Uvod u filozofiju

Ime i pojam filozofije

U etimoloskom smislu filosofija je glagolska imenica izvedena od grckih rijeci filos(voljeti ljubiti) i znaci
mudroljublje.

Mudrost je vrlina a vrlina je sposobnost ispravnog djelovanja. Takodje za mudrost mozemo reci da je
najuzvisenija vrlina jer u sebe ukljucuje sve druge vrline. Da bi ispravno djelovali neophodno nam je
znanje.

Znanje je skup inf i vjestina koje se sticu ucenjem i iskustvom. Inf su teorijska znanja. Vjestine su
prakticna znanja. Medjutim znanje i mudrost nisu sinonimi tj znanje je samo sredstvo da se dodje do
mudrosti. Da bi dosli do mudrosti neophodno je da znate istinu. Istina je spoznaja sustine i za razliku
od znanja koje je promjenljivo istina bi trebalo bit vjecna i trajna. Takodje filosofiju interesuje
spoznaja istine koja se tice najbitnijih sadrzaja iz zivota a to su pitanja o smislu, Bogu, dusi, smrti
vjecnosti i sl kao i nacin zivota u skladu s tom istinom. Dakle, filosofija podrazumijeva filos-ljubav
posvecenost zelju vrlinu da pravilnim sticanjem znanja otkrijemo bitne istine o zivotu koje imaju za
cilj sticanje mudrosti. U tom smislu je za istinskog filosofa nuzno ovladati tzv kritickim misljenjem,
sposobnoscu pravilnog rasudjivanja i orginalnog stvaralastva. Ipak filosofija je vrlo uopstena i bavi se
promisljanjem razlicitih sadrzaja zivota pa nije moguce dati neku njenu preciznu definiciju. Zato svaki
filosof razlicito odgovara na pitanje“sta je to filosofija“ jer zavisi kako od same licnosti tako i od
istorijskog momenta u kome se nalazi. Zato u najopstijem smislu za filosofiju samo mozemo reci da
predstavlja ljudsku teznju da slobodno i kriticki preispituje stvarnost u razlicitim oblastima zivota
nastojeci dati argumentovane odgovore.

Proucavanje filosofije se vrsi iz nekoliko razloga i nivoa. Prvi je formalni, najnizi sa kojim se treba
zadovoljit odredjena forma u skoli. Drugi je obrazovni nivo na kojem se filosofija proucava radi opste
kulture i sticanja klasicnog obrazovanja. Takodje to obrazovanje treba da bude osnova za vise nivoe
skolovanja iz tzv humanistickih nauka. 3) Intelektualni nivo u kojem se filosofija proucava radi uvida u
tokove ljudske misli kroz istoriju. Isto kao sto bez poznavanja opste istorije ne mozete objasniti
uzroke sadasnjosti niti projektovati buducnost tako i bez poznavanja filosofije ne mozete promisljati o
savremenim tokovima zivota niti ucestvovati u ozbiljnim intelektualnim raspravama iz razlicitih
oblasti(politika, umjetnost,religija i sl.) .

4) Duhovni nivo. Proucavajuci istoriju filosofije mi uvidjamo da filosofska djela ne zastarjevaju kao
naucno tehnicka jer se zasnivaju na tzv vjecnim zivotnim temama o mudrosti, smislu itd. Analizirajuci
misljenja najvecih mudraca u istoriji covjecanstva mi mozemo naci odgovore na nasa licna filosofska
traganja i dobiti odgovarajuci savjet i orjentaciju. U tom smislu i za filosofiju mozemo reci da je
magistra vita est(uciteljica zivota).

Izvori filosofije i filosofska pitanja:

1) radoznalost i cudjenje pred tajnama zivota, svijeta i kosmosa, predstavlja snaznu impresiju koja
izaziva potrebu za filosofskim objasnjenjem. U vezi sa tim cesto se postavljaju osnovna filosofska
pitanja:

-od kud, kuda, zasto, kako je nastao svijet, postoji li Bog,...

2) sumnja moze biti motiv za filosofiju kad ne prihvatamo nasledjenje i nametnute stavove i gotove
obrazsce zivota trazeci licna uvjerenja o razlicitim pitanjima: sta je istina? Sta je laz? Sta je ispravno
sta nije? Sta je normalno sta nije? I sl.

3) Duboka potresenost nekim dogadjajem ili neka zivotna situacija mogu motivisati covjeka da
filosofira. Bez obzira na svoju negativnost ovakve tzv granicne situacije tjeraju covjeka da dublje
promislja o svom zivotu i postavlja pitanje da li na svoj zivot uticemo iskljucivo mi, genetika, sredina u
kojoj zivimo ili nesto drugo, sta je u zivotu sustinski bitno, koji je njegov smisao, postoji si sudbina i sl.

