Sie sind auf Seite 1von 16

BROwN,

wENDy
Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

BROwN, wENDy
Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

ostalo je uobiajeno govoriti o sadanjoj vlasti u Americi kao o neokonzervativnoj te prikazivati kao neokonzervativne sadanje pokuaje da se poveaju vojni kapaciteti i osnai globalna hegemonija SAD-a, dokine socijalna drava te smanje graanska prava, pravo na pobaaj i afirmativna akcija ukinu, crkva povee s dravom, deregulira rad korporacija, zanemari zatita okolia, zaustavi progresivno oporezivanje, smanje izdatci za kolstvo i poveaju budeti zatvora i kaznionica, te nastavi bogaenje bogatih i kriminalizacija siromanih. Ne osporavam postojanje religiozno-politikog projekta po imenu neokonzervativizam, niti dovodim u pitanje meusobnu povezanost nekih od gore navedenih ciljeva i njihovo pripadanje neokonzervativnom projektu. elim, meutim, istaknuti odreene aspekte tog politikog projekta u svrhu razmatranja sadanje situacije kroz koncept neoliberalne politike racionalnosti, one racionalnosti koja nadilazi specifine politike stavove i pitanja te na kojoj se baziraju karakteristike Clintonove dekade te vladavine Busha i Reagana. Nadalje, elim razmotriti kako se ta racionalnost oblikuje kao nain vladanja koji obuhvaa, ali nije ogranien na samu dravu te kako stvara subjekte, nove oblike ponaanja i novu organizaciju domene drutvenog01.

Ekonomski liberalizam, politiki liberalizam i novosti u neoliberalizmu


U svakodnevnom govoru neoliberalizam oznaava odbacivanje Keynesove ideje socijalne drave te uspon ikake kole politike ekonomije von Hayek, Friedman i ostali. Neoliberalizam se obino izjednaava s radikalno slobodnim tritem neogranienom trinom kompeticijom te slobodnom trgovinom ostvarenom deregulacijama, eliminacijom carina te razliitim monetarnim i socijalnim postupcima neosjetljivim na siromatvo, drutvenu dislokaciju, unitenje kulture, dugorono iscrpljivanje prirodnih resursa i unitenje okolia. O neoliberalizmu se najee govori u kontekstu zemalja Treega svijeta pri opisivanju aranmana poput NAFTA-e koji poveavaju ranjivost siromanih nacija na promjene uzrokovane globalizacijom ili politikom Svjetske banke ili MMF-a koje kroz financijske pakete namijenjene restrukturiranjima manipuliraju svim

54

aspektima ivota u zemljama Treega svijeta, u koje se ubrajaju politike institucije i drutvene formacije. Za progresiviste je, dakle, neoliberalizam pogrdni termin koji ne samo da priziva ekonomske politike koje odravaju ili produbljuju siromatvo i podreenost perifernih nad dominantnih nacijama, ve je i kompatibilan s autoritarnim, despotskim, paravojnim i korumpiranim dravnim formama i elementima civilnog drutva. Dok ove injenice pokazuju neke vane uinke neoliberalizma, one takoer svode neoliberalizam na skup ekonomskih politika sa sluajnim drutvenim i politikim posljedicama: one ne uspijevaju objasniti politiku racionalnost koja organizira te ekonomske politike te koja djeluje i izvan trita. Nadalje, to ne objanjava to je novo u neoliberalizmu zbog tendencije da se moderni fenomen tretira kao puko oivljavanje klasine liberalne politike ekonomije. Naposljetku, one ne govore o specifino politikim aspektima neoliberalizma u razvijenim zemljama: o snanoj eroziji liberalno-demokratskih institucija i praksa u zemljama poput SAD-a. U ovom eseju elim se baviti prvenstveno navedenim zanemarenim aspektima neoliberalizma. Jedan od najpronicljivijih uvida u politiku racionalnost neoliberalizma dolazi iz neoekivanog izvora: od Michela Foucaulta, kojeg se tradicionalno ne smatra teoretiarem liberalizma ili politike ekonomije. Foucaultova dugo neobjavljena02 predavanja iz 1978. i 1979. odrana na Collge de France sastoje se od kritike analize dviju skupina neoliberalnih ekonomista: Ordo-liberalne kole iz poslijeratne Njemake (nazvane prema asopisu Ordo u kojem su pripadnici ove kole, prvobitno zvane Freiburkom kolom, objavljivali svoje radove), te ikake kole koja je poela djelovati sredinom stoljea u SAD-u. Zahvaljujui radu njemakog sociologa Thomasa Lemkea dostupan nam je sjajan saetak i interpretacija Foucaultovih predavanja o neoliberalizmu; u dijelu teksta koji slijedi ekstenzivno u se pozivati na Lemkeov rad03. Prije nego to razmotrimo neoliberalizam kao politiku racionalnost moglo bi biti korisno objasniti tradicionalno shvaanje razlike izmeu politikog i ekonomskog liberalizma razlike koja je posebno zbunjujua Amerikancima za koje rije liberalan uglavnom oznaava progresivno stajalite i podrku socijalnoj dravi te ostalim institucijama vezanim za New Deal te visok stupanj politikog i pravnog intervencionizma u

drutvenu sferu04. Nadalje, uzimajui u obzir suvremene fenomene neokonzervativizma i neoliberalizma te njihovu povezanost s politikom desnicom jasno je da ivimo u vremenu iznimno zbunjujuih politikih nomenklatura05. Da ukratko pojasnimo, ekonomska misao liberalizmu na jednoj strani suprotstavlja merkantilizam, a na drugoj kejnzijanizam ili socijalizam; klasini liberalizam podrazumijeva maksimalizaciju slobodne trgovine i trine kompeticije koji se ostvaruju minimalnim uplitanjem politikih institucija. U povijesti politike misli, meutim, iako osobna sloboda pojedinca ostaje u sreditu interesa, liberalizam oznaava poredak u kojem drava postoji da bi osigurala jednakost pojedinaca na egalitarnoj osnovi. Liberalno politiko ureenje moe, tako, obuhvaati liberalnu ili kejnzijansku ekonomsku politiku moe naginjati u smjeru maksimaliziranja slobode (politiki konzervativno naginjanje) ili maksimaliziranja jednakosti (politiki liberalno naginjanje). U suvremenom politikom govoru, meutim, obje opcije se podjednako smatraju liberalnom demokracijom. U svakom sluaju ameriki obiaj nazivanja zagovornika socijalne drave politikim liberalima je posebno osebujan budui da su ameriki konzervativci generalno naklonjeniji klasinoj politikoj i ekonomskoj doktrini liberalizma znaenje liberalizma se tako shvaa vie kao liberalnost nego slobodu. Za potrebe ovog eseja vano je istaknuti da se liberalizam u pojmu neoliberalizam vie odnosi na ekonomsku varijantu liberalizma, na oivljavanje odreenih predkejnzijanskih pretpostavki o stvaranju bogatstva i njegovoj distribuciji nego na liberalizam kao politiku doktrinu, kao skup politikih institucija ili praksa. Neo u neoliberalizmu, meutim, postavlja ove principe na znatno drugaiju analitiku osnovu od one koju je postavio Adam Smith, kao to e postati jasno kasnije u tekstu. Povrh toga, neoliberalizam nije samo skup ekonomskih politika; on se ne bavi samo olakavanjem slobodne trgovine, maksimaliziranjem korporativnih profita i smanjivanjem vanosti socijalne drave. Tonije bi bilo rei da neoliberalizam podrazumijeva socijalnu analizu koja, kada se koristi kao oblik upravljanja, obuhvaa sve od due graanina-subjekta do obrazovnih politika i prakse upravljanja carstvom. Neoliberalna racionalnost, iako stavlja u prvi plan trite, nije prvenstveno niti iskljuivo fokusirana na ekonomiju; ona ukljuuje irenje trinih vrijednosti na sve institucije i drutvene akcije dok

01 Upravljanje je vieznani pojam koji Foucault definira kao vladanje vladanja (Gordon, C. (1991). Government Rationality: An Introduction. U: Burchell, G., Gordon, C., Miller, P. (ur.), The Foucault Effect: Studies in Governmentality. Chicago: University of Chicago Press, str. 48). Pojam takoer oznauje suvremenu vanost upravljanja nasuprot vladanju i kritinu ulogu mentaliteta u upravljanju, za razliku od shvaanja da su mo i ideje odvojeni fenomeni. Upravljanje se udaljuje od pojma moi kako ga shvaaju monarh i drava (iako ne zaobilaze dravu kao mjesto upravljanja) od podjele izmeu nasilja i zakona i od razlike izmeu ideoloke i materijalne moi. Konano, upravljanje opisuje dravnu formaciju subjekata, a ne dravnu kontrolu subjekata; drugim rijeima, naglaava kontrolu postignutu formacijom, a ne represijom ili kaznom. Uzmite u obzir da se moje obrazloenje upravljanja donekle razlikuje od onih Colina Gordona i Nikolasa Rosea koji su ekstenzivno radili na Foucaultovim predavanjima o upravljanju te takoer razlikuje i od naina na koje su ga obraivali ostali teoretiari. Kao to je est sluaj s Foucaultovim idejama sjetite se biomoi, otpora, moi/ znanja, umjetnosti i jastva pojam upravljanja istovremeno je i iznimno teorijski plodan i nesretno neodreen. Moda ne bi mogao prvo, kad ne bi bio drugo. 02 Knjiga Michela Foucaulta Naissance de la biopolitique: Cours au Collge de France (1978.-1979.) (2004). Paris: Gallimard, (ur.) Michel Senellart, pojavila se prekasno da bismo se njome konzultirali kod ovog rada. 03 Lemke, T. (2001). 'The birth of bio-politics': Michel Foucault's Lecture at the Collge de France on Neo-liberal Governmentality. Economy and Society:190-207, ovaj lanak je citiran u zagradi kao Lemkeov. Lemke i Foucault naglaavaju ne samo slinosti ve i razlike izmeu njemakih Ordo-liberala i neoliberalizma

