Sie sind auf Seite 1von 4

Dnevnik čitanja br.

Literatura:

1. Nušić, B. (2004), Autobiografija, Bosanska riječ, Sarajevo

2. Nušić, B. (1966), Sabrana dela, Ramazanske večeri, Beograd

Pitanja:

1. Po čemu je posebna Autobiografija Branislava Nušića?

2. Šta sve ovom autobiografijom Nušić želi da kritikuje?

3. Analiza pripovijetki iz zbirke Ramazanske večeri

4. Da li je Nušić pobornik patrijarhata i tradicionalizma ili nije?

1.

Nušić je bio komičar i „hronični bolesnik smijeha“ te ljubitelj dobre šale na vlastiti račun i kao takva
individua napisao je jedinstven primjer životopisa od početka do kraja pisan u humorističnom ključu.
Njegova etapna autobiografija se, ustvari, ne može ni nazvati autobiografijom kakvu poznajemo. Ovo
djelo nije puki životopis koji od početka do kraja prikazuje život nekog čovjeka, on je još mnogo šta –
socijalna kritika društva, studija ljudskih karaktera, kritika moralno i ekonomski degradiranog društva,
kritika konzervativnih profesora, pokondirenih žena, novinara, i šta sve ne!

Nušić zapravo ismijava sam žanr pisanja autobiografije i kaže da tu potrebu pisanja o sebi imaju samo
„propali političari, prognani vladari, besposleni penzioneri, bivše dvorske dame i članovi akademija
nauke“ i tako on parodira jednim književnim žanrom koji inače sadrži mnogo laži i uljepšavanja. Baš
zbog toga dotjerivanja nečije biografije poslije smrti i pojave da ličnosti postanu žrtve svojih biografa i
dopisuju im razne neistine, Nušić kaže u Predgovoru da će njegov prijatelj koji isto tako zna lijepo da
izmišlja, dopunjava, da završi njegovu biografiju, kao krojač da vidi šta mu „lepo pristaje“ i tako ga
dotjera.

Ovo djelo ima predgovor za koji kaže da ne treba biti tu, ali tu objašnjava zašto je odlučio napisati
biorafiju. Zatim se u 25 poglavlja opisuje njegov život, humoristički se prikazuju „važni“ događaji u
njegovom životu kao što je prvi zub, prve pantalone, zatim muke u školi – kod učitelja, pa kasnije
profesora, predmetne nedaće, a zatim njegovih 12 ljubavi, vojska pa 25. poglavlje koje se zove
„Neispisana glava“ u kojoj Nušić se ženi i nalazi da poslije ženiidbe čovjek nema autobiografije te da
daljnji opis života povjerava onom svom „krojaču“ biografu s početka priče.

Možda najzanimljiviji, sasvim inovativan dio ovog djela je intervju sa jednim mrtvacem (Nušićem) koji
je na mjestu Pogovora. Dakle, on vodi izmišljeni intervju sa pretencioznim novinarem i tu ismijava
novinarsku nasrtljivost i zabadanje nosa u sve što ih se ne bi trebalo ticati. Ipak i on progovara, što se
možemo protumačiti i kao osobinu jednog književnika da je uvijek razgovorljiv, pa čak i mrtav:
ᵻ Ja (najzad i mrtav prolajem): Sasvim, kao što sam i ja računao na novinarsku nasrtljivost, koji ni
mrtvom čovjeku ne daju mira.

ᵻ Ja: Odavna se nosim mišlju da se povučem iz života.

U nastavku, on do kraja parodizira sve mitove o časnoj i uzvišenoj smrti, o čuvenim riječima koje ljudi
izgovaraju, pa kada ga pita za mišljenje o smrti on kaže da je i to navika, da je najpouzdanija situacija
koju čovjek može postići. On se igra i tim najvećim ljudskim strahom, tačnije ljudskim poimanjem
smrti, i kao pravi komičar, za posljednju riječ kaže da je pitao ženu: „Pošto su dinje na pijaci?“

2.

