ZA ORIJENTALNU FILOLOGIJU 1 SSTORIJl • L 'VF.

KSKIH
NARODA POD TURSKO.« VLADA •ANU'A
 NEDIM FILIPOVIĆ

ODŽAKLUK TIMARI U BOSNI I HERCEGOVINI

'I
KRATAK OSVRT NA NASU 1STORIJSKL LITERATURU U VEZI
S OVIM PROBLEMOM

Pitanje odžakluk timara ja sam već na drugom mjestu dodirnuo.’) Konstato-

vao sam da. koliko je meni poznato, o odžakluk timarima nije dosada u našoj isto-
riskoj nauci napisana ni jedna jedina riječ. Taj fakat nije slučajan. On je proizla-
zio iz nekoliko osnovnih uzroka. Svakako da među tim uzrocima moramo staviti na
prvo mjesto istorisko-politički položaj Bosne i Hercegovine od onog momenta kad
je ona unišla u sklop bivše Austro-ugarske carevine pa do pred izbijanje Drugog
svjetskog rata. To doba se podudara sa zasnivanjem i razvijanjem istoriografijc
kao savremene buržoaske nauke u Bosni i Hercegovini. Ta istoriografija je kao
sistematski radni proces bila u svem početnom stađiumu razvitka, a istodobno je
bila opterećena mnogobrojnim društvenim, nacionalnim, idejnim i moralnim pred-
rasudama kako minulog doba tako i vremena u kome se ona razvijala, i u kome su
se smjenjivale dvije epohe u životu naroda Bosne i Hercegovine.
U istonskim izvorima do kojih smo dosada došli nema ni jednog jedinog po-
datka o tome da su imanja muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini naslije-
đena iz predosmanskog perioda i da su kao takva sačuvana do kraja turske vla-
vine u Bosni i Hercegovini. Ni naši ni strani istoričari koji su govorili o tom pitanju
nisu uspjeli da iznesu sigurne naučne dokaze da je bosansko-hercegovačko musli-
mansko plemstvo kao potomak starog bogumilskog plemstva i pod turskom vlašću
imalo punu svojinu na svoje zemljišne posjede koji su mu navodno ostali od nje-
govih predaka, a koje je osmanska vlast ostavila u starom statusu sa svim starim
pravima i privilegijama.1 2) Razumije se da se formulacije svih onih mnogobrojnih

1’) »Pregled« za 1953 godinu, br. 2 i 5.

2) U tom pogledu karakterističan je stav nekih savremenih turskih istoričara. Ti naučnici
kad govore, bilo o opštim pitanjima osmanskog feudalizma, bilo o pojedinim konkretnim pro-
blemima toga feudalizma, pozivaju se na sbvatanja Cire Truhelke o razvitku osmanskog feuda-
lizma u Bosni i Hercegovini i upravo podvlače one stavove Cire Truhelke koji se odnose na
porijeklo i položaj muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini. Tako naprimjor br. Halil
Inalđžik, profesor Fakulteta za jezikoslovlje, istoriju i geografiju u Ankari u svom radu »Od
Stefana Dušana do Osmanskog carstva« (pogl. Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugo-
slovenskih naroda pod turskom vlašću, br. III—IV, 1952—3 godina) poziva se na Čiru Tru-
helku da bi osnažio jednu od osnovnih postavki svoga rada, naime da je osmanska vlast osta-
vljala stari poredak i klase u osvojenim zemljama (pogl. bilješku 190 na strani 53),
 ispitivača toga problema ne
podudaraju ni suštinski ni po obliku
među sobom.
Ali je sigurno da se oko gore naznačene
formulacije sa manje ili više odstupanja
osciliraju, osim nekoliko izuzetaka iz
novije faze naše istoriografije — koji su
prestavljali autore čija je zasluga da su
se, bilo procesom šireg i svestranijeg
ispiti-
vanja turskih izvora, bilo smionijom
kritikom starih shvatanja — krčili putevi
pravilnom naučnom postavljanju i
osvjetljavanju ovoga pitanja. Ustvari,
gornja,
u suštini konzervativna, često puta
romantičarska, često politički i društveno
sra-
čunata mišljenja koja su
vodila.mistifikačiji i lažnom prikazivanju
izražavala su
ili bolje reći odražavala svu onu bogatu
skalu istoriskih promjena u toku
pomenu-
tog perioda razvitka naše istoriografije,
sav splet društvenih, nacionalnih i
politič-
kih problema i sukoba koji su taj period
ispunjavali. Ako bismo htjeli da grubo
uprostimo osnovne društvene i političke
snage koje su za vrijeme austro-ugarske
okupacije pretstavljale faktore koji su
imali i u istoriskoj nauci svoje pretstavni-
ke, onda bi se te snage mogle
rasporediti ovako. Na jednoj strani
muslimansko
feudalno plemstvo sa muslimanskom
seljačkom i zanatliskom plebejskom
masom.
Na drugoj strani kmetovska masa i s
njom nacionalno i politički povezan
građan-
ski stalež, a na trećoj strani okupatorska
vlast koja svoju upravu u političkom po-
gledu zasniva i jača na protivrečnostima
i suprotnostima koje postoje u
okupiranoj
Bosni i Hercegovini. Taj kompleks bio je
uokviren širom problematikom austriske
imperijalističke ekspanzije na Balkanu i
problemom oslobođenja i ujedinjenja Ju-
žnih Slovena. Razumije se da je ova
konstelacija bila prožeta momentima
nacio-
nalne i revolucionarne stvarnosti koja je
cijelom ovome sklopu davala veliku
snagu
i napetost.
S toga gledišta interesantne su tvrdnje Safet-be-ga Bašagića kao izrazitog
pretstavnika klase zemljoposjedničkih begova koji svom snagom brane svoje pod
osmanskom vlašću stečene zemlje i privilegije nastojeći da svemu tome dadu izgled
čvrste istoriske tradicije, istorisko-pravnog legimiteta i pečat neoskrnjivosti. U tom
pogledu naročito su interesantni članci koje je Bašagić pisao u svome listu »Ogleda-
dalo«. Ti članci tretiraju problem muslimanskog plemstva, agrarne prilike, položaj
feudalaca i naroda u Bosni i Hercegovini itd. U tim člancima prožima se pokušaj
naučnog ispitivanja i argumentiranja sa ogorčenom polemikom feudalca-bega koji
ne bira sredstva da dokaže pravo svoje klase na posjede i na iskorištavanje kme-
tovske snage. U prvom broju »Ogledala« koje je izlazilo u toku nekoliko mjeseci
1907 godine, on otvoreno priznaje da je taj list pokrenuo za odbranu begovskih
interesa, koji su i pored konzervativne i oportunističke politike okupatorske vlasti u
Dr. Inaldžik, oslanjajući se na najstarije bosanske katastarske deftere, poistovjećuje, u
smislu suštine i kvaliteta raspolaganja i obaveza, baštine odnosno čitluke koje di'Že sitni hri-
šćanski plemići u Bosni, uz obavezno plaćanje desetine i ostalih pristojbi, sa mulk-timarima u
Anadoliji. Anadolski mulk-timari, t. j. timari u privatnom vlasništvu jedne feudalne porodice
s obavezom učestvovanja u ratnim pohodima znače ustvari kompromis režima miriske (drža-
vne) zemlje sa privatnom svojinom zemlje, bolje rečeno znače odstupanje od principa miriske
zemlje. Pomenute pak baštine odnosno čifluci ne znače otstupanje od principa miriske zemlje.
Ti su 'posjedi zaduženi desetinom i pristojbama, a u pogledu šireg porodičnog nasljeđa pod -
vrgnuti su principu tapije, t. j. plaćanja prenosne pristojbe gospodaru timara, odnosno gospo-
daru hasa, u čijim se granicama oni nalaze.Takvom režimu bili su u Bosni i Hercegovini
podvrgnuti čifluci u rukama muslimana i, manje, hrišćana, koji su tokom 16 i 17 vijeka toliko
brojno porasli da su svojim prihodima i materijalnom snagom svojih posjednika potkopali i
ozbiljno ugrozili timarski sistem.
Bosni : Hercegovini, bivali sve više ugroženi društveno-političkim razvitkom u tim
zemljama.8)Na stav Safet-bega Bašagića nadovezuje se gledanje Cire Truhelke o
pitanju imanja bosanskog plemstva. Mnogo ozbiljniji, širi i svestraniji naučni ispi-
tivač, Truhelka je svojim raznovrsnim radovima o osmanskom feuadlizmu uopšte i
o osmanskoj vladavini u Bosni i Hercegovini posebno dao značajan prilog ispitiva-
nju turskog perioda naše istorije. 3 4) Ali svi ti radovi, a posebno oni koji tretiraju
agrarno-pravne odnose, usmjereni su na pogrešne i konzervativne zaključke koje je
tako pravoliniski i sa toliko grube otvorenosti iznosio Safet-beg Bašagić. Ustvari
mnogobrojni rezultati do kojih Ćiro Truhelka dolazi protivrječe njegovom osnov-
nom stavu o porijeklu, ulozi i značaju bosanskog plemstva kao i njegovim ima-
njima. Već sama činjenica da on priznaje vladavinu miriske zemlje u Bosni
i Hercegovini i da konstatuje administrativnu i pravnu svemoć državne vla-
sti i lišenost bosanskih feudalaca — spahija i zeima — u tom pogledu, obara
njegove osnovne postavke. Naročito je karakteristična u tom njegova rasprava
»Dio geschichtliche Grundlage der bosnischen Agrarfrage« koja je izašla
1911 godine, dakle upravo onda, kada je bilo na tapetu riješavanje slobodnog
otkupa kmetova. Austriski Hofrat Truhelka tu se poziva na tadašnjeg Land-
tagspresidenta Safet-bega Bašagić i njegove članke u »Ogledalu«. Ćiro Truhelka
je zastupao interese Austro-ugarske monarhije koja je svoju vladavinu u Bosni za-
snivala, između ostalog, na tome što je u savezu sa bosanskim muslimanskim feu-
dalcima sprečavala nacionalno-oslobodilačku borbu i društveno-politički progres.
Na istoj liniji austriskog interesa u Bosni i Hercegovini pisali su svoje radove broj-
ni istoričari i pravnici u Austro-ugarskoi monarhiji. Koliko je god za Austrougarsku
monarhiju bio koristan savez sa muslimanskim plemstvom u Bosni sa gledišta
momentalnih političkih interesa, toliko je za nju pretstavljalo veliku teškoću neri-
ješeno agrarno pitanje koje je nacionalnom otporu prema austro-ugarskoj okupaciji
u Bosni i Hercegovini davalo snažnu socijalnu sadržinu. To se naročito odrazilo u
djelima Eduarda Eichlera »Das Justizwesen Bosniens und der Hercegovina«, izđato
u Beču 1889. i Karla Griinberga »Agrarverfassung und das Grundentlastungspro-
blem in Bosnien und der Herzegowina«,izdato u Leipzigu 1911 godine. Uzeli smo
za primjer upravo oyu dvojicu stoga što se. jedan od njih ranije, a jedan istodobno, u

3a) »Ogledalo« (Ibret). Sarajevo, izlazilo od 31 maja do 23 avgusta 1907 god.

