verhltnisses von Standardsprache und Mundarten in der deutschen Schweiz, W. Besch/O. Reichmann/S. Sonderegger (ur.), Sprachgeschichte. Ein Handbuch zur Geschichte der deutschen Sprache und ihrer Erfor schung, Berlin/New York, 1873-1939.

404

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Sonntag, S. (1995), Elite competition and offical language movements, J. Tollefson (ur.), Power and Inequality in Language Educa tion, Cambridge, 91-111. Spillner, B. (1990), Sprachpolitik Sprachenpolitik Sprache der Politik, B. Spillner (ur.), Sprache und Politik, Frankfurt am Main i dr., 15-16. Spolsky, B. (2004), Language Policy, Cambridge. Stedje, A. ( 2001), Deutsche Sprache gestern und heute, Mnchen.
5

Steltner, U. (2003), Mindestanforderungen der Slawistik im Rah men eines Kurzstudienganges (BA.), Bulletin der Deutschen Slavistik 9, 25-26. Sterbling, A. (1998), Elitenwandel in Sdosteuropa, W. Hpken/H. Sundhaussen (ur.), Eliten in Sdosteuropa, Mnchen, 31-47. Stewart, W. A. (1968), A Sociolinguistic Typology for Describing Na tional Multilingualism, J. A. Fishman (ur.), Readings in the Socio logy of Language, The Hague/Paris, 529-545. Sundhaussen, H. (1993), Nationalismus in Sdosteuropa, Ple numsdiskussion, B. Faulenbach/H. Timmermann (ur.), Nationali smus und Demokratie, Essen, 44-48, 48-67. Sundhaussen, H. (1995), Der Ustascha Staat: Anatomie eines Herr schaftssystems, N. Budak i dr. (ur.), Kroatien, Wien i dr., 251-287. Sundhaussen, H. (1997), Nation und Nationalstaat auf dem Bal kan, J. Elvert (ur.), Der Balkan: eine europische Krisenregion in Geschichte und Gegenwart, Stuttgart, 77-90. Sundhaussen, H. (2001), Neue Untersuchungen zum destruktiven Potential von Sprache und zur berlebensfhigkeit multilingualer Staaten, Forum 17, 7-9. Szcs, J. (1981), Nation und Geschichte, Kln/Wien. Sipka, M. (2003), Jezik Bonjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca pro blemi klasifikacije i nominacije idioma, G. Neweklowsky (ur.), Bo sanski hrvatski srpski. Meunarodni skup Aktuelna pitanja je zika Bonjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca, Wien, 255-282. kari, I. (1994), Hrvatski jezik danas, Jezik 41/4, 97-103. kiljan, D. (1990), Jezino novo ruho, Sol 6/12-13, 55-64. kiljan, D. (2002), Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati, Zagreb. kiljan, D. (2002a), 'Differential' dictionaries: their motivations and goals, R. Lui (ur.), Lexical Norm and National Language, Mn chen, 126-133. kiljan, D. (2006), Hrvatski ima male anse postati radnim jezikom nekog tijela EU-a, Jutarnji list 20.1.2006.

Popis citiranih radova

405

trkalj, K. (2003), Kad lingvistikom ravna politika. Nekoliko za paanja o pravilima lektoriranja na Hrvatskoj televiziji, Knjievna republika 1/5-6, 174-185. undov, Z. (2002), O nacionalizmu i demokraciji, Kolo 4 (http://www.matica.hr/Kolo/kolo0402.nsf/AUWebDocs/nacio). Tabouret-Keller, A. (1997), Language and Identity, F. Coulmas (ur.), The Handbook of Sociolinguistics, Oxford, 315-326. Tafra, B./Koutar, P. (2008), Razgraniavanje jezinih entiteta na osnovi modela (ne)identinosti, Studia z Filologii Polskiej i Stowianskiej 43,177-206. Tajfel, H. (1982), Gruppenkonflikt und Vorurteil, Bern/Stuttgart/ Wien. Tatzreiter, H. (1988), Besonderheiten der Morphologie in der deut schen Sprache in sterreich, P. Wiesinger (ur.), Das sterreichische Deutsch, Wien/Kln/Graz, 71-98. Teak, S. (2004), Hrvatski na (ne)podobni, Zagreb. Thorn, M. (1993), Tribes within nations: the ancient Germans and the history of modern France, H. Bhabha (ur.), Nation and Narra tion, London/New York, 23-43. Thomas, G. (1989), The Relationship Between Slavic Nationalism and Linguistic Purism, Canadian Review of Studies in Nationalism, 16/1-2, 5-13. Thomas, P.-L. (2003), Le serbo-croate (bosniaque, croate, montenegrin, serbe): de l'etude d'une langue l'identite des langues, Re vue des etudes slaves 74/2-3, 311-325. Tornow, S. (2005), Was ist Osteuropa?, Wiesbaden. Trnquist-Plewa, B. (2000), "Contrasting Ethnic Nationalisms: Ea stern Central Europe, S. Barbour/C. Carmichael (ur.), Language and Nationalism in Europe, Oxford, 183-220. Trask, R. L. (1999), Key concepts in language and linguistics, Lon don/New York. Troebst, S. (1999), Politische Entwicklung in der Nuezeit, M. Hatschikjan/S. Troebst (ur.), Sdosteuropa: Gesellschaft, Politik, Wirt schaft, Kultur; Ein Handbuch, Mnchen, 73-103. Trudgill, P. (2003), A glossary of sociolinguistics, Oxford/New York. Turczynski, E. (1916), Konfession und Nation, Dsseldorf. Turk, M./Opai, M. (2008), "Linguistic Borrowing and Purism in the Croatian Language, Suvremena lingvistika 65/1, 73-88. Valdman, A. (1990), Language planning in diglossic situations: Two case studies, B. Spillner (ur.), Sprache und Politik, Frankfurt am Main i dr., 22-39.

406

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

VFSP [Verein zur Frderung des studentischen Pressewesens] (2004), Nationale Identitt, 8/2004 (http://www.contradictio.de/ nat_identitaet.html). Vik0r, L. (1993), "Principles of corpus planning as applied to the spelling reforms of Indonesia and Malaysia, E. H. Jahr (ur.), Lan guage conflict and language planning, Berlin/New York, 279-298. Vlkl, S. D. (1999), Die Sprachensituation nach dem Zerfall Jugosla wiens, I. Ohnheiser/M. Kienpointner/H. Kalb (ur.), Sprachen in Eu ropa: Sprachsituation und Sprachpolitik in europischen Lndern, Innsbruck, 319-334. Weinberger, H. (2005), Glottochronologische Untersuchung der ser bokroatischen Schriftsprache, Wien. Weirich, D. (1994), Begrung, D. Schlegel (ur.), Der neue Natio nalismus, Schwalbach, 1-6. Weisgerber, B. (1990), Politische Modelle fr das Zusammenleben verschiedensprachiger Volksgruppen (Nationalitten, Minderhei ten) in europischen Staaten, B. Spillner (ur.), Sprache und Politik, Frankfurt am Main i dr., 60-63. Welt online (2007) Nur wenige Deutsche sind echte Germanen, 25.11.2007, (http://www.welt.de/wissenschaft/articlel398825/Nur_ wenige_Deutsche_sind_echte_Germanen.html). Werner, H. (2008), Sprachliche Suberungen, Die Welt (22.2.2008.), 27. Wiesinger, P. (1985), Die Entwicklung des Verhltnisses von Mun dart und Standardsprache in Osterreich, W. Besch/O. Reichmann/S. Sonderegger (ur.), Sprachgeschichte. Ein Handbuch zur Geschichte der deutschen Sprache und ihrer Erforschung, Berlin/New York, 1939-1949. Wiesinger, P. (1988), Die deutsche Sprache in Osterreich, P. Wie singer (ur.), Das sterreichische Deutsch, Wien/Kln/Graz, 9-30. Wiesinger, P. (2000), Nation und Sprache in sterreich, A. Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verhltnisses in Ge schichte und Gegenwart, Berlin/New York, 525-562. Wildgen, W. (2003), The roots of purism and its relevance for minor languages and dialects (with reference to Plattdtsch und Letzebuergesch), J. Brincat/W. Boeder/T. Stolz (ur.), Purism in minor lan guages, endangered languages, regional languages, mixed langua ges, Bochum, 11-26. Winkler, H. A. (1982), Einleitende Bemerkungen, H. A. Winkler (ur.), Nationalismus in der Welt von heute, Gttingen, 7-11. Winkler, H. A. (1985), Einleitung: Der Nationalismus und seine Funktionen, H. A. Winkler (ur.), Nationalismus, Knigstein, 5-48.

