Bilten 2021

VRHOVNI SUD CRNE GORE
THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

________________________________________
BILTEN/BULLETIN
2021
2
CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO
BILTEN / BULLETIN
2021 GODINA / YEAR
Za izdavača / For publisher

dr Vesna Vučković, Vršilac dužnosti Predsjednika Vrhovnog suda Crne Gore
Acting President of the Supreme Court of Montenegro
REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN
Miraš Radović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika / Deputy Editor in chief

Nataša Božović, član / Member
Radojka Nikolić, član / Member
Hasnija Simonović, član / Member
Glavna i odgovorna urednica / Editor in chief

Vesna Jočić, sudija Vrhovnog suda Crne Gore
Judge of the Supreme Court of Montenegro
Urednica u redakciji / Desk Editor

Dubravka Božović, savjetnica u Vrhovnom sudu Crne Gore
Saradnica u redakciji / Assistant
Radojka Joksimović, savjetnica u Vrhovnom sudu Crne Gore
Sekretarka redakcije / Secretary Desk

Ksenija Jovićević Korać, sekretarka Vrhovnog suda Crne Gore
ISNN 1800-5810
3
CRNA GORA
VRHOVNI SUD
BILTEN
2021
Podgorica, februar 2022. godine

4
5
SUDSKA PRAKSA
6
7
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

8
NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI

(Član 34 ZKP)
To što oštećeni kao tužilac ne može pristupiti zbog invaliditeta u sudnicu

suda koji je odredjen za vodjenje postupka nije razlog za prenošenje
nadležnosti, jer se nepristupačnost sudnice za oštećenog, kao tužioca, može
premostiti bez odredjivanja drugog stvarno nadležnog suda, čime se sprečava
nepotrebno odugovlačenje postupka.
Iz obrazloženja:
"U dosadašnjem postupku pred Osnovnim sudom u Beranama provedeni su

brojni dokazi. Određivanje drugog stvarno nadležnog suda u ovoj fazi postupka
vodilo bi nepotrebnom odugovlačenju postupka i povredi prava na suđenje u
razumnom roku kako okrivljenom tako i oštećenom kao tužiocu, budući predmetni
postupak već neopravdano dugo traje. To što oštećeni kao tužilac ne može pristupiti
zbog invaliditeta u sudnicu Osnovnog suda u Beranama, na kojoj okolnosti
punomoćnik oštećenog kao tužioca temelji svoj predlog za prenošenje nadležnosti, a
koji predlog podržava i postupajući sudija, nije razlog da se za vođenje postupka
odredi Osnovni sud u Bijelom Polju. Ovo ne samo iz razloga što oštećeni kao tužilac
ima punomoćnika, koji zastupa njegove interese u postupku, već prije svega zbog
toga što u slučaju da prostorije u sudskoj zgradi nijesu podesne za odžavanje
pretresa, a pod čime bi se podvelo i to što sudnica u Osnovnom sudu u Beranama
nije dostupna oštećenom kao tužilac koji je invalid, predsjednik suda može odrediti
da se pretres održi u drugoj zgradi - čl.306 st.2 ZKP-u, pa čak i u drugom mjestu na
područiju suda ako to na obrazloženi predlog predsjednika suda dozvoli predsjednik
višeg suda - čl.306 st.3 ZKP-u. Dakle, proizilazi da se nepristupačnost sudnice za
oštećenog kao tužioca u Osnovnom sudu u Beranama može premostiti bez
određivanja da drugi stvarno nadležan sud vodi postupak čime se sprečava dodatno
nepotrebno odugovlačenje postupka, budući bi glavni pretres u slučaju određivanja
da postupak vodi drugi sud morao početi iznova."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kr. br. 18/21 od 24.05.2021. godine)
9
OCJENA RAZLOGA ZA IZUZEĆE SUDIJE

(Član 38 stav 5 ZKP)
Učestvovanjem sudećeg sudije koji je donio prvostepenu presudu kao

člana vijeća iz člana 24 stav 7 ZKP u donošenju rješenja o produženju pritvora
protiv okrivljenog, nakon podizanja optužnice, a prije početka glavnog
pretresa, nije razlog za njegovo izuzeće iz čl. 38 tačka 5 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Time što je sudeći sudija, koji je donio prvostepenu presudu, učestvovao kao
član vijeća iz čl.24 st.7 ZKP u donošenju rješenja o produženju pritvora protiv
okrivljenog S.M., nakon podizanja optužnice, a prije početka glavnog pretresa, nije
razlog za njegovo izuzeće iz čl.38 tač.5 ZKP kako se to neosnovano ističe žalbom
branioca okrivljenog. Odluka o produženju pritvora okrivljenom M., koja se
nesumnjivo pobijala žalbom branioca okrivljenog ne predstavlja odluku o krivici
okrivljenog kojom se okončava postupak kod prvostepenog suda. Učestvovanje
sudećeg sudije u donošenju rješenja o produženju pritvora Kv.br.165/20 od
19.02.2020.godine nakon podignute optužnice, a prije početka glavnog pretresa u
istom predmetu sastoji se u ocjeni da li postoji osnovana sumnja, kao materijalno
pravni osnov za produženje pritvora i da li stoji neki od osnova za produženje pritvora
propisanih u čl.175 st.1 ZKP, što jasno ukazuje da se kod postupajućeg sudije
učestvovanje u donošenju rješenja o produženju pritvora ne formira unaprijed odluka
o krivici okrivljenog, da li je izvršio krivično djelo u pitanju već će takvu odluku donijeti
tek nakon sprovedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu, jer se saglasno
odredbi čl.370 ZKP presuda zasniva samo na činjenicama i dokazima koji su
neposredno izvedeni na glavnom pretresu ili su sadržani u zapisnicima, odnosno
drugim materijalima koji su u skladu sa ovim zakonikom na glavnom pretresu
pročitani i na odgovarajući način izneseni."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II br. 7/21 od 24.02.2021. godine)
10
PRAVNA VALJANOST DOKAZA PRIBAVLJENIH PRETRESOM STANA

(Član 80 stav 1 i čl. 81 st. 1 ZKP)
Ako je naredba suda za pretresanje stana donijeta kada okrivljeni ni

pravno ni faktički nije bio držalac stana, policija prije započetog pretresa nije
bila u obavezi da naredbu preda okrivljenom.
***
Očigledna greška u formulaciji naredbe za pretresanje stana ne može
dati prava okrivljenom koja on po ZKP nema, već ta prava pripadaju držaocu
stana čije pretresanje je naredjeno.
Iz obrazloženja:
"Branilac i okrivljeni u predlozima kao i ovdje razmatranim žalbama (koje su