4 Najosnovniji rad Čire Truhelke o ovom pitanju pretstavlja članak »Historička podloga
agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini« (Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XXVII. god.
1915). Taj rad je napisan sa željom da se da meritorna ocjena jednog vrlo složenog pitanja.
U tom radu pisac nije uspio da zakrije protivrečnosti svoga izlaganja. Te protivrečnosti naro-
čito dolaze do izraza kada on izlaže pricipe osmanskog agrarnog uređenja i tome suprotstavlja
tvrdnje o skoro netaknutom statusu starog bosanskog bogumilskog plemstva preuzetog u novo
osmansko društveno uređenje.
B
) Od novijih radova ovoga pisca koji doprinose rješavanju ovoga pitanja treba u prvom
redu pomenuti njegovu obimnu studiju »Kapetanije u Bosni i Hercegovini«, Sarajevo 1954;
> Kapetanije i kapetani u Bosni i Hercegovini« (Godišnjak Istoriskog društva Bosne i Hercego-
vine, knjiga II 1950; Dženetići — prilog proučavanju feudalizma u Bosni 1 Hercegovini«
(-Radovi«, godišnjak Naučnog društva Bosne i Hercegovine, knjiga II. 1954) »Kule i odžaci u
Bosni i Hercegovini« (Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih
rijetkosti N. R. Bosne i Hercegovine, sv. II, 1954; u istom broju Godišnjaka (zajedno sa Hamdi-
jom Kapidžićem) »Stari hercegovački gradovi«.
*) Tako je on, potpuno neobavješten o materijalima koje daju katastarski defteri Arhiva
Pretsjedništva Vlade u Istambulu, protivno mnogim našim istoriČarima, ustvrdio da početak
ćiflućehja u Bosni i Hercegovini treba staviti u mnogo ranije vrijeme. On je smatrao da taj
proces treba staviti u prvu polovinu 16 vijeka. Najnovija ispitivanja pokazuju da je ta njegova
postavka bLla tačna. ;
■) Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XLII, 1930.
7a
) Pogl.: Nedim Filipović »O izrazu »Tabvil««.— Prilozi za orijentalnu filologiju i isto-
riju jugoslavenskih naroda pod turskom vladavinom. Sv. II, 1951.
*) Isti pisac je tretirao i pitanje zemljišne svojine pod Turcima u svome radu »Pitanje
svojine zemlje u Srha pod Turcima«, Beograd, 1903.
osnovnim linijama slažu sa Truhelkom u tretiranju problema bosanskog plemstva
i njegovih zemljišnih posjeda. I oni kao i Truhelka iz premisa o miriskoj zemlji, o
turskom sudstvu i administraciji izvode nelogične zaključke o baštinskoj svojini,
tj. o punem vlasništvu bosanskog plemstva na zemlju, o njegovim pod osmanskom
vlašću netaknutim privilegijama itd.
Karakteristično je da se, počevši od Safet-bega Bašagića, svi oni pozivaju na
istaknutog srpskog istoričara Stojana Novakovića. Taj talentovani istoričar za-
hvatio je u nekoliko svojih djela osnovne probleme turskog feudalizma u našim
 zemljama. Bez poznavanja turskog
jezika, oslanjajući se na obavještenja iz
druge
ili treće ruke i koristeći svoje veliko
poznavanje naših društvenih i političkih
in-
stitucija predosmanskog perioda,on je
pokušao da dade nekoliko naučnih
sinteza
koje, iako su u svoje vrijeme značile
veliki doprinos našoj istcriskoj nauci,
nose u
sebi priličan broj krupnih istoriskih
zabluda. Upravo na primjeru ovoga
istoriČara ja-
sno se pokazuje koliko je za rješavanje
ključnih naučnih problema nužan
određeni
nivo u razvitku date naučne discipline.
Ali meni se Čini da se u zabludi Stojana
Novakovića o bosansko-hercegovačkom
plemstvu i njegovim imanjima
odražavaju
dvije stvari.
1. Političko-društvena orijentacija onih snaga koje je u srpskoj vladi kao
ministar pretstavljao Stojan Novaković baš u ono vrijeme kada su se politička, so-
cijalna i nacionalna pitanja Bosne i Hercegovine postavljala u središte borbe na-
ših naroda i njenih dviju slobodnih država — Srbije i Crne Gore.
2. Nad radovima Stojana Novakovića i svih ostalih ispitivača Turske carevine
osjećala se sjenka Josefa Hammera koji je svojim ogromnim djelom »Istorija Tursko-
ga carstva« postavio temelje izučavanja povjesti Osmanskog carstva u obliku sin-
teze istočnih i zapadnih istoriskih izvora. Hammer koji je i sam bio savremenik i
očevidac nabujale i anarhične snage bosansko-muslimanskog plemstva u posljed-
njim vremenima turske vladavine u Bosni i Hercegovini, bio je sklon da ko-
rijen njihovog bogatstva, moći i ugleda traži u davnoj prošlosti prije turskog vre-
mena, analogno izvjesnim primjerima* maloaziskog prostora, kao što je slučaj sa
begovima kurdskih plemena. Stvarajući po prvi put u evropskoj istoriografiji mo-
numentalnu naučnu sintezu istorije Osmanskog carstva. Hammer ni po širini ispiti-
vane materije ni po mogućnosti svog ogromnog i nečuveno marljivog talenta, ni
zbog stanja istoriske nauke o Turskoj carevini nije mogao ulaziti u solidni j i i rasčla-
njeniji studij specifičnosti pojedinih pokrajina Turskog carstva. A značaj i uticaj
Hammera nije se umanjio ni poslije pojave Zinkeisena, Jorge, Gibbonsa i drugih
krupnih istoričara koji su ispitivali istoriju Osmanske carevine.
U periodu stare Jugoslavije nastavljen je rad na ispitivanju povijesti Bosne
i Hercegovine pod osmanskom vlašću. Pored Cire Truhelke u Bosni su se istakla
svojim vrlo korisnim i originalnim radovima dva krupnija istoričara — ispitivača
turskog perioda. To su Hamdija Kreševljaković i Vladislav Skarić. Zasluga je Ham-
dije KreŠevljakovića što je ispitujući istoriju bosanskih gradova i kapetanija dao
znatan materijal za riješavajne problema bosanskog plemstva i njegove snage pod
osmanskom vlašću.1) I ostali radovi KreŠevljakovića nude dragocjene elemente ne
samo za istoriju materijalne kulture i privredne djelatnosti u Bosni i Hercegovini
pod osamnskom vlašću već svojim mnogobrojnim detaljima pretstavljaju korisna
obaviještenja o suštini, i značaju klase muslimanskih feudalaca, bez obzira na to
kako Kreševljaković lično misli o problemu koji ovdje nas zanima.
 Skarić i po problemima koje obrađuje i po svom ličnom polazištu u treti-
ranju osnovnih pitanja osmanskog feu dalizma u Bosni znači u dotadašnjem nizu
istoričara pojavu koja odudara u svojim zaključcima o turskom feudalnom uređe-
nju u Bosni ne samo na osnovu stavova koji proizlaze iz njegove društvene i na-
cionalne opredijeljenosti, već i na osnovu ozbiljne analize turskih izvora. Iz Skari-
ćevih djela proizlazi da je turski feudalizam u Bosni bio od svog početka princi-
pijelno isto organizovan kao i u ostalim dijelovima Carstva i implicite u sebi sa-
drži postavku da se riješenje pitanja o nasljednosti imanja bosansko-muslimanskog
plemstva treba tražiti u vremenu iza XVI vijeka. Na to nas naročito upućuju dvije
stvari.
1. Njegove izvjesne vrlo smjele pretpostavke i zaključci o čiflučenju.')
2. Pažnja sa kojom je studirao izvore o timarskoj organizaciji u Bosni i Her-
cegovini. Ali baš izdanje »Popis bosanskih spahija« iz 1711 god.«7) pokazuje da onu
pitanju o vremenu kada su timari i zeameti postali nasljedni u Bosni i Hercegovini
nije učinio neki uspješniji korak. Mnoge neriješene stvari i pitanja praćena izvje-
snim čuđenjem u uvodnom dijelu i komentaru uz izdati tekst pokazuju da on nije
ni slutio da se iza svega toga krije ustanova odžakluk-timara (nasljednog timara)
koji ostaje u rukama spahiskih porodica i biva dijeljen po određenim pravilima i
normama među članovima porodice. Pogrešno prevođenje izraza »tahvil« 7") zatvorio
je Skariću i minimalnu mogućnost da iza dragocijcnog materijala pomenutog po-
pisa osjeti ustanovu »odžakluk timara« i njene ilustracije u tekstu popisa, te da iz
toga izvuče vrlo korisne zaključke.
Za naučni rad Hamdije Kreševljakovića i Vladislava Skarićakarakteristično
je to da taj rad nalazi izvor i utoku svoga interesa i svoje snage u naučnoj proble-
matici kojoj su oni odani žarom ispitivača. Stoga se u njihovom djelu odražava
tek komplikovanim i vijugavim putevima onaj neminovni uticaj društvene sredine
koju su oni pretstavljali. Druga je stvar sa nekim drugim ispitivačima i publici-
stima koji su se bavili istorijom turskog feudalizma u našim krajevima pa i u
Bosni i Hercegovini. Takav je slučaj npr. sa Momčilom Ninčićem koji je 1920 go-
dine objavio svoju »Istoriju agrarno-pravnih odnosa srpskih težaka pod Turcima«?)
Njegova razmatranja o timarskom sistemu kod Turaka nisu rezultat originalnog
istraživačkog rada izvorne građe već više pretstavljaju inteligentnu kompilaciju
mišljenja i obaviještenja pokupljenih iz druge ruke. Ta njegova stvar napisana je
zbog političkih potreba i nije slučajno daje objavljena 1920 godine. Usputno treba
spomenuti da je Ninčić u svome radu pošao putem shvatanja da tursko društveno
uređenje i nije pravi feudalizam, shvatanja koje je zastupano i kod nekih drugih
naših pisaca o turskom feudalizmu i koje je zatvaralo pravilno prilaženje treta-ra-
 nja važnih problema turskoga
feudalizma?) Treba napomenuti da
Ninčić govoreći o
turskim feudalcima uzgredno tvrdi kako
su oni u doba opadanja centralne vlasti
imali timare u porodičnoj svojini, ali to on
ne daje u obliku analizirane i izrađene
postavke iz koje bi izveo važne
konkretne i istoriski plastične
zaključke. )
10
Stoga
to kao i kod mnogih njegovih
prethodnika i savremenika ostaje samo
uzgredan stav
koji ne oplođava napore i ne stvara nova
polazišta.
Ukratko sva ispitivanja problema koji nas ovdje interesuje ostala su na liniji
uticaja starog shvatanja, da su imanja bosanskog muslimanskog plemstva nasljedni
feudi zadržani još iz predosmanskog doba i da ih kao takve treba tretirati, ili su išla
linijom negiranja te tvrdnje i odricala imanjima bosanskog muslimanskog plem-
stva svaku izuzetnost u odnosu na feudalna imanja turskih spahija i zaima u osta-
lim pokrajinama Turskoga carstva, a svojinu nad zemljom bosanskog plemstva kra-
jem turske vladavine tumačila su prostom pljačkom i otmicom u doba anarhije
Carstva.1’)
Vaso Ćubrilović je svojom studijom »Porijeklo muslimanskog plemstva u
Bosni i Hercegovini«12) po prvi puta u našoj istoriografiji izvršio napad na osvešta-
lu konzervativnu tezu da su imanja muslimanskog plemstva Bosne i Hercegovine
naslijeđena od njegovih pređosmanskih predaka i da su kao takva u punom svom
legimitetu ostala za svo vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini, i to na takav
način što je prišao vrlo uspješnoj analizi glavnih momenata u nastanku i formira-
nju toga plemstva i što je na osnovu materijala koji je imao na raspoloženju poka-
zao da je gornja tvrdnja prosta istoriska legenda koja se ruši pod udarcima kri-
tičke analize. Tim samim on je pokolebao mišljenje o prirodi imanja bosanskog
plemstva i konstatovao da se mora tražiti vrijeme nastanka nasljednih imanja
bosanskog plemstva u poslednjim vijekovima turske vlasti u Bosni i Hercegovini.
Ali, iako najuspješniji od svih dotadanjih radova o tom pitanju, rad Vaše Cubrilo-
vića samo je pretstavljao najdosljedniji dio negativne kritike vladajućeg mišljenja
o ovom problemu, a pozitivni dio, stvaralački dio te kritike više je postavio u
njegovoj punoj oštrini. I dalje je ostalo otvoreno pitanje kada su timari i zeameti
u Bosni prešli u porodično nasleđe, odnosno da li su ikada prešli i ako su prešli, je
li se to izvršilo u vidu usklađenja interesa klase bosanskih feudalaca i centralne
vlasti osmanske države i kakve je to sve posljedice imalo po dalji razvoj agrarnih
odnosa, odnosno po dalji razvoj društvenih odnosa u Bosni i Hercegovini. Drugim
riječima da li se grabljenje zemlje od strane bosanskih feudalaca vršilo samo
") Takva shvatanja zastupaju, ili su im bliski, i neki savremeni turski istoričari. Mnogi od
njih u svojim radovima o osmanskom feudalizmu proglašavaju spahiju državnim činovnikom,
a pojam »državna zemlja« sh vata ju tako kao da je država od društva, od društvene klasne
strukture gotovo nezavisna ustanova. Renta koju spahija uživa pod kontrolom države shva-
ćena je kao plata. Neki turski istoričari I kad govore o feudalnom uređenju Osmanske care-
vine, govore to često puta vrlo oprezno i sa mnogo ograda i rezervi. Sema klasičnog zapadno-
evropskog feudalizma, koju ne nalazimo u osmanskom feudalizmu, dovodi brojne od tih istorl-
čara do toga da oni suštinu zamjenjuju formom, da unutrašnju logiku te organizacije, koja je
izrazito feudalna, žrtvuju vanjskom ispol javan ju te suštine.
M
) O vrijednosti tih primjedbi najbolje svjedoči poglavlje gore citiranog njegova rada
»Bosna i Hercegovina», u kome ima proizvoljnih, pa čak za današnju istorisku nauku naivnih
tvrdnji (cit. dj„ str. 123—133).
“) Takva shvatanja posebno su došla do izraza na terenu političke prakse, naročito u
doba rješavanja agrarnog pitanja u Bcsni 1 Hercegovini.
1?
) Jugoslovenski istoriski časopis, god. I, sv. 1-4, str. 368—400.
putem čiflučenja koje je manje-više bilo
legalizovano u Osmanskoj carevini ili
se taj proces vršio u skladu odnosno u
neskladu s promjenama u organizacio-
noj strani timarskog sistema, ili se to
vršilo paralelno sa grubom, silovitom
pljačkom i otimačinom timara. Ako se to
vršilo samo putem sile, onda se po-
stavlja pitanje kako je to mogla trpjeti
osmanska vlast koja je bila još do-
voljno jaka da spriječi očitu i punu
anarhiju; Dalje se postavlja pitanje je li
takva otimačina mogla biti stalni vid
posjedovanja timara u kasnijim
stoljećima
turskog feudalizma u Bosni i
Hercegovini. Ako je tačno da se ispod
gTube fizičke
sile krila izvjesna ekonomska potencija
kojoj je ta sila služila, onda se nameće
pitanje koja je to i kakva je to
ekonomska potencija i kakva je dublja,
unutrašnja
logika čitavog tog procesa.
 II
TIMARSKI SISTEM U BOSNI 1)0 KRAJA XVI VIJEKA

Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je. da u nekoliko poteza, na osnovu

materijala koje daju najstariji katastarski defteri Arhiva Pretsjedndštva Vlade u Ca-
rigradu, dademo razvitak agrarnih odnosa od turskog osvojenja pa do onoga momenta
kada su nastale, uz saglasnost i odobrenje centralne vlasti Osmanske imperije, pro-
mjene u nasljeđivanju timara u Bosni i Hercegovini. Ti materijali nesumnjivo
pokazuju da su kao i u svim osvojenim pokrajinama Balkanskog Poluostrva Turci
uvodili kao vladajući oblik zemljišne svojine arazi miri. Toj osnovnoj ideji u eko-
nomici odgovarala je u društveno-političkom pogledu likvidacija krupnog feudal-
nog plemstva i njegovih nasljednih domena. U svoj feudalni sistem Turci su
primali niže plemstvo. Ali ni njegovi, posjedi nisu ostali netaknuti. Dodjeljujući nje-
govim islamiziranim i neislamiziranim pretstavnicima timare i zeamete koji se nisu
morali poklapati sa njihovim dotadašnjim imanjima, Turci su pripremali likvidaciju i
svake pravne svijesti o neograničenoj svojini na njihove posjede.'*) Najstarija dva bo-
sanska deftera iz druge polovice XV vijeka, čije sam veće neke podatke saopštio. kao i
najstariji hercegovački defter napisan prije potpune okupacije Hercegovine ukazuju
nam kako je već tada bila čvrsto zasnovana kategorija minske zemlje u tim pokrajina-
ma.'’) Pozivanje Bašagića, Truhelke i Novakovića i dr. na baštinsku svojinu odnosno
na stare čifluke kao na dokaz da je u rukama bosansko-hercegovačkog feudalnog
plemstva ostala netaknuta privatna svojina na zemlju pod osmanskom vlašću ne-
tačna je, jer gubi iz vida, odnosno prešućuje osnovnu promjenu koja je nastala u
tretira.nju svojine na. zemlju a to je uspostava kategorije miriske zemlje. U pome-
nutim! najstarijim bosanskim i hercegovačkim defterima izričito se kaže za čifluke
i baštine koje su uz timare, bolje reći u timarima, date novim spahijama i zeimima
t3
) Obiman materijal za to nude mnogobrojni sačuvani katastarski defteri za Bosnu i
Hercegovinu u Arhivu Pretsjedništva Vlade-u Istambulu, Počevši od dva najstarija deftera
Bosanskog sandžaka (Br. 18 i 24) i jednog najstarijeg deftera Hercegovačkog sandžaka (br.
5m) iz posljednjih decenija 15 vijeka mi možemo kroz čitav niz deftera 16 vijeka koji se
odnose na Bosanski, Hercegovački, ZvorniČki, Kliski,, Krčki i Začazmanski sandžak pratiti ovo
pitanje u njegovoj punoj istoriskoj konkretnosti. Pisac ovoga rada je izvršio analizu tih def-
tera. Rezultati te analize biće dati u studiji »Razvitak timarskog sistema u Bosni i Hercego-
>♦) Nedim Filipović, Pogled na osmanski feudalizam (Godišnjak Istoriskog društva Bosne
i Hercegovine, god. IV, 1952, str. 5—146).
17 ■ Prilozi za orijentalnu filologiju
da im se ti čitluci i baštine ostavljaju u posjedu i u slučaju da izgube timare ili
dobiju drugi timar, ali pod uslovom da plaćaju desetinu i ostala davanja novim
posjednicima timara u kojima se te baštine odnosno ti čitluci nalaze. Kako vidimo,
nema tu govora o neograničenoj svojini na zemlju niti o prerogativima koji iz
takve svojine izviru.1 )?S druge strane, ne može biti riječi o nekim krupnijim ima-
njima, jer su takve "baštine i čifluci samo neznatan dio timara i zeameta. Tvrdnja
Safet-bega Bašagića, na osnovu turskog teksta koji je on imao u rukama, da je
muslimansko bosansko plemstvo na svoju izričitu želju još od osvojen ja Bosne
davalo svoju djecu u »adžemi oglane«/") i ako se zajedno sa tekstom koji on donosi
bukvalno primi bez dublje kritičke analize, nikako nas ne vodi zaključku da je to
dokaz o tome kako je besansko plemstvo sačuvalo sve svoje privilegije, odnosno
svoje posjede kao materijalnu osnovu za te privilegije. Za tu Bašagićevu tvrdnju
mi samo možemo reći na osnovu materijala koji daju bitoljski sidžili i turska
građa objavljena u Bugarskoj, da su bosansko-hercegovački muslimani davali svoju
djecu u. »adžemi oglane« u XVII vijeku.
/Pomenuti defteri pokazuju da su Turci u svoj timarski sistem primili i ista-
knute vlaške starješine. Ali, kako smo to već na jednom drugom mjestu istakli, timari
i zeameti tih starješina nisu ostajali trajno u posjedu njihovih porodica već su mije-
njali svoje gospodare kao i ostala feudalna lena u Bosni i Hercegovini^/Pri tome
'supada u-oči da su čak i teritorije naseljene vlasima, čije su oni starješine bili, a koje
su djelomično ili potpuno ulazile u njihove timare i zeamete, zajedno sa tim tima-
rima i zeametima prelazile u ruke drugih spahija, bez obzira da li su te spahije
hrišćani ili muslimani. Isto to vrijedi za njihove baštine i čifluke koji nisu morali
ostati u okviru njihovih timara već su mogle ulaziti u okvir tuđih timara i zea-
meta, a oni, vlaške starješine, plaćali su gospodaru timara odgovarajuće rentne
dohotke,/.
N^čevidno da se smisao primanja našeg starog sitnog feudalnog plemstva i
vlaških starješina u osnovi sastojao u tome da se njihov izvjestan vojni potencijal
i moralno-društveni ugled iskoristi za što bržu i čvršću stabilizaciju turske vlasti
u novoosvojenim krajevimaT/Jednom stabilizovana i izgrađena,^'ogromna politička
vlast i ekonomska snaga muslimanske Osmanske imperije pokazivala je sve manje
potrebe da se nekadašnjim bosanskim plemićima pokazuje izuzetna pažnja i oni su
i u ekonomskom i u društvenom i u moralno-političkom pogledu postajali sve više
zavisni od nove muslimanske vlasti.") Usljed promjenjenih odnosa između feuda-
laca i seljaka oni su sve manje i manje mogli predstavljati u očima seljaštva klasu
koju njen društveni i politički autoritet nameće pažnji Osmanske imperije. Obrnu-
to, oni u očima raje sve više izgledaju kao red ljudi koji su svoje pravo na feudal-
nu rentu dobili isključivo milošću sultana. Stega nije čudo da se u svojoj ogromnoj
lh
) Nedim Filipović, pom. rad; u tom pogledu vrlo su zanimljivi podaci koje na osnovu
najstarijih katastarskih deflera za Albaniju donosi prof. Halil Inaldžik u svom već citiranom
radu »Od Stefana Dušana do Osmanskog carstva«.
M
) Safet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463—1850. Sara-
jevo, 1900, str. 19).
*’) To pokazuju odredbe Sulejmana Zakonodavca o hassa-zemlji u Bosni i Hercegovini
kao i odredbe o pretvaranju čifluka sa mukatom u čifluke sa desetinom i pristojbama i njiho-
vom uglabanju u timarska lena. Do tih odredbi došlo je kratko vrijeme iza pobjede na Mohaču.
s kojom je počelo naglo širenje osmanske vlasti u Panoniji. O tom daju dragocjene podatke
katastarski defteri za Bosnu i Hercegovinu iz toga doba.
većini hrišćanske spahije islamiziraju i na taj način otklanjaju posljednje ostatke
moralne veze sa prošlošću, iz koje je u doba osvojenja i jedno vrijeme iza toga
izvirao izvjesni njihov ugled. Više puta pominjana Kuripešićeva vijest, da sultan
tjera bosanske spahije na vojnu u Ugarsku da tamo steknu nove timare i da im
prijeti, ako to ne učine, da će pasti među običnu raju, najbolje osvjetljava položaj
bosanskih spahija i pokazuje koliko je netačno mišljenje onih naučnika koji su
tvrdili da su bosanski plemići sačuvali punu vlast nad svojim imanjima za cijelo
batake w \
■\3osXa\om, \ebna vr\o ‘mteTesanVna po\ava upa&a M xx dfcVkfefvKto,
i Hercegovine iz XVI vijeka. Mjesto islamiziranih hrišćanskih spahija javljaju se
u sve većem broju vlaški knezovi kao posjednici timara. Samo što između tih vla-
ških knezova iz XVI i XVII vijeka i vlaških starješina iz XV vijeka postoji izvje-
sna razlika. Dok su vlaške stajreŠine iz XV vijeka mogle imati krupnije timare,
pa čak i zeamete, lena vlaških knezova iz XVI i XVII vijeka u svojoj velikoj većini
pretstavljaju manje timare.19) Tu pojavu, čini mi se, možemo objasniti tako što
ćemo uzeti u obzir promjene u društvenoj organizaciji vlaha u toku XVI i XVII
vijeka. Dok su vlasi u XV vijeku vrlo često pretstavljali veće katunske gromade
koje su sporije ili brže prelazile na sjedilački život, dotle XVI i XVII vijek stoji
u znaku vrlo brze teritorijalizacije vlaha. Taj burni proces XVI i XVII vijeka
iskomadao je velike vlaške gromade i stvorio manje ali čvrste teritorije knežine
u kojima su, izrasli iz starih rodovskih veza, snaga i ugled kneza, u novim usloviima
stabilne teritorijalne organizacije i dalje dolazili do izraza./Ta snaga i taj ugled
bili su potrebni osmanskoj vlasti za učvršćenje njenog autoriteta, za funkcio-
niranje njene fiskalne, administrativne i pravne službe. Osim toga ti su knezovi
jahali u rat i na taj način pojačavali vojnu silu Turskoga carstya. 2n)
Nije ovdje mjesto da ulazimo u unutrašnju strukturu knezovskih timara,
ustanovu rataja i druge zanimljive pojave na tim timarima, koje ukazuju
na interesantne strane unutrašnjeg procesa koji je pratio teritorijalizaciju
vlaha. Ali za pitanje koje nas ovdje interesuje važno je napomenuti da defteri XVl
vijeka koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu pokazuju da čak i timari tih knezova
— koji obično obuhvataju vlahe kojima oni stoje na čelu — nisu ostajali uvijek u ru-
kama knezovskih porodica, iako je zvanje kneza bilo nasljedno. Iz jednoga deftera
iz posljednjih godina Sulejmanove vladavine vidimo kako ti timari dolaze u ruke
muslimanskih spahija. bivaju uglabani i u veće timare, a knezovi i njihovi na-
sljednici ostaju bez timara.21) Nije potrebno ukazivati da je ovdje riječ o vremenu
kada se u timarskoj organizaciji Turskog carstva već počinju javljati ozbiljni pore-
mećaji. Ali ovdje je potrebno skrenuti pažnju na jednu drugu stvar. Naime u ve-
likom broju takvih knezovskih timara nalaze se čifluci tih knezova, koji su gdjekada
,R
) Putovanje B. Kuripešića, Rad, knj. 56, str. 175.
**) U nekim defterima koji sadrže kanun-name pred tekstom popisa podvučeni su uloga
i značaj knezova i nagovještene su srazmjere njihovih timara. U tom pogledu karakteristični
su podaci koje daje jedna objavljena kanun-nama Zvorničkog sandžaka (Pogl. Neđim Filtpo-
vič, Jedna kanun-nama Zvorničkog sandžaka, Glasnik Zemaljskog muezja u Sarajevu, 1948 g„
str. 223—234),
w
) Citirana kanun-nama Zvorničkog sandžaka, kao i Kanun-nama Sremskog sandžaka
iz godine 1588/9, koju je izdao prof. Đr. Branislav Durđev, Glasnik Zemaljskog muezja n Sa-
rajevu, god. 1950, str. 269—284.
4
‘) To je katastarski defter, br. 259 u Arhivu Predsjedništva Vlade ” Istambulu.
 toliko veliki da se potpuno
podudaraju sa timarima. Kad su takvi
timari usljed
nedolaska knezova na ratni pohod,
odricanja kneza od timara ili iz kojeg
drugog
razloga izlazi iz knezovskih ruku, ti
čifluci i dalje su ostajali u rukama kr.eza,
a on je novome gospodaru timara
plaćao odgovarajuću rentu za svoj čifluk.
Dakle,
nema ni govora o tome da bi njihovi
čifluci odnosno baštine mogle
pretstavljati
neograničenu privatnu svojinu
oslobođen u svake rente. Znači, miriska
zemlja i ovdje
je bila osnova koja je davala pečat svim
varijantama spoljniega izraza raspolaga-
nja zemljom. Koliko je važna ova
konstatacija, vidi se iz toga što su
knezovima
oduzeti timari često puta vraćani njima ili
njihovim potomcima uz motivaciju da
su usluge knezova u pribiranju rente za
feudalnu klasu i njenu državu bile dra-
gocjene. Znači da je Porta morala voditi
računa o društvenoj ulozi knezova i nji-
hovom ugledu kod vlaškog seljaštva, a
ipak nije otstupala od svoje osnovne po-
stavke o miriskoj zemlji. Ima jedna druga
stvar koju treba objasniti u vezi sa pita-
njem koje nas ovdje interesuje.
^Činjenica da su knezovski timari bili
maleni
konvenirala je tendenciji da se u
interesu države ti timari naslijeđuju sa
oca na
sina, jer takvo nasljeđivanje nije
dolazilou sukob sa određenim normama
o naslje-
đivanju timara u timarskoj organizaciji.
Da su ta opšta pravila o nasljeđivanju timara, odnosno o korištenju timara
vrijedila i u Bosni i Hercegovini kao i u ostalim pokrajinama Carstva, svjedoče
defteri XVI vijeka koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu. Iz tih deftera vidi se
da su sinovi nasljeđivali timare svojih očeva u određenoj količini i prema odre-
đenim okolnostima. Veći su dio timara dobivali iza oca koji je poginuo na bojnom
polju nego iza oca koji je umro prirodnom smrću. {Jstanova mazula, tj. spahijc koji
je na neki način ostao bez timara i ovdje je u punoj vrijednosti. Mazul sa određe-
nim bedelom, tj. sa urednom ispravom koja pokazuje koliki je bio prihod timara
koji je on prethodno uživao imao je prioritet u dobivanju upražnjenih timara. Nije
ovdje mjesto da ulazimo u analizu ustanove mazula.i da govorimo o tome kakve su
se sve zloupotrebe i ekonomske transakcije mogle iza ovoga kriti i koliko je pri tom
bila uloga birokratskog aparata koji je još u ranija vremena silom svoga razvitka
pokazivao znakove degeneracije i sklonosti za korupciju. Ovdje je važno da istak-
nemo da je velika važnost ustanove mazula u Bosni i Hercegovini samo jedan
dokaz više koliko su posjed timara i njegovo nasljeđivanje labilni u Bosni i Her-
cegovini kao i u drugim pokrajinama Osmanskog carstva. Ako tome dodamo činjeni-
cu da su upražnjene timare u Bosni i Hercegovini često puta dobivali mazuli iz drugih
provincija (ejaleta) onda se jasno vidi da ne može biti govora o nekom privilego-
vanom položaju bosanskih spahija i zeima u Turskom carstvu. Ova naša razmatranja
potvrđuju sve kanun-name sandžaka Bosanskog ejaleta koje su izdane do sada kod
nas kao i kanun-name izdate na strani.22)
**) Omer Lulfi Barkan, Kanunlar, Islambul, 1945, str. 395—401; kanun-name objavljene
kod nas: Ciro Truhelka, Stari turski agrarni zakonik za Bosnu, Glasnik Zemaljskog muezja u
Sarajevu, XXVIII, 1916 god., str. 427—475; Vladislav Skarić, Turski agrarni zakonici za san-
džake Bosnu i Hercegovinu od 1047, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, br. XLVIII, 1934
gcd., str. 107—?; Branislav Đurđev, Kanun-nama Eosanskog sandžaka iz 1530, Glasnik Ze-
maljskog muzeja u Sarajevu, za 1948 god., str. 189—200; Branislav Đurđev, Kanun-nama za
Bosanski, Hercegovački i Zvornički sandžak iz 1539 godine, Istorisko-pravni zbornik, Sarajevo.
1950, sv. 3—4, str. 227—240; Hamid Iladžibegić, Bosanska kanun-nama iz 1565 godine, Glasnik
Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1948 god., str. 201—222. Citirane meni pristupačno kanun-
 /Ali su se već u razvitku timarskog sistema u XVI vijeku zapažale pojave dege-
f-neracije toga sistema kao i u ostalim pokrajinama Osmanskog carstva. Samo Što
I su te pojave usljed spleta nekih specifičnih okolnosti mogle da dovedu i dovele su