Popis citiranih radova

407

Winkler, H. A. (1995), Nationalismus, Nationalstaat und nationale Frage in Deutschland seit 1945, H. A. Winkler/H. Kaelble (ur.), Na tionalismus Nationalitten Supranationalitt, Stuttgart, 12-33. Witt, J. (2001), Wohin steuern die Sprachen Europas?, Tbingen. Wodak, R. /de Cillia, R. /Reisigl, M. /Liebhart, K. (1999), The Discur sive Construction of National Identity, Edinburgh/Cambridge. Wrociawski, K. (2002), "Croatian, Macedonian and Ukrainian Natio nal Ideas of Their Ethnogeny, J. Sujecka (ur.), The National Idea as a Research Problem, Warszawa, 241-253. Zakoek, N. (1998), Elitenwandel in Kroatien 1989-1995, W. Hpken/H. Sundhaussen (ur.), Eliten in Sdosteuropa, Mnchen, 279-287. Zakoek, N. ( 2004), Das politische System Kroatiens, W. Ismayr (ur.), Die politischen Systeme Osteuropas, Opladen, 677-726. Zett, R. (1978), Zur Geschichte des Kroatennamens, P. Brang i dr. (ur.), Schweizerische Beitrge zum VIII. Internationalen Slavistenkongress in Zagreb und Ljubljana, September 1978, Bern/Frankfurt am Main/Las Vegas, 283-293.
2

Zori, A. (2005), Nationsbildung als kulturelle Lge, Mnchen. Zybatow, L. N. (2000), Sprachwandel in der Slavia und seine theore tische Einordnung, L. N. Zybatow (ur.), Sprachwandel in der Sla via. Die slavischen Sprachen an der Schwelle zum 21. Jahrhundert, Frankfurt am Main i dr., 3-26. Zani, I. (2007), Hrvatski na uvjetnoj slobodi. Jezik, identitet i politi ka izmeu Jugoslavije i Europe, Zagreb.

Registar imena

Abraham, W. 104 Adelung, J. C. 161 Ager, D. 11, 18, 173, 193, 207, 253, 351f. Aitchison, J. 29ff, 61f., 116, 279 Aleksi, R. 319 Alexander, R. 75, 90,156 Altermatt, U. 10, 17, 57, 178, 192f., 196, 200, 208, 216f., 220, 227f., 247, 258ff., 266, 335, 341f., 349, 362, 368f. Ammon, U. 26, 43, 78, 80, 92, 96ff., 102, 105ff., 124f., 143, 147, 151, 181, 184, 234, 250, 299ff., 314 82ff., 116, 156, 296,

Anderson, B. 182,184f., 190,196, 218, 224, 229, 232, 330, 332 Andri, 1.196, 319 Ani, V. 25,34f., 38,44f., 161,306 Arpadovii 226 Artukovi, M. 274 Auburger, L. 150 Baasner, R. 150 Babi, S. 10, 18, 29, 32, 38, 41, 48f., 75, 80, 96, 100, 124, 140f., 150, 160ff., 208, 229, 274f., 282, 284, 286f., 302ff., 316ff, 320, 353f., 374 Babuki, V. 73, 283 Badali, J. 301

Badurina, L. 161, 301, 309, 317f., 320f. Ban, M. 196 Banac, 1.180 Barac, A. 278, 301 Barbour, S. 179,183 Barkovi, J. 301 Behschnitt, W. D. 209, 211, 216, 260, 297 Beli, A. 319 Bellamy, A. J. 35, 45, 50, 170, 222, 259f, 347, 362ff., 366 Benda, J. 19,168, 258, 337f., 345, 371 Bennington, G. 186 Benson, M. 102f. Benjamin, W. 43 Bhabha, H. 186, 206, 349 Bienen, H. 179, 230 Billig, M. 180, 190, 198, 200f., 206, 258f., 328, 338f., 345, 349, 351, 355, 362f., 368 Birnbacher, D. 237 Blommaert, J. 19f., 352,356,365 Blum, D. 18, 42, 47, 50, 78ff., 99, 110,126,128, 154,184, 186, 195f., 211ff., 236f., 239f., 268, 278, 287ff., 293ff., 297ff., 328 Bobaljik, J. D. 292 Bojung, K. 13 Borani, D. 320

410

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Boi, M. 301 Brennan, T. 182,186ff. Breuilly, J. 223, 228, 257, 343 Brincat, J. 22 Brli, A. T. 274 Brli, I. A. 270, 279 Brockmeier, J. 197, 233 Browne, W. 102 Broz, I. 276, 320 Brozovi, D. 10, 75, 78, 90, 93f., 96,98ff., 128f., 134,140,142, 146,150, 153, 158, 162, 248, 264, 270, 283ff., 307, 313 Brunstad, E. 130 Buchler, M. 42, 159, 172, 175, 185,187f., 207f. Buden, B. 36, 39, 43, 168, 192, 195 Buni, D. 98 Busch, B. 16,19,27,44f., 49,234, 291f., 358ff., 378 Bumann, H. 77, 146, 251 Cameron, D. 27f., 52, 59, 61, 65f. Campbell, L. 104 Canetti, E. 349 Casad, E. 106f. Cesari, D. 301 Chaucer, G. 31 Claussen, D. 202f., 206, 347 Clewing, K. 188, 254f. Clyne, M. 11,47,77f., 87f., 92,94, 286

Czerwinski, M. 10,18ff., 25, 43f., 46, 370 olovi, I. 174 ipiko, I. 196 Dane, F. 69, 78, 143f. Daskalov, R. 219, 227 Davies, W. 27, 38, 51ff., 56, 58f., 67 Dawkins, R. 56, 137, 164ff., 376, 379 Dabrowska, A. 44, 89 de Cillia, R. 177,196ff. Demetar, D. 282 de Saussure, F. 55 Deutsch, K. W. 357, 360 DiGiacomo, S. 256 Divkovi, M. 316 Dixon, R. 106 Donevi, I. 301 Draenovi-Carrieri, M. 102f. Dunn, J. A. 46 Dutsch, K. W. 349

Eastman, C. M. 112 Ebeling, H. 362 Ebner, J. 83 Eispa, S. 18, 67 Ermakova, O. 36 Esbach, C. 175, 183, 194, 196, 206f, 236f., 258, 355 Eschbach, A. 180 Cooper, R. L. 28, 33, 35, 50, 62, Evans, M. 201 76f., 113f. Evera, S. van 343ff. Coseriu, E. 64, 86, 252 Fernandez, S. 47 Coulmas, F. 10, 79, 89 Crystal, D. 35, 51, 59f., 74, 87, Fichte, J. G. 244 Fienbork, G. 50 105, 108, 133 Fishman, J. 118, 125, 234 Cullen, C. 59

Registar imena

411

Fldes, C. 145 Frani, A. 23, 25, 34 Frange, I. 319 Franievi, M. 301, 319 Franjo Josip 210 Franz Ferdinand 210 Freud, S. 199, 349 Friedman, V. A. 75, 91, 114, 159, 265 Friedrich, C. 257, 342ff, 350 Friele, M. B. 237 Friesel-Kopecki, D. 161 Fritsche, M. 14, 181, 193, 201, 232, 337, 350f. Gaj, Lj. 128, 266, 279, 283 Gak, V. G. 288ff. Gardt, A. 10, 54,181,185 Geers, M. 53 Gelmer, E. 184, 207, 216, 225f., 229, 232, 234f, 243, 334, 336, 338, 342 Gill, J. 198 Giroux, H. 113 Glck, H. 77, 81,120,146,156ff, 372 Goebbels, J. 14ff., 336 Goebl, H. 47, 84,178, 375f. Gonzalez, R. D. 113f. Gotovina, A. 325 Grevi, M. 103, 105,150, 353 Gri, M. 271 Greenberg, R. 37, 175, 289, 292, 300, 303 Greenfeld, L. 174f, 179, 188f., 194, 200 Grimm, J. 127,136 Grschel, B. 32, 45, 50, 61, 75, 79f., 86, 88f., 93f., 104f., 108, HOff., 117ff., 121,123,128f, 133, 135f., 140, 142f., 145,

147, 150, 158ff., 163, 176, 226, 229f, 250, 252f., 263, 269, 280, 282, 285, 288, 290, 292, 297f., 306ff., 367f., 370ff., 376ff. Grzega, J. 83 Guberina, P. 301 Gudevi, S. 17 Haarmann, H. 26, 33, 36, 116, 170,172f. Hadi, J. 161 Hadi, M. 319 Haji Omar, A. 94f., 146 Hamm, J. 301, 317, 319 Hannaford, 1.194 Hrle, G. 11 Harris, Z. S. 106 Harth, D. 177 Hatschikjan, M. 236, 240, 256, 258, 321, 356, 373 Hawkesworth, C. 126 Heinemann, G. 33 Hektorovi, P. 316 Hermann, W. 16 Herrity, P. 128, 135 Hess-Lttich, E. 180 Hetzer, A. 75, 125 Hinrichs, U. 98 Hitler, A. 11, 15, 173, 193, 336, 339, 347, 361 Hobsbawm, E. J. 10, 178, 180f., 184, 197ff., 214f, 224, 227, 229, 253, 256ff., 341f., 352, 362 Hohenhaus, P. 58 Hpken, W. 368 Horak, R. 56,162 Horner, K. 230 Horvat, J. 301