prepis predloga za podizaje zahtjeva za zaštitu zakonitosti), osporavaju način vršenja
pretresanja stana koji je izvršen na osnovu naredbe sudije za istragu, a time i pravnu
valjanost dokaza pribavljenih tim pretresom, što bi impliciralo da su osporavane
presude zahvaćene bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1
tač.7 ZKP-a. Pri tom okrivljeni i branilac naglasak stavljaju na činjenici da je naredba
za pretresanje stana donijeta na ime okrivljenog, te da je po tom osnovu bila dužnost
policije koja je vršila pretres da shodno čl.80 st.1 ZKP-u prije početka pretresanja
preda okrivljenom naredbu za pretresanje, a potom ga pozove da dobrovoljno preda
lice, odnosno predmete koje policija traži, te konačno i da ga upozna sa pravom da
angažuje branioca koji može prisustvovati pretresanju. Kako okrivljenom nije predata
naredba o pretresanju, iako je glasila na njegovo ime, niti su policijski službenici
postupili u smislu ostalih dužnosti propisanih u čl.80 st.1 ZKP-u, okrivljeni i njegov
branilac u žalbama kao i predlogu impliciraju da se na dokazima koji su pribavljeni
pretresanjem ne može zasnivati sudska odluka.
Ovakvi navodi žalbi nijesu osnovani.
Naime, okrivljeni je prostorije koje su pretresane po naredbi sudije za istragu
Višeg suda u Podgorici iznajmio od njihovog vlasnika na jednu noć počev od
17.07.2018.godine i sa obavezom da ih napusti 18.07.2018.godine u 12,00 časova.
U tom periodu okrivljeni je bio držalac prostorija u pitanju i po tom osnovu imao je
pravo da shodno čl.81 st.1 ZKP-u prisustvuje tj. bude pozvan da prisustvuje
pretresanju, a ako je odsutan imao bi pravo da se pozove njegov zastupnik ili neko
od odraslih ukućana ili susjeda.
Međutim, naredbu za pretresanje stana istražni sudija Višeg suda u Podogrici
donio je 19.07.2018.godine u 10,20 časova, dakle, kada okrivljeni nije pravno ni
faktički bio držalac stana koji se po naredbi trebao pretresti. Stoga je bez ikakvog
osnova tvrdnja branioca i okrivljenog da je policija prilikom pretresa po naredbi stana,
a to shodno čl.80 st.1 ZKP-u, naredbu trebala predati okrivljenom prije započetog
pretresanja (uzgred okrivljeni je u to vrijeme bio lišen slobode), već se naredba imala
predati vlasniku prostorija koje su se imale pretresati, jer je on istovremeno bio i
držalac tih prostorija u trenutku pretresanja. Na drugačiji zaključak nema nikakav
uticaj to što je u naredbi o pretresanju stana i drugih prostorija sudija za istragu
naveo da se ima izvršiti pretresanje stana i prostorija koje koristi G.A. (okrivljeni), i u
kojima "prebiva", nakon čega slijedi adresa D. b. bb, a što je adresa stana i prostorija
11
koje iznajmljuje njihov vlasnik tj. Š.V. i M. i u kojima nema prebivalište okrivljeni, već
ih je zakupio na jednu noć i to dva dana prije donošenja naredbe. Dakle, to što u
naredbi sudije za istragu nije navedeno da se naređuje pretres stana ili prostorija u
kojima je od 17.07. do 18.07.2018. godine boravio G.A. (dakle u prošlom vremenu) a
ne u kojima „prebiva“ kako je navedeno (što implicira da stan koji treba pretresti i
dalje koristi okrivljeni, ali ne samo to nego čak i da mu je tu prebivalište, što je bez
ikakvog utemeljenja u činjenicama), ne čini osnovanim navode izjavljenih žalbi niti
predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Naime, ovakva očigledna
greška u formulaciji naredbe za pretresanje stana ne može dati prava okrivljenom
koja on po ZKP-u nema, već ta prava pripadaju držaocu stana čije pretresanje je
naređeno, a to nije bio okrivljeni u vrijeme kada je naredba za pretresanje donijeta,
niti u vrijeme kada je radnja pretresanja provedna.
U ovom dijelu ukazati je takođe da je pretresanje stana i prostorija vlasništvo
porodice Š. izvršeno u izviđaju i da se na dokazne radnje provedene u ovoj fazi
postupka kada je u pitanju njihova otvorenost, tj. pravo drugih lica da prisustvuju
njihovom provođenju primjenjuje čl.282 ZKP-u (ovo shodno st.9 te odredbe). Iz
odredbe čl.282 st.3 ZKP-u proizilazi da pretresanju stana mogu prisustvovati
oštećeni, punomoćnik oštećenog i branilac. Međutim, u jutarnjim satima
19.07.2018.godine kada je počeo pretres stana, koji je okončan u 12 časova (kako to
proizilazi iz zapisnika o pretresanju) okrivljeni nije imao branioca (branilac po
službenoj dužnosti, koji je postavljen od strane VDT Podgorica, primio rješenje
19.07.2018.godine u 15,50 časova), pa stoga i sa aspekta otvorenosti provedenog
pretresanja nije povrijeđena procedura, zbog čega se valjanost dokaza koji su
pribavljeni pretresanjem ni po ovom osnovu ne mogu učiniti upitnim."
12
PRAVO OKRIVLJENOG NA ODBRANU

I DJELOTVORNI PRAVNI LIJEK
Time što pobijana presuda ne sadži pravnu pouku o pravu na žalbu sud
nije povrijedio pravo okrvljenog na odbranu i na djelotvorni pravni lijek.
Iz obrazloženja:
"U žalbi branioca okrivljenog se dalje navodi da je okrivljenom povrijeđeno

pravo na odbranu time što pobijana drugostepena presuda ne sadži pravnu pouku o
pravu na žalbu, pa je time sud lišio okrvljenog prava na žalbu sudu trećeg stepena, a
ovo posebno imajući u vidu da je prethodna presuda Apelacionog suda Crne Gore
Kž.br.55/2018 od 18.06.2020. godine sadržala pravnu pouku optuženom o pravu na
žalbu sudu trećeg stepena.
Ovakvi žalbeni navodi ne stoje. Ovo zbog toga što činjenica da je sud
propustio da dâ uputstvo o pravu na žalbu nije od odlučnog uticaja na dalji tok
postupka, niti se stranka time može pravdati u slučaju propuštanja roka za žalbu, jer
ista kada dobije presudu, ukoliko sa istom nije zadovoljna, treba sama da se
interesuje o svom eventualnom pravu i roku za žalbu kod suda ili preko stručnog lica.
U konkretnom slučaju okrivljeni u ovom predmetu ima branioca koji je mogao, ukoliko
je smatrao da okrivljeni ima pravo na žalbu, izjaviti žalbu sudu trećeg stepena bez
obzira što u presudi nije navedena pravna pouka. Ovo tim prije što je, saglasno
čl.377 st.1 ZKP-a, predsjednik vijeća, po objavljivanju presude, poučio stranke o
pravu na žalbu, što je ovaj sud utvrdio iz zapisnika o pretresu održanim pred
Apelacionim sudom dana 07.05.2021. godine, pa se pokazuju neosnovanim navodi u
žalbi da je povrijeđeno pravo okrivljenog na djelotvorni pravni lijek, odnosno da je
povrijeđena odredba čl.13 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih
sloboda."
13
NEDOZVOLJENOST ŽALBE SUDU TREĆEG STEPENA

(Član 417 stav 3 u vezi čl. 413 st. 1 ZKP)
Protiv rješenja drugostepenog suda kojim je odbijena kao neosnovana

žalba protiv rješenja prvostepenog suda kojim je odlučivano o ispunjenosti
uslova za primjenu amnestije nije dozvoljena žalba sudu trećeg stepena.
Iz obrazloženja:
"Prema odredbi čl.413 st.1 ZKP-a žalba sudu trećeg stepena dozvoljena je
samo protiv drugostepene presude i to ako je drugostepeni sud izrekao najdužu
kaznu zatvora ili potvrdio prvostepenu presudu kojom je izrečena takva kazna, ako je
na osnovu održanog pretresa utvrdio drugačije činjenično stanje nego prvostepeni
sud i na njemu zasnovao svoju presudu ili ako je preinačio presudu prvostepenog
suda kojom je okrivljeni oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se okrivljeni
oglašava krivim.
Dakle, sudu trećeg stepena može se izjaviti žalba samo protiv presude
drugostepenog suda i to u prethodno pobrojanim slučajevima, a ne i protiv rješenja
donijetih u krivičnom postupku.
U konkretnom slučaju okrivljeni je izjavio žalbu protiv rješenja drugostepenog
suda kojim je odbijena kao neosnovana žalba protiv rješenja prvostepenog suda
kojim je odlučivano o ispunjenosti uslova za primjenu amnestije.
Kako odredbe Zakonika o krivičnom postupku ne propisuju mogućnost
podnošenja žalbe sudu trećeg stepena protiv rješenja donijetog u krivičnom
postupku, stekli su se uslovi da se žalba u konkretnom slučaju odbaci kao
nedozvoljena."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 14/21 od 21.06.2021. godine)
14
OSNOVANOST ŽALBE NA RJEŠENJE KOJIM JE ODBIJEN PREDLOG