■ u Bosni i Hercegovini do drukčijih rezultata nego u ostalim pokrajinama.^Ali prije
i nego što bismo prešli na izlaganje nekih bitnih momenata u razvoju organizacije
; timarskog sistema u Bosni i Hercegovini htjeli bismo da ukažemo na jednu pojavu.
Udarna snaga i uspjeh turskih pohoda poslije Sulejmana počeli su naglo da jenja-
vaju. Pomicanje sjeverne granice Carstva prema srednjoj Evropi bilo je zaustavlje-
no, a time i zaustavljeno širenje turskog timarskog sistema, pokušaj Turaka
da prošire svoju granicu prema Hrvatskoj imali su izvjestan uspjeh, ali su. i pored
pobjeda, otkrivali sve veću slabost turske vojne sile i sve veću važnost Bosne i Her-
cegovine i njene feudalne klase u održavanju turskih granica i produžavanju tur-
ske ekspanzije prema Hrvatskoj i mletačkim posjedima Dalmacije.^
Ovo usporavanje i zaustavljanje turskog osvajanja, u spletu drugih mnogo-
brojnih okolnosti, dovelo je do toga da su se krajem XVI vijeka sve teže mogla
dobivati nova lena ili ostvariti povećanja staroga lena stečena ratnim zaslugama ili
milošću sultana.^Tome je razlog i činjenica što je naglo rasla brojna snaga
turske vojske zajedno sa opadanjem njene borbene moći, njenog morala i zaostaja-
njem njenog naoružanja prema Austriji i Mletačkoj republici. Među dokumentima
Orijentalnog instituta u Sarajevu ima nekoliko isprava sa kraja XVI vijeka koje
nam jasno govore o tome koliko su dugo čekali zaslužni ratnici i spahije da dobiju
timar ili da ostvare unapređenja.23) Cesto se dešavalo da je po neki hrabar ratnik
— spahija nagomilao i do 10 unapređenja koja su ga izbacivala u red zeima, ali je
uzaludno čekao da to svoje napredovanje realizuje. Ovo je sve zatvaralo izglede
za prosperitet spahija i narušavalo njihov borbeni moral./Ako se uzme u obzir da
je feudalna klasa Bosne i Hercegovine u toku XVI vijeka dala ogroman prilog tur-
skim pobjedama u Panoniji i na Jadranskom Moru, da su se u tom vijeku zenitne
moći Osmanskog carstva istakli mnogobrojni veliki veziri, upravnici pokrajina, voj-
skovođe i učenjaci porijeklom iz Bcsne i Hercegovine, čime su tijesna povezanost
te pokrajine sa Carigradom i njen značaj za Carstvo još više dolazili do prava, onda
je jasno da je opadanje morala i borbenog poleta koje se, naročito potkraj toga vi -
jeka, sve više osjećalo u cijelom Osmanskom carstvu, pa i u Bosni i Hercegovini, do-
vodilo ovu tursku pokrajinu, tako važnu za Carstvo sa strateškog gledišta, pa zbog
toga vrlo osjetljivu prema svakoj slabosti i nedostatku discipline, u veliku opasnost
i prijetilo da Carstvo liši njene značajne vojne snage. Naročito je poraz pod Siskom
1593 godine nanio težak udarac bosanskoj feudalnoj klasi. U toj bitci pao'je cvijet
bosanskih spahija.,(
Čitav ovaj površinski proces imao je svoju duboku ekonomsku suštinu.
^Agrarni sistem zasnovan na ustanovi miriske zemlje vremenom je sve vise poga-
đao ne samo svoju najsnažniju spoljnju organizaciju — sistem timarskih lena, nego
i cijelu privredu Turske.jlzvjesna privredna stabilizacija ostvarena uspostavom
osmanske vlasti na Balkanu i u Panoniji rađala je oštru protivrječnost između
ograničenoga raspolaganja lenskim imanjima i potrebe da se postignuti nivo razvi-
tka proizvodnje pokreće ostvarenim viškovima brzim korakom svome unapređenju. A
to se moglo postići samo negacijom miriske zemlje koja se sve više pokazivala kao
2S
) Dok. br. 1788 1 3395 u zbirci Orijentalnog instituta U Sarajevu O tome nalazimo na-
govještaje u mijhimme-defterima s kraja 16 vijeka.
 osnovna prepreka daljega razvitka.
Ekonomska negacija minske zemlje
tražila je
njenu političku negaciju, a to je značilo
uništenje osnove na kojoj je počivalo
Carstvo. Ta protivrečnost koju je silom
svoje ogromne snage ugušivala Osman-
ska carevina probijala se stihiskom
snagom, u obliku ekonomske nužnosti,
putevima
i oblicima koje je dozvoljavala stvarnost.
Jedan od osnovnih oblika ispoljavanja te
nužnosti jeste proces koji mi u
nedostatku adekvatnijeg izraza
označavamo kao pro-
ces čiflučenja. Taj proces je, ulazeći na
zadnja vrata, u suštini razarao sistem
mi-
riske zemlje, iako se on s njime prećutno
formalno i pravno saglašavao, ostavlja-
jući i dalje u važnosti spoljne okvire
timarskog sistema i sistema hasova.
Spahija je’J
i dalje ubirao svoju uobičajenu rentu, ali
rentu nije samo on ubirao. Između njega
i raje uvuklo se treće lice koje nije
moralo imati nikakve veze sa timarskom
organizacijom i sa direktnom agrarnom
proizvodnjom. To lice je mcglo biti pret-
stavniik birokratije, trgovac, zanatlija,
janičar i drugi. Takvo lice je,
postavljajući
se između spahije i raje, zauzimalo u
pogledu plaćanja rente ono mjesto koje
je
dotle raja imala prema spahiji, a ono je
svoje zahtjeve prema raji, koja i dalje
ostaje osnovni agrarni proizvođač i
stvarni davalac rente, ostvarivalo
uzimanjem
povećane rente, iz koje je plaćalo rentu
spahiji, a ostatak je uzimalo sebi. Na taj
način je renta, bolje reći višak
proizvodnje, razbijan između dva lica,
između spahije
i između toga trećega lica. To je imalo
za posljedicu da je realizovani višak u
ze-
mljoradnji u ogromnom broju slučajeva
išao van agrarne proizvodnje,
poprimajući
oblik realizovanog novca, oblik
trgovačkog, odnosno zelenaŠkog
kapitala. Stoga nije
čudo što se Osmanska imperija zajedno
«sa svojim zrelim razvitkom sve više
pokazuje
kao tipična imperija zelenaŠkog, tj.
neproduktivnog kapitala. Svakako da su
pri tom
vrlo važnu ulogu odigrali vakufi. Sa
svoje strane trgovački i zelenaški
kapital, a
naročito ovaj posljednji, nailazeći na
tvrdi zid minske zemlje, snagom koja je
svoj-
stvena takvom kapitalu razarao je kičmu
turske imperije — timarski sistem,
ostvaru-
jući i reprodukujući uslove koji su njega
rađali. Mi time ne želimo reći da
ipretstav-
nici timarskog sistema nisu učestvovali u
procesu čiflučenja. Ali oni u tome pro-
cesu ne učestvuju kao spahije nego kao
svoja vlastita negacija. Čitava slika
čiflučenja odgovara suštini ekonomske
snage koja ju je rađala. Spahije barem u
prvo vrijeme, dok je centralna vlast još
bila jaka, nisu mogle čif lučiti, niti su
čiflučile na svojim timarima, jer bi tO'
predstavljalo flagrantan sukob sa
ustanovom
timarske organizacije. Ustvari, kao što
smo rekli, čiflučenje je jedan od oblika
utrke
svih slojeva i klasa Osmanske imperije
oko podjele viška proizvoda koje je stva-
rala rajinska klasa. Oko toga proizvoda
borili su se država, koja je sve više
pojača-
vala poreze i terete, trgovci i zanatlije,
bolje reći gradska privreda koja je raspo-
lagala trgovačkim i zelenaškim
kapitalom, krupna i sitna birokratija koja
je dolazila
u posjed toga viška proizvoda
primanjem mita i učestvovanjem u
čiflučenju, i najzad
spahija koji je strogim odredbama
zakona primao svoju normiranu rentu.
Prirodno
da su se vrlo često svi ti elementi
međusobno prožimali, a svi su se u
osnovnoj analizi
pokazivali kao učesnici procesa kome je
pečat davao zelenaški i trgovački
kapital. Sve
vrste nasilja, sve moralne rugobe, sve
intrige, potresi i slabosti bili su samo
spoljnji
momenti, samo raznoliki aspekti ove
duboke ekonomske suštine. Razumije
se da je u
toj trci posjednik timara mogao
učestvovati samo kao svoja vlastita
negacija. Činje-
nica da je on dobar dio svoga prihoda
trošio na stalne ratne pohode.na
izdržavanje
svoje porodice i da je često morao čak
da pozajmljuje cd drugoga novac, samo
ga
je još više tjerala da učestvuje u
pomenutom procesu. Ograničena
nasljednost ti*
 mara i sve veća ugroženost timara u
novoj situaciji pridruživale su se mnogo-
brojnim ekonomskim i moralnim
faktorima koji su u sve bržem tempu
slabili
timarsku organizaciju i borbenu snagu
spahije.
(koliko mi. je poznato, u našoj istoriskoj nauci niko do sada nije postavio i
razradio pitanje o ovoj stvari: da li je osmanska vlast u vremenu slabljenja timar-
skog sistema poduzimala mjere da pomogne posjednicima, timara i zeameta čiji su
rentni prihodi sve manje bili dovoljni za podmirenje troškova rata i izdržavanje
spahiske porodice^ Mi ćemo poslije govoriti o tome šta su mislili istaknuti turski
znalci i teoretičari o uzrocima propadanja timarske organzacije i šta su sve savjeto-
vali za njeno ozdravljenje. Upada u oči da su stare norme za ubiranje rentnih
prihoda na timarima ostale do kraja turske vladavine iste. Zakonske kodifikacije
Mehmeda Osvajača, Sulejmana i Ahmedal nisu dirale u te norme. Centralna je vlast
nastojala da česte zloupotrebe i nova davanja koje su raji nametali spahije zakonski
suzbije. Ali ni na jednom mjestu tih kodifikacija nije se udaralo protiv procesa
čiflučenja. Prosto se ta značajna pojava u turskoj privredi prešućivala. Nameće se
pitanje: zašto je to tako bilo? Ja mislim da je pitanje promjene spahiske rente za
Osmansku imperiju bilo vrlo teško izvodljivo. To je bilo skopčano sa ogromnim tehnič-
kim i administrativnim teškoćama. Popis rentnih prihoda tražio je i dosta vremena
i izazivao je velike troškove. Podizanje rentnog prihoda spahije povišenjem rentne
stope nije moglo spriječiti započeti proces čiflučenja zbog prirode miriske zemlje i
zbog položaja spahije prema toj zemlji. Svako mijenjanje moglo je izazvati samo
još veće teškoće u položaju raje a u zadnjoj konsekvcnci negiralo je timarski sistem
i mirisku zemlju, jer se za povećanje rente pretpostavlja stabilniji, trajniji’i. odre-
đeniji položaj spahije u pogledu naslijeđa i u pogledu učestvovanja u ekonomskoj
organizaciji poljoprivrednog procesa. Stoga se čiflučenje pokazuje kao jedan nu-
žan prerogativ ubiranja rentnoga prihoda i nije Čudo da su posjednici čifluka na
raznim mjestima u raznoj visini ubirali rentu od raje. A to je sve pokazivalo da se
strogim normama naturalne rente nije mogao regulisati organizam poljoprivredne
proizvodnje, već da je osmanska vlast bila prinuđena da prećutno prizna jedan pri-
rodni regulativ.
>Druga je stvar što su Osmani u doba krize timarskog sistema poduzimali
izvjesne površinske mjere za pomoć spahijama. Tako su oni, kako to pokazuju
bitoljski sidžil i. povećavali timare spahijama da bi im nekako osigurali prihode. To je
imalo za posljedicu nestajanje sitnih timara i smanjivanje broja spahija. |Oni su
spahijama i na taj način pomagali što su im pozajmljivali novac iz državne blagajne
u slučaju da oni nisu imali dovoljno sredstava 'da idu na rhtni pohod. / U dugim
ratovima, poput Kandiskog rata, oni su oslobađali vojne službe određen broj spahija
koji su išli na timare svojih drugova i prikupljali sa njih rentu da bi spahije
mogle ratovati i izdržavati svoju porodicu. Ali sve ove i drugo mjere nisu mogle spa-
siti timarsku organizaciju od daljeg stalnog propadanja
Ja sam na drugom mjestu govorio o čitlucima u Bosni koje pominju najsta-
riji bosanski defteri/l'i su čifluci predstavljali vrlo neznatan dio miriske zemlje u
odnosu na zemlju obuhvaćenu timarima i zeametima./Ali izučavanje deftera XVI
vijeka koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu pokazuje da se vrlo jako uvećao broj
čifluka i podvlači principijelnu razliku u nastanku između pomenute grupe čifluka
iz XV vijeka i mase čifluka iz XVI vjieka.^Dok je prva grupa nastala, na izričitu
saglasnost i inicijativu centralne vlasti kao oblik nagrađivanja ljudi za njihove
 usluge, dotle je masa čifluka iz XVI
vijeka predstavljala izraz stihinog
ekonomskog
procesa koji često nije imao nikakve
veze sa svjesno usmjerenom
inicijalivomicentral-
ne vlasti i koji je ustvari značio proces
slabljenja i rastvaran) a klasične
organizacije
timanskog sistema^*) Razumije se da je
ovaj proces svakom decenijom ovoga
vije-
ka dobivao sve veći razmah i brzinu. U
XVII vijeku taj će proces zauzeti tolike
dimenzije da će dovesti do takvog stanja
u kome će posjednici Čifluka doći po
svojoj
ekonomskoj snazi i stvarnom
raspolaganju zemljom gotovo do
prevage nad timami-
cima. XVIII i XIX vijek dovešće do
potpune pobjede vlasnika čifluka, tako
da će
ukidanje timarskog sistema 1839 godine
pretstavljati više formalan akt likvidacije
jedne preživjele stvari koja je svojom
praznom organizacionom spoljašnošću
po-
krivala vladajući oblik svojine zadnjih
stoljeća turske vladavine u Bosni i
Herce-
govini. Postavlja se pitanje, da li je
čiflučenje u Bosni i Hercegovini bila
izuzetna
pojava koja svoj korijen nalazi u
specifičnoj organizaciji turskog
feudalnog sistema.
Mišljenja sam da odgovor na ovo pitanje
treba precizirati. Ako se radi o čifluku
kao novom kvalitetu u osmanskim
agrarnim odnosima, onda on nije pojava
speci-
fična za Bosnu i Hercegovinu, već
zakonito izvire iz opšteg karaktera
agrarnih odnosa
Osmanske carevine. Ako je pak riječ o
kvantitativnom rastu čifluka,’ onda se
može re-
ći da su specifične prilike razvitka Bosne
i Hercegovine išle na ruku tome
kvantita-
tivnom rastu. I ustanova odžakluk-
timarau Bosni i Hercegovini — pitanje o
kome mi
govorimo u ovom radu — pretstavljala je
jedan od važnih elemenata koji su uticali
na
pravac ’• snagu toga razvitka. Za
problem čiflučenja važna je stvar koje u
pretežnoj
mjeri bio nosilac čiflučenja. Prirodno da
u onim pokrajinama Carstva gdje je
postojao snažan broj posjednika timara
domaćeg porijekla, kao što je to bio slu-
čaj u Bosni, čiflučenje je moralo imati i
drukčiji pravac i drukčiji konačni rezultat
nego u onim pokrajinama gdje takav sloj
nije postojao u jednoj dugoj vremenskoj
kontinuiranosti, kao što je slučaj u Srbiji,
koja je, koliko se meni čirfi, u doba stabi-
lizacije turske vlasti sporije uspostavljala
i' razvijala proizvodne snage nego
Bosna
i Hercegovina i koja je u doba koje je
bilo riješavajuće za tok i razvitak
čiflučenja
doživljavala duboke ekonomske i
društvene potrese, seobe i prekidanja
kontinu-
iteta turske vlasti krajem XVII i u prvoj
polovici XVIII vijeka. Austriska uprava
u Srbiji značila je snažan udarac
procesu čiflučenja. Ja mislim da će
pažljiva ana-
liza timarskog sistema u XVI i XVII
vijeku pokazati da pored toga što će u
Srbiji preo-
vladati muslimanski spahija. klasa
timarnika neće tamo postići nikada onu
ujednače-
nost i homogenost kakvu je-postigla ta
klasa u Bosni i Hercegovini. Što se tiče
Make-
donije, tu je proces čiflučenja bio veoma
snažan zato što je još u XVI, XVII i XVIII
vijeku uticaj primorskih gradova
Sredozemlja, naročito Soluna, potsticao
razvitak
proizvodnje i što je klasa timarnika tamo
bila snažnija. A taj proces s obzirom na
svoje nosioce nije dao iste rezultate kao
u Bosni i Hercegovini gdje je najveći broj
posjednika čifluka pretstavljao
pripadnike klase timarnika. )25