412

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Kaschuba, W. 224, 343, 345 Kai, B. 268ff., 273 Katelan, J. 301 Katii, R. 93,119,140,143,158, 229, 279f., 285, 307, 310, 313f., 367, 376f. Katz, D. 334, 336 Ignatieff, M. 199, 238 Kedourie, E. 195,197, 243, 364 Ivani, V. 16 Keipert, H. 268f. Ivekovi, F. 276 Keller, R. 63 Ivi, P. 306 Kelly-Holmes, H. 44, 49, 234, Ivi, S. 301 291f., 359f., 378 Jacobsen, P. 19, 97ff., 121,132ff., Kepler, J. 331 Kessler, W. 208f., 214, 267, 170, 353, 373f. 271ff., 278 Jagi, V. 209, 275 Kilian, E. 37, 179,196, 212, 240 Jahr, E. H. 130 Klajn, I. 176 Janicki, K. 39, 130 Klose, A. 129 Jeli, V. 301 Klose, H.-U. 170,179, 223 Jenkins, B. 182, 233 Kloss, H. 71, 87, 98f, 118, 145, Jernudd, B. 35, 67, 245 153,157f., 249 Jei, S. 301 Kluver, A. 346 Jonke, Lj. 91, 143, 301, 307, Kohler, G.-B. 272, 277, 279 316ff. Kohn, H. 175,180,190, 216, 235, Joseph, J. E. 84, 156, 234, 262 257 Jovanovi, J. 176 Kolar, S. 301 Juki, I. F. 128 Koller, W. 173f. Jung, P. 29, 65, 68, 361 Kombol, M. 301 Konrad, G. 88, 245, 334, 351, Kai, M. 264 356f., 365 Kai Mioi, A. 265, 316 Kopitar, J. 127,136, 273f., 283 Kaleb, V. 301 Kordi, S. 122,138,141,287,314 Kangrga, M. 337, 341 Kostomarov, V. 36 Kanili, A. 316 Kostreni, M. 301 Kant, I. 376 Kler, R. 256

Hsch, E. 185, 206,208,213,220, 228, 246 Howard, S. 198 Hraste, M. 301, 317, 319 Hbner, K. 88 Hudaek, L. 23, 25, 34 Hundt, M. 26, 63, 69, 73 Hutton, C. 14, 19, 173f., 193f, 243

Karadzic, V. S. 72, 90f., 154, 161f., 211f., 273, 276ff., 280f., 284 Kardelj, E. 286

Registar imena

413

Koutar, P. 23, 85, 93, 107, 114, 145,149,151, 282f. Kovaec, A. 140, 152f., 174, 229, 288, 294f., 353 Kovaevi, M. 176 Kozarac, I. 313 Kravar, Z. 268 Kristophson, J. 46, 75, 88, 107, 150, 251, 315 Krklec, G. 301 Krlea, M. 39, 301, 313 Kukuljevi Sakcinski, I. 275, 282 Kupchan, C. 197, 233, 356 Ladan, T. 310 Laitin, D. 299 Lali, M. 313, 319 Langer, N. 27, 38, 51ff., 56, 58f., 67 Lszl, B. 9 Lakova, L. 49, 99,135 Le Page, R. 175, 178, 180, 193f., 365 Lehfeldt, W. 222, 264, 273, 277 Lemberg, E. 79, 190, 200, 210, 233, 235, 244, 328f., 335, 347, 349, 352, 354, 365 Lencek, R. 127f, 132, 269, 273ff., 283 Lenjin, V. I. 286 Leskien, A. 275 Leto, M. R. 51,101 Lewada, J. 343, 356 Lewandowski, T. 69, 104, 109, 137 Liebhart, K. 196ff. Link, J. 337 Lipoid, G. 83 Llosa, M. V. 186,188f., 203, 214, 260, 329ff., 333f., 338f., 341, 348, 358f.

Lonarek, K. 108,167,170 Lui, H. 316 Lui, P. 17, 20 Mackey, W. F. 26, 67 Maek, D. 95 Mami, M. 10 Mappes-Niediek, N. 126f., 170f., 188,208,210f., 213ff., 237ff., 289f., 322ff., 333, 358 Marinkovi, R. 301 Maruli, M. 315 Marx, K. 171 Matkovi, M. 301 Mattheier, K. J. 65 Mattusch, H.^J. 78, 83, 87f., 111, 125, 170, 251 Mattusch, K. 343 Maurani, A. 274, 279 Maurani, I. 282 Maurani, M. 313 McLennan, S. 79 Menzel, B. 257, 344, 350 Mesi, M. 274 Michels, S. 26 Miedlig, H.-M. 126,199 Mihaljevi, M. 23, 25, 34 Mikalja, J. 273 Milroy, J. 10, 28, 32, 38, 52, 59f., 62, 68, 116, 156, 376 Milroy, L. 28, 59f., 62, 68, 116 Mirkovi, M. 301 Mitten, R. 261f. Mladi, R. 325 Mogu, M. 140, 263f., 267 Mounin, G. 105 M0rk, H. 80, 86, 97, 99, 104, 131f., 160 Muhr, R. 47 Musulin, S. 301

414

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Mnkler, H. 344, 350

Pranjkovi, I. 41, 48, 72, 85, 99, 105, 128, 148, 161, 176, 281, 301, 307, 309, 317f., 320f. Neak Lk, A. 297 Nehring, K. 185, 206, 208, 213, Puci, M. 196 220 Raecke, J. 38,125f., 134, 264 Nemanjii 226 Rakovac, D. 272 Newton, I. 331 Reichmann, O. 29, 54,181, 194 Nicolova, R. 36 Reiffenstein, 1.145 Nietzsche, F. 200 Reilly, C. 201, 235, 244 Reiner, J. F. 209 Obradovi, D. 273 Reisigl, M. 196ff. Obst, U. 132 Reiter, N. 181, 201, 235, 246 Ohnheiser, I. 36 Reljkovi, M. A. 271, 273, 316 Okuka, M. 38, 148, 176, 274f. Renan, E. 187, 224, 257 Olt, R. 50f. Ressel, G. 44, 89,176 Opai, N. 36 Richter, H. I l l Opai, M. 23f. Osolnik, V. 75 Richter Malabotta, M. 46f., 49, 170,172, 243, 245, 257, 358 Riedel, S. 36,50,121f., 178,183f, 195, 211, 221ff., 226f., 231, 234f., 237,241ff., 246ff., 276, 284, 343, 347, 361 Riesenhuber, H. 34 Rogi, P. 319 Rubin, J. 35, 67, 245 Rrup, R. 227 Samardija, M. 73,114, 229, 264, 267, 270, 278, 287, 306 Sampson, G. 118 Scheuringer, H. 84, 172 Schmidt-Salomon, M. 60, 164ff., 361f., 365f. Schpflin, G. 57, 260, 331, 354 Schubert, G. 43, 89,116,172 Schuberth, R. 243 Segert, D. 342f, 356 Selak, A. 229 Senghaas, D. 242

Panzer, B. 266 Pavei, S. 317, 319 Pavleti, V. 302, 319 Pattanayak, D. P. 135 Payer, M. 173,181,234,295,328 Pazos, I. 190f. Pelesi-Muminovi, F. 176 Pensalfini, R. 292 Peti, M. 137 Peti-Stanti, A. 81, 144, 239f., 249, 263, 267f, 271 Pfaff, W. 171,180, 229 Piaget, J. 165 Plmer, N. 11, 15, 33ff., 66 Pohl, H.-D. 31, 53, 79, 82, 98, 101,126f., 132,136,177,315 Polenz, P. lOff., 29, 54ff. Popp, H. 36 Popper, K. 177, 331, 376 Poster, M. 198, 244

Registar imena

415

Seton-Watson, H. 184f, 216, 328, 339, 342 Shakespeare, W. 31 Sili, J. 137,139, 307 Simi, N. 302 Skrbi, Z. 217, 343 Skudlik, S. 26 Smith, A. D. 328, 368 Snyder, L. 130, 329, 342f, 364 Sofos, S. 47, 88, 182, 233, 332, 350 Sonder egger, S. 145 Sonntag, S. 112 Spillner, B. 373 Spolsky, B. 89 Sremac, S. 313 Starevi, A. 90f., 209, 211 Stedje, A. 69 Steltner, U. 373 Sterbling, A. 57 Stevanovi, M. 316, 319f. Stewart, W. A. 76, 92,143 Sundhaussen, H. 88, 169, 172, 185, 193, 206, 208, 210, 213, 218ff., 227, 259, 289, 293f, 310, 333f., 340, 368 Swadesh, M. 98f. Szcs, J. 134, 190, 219, 221, 224, 228f, 257f., 261, 329, 331, 365