Filosofske discipline

Posto je filosofsko interesovanje vrlo uopsteno unutar same filosofije formirao se citav niz disciplina
koje se bave posebnim filosofskim temama. Najpoznatije discipline su:

1)metafizika (meta-iza, fizis-priroda) je disciplina koja nastoji odgovorit na pitanja:

-sta se krije iza culne stvarnosti

-sta je osnovni princip stvarnosti (arhe-ishod).

Metafizika se cesto zamjenjuje pojmom ontologija(grc. Ontos-bice) koja se takodje bavi pitanjima o
sustini svega postojeceg. Smatra se temeljnom filosofskom disciplinom jer odgovor na ova pitanja o
sustini i porijeklu stvarnosti bitno utice na nas ukupan pogled na svijet.

2)gnoseologija ili epistemiologija (grc. Gnosa i episteme-znanje) se bavi proucavanjem izvora, vrsta,
mogucnosti i metoda naseg saznanja.

3)etika je filosofija morala. Nastoji objasniti:

-koji oblik moralnog zivota je najvrijedniji?

-sta je dobro sta je zlo?

-sta su vrline a sta mane?

-koji je smisao morala uopste?

4)estetika je filosofija umjetnosti i objasnjava koji su kriterijumi lijepog, koji je smisao umjetnosti
uopste i sl.

5)antropologija (grc.antropos-covjek) proucava sustinske osobine ljudskog bica. Nastoji objasniti ko je

covjek, koje je njegovo porijeklo, kakva je njegova priroda.

6)filosofiju politike raspravlja o osobinama raznih drustvenih uredjenja nastojeci objasniti koji oblik
politickog zivota najbolje odgovara covjeku.

Filosofski pravac

U okrviru filosofskih disciplina formirali su se razliciti filosofski pravci koji daju razlicite odgovore na
odredjena filosofska pitanja. Tako npr u okviru metafizike i ontologije imamo sljedece pravce:
1. Materijalizam po kojem je arhe(ishod) neki vid materije koja je kroz svoje mnogobrojne promjene
uslovila nastanak svih drugih bica i pojava. Dakle, ovo stanoviste zastupa da se sve odvija po nuznim
uzrocno posljedicnim zakonima prirode bez uticaja nekih drugij natprirodnih bica i sila, Boga i sl.

2. Idealizam po kojem je arhe duhovne prirode u smislu vjecne umne sile po cijem promislu je
stvoren svijet i zivot uopste.

3. Panteizam (grc.pan-sve, teos-Bog) po kojem su Bog i priroda istovjetni tj da se Bog smatra kao
neka bezlicna sveprozimajuca energija.

U zavisnosti od strukture tog principa arhe imamo ove pravce:

1. Monizam (jedan iskonski princip arhe)

2. Dualizam (dva iskonska principa arhe)

3. Pluralizam (ima ih vise).

U oblasti gnoseologije imamo pravce s obzirom na izvore i granice ljudskog saznanja.

Pravci su:

1. Intuicionizam (intuicija)

2. Senzualizam (cula)

3. Racionalizam (razum)

4. Empivizam (iskustvo).

Ovi izvori saznanja odredili su i vrste:

1. Vjerovanje

2. Culnost

3. Razumnost

4. Svjedocanstvo (verifikacija)

S obzirom na granice naseg saznanja imamo:

1.skepticizam (sumnja da mozemo spoznati istinu u potpunosti)

2.pozitivizam (ogranicava se samo na ono sto mozemo dokazati putem naucnih cinjenica).

Pravci u oblasti etike:

S obzirom na izvore morala:

-autonomni moral, istice da je izvor morala u samom covjeku, u njegovoj savjesti, koja je sustinska
osobina covjeka kao slobodnog bica i koja ga cini razlicitim od svih drugih bica

-heteronomna etika tvrdi da moral nije u covjeku vec u nekom spoljasnjem obliku u vidu propisanih
normi (zakoni, ideologija, tradicija, religija itd).

Kao bitne pravce u etici izdvajaju se jos

-ashetizam (monaski nacin zivota,grc. Asheza-vjezba, podviznistvo; podrazumijeva zivot u vidu sto
veceg odricanja od culnih i materijalnih potreba, ugadjanja i sl kako bi se zivot usmjerio na visi nivo
duhovnog znanja i mudrosti)

-hedonizam (koji opravdanje za odredjenim moralnim zivotom vidi u culnom zadovoljstvu kao
najvisem obliku dobra)

-utilitarizam (lat. Utilis-korist;istice da je najvisi stepen dobra u sporazumnom sticanju odredjene

koristi medju ljudima)

Filosofija i mitologoja

Filosofija nastaje u staroj Grckoj (4. 5. vijek stare ere) kao plod slobodnog racionalnog misljenja s
kojim je prevazidjena mitska slika stvarnosti. Iako su mitovi kao najstariji kulturni izraz covjecanstva
zasnovani na masti i fantaziji pored negativnih osobina imaju i bitnu pozitivnu ulogu u razvoju
covjecanstva.