Već smo okvirno vidjeli šta Nušić želi postići ovom autobiografijom. Ulazeći u sami tekst, unatoč
napadu smijeha koji nas prati na svakoj stranici, možemo razabrati šta je on „između redova“ želio
da iskritikuje, ismije, koga da podbode, kome da se rugne. On sve gleda sa veseljem, na mladost se ne
osvrće iz sentimentalnih razloga, da žali i jadikuje nad prošlošću, već sa smijehom.

Najviše se smije ljudskom životu, na primjeru svoga, jer su životne etape pune zgoda i natopljene
humorom koji nas tjera na suze. Ipak, u humor je utkao i kritiku mnogih ljudskih mana i društvenih
nepravilnosti. U poglavlju o njegovim prvim danima i nestašlucima, vidimo kako kritizira neke ljudske
mane kao što je sujeta i želja za isticanjem pa poredi dijete koje pokazuje svoje nove cipelice i ženu
koja ima nove naušnice. Zatim, njihove igre su često kritika društva – svoj odnos prema činovnicima
označava kačenjem lisičijeg repa jer je „mnogima taj rep odlično pristajao“, zatim igra političke krize
je sasvim jasna alegorija na tadašnje državno uređenje u kojem su građani gusan, ćuran i plovan koji
bi bili šefovi klubova samo zbog lične koristi; kada se igraju vlade i kada izgube važan boj, Nušić kaže
„uvjeravam vas da smo mi jedina vlada u Srbiji koja je u ovom slučaju gorko osjetila svu težinu
ministarske odgovornosti“ – otvoreno kritikujući Vladu Srbije.

U poglavljima u kojima govori o školi najviše se dotiče moralne upitnosti učitelja koji tretiraju učenike
po njihovom statusu i po bogatstvu, pa učenici broje koliko ih je jaja koštalo da nauče čitati (380),
zatim preispituje sadržaj i metode kojima se djeca uče (pisanje riječi bog – budža, rupa, vešala), da se
uči samo očenaš, azbuka i brojevi do 30. O konzervativnim i nemetodičnim profesorima će biti riječi
u poglavlju kada je on već u gimnaziji. Tako profesora Hrišćanske nauke kritikuje jer je tako
„nehrišanski tukao“ da je više volio mnooboštvo – više bogova, manje glavnih načela. Također, on
govori o neobrazovanosti i neprosvijećenosti samih profesora i prote kada pita: „7 padeža učite? E to
je baš mnogo!“, daje kritiku školstva koje zatrpava djecu nepotrebnim informacijama i uče nas ono
što nije korisno.

Konzervativnost i subjektivni stav profesora najviše se kritizira kod profesora Istorije koji „gudi“
istoriju, govori u narodnom desetercu i traži da mu se tako i odgovara, zatim nemetodičnost kod
profesora Geografije koji kaže: „Zamislite more i na njemu lađu koja se još ne vidi“ (??) ili pak živi
globus Sretena Jovića i „fizičku geografiju“ kada sve zvijezde padnu jedna na drugu u vrtoglavici.

Jedan odlomak iz ove Autobiografije sam čitala u osnovnoj školi (ovaj s časa Geografije) i jako je
zanimljiv i smatram da djeca ovu knjigu treba da čitaju u sklopu lektire jer je prigodna za više razrede
osnovne škole, zabavna, poučna, njima zanimljiva jer uče iste stvari kao Nušić u tom dobu, imaju
često isto konzervativne profesore, loše profesore, mogu se poistovijetiti sa Nušićevim drugarima,
svoje nastavnike sa njegovima, itd. Kod učenika treba razviti kritičko mišljenje, da znaju prepoznati
lošeg profesora, da znaju reagovati na nepravde koje ih okružuju, da znaju prepoznati ako nastavnik
nekog favorizuje, maltretira (sad valjda samo verbalno) itd.

3.