55

BROwN, wENDy
Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

ikake kole. Ipak, te razlike neu uzeti u obzir pri razmatranju implikacija neoliberalnog upravljanja. Obje su strane usmjerene na trite ali Ordoliberali su slijedili zamisao o upravljanju drutvom u ime ekonomije, dok su ameriki neoliberali pokuali redefinirati socijalnu i (politiku) sferu kao oblik ekonomske domene (ibid., 197-198). Prvi smatraju da je ekonomiji potrebna politika intervencija i odreivanje njezine prirode, dok drugi ekonomsko smatraju kljunim za odreivanje cijele sfere ljudskog djelovanja i institucija, od pojedinanog ponaanja do racionalnosti upravljanja. 04 Pojam liberalno ne bi se danas mogao pobrkati, ne samo zbog svojih drugaijih ekonomskih i politikih valencija i promjenjivih povijesnih znaenja, ve i zato to je sada u SAD-u standardna izborna stranaka opozicija izmeu liberalne (odnosno liberalizacije) i konzervativne (odnosno konzerviranja) ukinuta. Liberali program Bushove administracije optuuju za radikalnost, program koji demokrate pozicionira kao one koji ele konzervirati politiku socijalne drave i graanske slobode, za razliku od onih (na desnoj strani) koji je ele revolucionirati). Dok se demokratska stranka bori ponovo zauzeti ameriku veinu, neki od vodeih demokrata pridruili su se desnoj praksi tretiranja naziva liberalan kao jednakog lijevom te stoga izvan mainstreama. 05 Neoliberalizam i neokonzervativizam prilino se razlikuju, ne samo zato to prvi funkcionira kao politika racionalnost dok drugi ostaje ideologija (unato znaajnom preklapanju u sastavu i pitanjima). Pristae i jednog i drugog, primjerice, oponiraju veini aspekata socijalne drave. No postoje i tenzije: stroga moralna stajalita neokonzervativizma o pobaaju, homoseksualnosti, obitelji itd. nemaju nikakve veze s neoliberalizmom i osporavaju ekonom-

samo trite zadrava svoj odvojeni poloaj. Ovaj esej istrauje politike implikacije neoliberalne racionalnosti za liberalnu demokraciju implikacije koje odgovaraju, legitimiraju i same su legitimirane neoliberalizmom. Dok Lemke, slijedei Foucaulta, pravi razliku izmeu Ordo-liberalne misli te kasnije i radikalnije ikake kole, ja u se baviti suvremenom neoliberalnom politikom racionalnou bez posveivanja posebne pozornosti toj razlici u izvornim tekstovima. Cjelovita genealogija neoliberalizma kakav se danas prakticira neoliberalizam koji je jasno naveo i kontekstualizirao doprinose ovih dviju kola politike ekonomije, koji je opisao kako se teorije racionalnog izbora razvijala u razliitim drutvenim znanostima i kako je bila primjenjivana u vladinim institucijama, koji je opisao meuodnos tih strujanja s razvojem kapitala tokom zadnjih pedeset godina bila bi iznimno korisna. Ovaj esej, meutim, ne donosi takvu genealogiju. Moj cilj je prije svega razmotriti nau dananju politiku situaciju u kontekstu neoliberalne politike racionalnosti ije glavne karakteristike ovdje navodim. 1. Politika sfera, zajedno sa svim ostalim dimenzijama suvremenog ivota podlona je ekonomskoj racionalnosti; ili, drugim rijeima, ne samo da se ovjek iskljuivo definira kao homo economicus nego su sve dimenzije ljudskog ivota definirane kroz trinu racionalnost. Svako ljudsko djelovanje se, tako, razmatra u smislu njegove profitabilnosti, a individualna i institucionalna djelovanja se postavljaju kao poduzetnika, izvoena prema kriterijima korisnosti, dobiti ili zadovoljstva, kroz mikroekonomsku reetku oskudice, ponude i potranje i neutralne moralne vrijednosti. Neoliberalizam ne pretpostavlja samo da se svi aspekti socijalnog, kulturnog i politikog ivota mogu svesti na takvu raunicu; on takoer razvija institucionalne prakse i nagrade za ostvarivanje takve slike ljudskog djelovanja. Drugim rijeima, kroz diskurs i politiku koji promoviraju takve kriterije neoliberalizam proizvodi racionalne aktere i namee trinu logiku odluivanja u svim sferama ivota. U tom je smislu vano da neoliberalizam podrazumijeva normativnu, a ne ontoloku ideju sveprisutnosti ekonomske racionalnosti te zagovara izgradnju institucija, politika i diskurs koji bi odgovarali takvoj ideji. Neoliberalizam je konstruktivistiki projekt: on ne pretpostavlja ontoloku zadanost ekonomske racionalnosti za sve domene drutva ve si postavlja kao zadatak razvoj,

diseminaciju i institucionalizaciju takve racionalnosti. Ovu tvrdnju dodatno obrazlaem u toki 2. 2. Nasuprot poznatom laissez-faireu i ljudskoj sklonosti prema razmjeni koju naglaava klasini ekonomski liberalizam, neoliberalizam ne koncipira ni samo trite niti racionalno ekonomsko djelovanje kao prirodno. Oboje su konstrukti organizirani kroz zakon i politike institucije te ovisni o politikim intervencijama i upravljanju. Ekonomija ne moe napredovati bez upravljanja i intervencija, ona mora biti usmjeravana, podravana i zatiena zakonom i politikim mjerama te irenjem drutvenih normi osmiljenih da olakaju kompeticiju, slobodnu trgovinu i racionalno ekonomsko djelovanje svakoj instituciji i pripadniku drutva. Kao to navodi Lemke, u Ordo-liberalnom shvaanju trite ne predstavlja prirodnu ekonomsku realnost s inherentnim zakonima koje vlast mora potivati i provoditi; trite je ustrojeno i odrava ga na ivotu samo politika intervencija... Kompeticija, takoer, nije prirodna injenica... Ovaj osnovni ekonomski mehanizam moe funkcionirati samo ako je ispunjen niz uvjeta ije ispunjavanje mora biti dosljedno garantirano pravnim mjerama. (193). Neoliberalna formulacija drave te specifinih pravnih struktura i odluka kao preduvjeta postojanja trita ne znai da drava kontrolira trite, nego suprotno. Trite je organizirajui i regulirajui princip na kojem poivaju drava i drutvo; ono funkcionira na sljedee naine: a) Drava otvoreno odgovara na potrebe trita, bilo kroz fiskalne ili monetarne politike mjere, imigracijsku politiku, tretman prema zatvorenicima ili strukture javnog obrazovanja. Djelujui na taj nain drava nije vie sputana opasnou stvaranja legitimacijskih deficita kakve su predviali socijalni teoretiari 1970-ih kao Nicos Poulantzas, Jrgen Habermas ili James O'Connor06. Umjesto toga, neoliberalna racionalnost proirena na samu dravu odraava uspjenost drave prema njezinoj mogunosti da odrava i hrani trite te na taj nain vee legitimnost same drave uz uspjeh trita. Ovo predstavlja novu vrstu legitimacije, legitimaciju koja je prema Lemkeu temelj drave i koja je suprotstavljena hegelijanskoj ideji ustavne drave kao univerzalnog predstavnika naroda. Evo kako Lemke obrazlae Foucaultovo tumaenje Ordo-liberalnog razmiljanja: ekonomska sloboda legitimira oblik vladavine

56

ogranien na garantiranje ekonomske aktivnosti... drava se vie ne definira kroz povijesnu misiju, ve svoj legitimitet pronalazi referirajui se na ekonomski razvoj. (196). b) Sama drava je obavijena i oivljena trinom racionalnou: ne samo profitabilnost, ve openito kalkuliranje trokova i dobiti postaju mjerilo svih dravnih praksa. Politiki diskurs je na svim razinama oznaen poduzetnikim rjenikom; drava se mora ne samo baviti tritem nego razmiljati i ponaati se kao trini igra u svim svojim funkcijama, ukljuujui pravnu07. c) Spajajui a) i b), rast i razvoj ekonomije jesu osnova legitimacije drave, i zbog odgovornosti drave za razvoj ekonomije i zbog ekonomske racionalnosti kojoj su podvrgnute dravne prakse. Na taj nain slogan It's the economy, stupid postaje neto vite od slogana u izbornoj kampanji; on izraava osnovni princip legitimnosti drave te osnovu za njezino djelovanje od ustavnih presuda i reformi financiranja izbornih kampanja do socijalne, obrazovne i vanjske politike ukljuujui ratove i ustrojavanje domovinske sigurnosti. 3. Proirenje ekonomske racionalnosti u prethodno neekonomske domene i institucije dosee i individualno ponaanje, ili, tonije, propisuje subjekte neoliberalnog poretka. Dok je klasini liberalizam pravio razliku izmeu, a ponekad ak i stavljao u odnos tenzije kriterije za individualno, drutveno i ekonomsko djelovanje (otud upadljiva razlika u tonu, temi i zakljucima izmeu Bogatstva naroda i Teorije moralnih osjeaja Adama Smitha), neoliberalizam normativno konstruira i interpelira pojedince u svakoj sferi njihovog ivota. On ih oblikuje kao racionalna, promiljajua bia ija je moralna autonomija odreena njihovom sposobnou da se brinu sami za sebe sposobnou da se brinu za svoje potrebe i ispunjavaju svoje ambicije. Budui da ini pojedince posve odgovornim za njihove postupke, neoliberalizam izjednauje moralnu odgovornost s racionalnim djelovanjem; on brie proturjeje izmeu moralnog i ekonomskog djelovanja oblikujui moralnost kao pitanje racionalnog promiljanja trokova, dobiti i posljedica. Na taj nain on prenosi individualnu odgovornost na vii nivo: pojedinac koji racionalno promilja svoje djelovanje snosi punu odgovornost za posljedice svojih postupaka bez obzira koliko snana bila ogranienja ili prepreke npr. nedostatak vjetina ili obrazovanja u periodu visoke nezaposlenosti i ogranienih soci-