Mitologija (grc mitos-prica logos-nauka) nastoji mitove objasniti sa naucne strane tj nastoji odgovoriti
na pitanja kako su nastali, koju poruku nosi, koja im je uloga, koje su im pozitivne koje negativne
osobine itd.

Nase bice sastoji se iz dvije sfere, nesvjesna, intuitivna i nagonska, svjesna.

Najstarije civilizacije koristile su ovu prvu stranu naseg bica kao sredstvo pomocu kojeg su formirali
odnos prema svijetu, sto je razumljivo jer se ljudsko racionalno znanje i iskustvo nisu u dovoljnoj
mjeri razvili da bi ga tumacili na taj nacin. Tako su nastali mitovi i legende o raznim fenomenima i
imali su visestruku ulogu. Pozitivne strane mitova:

-zadovoljili su ljudsku potrebu za objasnjenjem svijeta

-sluzili su im da savladaju strahove od nepoznatog

-povezivali su pripadnike jedne zajednice formirajuci mu identitet

-kroz mitoloske price prenosene su moralne pouke cime su usvajane duboke ljudske mudrosti

-razvijali su estetski ukus tj potrebu za lijepim umjetnickim stvaralastvom (poezija, drama,

arhitektura, sport) na osnovu cega se formirala kultura.

Poucavajuci razne mitove uocljivo je da se neke price preklapaju sa nekim naucnim stavovima:

Svi mitovi imaju pricu o potopu koja se poklapa sa geoloskim naucnim istrazivanjima (naucna teorija
velikog praska se poklapa sa biblijskom pricom o stvaranju). U tom smislu treba biti obazriv kada se
neki sadrzaji proglasavaju kao izmastane price.

Negativna strana mitova jeste kada imaju dogmatski karakter. Kada se u njih vjeruje bez ikakvog
preispitivanja i kada su kao takvi nametnuti kao jedini obrazac i nacin zivota cime se sputava razvoj
novih naprednijih ideja i znanja.

Religija i filosofija

Religija (lat prefiks re-ponovo, ligare-veza) predstavlja ljudsku teznju da se stupi u kontakt sa visim
oblicima realnosti tj da se ostvari veza izmedju fizickog i meta fizickog, culnog i duhovnog, vidljivog i
nevidljivog svijeta.
Kao i mit spada u grupu najstarijih oblika ljudske svijesti koja traje i dan danas sto svjedoci da je u
covjeku uvijek postojao interes i potreba da se prekorace granice racionalnog kako bi se stupilo u
kontakt sa necim onostranim.

Imajuci ovo u vidu neki mislioci covjeka definisu homoreligiozus(religiozno bice).

U najopstijem smislu religije mozemo podijeliti na prirodne i objavljene.

Prirodne religije spadaju u grupu primitivnih vjerovanja ( obozavanje pr fenomena, nebeskih tijela,
biljaka, zivotinja, duhova,...) kao sto su fetisizam, politeizam, totemizam,...

Objavljene religije su religije u kojima se vjeruje da se sam Bog kao licnost preko svojih proroka i
svetih spisa objavio ljudima, kao sto su judaizam, hriscanstvo i islam koje spadaju u grupu tzv
monoteistickih religija.

Ucenjem o bogu bavi se posebna disciplina teologija. Filosofija i teologija imaju mnostvo zajednickih
tema(bog, nastanak svijeta, mudrost, besmrtnost,...). Samo sto im se pristupa na razlicite nacine.

Teologija polazi od stanovista da istinu vec posjeduje, istina je otkrivena od samog boga samo je
treba jasno objasniti i oblikovati u skladan sistem ucenja koji se nazivaju „dogme“ i koja se ne
mijenjaju od momenta od kada su ustanovljene. U tom smislu teologija ima dogmatski karakter i
odnos covjeka prema tim ucenjima zasnovan je na vjeri u njihovu istinitost.

Svoje opravdanje za vjeru i dogmu teologija nalazi u cinjenici da mi nasim ogranicenim razumom ne
mozemo pojmiti te religiozne fenomene te nam ostaje da u njih samo vjerujemo. S druge strane
filosofija nema dogmu tj nema zauvijek datih istina i odgovora vec zavise od licnog uvjerenja covjeka.
U tom smislu filosofija nije zasnovana na vjeri vec na nezavisnim slobodnim stavovima pojedinca.

Kroz svoju istoriju filosofija i teologija su se medjusobno iskljucivale tj negirale jedna drugu. Tako npr
u srednjem vijeku katolicka crkva je filosofiju potisnula u drugi plan i nametnula svoje dogme kao
neprikosnovene istine. S druge strane u doba tzv prosvjetiteljstva a kasnije komunizma teologija je
bila iskljucena iz javnog prostora tretirajuci je kao primitivni oblik ljudske svijesti koji smeta naucnom
progresu.

