Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
1945/49, China: Im chinesischen Bürgerkrieg greifen die USA auf der Seite
Chiang Kai-sheks gegen die Kommunisten ein. Dazu setzen sie japanische
Soldaten ein, die sie nach der Kapitulation im Zweiten Weltkrieg gefangen
genommen haben.
1950, USA: Der Nationale Sicherheitsrat (NSC) legt unter dem Aktenzeichen
NSC 68 eine neue Sicherheitsstrategie vor, wonach revolutionäre
Veränderungen in der Welt nicht auf binnengesellschaftliche Ursachen
sondern auf den "Sowjetimperialismus" zurückzuführen seien. Auf der
Grundlage von NSC 68 stationieren die USA über eine Million Soldaten auf
675 Mitiärbasen in Übersee. Bis 1975 kommt es weltweit zu 2l5 militärischen
Interventionen der USA.
1953. Iran: Die gewählte Regierung Mossadegh hat 1951 die Verstaatlichung
der Anglo-Iranian Oil Company beschlossen. Im August 1953 wird sie in einer
Volksabstimmung mit 99"4 Prozent der Stimmen bestätigt. Zwei Wochen
später führt das von der CIA ausgebildete und kontrollierte Offizierskorps
einen Putsch durch. Die zuvor englischen Ölfirmen werden von einem US-
Konsortium übernommen. Die USA holen den Schah ins Land zurück und
liquidieren die iranische Demokratie.
1954, Guatemala: Die CIA organisiert den Putsch gegen die rechtmäßige
Regierung Arbenz in Guatemala, die im Rahmen der Bodenreform die US-
Firma United Fruit Company verstaatlichen will. Unter der von der CIA ins
Amt gehievten Militärdiktatur werden 140.000 Indios umgebracht oder
verschwinden spurlos.
1956, Ägypten: US-Regierung und CIA wollen die Herrschaft von Präsident
Nasser destabilisieren, der sich zu einem der Führer der blockfreien Länder
aufgeschwungen hat. Im Juli 1956 ziehen die USA ihre Anleihe für den
Assuan-Staudamm zurück, das zentrale Projekt zur Entwicklung der
ägyptischen Landwirtschaft. Daraufhin kündigt Nasser die Verstaatlichung des
1961, Kuba: Am 1.1.1959 hat sich die von Fidel Castro geführte Revolution
gegen den Diktator Batista endgültig durchgesetzt. Als die Revolution ihr
Versprechen wahrmachen und den Großgrundbesitz reduzieren will, wird
Kuba von den USA mit einem Embargo und vielfaltigen Sabotageaktionen
überzogen. Im März 1960 wird der französische Frachter "Coubre" im "Hafen
von Havanna von CIA-Agenten in die Luft gesprengt; 81 Menschen kommen
ums Leben, über 300 werden verwundet. In Guatemala trainiert die CIA eine
Söldnerarmee, die im April 1961 die Invasion in der Schweinebucht im Osten
Kubas unternimmt. Zwei Tage zuvor haben US-Flieger die Abwehrstellungen
der Kubaner bombardiert. Die Transportschiffe von Söldnern und Waffen
werden vom US-Großkapital, vor allem von der United Fruit Company
finanziert, die größter Grundbesitzer im vorrevolutionären Kuba gewesen war.
Als die Invasion scheitert, gehen die USA zu einer scharfen Blockadepolitik
über, die Kuba nach dem Wegfall der sozialistischen Länder in akute
Versorgungsnot bringt.
Sprengkraft ihrer Bomben und Raketen übertrifft die des Zweiten Weltkrieges
um das Dreifache. Flächenbombardements mit Napalm und Chemiewaffen
hinterlassen weite Gebiete von verbrannter und verseuchter Erde. In Vietnam
kommen drei Millionen Menschen zu Tode, eine halbe Million werden
verkrüppelt. 900.000 Kinder bleiben als Waisen zurück.
1964, Brasilien: Der 1961 gewählte Präsident Joao Goulart setzt vorsichtige
soziale Reformen in Gang. Als er Höchstgrenzen für den Abfluss von Profiten
ins Ausland erläßt und eine Tochter des US-Konzerns ITT verstaatlicht,
organisiert die CIA einen Putsch und verhilft einer Militärjunta zur Macht.
1967, Griechenland: Wenige Wochen vor den Wahlen inszeniert die CIA den
"Obristen-putsch" gegen die demokratische Regierung Papandreou. Allein im
ersten Monat danach kommen 8.000 Menschen zu Tode. Es beginnt eine
siebenjährige faschistische Herrschaft.