jalnih beneficija. U skladu s tim, loe upravljan ivot, neoliberalni termin za neuspjeh u svladavanju prepreka na putu do prosperiteta, postaje novi modus depolitiziranja socijalnih i ekonomskih snaga koji reducira politiku ulogu graanstva na pasivnost i politiku nezainteresiranost. Uzorni neoliberalni graanin je tako onaj koji sam za sebe smilja strategije biranja razliitih socijalnih, politikih i ekonomskih opcija, a ne onaj koji u suradnji s ostalim graanima pokuava te opcije izmijeniti ili na njih utjecati. U potpunosti realizirano neoliberalno graanstvo bilo bi u tom smislu posve lieno kategorije javnog. Politiko tijelo prestaje biti tijelo i postaje skupina individualnih poduzetnika i konzumenata... birai takoer postaju konzumenti u diskursu amerikih predizbornih kampanja08. Mnogo je slinih dokaza o razvoju takve specifine vrste graanstva: razmotrimo sveuilita kojima takoer upravlja logika trita, od procesa upisivanja studenata na fakultete do natjecanja kompanija u zapoljavanju diplomanata, od nemilosrdnog potroakog mentaliteta samih studenata zaokupljenih prestiem sveuilita i odsjeka do beskrupuloznog natjecanja u privlaenju kadrova i neprekidne utrke za veim plaama i promaknuima09. Ili razmotrimo, naprimjer, kako se moralna posrtanja politiara, direktora kompanija ili crkvenih i sveuilinih dunosnika (osobito ako su seksualne ili kriminalne prirode) najee prikazuju kao pogreke u prosudbi implicirajui da su prosuivanje ili kalkulacija bili krivi, a ne sam in, poinitelj ili motivacija. Sama drava takoer ima ulogu u projektu stvaranja neoliberalnog subjekta. Ona pokuava proizvesti razborite subjekte kroz politike mjere koje ustrojavaju takvu razboritost: to ini na osnovi itavog niza socijalnih reformi kao to su program uvjetovane socijalne pomoi (workfare), posebno oporezivanje samohranih roditelja, promjene u kaznenom zakonu (sustav koji znatno poveava kaznu opetovanim poiniteljima kaznenih djela) te dravni vaueri za plaanje obrazovanja. Budui da neoliberalizam postavlja racionalno djelovanje kao normu, a ne ontologiju, socijalna politika postaje mjera kojom drava proizvodi subjekte ije je djelovanje usmjereno racionalnim procjenama trokova i dobitaka, bez obzira odnosi li se to na tinejderske trudnoe, porezne prijevare ili planiranje mirovine. Neoliberalni graanin vie kalkulira nego to potuje pravila, on je prije sljedbenik Benthama nego Hobbesa. Drava je je-

sku racionalnost koju neoliberalizam proklamira na socijalnoj razini. Ovaj esej je u potpunosti posveen neoliberalizmu, no istraivanje interakcije neoliberalizma i neokonzervatizma u potpunosti je opravdano, osobito jer su vladajui republikanci neokonzervativni. Takoer bi bilo zanimljivo razmisliti o tome kako, s obzirom na visoki moralni ton neokonzervativnih, amoralna neoliberalna racionalnost postaje dio arsenala taktika i strategija za promicanje neokonzervativnog programa od nemilosrdnog kalkuliranja do prljavih trikova poput manipulacije informacijama. 06 Vidi: Poulantzas, N. (1975). Political Power and Social Classes, prev. Timothy O'Hagan. London: Verso; Habermas, J. (1975). Legitimation Crisis, prev. Thomas McCarthy. Boston: Beacon; O'Connor, J. (1973). The Fiscal Crisis of the State. New York: St. Martin's Press. Dok su mislioci davali ono to se tada smatralo strukturalistikim odgovorom na grublja instrumentalna obrazloenja kapitalistike drave, svi su tvrdili da kad god je drava zahtijevala upadljivu intervenciju u ime kapitala (bilo otvorenom financijskom pomoi ili poticajima ili suptilnije politikama koje su je preferirale), ona je riskirala legitimacijsku krizu otkrivajui svoje namjere. Drugim rijeima, u takvim se trenutcima drava razotkrivala kao kapitalistika, dok je njezin legitimitet ovisan o percipiranoj neovisnosti od socijalnih i ekonomskih moi. To je kriterij za legitimnost koji neoliberalizam prevladava opisujui dravu kao produetak trita legitimnog slugu trita, aspekt trita ili oblik trita. 07 Povremeno ti okviri dostiu parodijsku razinu, kao to je sluaj i s Pentagonskim planom (naposljetku zabranjenim od Senatskog komiteta oruane slube) za postavljanje internetskog trita za predvianje teroristikih napada. Cilj projekta bio je

57

BROwN, wENDy
Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

poboljanje predvianja i prevencije terorizma uz pomo vjetina otvorenog trita umjesto oslanjanja na vladine agencije, budui da, kako ministarstvo obrane tvrdi, istraivanja pokazuju da su trita iznimno uinkoviti, efektivni i pravovremeni skupljai rasprenih ili ak sakrivenih informacija. Plan je ukljuivao postavljanje ronog trita na kojem bi trgovci zaraivali da se teroristiki napad na koji se klade doista dogaa. Osim neukusa, navodno ured za napredne istraivake projekte ministarstva obrane koji je izradio projekt nije raunao s jednostavnom injenicom koju je istaknuo demokratski voa Tom Daschle: ovaj bi program mogao dati poticaj za pravi teroristiki napad. Ipak, Merli Baroudi, direktor upravljanja rizikom za obavjetajnu jedinicu Economista koji je dao podatke za projekt, obranio je plan tvrdei da on samo eli jeftino prikupiti informacije o ljudima. Mnogi ekonomisti, politiki savjetnici i politiki strunjaci su se usuglasili. (Svi citati su iz teksta Pentagon Axes Online Terror Bets. BBC News, 29. lipnja 2003. URL: http://news.bbc.co.uk/1/hi/ world/americas/3106559.stm. 08 Sheldon Wolin ukazuje na George W. Busha i njegovo poticanje graana na kupovanje dok je na pomolu rat protiv terorizma, molba koja se veoma kosi s konvencionalnijim okupljanjem graanstva u ratnim prilikama odnosno traenje graanske potpore i individualne rtve (Wolin, S. (2002). Brave New World. Theory and Event, 5.4. URL: http://muse.jhu.edu/journals/theory_and_event/[restricted access]). 09 Sjeam se scene s poslijediplomskog studija na Princetonu: ranih 1980-ih starija studentica s Princetona ve je bila primljena na pravo na Harvardu kad su je uhvatili u varanju plagiranju, mislim na satu panjolske knjievnosti. Studentica je pala ispit, no dekan s Princetona je o tome obavijestio

dan od mnogih imbenika koji definiraju promiljanja i kalkuliranja koja proizvode drutveno ponaanje usmjereno niskim trokovima i visokoj produktivnosti. Ovaj nain upravljanja (tehnike upravljanja koje orkestriraju ponaanje subjekta prema samome sebi) proizvodi slobodan subjekt koji racionalno prosuuje mogue naine djelovanja, izabire odluke te snosi odgovornost za njihove posljedice. Na taj nain, Lemke tvrdi, drava upravlja subjektom i kontrolira ga bez preuzimanja odgovornosti za njegovo djelovanje; kao individualan poduzetnik u svakom aspektu svog ivota subjekt postaje u potpunosti odgovoran za svoje blagostanje dok se sam koncept graanstva svodi na uspjeno poduzetnitvo. Neoliberalne subjekte se kontrolira kroz njihovu slobodu ne samo, kako su teoretiari frankfurtske kole tvrdili, zato to sloboda unutar poretka dominacije moe biti instrument te iste dominacije, ve i zato to neoliberalizam moralizira posljedice te slobode. Takva vrsta kontrole takoer znai da povlaenje drave iz odreenih domena te privatizacija odreenih dravnih funkcija ne predstavljaju kraj vlasti ve i same sainjavaju nain vladanja; zaista, ona predstavlja karakteristinu tehniku neoliberalnog upravljanja kod koje racionalno ekonomsko djelovanje u drutvu zamjenjuje direktnu dravnu vlast. Neoliberalizam premjeta regulatornu sposobnost drave na odgovorne, racionalne pojedince (s ciljem) poticanja pojedinaca da svojim ivotima daju specifino poduzetniki karakter (202). 4. Naposljetku, spajanje drave i subjekta s ekonomskom racionalnou ima za posljedicu radikalnu transformaciju kriterija za uspjenu socijalnu politiku u odnosu na klasinu liberalnu demokraciju. Ne samo da socijalna politika mora ispuniti uvjet profitabilnosti, poticati kompeticiju i proizvoditi racionalne subjekte ve i slijediti poduzetniki princip jednake nejednakosti za sve dok spaja poduzetnike forme s drutvenim tijelom (195). To je princip koji povezuje neoliberalno upravljanje dravom s upravljanjem drutvom i subjektom. Sve u svemu, proirivanje ekonomske racionalnosti na sve oblike miljenja i djelovanja, stavljanje drave u izravnu slubu ekonomije, pretvaranje drave u poduzetniki projekt voen trinom logikom, proizvodnja moralnog subjekta kao poduzetnikog subjekta te osmiljavanje socijalne politike prema istim kriterijima mogu se initi kao intenzivniji, ali u principu nepromije-

