VUČEDOLSKA KULTURA

Rasprostranjenost, nalazišta i
regjonalni tipovi vučedolske
kulture
 Vučedolska kultura je definitivno najvažnija kasno eneolitička kultura
na prostoru JI Europe, a na svom vrhuncu zauzimala je i daleko veće
prostore. Mada je ova kultura dobila naziv po eponimnom lokalitetu
Vučedol, njen prvobitni naziv bio je slavonska kultura, a ime je
predložio Gordon Childe 1929. godine i taj naziv je zadržan sve dok
R.R. Schmidt nije objavio svoju knjigu Die Burg Vučedol.

 Zbog svoje važnosti, ovu kulturu je istraživao velik broj arheologa, a

najznačajniji su M. Garašanin, A. Benac, S. Dimitrijević, N. Kalicz, R.
R. Schmidt i drugi.
 Prvi lokalitet ove kulture je Ljubljansko Barje u Sloveniji te je na
samom početku istraživanja vučedolska kultura nosila i ime ljubljanska,
a kasnije je ljubljanska kultura postao naziv za jednu ranu
brončanodobnu kulturu.

 Začetak vučedolske kulture je na području Slavonije i Srijema. Sa tog

mjesta, vučedolska kultura nastavila je svoju ekspanziju na okolni
prostor Europe. Ovu kulturu, osim na istoku Hrvatske i S Bosne,
nalazimo na području južne Slovačke, Mađarske (Alfold), Vojvodine,
Donje Austrije.

 Kao što smo i ranije spomenuli, prvo i jedno od najvažnijih nalazišta

vučedolske kulture je Ljubljansko Barje. Lokalitet se pojavio na sceni
prije više od 100 godina. Drugi značajni lokalitet ove kulture je dakako
Vučedol (6 km istočno od Vukovara). Ovaj lokalitet je slabo bio poznat
sve do 1933. godine kada je Victor Hoffiler publicirao veliku količinu
nalaza sa ovog lokaliteta. Treći značajni lokalitet vučedolske kulture je
Zok u Mađarskoj Baranji.
 Važno je naglasiti kako se za vučedolsku kulturu uzimaju i različiti
regjonalni nazivi za različite regjonalne tipove ove kulture. Imamo:
• slavonsko – srijemski tip,
• slovenski tip (tip Ljubljansko Barje),
• zapadnobosanski ili Hrustovački tip,
• južnobosanski ili tip Debelo brdo,
• šumadijski tip (Srbija),
• mako tip te
• nyrseg tip (Mađarska).
 Svi ovi tipovi imaju neke svoje razlike u ukrasu i keramici.
 Porijeklo i periodizacija
vučedolske kulture

 Fascinantna pojava klasične vučedolske kulture poticala je sve one

prapovjesničare koji su se imalo bavili tom pojavom da pokušaju riješiti
zagonetno porijeklo te izuzetne manifestacije. Na temelju toga imamo
nekoliko pretpostavki (teza) o porijeklu ove kulture:

 Teza o nordijskom porijeklu, koju je lansirao Carl Schuchard, a detaljno

razradio i popularizirao R. Schmidt .

 Teza o istočnoalpskom porijeklu bila je izražena kod Pala Pataya, a

Alojz Benec ju je povezao sa kasnijom ranobrončanom kulturom
zvonolikih pehara.
 Teza o južnom porijeklu nastala je zaslugom M. Hoernesa i Gordona
Childe.

 Izdvajanjem ranog stupnja vučedolske kulture i utvrđivanjem položaja i

fizionomije samostalnosti kostolačke kulture u Slavoniji i sjevernoj
Bosni stvorene su predispozicije za uspješno rješavanje problema
porijekla vučedolske kulture. Autohtonu tezu zastupali su Josip
Korošec, Werner Buttler, Alojz Benec, Nikola Tasić, Borislav Jovanović
(razvila se iz autohtonih elemenata odnosno badenske i kostolačke
kulture uz blagi utjecaj stepskih zajednica s istoka.).
 Periodizaciju vučedolske kulture napravio je Stojan Dimitrijević na
osnovi keramike. Prema Dimitrijevićevoj niskoj kronologiji, vučedolska
kultura pripada kasnom eneolitiku tj. od 2150. do 1800. godine pr. Kr. a
prema Neustepnevoj visokoj kronologiji od 2900. do 2000. godine pr.
Kr.