Nušić je već u mladosti izražavao oštriju kritiku društva, podloga njegovih satira nalazila se u
idealizaciji patrijarhalnosti. U mladosti je bio intimno vezan za dom književnika Jove Ilića, za njegov
konak koji je u to doba bio tvrđava konzervatizma i patrijarhalnosti, mada je ta tvrđava bila širom
otvorena naprednim demokratskim piscima. Nušić je imao dubokog respekta prema patrijarhalnom
autoritetu Jove Ilića. Posvetio mu je svoju zbirku "Ramazanske večeri", nazvao ga "Babom" i zahvalio
mu se jer je kod njega "knjige izučio". Bratimio se sa Vojislavom Ilićem i u domu Jove Ilića osećao se
kao član porodične zadruge. Dakle, na početku knjige imamo tu posvetu umjesto predgovora.

Pripovijetka Prvi jašmak govori o djevojčici Zineta koja je vrlo razigrana, nestašna i koja svoje dane
djetinjstva provodi u igri, najčešće prepirući se sa komšijinim sinom Junuzom. Zinetina majka odluči,
kako bi ukrotila narav svoje kćerke, da je pokrije, da stavi jašmak i feredžu. Zineta je oduševljena tom
idejom, a teza joj kao da naslućuje „Kada hoćeš neka ti bude – ama ćeš zažaliti!“ Stvarno, to
oduševljenje je brzo spalo, Zineta čezne za ulicom, za blatom, igrama, Junuzom... „Oh kako bi Ziniše
voljela napolje, makar malo, makar sasvim malo...“ Pokajala se za djetinjstvom i plače kad vidi svoje
dojučerašnje drugare kako se slobodno igraju. A ona ne može. Tu vidimo osnovni sukob ove priče,
između želja mlade junakinje i društva koje svako kršenje moralnog i društvenog principa kažnjava.
Ona iako još nije postala djevojka u biološkom smislu, ona je stavila jašmak i tu je došao kraj njenim
slobodnim danima. Priča se završava nekim „happy endom“ u kojem Zinetu udaju za Junuza, iako im
je 13 godina, „neka rastu zajedno“. Da li je to Zineta željela? Ona je voljela Junuza, ali u smislu da bi
se s njim igrala, a ne da se uda sa 13 godina za njega. Zineta je u ovoj priči, osim što je pokrivena prije
vremena i želje, i udata prije vremena i želje. Ona ovdje dva puta gubi svoje „ja“, mada se to
neispunjenje njenih želja ne osjeti u priči već Nušić pomalo bajkovito govori o njihovoj svadbi i 7 sofri
koje su promijenjene. Ova priča mi pomalo liči na Lazarevićeve u kojima se podržava patrijarhat i
tradicija. Je li moguće da je Nušić to želio? Možda je neka ironija upletena u ovu priču, a da je ja ne
vidim?

Hadži- Jakub Berber je priča koja mnogo liči na one orijentalne priče kao iz Hiljadu i jedne noći.
Ramazan je i, kako bi se prekratilo vrijeme do sehura, svi odlaze kod Jakuba Berbera da slušaju
njegove priče. On priča jednu o djevojci-zmiji, koja, kad je čitamo, imamo osjećaj da smo je već
negdje čuli – dakle, jedna klasična priča sa bajkovitim elementima. Zadnjim dijelom priče kad Jakub
kaže: „Ne vjerujete mi, je li? Dosta ste mi i vjerovali kad sam vam cijelu priču ispričao.“ i kada svi
prsnu i smijeh, Nušić ironizira cijelu priču, poništava je, nama je jasno da se to nikako nije moglo
desiti i zapravo ironizira sve ovakve priče, nastale u ovom pripovjedačkom ključu.