Ipak filosofija i teologija se trebaju medjusobno prozimati i dopunjavati pomazuci covjeku da nadje
odgovore na sustinska zivotna pitanja. Zajedno sa mitom i religijom umjetnost spada u grupu
najstarijih oblika ljudskog intelektualnog i duhovnog stvaralastva.

Umjetnost predstavlja vjestinu da se na mastovit ali estetski skladan nacin putem metafora i raznih
simbola docaraju razliciti aspekti kako licnog zivota tako i svijeta koji nas okruzuje. Umjetnicka kao i
filosofska djela za razliku od naucno tehnickih ne zastarjevaju jer se bave tzv vjecnim zivotnim
temama. Takodje umjetnost i filosofija smatraju se najsrodnijim oblicima ljudskog stvaralastva jer
nisu dogmaticna i predstavljaju izraz ljudske slobode. Kao takva umjetnost i filosofija nastoje objasniti
stvarnost i polozaj covjeka u njoj dajuci mu odredjene pouke samo sto to cine na razlicite nacine. Dok
umjetnost svoje stvaralastvo gradi na tzv kreativnoj masti putem alegorija i slika i simbola, filosofija je
vise racionalna izrazavajuci se cistim pojmovima.

Filosofija i nauka

Od momenta nastanka filosofije ona je u sebe ukljucivala sva intelektualna znanja kao skup ljudske
mudrosti.

Tako su se npr matematika, astronomija, arhitektura, medicina formirale u okviru filosofije. Medjutim
sa razvojem ljudskog iskustva formirala su se sve veca znanja u razlicitim oblastima. Tako se javila
potreba za osamostaljenjem usko specijaliziranih i posebnih nauka (od 18. vijeka). Za razliku od njih
koje imaju precizno odredjen predmet svog istrazivanja filosofija se bavi mnostvom razlicitih zivotnih
pitanja na koje nauka ne moze dati odgovore. Zato iako predstavlja najveci domet intelektualnog
razvoja covjecanstva, nauka nam moze dati odgovore samo na naucna pitanja ali ne i na filosofska.

Istorija filosofije je posebna filosofska disciplina koja prati tok filosfske misli kroz istoriju proucavajuci
drustveno istorijske okolnosti kao i ucenja znamenitih filozofa. Zato bez poznavanja istorije filosofije
nemoguce je poznavati samu filosofiju. Upravo zato proucavanje istorije filosofije ima svoje
opravdanje. Citavu istoriju filosofije podijelili smo na:

-filosofiju drevnog istoka

-anticku filosofiju

-srednjevjekovnu

-novovjekovnu

-savremenu.

U najstarijim istocnim civilizacijama,

U okviru njihove mitologije i religije mozemo izdvojiti neke filosofske sadrzaje u vidu metafizickih i
etickih ucenja. Sve ih karakterise nekoliko istih osobina: vjerovali su u vise bogova (politeizam, zivot
poslije smrti i bile su despotije tj vladavine sa strogom centralistickom upravom. Tu se prije svega
misli na Mesopotamiju, Egipat, Indiju i Kinu. Hinduizam (bramanizam) 10. vijek prije nove ere,
staroindijsko politeisticko religiozno ucenje poznato iz njihovih drevnih tekstova tzv veda(znanje). U
tom ucenju mozemo izdvojiti neke filosofske elemente i pojmove. Braman je naziv za metafizicko
kosmicki princip arhe izrazen u panteistickom smislu kao sveprozimajuca bezlicna prirodna energija,
koja se manifestuje u razlicitim oblicima.

Na taj nacin vjeruju u vise bogova. Najpoznatije manifestacije su: višna (bog dobra, mira i plodnosti) i
šiva (bog zla, rusitelj). Na osnovu njih objasnjavali su sve procese u prirodi. Reinkarnacija (lat re-
ponovo, inkarnkrati-otjelotvoriti). Uvidjajuci da se sve u prirodi odvija u ciklicnim ponavljanjima
stalnog smjenjivanja, nastajanja i nestajanja, radjanja i umiranja, oni na temelju toga vjeruju da se sva
bica kao dio prirode moraju nalaziti u tom ciklusu tj da se u nekom obliku zivota moraju ponovo
realizovati. Posto citav kosmos vide kao spoj materije i energije onda i dusa kao jedan energetski
oblik mora se sjediniti sa materijom. Upravo to ucenje zove se reinkarnacija. Karma je uzrocno
posljedicni moralni zakon koji odredjuje sudbinu buduceg zivota. Kaste(stalez)-hinduisticko drustvo je
podijeljeno na kaste tj skupine stanovnistva koji se razlikuju po polozaju ugledu moci bogatstvu
( vladari svestenici ratnici trgovci zanatlije robovi). Posto vjeruju u zakon karme hindusi moraju
prihvatiti ovaj poredak kao pravednu posljedicu naseg proslog zivota.