 Periodizacijom vučedolske kulture su se još bavili i Paola Korošec i

Nikola Tasić. Dimitrijević smatra da početke ove kulture treba tražiti u
utjecajima bapsko – lengyelske kulture. Kasna vučedolska je potisnula
lasinjsku kulturu.
 Prvi stupanj vučedolske kulture je stupanj A ili rana, pretklasična faza. U
ovoj fazi zamjećujemo veliki utjecaj kostolačke kulture (posude, oblici,
ukrašavanje). Nalaze imamo od istočnog dijela Požeške kotline do
Zemuna. Već u ovoj fazi nastupaju i neki markantni oblici; sedlasti ili
„kretsko – mikenski“ žrtvenici.
 Nakon toga imamo stupanj B1 ili ranoklasična faza. To je početak prave,
samostalne vučedolske kulture kakvu pronalazimo na eponimnom
lokalitetu. Gube se kostolački utjecaji (nestaje furchenstich), rovašenje se
razvija i postaje dominantna tehnika. Područje rasprostiranja je isto kao u
prethodnoj fazi. Ovo je vrijeme kulminacije vučedolskog stila i megaronskih
kuća.
 Stupanj B2 ili kasnoklasična (sarvaška) faza je faza u kojoj vučedolska
kultura počinje svoju ekspanziju prema zapadu, jugu i jugoistoku. Kako u
inventaru oblika, a najvećim dijelom i u kolekciji ukrasa, nije došlo do
bitnih kvalitetnih promjera, nego je u većoj mjeri prisutno kvantitativno
pomjeranje, nužno je naglasiti kako nema bitnijih odstupanja od fizionomije
prethodnog stupnja.
 Stupanj C vrijeme je kada vučedolska kultura zauzima svoj maksimalni
teritorij, ali i vrijeme kada se događa raspad jedinstvene kulturne
fizionomije na niz regjonalnih tipova koje smo prethodno spomenuli.
 Naselja
 Dvije najčešće vrste naselja u vučedolskoj kulturi su naselja na lesnim gredama
koja su se nalazila pokraj riječnih tokova (Belegiš, Neštin, Lovas, Zemun,
Vučedol i dr.) te naselja na uzvisinama (gradine; npr. Mitrovac). Na području
Slavonije su pretežito smještena naselja na lesnim gredama, dok na području
Bosne (gdje je teren brdovit) nailazimo na gradinski tip naselja. Za vučedolsku
kulturu povezane su građevine tipa megarona. Jedan od najboljih primjera je
lokalitet Gradac u Vučedolu. U Gradacu se nalazio tzv. megaron „ljevača bakra“
koji je služio za manji broj ljudi ili samo za vođu zajednice. Megaron je imao
dvije faze.

 U Vinkovcima (mjesto Tržnica – Hotel) imamo pravokutne kućne osnove

manjih i srednjih dimenzija bez jedinstvene orijentacije (poput labirinta).
Objekti slijede tradicionalnu gradnju iz neolita: debele podnice, pravokutne
nadzemne nastambe sa zaobljenim rubovima, ulaz na široj strani, pruće i lijep.
 Pokopi

 Na početku klasičnog razdoblja nemamo nekropola. Sve se svodi na

pojedinačne grobove i tumule. Razlikujemo pokope unutar
naseobinskog sklopa te izdvojene pokope. U Gradacu (iako on nije iz
klasične faze) imamo dvojni pokop u jednom L podrumu ispod pročelja
Megarona 2. Radi se o pokopu bračnog para u kojemu je kasnije
(naknadno) položeno tijelo jednog mladića. Bogat je prilozima. Od
izdvojenih ukopa treba spomenuti tumul u Batajnici te tumul u Vojki
gdje su pokojnici pronađeni u urnama. Oba paljevinska groba pod
tumulima imaju na bazi humaka konstatirano palište na kojemu je
spaljen pokojnik.
 Ostaci materijalne kulture