Tabouret-Keller, A. 114, 175, 178,193, 365 Tadi, M. 115 Tafra, B. 23,85,93,107,114,145, 149,151, 282f. Tajfel, H. 355 Tatzreiter, H. 83 Teak, S. 22, 75, 263 Thorn, M. 186 Thomas, G. 17f., 22, 24, 38 Thomas, P.-L. 49, 79f., 84f., 115, 136,152,160, 176 Tito, J. Broz 133,172, 211, 247f., 292, 377 Tornow, S. 209, 214, 226, 269, 277 Trnquist-Plewa, B. 184 Trabant, J. 180 Trask, R. L. 59,118 Troebst, S. 355 Trudgill, P. 101,130 Trumbi, A. 209 Tuman, F. 17, 19, 359 Turczynski, E. 216f. Turk, M. 23f. Uertz Retzlaff, H. 103 Ujevi, T. 313

Vachtin, N. 373 Valdman, A. 30 Vik0r, L. 163 egedin, P. 302 Voegelin, C. F. 106 imundi, M. 10 Vonina, I. 274 ipka, M. 130ff. Vlkl, S. D. 44 , 82 kari, I. 371 Vrani, F. 270 kiljan, D. 40, 49, 73, 80, 118, Vukadinovi, Z. 176 126,171,175f., 266 Vukovi, J. 317, 319 trkalj, K. 38f. Weber, M. 233, 376 ulek, B. 9, 274 Wehmeyer, H. 56 undov, Z. 335, 351

416

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

Weigel, H. 32 Weinberger, H. 63f. Werrich, D. 330, 332 Weisgerber, B. 172 Werner, H. 57, 172, 251 Wiesinger, P. 83, 87, 145, 185, 250 Wildgen, W. 57 Winkler, H. A. 333ff., 338, 341 Witt, J. 112f. Wodak, R. 196ff.

Wroclawski, K. 193 Wlfing, W. 337 Zakoek, N. 217, 260 Zens, M. 150 Zett, R. 264f. Zori, A. 200f., 231f., 254f., 268, 272, 378 Zybatow, L. N. 32, 64 ani, 1.144,151, 336f.

Registar pojmova*

Abstand-jezik 102, 153,158f. Afrika 79, 87, 92, 108, 129, 131, 152, 238 akademija 19, 28, 33, 54, 245, 302, 353, 359, 369, 377 Albanija 191, 215, 288f, 294 Amerika 77ff., 82f., 86ff., 92f., 96, 102f., 113, 120, 129, 131, 139, 142, 146ff., 152, 157, 163, 169, 174f., 178ff., 194, 215, 294, 301 anakrono 57,171,221,263f., 269 anglicizmi 33, 53 antropologija 109, 229f., 345 apartheid 175, 335, 370 arapski 80, 131, 139, 276 Argentina 93,127,142, 253

Australija 77,79,87,92,129,131, 139, 146,149, 152, 169,178 Austrija 32, 77, 79, 82ff., 89, 92, 95, 97, 102, 111, 120, 124f., 136, 142, 146ff., 152, 155, 157, 175, 177, 209, 236, 249ff., 296, 299f, 353f. Austrijanci 120, 127, 139, 169, 180,182,213,238,247,353f. autocenzura 40, 49, 356f., 374 autoritet 40, 46, 58, 61, 64ff., 68, 118, 122, 153, 207, 217, 300, 336, 346, 366, 376 AVNOJ 132f. Balkan 50, 159, 170f., 178, 188, 191f., 201,208ff., 220ff, 230, 235, 237, 244, 246ff., 268, 326, 379

arhaizmi 9,14f., 27, 29ff., 34, 36, balkanizacija 211, 243, 340 47, 85, 352 Beki dogovor 282 armenski 78

Ausbau-jezik98,102,154,156ff., Belgija 79, 94, 127, 146, 152, 175 249 bilingvizam (dvojezinost) 123, 174, 372 Austro-Ugarska 172, 210, 266, 276 bokml 130
Na osnovi iskustva moe se oekivati da e u reakcijama na knjigu biti netono prenoenih tvrdnji, bez navoenja stranica na kojima se one na laze, pa je zato izraen detaljan registar pojmova kako bi itatelj s lakoom mogao nai i provjeriti sva mjesta gdje se spominje odreeni po jam. Mogue je da e ovaj registar pojmova djelovati i preventivno da bude manje izmiljanja nepostojeih tvrdnji.

418

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

bosanski (bonjaki) 47, 79f, 99, ienje jezika 9ff, 13, 16f., 20, lOlff, 123ff., 160, 176, 180, 40, 47, 50, 52, 57, 340 253f, 268, 270, 273, 276, 281, 378 irilica 17, 81, 92, 177, 180, 215, 275f, 298,302,304,307,320 Bosna i Hercegovina 33, 47, 76, 79f., 82, 85, 88, 98ff, 122f, 130f, 149, 159f, 173, 191, Dalmacija 128, 154, 196, 209, 195f, 237ff, 247, 263, 265f., 236, 254f, 263, 265f, 270ff. 270, 273f., 276, 290ff, 301, Dalmatinci 73, 198, 222, 233, 305, 320, 322ff., 346 236, 266, 269, 272 Bonjaci 71, 73, 76, 78, 80, 98, Danska 95,112,160, 373 102,104, 107,116,120, 126, danski 77,159, 249 139f, 148, 154ff., 173, 188, 214ff, 246ff., 256, 266, 269, danskenorveki 129f. Deklaracija 121, 294, 297, 303 281, 354, 368, 370, 379 deskriptivnost 49, 54, 58ff, 66 Brazil 77, 79, 93, 142, 152, 181, demagogija 229, 260, 306, 311, 301 333, 368 Brunej 94f. demokracija 11, 25, 36, 38f., 43f, Bugarska 73ff, 90,159, 211, 266 66,113,116,120, 162, 173f, bugarski 77,130,159, 249, 288 217ff, 247, 288f, 292f., 297ff, 325, 332, 340f, 346, cenzura 21f, 34, 38ff., 45, 48f., 356, 360, 367 61, 356f., 374 dijalekt 16, 27, 51, 62, 69f, 72ff, 79f., 84, 86, 92, 95, 97, 99, civilizacija 9, 24, 242, 328, 341, 101, 104, 106, 117f., 141, 350 153, 155ff, 173, 179, 204, Crna Gora 33, 47, 76, 79f., 82, 86, 222,240,257,268,273,283f. 98ff, 122, 131, 159f., 173, dijalektalna osnovica 47, 76f., 81, 266, 273f, 297, 305 95, 97, 99f., 154f, 157ff, Crnogorci 71, 73, 76, 78, 80, 98, 162, 249, 277ff, 294 102, 104, 107, 116, 120, 139f., 148, 154ff., 173, 188, dijasistem 74f. 214f, 239, 246, 248f, 256, diktatura 11,162, 321, 340 264, 270, 320, 354, 368, 370, dogma 44, 165ff, 331, 341 379 domovina 167,202,205,229,337, crnogorski 47, 79, 99, 108ff, 339 123ff., 160, 253f, 281, 291, drava 11, 19ff, 32f, 39, 43f, 378 46ff, 64, 78, 80, 83, 88, 94f, 97,108ff., 131,136,139,144, akavski 70ff., 76, 79f., 91f., 94, 146, 149, 151, 157, 159, 162, 100, 128, 154f, 178, 180, 169ff, 203ff, 211ff, 215, 236, 254, 270, 273, 277ff. 219, 226f., 232ff., 243ff., 286ff., 315, 322ff. eki 77, 81, 144, 153, 157, 249, 271, 288 Duden 53, 92, 312

Registar pojmova

419

dvodijelni nazivi jezika 128ff, 273ff, 302f., 305, 307f. ekavica 82, 87, 90f, 123, 144, 281, 284, 286, 291f, 299, 302, 304f, 307, 313, 320 elita 18, 20, 45, 50, 57, 110, 114, 122, 133, 169f., 176, 185, 195ff., 199, 206f., 223f, 241, - 254, 259f, 332f., 336, 342ff, 354ff. emocije 27, 30f, 51, 59, 114,118, 166ff., 218, 228, 242, 260, 293f, 324, 328ff, 339, 342f, 347, 362, 364, 367, 373, 376 engleski 23, 26f, 39, 54ff, 77ff, 82f, 86f, 92, 95, 100, 103, 127ff, 138ff, 142, 145ff., 152, 156ff, 160, 169, 175, 177, 179, 211, 276, 291, 294ff, 299, 324, 372 Englezi 54, 147, 169, 181, 238, 244, 247, 272 esencijalizam 198, 220, 227, 230f, 241 etika 174, 228, 329, 337, 367, 370ff. etimologija 10,12, 161, 368 etnika pripadnost 171, 226, 230f., 234ff, 246, 322, 326, 343, 361 etniko ienje 10 etnos 57, 129,170f, 173ff, 178f, 189, 193ff, 199f, 203, 210, 212f., 216, 218, 222ff., 226f, 229ff., 236, 241, 243f, 247f, 255, 260, 263, 266, 268, 285, 289f, 292, 295, 325, 328, 334f., 339,352,355,361,372 Evropa 24,32f, 43,47, 74, 76, 78, 86, 93, 100, 102, 110, 117, 121, 129, 135, 150, 152f., 157, 160, 171f, 183, 187, 190ff, 196, 208, 213, 215f.,