ZA PODIZANJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
(Član 438 stav 6 ZKP)
Kada je predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti podnijet

lično od strane okrivljenog, kao i od strane branioca okrivljenog, a rješenjem
kojim je taj predlog odbijen nije odlučeno o predlogu branioca okrivljenog,
osnovana je žalba okrivljenog izjavljena na to rješenje.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore Ktz.br.26/21

utvrđuje se da je okrivljeni D. E. presudom Osnovnog suda u Nikšiću K.br.210/20 od
06.11.2020. godine oglašen krivim zbog produženog krivičnog djela omogućavanje
uživanja opojnih droga iz čl.301 st.2 u vezi st.1 u vezi čl.49 Krivičnog zakonika Crne
Gore i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu se uračunava
vrijeme provedeno u pritvoru od 21.05.2020.godine pa nadalje i da su presudom
Višeg suda u Podgorici Kž.br.154/21 od 01.04.2021. godine odbijene kao
neosnovane žalbe branioca okrivljenog M. P., adv. iz N. i roditelja okrivljenog i
potvrđena pomenuta prvostepena presuda. Nadalje, iz spisa predmeta se vidi da je
okrivljeni D. E. lično podnio predlog za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti,
dana 02.06.2021.godine, što je konstatovano u izreci i u obrazloženju pobijanog
rješenja. Takođe iz spisa predmeta se vidi da je predlog za podizanje zahtjeva za
zaštitu zakonitosti Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore podnio i branilac
okrivljenog, adv.M.P. iz N., koji je prema prijemnom pečatu Vrhovnog državnog
tužilaštva zaveden pod istim brojem, odnosno pod oznakom Ktz.br.26/21, dana
07.06.2021.godine.
Iz sadržine osporenog rješenja je evidentno da je istim odlučeno samo po
predlogu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti okrivljenog D. E., koji je podnio
dana 02.06.2021.godine, s obzirom da se i u izreci rješenja i u njegovom
obrazloženju navodi da je predmet odlučivanja bio njegov predlog od pomenutog
datuma, a nije odlučivano i o predlogu branioca okrivljenog koji je podnio dana
07.06.2021.godine i koji je priložen istim spisima predmeta, na što okrivljeni
opravdano ukazuje u drugom pasusu obrazloženja svoje žalbe koju je podnio protiv
osporenog rješenja.
Prema tome, osporeno rješenje Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore,
mimo odluke o osnovanosti predloga okrivljenog za podizanje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti, ne sadrži odluku niti razloge u pogledu osnovanosti predloga branioca
okrivljenog kojim je takođe od Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore traženo da se
podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude Osnovnog suda u
Nikšiću K.br.210/20 od 06.11.2020. godine i protiv presude Višeg suda u Podgorici
kojom je potvrđena prvostepena presuda.
15
Kod navedenih razloga stekli su se uslovi iz čl.438 st.6 Zakonika o krivičnom

postupku da se uvaži žalba okrivljenog i ukine pobijano rješenje i predmet vrati
Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore na ponovni postupak i odlučivanje, zbog
čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja."
16
NEPOSTOJANJE RAZLOGA
ZA PODIZANJE ZAHTJEVA ZA ZAŠTITU ZAKONITOSTI
(Član 438 st. 3 i 5 ZKP)
Predlog okrivljenog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne može

se podnijeti zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka koje su vezane
za nedostatke u izradi presude, a koje su propisane odredbama člana 386 stav
1 tač. 8 i 9 Zakonika o krivičnom postupku.
Iz obrazloženja:
"U predlogu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti branilac okrivljenih

je ukazivao da se prvostepena presuda zasniva na bitnim povredama odredaba
krivičnog postupka, a u obrazloženju predloga je naveo da osporena presuda nema
razloga, da u njoj nijesu dati razlozi o odlučnim činjenicama, te da postoji znatna
protivrječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i iskazima datim u
postupku, odnosno sa iskazima samog oštećenog i dvojice saslušanih svjedoka M.
K. i R. V., nastojeći da u daljim razlozima predloga konkretizuje pomenute nedostatke
prvostepene presude. Prema tome razlozima iz predloga za podizanje zahtjeva za
zaštitu zakonitosti se ukazuje da se prvostepena presuda zasniva na bitnoj povredi
odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 Zakonika o krivičnom postupku.
Kod navedenog stanja stvari Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je pravilno
zaključilo da ne postoje razlozi za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti po
predlogu branioca okrivljenih.
Naime, odredbama čl.438 st.1 ZKP, pored ostalog, propisano je da okrivljeni i
njegov branilac mogu obrazloženim predlogom tražiti od Vrhovnog državnog
tužilaštva Crne Gore da podigne zahtjev za zaštitu zakonitosti u slučaju ako smatra
da je povrijeđen Krivični zakonik na štetu okrivljenog, ili da su počinjene odredbe
krivičnog postupka (navedene u ovom članu), ili ako je povrijeđeno pravo na
odbranu, ili ako su povrijeđene odredbe krivičnog postupka u žalbenom postupku.
Prema navedenim odredbama predlog okrivljenog za podizanje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti ne može se podnijeti zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka
koje su vezane za nedostatke u izradi presude, a koje su propisane odredbama
čl.386 st.1 tač.8 i 9 Zakonika o krivičnom postupku.
Imajući u vidu da je predlogom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u
konkretnom slučaju ukazivano samo na postojanje bitne povrede odredaba krivičnog
postupka iz čl.386 st.1 tač.9 Zakonika o krivičnom postupku, zbog koje se ne može
podnijeti predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, Vrhovno državno
tužilaštvo je u osporenom rješenju osnovano zaključilo da ne postoje razlozi da se
podnese predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti i pravilno odlučilo da
takav predlog branioca okrivljenih treba odbiti kao neosnovan.
Kod navedenog, u žalbi branioca okrivljenih, kojom se pobija rješenje
Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, neosnovano se slijede navodi iz predloga
za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti vezano za bitnu povredu odredaba
krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 Zakonika o krivičnom postupku. Uz to u žalbi
protiv istog rješenja se ukazuje da je povrijeđeno pravo na odbranu okrivljenih.
Međutim, branilac okrivljenih u predlogu za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti,
17
sem tvrdnje da se prvostepena presuda zasniva na bitnoj povredi odredaba krivičnog

postupka iz čl.386 st.1 tač.9 Zakonika o krivičnom postupku, nije ukazivao da postoji
povreda prava na odbranu okrivljenih, a u predmetnoj žalbi konkretno se ne navodi u
čemu se sastoji povreda istog prava, zbog čega se ne može uspiješno pozivati na
povredu ovog prava u žalbi protiv rješenja Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore
kojim je odlučeno o neosnovanosti predloga za podizanje zahtjeva za zaštitu
zakonitosti.
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II 16/21 od 23.09.2021. godine)

18
TRANSFER OSUDJENIH LICA

(Član 2 stav 2 i 3 Konvencije o transferu osudjenih lica)
O transferu osudjenih lica ne odlučuje se po molbi osudjenog, već po

zahtjevu države izricanja kazne ili države izdržavanja kazne.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore Ktz.br.88/20 od