njen oblik ideje o saturaciji drutvene i politike sfere kapitalom. Drugim rijeima, politika logika neoliberalizma moe se shvatiti kao povezana s fazom kapitalizma koja samo naglaava Marxovu tvrdnju da kapital proima i preobraava svaki aspekt ivota stvarajui sve na svoju sliku i svodei svaku vrijednost i svako djelovanje na svoju osnovnu i hladnu logiku. Sve to je novo u toj prii je oigledno i nemilosrdno podinjavanje i drave i pojedinca, i crkve i sveuilita, moralnosti, seksa, braka i slobodnog vremena tom osnovnom principu. Ili, tonije reeno, jedina novina bila bi nedavno uspostavljena hegemonija teorije o racionalnom izboru u humanistikim znanostima, prezentirane kao nezavisne i objektivne grane znanja umjesto kao izraz dominacije kapitala. Jo jedna interpretacija koja bi predstavljala neoliberalizam kao odreenu vrstu kontinuiteta temelji se na Weberovoj tezi o racionalizaciji. irenje trine logike na svaku sferu, te osobito svoenje moralnog i politikog rasuivanja na vrstu raunice, predstavljalo bi upravo onu vrstu odstranjivanja trajnih vrijednosti koju je Weber predvidio kao budunost svijeta lienog magije. Promiljanje i rasuivanje svedeni su na svrhovito kalkuliranje u Weberovoj polarnoj noi ledene tame moralnost, vjera, heroizam te ak i samo znaenje postoje samo unutar trita. Neovisno o tome koliko je vana Marxova ideja kapitala i Weberova ideje racionalizacije za razumijevanje nekih aspekata neoliberalizma, niti jedna od ove dvije teorije ne ini vidljivom povijesno-institucionalnu pukotinu koju oznaava, oblik upravljanja koji zamjenjuje i oblik koji inaugurira te prema tome niti modalitete otpora koje treba razviti kao izazov neoliberalizmu. Neoliberalizam nije nuna posljedica razvoja kapitala i instrumentalne racionalnosti; on ne predstavlja zakonitost kapitala ili instrumentalne racionalnosti prema zamislima Marxa i Webera ve njihovu novu, kontingentnu organizaciju i provoenje. tovie, niti Marx ni Weber ne govore o pomaku koji neoliberalizam nagovjetava od relativno diferenciranih moralnih, politikih i ekonomskih racionalnosti u liberalno demokratskim poredcima do njihove diskurzivne i praktine integracije. Neoliberalno upravljanje potkopava relativnu autonomiju ureenih institucija zakona, parlamentarnih izbora, policije, javne sfere u odnosu na trite, te dokida nezavisnost koja je prethodno stvarala od-

58

reeni interval i odreenu tenziju izmeu kapitalistike politike ekonomije i liberalno-demokratskog politikog sistema. Implikacije ove transformacije su znaajne. Herbert Marcuse bio je zabrinut za gubitak dijalektine opozicije unutar kapitalizma jednom kada kapitalizam ispuni svoja obeanja trenutak koji se dogodio sredinom dvadesetog stoljea kada je relativno stabilna srednja klasa zamijenila siromane mase radnike koje je Marx zamiljao kao negirajuu protuteu koncentriranom bogatstvu kapitala meutim, neoliberalizam podrazumijeva eroziju politikih, moralnih i subjektivnih opozicijskih tendencija lociranih izvan kapitalistike racionalnosti, ali unutar liberalnog demokratskog drutva, odnosno eroziju institucija, lokaliteta i vrijednosti organiziranih ne-trinom logikom u demokratskim poredcima. Kada se demokratski principi vladanja, graanski zakonici te i sama religijska moralnost podvrgnu ekonomskim kalkulacijama, kada nikakva vrijednost, niti dobro nisu izuzeti iz raunice, tada izvori otpora i pokuaji promjene kapitalistike racionalnosti nestaju. Sve ovo nas podsjea na injenicu da koliko god ljeviarske analize inzistirale na tome da je liberalni politiki poredak zaokupljen legitimiranjem, sakrivanjem i mistificiranjem stratifikacija u drutvu koje je donio kapitalizam (stratifikacija koje su rasne, seksualne i spolne hijerarhije pomogle ostvariti), takoer ostaje injenica da su liberalno-demokratski principi vladanja liberalizam kao politika doktrina funkcionirali kao odreena protutea tim stratifikacijama. Kao to je i sam Marx tvrdio u svom djelu O idovskom pitanju, formalni politiki principi jednakosti i slobode (s pridruenim obeanjima o individualnoj autonomiji i dostojanstvu) predstavljaju alternativnu viziju humanosti i drugaije ideje drutva i morala od onih kapitalistikog poretka unutar kojeg se potvruju. To je dvosmislenost liberalne demokracije prema kapitalistikoj ekonomiji: dok liberalna demokracija kodira, odraava i legitimira drutvene odnose u kapitalizmu, ona im se istovremeno i odupire i suprotstavlja. Jednostavno reeno, posljednja dva stoljea liberalna demokracija otvara skroman etiki procjep izmeu ekonomije i drave. ak i kada liberalna demokracija konvergira s kapitalistikim vrijednostima (vlasnika prava, individualizam, hobbesovske pretpostavke u podtekstu svih ugovora itd.), formalna distinkcija koja se uspostavlja izmeu moralnih i politikih princi-

pa na jednoj strani, te ekonomskog poretka na drugoj takoer je sluila da odvoji graane od grozote ivota organiziranog iskljuivo tritem i vrednovanog trinim vrijednostima. Upravo taj procjep neoliberalna racionalnost zatvara dok podvrgava svaki aspekt politikog i socijalnog ivota ekonomskim kalkulacijama: nije vano, naprimjer, to predstavlja liberalni konstitucionalizam, koje moralne ili politike vrijednosti titi i uva ve kakvu efikasnost ili profitabilnost konstitucionalizam promovira... ili zabranjuje. Liberalna demokracija ne moe biti podvrgnuta neoliberalnom politikom upravljanju i opstati. Ne postoji nita u osnovnim institucijama ili vrijednostima liberalne demokracije od slobodnih izbora, predstavnike demokracije, te individualnih sloboda podjednako distribuiranih na skromno dijeljenje moi ili pak vee politike participacije to samo po sebi ispunjava uvjete sluenja ekonomskoj kompetitivnosti ili odolijeva analizi isplativosti. A upravo je liberalna demokracija ono to propada u sadanjem trenutku, dok se zastava amerike demokracije podie gdje god je to mogue. (injenica da je ba demokracija parola pod kojom se provodi takva antidemokratska imperijalna i domaa politika ukazuje na to da se nalazimo u razdoblju meuvladavine ili, tonije, da se neoliberalizam obilno koristi starim poretkom da bi se legitimirao dok istovremeno razvija i iri nove kodove legitimiranja. Vie o tome dalje u tekstu.) Liberalna demokracija nije trenutani nezgodni slijed nedavnih dogaaja ili neokonzervativnog plana i programa. Prema prethodnom opisu neoliberalnog upravljanja, dok je meunarodna i nacionalna politika nakon 11. rujna ubrzala i naglasila eroziju liberalnih demokratskih institucija i principa, ta erozija nije naprosto rezultat nacionalne sigurnosne strategije ili ak ravnodunosti bez presedana Bushove administracije na muke siromanih, javne slobode, zakona koji se vrednuju kao principi, a ne taktike, ili konvencionalnih liberalnih demokratskih kriterija za legitimnu stranu politiku10. Moj argument je dvostruk. Kao prvo, neoliberalna racionalnost nije uzrokovala ve je facilitirala dekonstrukciju demokracije tijekom krize trenutane nacionalne sigurnosti. Demokratske vrijednosti i institucije nadjaane logikom analize koristi i trokova te uinkovitosti za prakse vladine tajnovitosti (ili ak vladinog laganja) do ograniavanja graanskih sloboda. Kao drugo, period

harvardski fakultet prava koji joj je zatim odbio odobriti upis. Obitelj studentice tuila je Princeton na temelju argumenta da je studentiina karijera unitena u veoj mjeri nego to to odgovara ozbiljnosti njezina prekraja. Iako nas je tuba okirala svojom besramnom valorizacijom ekonomskih nad moralnim vrijednostima u okruenju humanistikih znanosti, postalo je jasno da samo nismo bili u korak s vremenom. 10 Na tiskovnoj konferenciji neposredno prije invazije na Afganistan, Bush je odvratio ispitivanjima jednog novinara primjedbom pustit u druge da srede pravne poslove izravno implicirajui da zakon ne predstavlja principe koji bi trebali davati okvir politici ve neto to se mora zaobii i ime se mora manipulirati kako bi pristajalo uspostavljenom cilju. Bush je slino reagirao na odluku Vrhovnog suda 2003. godine u sluaju Lawrence koji je opovrgnuo dravne zakone o sodomiji, izjavivi nakon presude da odvjetnici trenutano rjeavaju pitanje o tome kako najbolje osigurati brak kao heteroseksualnu instituciju.