M
) »Pregled«, Sarajevo, 1953, br. 5, str. 386—393.
”) Bitoljski sidžili, sada pohranjeni u Državnom arhivu u Skoplju, sadrže dragocjene
podatke o razvitku timarske organizacije i stvaranju čifluka u Makedoniji. Najstariji sidžil po-
tječe iz 1030 po H. (1620/21) godine. Iza toga slijedi niz sidžila sve do pod konac turske vlasti
u Makedoniji,
 III
USPOSTAVLJANJE OD2AKLUK-TIMARA U BOSNI

Mi smo već napomenuli da se kriza timarskog sistema u Osmanskoj carevini

počela osjećati još u XVI vijeku i da je u punoj svojoj snazi izbila krajem XVI
i početkom XVII vijeka. Nekoliko istaknutih turskih pisaca pisali su o tom problemu
nastojeći da otkriju osnovne uzroke slabosti Carstva. Tako je Bosanac, Mula Hasan
Kjafija napisao svoj »Nizam-ul-alem« što znači poredak svijeta, odnosno slobodnije
rečeno način upravljanja državom. On je to djelo napisao u posljednjim godinama
XVI vijeka.8*) Početkom XVII vijeka, u doba Ahmeda I napisao je Ajni Ali svoje
djelo »Kavanini Al-i Osman« tj. zakone Osmanskog roda. 27) Muratu IV podnio je
Koči-bej svoju raspravu »Durcr-i risale-i nizam-i devlet« tj. Biserje rasprave o po-
retku države,2*) a poznati Hadži Halifa odnosno Kjatib Čelebija napisao je 1652/3
godine raspravu »Destur-ul-amcl li islah-il-halel« tj. Obrazac postupka radi uklanja-
nja teškoća.2'*) U suštini istoj kategoriji radova pripada i poznata rasprava Ali
Čauša, napisana 1653 godine, koja daje pregled uređenja i ustanova Osmanske care-
vine.au) U toj raspravi sa posebnom pažnjom data je slika agrarnih odnosa Osmanske
carevine. Ono što je zajedničko svim ovim raspravama, osim Ali Čauševe, jeste to
da se u njima u toku više od jednog polustoljeća konstatuje neprestana slabost
Carevine i nastojanje da se nađu osnovni uzroci tih slabosti. Svi se pisci slažu u
tome da su poremećeni odnosi između dvije osnovne klase — klase vojnika i
klase proizvođača — seljaka. Položaj i jedne i druge klase je sve teži, a opšte eko-
nomsko i političko stanje Carevine sve slabije i sve više zabrinjavajuće. Timarska
organizacija je u derutnom stanju a borbena moć spahija opala je. Tereti na se-
ljaka su ogromni, državne kase prazne, a na sve strane u državnom aparatu vlada
podmitljivost, nesavjesnost i pljačka. Naročito je u tom pogledu interesantan Koči-
bej koji vidi spas Carevine u snaženju timarskog sistema, čiji pretstavnici treba da
i dalje ostanu osnovna vojna sila Carstva. Pominjući tzv. sepet timare, tj. na nedo-
zvoljen način dobivene timare, čiji su berati izvađeni na fiktivna lica, on kon-
statuje da se svak oborio na timarski sistem i da pljačka domene toga sistema.' ) On
apelu je da se podigne dostojanstvo i materijalna snaga spahije kritiku jući mizeran
položaj spahija kojima timari koje zaslužuju na svom maču mogu biti svaki čas
oduzeti i predati u ruke nedostojnih lica od kojih Carevina nema nikakve koristi? 2}
Očevidno je da je on pristalica naslijedi van ja timara u porodici. 5 6

5Archiv fiir slavisehe Philologie, br. 32, str. 139—158.