12.04.2021. godine odbijen je predlog branioca okrivljenog za podizanje zahtjeva za
zaštitu zakonitosti protiv naprijed navedenih presuda.
Protiv navedenog rješenja branilac okrivljenog je blagovremeno podnio žalbu
zbog kako to u istoj stoji svih zakonskih razloga, a sa obrazloženjem da je presuda
Kv.br.277/17 od 25.08.2017. godine donijeta bez zahtjeva okrivljenog i njegove
saglasnosti za transfer, da je okrivljeni u žalbi protiv navedene prvostepene presude
preko branioca izjavio da želi da do kraja ostane na odsluženju kazne zatvora u
Finskoj i da povlači molbu, a što znači da u konkretnom slučaju nijesu bili ispunjeni
uslovi iz Konvencije o transferu osudjenih lica. Uz to kod činjenice da je ranijom
odlukom istog suda Kv.br.349/16 od 21.12.2016. godine odbijena molba za transfer
povrijedjen je i čl.6 ZKP. Predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati
Državnom tužilaštvu na ponovno odlučivanje ili pak da se predlog smatra zahtjevom
za zaštitu zakonitosti.
U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ispitano pobijano
rješenje i ocijenjeni navodi podnijete žalbe, pa je vijeće našlo da je:
- žalba neosnovana.
U postupku donošenja pobijanog rješenja, kao ni samim rješenjem, nijesu
počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 386 stav 1 ZKP, na
čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti - član 417 st. 4 ZKP.
Članom 2 st.3 Konvencije o transferu osudjenih lica je propisano da transfer
može tražiti kako država izricanja kazne tako i država izdržavanja kazne, dok je
članom 5 iste propisan pisani oblik zahtjeva i nadležni organ - Ministarstvo pravde
države molilje.
Kod naprijed navedenih odredbi Konvencije o transferu osudjenih lica o
transferu osudjenih lica ne odlučuje se po molbi osudjenog, već po zahtjevu države
molilje - u konkretnom slučaju Finske.
Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je presudom Višeg suda u Bijelom Polju
Kv.br.349/16 od 21.12.2016. godine odbijen zahtjev za izvršenje presude Okružnog
suda u Osttrobothnii R.br.16/347 od 08.04.2016. godine sa obrazloženjem da ista
nije pravosnažna, da je nakon toga država molilja obnovila zahtjev i po istom donijeta
presuda Kv.br.277/17 od 25.08.2017. godine.
Kod svega prednjeg neosnovano se podnijetom žalbom tvrdi da se ne zna po
čijem zahtjevu je donijeta pobijana presuda, a bez značaja su navodi iste da je ista
donijeta bez molbe okrivljenog, jer kako je naprijed navedeno u ovom postupku
presuda se ne donosi po molbi okrivljenog već po zahtjevu države.
Odredbom čl.2 st.2 naprijed navedene Konvencije je propisano da se lice
osudjeno na teritoriji jedne strane može prebaciti na teritoriji druge strane radi
izdržavanja kazne i u tom cilju može kod države koja je izrekla kaznu ili one u kojoj
19
kaznu treba da izdržava da izrazi želju da bude prebačeno, dok je čl.3 st.1 tač.d
propisano da do transfera može doći ukoliko postoji saglasnost osudjenog za
transfer.
Uz zahtjev za transfer država molilja je priložila akt osudjenog označen kao
"molba" u kojem stoji "zamoljavam službene organe države Finske da mi omoguće
premještaj na izdržavanje zatvorske kazne (ostatka) u moju državu Crnu Goru".
Kod gornje sadržine navedenog podneska nesumnjivo je da u spisima
predmeta postoji saglasnost osudjenog za transfer i da ta saglasnost kod države
molilje nikada nije povučena.
Podnijetom žalbom se tvrdi da je okrivljeni od navedene saglasnosti odustao
izjavljivanjem žalbe protiv presude Višeg suda u Bijelom Polju Kv.br.277/17 od
25.08.2017. godine.
Naprijed navedenom žalbom označena presuda je pobijana zbog dužine
izrečene kazne sa obrazloženjem da je stranom presudom okrivljenom kazna
ublažena "odnosno da je okrivljenom kao najraniji mogući datum napuštanja zatvora
odredjen 08.03.2019. godine, odnosno dan puštanja 06.11.2020. godine iz čega
proizilazi da bi se okrivljeni V.D. mogao naći na slobodi nakon odsluženih 5 (pet)
godina zatvorske kazne upravo iz razloga jer isti ranije nije osudjivan". U istoj se dalje
navodi "Ukoliko drugostepeni sud ne uvaži ovu žalbu i potvrdi kaznu prvostepenog
suda to okrivljeni povlači molbu za premještaj u Crnu Goru".
Kod gornje sadržine izavljene žalbe neprihvatlljivi su navodi predmetne žalbe
da su pobijane presude donijete bez saglasnosti okrivljenog, jer da te saglasnosti nije
bilo u žalbi ne bi moglo stajati "Ukoliko drugostepeni sud ne uvaži žalbu i potvrdi
kaznu ... to okrivljeni povlači molbu". Takvi navodi izjavljene žalbe ne mogu se
smatrati ni odustankom od saglasnosti, jer se od iste može odustati do donošenja
drugostepene presude, a u konkretnom slučaju navodni odustanak uslovljen je
donošenjem odredjene odluke. Uz to i pristanak i odustanak moraju biti izričiti, jasni i
odredjeni.
Kod svega naprijed navedenog osnovano se pobijanim rješenjem zaključuje
da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi iz čl.3 Konvencije o transferu
osudjenih lica.
Neosnovano se podnijetom žalbom tvrdi da je donošenjem presude
Kv.br.277/17 od 25.08.2017. godine povrijedjen čl.6 ZKP. Tom odredbom je
propisano da se nikome ne može ponovo suditi za krivično djelo za koje je
pravosnažnom odlukom osudjen ili oslobodjen optužbe. U ovom pak postupku
odlučivalo se o transferu osudjenog lica, pa ranija odluka o odbijanju zahtjeva ne
isključuje odlučivanje po ponovnom zahtjevu.
Presudom Višeg suda u Bijelom Polju Kv.br.277/17 od 25.08.2017. godine
priznata je inostrana presuda i dozvoljeno izvršenje iste.
Saglasno čl.10 Konvencije o transferu osudjenih lica državu izdržavanja kazne
obavezuje pravna priroda i dužina sankcije izrečene kazne i ova kazna ili mjera po
svojoj prirodi treba da maksimalno odgovara onoj kojoj je izrečena.
U konkretnom slučaju okrivljenom je stranom presudom izrečena kazna
zatvora u trajanju od 10 godina, a ista kazna izrečena i pobijanom, pa na štetu
okrivljenog nije povrijedjen zakon, kako se to zaključuje i pobijanim rješenjem.
U spisima predmeta postoji akt Agencije za krivične sankcije Finske
Kv070/2016 od 23.04.2020. godine u kojem stoji da se po Krivičnom zakonu Finske
osudjeni otpušta kad izdrži 2/3 kazne, te da bi okrivljeni V. da je nastavio da služi
kaznu u Finskoj bio uslovno otpušen 06.11.2020. godine.
20
Naprijed navedena činjenica nije od značaja za ocjenu zakonitosti predmetne

presude, već za izvršenje izrečene kazne i prava na uslovni otpust koje je propisano i
čl.37 KZ Crne Gore, a o kojem je nadležni sud odlučio rješenjem Kv.br.356/2000 od
14.12.2000. godine."
21
OPRAVDANOST UBLAŽAVANJA KAZNE

PO ZAHTJEVU ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE
(Član 433 i čl. 435 stav 6 ZKP)
Činjenica da je u odnosu na ranije osude osudjenog nastupila

rehabilitacija je nova okolnost, od takvog značaja koja, da je bila poznata
drugostepenom sudu ne bi isključivala mogućnost izricanja uslovne osude.
Iz obrazloženja:
"Branilac osuđenog M. V. je 11.03.2021. godine podnio zahtjev za vanredno

ublažavanje kazne u kojem je naveo da Viši sud u Podgorici prilikom odlučivanja nije
imao u vidu činjenicu da je rješenjem Osnovnog suda u Nikšiću Kv.br.486/20 od
10.12.2020. godine data rehabilitacija osuđenom M. V. po presudama Osnovnog
suda u Nikšiću K.br.394/97 od 07.12.1998. godine, K.br.109/98 od 07.12.1998.
godine i K.br.130/02 od 11.09.2002. godine, pa se okrivljeni smatra neosuđivanim
licem. Smatra da je pravosnažno rješenje o davanju rehabilitacije razlog za vanredno
ublažavanje kazne, jer ta činjenica je postojala prije pravosnažnosti presude i sud za
nju nije znao, a ona bi zasigurno dovela do blaže osude, odnosno do potvrđivanja
uslovne osude koju je prvostepeni sud prvobitno izrekao okrivljenom, budući da je
Viši sud u Podgorici preinačinio presudu Osnovnog suda u Nikšiću cijeneći izvod iz
kaznene evidencije, navodeći da su V. M. već izrečene tri uslovne osude, da se radi
o licu koje je više puta osuđivano, te da rehabilitacija u odnosu na njega nije
nastupila. Ukazao je da su okrivljeni M. V. i njegova supruga V.V. nezaposlena lica,
da mu je supruga u sedmom mjesecu trudnoće i da imaju još dvoje djece - sina D.,
rođenog __.__.____. godine i kćerku D., rođenu __.__.____. godine, pa su i ove
činjenice postojale u vrijeme izricanja presude, ali ih sud nije cijenio, te da bi se
ugrozila egzistencija porodice ukoliko bi okrivljeni bio poslat na izdržavanje kazne. U
konačnom je predložio, da joj Vrhovni sud Crne Gore predmetnu kaznu ublaži u
pogledu vrste krivične sankcije i okrivljenom izrekne uslovnu osudu.
Osnovni sud u Nikšiću je postupajući shodno čl.435 st.4 Zakonika o krivičnom
postupku dostavio predlog ovom sudu Kv.br.41/21 od 25.03.2021. godine da se
usvoji zahtjev za vanredno ublažavanje kazne branioca osuđenog, a takav predlog je
između ostalog utemeljio i na misljenju Osnovnog državnog tužilaštva u Nikšiću
Kt.br.73/20 od 23.03.2021. godine, prema kome treba udovoljiti zahtjevu za
ublažavanje kazne. Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore je aktom Ktr.br.58/21 od
09.04.2021. godine predložilo da se zahtjev branioca osuđenog odbije kao
neosnovan, navodeći da nijesu ispunjeni zakonski uslovi za vanredno ublažavanje
kazne.
Nakon razmatranja zahtjeva, predloga Osnovnog suda u Nikšiću i Vrhovnog
državnog tužilaštva Crne Gore, te svih spisa ovog predmeta, Vrhovni sud Crne Gore
je našao:
Zahtjev je osnovan.
Prema odredbi čl.433 Zakonika o krivčnom postupku ublažavanje
pravosnažno izrečene kazne koja nije izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno je kad
se po pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda
ili sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.
22
Uvidom u spise predmeta utvrđuje se da je okrivljenom M. V.rješenjem