218ff, 224f, 230, 233, 235, 237, 246ff, 284f., 290, 299, 324, 330f., 340, 350, 353f, 360, 369, 371 falsificiranje (prepravljanje, kri votvorenje) 143, 187f, 232, 244, 256ff., 264, 266f, 270, 313, 329, 350, 368, 371 faizam 11, 16, 174, 193, 339ff, 351 Feral Tribune 44f. filologija 12, 32, 34, 54, 56f, 72, 75,101, 104,132f, 144,150, 161, 174, 219, 234, 239, 244, 249, 264, 272, 277ff., 293ff, 372, 376f. fonetika 16, 73, 77f, 81ff, 87, 90f, 103, 145,147,161, 302, 305, 307 fonologija 17, 73, 77, 79, 86, 153, 162, 278 Francuska 33, 79, 121, 146, 152, 160,179,183, 208, 210, 213, 218, 233, 244, 246f, 272 francuski 33, 56, 72, 120, 128, 131, 138ff., 142, 146, 150ff., 156, 158, 160, 174f, 179, 299, 305 franjevci 71,128 funkcionalni stilovi 74 germanistika 75, 95, 136, 145, 191 glagol 13, 22, 88 govoreni jezik 45, 58, 61f, 66, 159, 278 gramatika 13, 16, 28, 39, 57ff., 66ff, 73, 75, 78, 81f, 86, 91, 93, 103f, 125, 127f, 131, 138f, 156, 163, 176, 269ff, 273f, 276, 283, 286, 292, 317, 331, 377

420

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

granice 14, 19, 43, 74f, 90, 107, 172f, 175, 177f, 188, 190, 204, 212f, 234ff., 239, 246, 250, 255, 267, 341, 359, 371 Grka 111, 238 Habsburka Monarhija 210, 230, 238 HAZU 24, 115, 122, 133, 140, 146f, 154f, 248, 250f, 264, 280ff, 285, 288, 302, 318, 353, 369, 374, 377 HDZ 19f. heterogenost 25, 29, 96, 145f., 203 hindustanski 80f., 93, 106, 115, 117, 125, 135, 147, 278, 291, 294, 298 hiljada 314ff. homogenost 25, 29, 84, 145, 172, 187, 193,199, 203, 214, 219, 223,329f., 334,339,352,358 Hrvati 25f, 34, 36, 40, 44f, 48, 50, 66, 71ff, 78, 80, 84, 88f, 91, 93f., 98, lOlf., 104f., 107, 120f, 125ff, 139f, 147ff, 154ff., 173, 177, 180ff, 188, 190f, 196, 200, 208ff., 222, 226, 231, 237ff, 263ff, 368, 370ff. Hrvatska 9f., 14, 16ff, 57, 62, 65f., 71, 74ff, 82, 85, 88ff, 98ff, 122f, 126, 128, 131ff, 139, 147, 149, 154f, 159ff., 172f, 191, 208f., 214, 217, 226, 234, 236, 247, 251f, 254ff. hrvatski 9, 13, 16ff, 59, 61, 65, 71, 75f, 79ff, 98f, lOlff., 123ff, 157ff., 237, 240, 250, 253f., 270ff., 367, 372f, 377 identitet 11, 20, 23, 36, 42, 46f, 54,92,106,122,169ff., 173f,

177ff., 183,185,188f., 195ff, 211, 217, 221ff., 226f, 231, 234f, 241ff., 254,256ff, 294, 323,327f, 332ff, 338ff, 343, 349ff, 358ff. ideologija lOf, 13f, 18f, 21, 39f, 45, 50f, 54, 65, 84, 103,117, 125f, 133, 139, 172, 176, 181f, 184f, 191ff., 200ff., 204ff, 209f, 216f, 224, 226f, 234, 237, 257ff, 278, 280, 291, 331ff., 356f, 360, 365, 370, 376ff. ijekavica 82, 87, 90f, 123, 144, 149, 254, 277, 280ff, 284, 291f, 302, 304f, 307, 313, 316, 320 ilirci 129, 272, 280ff, 302 ilirski 208, 266ff, 283 ime jezika 103, 109ff., 114f, 121, 125ff., 160, 169, 176, 263, 265ff, 286, 302f, 305, 307f, 353f., 366ff. Indija 80, 115, 125, 129, 213, 290f, 295, 298 indoevropski 129 Indonezija 50, 94f, 162 intelektualci 10,18f., 45, 91,168, 171f, 181, 197, 206f, 229, 259, 261f, 284, 294, 297, 301, 328, 333f, 337f, 342f, 356, 365, 369 internacionalne rijei 16, 20, 37, 39, 42f, 53, 81, 240, 253 Irska 86, 146, 324 ISO-kodovi 111 Istra 44, 73, 80, 209, 222, 254, 266, 269, 273f. Italija 153, 155, 174, 197, 213, 235, 255, 272, 294 izmiljanje tradicije 199ff., 256ff.

Registar pojmova

421

jedinstvo (nacionalno, kulturno, jezino) 9, 78, 140, 144f, 177, 179f, 197, 199, 203f, 232ff, 244, 254f, 280, 285, 306, 309, 321, 329f, 339f., 343,348,350f, 353,358,362 jezina politika 9,11,16,18ff, 64, 94f, 101,117,172,174,180, 245, 286ff., 325, 328, 378 jezina praksa 18, 24f, 40, 44, 303, 336 jezina prava 14,122 jezina pravilnost 14,17, 21f, 25, 34, 39, 45ff., 57ff, 359f, 365 jezina zajednica 12, 23, 42, 52, 71, 84, 117, 122, 171f., 175, 178, 194, 244f. jezine razlike 9, 47f, 71, 76ff., 124ff, 134, 144ff, 151f, 156f., 159, 169, 177, 179f, 234, 240, 249ff, 255, 275f, 293, 295ff, 306, 308ff, 321, 352f., 366, 372, 379

222, 236, 254, 271ff, 277f, 281ff. Kanada 79, 87, 92, 127,131,152, 169,178 katolianstvo 81, 196, 209f, 212, 214ff., 238ff., 255, 263, 265, 268f., 272, 324, 327, 340 Kina 111,180, 286 knjievnost 20, 39, 42, 44, 58ff, 62, 73f, 124, 152, 155, 174, 186ff, 229, 243, 254, 261, 271ff., 277f, 286, 297, 301f, 312f, 315f, 319, 331, 337f, 344, 356 kodifikacija 9, 21, 47, 62, 67, 73, 77, 82, 91ff, 123, 139, 162, 282, 287,299f, 303 kolektiv 46f.,121f, 140, 178,199, 201ff, 214, 232, 258f, 326f., 329, 331, 335, 338, 341, 344, 347ff, 357

konflikt 30, 39, 43,114,139,159, 171, 195, 198, 203, 210, 212, jezini aktivisti llff, 29ff., 180, 216, 223, 238, 241f, 247f, 283, 316, 352, 368 251, 322ff, 333, 337, 342f., jugoistona Evropa 178,191,208, 351f, 355, 358ff, 371, 373 210, 217ff, 223, 231, 235f., konformizam 336f, 375 259, 356, 373 konstrukcijski karakter (nacije, identiteta i si.) 182, 184ff, 194ff, 206, 210, 217, 220, 227, 230ff, 241f, 257, 347, 350, 358f.