Herbert Marcuse

59

BROwN, wENDy
Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

11 Michael Bleyzer, citiran u:Shorrock, T. (2003). Selling (Off ) Iraq: How to 'Privatize' a Country and Make Millions, The Nation, 23. lipnja 2003., str.13. Bleyzer, bivi direktor Exxona koji sad vodi privatno dioniko drutvo, obavijestio je slubenike SAD-a, ukljuujui ministra obrane Donalda Rumsfelda, o politiko-ekonomskoj budunosti Iraka te zajedno s Robertom McFarlaneom napisao izvjee u Wall Street Journalu pod nazivom Taking Iraq Private (27. sijenja 2003., str. A10). 12 Korporacija s bazom u Americi DynCorp International ima ugovor vrijedan 50 milijuna dolara sa State Departmentom kako bi omoguila provoenje zakona u postratnom Iraku (Shorrock, ibid., str. 13).

George W. Bush

nakon 11. rujna doveo je u fokus grane neoliberalizma, veinom putem praksa i politika koje progresivni osuuju kao dvolinima, lanima i kontradiktornima, no koje se bolje mogu shvatiti kao neoliberalne politike i djelovanja koje se oblikuju pod legitimnom kabanicom liberalnog demokratskog diskursa kojemu sve vie nedostaje supstance. Imperijalne avanture Bushove administracije u Afganistanu i Iraku oito su ekstenzivno posuivale od legitimizirajue retorike demokracije. Ne samo da su oba rata zapoeta kao borba za na nain ivota protiv reima koji navodno skrivaju neprijatelje (teroriste) ili opasnosti (oruja masovnog unitenja) takvom nainu ivota, ve su se i obje povrede nacionalne suverenosti opravdavale argumentom da bi se demokracija mogla i trebala ondje oblikovati svakoj naciji navodno treba osloboenje od brutalne i despotske vladavine. Standardna lijeva kritika prvog opravdanja jest da je na nain ivota ozbiljnije ugroen politikom imperijalizma i odreenim politikama nacionalne sigurnosti nego tim malim nacijama. No ta kritika zanemaruje razmjere u kojima je na nain ivota prikazan ne klasino liberalno-demokratskim, ve neoliberalnim idiomom: odnosno, kao sposobnost poduzetnikog subjekta i drave da racionalno osmiljava sredstva i ciljeve te sposobnost drave da ostvaruje uvjete, u vlastitoj dravi i u inozemstvu, za trinu racionalnost i subjektivnost uklanjajui prepreke (bile one islamski fundamentalizam ili pretjerana i arbitrarna dravna suverenost u obliku Saddama Husseina). Graanske slobode savreno su potrone unutar te koncepcije naeg naina ivota; za razliku od vlasnikih prava, one su uvelike nevane za homo economicusa. Njihovo slabljenje ili unitenje ne opovrgava projekt zatite demokracije u svojem neoliberalnom obliku. Prema kritikama ljevice, drugo je opravdanje, ono da bi SAD mogle ili trebale osloboditi Afganistan od talibana te Irak od Husseina, licemjerno (SAD je prije toga financirala i podupirala oba reima) i neiskreno (vanjska politika SAD-a nikad nije poivala na principima razvijanja demokracije i nije bila ozbiljna u projektima na tim podrujima). Ipak, prevedena u neoliberalne termine, demokracija ne oznaava sklop neovisnih politikih institucija i graanskih praksa koje okupljaju jednakost, slobodu, autonomiju i princip narodnog suvereniteta ve samo ukazuje na dravu i subjekte orga-

nizirane prema trinoj racionalnosti. Demokracija bi se mogla shvatiti kao ifra za dostupnost te racionalnosti; uklanjanje talibana ili stranke Baath otvaraju put toj racionalnosti, a demokracija je samo ime reima, konformirana neoliberalnim zahtjevima koji ih mora zamijeniti. Kad je Paul Bremer, privremeni guverner Iraka kojeg je imenovao SAD, 26. svibnja 2003. godine (tek nekoliko tjedana nakon ruenja Bagdada i etiri dana nakon to je UN ukinuo ekonomske sankcije) izjavio je da je Irak spreman za posao, pojasnio je kako e tono demokracija izgledati u post-Saddamovu Iraku. Uvezena roba bez poreza izlila se u zemlju, unitavajui mnoge lokalne irake poslove ve oteene ratom. Multinacionalne kompanije borile su se da dobiju dio kolaa, a strana direktna ulaganja, od strane savjetnika Bushove administracije nazvana odgovorom na sve dravne probleme11, da zamijene i privatiziraju dravnu industriju. Pitanje demokratskih institucija, kao to je Bremer pojasnio ukinuvi ranije planove za uspostavljanje privremene irake vlade u korist uvoenja vlastite skupine savjetnika, bilo je u najbolju ruku sekundarno projektu privatizacije velikih dijelova gospodarstva i uvoenje vanjskih izvritelja za poslove nadgledanja ruevina drutva u kaosu i strahu uzrokovanim kombinacijom trajnih vojnih sukoba i naoruanih lokalnih bandi12. Nije novost da zamjena za talibane i reime Baatha ne mora biti desna, formalno egalitarna, reprezentativna i na druge naine uvelike demokratska kako bi posluila globalnom kapitalizmu ili osobitim geopolitikim interesima SAD-a. Nije ni novost da zamjenu tih reima ne moraju izvesti sami Afganistanci ili Iraani kako bi zadovoljili amerike i globalne kapitalistike svrhe i interese, iako ostatci staromodne demokracije unutar legitimacijskog projekta ak i lanu vladavinu oformljenog vladinog vijea ili inovnika, izabranih u ozbiljno kompromitiranim uvjetima izbora, ine ideoloki poeljnijima u usporedbi s punokrvnom diktaturom amerike okupacije. Zauuje hrabrost sirovog trinog pristupa politikom rjeavanju problema, raspon do kojeg radikalne privatizacijske sheme i trina ekonomija, koja buja izgraena na stranim ulaganjima, bivaju ponueni ne samo kao put prema demokraciji, ve i kao ime i mjera demokracije u tim nacijama; imenovanje i mjerenje koje se isprva pojavilo prethodnog desetljea u istonoj Europi nakon 1989. Ne samo da su demokratske

60

61

BROwN, wENDy
Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

13 Vidi naprimjer Friedman, T. L. (2003).Winning the Real War (op-ed). New York Times, 16. lipnja 2003., str.A19, koji Bushevo prenaglaavanje pitanja W.M.O. smatra relativno nevanim. 14 San Dillon, S. (2003). Out of Money, Some School Districts in Oregon End the Year Early. New York Times, 23. svibnja 2003., str. A14.

Ronald Reagan

institucije uvelike nevane a ponekad ak predstavljaju i prepreku neoliberalnom upravljanju, ve i sam uspjeh takvog upravljanja ne ovisi o pitanju administrira li se lokalno ili namee izvana. Trina racionalnost ne poznaje kulturu ili zemlju, a administratori su, kako bi to ekonomisti rekli, zamjenjivi. Na ovom skretanju u izmjetanju liberalne ekonomije neoliberalnim upravljanjem, postavlja se pitanje koliko je legitimiteta neoliberalnog upravljanja potrebno od demokratskog vokabulara u kojoj se mjeri neoliberalizam mora zaogrnuti liberalno-demokratskim diskursom i sluiti liberalnodemokratskim institucijama? Radi se o vie teorijskom nego povijesno-empirijskom pitanju o tome koliko se duboko neoliberalna racionalnost ukorijenila kao ideologija, odnosno gdje se i u kojoj mjeri neoliberalno upravljanje moe legitimirati u vlastitim terminima, bez posuivanja od drugih diskursa. (Neoliberalizam moe postati dominantni oblik upravljanja, a da ne postane dominantan kao ideologija prvo se odnosi na prakse upravljanja, a drugo na narodni poredak vjerovanja koji moe ili ne mora biti u potpunosti slian prethodnom, a koji ak moe biti i mjesto otpora). Retorika demokracije i ljutura liberalnih demokratskih institucija ostaju vanije u imperijalnoj centralnoj regiji nego u donedavno osloboenim ili pokorenim drutvima s malo ili nimalo demokratskih tradicija legitimnosti. Ipak, to to George W. Bush jo uvijek ima potporu veine Amerikanaca, unato otvorenom zanemarivanju demokratskih principa usred ekonomskog posrtanja i usprkos dokazima da se javno opravdanje za invaziju Iraka oslanjalo na uljepane injenice, upuuje na to da se na domaem tlu neoliberalizam duboko ukopao. Osobito zauuje broj kritiara koji su ocijenili tu namjernu prevaru ljudi nunom, a ne kriminalnom, kao sredstvo za racionalni cilj, podsjeajui nas da jedan od opasnijih aspekata neoliberalnog uklanjanja netrinog morala lei u dokidanju temelja za procjenu vladinih aktivnosti po bilo kojem kriteriju osim prema korisnosti13. Ba kao to i neoliberalno upravljanje reducira povijesnu dravno stvorenu tenziju izmeu demokratskih vrijednosti i potreba kapitala otvorenim povezivanjem drave s kapitalom i resignifikacijom demokracije kao sveprisutnog poduzetnitva, tako i neoliberalizam izglauje stare nabore u tkanini liberalne demokratske vanjske politike izmeu nacionalnih politikih vrijednosti i meunarodnih interesa. Tijekom Hladnoga ra-

ta, progresivni su se mogli koristiti svetom amerikom demokracijom za osuivanje meunarodnih aktivnosti koje su podravale ili podizale autoritarne reime te svrgavali voe koje je izabrao narod u zemljama Treega svijeta. Razilaenje izmeu meunarodnih stratekih interesa i demokratske ideologije proizvelo je potencijalni problem legitimacije za vanjsku politiku, osobito one koja se odnosi na jugoistonu Aziju te sredinju i Latinsku Ameriku. Redefinicijom demokracije kao kontinuirane trine racionalnosti drave i drutva, redefinicijom koju podupire postkomunistiki proces demokratizacije u istonoj Europi, neoliberalizam uvelike eliminira taj problem. Rasprava o ljudskim pravima sveprisutna je u diskursu globalne demokracije, no sve od nesretnih napora Jimmyja Cartera, koji je pokuao uiniti ljudska prava znaajnom dimenzijom vanjske politike, one su sluile tek kao fasada za neoliberalne demokratske pustolovine.