”) Istambulsko izdanje od 1270 god. po H. (1853/4).
"*) Istambulsko izdanje od 1277 god. po H. (1860/1).
9B
) Istambulsko izdanje od 1270 god. po H. (1853/4).
:,
°) Izdao Hamid Hadžibegić u Glasniku Zemaljskog muzeja u. Sarajevu, 1947 god., str.
139—205.
6‘) Pomenuto djelo, str. 19—Odlične podatke o sepet-timarima daju bitoljski sidžlli. O
sepet-timarima u Bosni iz 20 godina 17 vijeka daje podatke dok. br. 841 u zbirci Orijentalnog
instituta u Sarajevu.
‘-) Takav položaj spahija tupio je često kod njih osjećanje klasne solidarnosti i stvarao
od njih nezadovoljnike koji se udružuju sa otvorenim neprijateljima postojećega društvenog
poretka. Tako neke spahije u Rumeliji stoje u dosluhu sa hajducima, pa čak učestvuju u
hajdučkim pothvatima. Podatke o .atakovanju spahija u Rumeliji daju mfihimme-defteri iz
druge polovine 16 vijeka. Među tim podacima ima ih nekoliko koji se odnose na Bosnu i Her-
cegovinu. Ovdje ne pominjemo Anadoliju. čiji društveni pokreti daiu dosta ilustracija za ovu
temu.
 Kod Kjatib Čelebije stoji interesantna konstatacija da je Turska carevina sa
svojini ulaskom u 364 godinu, kako on veli, ostarila i da pretstavlja jedan organi-
zam čije poremećene funkcije zbog starosti toga organizma pretstavljaju veliku
opasnost. I on predlaže temeljito liječenje toga organizma.
Ovom teškom stanju Carevine odgovarali su na planu vojne i političke situa-
cije prema vani neuspjesi, preveliko naprezanje i trošenje snaga bez rezultata na
mnogobrojnim i udaljenim ratištima kao i opasnost jedne velike evropske koalicije,
čiji bi udar došao preko Balkanskog Poluotoka sa jadranske i panonske strane.
Veliki unutrašnji tumulti. pobune janičara i zbacivanje sultana, pobune u Maloj
Aziji, Siriji itd. ugrožavali su Carstvo i tjerali su vodeće ljude Carevine da podu-
zimaju mjere koje bi ozdravile Carstvo, tjedna od tih mjera bio je pokušaj Ahmeda
I da novom kodifikacijom zakona unese reda na pravnom području života. U nje-
govo vrijeme donesena je odluka centralne vlasti da se u Bosni i Hercegovini
timari i zeameti ostave u nasljedstvo porodice da bi se sanirala vrlo teška situacija
ovih pokrajina, čija je feudalna klasa u teškom i dugom hrvanju tokom XVI vijeka
. učinila ogromne napore za slavu Carstva. Nije slučajno da je među pomenutim
piscima prvu oštru kritiku stanja Carstva dao baš Bosanac Hasan Kjafi. Kao što se
u doba najvećeg uspona Carstva od svih balkanskih pokrajina u Bosni i Hercego-
vini najsnažnije i najneposrednije osjećala snaga i blistavost Carstva, isto tako su se
u doba opadanja, baš zbog geografskog položaja tih zemalja, naglo počeli osjećati znaci
novog nesrećnog razvoja. Kjafija je upravo na razvitku u Bosni izvodio svoje za-
ključke o Carstvu i upozoravao vladajuće krugove na opasnosti koje su na pomolu.
On je znakove nazatka i raspadanja osjetio još iz 60-tih godina XVI, a signalizirao
ih je krajem toga vijeka-. Za ocjenu neuspjeha na bojnom polju inspirisali su ga
ratovi u Mađarskoj i nesrećni poraz pod Siskom. Pokreti brđanskih plemena, opa-
sna diplomatska akcija Zapada među hrišćanima na Balkanu kao i znakovi nezado-
voljstva među spahijama u Bosni davali su puno pravo Kjafijinim konstatacijama.
1604 godine u pokretu odvajanja od Turaka u Hercegovini među hrišćanskim kne-
zovima, bez sumnje i samim spahijama, nalazi se i jedan musliman spahija. Potpi-
snici rezolucije izjavljivali su da hoće da priznaju vrhovnu vlast Austrije/^? Ne-
sretne odluke Porte da slanjem difarmiranih valija u Bosnu početkom XVH vijeka
suzbije to nezadovoljstvo nije uspjelo. Porta se u ovim pokrajinama pored nepo-
sredne opasnosti ustanka hrišćanske raje i opasnosti spoljne agresije našla pred
opasnošću da izgubi podršku i da okrene protiv sebe klasu bosanskih spahija. Sve
se ovo neposredno vidi iz dragocjenog dokumenta koji nas obaviještava o tome
kada je i kako je uspostavljena ustanova odžakluk-timara u Bosni i Hercegovini. To
je jedan ferman napisan za vrijeme vladavine sultana Ibrahima (1640—1684'» koji
nosi datum 1054 godine po Hidžri tj. 1644 godine naše ere.3*) U tom se fermanu kaže
kako je valija Bosne Husein-paša poslao pismo, a zeimi i posjednici timara pred-
stavku na Portu i kako su izložili da je provincija Bosna granično područje u su-
sjedstvu hrišćana i kako su se oni od osvojenja stalno borili za slavu Carstva ne
žaleći živote. Tu skoro su pri obrani Budima i područnih mu tvrđava pokazali juna-
štvo žrtvujući svoj imetak i svoje živote radi odbrane i očuvanja tvrđava u koje su 7 8

7*2*) C. Truhelka, Nekoliko mlađih pisama bosanske gospode pisanih bosanicom, Glasnik
Zemaljskog muzeja u Sarajevu, XXVI, 1914, str. 478, dokumenat od 19 januara 1604 god.
8) Prepis toga fermana nalazi se u kodeksu br. 84 Orijentalnog arhiva Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, str, 139v—140r.
 se bili zatvorili. Osim toga u borbi u
kojoj je pao i Hasan-paša veliki je dio
zeima i
posjednika timara pao za slavu Carstva
na bojnom polju; s toga u naknadu za
pokazane službe, a da se ne bi rasturila
ognjišta palih zeima i spahija, njihovi
zea-
meti i timari, koji su carskom milošću u
njihovim porodicama, dodijeljeni su
njiho-
vim sinovima i njihovoj braći carskim
zapovijestima koje su izdali Ibrahimov
otac
Ahmed I 1603—1617) i Ibrahimova braća
sultan Osman (1618—1622) sultan Murat
IV (1623—1640). Po tim zapovijestima
kada bi jedan posjednik timara, pao na
bojnom polju, njegov zeamet ili timar
davao se njegovim sinovima, braći, a
ako nije
imao sinova i braće davao se njegovim
rođacima koji su pripadali njihovom
odžaku.
To je sve činjeno uz svjedočenje
timarnika i predstavku alaj-bcga. Na taj
način su
njihovi odžaci bili zaštićeni od opasnosti
da se rasture. Oni su vjerno služili cara,
dobro naoružani i disciplinoyani, u
ratovima do kojih bi došlo, u čuvanju i
odbrani
zemlje i ostalim službama./Sadaj se ne
uzima u obzir svjedočanstvo alaj-
bega,,zeima
i timarnika i njihovi predloži, nego se,
suprotno carskim zapovijedima,
upražnjeni
zeameti i timari ne predlažu njihovim
sinovima i braći, vec se daju strancima,
a neki
uzimaju te timare i protivno datim
podacima, tako 'da su njihovi sinovi i
njihova
braća lišeni rente, odžaci im se
rasturaju, a vojnoj sili se zadaje udarac i
ona se
dezorganizuje. Sve to skupa predstavlja
nasilje i nepravdu./S toga sultan Ibrahim
ovim svojim fermanom ponovno
izjavljuje da sve to nije njegova oarska
volja i ,daje
im ovaj ferman za potvrdu njihovih prava
s^time da se njihovi timari ne daju
strancima, nego da se daju njihovim
odžacimaj Otsada neka se ravnaju po
"ovome
fermanu i po ranije izdatim zapovi
jcdimaJ^kad umre neko cd zeima i
timarnika i
zeameti i timari postanu upražnjeni,
neka se ne daju strancu, već neka alaj-
bezi uz
svjedočenje zaima i timarnika predlože
ih sinovima i braći umrlih i njihovim
odža-
cima, tako da se njihovi odžaci ne
tmišteZ
Prije nego što pređemo na analizu ovoga dokumenta potrebno je da istakne-
mo da u arhivskom materijalu Orijentalnog instituta u Sarajevu kao i u arhivskom

ne spominje. Nama nije

odžakluk timara, nego da u ovom osvrtu
momente toga pitanja i da povučemo za-

taj dio našega izlaganja potrebno je da

povučemo razliku između ustanove odžakluk timara u Bosni, koja je zasnovana
početkom XVII vijeka i trajala do likvidacije timarskog sistema u Bosni 1839 godine
i odžakluk posjeda koji su postojali u Anadoliji još cd osmanskog osvojenja izvje-
snih tamošnjih krajeva. Ti odžakluk posjedi nosili su ime »jurtluk posjeda«. Oni su
dodjeljivani u stalan posjed feudalcima tih krajeva u naknadu za pokornost i voj-
ničku službu. Takvi su bili posjedi kurdskih begova. Oni su u rukama imali berate.
Ako bi neko od njih umro ili ne bi vršio određene dužnosti njegov bi jurt i odžak
materijalu Gazi Husref-begove biblioteke ima veliki broj dokumenata iz XVIII i
XIX vijeka u kojima se pominje ustanova odžakluk timara u Bosni i Hercegovini.
Među tim materijalom može se izdvojiti niz dokumenata koji zajedno pretstavljaju
cjelovitu sliku naslijeđa timara i zeameta u pojedinim porodicama u toku 100—156
godina. Upada u oči da je najmanji broj takvih dokumenata iz XVII vijeka. Ali
ono nekoliko dokumenata koji potiču iz XVII vijeka ne protivreče ustanovi odža-
kluk timara, iako se u nekim od njih ta ustanova izričito
ovdje cilj da iznesemo empiriju pitanja
o tom pitanju iznesemo osnovne važne
ključke koji se iz toga nameću.9)
No prije nego što bismo prešli na

9Tu analizu daćema u Mudi'i koju pripremamo.