Jugoslavija 9, 95, 105, 124, 131, 135f, 140, 158, 172, 174, 213ff, 224, 238f, 248, 283, 285ff, 322ff, 333, 341, 357f. Jutarnji list 40, 45 juni Slaveni 47, 57, 64, 72f., 75, 88, 96, 99, 130, 148, 153, 155f, 163, 169ff., 208ff, 243ff., 263, 268, 276ff. junoslavenski filolozi 69, 74, 85, 104, 106, 109,116, 118, 134, 155, 194, 198, 200, 229, 244, 254ff.

kontinuitet 31, 180, 184ff, 199, 201, 221, 223, 226ff., 241, 256, 258, 263, 266, 350 kontinuum dijalekata 74ff, 117 Kosovo 238, 288, 323

kriteriji 28, 38, 49, 87, 89, 97ff, 127, 136, 141, 146f, 150ff, 155, 171, 175, 178, 182, 185f, 188ff, 193f, 209, 212, kajkavski 70ff, 79f, 91f, 94,100, 214, 228, 230f., 233, 236f, 256, 319, 366, 371f. 128, 154f, 173, 178ff, 209,

422

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

kroatisti 10, 13, 18f, 23ff, 27ff., 71ff., 85, 89f, 93, 96, 100, 105,108, 114, 120, 124, 128, 132, 136ff, 174, 178f, 182, 200, 218, 236, 249ff, 279, 283ff., 345,352ff., 360,366ff. ksenofobija lOf, 53,243,336,369 kultura 9,11, 23ff, 33, 39, 42,46, 51, 54ff, 66f, 80, 88, 92, 95, 122, 127, 145, 155,167, 169, 171, 175,179,181, 184, 187, 193ff, 198f., 203f., 207, 211, 215, 217f, 221, 224f., 227, 231ff, 256, 261f., 268, 271, 277, 284, 290, 293, 301, 323f, 330, 334f, 337ff, 344f, 347f, 352, 355, 361, 365, 369, 378 kulturno-civilizacijska nadgrad nja 248ff.

243, 255, 262, 315, 321, 337, 366ff. lojalnost 41, 49, 196, 242, 255, 329, 334, 336f, 351f, 358 Maarska 155,191,265,273,276 maarski 23, 78, 112, 234, 253, 288f, 296 Makedonija 75, 159, 200, 299, 305 makedonski 77, 130, 159, 249, 288f, 294, 303 malajski 50, 78,145, 162 Malezija 50, 94f., 162 manipulacija 36, 117, 192, 194f, 259f, 328, 333, 335f, 358, 365, 367f, 378 manjine 115, 121, 206, 231, 247, 290, 298, 326, 351 marksizam 286 materinski jezik 14f, 26, 117, 128, 169, 173f., 179, 244, 246, 281, 288, 290, 294f, 299, 305, 365, 373 Matica hrvatska 81f., 159, 294, 302, 304, 308, 310ff, 315f, 319 Matica srpska 302, 304, 308, 313, 315f. mediji 18ff, 27f, 38ff, 44f., 48ff., 114, 152, 167,170,187, 200, 202, 223, 229, 231, 233, 241, 245, 262, 286, 289, 293, 297f, 332, 346, 355ff, 374, 377f.

laiko shvaanje jezika 12,51, 61, 82, 84, 90, 105, 116ff., 121, 133f., 367 latinski 81, 100, 131, 240, 267f., 276 la 120, 189, 200, 229, 231f, 309, 330, 334, 343, 357 legenda 165,189f, 194, 304 leksik 9, l l f , 21, 34, 36ff, 55, 77f., 81, 83, 85ff., 92f., lOOf., 103, 145, 147, 176, 180, 251ff, 278, 283 leksikografija 9, 93, 268f. lektoriranje 9,17, 35, 40ff,48 Lika 214 lingua franca 294 ministarstvo 13ff., 20, 34, 48, 66, 92, 111, 113, 162, 259, 292, lingvisti (jezikoslovci) 13f, 17ff, 354, 374, 377 84f, 87ff, 96, 116ff., 169, 174, 176, 180f, 206ff., 240, mitovi 25, 27, 56, 58, 175, 177, 248, 250ff, 366ff. 180f, 184, 186f., 189, 193f, 197, 199, 201, 217f, 221ff lingvistika (jezikoslovlje) 13ff, 226, 228, 230, 236, 242f, 30, 32, 35, 38f, 50, 59f, 74, 253, 257, 264, 283, 316, 318, 78, 89, 96ff., 125ff, 173,181,

Registar pojmova

423

321, 328ff, 337, 342ff, 350, 352, 356, 368 moldavski 77,157 monocentrini jezik 78, 93, 142, 144,148 moralna panika 27f, 114 morfologija 82ff., 88,145,153 Muslimani 89, 123, 126f, 132, 140, 149, 215, 237ff, 263f, 320, 324

narod 9, 11, 16, 23f, 47f, 54, 56, 71, 118ff., 142, 170, 173f, 178, 180ff., 194, 197ff, 228ff, 243ff, 263ff, 285f., 289, 307, 323f, 326, 329f, 333, 335ff, 367ff.

narodski 51, 57, 132ff, 173, 230, 275, 359, 361 NDH 16,18 neprijatelj 28, 39, 114, 167, 179, 199, 211, 216, 224f., 239, 243, 260, 335, 339ff, 345, nacija 17, 27, 35, 44, 47, 54, 67, 349ff, 358ff, 364, 368f. 71, 76ff., 82, 84f., 89, 92, Nijemci 53, 120, 124, 139, 149, 95ff, 100, 108, 114, 120f, 174, 181f, 191, 208f, 213, 123, 125, 127, 131, 133ff, 233, 239, 246f, 266, 276, 139f., 143ff, 162,166,169ff, 353f. 263ff., 295f, 300, 314, 316, Nizozemska 94, 213, 240, 327 322ff, 368f, 379 nacionalizam lOff, 20f, 24, 31, nizozemski 56, 79, 81, 86, 139f, 150,158ff, 237 42, 44f, 50, 57, 90,101, 103, 120, 126, 132f., 136, 139, norma 26ff, 36, 46f, 50, 53, 57, 59, 62ff., 73, 78, 86, 91ff, 143, 170, 174, 178, 180ff, 139, 231f., 258, 276, 284, 184, 186f., 192f., 195ff, 288, 292, 295, 300, 302, 307 201ff., 207,210f., 213,216ff, 223ff., 243, 245ff, 254, normativan 21, 28, 35, 49, 58, 258ff, 279, 281, 283, 306, 101, 287 310, 327ff, 368ff. Norveka 112, 130 nacionalna pripadnost 127, 149, Novi list 45 170f, 177,179,188ff, 194ff., 202, 205, 212, 228, 233, 237, novine 9, l l f , 15, 17, 28, 39f, 44f, 48, 64, 71, 73f, 124, 247, 276, 323, 329 152, 159, 187, 229, 243, nacionalna svijest 9,54,180,185, 261f., 282, 288, 291f, 302, 187, 196, 198, 214, 216, 222, 313, 315, 333, 346, 357f. 229, 244f, 272, 330, 341 Novosadski dogovor 144, 176, nacionalsocijalizam 11,14f, 347 283, 298, 301ff. nacizam 11, 13f, 19, 173f, 193, novotvorenice 13, 17, 19ff., 25, 225, 243 34, 36, 44, 47, 352 nadregionalnost 32, 35, 64, 69ff, nynorsk 159 76, 86, 94, 97, 99f, 128,141, 153f., 240, 254, 270, 272, Njemaka l l f f , 26, 32f, 56, 77, 278ff. 79, 82f, 92, 95, 97,102, 113, naracija 185ff, 197ff, 206, 257 120, 124f, 135, 142, 146, narcizam malih razlika 199 148, 152,155,157,160, 163,

424

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

175, 177, 213, 225, 237ff, 246, 249ff, 266, 296, 327, 336, 339 njemaki llff, 23, 27, 39, 53f., 56, 62, 67, 69, 77ff, 81ff., 89, 92, 97, lOOff., 111, 124, 127ff, 136, 138ff, 142, 145ff, 154, 156ff, 169, 172, 174f, 177, 180, 234, 239, 249ff, 253, 266, 271, 275f, 295f, 299,305,312,372,376

258ff., 293ff, 210, 326ff, 366ff. polivalentnost 73f. poljski 239, 266, 271 ponavljanje 9f, 19, 21ff, 34, 94, 108, 121, 137, 154, 163ff., 200, 222, 258f., 267, 281, 287, 301, 311f, 362f., 369, 374, 368f. populizam 40, 57, 230, 343, 356, 367ff.