Hatidžin grijeh je priča od djevojci koja je bolesna, skoro na samrti. Opraštajući se sa svijetom, odlazi
u šumu u Bej-bahčama i tamo dan provodi. Radi nešto što pobuđuje našu pažnju: ostavlja kamičak
(taš=kamen) u korijen hrasta. Taj kamen nosi simboliku „Neka tu ne teku suze za mnom“. Tek na
kraju priče, Hatidže se ispovijeda svojoj teze govoreći da ona voli đaurina. On joj ostavlja komadić
ćumura na mjesto onog kamička i to znači „Bog ti života dao“. Zanimljiva je ova simbolika kamenja
koje nosi riječi i poruke. Ona ne želi da se pokaje za to što voli nekoga druge vjere, iako je teza žali i
smatra da je to težak grijeh. Ali ona, iako na smrtnoj postelji, ne želi da se odrekne onoga što osjeća,
i s tim umire. Hatidža je lik koji postiže vlastitu satisfakciju, ona umire sretna jer drži komadić ćumura
od svoga voljenog. Ona nije uspjela na društvenom planu, nije ga voljela javno, ali ona je moralni
pobjednik ove priče.

R'z je priča koja u svom naslovu otkriva da je riječ o obrazu, časti nečije. Priča je o junakinji Đulisime
koja živi sa roditeljima kao pod staklenim zvonom, nesvjesna svih izvanavlijskih dešavanja, nesvjesna
zlobe i pokvarenosti ljudi. Njoj se svidi Šefik, ali ne daju je njemu jer je pijanica, kockar i jer ide
plesačicama. Osjeti se nagla promjena u Đulisiminom ponašanju i majka otkrije da je njihova
miljenica trudna. Kako bi je spasila od oca, majka je šalje kod njihove rodice i tamo ona ostaje 10
godina, rodivši lijepog dječaka. Otac je na samrti i Đulisima dolazi da ga vidi, povede i dječaka.
Ugledavši dječaka, otac se trže iz kreveta, uze pušku i ubi Šefika – oca dječakovog. Vrati se s riječima
„Tako se r'z pere“, leže i umrije. O čemu nam ova priča govori – opet o patrijarhalnoj porodici, nesreći
mlade Đulisime kojoj društvo ne oprašta grešku i zbog koje ona nema pristup roditeljima 10 godina, a
zatim o osveti, tzv. „pranju obraza“ koja je sasvim opravdana, iako je oduzeo nečiji život i nije za to
odgovarao. Ponovno, patrijarhalna načela pobjeđuju. Da ga otac nije ubio, to bi već bila bolja priča,
odstupilo bi se od norme, ovako je tradicionalna.

Lale je priča o Cveti Trpkovoj koja je odbjegla od svojih roditelja i udala se za Ragib-agu, i postala Lale,
što je svima bilo neshvatljivo. Nušić to objašnjava sa ovim: „Šta ima strarije od mladosti? Ona ne pita,
već čini šta hoće, starija je ona i od pameti i od r'za, pa eto vidiš i od dina“. Ragib-aga je poštuje, voli
nju pa i sve njeno, „ja ti ištem srce, a dušu ti ne ištem“. Ona želi da ide sutradan u crkvu jer je
Đurđevdan, njen svetac – Ragiba znoj obli. Sutradan je budi i pokazuje u sanduku ikonu Svetog
Đorđija kojoj se molio njen djed – ista im slava – rođaci su. On je vraća kući njenima... Ovom pričom
se Nušić smije ljudskom životu i sudbini. Da nije bilo ovog zadnjeg, to bi bila antipatrijarhalna priča u
kojoj se različitosti vole i poštuju.

Šta veže ove priče?

Kad sam ih čitala, shvatila sam da su glavni protagonisti u svakoj priči žene i njihove sudbine. One su
uvijek vođene nekim unutrašnjim osjećanjima, da li ljubavlju ili mržnjom. Ta njihova osjećanja ih
motivišu, to vidimo u ženi-zmiji, Lale, Hatidži. Opet, imamo žene koje znaju šta žele, ali ne mogu to
postići, kao u priči R'z i Prvi jašmak. Žene slušaju svoje srce, ali patrijarhalna načela uvijek pobjeđuju.
Opet pitam: da li je Nušić želio pobjedu patrijarhata u svojim pričama? Da li su ove priče onda dobre?