 bio dodjeljivan njegovim sinovima ili
rođacima,. Isto tako drugo su jurtluk
timari
koji su u Maloj Aziji dodjeljivani nekim
plemenskim begovima. U slučaju smrti
ili
nevršenja dužnosti timar bi se
dodjeljivao zajedno sa zapovjedništvom
nad pleme-
nom njihovim sinovima ili rođacima. Dok
su pomenuti odžakluk posjedi i odžakluk
timari u Maloj Aziji ostajali u porodici i u
slučaju nevjere prema centralnoj vlasti,
takav slučaj nije bio sa odžakluk
timarima u Bosni. Tamo se odžakluk
timar u slu-
čaju nevjere oduzimao cd
porođicejVjerovatno da je, ne znajući za
tu razliku, Ham-
mer i napravio već pomenuto poređenje
između bosansko-hercegovačkih
begova i
kurdskih begova. Međutim i jedna i
druga ustanova nastala je i razvijala se
pod
sasvim drugim uslovima.Jodžakluk u
Maloj Aziji bio je kompromis između
timar*
skog sistema i rodovskih organizacija, a
odžakluk timar u Bosni bio je pokušaj
centralne vlasti da se tom ustanovom
spašavaju institucije timarskog sistema i
da
se ojača vojna moć jedne dragocjene
pokrajine Osmanskog carstva,
fspitivanje
timarskog sistema u Bosni pokazuje da
je izrodavanje toga sistema još u XVI
vijeku
dovodilo do otimačine i kupoprodaje
timara, Presušjela osvajanja nisu krajem
XVI
i u XVII vijeku mogla za spahije mazule
naći nove timanj a da ne govorimo o
XVIII
i XIX vijeku kada je trebalo grčevito
braniti i ono što se ima pred opasnošću
od
spoljnje agresije. Dakle^jto je bila
ustanova onoga' doba kada je timarski
sistem
prešao u defanzivu.JPotrebno je
spomenuti da.je ustanova odžakluk
timara obuhva-
ćala i gedik timare, stavljajući žig
nasljednosti na položaj vezan za takve
timare.
^Pomenuti Skarićev »Popis bosanskih
spahija iz 1711 godine« ubjedljivo
pokazuje
"Tcoliko su znatan dio timarskih posjeda
držali u svojim rukama ljudi bosanskog
divana, čehaje, muteferike, čauši itd. ’Ti
položaji ustanova odžakluk timara i zea-
meta vremenom su prelazili u ruke
bosanskih plemića i na taj način se
njihov uticaj
u upravi ovim zemljama povećavao.
Timarska organizacija u Bosni i
Hercegovini
sve je više postajala zatvorena za ljude
van ovoga ejaletaTjlzraz/^nazul sve se
ma-
nje čuje pri dodjeljivanju timara1 u Bosni
i Hercegovini?1) Ovi posjedi počinju da
cirkulišu u rukama zatvorenog kruga
spahiskih porodica, a svako van toga
kruga
smatran je strancem ili, kako se to
govorilo, edžnebi. Prirodno da se to
odrazilo i
na psihologiju tih spahiskih porodica i da
je stvaralo povoljne uslove za nastanak
i učvršćenje klasnih tradicija kod
spahiskog reda. Ta samosvijest klase iz
spoznaje
svoje uloge u odbrani Carstva
formulisana je u izrazu »odžaković« ili
»odžaković bo-
sanskog vojnog krajišta«. Ali ipak ja
dosada nisam nigdje sreo u turskim
izvorima
tvrdnju pretstavnika bosanskih timarnika
da svoje spahiske posjede uživaju od
prije
osvojenja Bosne. Najviše što se čuje to
je izraz »od starine« ili »od djedova i
očevaZj
Međutim, prije nego što bismo prešli na
iznošenje zaključaka o značaju i doma-
šaju ustanove odžakluk timara u Bosni
na ekonomskom planu ^potrebno je da
kažemo
da se praksom i novim fermanima koje
je izdavala previše slaba centralna vlast
stalno proširivao pojam ođžakluka i da
su u naslijeđu timara u nedostatku
sinova,
braće i bližih rođaka učestvovali i daleki
rođaci koji su stanovali u udaljenim kra-
jevima. Postojalo je jedno logično
pravilo da gubi pravo na korišćenje
ustanove
odžakluk timara ono lice koje je već
posjedovalo timar ili uživalo rentu u
nekom
drugom obliku ili je, napustivši svoju
klasu, počelo da se zanima zanatom i
drugim
sličnim privrednim djelatnostima, kao i
lice koje je izjavilo da mu nije stalo do
38
) Mjesto toga susreće se izraz »miilazim« i j. kandidat za timar. Taj se izraz odnosi na
pripadnike domaćih spahiskih porodica.
 takvog naslijeđa. Timar se mogao
naslijediti samo na osnovu berata
prethodnog
uživaoca timara uz dokaz bliže ili dalje
krvne veze s njim_e? Čitava ta
procedura
stajala je pod kontrolom pertstavnika
klase, a u slučaju većih sporova oko
svojina
na timare dolazilo je do krupnijih
sastanaka i vijećanja na Bosanskom
divanu pred
Licem alaj-bega sandžaka i najuglednijih
zeima i spahija bosanskog ejalcta.ffina- u
liza dokumenata koji govore o odžakluk
timaru upućuje nas da je ustanovt/oclža-
kluk timara trebalo u prvom redu da
zaštiti cjelokupnost timara, pa se u
svakom
dokumentu o odžakluk timaru postavlja
kao jedan od uslova odžakluka nedjelji-
vost timara, tj. da se timar pojavljuje i
tretira kao jedna lenska cjelina koja ima
svoje određene obaveze bez obzira na
broj sudionika u uživanju toga lena/psto
tako opaža se da se ipak znalo desiti da
kod krupnijih timara-zeameta ta cjelo-
kupnost lena (idžmal) mogla poremetiti i
pored postojećeg kiliča stvoriti drugi
kiiič. To se osobito onda dešavalo ako
se diobom zeameta u porodici dolazilo'
do'
toga da se zeamet prepolovio između
dvije udaljenije rodbinske grane i da je
pitanje
riješavano na taj način Što su se iz
jednog kilič-zeameta stvarala dva kiliča
to jest
dva timartij Dalja promjena u odnosu na
obične timare sastojala se u tome da su
sinovi umrlog spahije nasljeđivali, već
prema svom broju, cijelo leno bez obzira
na
klasične norme o naslijeđu timara. To je
u neku ruku pretstavljalo konpenzaciju
za timarnike.TFcnd zemalja koji je ulazio
u timare ili zeamete bio je ograničeni
Osvajanja nije bilo više. Uvođenje novih
obradivih površina zemlje bilo je
sporo i vršeno je pod uslovima prevlasti
gospodara čifluka. Jedino u slučaju da je
koje sitnije leno ostalo, po pravilima
odžakluk-timara, bez posjednika, moglo
se ono
priklopiti uz neki timar radi uvećavanja
lena njegovog gospodara. pU slučaju da
dva lica učestvuju u posjedu jednoga
lena i da jedno umre, ne ostavivsf
nasljednika,
po pravilim^-.odžakluk timara prioritetno
pravo na dio njegova timara dobiva nje-
gov sudionik J Mi ovdje ne možemo
iznijeti analizu svih mogućih slučajeva
diobe i
spajanja odžakluk timara unutar jednog
odžaka, ali možemo konstatovati/cla se
iza toga često krila vrlo živa ekonomska
mobilnost timarskog posjeda, pa makar
i u ograničenom krugu jednog
porodičnog odžaka7?Uopšte, poznata
nam klasična
formula kasrijed (odricanje od lena i
ustupanje lena) često se susreće u
lenskim do-
kumentima o odžakluk-timarima i iza nje
stoji mnogo puta sakrivena ekonomska
transakcija, tj. prodavanje lena ili
ustupanje lena za neke druge
protuusluge i kom-
binacije. Ta formula »kasrijed« i u
odnosu prema edžnebijama, tj. onima
koji po od-
redbama odžakluk timara nisu imali
pravo naslijeđa timara, skrivala je vrlo
često
ekonomsku transakciju koju je mogao
da izvrši gospodar lena u svoje ime, ako
nije
imao nasljednika, ili u ime svoga
odžaka, odnosno svojih sudionika u
posjedovanju
lena. Ja sam naišao na nekoliko
dokumenata koji na drastičan način
razotkrivaju
suštinu kasrijeda navodeći sume za koje
su dati timari prodati/”) To nam
naknadno
objašnjava suštinu kasrijeda uopšte »i
timarskom sistemu Osmanske carevine i
uka-
zuje kako se na zamaskiran način vršila
trgovina sa zemljom, odnosno
posjedima
koji se nisu mogli kupiti ni
založiti.TĆTova docnija vremena kada
je snaga centralne
vlasti bila opala i kada se odnos spahija
prema timaru u ekonomskom pogledu, u
:
*) U sarajevskom sudskom registru br. 2 iz 964 g. po H. (1556/7) u Gazi Husrev-begovoj
biblioteci u Sarajevu postoji bilješka (str. 330) da je timarnik Džafcr sin Hasana bio kupio ti-
mar od spahije Pervanea sina Abdullaha za 240 zlatnika. Kako je timar dat drugome, Džafer
je tražio da mu prodavač toga timara vrati njegov novac. Za kasnije vrijeme pogl. do-
kumenat br. u zbirci Orijentalnog instituta u Sarajevu.
pogledu raspolaganja, znatno izmijenio,
često puta se dešavalo da je ta rnaska
skidana
i da se stvarnost pokazivala u svoj svojoj
golotinjiC/Mi smo već pomenuli da u si-
stemu odžakluk timara nije bila moguća
ustanova mazula koja je također, čini mi
se, u turskoj timarskoj organizaciji često
puta maskirala ekonomske transakcije i
kupovanje Jena pomoću podmitljive
birokratske mašine. Ovdje je ta pojava
dobila
drugi vid.fe lično kao u Makedoniji, kako
nas o tome izvještavaju bitoljski sidžili,
dolazi do pojave tzv. sepet timara, koje
smo već pomenuli. Jedno ugledno lice iz
reda timarnika, npr. alaj-beg sabere u
svojoj ruci jednu do dvije desetine sitnih
timara, koji su ostali bez vlasnika, vadeći
pomoću korumpirane činovničke
birokra-
tije borate na ljude iz svoje svite ili na
neka izmišljena lica. Njegova drskost ide
dotle da često puta falsifikuje stanje u
pogledu nasljedstva jednoga timaTa i na
taj
način povećava listu svojih timarskih
posjeda/')^/
(^Oštećene spahiske kuće ogorčeno su se borile koristeći se normama o odža-
kluk timaru da odbiju ovakve napade nasvoja prava^
^Ustvari borba oko timara u ovo vrijeme imala je, po mome mišljenju, značaj
bc-rbe za jedan dublji ekonomski interes. Naime timar je u uslovima ustanove
odžakluka bio daleko pogodniji za svoga posjednika za učestvovanje u trci
oko podjele viška proizvoda rajetinske klase. Zato su postojala dva puta kao i u ra-
nijoj fazi timarskog sistema u Bosni i Hercegovini: to je put čiflučenja i put proši-
rivanja spahijine hassa1 zemlje, tj. one zemlje na timaru spahijinom koja je još po
klasičnom osmanskom zakonodavstvu bila određena spahiji kao zemlja koju je on
mogao lično obrađivati ili davati drugome na obradu u svoje ime?/ Proširivanje
hassa zemlje ili beglučke zemlje sada je išlo mnogo lakše zbog toga što je timar
bio u trajnom posjedu porodice, pa su putevi za taj proces bili mnogovrsniji i
mnogolikiji, a ekonomska korist po spahiju, odnosno po njegov odžak, izvjesna i
očita, dok to nije bio slučaj na običnim timarima, jer je čitav trud i ekonomski
napor spahije oko povećanja hassa zemlje mogao biti kompromitovan i upropašten
prelaskom timara u ruke drugog spahije. Spahija je mogao zamaskirati flagrantnu
suprotnost proširivanja svoje hassa zemlje na taj način što je u dogovoru sa trećim
licem mogao najbolju zemlju sa svoga timara ustupiti po pravu tapije tome licu,
a onda je ono tu zemlju moglo' da proda, spahijinoj ženi, bratu, rođaku itd. Ta se
zemlja poslije prećutno priključuje postojećoj hassa zemlji. 8’) U takvim slučajevima
moglo se čiflučenje podudarati sa proširivanjem hassa zemlje. .Mnogostruki su vi-
dovi svekolikih mahinacija koje su spahije mogle vršiti na svojim timarima. Ključ
čitave situacije nalazio se ispravu tapije naslijeđenom iz klasičnog osmanskog zako-
nodavstva o miriskoj zemlji. stari, praksom utvrđeni put čiflučenja omogućavao je
bosanskim spahijama u uslovima odžakluk timara mnogo veće učešće u podjeli vi-
ška proizvoda rajinske klase. I tu je pravo tapije odigralo ključnu ulogu. Tu je do-
lazila do izraza solidarnost pretstavnika klase spahija u odnosu na druge učesnike
u trci oko podjele viška proizvoda. Stoga je sasvim razumljiva pojava borbe z'a
timare koji su olakšavali učešće u procesu čiflučenja. Upada u oči nekoliko krupnih
porodica koje vrše masovno čiflučenje. Dovoljno je pomenuti Bubiće, Dženetiće. i
druge pa da se iluistruje gornja postavka i da se vidi na konkretnoj analizi njihovih
37
) Tako je, naprimjer, bivši alajbeg Hercegovačkog sandžaka Ebu Bekir prigrabio 13 ti-
mara (pogl. aokumenat br.l377i-s u zbirci Orijentalnog instituta u Sarajevu).
3R
) Dokumenat br. 832 u zbirci Orijentalnog instituta u Sarajevu.
 zeameta i njihovih čifluka uska veza između ođžakluk timara i čiflučenja. Ht,)ZStoga
su spahije ljubomorno čuvale svoje pravo tapije i čak kad su prodavali prihode
svojih timara na kraći ili duži vremenski rok, pravo tapije rezervisali su za sebe.
Razumije se da sve spahije i sve spahiske porodice nisu sa jednakim uspjehom-u
ovoj borbi oko čifluka učestvovali. Tu su odlučivale mnogobrojne okolnosti i mo-
menti. Tako se ovim putem vršilo diferenciranje u spahiskoj klasi. Vrijeme je sve
više pokazivalo prevagu čifluk-sahibija nad timarnicima, koji su snažno pritiskivali
na one spahije koji su zaostali u pomenutoj trci i na taj način još više produbljivali
rečenu diferencijaciju. Značaj čifluka ogleda se i u tome što mnogobrojni timari u
Bosni nose naziv po nekom čifluku/Jo se lijepo vidi iz pomenutog Skairićevbg
| »Popisa bosanskih spahija 1711 “godine«. Na prevlast posjednika čifluka ukazuju
izvjesni dokumenti iz poznog vremena turske vladavine u Bosni o kupoprodaji ze-
mlje. U tim dokumentima ne poštuje se više ni klasična formulacija tapiske ispra-
ve u kojoj je kupoprodaja zemlje vršena jedino pod direktnom kontrolom i uz
potpis spahija u glavnom tekstu isprave. Tu je mjesto spahije zauzeo posjednik
čifluka i on klasičnu šemu tapiske isprave ovjerovi java svojim potpisom garantujući
kupcu da neće biti ni od koga uznemiri van i da će moći da se koristi svojom zemljom.
Tek na diskretnom rubu isprave stoji spahisko ime kao potvrda teksta od jednu-
dvije rečenice da jc i on dao svoj pristanak na izvršenu kupoprodaju. U nekim slu-
čajevima dolazilo je i do toga da su spahije morale da sklapaju ahid-namc (ugovor)
sa ashabi alaka, kako se u zamumljenom službenom jeziku nazivao nasrtljivi čif-
lučar, koji je odbijao da plati spahiji njegov rentni dohodak, već se spahija morao
s njime pogađati i te pogodbe fiksirati ugovorom.10")