alovanje za liberalnom demokracijom


Napad na liberalne demokratske vrijednosti i institucije bio je evidentan u nedavnim dogaajima: graanske slobode potkopane amerikim zakonom protiv terorizma Patriot Act i projektom Total Information Awareness (kasnije preimenovanom u Total Terror Awareness), policijskim napadom na mirne proturatne prosvjednike drvenim i gumenim metcima u Oaklandu, prijedlogom zakona o kanjavanju svakog graanskog neposluha kao terorizma u Oregonu (upotpunjen zatvorskim kaznama od 25 godina) te McCarthyjevsko koritenje patriotizma za potiskivanje obinog neposluha i njegove ikonografije. Evidentno je i u pokretanju agresivnih imperijalnih ratova i posljedinih okupacija uz kontinuirano razaranje socijalne drave te progresivnih poreznih shema koje su ve razvodnile administracije Reagana, G. H. W. Busha i Clintona. Suptilnije je oito u mekim dogaajima, poput definanciranja javnog obrazovanja zbog kojeg je 84 oregonskih kolskih podruja u proljee 2003. godine skratilo kolsku godinu za gotovo mjesec dana i otpustilo tisuu kalifornijskih uitelja na kraju 2002./2003. godine14. Ili razmislite samo o raspravi o tome jesu li antiratni prosvjedi neprihvatljivi trokovi za osiromaene gradove ak su i mnogi kritiari trenutane vanjske politike SAD-a izrazili bijes pre-

62

ma mirnim gradskim prosvjednicima zbog izdataka i nemira koje su uzrokovali, implicirajui da bi se vrijednost javnog miljenja i prosvjeda trebala mjeriti u dolarima15. Navedeni fenomeni upuuju na transformaciju amerike liberalne demokracije u politiki i socijalni oblik za koji jo uvijek nemamo ime, oblik organiziran kombinacijom neoliberalnog upravljanja i imperijalne svjetske politike, kratkorono oblikovan globalnom ekonomskom i sigurnosnom krizom. Oni ukazuju na oblik u kojem se imperijalni program moe ukorijeniti na domaem tlu jer mu je to omoguila upravo neoliberalna racionalnost. Taj oblik nije faizam ili totalitarnost u obliku u kojem su se povijesno pojavljivali, niti te etikete omoguuju njihovo lake prepoznavanje ili kritiku16. Radi se o politikom stanju u kojem su mnoge znaajne osobine ustavne ili reprezentativne demokracije unitene, odbaene i zaobiene, iako nastavljaju biti ideoloki proglaavane, sluei kao krinka i tit za vlastiti nestanak i unitenje. Te osobine ukljuuju ravnomjerno distribuirane i zatiene graanske slobode; tisak i ostale novinarske medije minimalno slobodne od korporativnog vlasnitva s jedne strane, i dravne kontrole s druge; nekorumpirane izbore; kvalitetno javno obrazovanje orijentirano, inter alia, na proizvodnju pismenosti relevantne za informirano i aktivno graanstvo; otvorenu, iskrenu i odgovornu vladu, sudstvo donekle izolirano od politikog i komercijalnog utjecaja; odvajanje crkve od drave; vanjsku politiku barem djelomino voenu logikom zatite domaih vrijednosti. Niti jedan od ovih konstitutivnih elemenata liberalne demokracije nije nikad u potpunosti realiziran u svojoj kratkoj povijesti uvijek su bili kompromitirani raznim ekonomskim i drutvenim moima, od bijelog suprematizma do kapitalizma. A liberalne demokracije u razvijenom svijetu uvijek su zahtijevale da drugi narodi plaaju politiki, drutveno i ekonomski ono to razvijena drutva uivaju; drugim rijeima, oduvijek je postojao kolonijalno i imperijalno nametnut jaz izmeu cijenjenog u jezgri i potrebnog na periferiji. Zbog toga je potrebno biti precizan. Ovo nije prvi put da su izbori potkupljeni, manipulirani i isplanirani sudstvom, da je tisak rob dravnoj i korporativnoj moi, prvi put da je SAD lansirao agresivni napad na suverenu naciju ili prijetio cijelom svijetu orujem masovnog unitenja. Ono to nema presedana u ovom sluaju jest razmjer u kojem su temeljne vrije-

dnosti i institucije demokracije postale tek ideoloke ljuture koje prikrivaju vlastitu suprotnost te razmjer u kojem su veliki dijelovi amerike populacije te vrijednosti i institucije odbacili. Elementi u toj transformaciji ukljuuju razvoj najtajnije vlade u posljednjih pedeset godina (unitenje zakona o slobodi informiranja bio je jedan od ranih tihih uspjeha Bushove administracije, povjerljivi status vie od tisuu ugovora s Halliburtonom jedna od nedavnih); naglo smanjenje korporativnog bogatstva u kombinaciji sa smanjenjem socijalnih izdataka za ogranienje ekonomske ranjivosti siromanih i srednje klase; potkupljen, konsolidiran i uutkan tisak koji svojevoljno sudjeluje u vlastitom podinjavanju (simbolian u tom pogledu jest skandal s Judith Miller u kojem je poznata novinarka New York Timesa objavila pentagonsku propagandu o irakom oruju masovnog unitenja kao provjerenu injenicu); te intenzivniji nadzor svakog kutka amerikog ivota zranih luka, sveuilinih referada, damija, knjinica, radnih mjesta nadzor koji vre slubeni agenti i graani dovedeni na ispitivanje. Potencijalno trajno izvanredno stanje u kombinaciji s beskonano rastezljivom retorikom patriotizma prikriveno legitimira potkopavanje Deklaracije o ljudskim pravima te ukidanje konvencionalnih demokratskih principa prilikom uspostavljanja vanjske politike, a koji ukljuuju potovanje suverenosti nacije i razumno opravdanje rata. No iza te retorike nalazi se jo jedan sloj diskursa koji olakava rastavljanje institucija i praksa liberalne demokracije: upravljanje neoliberalizma koje unitava netrini moral i time potkopava korijenje demokracije u isto vrijeme dok podie status profita i korisnost kao kriterij za politiku. Mnogo je toga zabrinjavajue u usponu neoliberalnog upravljanja, a jo vie toga preostaje za teorijsku raspravu o njegovu doprinosu organizaciji i mogunostima u trenutanom i buduem politikom ivotu u SAD-u. Kao to sam napomenula na poetku ovog eseja, upotpunjavanje slike suvremenog politikog svijeta zahtijeva mapiranje preklapanja i tenzija izmeu (nestranakog) neoliberalnog upravljanja s jedne, te specifinih programa clintonovskog politikog centra s druge strane te reagan-bushovskog neokonzervativizma s druge strane. Ono zahtijeva istraivanje kontinuirane efikasnosti politike retorike morala i principa budui da neoliberalizam potkopava i smanjuje potrebu za vantrinim moralom. Ono zahtijeva utvrivanje razlike

15 Murphy, D. E. (2003). San Francisco Protest Brings Debate on Wages of Din. New York Times, 23. lipnja, 2003., str. A13. 16 U nedavnom lanku u asopisu Nation, Sheldon S. Wolin predloio je nazivanje trenutane organizacije moi u SAD-u obrnutim totalitarizmom (Inverted Totalitarianism: How the Bush Regime Is Effecting the Transformation to a Fascist-like State, The Nation, 19. svibnja 2003, str. 13-14). Dok je opis koji Wolin nudi proporcionalan s mnogim aspektima neoliberalne politike racionalnosti ovdje opisane, nisam uvjeren da Wolinov pojam obuhvaa novost te politike forme kao racionalnost koja je neovisna od tradicionalnih oblika vladanja. Ono to je toliko korisno kod Foucaultovog pojma upravljanja jest da uzima u obzir razmjer u kojem racionalnost upravlja bez posizanja za otvorenim vladanjem tonije, kako upravlja uz pomo pravila i normi umjesto vladanja.

