Beki knjievni dogovor je historijski sporazum junoslavenskih knjievnika kojim je udaren temelj zajednikom srpskohrvatskom jeziku, kao i suvremenim

knjievnim jezicima: bosanskom, hrvatskom, crnogorskom i srpskom, koji su nastali na njegovim osnovama. Bekim knjievnim dogovorom je kao osnova za zajedniki knjievni jezik Junih Slovena uzet narodni govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, karakteristian po tokavskom nareju i ijekavskom izgovoru. Dogovor je postignut u Beu (Austrijsko carstvo) 28. oujka 1850. godine izmeu osmorice junoslovenskih knjievnika, dravljana Austrijske monarhije, od kojih su petorica bili Hrvati, dvojica Srbi i jedan Slovenac. Cilj okupljenih jezikoslovaca je bio da se nacionalni knjievni jezici to je vie mogue priblie, jer su smatrali da su svi juni Slaveni jedan narod i stoga trebaju imati jedan knjievni jezik:

Znajui da jedan narod treba jednu knjievnost da ima i po tom sa alosti gledajui kako nam je knjievnost raskomadana, ne samo po bukvici nego i po jeziku i pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, to se za sad vie moe, u knjievnosti sloili i ujedinili. Beki knjievni dogovor Beki knjievni dogovor je nastao tokom izrade slubene politike i pravne terminologije za slavenske narode Austrijske carevine. Rad na izradi te terminologije financiralo je ministarstvo monarhije, a plod toga rada trebalo je da olaka razumijevanje u pravnim stvarima na slavenskom jugu carevine. I utedu administrativnih trokova prevoenja na razne jezike i dijalekte. Inicijator rada na terminologiji je bio Fran Mikloi, carski bibliotekar i poslanik u Reichstagu carevine, koji je pozvao predstavnike Srba i Hrvata da sednu za sto i da se dogovore. Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanovi Karadi, a sa hrvatske Ivan Maurani.Kao polaziste za srpski ili hrvatski odnosno sprskohvratski, posluio im je tokavski dijalekt, tanije govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika. Smatra se da je "juno nareje", iako se najveim dijelom nalazilo izvan granica Austrijske monarhije, usvojeno kao osnove knjievnoga jezika dobrim delom zahvaljujui dugogodinjem zalaganju Vuka Karadia. O samom sastanku je malo poznato, a veruje se da je odran u stanu Vuka Karadia na Ungargasse 362 ili u Gerlovievoj krmi. Jedan od potpisnika, Ivan Kukuljevi, period bekog dogovora opisuje kao doba kada je "Hrvatska spavala u dubokom snu", "sva inteligencija jedino latinski govorila", "u enskom drutvu jedini jezik bio njemaki", a aristokracija svoje sinove slala u Maarsku da ue maarski. okupljeni junoslovenski pisci i lingvisti su zakljuili:

da ne valja mijeati narjeja i graditi novo kojega u narodu nema, nego je bolje od narodnijeh narjeja izabrati jedno, da bude knjievni jezik. da knjievno nareje bude juno nareje, odnosno tokavsko narjeje i ijekavskog izgovora, iz razloga to najvie naroda tako govori, to su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i to je stara dubrovaka knjievnost u njemu spisana.

Bekim knjievnim dogovorom su usvojena i neka naela za normiranje budueg zajednikog jezika:

da se na onijem mjestima gdje su dva sloga pie ije, a gdje je jedan slog, da se pie je ili e ili i, kako gdje treba (npr. bijelo, bjelina, mrea, donio). da i knjievnici istonoga vjerozakona vrate h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto. da h na kraju imenica u rodu mnoine ne treba pisati (npr. zemaljah, otacah). da se pred r, gdje samo sobom slog ini, ne pie ni a ni e, ve samo r neka stoji (npr. prst umesto perst)

adi pribliavanja knjievnog jezika, hrvatski pisci su izali u susret odriui se kajkavtine i usvajajui tokavsko nareje za knjievno, a srpski knjievnici naputanjem slaveno-serbskog jezika.[6] Nakon toga, radi pribliavanja dva pisma, izvrene su reforme latinice i irilice po fonetskom principu.[7] Dotadanji dijalekti Hrvata akavski i kajkavski potisnuti su u dijalekte drugoga reda u odnosu na ustolienje tokavskog govora kao zajednikog za Srbe i Hrvate.[8] U Srbiji je narodni govor uvoen uz veliko protivljenje Srpske pravoslavne crkve.

Dimitrije Demeter Dvije godine nakon bekog dogovora Demeter kao tehniki urednik Gajevih Narodnih novina, inei kraj jezikoj raspri Karadia i Kluna, izmeu ostaloga, veli:

Budimo zadovoljni time da nam je u novie vrieme za rukom polo knjievni jezik onih koji se danas za Serblje dre, s jezikom onih koji se Hrvatima nazivaju, tako izjednaiti, da nije meu jednima i drugima izvan pismenah u bitnosti ba nikakove razlike, tako da koi je vjet itanju u obim pismenima, moe isto tako zvane hervatske kao i serbske knjige smatrati kao svoje, budimo time zadovoljni, rekoh, a za ostalo da nas neboli glava.[4] Dimitrije Demeter Slavni hrvatski filolog Vatroslav Jagi, piui o pravopisu, godine 1864. veli da su Beki knjievni dogovor nainili "najizvrstniji sinovi naega naroda, kojima se i danas domovina ponosi".[2] Ljudevit Gaj je govorio: " Ljudevit Gaj je u trenutku sevdaha zabacio kapu i uzviknuo: Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, sto mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan knjizevni jezik imamo. ."[5]