Budizam

Budizam je nastao u Indiji u VI vijeku stare ere u okviru hinduisticke tradicije ali kao novo ucenje
Gautame Sidahte kasnije nazvanog Buda(probudjen). Za razliku od hinduizma koji je razvio religiozno
ucenje(hinduizam). Buda na pitanja o bogu, besmrtnosti ne daje nikakav odgovor smatrajuci da mi o
tome ne mozemo nista sa sigurnoscu znati. Zato se za Budu kaze da je bio „agnostik“ (grc a-negacija
ne, gnosa-znanje) tj da se prema kljucnim religioznim pitanjima treba odnositi uzdrzano jer ih ne
mozemo spoznati. Iako je kasnije proglasen svjetskom religijom, budizam u sustini nije religija vec
samo filosofsko ucenje, vjestina zivljenja. Npr u budizmu nema dogmi, vjerskih ucenja i sl. Svojim
agnosticizmom buda je odbacio hinduisticku religioznu tradiciju nastojeci izgraditi svoj licni originalni
pogled na svijet koji nije opterecen vjerom nacijom politikom ideologijom itd.

Buda je imao pesimisticki pogled na svijet smatrajuci da su negativni principi dominantni koji se
ispoljavaju kroz nemire ratove katastrofe. Uzrok toga vidi u ljudskim egoistickim zeljama (pohlepa
sujeta pozuda) koje se ispoljavaju na vise nivoa:

-globalni (velike sile napadaju manje)

-socijalni (veci stalez pokorava nizi)

-medjuljudski (kad pojedinac svoje zelje i interese stavlja ispred drugih).

Jedini nacin da se oslobodimo takvog stanja jeste povlacenje u jedan pasivan meditativan nacin
zivota u kojem cemo kroz kontrolu i analizu nasig misli ocjecanja zelja ostvariti unutrasnji mir. Ideal
tog nacina zivota je tzv nirvana koja podrazumijeva apsulutno stanje mirovanja utrnuca strasti cula
odsustva zelja nepomucenosti pune koncentracije itd. Iako je budizam pasivan i apolitican njegova
vrijednost je u tome sto je tolerantan i istice vrline ne nasiljem i neporocnosti.

Kineska filosofija (V vijek stare ere) poznata po 2 mudraca Konfucije i Laoce. Konfucije se smatra
starokineskim prosvjetiteljem koji je narodnu moralnu filosofiju objedinjio u jedno ucenje koje je
pokusao primjeniti u sve tokove kineskog drustva. Posto je njegovo ucenje preraslo u kult postalo je
zvanicna kineska religija. Laoce je osnivac taoizma tj metafizickog pravca u kojem se tao(arhe)
ispoljava kroz dva polariteta ying i yang tj dvije suprotne sile koje se medjusobno preplicu, smjenjuju i
kao takvi odredjuju sve procese u prirodi.

Anticka filozofija

Od mitologije do filozofije

Grcka mitologija poznata nam je iz Homerovih epova i Hesijodovih poema od kojih se izdvajaju tzv.
Teogonije (grc. Teos-Bog, genos-nastanak, roditi se) i kosmogonija (kosmo-suprotno od haosa). U
ovim poemama kosmicki procesi objasnjavaju se na mastovit nacin kao olicenje(persinifikacija) raznih
bozanstava koji imaju ljudske osobine (antropomorfna bica), ali su mocna i besmrtna.

Vjera u ova bozanstva ispoljavala se kroz razne rituale, kultove, svetkovine i postali su sastavni dio
njihove kulture, identiteta i nacina zivota. Iako ova mitologija i danas ima veliku umjetnicku
vrijednost, prvi filozofi, umjesto ovih mastovitih prica, koriste razum i logiku pri objasnjavanju svijeta.
Ta filozofska svijest formirala se zbog odredjenih drustveno-politickih okolnosti. Dok su druge
civilizacije bile tiranije, stari Grci su zivjeli u tzv. Polisima (grad-drzava) u kojima se po prvi put u
istoriji formirala tzv. Robovlasnicka demokratija u kojoj su svi slobodni gradjani (punoljetni muskarci)
mogli ucestvovati u javnom politickom zivotu tj. Mogli su se obrazovati, sticati razna znanja, voditi
argumentovane razgovore itd.

Zahvaljujuci takvom ambijentu razvio se bogat intelektualni zivot, koji je bio izrazen kroz umjetnicko,
naucno i filozofsko stvaralastvo s kojim je unaprijedjen kvalitet zivota u polisu.

Za razliku od istocnjackih mudraca, koji su uglavnom bili pasivni u proucavanju svijeta, koji su ostali
pod uticajem svoje mitologije i okrenuti meditaciji, anticki filozofi su bili aktivni u proucavanju
prirode, politike, drustva, sto je uticalo na sticanje racionalnih znanja i formiranje samostalne kriticke
svijesti. Upravo zato anticki mislioci predstavljaju izraz prvih autenticnih filozofa koji su tvorci
originalnih intelektualnih sadrzaja. Na taj nacin starogrcka filozofija postala je kolijevka evropske
kulture. Obuhvata milenijumski period (5 vijeka stare ere-5 vijeka nove ere) i mozemo je podijeliti na
4 razdoblja:

1. kosmolosko;

2. antropolosko;

3. sistemsko;

4. helenisticko-rimsko.