1967, Bolivien: Die CIA dirigiert den Kampf der bolivianischen Armee gegen
die aufständische Guerilla und auch die Festnahme der Gruppe von Che
Guevara, der ermordet wird.
1970-1973, Chile: 1970 erhält der Kandidat der "Unidad Populär", Salvador
Allende, bei den Präsidentschaftswahlen die Mehrheit. Als der Chef der
chilenischen Armee, Rene Schneider, sich dem Drängen der USA widersetzt,
einen Militärputsch durchzuführen, wird er von einem von der CIA
organisierten Kommando ermordet. Nach dreijährigen Sabotage- und
Destabilisierungsaktivitäten führt der Nachfolger Schneiders, General
1975, Osttimor: Die USA weigern sich, die von der Befreiungsbewegung
Fretilin ausgerufene Republik (vorher eine Kolonie Portugals) anzuerkennen
und unterstützen die Invasion des Landes durch das indonesische Suharto-
Regime, das selbst wirtschaftlich und militärisch von den USA ausgehalten
wird. In den anschließenden Massakern werden 200.000 getötet.
1976, Argentinien: Unter Anleitung der CIA findet ein Militärputsch gegen
die zivile Regierung statt. Todesschwadronen im Auf-<P align=justify>trag
des Videla-Regimes terrorisieren das Land. Tausende werden ermordet oder
verschwinden für immer. Die CIA baut Buenos Aires zu ihrer Zentrale aus,
von wo sie Mordkommandos gegen missliebige Personen und Gruppen in ganz
Lateinamerika entsendet.
1986, Haiti: Nachdem der US-Vasall "Baby Doc" Duvalier nicht mehr zu
halten ist, installieren die USA eine Militärjunta.
1991, Haiti: Die CIA veranlasst einen Militärputsch gegen den ersten
demokratisch gewählten Präsidenten, Jean-Bertrand Aristide. Die neue
Militärjunta stürzt das Land in eine dreijährige Periode schlimmster
Menschenrechtsverletzungen.
1991 ff., Irak: Nach dem Überfall des Irak auf Kuwait bombardieren die USA
mit einigen Verbündeten den Irak und besetzen weite Teile des Landes. In
den ersten Angriffen kommen 200.000 Menschen ums Leben. Die weiteren
Bombardierungen und das bis heute andauernde Embargo haben zum Tod
von möglicherweise zwei Millionen Menschen geführt.
tom papiru je, prema mom sjećanju, pisalo da Alija Izetbegović mora pristati
da će BiH, izdvajanjem iz Jugoslavije, ući u federaciju, konfederaciju ili u
uniju sa Republikom Hrvatskom, o čemu će se i o kakvom obliku budućeg
uređenja zajedničke novostvorene zajednice između Hrvatske i BiH Tuđman i
Izetbegović lako dogovoriti, jer imaju isti cilj - razbiti i uništiti Jugoslaviju i
samim tim Srbiju baciti na koljena, pa sve do njenog nestanka. Naravno da je
Izetbegović to potpisao, čime je dobio čvrste garancije Tuđmana da će Hrvati
iz BiH izaći na referendum, koji je održan 29. februara i 1. marta 1992.
godine. Radilo se, dakle, o tome da se bez saglasnosti srpskog naroda iz BiH
Srbima, nakon "tisućljetne povijesti", napokon dođe glave! Sve ostalo što se
kasnije dešavalo već je stvar istorije.
- Već sam rekao da Hag nikada nisu ni interesovali počinjeni zločini nad
Srbima. Iako su predstavnici i članovi Saveza logoraša dane i mjesece proveli
sa istražiocima Tužilaštva Haškog tribunala, moram sa ogorčenjem da kažem
da oni nikada i nisu imali ozbiljne namjere da se bave pitanjem stradanja
Srba, i to ne samo u BiH, već ni u Hrvatskoj i, naravno, ni na Kosovu i
Metohiji. Očito je da je Haški tribunal imao samo jedan cilj, a to je da osuđuje
samo Srbe i da na taj način izvrši potpunu satanizaciju našeg naroda. Čak se
Tribunal, svojim presudama protiv Srba, upuštao i u kvalifikaciju rata u BiH,
pa i u pisanje istorije, što samo po sebi govori kakav je mandat imao i sa
IZETBEGOVIĆ
- Sama uloga i pozicija Karle del Ponte jasno će dati odgovor na vaše pitanje.