Jimmy Carter

63

BROwN, wENDy
Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

Gayatri Spivak

izmeu neoliberalnog upravljanja i starog korporativizma te politikog realizma. Ono zahtijeva i istraivanje kontradiktornih politikih imperativa koje stvara trite te napetost izmeu interesa nacija i globaliziranog kapitalizma indiferentnog na drave i suvremenost. Ono bi zahtijevalo i utvrivanje toaka na kojima se imperijalna politika SAD-a podudara i razlikuje ili ak sukobljava s neoliberalnim upravljanjem. Zakljuno stavljam ta pitanja na stranu kako bih se ukratko osvrnula na posljedice koje neoliberalna erozija liberalne demokracije ima po ljevicu. Iako su ljeviari iz prole etvrtine stoljea rijetko bili toliko neprijateljski nastrojeni prema liberalnoj demokraciji kao stara ljevica, nisu je ni prigrlili u potpunosti; povremeno smo joj zamjerali ili se protiv nje bunili te je svakako eljeli transformirati u neto drugo socijalnu demokraciju ili neki oblik radikalne demokracije. Ljevica stoga gubi neto to nikad nije voljela ili prema emu je u najbolju ruku bila izrazito ambivalentna. Takoer gubimo prostor kritike i politike agitacije kritizirali smo liberalnu demokraciju ne samo zbog svoje licemjernosti i ideolokih prevara, ve i zbog institucionalnog i retorikog ukapanja burujske, bijele, maskuline i heteroseksualne dominacije u srce humanizma. Kakav god labavi identitet imali kao ljevica, on se oblikovao u okvirima diferencijacije od svojevoljnog zanemarivanja socijalne stratifikacije i nepravde koje su zatim uljepane i osigurane vlastitim formalnim sudskim kategorijama slobode i jednakosti. Ipak, Gayatri Spivak u jednom je posve drugaijem kontekstu pisala da je liberalizam ono to se ne moe ne eljeti (ako se uzmu u obzir druge povijesne mogunosti, s obzirom na trenutano povijesno znaenje njegovog izostanka). U ovom je sluaju ta elja zaobilazna i sebi protivna, na to upuuje i Spivakina mudra dvostruka negacija. Upuuje na ovisnost koja nam ne odgovara u potpunosti, organizaciju elje za koju bismo htjeli da bude drugaija. Kakve bi mogle biti fizike/socijalne/intelektualne posljedice za ljeviare kad bi izgubili taj sporni objekt kojem su privreni? Koje su mogue putanje melankoline inkorporacije onoga prema emu ste otvoreno ambivalentni; ili ak moda i neprijateljski raspoloeni, ogoreni, pobunjeni? Freud melankoliju obrazlae ambivalencijom, iako je ta melankolija, za razliku od odnosa koji ljevica ima s liberalnom demokracijom, u veoj mjeri nesvjesno od-

ravana. Freudov fokus pri teoretiziranju melankolije jest ljubav koja ne zna ili ne eli priznati svoje neprijateljstvo, dok mi pred sobom imamo raspravljanje neprijateljstva koje ne zna ili ne eli priznati svoju ljubav ili ovisnost. Freudovo razmiljanje o melankoliji u ovom sluaju ostaje korisno kao teorija gubitka usred ambivalentne privrenosti i ovisnosti, te teorije o formaciji identiteta na mjestu strasti ili privrenosti koja se ne moe oplakati. Podsjea nas da uzmemo u obzir da ljeviarska melankolija o liberalnoj demokraciji ne bi bila samo problematini afekt, ve bi se radilo i o formaciji same ljevice. Inkorporacija smrti prezrenog objekta kojem smo ipak bili privreni esto ima oblik izvoenja prezrenih osobina tog objekta. Jednoj od mojih poznanica umro je prezirani i nasilni otac. Iako se moja prijateljica otvoreno radovala njegovoj smrti, u sljedeim mjesecima svoje je prijatelje i kolege podvrgnula nevjerojatnim izljevima verbalnog i fizikog zlostavljanja, to je ukljuivalo i bacanje stvari na njih, jednako kao to je i opisivala da je njezin otac bacao kuanske predmete tijekom njezina djetinjstva. Jedna druga prijateljica je nakon godinu dana bolesti pokopala djetinjastu, histerinu, teatralnu i zahtjevnu majku koja se neprestano inila rtvom vlastitih agresivnih zahtjeva. Iako je prijateljici laknulo to se rijeila takve majke, tijekom idue godine ona je u vlastitim odnosima pokazivala upravo takve tendencije. Opasnost jest da emo izvoditi one aspekte politike formacije koju gubimo kako bismo je odrali na ivotu, odnosno da emo izvoditi samozadovoljstvo, okrutnost i podvojenost liberalne demokracije i postaviti ih u vlastito djelo i miljenje. Takvo ponaanje proizalo bi djelomino iz potrebe za ouvanjem lijevog identiteta i projekta koji se oformio na mjestu liberalne demokracije te djelomino iz ambivalencije prema samoj liberalnoj demokraciji. Kao odgovor na gubitak voljenog i preziranog objekta, u kojem se priznaje samo prezir ili gnuanje, melankolija odrava voljeni objekt i nastavlja pruati pokrie za ljubav kontinuirano sredstvo njezina nijekanja inkorporacijom i izvoenjem prezrenog. Postoje i drugi naini na koje se ambivalentno strukturirani gubitak moe oblikovati kao melankolija, ukljuujui mogunost otvorene idealizacije izgubljenog objekta koji nije nikad bio idealiziran u ivotu. Takoer je mogua otvorena, no ne i jednostavna grinja savjesti za prolost u kojoj taj objekt nismo dovoljno vo-

64

ljeli i krivnja to smo ikad poeljeli njegovu smrt ili zamjenu. Ba kao i idealizacija koju pokree krivnja, taj afekt takoer ukljuuje i poveanu agresiju prema izazovima ili onima koji ugroavaju tu idealizaciju. U toj krivnji, tjeskobi i obrani na gubitak liberalne demokracije, osjeali bismo obvezu braniti osnovne principe liberalizma ili naprosto braniti liberalizam u cijelosti na liberalan nain, odnosno, prestali bismo kritizirati liberalizam i time prestali biti ljevica. Freud to odricanje identiteta po smrti ambivalentnog objekta odreuje kao elju za suicidom svojstvenu melankoliji17, elju koju u naem sluaju potie openitija dezorijentiranost u vezi dananjeg znaenja ljevice. Dokaz za takvo odricanje u sadanjosti kree se u rasponu od naih iznenaujue neuravnoteenih obrana slobode govora, privatnosti i ostalih gradskih sloboda pa sve do predstavljanja antiratnih prosvjeda kao patriotskih uz pomo ikonografije amerike zastave. esto obrazlagani potezima koje ljevica mora povui kad javni diskurs skrene udesno, takvi iskazi pretpostavljaju jedinstveni politiki kontinuum koji see od ekstremne ljevice do ekstremne desnice, u kojem su liberali i konzervativci samo umjerene verzije ekstrema (komunista i faista). Ne samo da model kontinuuma reducira raznovrsne politike mogunosti suvremenog doba na pitanja stupnja umjesto vrste, on takoer brie posebnost lijeve kritike i ideje. Ba kao to danas neoliberali imaju malo zajednikog s tradicionalnim konzervativcima, tako je i ljevica tradicionalno predstavljala skup vrijednosti i mogunosti koje se kvalitativno razlikuju od onih liberala socijalne drave. Oito postoje vremena zajednitva te sfere koja se preklapaju, no kontinuitet ne moe dokuiti prirodu tih podudaranja i taktine veze bolje od razlika izmeu, primjerice, liberalne predanosti jednakosti utemeljene na pravima i lijevoj predanosti emancipaciji proizvodne oblasti, ili pak izmeu liberalnog entuzijazma za socijalnu dravu i lijeve kritike njezine ideoloke i regulativne dimenzije. Ideja da ljeviari moraju automatski braniti liberalne politike vrijednosti kad su u krizi, iako se ini razumnom s liberalnog gledita, ne olakava ljeviarski izazov neoliberalizmu ako ljevica jo uvijek eli na duge staze zagovarati neto vie od liberalne demokracije u kapitalistikom socioekonomskom poretku. Naravno, postoje aspekti liberalne demokracije koje je ljevica poela cijeniti i inkorporirati u vlastitu ideju dobrog drutva primjerice, skup individualnih

sloboda koje su uvelike nepovezane sa slobodom od dominacije koju obeava transformacija proizvodnje. No artikulacija te obnovljene lijeve ideje razlikuje se od obrane graanskih sloboda u liberalnim terminima, obrane koja sama u sebi brie lijevi projekt jer ga osuuje na neto izvan tih okvira. Slino, patriotizam i nacionalizam nesumnjivo se ne poklapaju s lijevim formulacijama pravednosti, ak i ako ljubav za Ameriku, reprezentirana ikonama osim zastave ili pripovijestima osim one o potpori trupama, ima udio u toj formulaciji. U konanici, ne samo da se obranom liberalne demokracije u liberalnim terminima rtvuje lijeva ideja, ve i ta rtva diskreditira ljevicu njezinim tihim svoenjem na nita vie od trajnog opiranja postojeem reimu. Pretvara ljevicu u stranku prigovaranja, a ne stranku koja ima alternativnu politiku, socijalnu i ekonomsku ideju. Ipak, ako klizimo iz liberalizma u faizam te ako se radikalna demokracija ili socijalizam ne mogu vidjeti nigdje na politikom horizontu, ne bismo li morali braniti liberalne demokratske institucije i vrijednosti? Nije li to bila pouka Weimara? Pokuavala sam obrazloiti da to nije prava dijagnoza naeg stanja: ona ne daje uvid u sr neoliberalnog upravljanja a to nije faizam niti kako bismo ga mogli osporiti. Lijeva obrana socijalne drave u 1980-ima, koja je naizgled proizlazila iz upravo takve analize ako ne moemo imati socijalizam, trebali bismo barem ouvati dravni kapitalizam zakazala je upravo zbog takve pogrene dijagnoze. S jedne strane, umjesto da artikulira emancipatornu ideju koja ukljuuje brisanje siromatva, a ne njegovu regulaciju, doimalo se da je ljevica usklaena s velikom vladom, velikim izdatcima i izmjetenim suosjeanjem za neuspjene u poduzetnikom oblikovanju vlastitog ivota. S druge strane, socijalna drava rastavljena je iz razloga koji nisu imali gotovo nikakve veze s pretpostavkama liberalne demokracije i koji su imali mnogo vie veze s neoliberalnom ekonomskom i politikom racionalnou. Ne samo da patimo od desnog ili konzervativnog pozicioniranja unutar liberalne demokracije, ve se nalazimo i na pragu drugaije politike formacije, formacije koja se provodi i legitimira na drugaijim temeljima od liberalne demokracije, ak i ako se nije odmah liila svojeg imena. Ta formacija razvija domai imperij koji je povezan s globalnim, postignut uz pomo tajne i agentske drave; uz pomo korporativnih medija, kola i zatvora; uz pomo raznovrsne tehnologije za intenzivnije

17 Mourning and Melancholia, u: Freud, S. (1953-1964). The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, prev. i ur. James Strackey, 24 toma. London: Hogarth, tom 14, str. 252).