Osnovnog suda u Nikšiću Kv.br.486/20 od 10.12.2020. godine data rehabilitacija po
presudama Osnovnog suda u Nikšiću K.br.394/97 od 07.12.1998. godine,
K.br.109/98 od 07.12.1998. godine i K.br.130/02 od 11.09.2002. godine, koje rješenje
je stupilo na pravnu snagu dana 21.12.2020. godine. U postupku po žalbi Viši sud u
Podgorici očigledno nije bio upoznat sa navedenom odlukom, jer je upravo u svojoj
odluci Kž.br.782/20 od 15.02.2021. godine preinačio presudu Osnovnog suda u
Nikšiću K.br.49/20 od 15.02.2021. godine, kada je na strani okrivljenog M. V. kao
otežavajuću okolnost cijenio činjenicu ranije osuđivanosti.
Po nalaženju ovog suda, činjenica da je u odnosu na ranije osude osuđenog
M. V. nastupila rehabilitacija je nova okolnost za koju se nije znalo prilikom
donošenja odluke Višeg suda u Podgorici Kž.br.782/20 od 15.02.2021. godine kojom
je preinačena presuda Osnovnog suda u Nikšiću K.br.49/20 od 31.07.2020. godine i
kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajnju od dva mjeseca. Navedena okolnost,
po stavu ovog suda je takvog zanačaja, koja da je bila poznata drugostepenom sudu,
saglasno odredbi čl.54 st.3 Krivičnog zakonika Crne Gore, ne bi isključivala
mogućnost izricanja uslovne osude M. V.Uz to ovaj sud je imao u vidu da ni
prvostepeni, ni drugostepeni sud nijesu cijenili materijalno stanje osuđenog, jer su u
okviru ličnih prilika imali samo u vidu da je osuđeni otac dvoje maloljetne djece, a ne i
da su on i njegova njegova supruga nezaposleni, što je utvrđeno iz uvjerenja Zavoda
za zapošljavanje Crne Gore koja su priložena kao dokaz uz predmetni zahtjev za
vanredno ublažavanje kazne. Navedene činjenice, uz težinu predmetnog krivčnog
djela, su takvog značaja da opravdavaju da se osuđenom M. V.ublaži kazna na način
što će mu se izreći uslovna osuda, jer po ocjeni ovog suda prema osuđenom nije
nužno primijeniti kaznu radi krivičnopravne zaštite i može se očekivati da će
upozorenje uz prijetnju kazne zatvora na njega dovoljno uticati da više ne vrši
krivična djela, čime će se postići svrha uslovne osude iz čl.52 st.2 Krivičnog zakonika
Crne Gore u okviru opšte svrhe propisivanja i izricanja krivičnih sankcija iz čl.4 st.2
Krivičnog zakonika Crne Gore."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 15/21 od 14.05.2021. godine)
23
NEISPUNJENOST USLOVA
ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE
(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)
Okolnost koju okrivljeni u zahtjevu za ublažavanje kazne navodi da je

nakon izricanja presude drugostepenog suda Skupština Ujedinjenih nacija
donijela odluku da psihoaktivnu supstancu kanabis rekvalifikuje iz grupe
teških droga i definiše kao laku psihoaktivnu supstancu, nije od značaja i ne bi
mogla dovesti do blaže kazne za krivično djelo iz člana 300 stav 1 KZ CG.
Iz obrazloženja:
"Odredbom člana 433 ZKP-u propisano je da je ublažavanje pravosnažno

izrečene kazne koja nije izvršena, odnosno izdržana, dozvoljeno kada se po
pravosnažnosti presude pojave okolnosti kojih nije bilo kada se izricala presuda ili
sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očigledno dovele do blaže osude.
Okolnost koju okrivljeni u zahtjevu za ublažavanje kazne navodi, a naime da je
nakon izricanja presude Višeg suda u Bijelom Polju K.br.5/17 od 13.02.2017.godine
Skupština Ujedinjenih nacija donijela odluku da psihoaktivnu supstancu kanabis
(marihuanu) rekvalifikuje iz grupe teških droga i definiše kao laku psihoaktivnu
supstancu, nije od značaja i ne bi mogla dovesti do blaže kazne za krivično djelo iz
čl.300 st.1 KZ CG čak i da je takva odluka bila donijeta prije izricanja navedene
presude. Ovo stoga što kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci na
koju je okrivljeni osuđen navedenom presudom za krivično djelo iz čl.300 st.1 KZ CG
srazmjerna je težini predmetnog krivičnog djela i opasnosti okrivljenog kao izvršioca.
Naime, okrivljeni je prenosio radi prodaje 34,848 kg, koja količina upućuje na veliku
težinu predmetnog krivičnog djela. Uz to okrivljeni je do sada više puta osuđivan za
raznovrsna krivična djela, što ukazuje da izrečene sankcije nijesu vaspitno na njega
uticale. Kod takvog stanja stvari Vrhovni sud ocjenjuje da je kazna zatvora u trajanju
od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci na koju je okrivljeni osuđen za krivično djelo iz
čl.300 st.1 KZ CG srazmjenra težini krivičnog djela i opasnosti okrivljenog kao
izvšrioca i da se blažom kaznom, ne bi se mogla ostvarila svrha generalne i
specijalne prevencije propisane u čl.32 KZ CG u okriviru opšte svrhe izricanja
krivičnih sankcija propisane u čl.4 st.2 KZ CG."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 22/21 od 18.06.2021. godine)
24
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA
ZA VANREDNO UBLAŽAVANJE KAZNE
(Čl. 433 i 435 stav 6 ZKP)
Kada pravosnažnom presudom okrivljenom nije izrečena kazna, već

uslovna osuda, nema mjesta primjeni člana 433 ZKP.
Iz obrazloženja:
"Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.56/19-14 od

25.07.2019. godine, okrivljeni E.H. oglašen je krivim zbog krivičnog djela izdavanja
čeka i sredstava bezgotovinskog plaćanja bez pokrića iz čl.263 st.3 u vezi st.2
Krivičnog zakonika Crne Gore i za isto mu izrečena uslovna osuda kojom mu je
utvrdjena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno odredjeno da se
ista neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti iste
ne učini novo krivično djelo, te ukoliko u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti
presude oštećenom DOO "G." isplati iznos od 20.164,00 €. Obavezan je okrivljeni i
da oštećenom DOO "G." na ime imovinsko pravnog zahtjeva isplati iznos od
20.164,00 €, te da plati troškove krivičnog postupka u iznosu tamo preciziranom.
Osnovni sud u Herceg Novom je predlogom Kv.br.4/20 od 17.04.2020. godine
predložio da se zahtjev za vanredno ublažavanje kazne odbije.
Aktom Ktr.broj 91/21 od 14.06.2021. godine Vrhovno državno tužilaštvo Crne
Gore je predložilo da se zahtjev za vanredno ublažavanje kazne odbije kao
neosnovan.
U sjednici vijeća razmotreni su cjelokupni spisi predmeta, ocijenjeni navodi
podnijetog zahtjeva i predlog Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore, pa je vijeće
našlo da je:
- zahtjev treba odbiti.
Saglasno članu 433 ZKP može se ublažiti pravosnažno izrečena kazna. KZ
Crne Gore u čl.33 odredjuje da su kazne: kazna dugotrajnog zatvora, kazna zatvora,
novčana kazna i rad u javnom interesu, dok je uslovna osuda mjera upozorenja kako
je to propisano čl.52 KZ Crne Gore.
Okrivljenom H. pravosnažnom presudom nije izrečena kazna već uslovna
osuda, pa nema mjesta primjeni čl.433 ZKP, a što podnijeti zahtjev čini
neosnovanim."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kzu. br. 21/21 od 21.06.2021. godine)
25
PREKORAČENJE TROSTRUKOG ZAKONOM PROPISANOG ROKA