Kosmolosko razdoblje (V vijek pne.), u ovom razdoblju anticke filosofije susrecemo prve mislioce koji
su se na racionalan nacin bavili proucavanjem prirode zbog cega ih neki nazivaju i fizicarima. Posto su
ovdje dominirala kosmicka pitanja ovo razdoblje naziva se kosmolosko. Osnovna pitanja sa kojima su
se bavili su : sta je arhe? Da li je materijalne ili duhovne prirode? Da li je kosmos vjecan ili je nastao tj
ima svoj pocetak? Koje zakonitosti vladaju u prirodi?

Ova metafizicka interesovanja svjedoce da je u covjeku oduvijek postojala zelja da shvati prostorno
vremensku strukturu kosmosa i da na osnovu toga uskladi i svoj zivot. Iako su ovi filosofi na ova
mrtafizicka pitanja dali mnostvo razlicitih odgovora njihova velicina je u tome sto su se prvi odvazili
misliti samostalno izvan naslijedjenih mitova. Najpoznatije filosofske skole ovog razdoblja su
miletska, elejska, atomisticka.

Miletska skola se razvila u polisu Milet ciji su predstavnici Tales, Anaksimandar i Anaksimen. Baveci se
temeljnim kosmoloskim pitanjima po praosnovu svega postojeceg Tales smatra da voda u svim
svojim promjenama postaje sacuvana u razlicitim stanjima, da je dominantna materija u prirodi i da
je neophodna za zivot pa istice da ona mora biti arhe(osnovni praelement svega) . Iz ovoga stava krije
se revolucionarna misao jer je sa njom zapocela racionalna filosofija odvojena od mitologije. Zato se
Tales smatra prvim filosofom. Anaksimandar smatra da arhe ne moze ciniti neka konkretna materija
vec nesto sto je po kvalitetu neodredjeno a po kvantitetu beskonacno sto imenuje pojmom „apeiron“
– grc a-ne , peiros-granica. Dakle to je neka beskonacna supstancija iz koje se postepeno razvijao sav
organski i neorganski svijet.

Anaksimen je spojio ova 2 prethodna ucenja ali umjesto Talesove vode uzima vazduh kao arhe koji u
svom kretanju kroz beskonacan prostor prolazi kroz razne vidove energije. Tako pri zgusnjavanju
nastaje voda a pri razrijedjivanju vjetar. U takvim kretanjima izdvojile su se i druge prirodne pojave i
elementi grom vatra zemlja itd.

Iz ovih ucenja drugi put su se izvojila zapazanja o 4 osnovna elementa (vatra voda zemlja vazduh).
Takodje uvidjamo da se filosofija i da se filosofska misao kroz sukob razlicitih elemenata razvija, siri,
mijenja za razliku od ustaljenih mitoloskih oblika.

Heraklit, po njemu osnovna osobina prirode je neprekidna promjena ( panta rei- sve tece sve se
mijenja) ili rat je otac svih stvari(kosmicki rat) misleci na metafizicki rat u smislu borbe suprotnih
kosmickih sila. Tu borbu suprotnosti u harmonicnom odnosu odrzava umni kosmicki zakon koga
naziva „logos“. Heraklit istice da je kosmos logosan tj skladno uredjena cjelina koja funkcionise po
svojim principima i zakonima. Cesto ga slikovito naziva i „vatrom“ u smislu bozanske svjetlosti koja
najbolje od svih elemenata oslikava kosmos.
Pitagora baveci se matematikom uvidja da je u prirodi sve podlozno mjeri pa smatra da sustinu fizicke
realnosti cine matematicke formule. Dakle za njega kosmos je tajna brojeva ispisana jezikom
matematike. Sa ovim stavom zeli istaci da prirodu najbolje mozemo objasniti putem matematike i
zato uzima broj kao osnovni filosofski princip a matematiku kao kljuc za razumijevanje svijeta. Na ovaj
nacin Pitagora je racionalnu ljudsku svijest podigao na visi nivo.

Ksenofan je dao prvu teolosku teoriju sa kojom se zeli osloboditi naslijedjenih mitova. On uvidja da
ljudi kada govore o bogovima stvaraju takve slike koje lice na njih same (Antropomorfna teologija). Iz
ovog slijedi da svi narodi imaju svoje bogove. Nasuprot ovome Ksenofan istice da Bog moze biti samo
jedan i isti za sve ljude. Kao takav Bog ne zavisi od ljudskih predstava niti ima ljudske osobine vec
moze biti samo izraz univerzalne kosmicke energije koji prozima citavu prirodu (panteizam). Na ovaj
nacin Ksenofan je napravio jedan teoloski iskorak jer je prevladao nacionalni religiozni politeizam i
postavio temelje tzv monoteizma.