 Najatraktivniji nalaz ove kulture nalaz je s Vučedola (Gradac), a to je

figura golubice (jarebice). Postavljena je na tri čepaste nožice, šuplja i s
otvorom na glavi – najvjerojatnije je služila kao posuda za kultnu
upotrebu.
 Osim jednostavnog, ali efektnog ukrasa na trupu i repu, golubica ima
na vratu urezan motiv položene „klepsidre“, odnosno „labrisa“, pa je R.
R. Schmidt kult golubice, labrisa i sedlastih žrtvenika doveo u vezu sa
kretsko – mikenskim krugom.
 Sa sjevernog dijela vučedolskog naselja na „Tržnici“ potječe glava sa
vratom figure patke. Ta je figura u likovnom smislu oblikovana još
superiornije od vučedolske golubice i predstavlja, iako fragmentirana,
jedan od najljepših predmeta u Vučedolu.

 Kako se barske ptice općenito vežu uz solarnu simboliku, znači da je

solarni kut imao istaknuto mjesto u religijskom svijetu vučedolske
populacije.

 Kod nekih predmeta imamo naznake spola, prikazi odjeće, te svakojaki

oblici, od onih jednostavnih, pa do onih violinskog tipa.

 S Gradca na Vučedolu potječe i jedna figura jelena (Megaron 2) s

kupastim recipijentom umjesto glave, pa je i taj tip zoomorfne posude
zacijelo služio u kultne svrhe (lov).
 Metalurgija
 Vučedolska kultura izrazito je vezana za metalurgiju. Vučedolske
zajednice uvijek su tražile mjesta bogata rudama bakra. 1977/78. vršena
su iskopavanja na lokalitetu Vinkovci-Hotel. Na samom SZ uglu
lokaliteta, otkopan je pod prahistorijske kuće, koji je pripadao
vučedolskoj kulturi. Na samom dnu jame nađena je kolekcija glinenih
kalupa za lijevanje bakrenih sjekira s cilindričnim produžetkom za
nasad drške, dio dvodijelnog kalupa za lijevanje bakrene žice,
jednodijelni kalup za dlijeto i dio kalupa nejasne namjene. Ta velika
kolekcija kalupa je predstavljala vrijedan materijal nekog ljevača bakra.

 Prema periodizaciji S. Dimitrijevića, nalazi iz jame pripadaju

kasnoklasičnom B stupnju vučedolske kulture
 Na koji način je rađen kalup?

 Gotov metalni predmet (prototip) otiskivan je u glinu do polovice svoje

debljine, a sljubnica se premazivala nekom tekućom smjesom koja nije
dopuštala da se glina zalijepi. Vrlo je vjerojatno da su se jezgrenici u
trenutku oblikovanja nalazili u drvenom okviru. Poslije toga, kalupi su
bili spremni za sušenje. Pravilno sušenje prirodnim načinom moglo je
potrajati i 20 dana, a to je veliki nedostatak.

 Na prostoru klasične faze vučedolske kulture upotrebljavala se

isključivo oksidna rudača, dok se u kasnoj fazi upotrebljavala i oksidna
i sulfidna rudača (prvi put na prostoru bivše Jugoslavije). Sulfidna
rudača nije toliko bogata bakrom kao oksidna, pa su se razvijale nove
tehnike da bi se bakar oslobodio nečistoća.
 Pojavom dvojnih kalupa u kasnom eneolitiku ostvarila se velika
prednost. Ta tehnika sa sobom je donijela novu vrstu oružja; sjekira sa
jednom oštricom i cilindričnim završetkom za nasad drške, dok su u
ostavama naročito brojne lepezaste sjekire od kojih nije pronađen niti
jedan kalup.

 Do kasnog eneolitika ingoti su također bili nepoznanica. Mlađe lijevane

lepezaste sjekire (u jednodijelnim kalupima) vjerojatno su preuzele
funkciju ingota, dok su one u dvodijelnim služile kao oružje.