Sigmund Freud

65

BROwN, wENDy
Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.

18 Lemke primjeuje da za neoliberale ikake kole kriminalac nije psiholoki ili bioloki manjkava osoba Kriminalac je racionalno-ekonomski pojedinac koji ulae, oekuje odreeni profit i riskira gubitak. S gledita homo economicusa nema razlike izmeu umorstva i pogrenog parkiranja. Zadatak je kaznenog sustava da odgovori na ponudu zloina, a kazna je jedno sredstvo obuzdavanja negativne vanjske posljedice odreenih aktivnosti Za neoliberale, zloin vie nije lociran izvan trinog modela, ve umjesto toga samo jedno od trita.

Dick Cheney

lokalne administrativne, regulatorne i nadzorne moi. To je formacija koja je omoguena proizvodnjom graana kao individualnih poduzetnikih aktera u svim dimenzijama svojih ivota, omoguena redukcijom graanskog drutva na domenu za izvrenje tog poduzetnitva, omoguena figuriranjem drave kao tvrtke iji su proizvodi racionalni individualni subjekti, sve ira ekonomija, nacionalna sigurnost i globalna mo. Ta formacija proizvodi dvostruki izazov za ljevicu. Kao prvo, obvezuje nas da razmotrimo posljedice gubitka liberalne demokracije i osobito njezine posljedice po vlastiti rad uz pomo sagledavanja onoga na to se ljevica oslanjala i to je zahtijevala od liberalne demokracije, koji su njezini aspekti temelj za njezinu kritiku, prosvjeda protiv nje i identiteta koji se temelji na diferencijaciji od nje. Takoer, moda moramo oplakati liberalnu demokraciju, priznati ambivalentni odnos prema njoj, nau potrebu za njom, mjeavinu ljubavi i neprijateljstva koju prema njoj osjeamo. Cilj ovog djela uokviren je drugim izazovom, izazovom pronalaska inteligentnih lijevih strategija za pobijanje neoliberalne politikoekonomske formacije koja se sada oblikuje te inteligentne lijeve protuideje toj formaciji. Prije pola stoljea, Marcuse je tvrdio da je kapitalizam eliminirao revolucionarni subjekt (proletere) reprezentacijom negacije kapitalizma; kao posljedica toga, inzistirao je, ljevica je morala derivirati i kultivirati antikapitalistike principe i mogunosti izvan onih koji su konstitutivni za kapitalizam. Drugim rijeima, ljevica je morala zadovoljiti elje ne elje za bogatstvom ili robom ve ljubavlju, ljepotom, mentalnim i fizikim blagostanjem, smislenim poslom i mirom koje kapitalistiki poredak nije mogao zadovoljiti te se pozivati na navedene elje kao na temelj za odbacivanje i zamjenu kapitalistikog poretka. Ekonomske kontradikcije kapitalizma vie ne mogu inherentno poticati njegovu opoziciju; opozicija se morala utemeljiti u alternativnom skupu vrijednosti. Danas se problem koji je Marcuse dijagnosticirao proirio od kapitalizma na liberalnu demokraciju: opozicijska svijest ne moe se generirati iz lanih obeanja i licemjerja liberalne demokracije. Prostor izmeu ideala liberalne demokracije i stvarnosti vie se ne moe iskoristiti jer liberalna demokracija sama po sebi nije najvaniji diskurs politike legitimnosti i dobrog ivota. Gledano obrnuto, politiki iskoristiva praznina formalnih obeanja slobode i jednakosti uveli-

ke je nestala te su sloboda i jednakost redefinirane neoliberalizmom. Otkrivene veze izmeu politikih i ekonomskih aktera ne samo potkupljeni politiari ve i dogovori o zajednikom profitiranju izmeu korporativne Amerike i politike elite ne potiu gnjev zbog prekraja, korupcije ili nepravde ve umjesto toga djeluju kao potencijalno racionalan skup poveznica izmeu drave i gospodarstva. Zbog toga sve od skandala sluaja Enron pa do skandala Cheneyjeva izruenja Iraka Halliburtonu, skandal vie ne postoji. Postoji samo trina racionalnost, racionalnost koja moe prihvatiti ak i skromnu koliinu kriminala, no koja takoer tretira veze izmeu drave i korporacija kao potencijalno pozitivne vrijednosti maksimizirajui ciljeve obje strane a ne kao sukob interesa18. ak i kad Busheva administracija nije uspjela pronai oruja masovnog unitenja u Iraku ni uvesti ondje red, a kamoli demokraciju, ti su neuspjesi bili nevani za neoliberalni kriterij uspjeha navedene liberalne epizode. Ameriki narod je ak i skandalozno postavljanje Busha za predsjednika koje je izvrio Vrhovni sud 2002. godine progutao kao normalnu stvar, to predstavlja pomak od pretpostavke da je Vrhovni sud neovisan od politikog utjecaja na tiho prihvaanje njegovog ukljuivanja u neoliberalno upravljanje. John Pointdexter, kljuna figura u aferi Iran-Contra i direktor predloenog programa Terrorist Information Awareness kojim bi se svi Amerikanci stavili pod nadzor, nastavio je imati mo i legitimitet u Pentagonu sve do neuspjelog pokretanja ronog trita na politiko nasilje na Srednjem istoku. Sva tri projekta primjeri su neoliberalne ravnodunosti na demokraciju; tek je zadnji prisilio Pointdextera na mirovinu. Navedeni primjeri upuuju na to da su uvelike uniteni ne samo liberalni demokratski principi, ve i demokratski moral govorei u neoliberalnim terminima, svaki od tih skandala sagledan je u okvirima krive procjene politikog odluivanja, a ne u okvirima dobrog ili pogrenog, istinitog ili lanog, institucijski pravednog ili nepravednog. Posljedica toga je da ljevica ne moe raunati da e razotkrivanje prevare, licemjerja, kontradiktornih uprava, prekomjernog zapoljavanja ili korupcije pokrenuti opoziciju postojeeg reima. Ne moe raunati na oekivanja da moralni princip ojaava politiko djelovanje, pa ak ni na konzistentnost kao vrijednost kojom bi trebalo prosuivati dravne prakse ili ciljeve. Veliki dio amerike javnosti djelovao je ravno-

66

duno na injenicu da su i afganistanski i iraki reim koje je Bush napao, prethodno bili podupirani ili ak izgraeni vanjskom politikom SAD-a. Takoer je bio ravnoduan na izrugivanje osloboenja afganistanskih ena kao jednog od velikih trenutnih postignua poraza talibana, dok je ruenje reima Baatha pokrenulo represivniji rodni reim u Iraku. Nedosljednost nije previe vana jer politiki razlozi i promiljanje koji nadilaze ili prethode neoliberalnim kriterijima vie nisu vani. Radi se o ozbiljnom politikom nihilizmu koji nikakva obrana slobodnog govora i privatnosti, kamoli osiguravanje prava na gay brakove ili poveanje minimalne plae, nee obrnuti. Ono to preostaje ljevici jest osporavanje neoliberalnog upravljanja na pomolu u euroatlantskim zemljama putem alternativne ideje dobra, dobra koje odbacuje homo economicusa kao ljudsku normu te odbacuje korelativne formacije te norme u gospodarstvu, drutvu, dravi i ne(moralu). U svojoj goloj formi, to bi bila ideja u kojoj se pravednost ne bi usredotoila na poveanje individualnog bogatstva ili prava ve na razvoj i pobolja-

nje sposobnosti graana da dijele mo i zajedniki upravljaju sobom. Time bi prava i izbori bili pozadina, a ne dokaz demokracije; prava bi titila pojedinca protiv radikalnih demokratskih entuzijasta, no sama ne bi signalizirala prisutnost ili sainjavala princip demokracije. Lijeva ideja pravednosti usredotoila bi se na prakse i institucije narodne moi; skromno egalitarna distribucija bogatstva i pristup institucijama; neprestano raunanje sa svim oblicima moi socijalnim, ekonomskim, politikim pa ak i psihikim; pregled krhkosti i konanosti neljudske prirode; vanost smislene aktivnosti i ugodnog mjesta stanovanja za ljudsko blagostanje. Koliko god drugi stavljali naglasak na druge stvari, nijedna se od navedenih vrijednosti ne moe derivirati iz neoliberalne racionalnosti ili pak ispuniti neoliberalne kriterije dobrog. Energija za razvoj i objavu takve proturacionalnosti drugaiji oblik ljudskih bia, graanstva, ekonomskog ivota i politikog kljuna je i za dugotrajnu izgradnju pravednije budunosti i neposredni zadatak osporavanja smrtonosne politike imperijalne Amerike.
S engleskoga prevela Monika Bregovi

67

BROwN, wENDy
Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

UP&UNderGroUNd
Proljee 2012.