ZA IZRADU ODLUKE
(Član 407 stav 1 ZKP u vezi čl. 108 st. 3 tačka 3 i čl. 125 Zakona o sudskom savjetu)
Za postojanje disciplinskog prekršaja u vezi čl. 108 st. 3 tačka 3 Zakona

o Sudskom savjetu, potrebno je utvrdjenje da je prekoračenje zakonom
propisanog roka za izradu odluka učinjeno bez opravdanog razloga.
Iz obrazloženja:
"Pobijanom odlukom utvrdjeno je da je sudija odgovoran zbog težeg

disciplinskog prekršaja iz čl.108 st.3 tač.3 Zakona o Sudskom savjetu i sudijama.
Tom odredbom je propisano da teži disciplinski prekršaj postoji ako sudija bez
opravdanog razloga prekorači trostruki zakonom propisani rok za izradu odluke u
najmanje tri predmeta.
U obrazloženju pobijane odluke stoji da je vijeće "nesumnjivo utvrdilo da je
sudija prekoračio zakonski rok za izradu presude trostruko. Samim tim, dokazana je i
disciplinska odgovornost sudije predvijedjena odredbom čl.108 st.3 tač.3 Zakona o
Sudskom savjetu i sudijama, na način, vrijeme i mjesto kako je to predstavljeno
izrekom ove odluke i u radnjama sudije ispunila su se sva obilježja predstavljenog
težeg disciplinskog prekršaja". Dakle, obrazloženje pobijane odluke ne sadrži razloge
o odlučnoj činjenici - da li je to prekoračenje učinjeno bez opravdanog razloga. Na taj
način počinjena je naprijed navedena povreda pravila postupka.
Za postojanje predmetnog disciplinskog prekrašaja, a kako je to naprijed
navedeno, potrebno je utvrdjenje da je prekoračenje zakonom propisanog roka za
izradu odluka učinjeno bez opravdanog razloga. Bez postojanja tog elementa nema
predmetnog disciplinskog prekršaja, pa očigledno u postupku donošenja pobijane
odluke nijesu utvrdjene sve odlučne činjenice.
Sa iznijetih razloga, a s pozivom na čl.407 st.1 ZKP u vezi čl.125 Zakona o
Sudskom savjetu i sudijama odlučeno je kao u izreci.
Prilikom ponovnog odlučivanja disciplinsko vijeće će utvrditi da li je za
prekoračenje roka za izradu odluka postojao opravdani razlog ili ne, pa zatim donijeti
novu zakonitu odluku u obrazloženju u kojem će biti navedeni razlozi o svim odlučnim
činjenicama."
(Odluka Vrhovnog suda Crne Gore, Dž. br. 2/21 od 08.07.2021. godine)
26
27
KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

28
USLOVI ZA PRIMJENU INSTITUTA NUŽNE ODBRANE

(Član 10 KZ CG)
Za ocjenu da li je okrivljeni postupio u nužnoj odbrani od odlučnog

značaja je da li je bio svjestan postojanja napada, da li je postojala
istvremenost napada u vrijeme kada je okrivljeni ispaljivao projektile prema
oštećenom i da li su radnje koje je okrivljeni preduzeo bile neophodne za
odbijanje napada.
Iz obrazloženja:
"U žalbi branioca okrivljenog neosnovano se ukazuje da je drugostepeni sud

povrijedio Krivični zakonik time što okrivljenog nije oslobodio od optužbe zbog toga
što je okrivljeni krivično djelo učinio u nužnoj odbrani.
Naime, drugostepeni sud je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nijesu
ispunjeni uslovi za postojanje instituta nužne odbrane, te da je neprihvatljiva teza
odbrane iznijeta u toku prvostepenog i drugostepenog postupka da ima mjesta
primjeni ovog instituta. Takođe, drugostepeni sud je, za razliku od prvostepenog
suda, osnovano ocijenio da okrivljeni nije izvršio djelo u prekoračenju granica nužne
odbane.
U vezi sa navedenim, ovaj sud je imao u vidu da je, prema odredbi čl.10 st.2
Krivičnog zakonika Crne Gore, nužna odbrana ona odbrana koja je neophodno
potrebna da učinilac od svog dobra ili od dobra drugog odbije istovremeni ili
neposredno predstojeći protivpravni napad.
U skladu sa navedenom zakonskom odredbom nužna odbrana ima dva
elementa i to napad i odbranu, za koje se vezuju uslovi potrebni za primjenu ovog
instituta.
Uslovi napada su da napad predstavlja ponašanje čovijeka, da je uperen
protiv nekog pravno zaštićenog dobra, da je protivpravan, da je istovremen i da je
stvaran, dok su uslovi odbrane, kao komponentne nužne odbrane, da je kroz radnju
odbrane ostvareno biće krivičnog djela, da je ona upravljena prema nekom dobru
napadača i da je odbrana neophodo potrebna za odbijanje napada.
Osim navedenih uslova kod nužne odbrane, mora postojati i subijektivni
element koji se sastoji u svijesti i volji napadnutog da odbija napad, jer nije samo
protivpravna ona radnja koja podrazumijeva svijest o napadu i volju da se taj napad
odbija.
Polazeći od gore navedenih činjeničnih utvrđenja i imajući u vidu ukupni
kontektst predmetnog događaja, za ocjenu da li je okrivljeni postupio u nužnoj
odbrani od odlučnog značaja je da li je okrivljeni bio svjestan postojanja napada nad
M. i D. B., da li je postojala istvremenost napada u vrijeme kada je okrivljeni ispaljivao
projektile prema oštećenom i da li su radnje koje je okrivljeni preduzeo bile
neophodne za odbijanje napada.
Drugostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza osnovano zaključio da se
okrivljeni pojavio na vratima diskoteke dok je trajao fizički sukob između oštećenog
K. i braće B., naoružan sa pištoljem i ne miješajući se u fizički sukob i ne znajući ko
ga je započeo, niti pokušavajući da razdvoji učesnike sukoba, prišao oštećenom i iz
29
neposredne blizine ispalio četiri metka prema oštećenom, nanoseći mu teške tjelesne
povrede, koje su dovele do smrti oštećenog.
Navedeni zaključak drugostepenog suda nesumnjivo proizilazi iz video zapisa
koji su pregledali nižestepeni sudovi. Ovo zbog toga što se iz video snimka, koji je
pribavljen sa video kamere iz unutrašnjosti diskoteke, a koja je bila usmjerena prema
vratima objekta, vidi da je predmetni događaj započeo u 01:27:05 časova, kada je
došlo do pomenutog fizičkog obračuna, te da se okrivljeni pojavio na vratima
diskoteke u 01:27:18 časova, da bi nakon dvije sekunde nakon svog dolaska ispalio
prvi metak prema oštećenom.
Okrivljeni je bio blizak poznanik sa rođacima M. B. i D. B., M. B. i V. B., kod
koga je stanovao, a koji su saslušani kao svjedoci u ovom krivičnom postupku.
Činjenice da je okrivljeni stanovao kod V. B., koju potvrđuje ovaj svjedok i da je od
događaja koji se desio na dan Vaskrsa 2014.godine, u kome su učestvovali M. B., M.
B., V. B. i R.B., a u kome su bratu oštećenog J.K., G. K. nanijete teške tjelesne
povrede odnosno da je od tog događaja prošao veliki period od nepunih šest mjeseci
ukazuju na pouzdan zaključak da je okrivljeni znao za pomenuti događaj, te da
postoje netrpeljivi odnosi između K.i B.. No i pored toga on je navedene večeri
naoružan pištoljem pošao u diskoteku „C.“ u društvu sa braćom M., D. i S. B.,
njihovim bliskim rođakom I.B. i sa I. I., a iz iskaza svjedoka M. B., V. V., D. B., B. B. i
M.B. je utvrđeno izvjesnim da učesnici pomenutog događaja u kome su bratu
oštećenog nanijete tjelesne povrede nijesu dolazili u diskoteku „C.“ sve do
predmetnog događaja, te da su znali da u obezbjeđenju objekta radi oštećeni J.K.
Gore navedene činjenice upućuju na zaključak da je okrivljeni bio u saznanju
da može doći do sukoba između oštećenog K. i B., nezavisno od toga ko će ga
inicirati, a pojavio se na vratima diskoteke po proteku 13 sekundi po započinjenju
fizičkog sukoba između oštećenog J. K., sa jedne strane i M. i D. B., sa druge strane,
koji je započet napadom oštećenog na M. B.
Dodatnu težinu dolasku okrivljenog predstavlja činjenica da je u diskoteku
došao naoružan pištoljem, ne dajući bilo kakvo razumno objašnjenje zbog čega je to
učinio, kada se u diskoteci okuplja više stotina lica.
To što se kod okrivljenog u određenim situacijama može tražiti određeno
objašnjenje ne kosi se sa njegovim pravom na odbranu da se brani ćutanjem.
Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, osuda okrivljenog, s
jedne strane, ne smije biti isključivo ili pretežito temeljena na ćutanju okrivljenog ili na
njegovom odbijanju da odgovara na pitanja ili da sam pruža dokaze. S druge strane,
pravo na ćutanje ne može spriječiti da se ćutanje okrivljenog – u situacijama u kojima
se od njega jasno traži objašnjenje – ne uzme u obzir pri ocjeni uvjerljivosti dokaza
koje je iznijelo tužilaštvo. Stoga se ne može reći da odluka okrivljenog da se brani
ćutanjem za vrijeme krivičnog postupka nužno nema nikakve posljedice (presuda
John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], stav 47 od 8. februara 1996.godine
- vidi Izvještaje o presudama i odlukama 1996-I).
U navedenom smislu treba cijeniti i suzdržavanje okrivljenog B. u toku
krivičnog postupka da da objašnjenje o razlozima zbog kojih je na mjestu događaja
došao sa pištoljem, čije nošenje na javnom mjestu je bilo zabranjeno na osnovu čl.11
st.1 Zakona o oružju.
Odmah, nakon dvije sekunde po ulasku na vrata diskoteke okrivljeni je ispalio
prvi metak, kada očigledno nije znao ko je započeo fizički obračun, niti se uvjeriti
kako se on razvijao.
30
Gore dati razlozi upućuju na jasan zaključak da okrivljeni nije imao svjest o
napadu oštećenog K. nad M. B. i D. B. i volju da taj napad odbija, što njegovu radnju
čini protivpravnom, zbog čega se ne može pozivati na nužnu odbranu.
Takođe, u konkretnom slučaju je isključeno postojanje nužne odbrane na koju
se pozivaju okrivljeni i njegov branilac i zbog toga što se može zaključiti izvjesnim da
prilikom ispaljenja zadnja tri projektila nije postojala istovremenost napada i odbrane.
Ovo zbog toga što je u postupku pred nižestepenim sudovima, vještačenjem po
vještaku medicinske struke, utvrđeno da je oštećeni od prvog projektila zadobio
povredu ustrelinu u predijelu desne nadlaktice, koja je razorila nadlakatnu kost sve
do gornjeg okrajka, dakle povredu koja nije bila opasna po život, ali koja je sasvim
sigurno ograničavala oštećenog da nastavi fizički sukob. Međutim, okrivljeni je na
kratko zastao a onda ispalio još tri metka, a svaki od njih je oštećenom nanio teške i
po život opasne povrede koje su dovele do smrtnog ishoda. Uz to ocjenom nalaza i
izjašnjenja vještaka medicinske struke i vještaka balističara je utvrđeno da je četvrta
povreda ustrelina u podgrudnjačkom predijelu, nastala ispaljenjem metka prema
oštećenom, nanijeta u momentu kada se oštećeni nalazio u položaju u kome nije
mogao da aktivno učestvuje u fizičkom sukobu, pri čemu su vještaci dozvolili
mogućnost da se nalazio u ležećem, čučećem ili savijenom položaju, što na određeni
način potvrđuju i svjedoci na čije iskaze se drugostepeni sud poziva na str. 6 i 7 svoje
presude.
Da je oštećeni zadnju povredu zadobio dok se nalazio u nekom od navedenih
položaja posredno potvrđuje i sadržaj video snimka na kome se vidi da se okrivljeni
B. nakon ispaljenja prvog metka kretao prema unutrašnjosti diskoteke, spuštajući
ruku sa pištoljem, te da je prilazeći mjestu gdje su se prethodno nalazili učesnici
fizičkog obračuna, koji više nijesu u kadru, podigao desnu ruku sa pištoljem, da bi se
u sledećim kadrovima vidjelo kako je okrivljeni blago nagnut i sa iskorakom prema
naprijed, za koje vrijeme mu je pištolj i dalje u desnoj ruci.
Konačno drugostepeni sud je pravilno zaključio da radnje koje je okrivljeni
preduzeo ne ispunjavaju uslove neophodnosti da okrivljeni od M. B.i D. B. odbije
protivpravni napad preduzet od oštećenog J. K.
Navedeni zaključak drugostepeni sud je opravdano izveo analizirajući gore
navedi redosljed nanošenja tjelesnih povreda, kao i imajući u vidu da su naspram
oštećenog u fizičkom sukobu učestvovala dva lica i to M. i D. B. Sem toga, iz spisa
predmeta se nesumnjivo utvrđuje da su do vrata diskoteke zajedno sa pomenutim B.
i sa okrivljenim došla još tri lica i to S. B., I.B. i I. I., čiji je moguće učešće u smirivanju
sukoba bilo onemogućeno brzinom radnji koje je preduzeo okrivljeni, a koji je prvo
jedan, a nakon kraće pauze i još tri metka ispalio za vrijeme najviše od svega 6
sekundi u vremenu od 1:27:20 do 1:27:26 časova.
Kod gore datih razloga drugostepeni sud je pravilno zaključio da nijesu bili
ispunjeni uslovi za primjenu instituta nužne odbrane iz čl.10 Krivičnog zakonika Crne
Gore."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 5/21 od 01.12.2021. godine)
31
SAIZVRŠILAŠTVO
(Član 23 KZ CG)
Saizvršilaštvo ne podrazumijeva postojanje zajedničke odluke isključivo