Šta god da je uradila, a uradila je bezbroj stvari protiv Srba, ona nije bila
dužna da takvo svoje ponašanje pravda pred bilo kim u svijetu. A i zašto bi,
kada je upravo i jedan dio takozvane međunarodne zajednice podržavao sve
njene antisrpske stavove. Savez logoraša je, kao što je poznato, pokušao da
ostvari najtješnju saradnju sa Karlom del Ponte, jer nam je bio cilj da
dokažemo istinu i o stradanju srpskog naroda na prostorima BiH. U tri susreta
sa njom stekao sam utisak da je samo htjela da preko nas tobože pokaže
svoju neutralnost i da eto, na taj način, uvjeri javnost kako je ona objektivna,
nepristrasna i neutralna u cijeloj farsi zvanoj Haški tribunal. Ipak, sve je bilo
obrnuto. Nikada nismo povjerovali u njenu iskrenost, pa čak ni onda kada nas
je toliko hvalila da sam prosto bio zatečen njenom tobožnjom brigom za našu
organizaciju i samim tim za stradanje srpskog naroda. Znao sam da je to sve
bila njena finoća umotana u ogromnu laž i baš zbog toga je Savez logoraša
Republike Srpske još prije godinu i po dana prekinuo svaku saradnju sa
Karlom del Ponte. To sam potvrdio i jednim otvorenim pismom, koje sam
MUDŽAHEDINI
2005. godine, kada je Ustavni sud BiH, na svojoj plenarnoj sjednici, donio
odluku u našu korist. Tom odlukom Ustavni sud BiH je obavezao Vladu
Federacije BiH da putem svoje Komisije za traženje nestalih odgovori na moj
predmet u podnesenom zbirnom zahtjevu u meritumu predmeta o stradanju
Srba u Sarajevu. Rok za izvršenje te odluke je bio 30 dana po prijemu
izvršnog, obavezujućeg i konačnog pravnog akta najviše sudske instance u
BiH. Ali, najodgovornija lica iz FBiH su svjesno ignorisala tu odluku, i nakon
osam mjeseci, dakle 18. januara 2006. godine, ponovo sam podnio zahtjev
Ustavnom sudu BiH da sad svojom odlukom naloži Vladi FBiH da formira
komisiju za ispitivanje samo stradanja Srba u Sarajevu. Slijedom svih
događaja - 20. aprila ove godine podnio sam prijavu glavnom tužiocu BiH
Marinku Jurčeviću protiv federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića i
predsjednika federalne Komisije za traženje nestalih Amora Mašovića, jer su
upravo njih dvojica, svjesno vršeći opstrukciju izvršenja odluke Ustavnog
suda BiH, počinili krivična djela i što su zloupotrebom službenih položaja
ignorisali konačnu odluku Ustavnog suda. Još nisam dobio nikakav odgovor
Ustavnog suda, mada je ta sudska instanca dužna da prati izvršenje svojih
obavezujućih odluka, na koje nije moguće ulagati bilo kakve prigovore, niti se
mogu koristiti bilo koji drugi pravni lijekovi. Takođe, ni od Tužilaštva BiH još
ništa nisam dobio kao odgovor na podnesenu prijavu. Na kraju, u cijeloj ovoj
rašomonijadi ipak očekujem da će Ustavni sud BiH narediti Vladi FBiH da
formira komisiju za utvrđivanje istine o stradanju samo Srba u Sarajevu, što
je i bio moj osnovni zahtjev.
- Mnogima još nije poznato da sam odlučio da se aktivno bavim politikom, jer
za mojih 25 godina radnog staža, uvijek se politika bavila sa mnom. Bez
obzira na ovu moju odluku, Savez logoraša Republike Srpske i dalje će ostati
jedina organizacija koja je jedinstvena i koja se nije podijelila, niti je dozvolila
da bilo ko manipuliše njom. Nije prepotentno niti pretenciozno da kažem da
sam nadrastao rad u nevladinim organizacijama. Vrijeme će pokazati da li je
mojim "zamrzavanjem" svih javnih aktivnosti u Savezu ova organizacija
izgubila ili će mojom pobjedom na izborima više dobiti politika i srpski narod.
Konkretno, kandidat sam Saveza nezavisnih socijaldemokrata, stranke
Milorada Dodika, za poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH u izbornoj
jedinici tri, dakle od Zvornika do Trebinja. Naravno da očekujem da će mi
narod dati podršku i da ću pobijediti, jer ja nisam sportista pa da kažem
"važno je učestvovati". To govore samo sportski autsajderi.
Dobrila MAJSTOROVIĆ
http://www.glassrpske.com/cyrl/?page=&kat=&vijest=1225