obrazovni sistem 10, 19, 21, 40, porijeklo 10, 12ff, 23, 25, 39, 44, 50, 64, 244f, 259f., 289, 54ff, 153, 177, 181, 186, 295, 332, 344, 347, 351, 359, 190ff, 199, 215, 221ff, 226, 361f, 364ff, 374, 378 228, 230f, 233, 240f, 323, oportunizam 111,126,167f., 370, 329, 343, 348ff. 375 Portugal 77, 79, 142, 152, 181, 301 paranoja 28, 245, 351 portugalski 77, 79, 86, 93, 140, paritet 289f., 298, 325ff. 142,150,152, 157,175 patriotizam (domoljublje) 10, posrbljivanje 9 167, 202, 212, 228, 329, posuenica 11, 22, 24, 51, 53, 55, 338f, 364, 368, 371 89, 296, 299f. pisani jezik 58, 61, 66, 145, 159, povijest 26, 29ff, 35, 39, 48, 51f, 278 54, 58, 60, 67, 95, 104f, 111, pisanje povijesti 185,187f, 191f., 127f, 136, 145, 169, 172, 197, 232, 256ff., 264, 329f., 177ff., 182ff, 203, 205, 339, 348, 350, 368 208ff, 321ff, 329ff, 364f., planiranje jezika 18, 21,28ff, 35, 369, 371 46, 67, 162, 207, 245 povijest standardiziranja 29ff, policentrini jezik (pluricentrini 35, 48, 70ff., 83, 90f., 93f, jezik) 47f, 50,69, 76ff, 92ff, 105, 144ff, 154, 158f, 162, 139, 142, 144ff, 154, 157ff, 172, 254, 277ff. 177, 251, 253, 281f, 294ff, povjesniari 191, 197, 206, 219f, 353f, 369, 371, 379 224, 227, 257ff, 261, 371 polifunkcionalnost 73f. pravljenje nacije 171,178, 181ff, politika 9, 11, 13ff, 19ff, 26, 30, 200f., 206, 208ff, 217f., 220, 36,39f., 42ff, 64,66f, 84,89, 226ff., 231ff, 241, 257, 277, 92, 99, 103, 106, 109ff, 349 132ff, 141, 149, 157, 169f, 173f, 176, 179,182ff, 187f, pravljenje razlika 42, 46ff, 81, 193, 196f, 202ff, 214f, 219, 89, 99, 199, 307, 313ff, 221, 223, 227ff, 241ff, 350ff., 355, 359, 371f.

Registar pojmova

425

pravo 14, 66f, 109ff, 119ff, 179, 221f, 226ff, 240, 243ff, 183, 205, 221, 229, 237, 254ff., 313, 329f, 340, 343, 247f., 256, 285f, 288ff, 304, 350 325, 327, 332, 337, 340, 378 protestantizam 239f., 324 pravopis 9,32,45, 53, 73,82f, 88, purizam (istoa jezika) 9ff, 89, 91,94f, 103,139,161ff, 278, 114, 122, 244f., 251, 253, 281, 284, 286, 292, 301ff, 318, 325, 340, 352, 360, 368, 316ff, 377 372 pravoslavlje 72, 161, 208ff, 212, 214ff, 238ff, 255, 263, 268f, radikaliziranje 11,14,18, 22, 39 323, 327 radio 9, 11, 17, 28, 48, 125, 289, 356ff. predstandardno razdoblje 93,270 preporod 200f, 210, 213, 220f, rasa 114, 173, 178, 180, 186, 189ff, 203, 214, 216, 328, 226f, 231f, 280, 372 348 preskriptivnost 23ff, 30, 36ff, 57ff, 89, 122, 283, 291, 300, rasizam lOf, 14, 16, 193, 203, 337, 339, 341, 350, 358, 364, 313, 359f, 365, 368 368 presti 21, 26, 32,42, 55, 67, 96f, ravnopravnost 70, 92, 96, 116, 211, 219, 280, 293ff. 120, 129, 211, 275f, 289f, preuivanje 10, 16, 32f, 111, 294ff, 299,301ff., 307ff, 322 134,148,166, 194, 211, 240, 252, 259, 264, 273, 275, 287, razgovorni jezik 39, 51, 54, 73f, 84, 133 295, 313, 318, 328, 339, 344f, 360, 369 razgraniavanje 10, 42, 44ff, 53, 75,119,126f., 171,190,194, prevoenje 15,17,20,39,42f, 80, 199, 201, 203, 214, 216, 237, 86, lOlff, 124,151,166,267, 244, 246, 250, 256, 275, 292, 269, 271, 289, 299, 302, 379 294, 343, 350f, 358ff, 372 pridjev 13, 156, 265 razlike (kulturne, civilizacijske) primordijalizam 222f, 229f, 233 9, 50, 155, 175, 199, 210, proizvoljnost 9, 21, 25, 27, 35ff, 212ff., 233ff, 248ff, 323f, 52, 58f., 65, 105, 116ff, 326ff, 343 120f, 134, 136, 151, 194ff, razlikovni rjenici 9, 17, 21f, 84 222,228,313f., 350,352,368 razumljivost 44, 76, 78ff, 83ff, promjene u jeziku 9, 13, 25f., 90, 97f, lOlff, 123f., 130, 29ff, 58, 64, 176, 207, 283, 139,143,147f., 151ff, 158ff, 352, 359 164, 166, 234, 240, 249, propadanje jezika 27ff, 51f, 58, 252f, 279, 372 166, 340 regionalno 69ff., 76, 85ff, 93f, propaganda 10, 21ff, 34, 175, 99, 121, 124, 141, 145, 179, 185, 229, 233, 343, 347, 196, 211, 231, 236, 246f, 354f, 358, 361 250f, 254ff, 263,272,277ff, 314, 338, 347, 359 prolost 23, 29ff, 47, 146, 161, 166, 170f, 191, 199, 204, relativiziranje 128,15Iff., 281f.

426

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

religija 32, 57, 80f, 92, 122, 133, 163ff, 174,178ff, 186,189f., 193ff, 203, 208ff, 212ff, 221, 223, 230, 235ff, 239ff., 244, 246, 248, 254, 257, 327, 330ff, 335, 338ff., 345, 352, 355, 358, 365, 371 rjeniko blago 49, 55, 77, 80, 82ff, 92, 98,153, 253 rjenik 21, 25, 28, 53, 62, 73, 84, 90ff, 103,132,139,156,163, 250ff, 269f, 276, 281, 286, 292, 302, 304, 308ff., 319f, 377 romanistika 93,153 romski 288, 292 rumunjski 77,157, 288 rusinski 288 ruski 39, 46, 56, 70, 81, 253, 295, 318, 373

sabor 17, 64, 208, 274f. samoprocjena govornika 105, 116ff. savjetnik (jezini) 9,17, 21ff, 41, 58, 67, 359 separatizam 176, 293, 307 simbol 10, 24, 27, 45f, 105, 114, 171f, 177, 180, 197, 217, 234, 253, 301, 314, 328, 337, Srbi 9, 40, 71ff, 76, 78, 80, 84, 343, 352, 357, 362 88ff, 93f, 98, lOlf., 104f, 107, 116, 120, 125ff, 139f, Singapur 95 147ff, 154ff., 173, 177, sintaksa 62, 84, 88, 103, 153, 179ff, 188,190f, 196,209ff, 251f., 278 226, 231, 237ff, 255ff, skandinavski jezici 75, 95, 129f, 263ff., 368, 379 159 Srbija 33, 47f., 70ff., 74ff., 79f, Slaveni 39, 71,159,191,226,235, 82, 85, 88f, 98ff., 122, 131, 264f, 272, 285 147, 155, 159f, 163, 173, slavistika 36, 102, 108, 115, 126, 213, 252, 265f, 269f, 273f, 132, 135f., 150, 280, 372f, 277f, 281, 346 376f. srbizam 16f, 27, 31, 37ff, 48f., slavjanoserbski 70, 72,100, 254 81, 85, 240, 314

Slavonci 73, 208, 222, 233, 236, 266, 272f. Slavonija 119,128,154,196, 209, 236, 264ff., 269ff. slavonski 119, 265, 267f, 270ff. Slovaci 265 slovaki 77, 81,157, 249, 288 Slovenija 73ff, 154, 173, 200, 214, 231, 238, 257, 265f, 295, 297, 299, 305 slovenski 73, 75, 78, 130, 179, 272, 288f, 294f, 303 slubeni jezik 36, 45, 109ff., 204, 275, 285, 288f, 299, 353f, 378 socijalizam 133, 170, 221, 224, 237, 292, 327, 364 sociolekt 69ff, 73,138,141,156 sociolingvistika 69, 97ff, 136ff, 285, 328, 354, 371, 373, 375f, 378 sociologija 55,109, 118,195,197, 219f, 229, 331 sporazumijevanje (komunikaci ja) 12,26, 29, 32f, 35f, 42ff, 63ff, 70ff, 76, 79f, 84ff., 89, 95, 101, 104ff., 124, 137f, 144, 152, 170f, 183f, 204, 245, 279f, 294, 371

Registar pojmova

427

srednjojunoslavenski 74f, 130f. srednjovjekovna drava 189, 221, 223, 226f., 265 srpski 16ff, 23ff, 31,38ff, 42,44, 47ff, 79ff., 98f, lOlff, 123ff, 157ff., 237,240,250f., 253f., 268, 270, 273, 275ff, 372, 378 srpskohrvatski (hrvatskosrpski) 42, 47, 50, 77ff, 85, 88f, 96, 98ff, 102ff, 110, 120, 123, 126, 128ff., 140ff., 157ff., 170ff., 176f, 179ff, 237, 239, 251, 254, 270, 273f, 278, 283,285,288ff, 294f, 297ff., 367f., 370, 372ff.