u smislu prethodnog dogovora ili prethodne podjele uloga saizvršilaca u
izvršenju krivičnog djela, već i saglašavanje, koje ukazuje da je zajednička
odluka stvorena u toku ostvarenja krivičnog djela.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni ovog suda, a uvidom u cjelokupne spise predmeta i drugostepeni

sud i sud trećeg stepena je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Krivični
zakonik, kada je zaključio da su okrivljeni izvršili krivično djelo ubistvo iz čl.143 u vezi
čl.23 Krivičnog zakonika Crne Gore, odnosno da su postupali kao saizvršioci u
izvršenju predmetnog krivičnog djela, pa nije povrijeđen Krivični zakonik na štetu
okrivljenih o čemu ovaj sud shodno čl.398 st.1 tač.2 u vezi čl.413 st.2 Zakonika o
krivičnom postupku pazi po službenoj dužnosti.
Institut saizvršilaštva, prema čl.23 Krivičnog zakonika Crne Gore postoji ako
više lica izvrše krivično djelo, ili svako od njih ostvarujući zajedničku odluku drugom
radnjom sa umišljajem bitno doprinese izvršenju krivičnog djela.
Drugostepeni sud i sud trećeg stepena su, prema pravnom shvatanju ovog
suda, iznijeli prihvatljivo tumačenje pomenutog instituta kada su naveli da
saizvršilaštvo ne podrazumijeva obavezno učestvovanje u samoj radnji izvršenja
krivičnog djela, već da postoji i onda kada više lica, ostvarujući zajedničku odluku,
drugom radnjom sa umišljajem bitno doprinesu izvršenju krivičnog djela. Prema
objektivno-subjektivnom shvatanju navedenog pojma, kada neki od učesnika ne
preduzimaju radnju izvršenja, već neke druge radnje koje omogućavaju i doprinose
izvršenju djela, smatraće se saizvršiocima ako kod njih postoji volja da djelo izvrše
zajednički, tj.da krivično djelo hoće kao zajedničko, pa prema tome i kao svoje, tako
da preduzete radnje takvih saizvršilaca čine prirodnu i logičnu cijelinu sa radnjama
ostalih saizvršilaca koji preduzimaju zakonom određenu radnju izvršenja krivičnog
djela. Pri tome, saizvršilaštvo ne podrazumijeva postojanje zajedničke odluke
isključivo u smislu prethodnog dogovora ili prethodne podjele uloga saizvršilaca u
izvršenju krivičnog djela, već i saglašavanje, koje ukazuje da je zajednička odluka
stvorena u toku ostvarenja krivičnog djela.
Drugostepeni i trećestepeni sud su na temelju utvrđenih činjenica pravilno
zaključili da u radnjama okrivljenog D. J., koji je ispalio smrtonosni projektil u glavu
oštećenog i radnje okrivljenih Z. R. i Z. R., koji su nasiljem nad oštećenim omogućili
da se realizuje radnja izvršenja, čine prirodnu, jedinstvenu i logičnu cijelinu i da je kod
sve trojice okrivljenih postojala svijest o zajedničkom djelovanju, te da se njihove
radnje podvode pod pojam saizvršilaštva, o čemu su u pobijanim presudama dali
prihvatljive razloge koje u ovom rješenju je nepotrebno ponavljati i opterećivati
predmetno rješenje."
32
OCJENA POSTOJANJA OLAKŠAVAJUĆIH OKOLNOSTI