Atomisticka skola. Predstavnici: Demokrit i Leukip. Analizirajuci prirodu oni polaze od predpostavke
procesa dijeljenja materije smatrajuci da to dijeljenje u jednom momentu mora stati kod najsitnijih
cestica koje se vise ne mogu dijeliti zbog cega ih nazivaju atomima. Upravo oni po njima predstavljaju
arhe cije su glavne osobine vjecnost i materijalnost, koje se medjusobno sudaraju i mijesaju stvarajuci
cjelokupnu stvarnost. Dakle oni su predstavnici tzv metafizickog materijalizma iskljucujuci postojanje
bilo kakvih natprirodnih bica(bogova) smatrajuci da je svijet samo materijalan u kojem se sve odvija
po strogim uzrocno posljedicnim zakonima fizike. Ovo je i prva ateisticka slika svijeta.

Elejska škola

Glavni predstavnici ove škole su Parmenid i Zenon. Kosmološka pitanja nastoje riješiti na potpuno
racionalan način uvažavajući samo ono što se može logički opravdati. Zato Parmenidu ističe stav “isto
je misliti i biti, što znači da može postojati samo ono što je u saglasu sa razumom”. U tumačenju
kosmoloških pitanja, Parmenid se koristi deduktivnom metodom polazeći od nekog najuopštenijeg
suda (premise) iz kojeg izvlači logičke posljedice. Ta prva opšta premisa mora biti u formi aksioma. Po
Parmenidu, najuopšteniji aksiom koji možemo izreći je “nešto jeste” – postoji.

Na osnovu te činjenice on izvodi svoju opštu početnu premisu “nešto (biće – sve što postoji) jeste” , a
“ništa (nebiće) nije”.

Dakle, pojmom “bića” Parmenid svu kosmičku raznolikost objedinjuje jednom zaj osobinom po kojoj
se ne mogu razlikovati, a to je da postoje.

S druge strane, u početnoj premisi, Parmenid navodi aksiom a to je “nebiće nije”, čime želi istaći da
pojmovi kao što su ništa, praznina, ništavilo u realnosti ne mogu postojati jer su u suprotnosti sa
zdravim razumom. Tako npr. Kada bismo izrekli sud “ništa postoji” došli bi u logičku apsurdnost i to
ne možemo prihvatiti kao mogućnost.

Pošto je došao do ovog opšteg aksioma “biće jeste, a nebiće nije” on izvodi sljedeći zaključak “biće”
ne može nastati ni iz čega (nebića), niti to biće ne može nestati u ništa jer “nebiće” ne može
postojati . Na osnovu ovoga izvodi sljedeći zaključak “biće” je vječno tj. Nije nastalo što znači da
kosmos nema svoj početak, jer ako bi imao početak prije tog početka bi moralo postojati nešto (biće)
jer je nemoguće da postoji “ništa”.

Poslije ovog izvodi sljedeći zaključak “biće” je jedno cjelovito što znači da ne može postojati više bića
tj. Da biće ne može imati dijelove jer kada bi imalo dijelove moralo bi biti isprekidano “ničim” a to ne
postoji.
Imajući u vidu sve ove zaključke o biću, antički filosofi su dali sljedeću viziju kosmosa: nema početak,
nema kraj, nije nastalo niti može nestati već je u vječnom trajanju u kome se smjenjuju prirodni
procesi u cilličnim ponavljanjima. Zato se antička vizija kosmosa, vr i prostora simbolički prikazuje
“krugom” jer krug simbolizuje vječan ciklični kosmički proces.

Antropolosko razdoblje

Antropos-covjek, filozofi ovog doba su agnostici.

Za razliku od prethodnog razdoblja, gdje su bila aktivna kosmoloska pitanja, filozofija ovog doba se
okrece covjeku zbog cega se i zove antropoloski. Razlog tome jeste u cinjenici sto prethodni filozofi
nisu mogli dati jedinstven odgovor na metafizicko pitanje o principu arhe. Zato se filozofija treba
okrenuti covjeku i ljudski zivot objasniti bez pozivanja na kosmos, metafiziku itd.

U to doba atina postaje najrazvijeniji polis i centar grcke kulture. Takav ambijent od gradjana je
zahtjevao znanja iz nauke, umjetnosti, politike, prava. Posto su se ove potrebe za sirokim
obrazovanjem nalazile u okvirima filozofije, njeno upoznavanje postaje prioritet.

Prvi filozofi koji su odgovorili zahtjevima tog doba bili su sofisti (sofia-mudrac, znalac, sofizmi-
namjerne log greske) jer su svojim velikim obrazovanjem prosvjecivali gradjane u svim oblastima
kulturnog zivota (puno putovali, vrlo obrazovani u svim naukama, vrlo popularni, ljudi su isli kod njih
na casove). Posebno su njegovali retoricku vjestinu bez koje nije bio moguc uspjeh u javnom
politickom zivotu. Medjutim, ovo umijece su cesto zloupotrebljavali nastojeci obmanuti javnost,
ostvariti samo retoricki utisak, steci popularnost i sl. Zato su ih neki smatrali demagozima
(demagogija-tehnika manipulacije), manipulatorima i sl.