skim lenima, u uslovima ođžakluk timara i ubrzanog čiflučenja, osim izvjesnih

izuzetih slučajeva, bila zapečaćena. Već samo stagniranje timarskog sistema u Bo-
sni i Hercegovini, nemogućnost da se poveća fond timarske zemlje, bijesna trka da
se svim sredstvima putem čiflučenja i beglučenja prigrabi što veće učešće u višku
proizvoda seljačkog rada osuđivali su na propast knezovske timare. Moralna mo-
tivacija za to bilo je, pored ostalog,! religiozno opravdanje^Ja sam u jednom doku-
mentu iz vremena kada je davno bila likvidirana timarska organizacija u Bosni i
Hercegovini i kada su bivši posjednici timara dobivali kao otštetu za likvidirane
timare nadoknadu pod nazivom »ekvivalenat« prihoda,, našao tragove jednog hrišćan-
skog timara za koji se kaže daj je bio naslijeđivan u jednoj hrišćanskoj porodici
od cea na sina. Taj timar iznosio je 3.000 akči i nalazio se je u Hercegovačkom
sandžaku u n-ahiji Osanici. Godine 1234 po Hidžri tj. 1819 naše ere berate i teskere
koji su se odnosili na taj timar oteli su razbojnici. Usljed toga su posjednici toga
timara ostali lišeni uživanja toga timara, i Dimitrije sin Tomašev, potomak posje-
dnika toga timara sa nekoliko berata i ilama u ruci tražio je svoje pravo. Međutim
usljed toga što je 1243 po Hidžrt tj. 1827/8 naše ere izgorela bosanska Defterhana
nije se moglo od strane vilajeta naći nikakva bilješka koja se odnosi na taj timar.
Stoga je 1260 po Hidžri tj. 1844/5 godine zatraženo od Centralne defterhane u Ca-
rigradu da se vidi da li su Dimitrijevi navodi tačni. Ali se ti podaci nisu mogli naći

se da je sudbina hrišćanskih timara, pretstavljenih sitnim knezov-

1038) O tom postoji veći broj dokumenata u zbirci Orijentalnog instituta u Sarajevu, a za
porodicu Dženetića i u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.
*") Dnk br 4227 u zbirci Orijentalnog instituta u Sarajevu.
 u Centralnoj defterba-ni. Akt koji sadrži
podatke koje sam iznio o ovome timaru
datiran je 1286 po Hidžri tj. 1859
godine. Ne ulazeći u pitanje vrlo
intesentnog mo-
menta o spaljivanju berata od strane
razbojnika koji su mogli biti i hrišćani i
mu-
slimani — što ni u jednom ni u drugom
slučaju ne umanjuje značaj
interesantnosti
toga događaja — ja bih htio da na
primjeru ovoga svakako izuzetnog
slučaja sa je-
dnim hrišćanskim timarom ukazem na
neminovnost da se hrišćanski timar
likvidira
i ne prizna čak i poslije opšte likvidacije
timarskog sistema.11)
J/Pcsljednja vremena turske vladavine u Bosni i Hercegovini stajala su u znaku
apsolutne prevlasti čitlučkih posjeda nad timarima. Timar je značio nešto tek u
rukama bogatih posjednika čifluka koji obično u svojoj ruci drže i visoke upravne
ili vojničke položaje. To se lijepo vidi naročito u Bosanskoj Krajini gdje su izvjesne
begovske porodice došle do izuzetne snage i ugleda. Tako npr. porodica Kulenovića
koja se je domogla položaja kapetana, a njeni neki važniji pretstavnici zauzimali su
i položaje miri-mirana Kliskoga sandžaka,! koji se poslije neuspješnih ratova sa Au-
strijom i Mlecima bio smanjio na polovinu svoje nekadašnje teritorije. Moćni pret-
stavnici te porodice tražili su i dobili temlik-namu na svoje čitluke od centralne
vlasti. Tako se u jednom izvoru iz 1198 godine po Hidžri tj. 1784/5 naše ere spo-
minje temlik-nama čifluka Salih-paše kao i temlik-nama sina mu Mahmut-paše
koji,, je. tejrifluke naslijedio. Iz drugog jednog dokumenta iz te iste godine vidi se
da jedan čifluk Mahmut-paše sadrži samo poreza filurije 24.000 akči. Iako posjedni-
ci ze&meta, članovi te porodice ne kažu za sebe da su zeimi, već se titulišu izrazom
ashabi čiflugan tj. posjednici čifluka. To nije smetalo Moh meda Kulenovića, kapetana
tvrđave Džisri Kebir (Kulen Vakufa) da kao spahija filuriskih zemalja koje su po-
sjedovali posadnici te tvrđave zaprijeti tim posadhicima da će im oduzeti zemlje
k-oje obrađuju, ako mu ne dadu rentu veću od one koju su mu oni htjeli da isplate.
S druge strane među čifčijama Smajil-bega Kulenovića na njegovom čitluku u selu
Vodenici nalazimo posade iz tvrđave Kulen-Vakufa. 12) Ovo nekoliko ilustracija iz
istorije jedne moćne begovske porodice dovoljno je dah/nam pokaže svu silinu i
komplikovanost procesa izdvajanja bivših običnih spahiskih porodica u red krupnih
begovskih velikaša koji će svoje ime i svoju snagu steći zahvaljujući ne samo svome
spahiskom položaju već u prvom redu svome uspješnom učestvovanju u trci oko
viška proizvoda rada seljaštva. Taj proces je, ka-o što smo vidjeli, nosio vrlo često
na površini vid grube fizičke sile, nesavjesnosti i pljačkeJUa je u toj trci lavovski
dio u Bosni i Hercegovini zahvatila klasa timarskih posjednika, u mnogome je za-
sluga ustanove odžakluk-timara koja je svojim prednostima pojačala kompaktnost
te klase i omogućila joj povoljne okolnosti pod kojim je učestvovala u pomenutom
procesu. Razumije se da je na kraju toga procesa koji je ustvari značio propast i
likvidaciju klase spahija, sudbina pretstavni'ka te klase bila različita. Dok se jedan
dio te klase pri kraju javlja kao moćan sloj begovskih aristokrata i aga, posjednika
čifluka i velikih kompleksa beglučke zemlje drugi dio nestao je u masi seljaštva, a
treći se je uglobio u privredni gradski život, zanate, trgovinuTtj&O tome nam daju
dragocjene podatke isprave iz onog doba kada je poslije likvidacije timarskog si-
stema isplaćivana, bivšim posjednicima timara, odnosno njihovim nasljednicima, 11

11 Dok. 2117 u zbirci Orijentalnog instituta u Sarajevu.

*’) Podaci uzeti iz kodeksa br. 79 u Orijentalnom institutu u Sarajevu.
*f) O tom postoji obilan materijal u zbirci Orijentalnog instituta u Sarajevu.
18 Prilozi za orijentalnu filologiju
 \
izvjesna renta kao ekvivalenat za prihode njihovih bivših posjeda?5) Država je ku-
pila te prihode i stavljala ih u državnu blagajnu, a isplaćivala ih je ^reko tzv.
mal-sanduka koji su se nalazili u središtima sandžaka Bosanskog ejaleta?/’
</Tako je bila likvidirana timarska organizacija kao preživjela forma turskog
feudalizma. Ali time nije bio likvidiran taj feudalizam. On je^produžio da živi u
odnosu između čifčija i gospodara čifluka^Po mom mišljenjuZto^ je bila čudna, hi-
bridna forma koja se rodila iz specifičnih uslova razvitka osmanskog feudaliznja^
Kao što trgovački i zelenaški kapital koji po svojoj prirodi ostaju van sfere' pro-
izvodnje, u oblasti prometa, ne: mogu bez svoga prelaza u oblast proizvodnje, tj.
bez svega pretvaranja u proizvodni kapital, izmjeniti ništa bitno u društveno-eko-
nomskoj formaciji feudalizma, stalno reprodukujući stare odnese i stalno ostajući
kao potencijalna mogućnost proizvodnog kapitala, tako je i čifluk, iako u suštini
oblik feudalne organizacije agrarnih odnosa, imao hibridan karakteri jedna strane
on je lišavao seljaka njegovog prava na posjed zemlje zadržavajući njegovu ulogu
neposrednog proizvođača od koga posjednik čifluka uzima određenu rentu, a s druge
strane, on je pretstavljao potencijalnu mogućnost da preraste u sistem kapitalistič-
kih odnosa na taj način što bi naturalna renta bila zamjenjena novčanom rentom
zakupca ili na taj način što bi vlasnik čifluka uzimao seljaka lišenog posjedovanja
zemlje, seljaka bezemljaša, putem najamnog odnosa za obradu svoje zemlje za svoj
vlastiti račun i u svojoj vlastitoj režijijđi ovdje se pokazalo da feudalna agrarna
proizvodnja kao niži oblik proizvođnje^ne može sama iz sebe roditi, (boliefreći ne
može sama od sebe preći u sistem kapitalističke proizvodnje bez postojanja unu-
trašnjeg kapitalističkog tržišta koje će je silom svojih zakonitosti uvući u sferu
svojih od nosa A takvog unutrašnjeg kapitalističkog tržišta preživjela Osmanska
carevina nije imala. Stoga je čifluk kao organizacija agrarnih odnosa i agrarne
proizvodnje ostao feudalna ustanova, koja je sa svoje strane uzvratno djelovala na
nerazvijenu privredu turskih gradovaS^D
Ako bi se postavilo pitanje zašto je nakon austriske okupacije Bosne i Her-
cegovine postojalo agrarno pitanje, drugim riječima, zašto se i čifluk-sahibija i
čifčija nisu brzo prilagodili novim kapitalističkim odnosima koje je Austro-Ugarska
u brzom tempu uvodila u Bosni i Hercegovini, enda se na to pitanje može odgovo-
riti da je/čiflučenje bilo prilično dug proces, a č ;flu'k prilično stara ustanova koja
je .dugom ekonomskom i društvenom praksom posljednjih stoljeća turske feudalne
vlasti u Bosni i Hercegovini bila konzervirala i istakla onu stranu svoje suštine koja
joj je davala karakter feudalne ustanove^ Pri teme mislimo ne samo na čisto ekonom-
sku stranu procesa, nego pod tim podrazumijevamo i one društvene, psihološke,
idejne i kulturne elemente koji ulaze u okvir proizvodnjih snaga i produkcionih
odnosa. Ustanova čifluka, prenesena naglo i bez postepenog cvolucionog procesa u
sistem kapitalističkih odnosa, morala je pokazati kao kruta ćelija feudalne agrarne
proizvodnje koja se nije mogla saglasiti sa novim akpitalističkim ednesima u Bosni
i Hercegovini. Za normalno funkcionisanje poljoprivredne proizvodnje u novim
uslovima tu ćeliju bilo je potrebno uništiti, a njeno se uništenje sastojalo u tome Što
je čitlučku zemlju trebalo vratiti njenim neposrednim proizvođačima i tim putem
je uklopiti u sistem kapitalističkih odnosa..