On Popular music, Adorno razlika izmeu popularne glazbe i ozbiljne glazbe jest u fundamentalnoj karakteristici popularne glazbe: STANDARDIZACIJI

(popularna glazba je custom built dok ozbiljna glazba omoguava kompozitoru slobodnu igru IMAGINACIJE i INTERPRETACIJE) cjelokupna struktura popularne glazbe je standardizirana (od generalnih karakteristika do specifiniih) najpoznatije je pravilo prema kojem se referen sastoji od 32 takta i domet je limitiran na jednu oktavu i jednu notu generalni tipovi hitova su takoer standardizirani najvanije, kamen temeljac harmonije poetak i kraj svakog dijela mora proizvesti/reproducirati standardnu shemu ta shema naglaava najprimitivnije harmonijske injenice, bez obzira na sve komplikacije nemaju posljedica; takav ureaj garantira da e hit dovesti do istoga poznatoga iskustva, neovisno o potencijalnim zastranjenjima tako se nita novo nee uvesti u cjelinu detalji su takoer standardizirani (kao i forma)/pauze, blue chords, dirty notes njihova je standardizacija, za razliku od forme koja je transparentna (u standardizaciji), skrivena iza vela individualni efekata koji se dre pod kljuem eksperata (tajna strunjaka) primarni efekt relacije izmeu okvira i detalja jest taj da sluatelj postaje sklon pokazivati jae reakcije prema djelu, nego li prema cjelini cjelina je ve unaprijed data/poznata, ve unaprijed prihvaena, prije nego li stvarni doivljaj glazbe zapone: struktura cjeline nije ovisna o detaljima! ozbiljna glazba karakterizira se na slijedei nain: svaki detalj derivira svoj glazbeni smisao iz konkretnog totaliteta djela koje se, s druge strane, sastoji od ivih odnosa detalja, a nikada od puke provedbe glazbene sheme detalj(i) i cjelina korespondiraju u popularnoj glazbi nema takve vrste korespondencije: ako se detalj izvue iz cjeline, to nee naruiti/pogoditi glazbeni smisao; sluatelj moe nadomjestiti okvir automatski, s obzirom da je rije o glazbenom automatizmu poetak refrena zamjenjiv je sa poetkom mnogobrojnih drugih refrena, a da se time meupovezanost izmeu elemenata sa cjelinom ne narui/da se cjelina time ne narui u popularnoj glazbi tako je svaki detalj zamjenjiv ozbiljna glazba tako je manje rigidna i mehanika nego li popularna glazba; u ozbiljnoj glazbi detalj doslovno sadri (u sebi) cjelinu te vodi do

izlaganja/ekspozicije cjeline, dok je u isto vrijeme (detalj) proizveden iz koncepcije cjeline u popularnoj glazbi odnos (izmeu detalja i cjeline) je sluajan detalj ne nosi/ne sadri u sebi cjelinu; cjelina se tako nikada ne mijenja individualnim, i tako postaje nezamjetna/neprimjeena kroz samo djelo; u isto vrijeme detalj je osakaen/unakaen sa ureajem koji nikada ne moe utjecati i mijenjati, tako da detalj postaje bezposlijedian (bez poslijedica) glazbeni detalj kojem nije doputeno da se razvija postaje karikatura vlastitih potencijala dakle standardizacija i ne-standardizacija su kljuni momenti koji kontrastiraju razliku izmeu popularne i ozbiljne glazbe STRUKTURALNA STANDARDIZACIJA cilja ka standardnim reakcijama sluanje popularne glazbe manipulira se u sistem u potpunosti antagonistian prema individualnosti u slobodnom drutvu ; u ozbiljnoj glazbi svaki glazbeni element, ak i onaj najjednostavniji, je itself, i to je djelo bolje/vie organizirano, sve je manja mogunost supstitucije izmeu detalja; u hit glazbi struktura koja podcrtava djelo je apstraktna ono komplicirano u popularnoj glazbi nikada ne funkcionira kao itself ve kao maska/uljepavanje iza koje(g) se shema uvijek razotkriva takva mehanika supstitucija stereotipiziranim uzorcima u ozbiljnoj glazbi nije mogua; popularna glazba kompozirana je na takav nain da je proces prevoenja iz jedinstvenog u normu ve unaprijed planiran, i u odreenoj mjeri, ve postignut unutar same kompozicije popularna glazba ne zahtijeva napor pri sluanju i sluatelja liava spontaniteta, promovirajui uvjetovane reflekse shematski buildup diktira nain na koji moramo sluati, a, s druge strane, svaki napor pri sluanju ini nepotrebnim popularna glazba je pre-digested iako sva industrijska masovna produkcija nuno zavrava/odvija se u standardizaciji, produkcija popularne glazbe moe se nazvati industrijskom samo u njenoj promociji i distribuciji, dok in produciranja/stvaranja pjesme-hita i dalje ostaje u domeni runoga rada produkcija popularne glazbe je visoko centralizirana u ekonomskoj organizaciji, ali i dalje individualistina u socijalnom obliku produkcije (podjela rada u kontekstu odnosa kompozitor-harmonizer-araner) no, zato se uope dogodila strukturalna standardizacija pop. glazbe?