176, 207, 285, 302, 336, 346, 355, 366ff. svjetski jezici 55, 78, 142 kola lOff, 16f, 28, 45, 50, 62, 64f, 71ff, 92, 111, 175, 192, 202, 229, 233, 238, 262, 273, 275, 281, 288f, 298f, 320, 344, 351, 356, 364ff, 377 ovinizam 39,120, 334, 339, 341, 344, 346, 372 panjolski 56, 79, 86ff, 93, 120, 127, 131,140, 142, 145, 150, 152f, 157, 160, 169, 175, 211, 253, 294, 372

tokavski 47, 70ff., 76, 90f., 93f, standardizacija 32, 35, 50, 62, 65, 97,99f, 104,128,143,154ff, 70ff., 76, 78, 84, 92, 94, 140, 159, 162, 164, 173, 178ff, 157,159, 253f, 291f. 211f, 236, 249, 254, 267ff, standardni jezik 25ff, 32, 34ff., 271ff, 277ff. 44f, 47, 50, 59, 62ff, 69ff, 76ff, 137ff, 169,173,178ff, vedska 95,112 185f, 188ff, 193ff., 203f., vedski 77,159, 249 210ff., 221, 223, 231, 233f., vicarska 32,77,82f, 85f, 92,97, 236ff, 244f, 248ff, 264, 120, 124f, 127, 136, 142, 266f, 269f, 274ff, 328, 337, 145ff., 149, 163, 169, 174f, 340, 345, 348, 352ff., 359f, 178, 180f, 211, 213, 247, 366ff. 296, 299, 304f. stereotipi 9, 21, 180, 191, 193, 238f, 248, 283, 355f, 358, taka 317f. 362f, 368 talijanski 23,27, 72, 89,128,131, strah 28f., 36, 49, 114, 166, 199, 152f, 174, 239, 269, 288, 294, 305 244, 330, 335f., 351, 353f, 357, 362, 368, 376 televizija 9, 17, 28, 38, 48, 101, 124, 282, 289, 304, 356ff. strane rijei llff, 20, 23f, 26f., teritorij 50, 64, 70f, 73, 145f, 50, 53ff, 360 153ff, 173, 183, 186, 189, strani jezik 12, 23, 33f., 52ff., 89, 209, 221f, 233, 237, 245, 101,126,128,151, 176, 271, 254, 260, 265, 267f, 272, 299, 305, 379 278, 281, 287f, 295, 353 studij 10, 48, 131ff., 160, 247, 289,346,366,370,373f., 377 termini (struno nazivlje) 13, 27, 33, 43, 45, 94f, 130, 132f, sufiks 37 141, 143f., 157f, 211, 251ff., sveuilini profesor 13,19,22,28, 40f, 48, 68, 94, 102f., 160, * 266, 302, 317f, 371, 373

428

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

tolerancija 46,113, 245, 292, 300, varijante 31, 43, 47, 49, 77ff., 92ff., 139f, 142ff, 156ff, 316, 339f., 346, 351, 355, 160, 163, 179, 239f, 249ff, 358,369 255, 278, 284f, 287ff, 321, totalitarizam 11,14, 40, 346 353f, 365, 371f., 379 tradicija 12, 23f, 28, 32, 38, 55, Veernji list 45 58f, 96, 128, 131f, 135f, 158, 161f, 193, 197, 199ff, Velika Britanija (Engleska) 77ff, 82f, 86ff, 92, 96, 103, 113, 214, 217, 232f., 236, 246, 120, 131, 139, 142, 148f., 254, 256, 266, 277f, 283, 152,157, 160, 163, 174, 179, 320, 322, 341, 352, 362, 366 213, 238, 301 Trei Rajh 11,15, 173f. VFSP 203ff. Tribunal u Haagu 102f, 325,353 Vjesnik 45 tuica 20, 22 Vojvodina 236, 288 turski 23, 27, 39, 100,123, 288 vrednovanje 12, 22, 52, 58ff, 66, 116ff, 143, 364, 376 uestalost 21, 26, 30, 36, 252, 304f., 315 Welt online 190f. udbenici 13, 20f., 27, 59, 176, 191, 222, 259f., 282, 286f., zaboravljanje (amnezija) 187, 291f, 347 200f, 255, 257ff, 326f. ugroenost jezika 12, 14, 23, 33, zajednitvo (kulturno, jezino, povijesno itd.) 47, 86, 98f., 298, 368 139f, 170ff, 175,177,179ff., ukrajinski 288 183, 189ff, 200, 202ff, 213, umjetnost 44, 167, 189, 204f, 215, 221f., 226, 23Iff., 246, 229, 235, 243, 337f, 362 249, 254ff, 270, 274, 277f, 282, 284f., 314, 321, 323f, unitarizam 72, 94f, 150f, 283ff, 341, 344f, 349ff, 369 345, 352ff, 377f. upotreba jezika 12, 25f, 28, 30, zakon 14, 16f, 20, 32ff., 61, 111, 176, 275, 289f, 293f., 296ff, 32, 35f., 43f, 46, 49, 52ff, 322, 378 60ff., 73, 91, 116, 151, 298, 305, 307f, 313ff, 320, 359f, zamiljene zajednice 182, 184ff, 363 190, 193, 196, 199, 218, 229, 231f., 258, 359, 362 ustaki 9,16,18, 340 ustav 64, 109ff, 122, 125, 135, zlatno doba 31, 58, 227 247, 285f, 288, 295, 303, 308, 378

SNJEANA KORDI roena je 1964. u Osijeku, gdje je zavrila studij kroatistike i potom bila na Osjekom sveuilitu istraiva-pripravnik iz podruja lingvistike kroatistike. Nakon nepunih godinu dana prelazi 1991. na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je primljena za sveuilinog asistenta na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Odsjeka za kroatistiku. Tu je u samom sreditu burnih previranja u kroatistici stekla dragocjeni uvid iz nutra u negativne pojave u svojoj profesiji, koji joj je ka snije omoguio upueniju analizu tih pojava. Nakon to je magistrirala 1992. i doktorirala 1993. na istom fakul tetu u Zagrebu, otila je na sveuilini rad u Njemaku. Tamo je predavala proteklih petnaestak godina u statu su znanstvenog suradnika, docenta i profesora na fakul tetima u Bochumu, Mnsteru, Berlinu i Frankfurtu. Istovremeno je svoje ranije steeno iskustvo proirila znanjem koje je stjecala u novoj sredini itanjem vrhun ske znanstvene literature u izvrsno opskrbljenim sve uilinim knjinicama. Rezultat intenzivnog obrazovanja i istraivanja je stjecanje statusa habilitiranog znanstvenika (iznaddoktorski stupanj) 2002. na sveuilitu u Mnsteru, a u ok viru viedijelnog habilitacijskog postupka jedna od za vrnih usmeno obranjenih tema bila je tema kojoj je po sveena ova knjiga. Kako bi u formi dijaloga s najistaknutijim predstav nicima kroatistike potaknula na suoavanje s nagomila nim kontradikcijama u kroatistici, pokrenula je 2001. u asopisu Republika jednu diskusiju, koja je 2003. prese ljena u novopokrenuti asopis Knjievna republika, i tra-

430

Snjeana Kordi / Jezik i nacionalizam

je do danas. Preko petsto stranica autoriinih priloga u okviru te maratonske diskusije s brojnim filolozima bilo je svojevrsna priprema za pisanje ove knjige. A i prijevodi autoriinih lanaka na razne zapadnoevropske jezike, kao i mnotvo upuivanja na tu diskusiju u radovima stranih znanstvenika, poticali su na pisanje ove knjige. Od prethodno napisanih knjiga Snjeane Kordi na vest emo dvije objavljene u Zagrebu: Relativna reenica (tiskana 1995. u nakladi Matice hrvatske i Hrvatskog fi lolokog drutva) i Rijei na granici punoznanosti (ob javljeno u Hrvatskoj sveuilinoj nakladi 2002.). Obje monografije doivjele su izuzetno brojne i pohvalne re cenzije u lingvistikim asopisima irom svijeta, i obje je izdava Lincom Europa objavio u njemakom prijevodu u svojoj seriji Studies in Slavic Linguistics. U inozemstvu je objavila i knjige gramatikog i udbenikog tipa za pu bliku engleskog i njemakog govornog podruja. Gotovo sve knjige objavljene u inozemstvu doivjele su i ponov ljena izdanja. Usto je objavila i vie od 150 drugih lingvi stikih radova u raznim, esto inozemnim filolokim asopisima i zbornicima.*

Svi lanci Snjeane Kordi mogu se itati u PDF-formatu u Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji pristupanoj na sljedeoj internetskoj adresi: http://bib.irb.hr/lista-radova?autor=173535

Izdava

Durieux Zagreb, uiekova 23


Za izdavaa

Draen Toni

Design biblioteke

Zoran Pavlovi
Tisak

Tipotisak, Zagreb

Objavljivanje ove knjige pomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 739422 ISBN 978-953-188-311 -5 Tiskanje dovreno u lipnju 2010.