Sie sind auf Seite 1von 30

Dragutin Tadijanovi

Srebrne svirale

Prijateljstvo rijei
Otkako znam za sebe
S rijeima prijateljujem
Rijei su moja muka
Rijei su moja radost
Rijei su moje prokletstvo
Rijei su moja utjeha
Rijei su ivot moj
Otkako za sebe znam
S njima prijateljujem

Pjesme o djetinjstvu

Da sam ja uiteljica

Izme dasaka dvorine kolske


ograde
Gledam vojsku kako ide ukorak:

Puceta sjajna, uta, u suncu


blistaju;
Sviraju trublje, ute, sjajne, svinute;
Udara bubanj i uti poklopci.
Prolazi bandaNa bijelcu oficir.

Ej, da se smijem popet na


ogradu!
Lako ti je gospodini uiteljici:
Ona doe ranije nego obino,
Visoko stane na kolske stubei
vidi sve.

Rano doe da nama ne da vojsku


gledati.
A ja da sam uiteljica pustio bih
djecu pred kolu:
Gledajte, djeco! A poslije ete sjesti
uokrug
I svaki e priati ta je vidio.

A naa uiteljica, da! samo rekne


odozgo:
U razred! Koji prvi uje, glasno
zavikne:
U razred! U razred! I svi odmah
trimo
Kao da nas eka med, a ne
raunica.

Hou li ui u sobu gdje je sag


Kad ispiemo punu ploicu rauna,
Onda itamo iz itanke. Zatim
Gospodina pita. Tko ne zna ponoviti,
Ona ga uzme za kosu iznad uha i vue
Jer tamo najvie boli
Nakon toga opere ruke
I izmolimo naglas Oena.

U redovima idemo za njom,


Kraj opine, u dvorite njeno:
Kog vie voli, taj se popinje
Na orah i trese, i poslije kupi,
A drugi upaju travu izmeu cigle,
Pred kuom, ili koprive

kraj zida,

U dvorituOh, to bih ja
Volio da me gospodina uvede
Samo jedanput u svoje sobe.

Kradomice, kroz prozor vidjeh:


Na zidu slike, puno slika
A sat u staklu ne tue neg
pjeva
A pod aren, pod zelenkast.
To je valjda na podu sag.
Izuo bih opanke, brzo,
I oprao noge, brzo,
Samo da sag ne uprljam.
Ali znam ja: Gospodina
Nikad nee mene uvesti
U lijepu sobu gdje je sag.

Nosim sve torbe a nisam magarac


Ja se ne volim ni s kim tui
I nikad neu da dotaknem
Kad me nagovaraju i kau:
Ne smije dodirnuti njegovo uho.

Kad nas uitelj pusti iz kole


Najprije idemo svi u redu,
A poslije, im nas ne vide vie,
I svi na moja ramena povjeaju.
Tuku se s onima iz drugog sela.
A meni nije teko, jer znam da

nosim
Ja ne volim o tome ni govoriti.
I Jelinu torbu. Mogao bih za nju
Meni je najdrae kad idemo kui
A netko vikne: Tko e bit magarac? Da nosim, sigurno, trideset i tri
Ja onda kaem: metnite na me torbe!torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve


nosim
Zbog Jele!... Koji moda o meni misli
da sam

Moje igrake
Oca nema kod kue, to znam. A djed
Nakon ruka spava. Moja baka sad pere
sue,
I mene jako voli. Ona mi nee nita
Ako otiem pod kolnicu i skinem lanac
S ornica. I lagano ih izvuem na
dvorite.
Najprije u se malo u dvoritu igrati;
I ako se djed ne bi probudio, a ja u
Otii onda pred kuu, na put.
Kad budu i druga djeca htjela
Malo da se vozaju, odmah u im dati,
Ali ne za dugo. Kad ornice stanu, kazat
u im:
"Bolje bi bilo da idemo svirale pravit.
Kraj naega potoka ima puno vrba,
A baka e nam dati novu crvenu kljocu."
Ostavit emo ornice... Idui
K potoku, ispod prozora, vikat emo u

Kreni koru, pui vodu Tele sisa mliko Po dolini, po gorini Po sljepakoj torbetini!
Vikat emo, kaem, kao da e svaki,
uskoro,
Oguliti koru sa ibe vrbove. Probudimo li
djeda,
On e se protegnuti
I sigurno nam opsovati sveca.