Ipak, istorijski znacaj sofista je visestruk jer su isticali vaznost obrazovanja, sto su prvi skrenuli paznju
na proucavanje covjeka, njegovih prakticnih problema, sto su unijeli kriticki duh u javni politicki zivot i
sto su doveli u pitanje tzv. Tradicionalne vrijednosti.

Najpoznatiji predstavnik sofista je Protagora. U njegovoj filozofiji izgradjen je agnosticizam(nemamo

kaoacitet da stvarnost objektivno spoznamo) i subjektivizam(da svijet gledamo i dozivljavamo
subjektivno). Na svojim putovanjima uvidja razlicit nacin zivota, morala, vjerovanja, obicaja, pa
zakljucuje da u razlicitim kulturama, politickim sistemima i drustveno-istorijskim okolnostima ljudi
razlicito dozivljavaju sta je dobro, lijepo, istinito, a sta nije.

Tako dolazi do uvkerenja o relativnosti saznajnih i moralnih vrijednosti smatrajuci da niko ne moze
imati monopol (vlasnistvo) nad istinom tj. Da nema opsteg kriterijuma istinitosti, dogmatskih stavova
i sl.

U vezi ovog pitanja postoje dvije teorije:

1. Fizis(priroda), po kojoj postojati „po prirodi“ (mimo volje covjeka, po kosmosu, po Bogu), znaci da
postoji nesto sustinsko, univerzalno na cije stvaranje nije uticao covjek, vec je takvo za sve ljude i za
sva vremena.

2. Nomos(zakon), po kojoj postoji samo ono sto je odredio covjek tj. Nas odnos prema zivotu je stvar
ljudskih konvencija (sporazuma, forme) koje zavise od raznih okolnosti, a ne prirodnih.

Protagora je pristalica „nomosa“ tj. Smatra da priroda nije zadala neke univerzalne standarde sta je
dobro, a sta nije, vec je to stvar ljudskih sporazuma i zakona. Zato on istice stav „covjek je mjera svih
stvari“ (covjek mjeri po svom ukusu sta mu odgovara, a sta ne). To znaci da covjek treba, na osnovu
svojih zelja, ukusa, misljenja, donijeti odredjene stavove. Posto objektivna istina, koja bi vazila za sve
ljude i za sva vremena, ne postoji, onda je ona subjektivna, relativna tj. Zavisi od licnog ukusa covjeka.
Ovaj liberalni stav ne znaci da pojedinac moze ciniti sta zeli, vec samo da njegova sloboda moze ici do
odredjenih propisanih normi tj. Zakona unutar jedne drzave.

Sokrat

Sokratov zivot i filos predstavljaju prelomnu pojavu u istoriji filos zbog cega se cesto njen prethodni
period cesto naziva predsokratovski. Za njega se moze reci da predstavlja filosofa u pravom smislu
rijeci. Smatra se tvorcem kritickog misljenja koji podrazumijeva nekoliko pretpostavki (radoznalost,
intelektualni napor, kompetencije) i koji prolazi kroz 4 faze, a to su: sumnja, analiza, sinteza, dijalog.
Takodje, kriticko misljenje podrazumijeva odsustvo pristrasnosti, predrasuda, stereotipova, sujevjerja
i konformizma. Konformizam je prilagodjavanje sopstvenog misljenja sa misljenjem struktura moci
(vlasti) kako bi na osnovu toga dobili odredjene privilegije (novac, polozaj). Sa druge strane filozofsko
kriticko misljenje zahtjeva hrabre slobodomislece nezavisne licnosti kakav je bio sokrat. Bio je
angazovani intelektualac koji je aktivmo ucestvovao u javnom politickom zivotu, koji je bez straha
zastupao svoja uvjerenja i kritikovao druge. Isticao se patriotizmom (ljubav prema domovini na bazi
morala, znanja i vrline a ne na licnoj koristi).

Najinteresantniji dijelovi Sokratove filozofije sastoje se iz tzv. Dijalektickog metoda i etickog ucenja.

Sokratova etika

Osnovni Sokratov eticki princip glasi „vrlina je znanje moralnih vrijednosti“. To znaci da covjek prvo
mora biti svjestan istinskih moralnih vrijednosti kako bi ih mogao realizovati u praksi. U tom smislu
covjek grijesi iz neznanja, a ukoliko zna sta je moralno ispravno a ne sprovodi ga u praksi onda se radi
o nedostatku u karakteru.

Drugi bitan sokratov eticki princip jeste „upoznaj samoga sebe" kako bi se kroz analizu svojih misli,
osjecanja, postupaka covjek usavrsavao u cemu je i vidio smisao ljudskog zivota.