odgovor treba draiti u konceptu imitacije; glazbeni standardi pop. glazbe razvili su se iz kompetitivnog procesa (kako je odreena pjesma postala hiper popularna i uspjena, onda su se tisue drugih pojavile, imitirajui ovu, ne bi li postale uspjenice) imitiranjem uspjenica proces je kulminirao u kristalizaciji standarda pod centraliziranim uvjetima kakvi postoje danas, ti standardi su postali smrznuti/zaleeni - ekonomska koncentracija institucionalizirala je standardizaciju; kao rezultat, inovacije su postale zabranjene/standardizirani uzorci postali su imperativ/imaju imunitet veliine The King can do no wrong (npr., zato toliko revivala u popularnoj glazbi) to zamrzivanje standarda drutveno je potaknuto/ojaano od strane samih agencija; popularna glazba mora ispuniti dva zahtijeva, simultano: a) izazvati stimuli koji provocira panju sluatelja b) mora se uklopiti pod kategoriju onoga to glazbeno neobrazovan sluatelj naziva prirodnom glazbom dakle pop. glazba mora sumirati sve konvencije i materijalne formule u glazbi na koje je sluatelj nauen i koje doivljava kao inherentne, kao jednostavan glazbeni jezik (taj prirodni jezik za Amere, npr. su uspavanke, himne koje se pjevaju u nedjeljnoj koli, pjesmuljci koji se fukaju na putu do kole i sl.) to je vanije nego da sluatelj razlikuje poetak Brahmsove Tree simfonije od Druge slubena glazbena struktura tako je, u veoj mjeri, puka superstruktura tog glazbenog jezika NO, te tonalne relacije primitivnog glazbenog jezika postavljaju barijere za sve to mu ne odgovara; esktravagancije se toleriraju samo ako se mogu preinaiti u taj tzv. prirodni glazbeni jezik u terminima konzumeristikih zahtijeva, standardizacija pop. glazbe je samo ekspresija tog dualnog desideratuma/nunosti koji je nametnut na glazbeni okvir javnog mnijenja - STAV PUBLIKE PREMA TOM PRIRODNOM JEZIKU JE OJAAN STANDARDIZIRANOM PRODUKCIJOM KOJA ISTITUCIONALIZIRA DESIDERATU/nunost, A KOJA ORIGINALNO MODA I POTJEE OD JAVNOSTI PSEUDO-INDIVIDUALIZACIJA: paradoks u desiderati simultanost i prirodnost vai za dualni karakter standardizacije kao takve stilizacija uvijek istog okvira je tek jedan aspekt standardizacije koncentracija i kontrola u naoj kulturi skrivaju se upravo u vlastitoj manifestaciji; nesakriveni bi provocirali otpor,stoga ilusija, pa ak i realnost individualnog postignua, moraju se odravati odravanje je utemeljeno na materijalnoj stvarnosti, dok se administrativna kontrola nad ivotom koncentrira u sferi luksuzne produkcije, kojoj pop. glazba pripada, imperativ je prikriti standardizaciju

nuni korelat glazbene standardizacije je pseudo-individualizacija to znai pridavanje kulturalnoj masovnoj produkciji veo slobodnog izbora/otvorenog trita, a na bazi/a na temelju standardizacije kao takve; pseudoindividualizacija ini da sluatelji zaborave da je ono to sluaju ve odsluano umjesto/za njih, da je veprobavljeno (pre-digested) najdrastiniji primjer standardizacije karakteristika koje bi kao trebale biti individualne nalazimo u tzv. improvizacijama iako jazz glazbenici improviziraju, njihove improvizacije postale su zapravno normalizirane/normativizirane glazbena funkcija improviziranog detalja odreena je shemom i tu nema mjesta za zbiljsku, stvarnu improvizaciju stoga, STANDARDIZACIJA NORME POVEAVA SE U ISTO TEHNIKOM NAINU STANDARDIZACIJE VLASTITE DEVIJACIJE, tj. pseudoindividualizacije ta pokornost improvizacije nad standardizacijom objanjava dvije socio-psiholoke kvalitete popularne glazbe: 1.) injenicu da detalj uvijek ostaje otvoreno povezan sa shemom ne bi li se sluatelj osjeao sigurno/na sigurnom, poznatom tlu 2.) druga kvaliteta je funkcija supstitucije improvizacijskim crtama zabranjeno je da postanu glazbeni dogaaji za sebe/po sebi; bilo kakva harmonijska hrabrost, bilo koji akord koji ne (pod)pada pod jednostavnu harmonijsku shemu percipira se kao laan te ga se treba zamijeniti ispravnim detaljem, ispravnom notom RAZUMIJEVANJE POPULARNE GLAZBE ZNAI ISPUNJAVATI OVAKVE KOMANDE SLUANJA postoji jo jedna vrsta/tip individualizacije, a kada je rije o vrstama popularne glazbe i razlike u imenima bendova; tipovi popul. glazbe se pomno diferenciraju u produkciji, a za sluatelja se pretpostavlja da e se moi opredijeliti za iste hoe rei, ta tehnika etiketiranja, vrste glazbe i benda, je pseudoindividualizacija, jer je zapravo rije o razlikovanju izmeu neega to je isto to je pseudoindividualizacija socioloke vrste, izvan podruja striktne glazbene tehnologije

- popularna glazba postaje multiple-shoice questionnaire; sluatelj bira izmeu onoga to ne voli i odabire ono to voli; limitacija inherentna u tom izboru i jasna alternativa koju sadri provocira/izaziva svia mi se-ne svia mi se uzorke ponaanja; ta mehanika dihotomija lomi indiferentnost (tako da se uvijek za neto moramo opredijeliti) i postaje imperativ, ukoliko elimo nastaviti sluati popularnu glazbu