Gdje su mladi dani


Sino sam prolazio gradskim ulicama.
Svjetiljke su uto gorjele,
I nigdje nije bilo nikoga.
Padale su sitne zvjezdice:
Bijeli snjegovi.
Gdje su dani moga djetinjstva,
Koji se vie nikad nee vratiti?
Gdje su noi zvijezda,
Gdje su zimnje veeri,
Duboke, tajanstvene,
Kraj ognjita kad bi mi baka
Kad sam ruice pruao
Pripovjedila o dragom Bogu
Da s neba uberem krupnu, utu zvijezdu?
U bijeloj bradi dugakoj?
Gdje su tajni, slatki asovi,
Kad mi je srce djeako
Zakucalo ivo, plaljivo,
im bi mi se ukazala - ti?

Pejzane pjesme

Dugo u no, u zimsku bijelu no

Dugo u no, u zimsku gluhu no


moja mati bijelo platno tka.
Njen pognut lik i prosijede njene kose
Odavna je ve zalie suzama.
Trak lampe s prozora pruen je itavim dvoritem
Po snijegu to vani pada
U tiini bez kraja, u tiini bez kraja:
Aneli s neba, njenim rukama,
Sputaju smrzle zvjezdice na zemlju
Paze da ne bi zlato moje probudili.
Dugo u no, u zimsku pustu no
Moja mati bijelo platno tka.
O, majko alosna! kai, to to sja
U tvojim oima
Dugo u no, u zimsku bijelu no?

Djeak u sjeni vrbe


Nad livadama ume ljetni vjetrovi
I pokoenog sijena nose miris, topao.
Potok tee bistar; lagano,
U uborenju.

Vrba sputa mekane grane


Na ledinu.
U sjenci vrbe stoji djeak.
I pjeva.

Jutarnja zvijezda pozlaen orah


Jutarnja zvijezda o nebo pribodena:
Pozlaen orah vise na boinom
drvcu.
Rasklopila je snene oi zora:
Djevojica razmaena, ljutita
to su je tako rano bukom izbudili
Jo neispavanu.
Uzdu potoka jabuke u cvjetanju
miriu;
Na govedima klepke sve su glasnije.
Iz bliske niske ikare
Dopire pjesma ptija
Do uha mome ocu
Al on je ne slua.

Otac moj oru vie na konje za plugom


Pa nije ni primijetio
Kako se sjena konja prostrla do nakraj
oranice ,
I kako se k nebu iz brazda para uzdie
Kao tamjan iz dragocjenih kadionica.

Pjesma o dunji i ptici


Zrela, uta, mirisava dunja
Na stablu visoku
Neotrgnuta ostala
Jesenas.
I uvenula.

Sa stabla mirisne dunje


Ptica
Odletjela.
Odletjela preko vonjaka
U umu duboku; u umu gustu, pustu.

Ni dunje ni ptice
Nema.
Nema
Ni ptice ni dunje.

Pozdrav umi
Pozdravljam te, zelena umo, velika.
Pozdravljam te u ovo jutro mirisno
Kad se granje pod tekom rosom savija
Blistajui na sunanoj svjetlosti.
Korijenje tvoje crnu zemlju sapinje,
A stabla stoje vrsto kao divovi.

O, umo, zelena umo!

Ja volim miris tvojih cvjetova


I utanje lia na granama.
O, kako volim tvoje hladne izvore,
I mahovinu, i bilje, i koute.
Volim te kao majku, umo.
Tebe i tvoje ptice.

Rano sunce u umi


U zelene kronje uleti
Proljetni vjetar,
Mlad.

Suneve tanke strelice


Probodoe lie
I granice
I stabla:
itava se uma zanjiha,
Zasja.

Rosnati cvjetovi,
Bijeli,
I listovi,
I male ptice,
Pozdravie sunce
Veliko.

A sjenke granatih stabala


Narisae,
Kao prsti,
Raznolike
Likove
Po travi
Na kojoj se blista rosa kao suze.

Visoka uta ita

Kada u rumene zore


Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njie teke klasove
Visokog utog ita,
Iznenada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.

Stope u snijegu
Prolazio sam, sino, gradskim ulicama.
Snjegovi su stope moje posipali,
Zasipali.
Tiho.
Ja volim ii snjenim ulicama
Kad gore plinske svjetiljke
I hladna svjetlost pada na snijeg suh.
Jutros je bio trag mojih stopa okrenut:
Kako se kui vraa.
I nezasut.