Danas u Hrvatskoj Vuk Stefanovi Karadi nije omiljen, iako se hrvatski jezik uglavnom pridravaja i njegovih pravila i junoga narjeja, dok ga u Srbiji kuju u zvijezde a nikada nisu prihvatili juno narjeje za knjievno.[4] I meu srpskim i meu hrvatskim nacionalistima se danas moe uti miljenje da je u Beu odran privatan sastanak nekolicine pojedinaca koji nikoga nisu predstavljali. Redovno se preutkuje znaaj bekog knjievnog dogovora za savremeni srpski, odnosno hrvatski jezik.[ Becki knjizevni dogovor Dolje potpisani znajui da jedan narod treba jednu knjievnost da ima i po tom sa alosti gledajui kako nam je knjievnost raskomadana, ne samo po bukvici nego jo i po jeziku i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se , to se za sad vie moe, u knjievnosti sloili i ujedinili. I tako smo 1. Jednoglasnice priznali da ne valja mijeajui narjeja graditi novo kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narjeja izabrati jedno da bude knjievni jezik; i to sve a) zato to nije mogue pisati tako da bi svaki mogao itati po svojem narjeju; b) zato to bi svaka ovakova mjeavina, kaono ti ljudsko djelo bila gora od kojeg mu drago narjeja, koja su djela boija, a c) i zato to ni ostali narodi, kao npr. Nijemci i Talijani, nijesu od svojih narjeja gradili novijeh, nego su jedno od narodnijeh izabrali te njim knjige piu. 2. Jednoglasnice smo priznali da je najpravije i najbolje primiti juno narjeje da bude knjievno; i to a) zato to najvie naroda tako govori, b) to je ono najblie staromu slovenskomu jeziku a po tome i svjema ostalijem jezicima slovenskijem, c) to su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane, d) to je sva stara dubrovaka knjievnost u njemu spisana, e) to najvie knjievnika i istonoga i zapadnoga vjerozakona ve tako pie (samo to svi ne paze na sva pravila). Po tom smo se sloili da se na onijem mjestima gdje su po ovomu narjeju dva sloga (syllaba) pie ije, a gdje je jedan slog, ondje da se pie je ili e ili i, kako gdje treba, npr. bijelo, bjelina, mrea, donio. A da bi svak mogao lake saznati gdje su po ovome narjeju dva sloga, gdje li jedan, i gdje treba pisati je, gdjeli e, gdjeli i - zamolili smo svi ostali g. Vuka Stefanovia-Karadia da bi napisao o tome glavna pravila, koja su ovdje priloena. Ako li tkogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovijem narjejem, mi mislimo da bi za narod i za knjievno jedinstvo najprobitanije bilo da pie jednijem od ostala dva narodna narjeja, kojijem mu je volja, ali samo da ih ne mijea i ne gradi jezika kojega u narodu nema. 3. Nali smo za dobro i potrebno da bi i knjievnici istonoga vjerozakona pisali h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto, kao po starome slavenskome jeziku, kao to oni zakona zapadnoga piu h i kao to narod na od obadva vjerozakona na mnogo mjesta po junijem krajevima govori. 4. Svi smo priznali da h u samostavnijeh imena na kraju u rod. mno. ne treba pisati jer mu ondje ni po etimologiji ni po openome narodnom govoru, ni po ostalijem dananjijem

jezicima slavenskijem nije mjesta. Mi smo se opominjali da e se nai knjievnika koji e rei da bi ovo h samo zato valjalo pisati da se ovaj pade razlikuje od ostalijeh, ili najposlije da bi ove razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak. Ali jedno zato to se u mnogijeh rijei ovaj pade po sebi razlikuje (npr. zemalja, otaca, lakata, trgovaca itd.), a drugo to u nas ima i drugijeh padea jednakijeh, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo, i to ovakovijeh stvari ima mnogo i u drugih naroda - mi smo svi pristali na to da se ni h niti ikakov drugi znak na pomenutome mjestu ne pie, osim samo kada se iz smisla ne bi moglo razumjeti da rije stoji u rod. mn. da se naznae akcenti (koje e nam valjati initi i u ostalijem ovakovijem dogaajima). 5. Svi smo jednoglasice pristali da se pred r, gdje samo sobom slog ini, ne pie ni a ni e, ve samo r neka stoji (npr. prst) i to a) zato to narod tako govori, b) to knjievnici istonoga vjerozakona svi tako piu (osim jednoga, dvojice), c) to i esi tako piu, d) to su i mnoge slavenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane, e) to se dokazuje da ni u starom slovenskome jeziku na ovakijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova oba slova na ovakijem mjestima bila samoglasna, kao i u sanskritu. Ovo smo dakle za sad svrili. Ako da bog te se ove misli nae u narodu prime, mi smo uvjereni da e se velike smutnje knjievnosti naoj s puta ukloniti i da e se k pravome jedinstvu mnogo pribliiti. Zato molimo sve knjievnike, koji upravo ele sreu i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli nae pristali i po njima djela svoja pisali. U Beu 28. oujka p. n. 1850. Ivan Kukuljevi, s. r. Dr. Dimitrije Demeter, s. r. I. Maurani, s. r. Vuk Stef. Karadi, s. r. Vinko Pacel, s. r. Franjo Mikloi, s. r. Stefan Pejakovi, s. r. Gj. Danii, s. r.