Balade

Balada o zaklanim ovcama


Pastirica blijedog lika, niz obronak, u
svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na elu im ovan vitorog.

Eno ih, gle! Bez bojazni uoe,


Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorite gradske klaonice:
Tu stadoe u ugao, u hrpi, stisnute.

Mesarski ih pomonici, utljivo,


Odvukoe kao kurjaci:
Ni jedna se nikad nazad ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za
gozbu.

Okrutne ruke snano svaku obore:


Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Doeka ona smrt od noa, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu
gvozdenom.

Ugasle oi; runo krvlju polito; noge


slomljene.
Javlja se sunce za obronkom Na
povratku,
Pastirici se ini da uje, u daljini,
muklo blejanje.

koljka
Oprostite mi, ako moete,
to i ja piem baladu o koljki.

Po kamenoj ulici primorskoj,


U meteu djevojaka, mladia,
Hodala je mala starica u crnom
Nosei preko ruke
Koaricu punu
Blistavih koljki.

Kroz smijeh i amor,


Ona je lagano
Hodala i tiho govorila,
Kao da je sluaju
Svi: - Kupite koljke. Sirota sam.
Nikoga nemam. Kupite koljke.
Jedinac sin moj u ratu je
Poginuo. Ja sam sama, sa koljkama.
Kupite ih. Kupite koljke.

Vrativi se sa koljkom kupljenom


U svoj grad, na uho je stavljam
I njen um prislukujem:...
Jedinac sin moj... u ratu je
Poginuo... Ja sam sama... sa koljkama.
Kupite ih... Kupite koljke.

Oprostite mi, ako moete,


to i ja napisah baladu o koljki.

Ljubavne pjesme

Lutanje
Samotan lutam veernjim ulicama.
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka.
Al nigdje nema tebe... Tebe nema.

Sanjam kako idem pored tebe

... ali kad te u daljini ugledam,


prelazim na drugu stranu, protivnu,
gdje me nee opaziti
izme prolaznika mnogih.

Pred tobom se skrivam


Za uglove uline
Ili za iroka stabla.
U noi, sanjam kako idem pored tebe.

Kada prolazi iznenada

Kad prolazi iznenada kraj mene,


Htio bih te uhvatiti za ruke.
Ali se brzo elje moje stiaju:
Ja ugledam ispred sebe anela,
Te me gleda nestano, i veselo,
I smijei se, i sitno, sitno koraa.
O, oi moga anela, ogledala sree!
U vama se nigda, nigda, lik moj smirit nee.

Nikad vie

Uvenue rujni cvjetovi


Tvoje i moje ljubavi.
Nikad vie
Neu gledati
Tvoja dva oka
Duboka.

Veer

Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.


Sjene stabala na brdima
Sioe u doline:
Sunce pade za rub hrastika.
Zatim se, nenadano, iza oblaka,
Pomoli mjesec pun:
Nemirne sjene zatitrae
Na cesti, i u mranim umama.
Ja stojim na mjeseini, pod jablanom,
I mislim na te.

Misaone pjesme

Zlatnim pticama
Umornih nogu hodim pranim cestama
I pjevam turobnu pjesmu zlatnim pticama:

Ptice nemaju polja, ni vinograda rodnog, ni kue;


Ne anju njive svoje, ne gaze u kacama groe,
Ali ih zora budne nalazi, s pjesmom u utnome
kljunu.
Okisle od pljuska u gori, one se kriju me lisce.

I ti si, duo moja, ptica pokisla; crna


Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teka
S bogatim jelom I vinom. Ti nema ni prazne
ae.

Tebe su gazili gazili, kao po ulicama blato,


Duo, ptico zlatna!

Pusto

Nigdje nikog nema:


Ni ovjeka, ni ptice.
Prolazim kroz tiinu.
Pusto mi je srce.
I alosno lice.

Mjeseina
O, dugo, dugo, jo dugo poslije nas
Tue e oi gledati kao to
Gle, iza hrastove ume, u tamnom sjaju i tiini,
gledasmo i mi:
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.
Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza ume hrastove,
U rasvjeti mlijenoj i smijehu.
Oh, kakve li smo krhke igrake
U krvnikima jakim rukama!
Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjeseina veeras grob tvoj poliva.
Mjeseina veeras meni apue
Da tebe nema, i nema, zauvijek.

Nae se sunani dan,


Veernje sjenke oduljae;
Mjesec se pomalja
Iza hrastove ume, u tamnom sjaju i
tiini.