(Član 45 KZ CG)
Nepridruživanje krivičnom gonjenju može se cijeniti kao olakšavajuća

okolnost samo kada se oštećeni izričito izjasni da se ne pridružuje krivičnom
gonjenju.
Iz obrazloženja:
"U obrazloženju drugostepene presude data je ocjena svih bitnih žalbenih

navoda, a kako to osnovano zaključuje i državni tužilac pobijanim rješenjem. Tom
presudom cijenjeni su navodi odbrane da je okrivljena postupala u nužnoj odbrani, da
nema dokaza da je koristila oba noža, da je proizvoljni zaključak prvostepenog suda
o redosledu nanošenja povreda, o sumnji da nadjena drška noža i nazubljena oštrica
nijesu pripadali istom nožu, o povredama okrivljene i za sva zaključivanja o
neprihvatljivosti takvih navoda dati jasni, odredjeni i dosledni razlozi u saglasnosti sa
stanjem u spisima predmeta, pa su neprihvatljivi s tim u vezi drugačiji navodi
izjavljene žalbe.
Predstavnik oštećene porodice saslušan je na glavnom pretresu od 19. 04.
2018. godine i tada izjavio "Ja se za sada ne bih izjašnjavao o pridruživanju krivičnog
gonjenja protiv okrivljene ..." Kod takvog izjašnjenja predstavnika oštećene porodice
osnovano drugostepeni sud pobijanom presudom zaključuje da se na strani
okrivljene kao olakšavjauće okolnosti nije mogla cijeniti činjenica da se oštećeni ne
pridružuju krivičnom gonjenju. Nepridruživanje krivičnom gonjenju može se cijeniti,
kao olakšavajuća okolnost, samo kada se oštećeni izričito izjasni da se ne pridružuje
krivičnom gonjenju. U konkretnom slučaju oštećeni se do kraja glavnog pretresa nije
tako izjasnio, pa osnovano drugostepeni sud zaključuje da se na strani okrivljene kao
olakšavajuća okolnost ne može cijeniti ne pridruživanje oštećenog krivičnom
gonjenju."
33
MJERA BEZBJEDNOSTI ODUZIMANJA VOZILA

NAMIJENJENOG ZA IZVRŠENJE KRIVIČNOG DJELA
(Član 75 stav 1 KZ CG)
Ako je okrivljeni vršio prenošenje droge u vozilu podešenom za

prikriveno prenošenje opojne droge, odnosno namijenjenom za izvršenje
krivičnog djela, dakle ne samo za jednokratnu upotrebu, bilo je neophodno
izreći mjeru bezbjednosti oduzimanja vozila.
Iz obrazloženja:
"Ovaj sud je imao u vidu odredbu čl.75 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore
kojom je propisano da se predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namjenjeni za
izvršenje krivičnog djela ili koji su nastali izvršenjem krivičnog djela mogu oduzeti ako
su svojina učinioca. Prema shvatanju i ovog suda, to mogu da budu predmeti koji su
podešeni da služe izvršenju krivičnog djela. Primjena mjere bezbjedonosti
oduzimanja predmeta je u načelu fakultativnog karaktera, ako zakonom nije
predviđena obavezna primjena ove mjere bezbjednosti, što je učinjeno kod
propisivanja nekih krivičnih djela. Ipak i kada je rječ o fakultativnom karakteru mjere
bezbjednosti oduzimanja predmeta, prilikom odlučivanja da li će izreći ovu mjeru
bezbjednosti, sud se rukovodi svrhom mjera bezbjednosti čiji je opšti cilj, u skladu sa
čl.66 Krivičnog zakonika Crne Gore, da se otklone stanja ili uslovi koji mogu biti od
uticaja da učinilac u buduće vrši krivična djela u okviru opšte svrhe izricanja krivičnih
sankcija.
Iz spisa predmeta, a posebno iz službene zabilješke Uprave policije –
regionalnog centra granične policije „S.“ – Stanice granične policije Rožaje br.67 od
23.02.2020.godine, koja po svojoj sadržini ima odlike zapisnika o uviđaju, nesumnjivo
je utvrđeno da su ovlašćena službena lica pronašla više pakovanja opojne droge
pronašla u vozilu okrivljenog i to „u specijalno napravljenom bunkeru iza zadnjih
štopova (lijevog i desnog)“, iz čega jasno proizilazi da je vozilo okrivljenog bilo
podešeno za prikriveno prenošenje opojne droge, odnosno namjenjeno za izvršenje
krivičnog djela, a u konkretnom slučaju za tu namjenu i upotrijebljeno, što po ocjeni
ovog suda predstavlja odlučnu činjenicu za izvođenje zaključka da dolazi u obzir
primjena čl.75 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Ovaj sud je imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje
proizilaze principi kojima se treba rukovoditi kod izricanja mjere bezbjednosti
oduzimanja predmeta. Prema toj praksi, oduzimanje predmeta predstavlja mješanje u
pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola br.1 uz Evropsku konvenciju za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a u cilju opravdanosti izricanja mjere
dužnost suda je da ispita da li je mješanje bilo zakonito, da li je bilo u javnom
interesu, te da li je postignuta pravična ravnoteža između cilja i sredstava kojima je
cilj ostvaren.
U konkretnom slučaju izricanje mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta je
bilo zakonito, jer takvu mogućnost propisuje odredba čl.75 st.1 Krivičnog zakonika
Crne Gore. Njeno izricanje bilo je i u javnom interesu, imajući u vidu da je svrha
mjere bezbjednosti da se otklone stanja i uslovi koji mogu biti od uticaja da učinilac u
buduće vrši krivična djela.
34
Pri ocjeni da li je postignuta pravična ravnoteža između cilja i sredstava kojima

je cilj ostvaren ovaj sud je imao u vidu stav 60 iz presude Yasar protiv Rumunije,
br.64863/13 od 26.11.2019.godine, prema kome pravični balans zavisi od više
faktora, pri čemu je od posebnog značaja ponašanje vlasnika imovine koja se
oduzima, kao jedan od elemenata cjeline okolnosti, a isto tako i odnos između
njegovog ponašanja i kršenja zakona do koga je došlo.
Kod nesumnjivo utvrđene činjenice da je okrivljeni A. A. vršio prenošenje
droge smještene u specijalno napravljenom bunkeru iza zadnjih štop svijetala (lijevog
i desnog), koja nesumnjivo pokazuje da je vozilo okrivljenog bilo podešeno za
prikriveno prenošenje opojne droge, odnosno namjenjeno za izvršenje krivičnog
djela, dakle ne samo za jednokratnu upotrebu, ovaj sud je ocijenio da je radi
otklanjanja stanja ili uslova koji mogu biti od uticaja da učinilac u buduće vrši krivična
djela, odnosno suzbijanja krivičnih djela bilo neophodno izreći mjeru bezbjednosti
oduzimanja predmetnog vozila i da je zbog toga postignuta pravična ravnoteža
između cilja izricanja mjere bezbjednosti, odnosno javnog interesa, koji se ogleda u
potrebi sprječavanja i suzbijanja vršenja krivičnih djela i samog njenog izricanja. Kod
ovakvog stanja stvari neosnovano se žalbom ukazuje na povredu Krivičnog zakonika
u vezi sa izricanjem mjere bezbjednosti oduzimanja vozila okrivljenog."
35
KRIVIČNO DJELO OTMICA

(Član 164 stav 1 KZ CG)
Okrivljeni koji su od oštećenog upotrebom sile i upućivanjem prijetnji

ubistvom i teškim tjelesnim povredjivanjem tražili priznanje duga radi
ostvarenja cilja otmice, učinili su krivično djelo iz člana 164 stav 1 KZ.
***
Cilj otmice je iznuda ili prinuda.
Iz obrazloženja:
"Radnja izvršenja osnovnog oblika (stav 1) krivičnog djela otmica iz čl.164

Krivičnog zakonika Crne Gore sastoji se u odvođenju ili zadržavanju nekog lica
upotrebom sile, prijetnjom, obmanom ili na drugi način, kao objektivno obilježje djela,
dok subjektivno biće ovog krivičnog djela obuhvata i namjeru da se od otetog ili
drugog lica iznudi novac ili kakva druga imovinska korist ili da se oteto lice ili neko
drugo lice prinudi da nešto učini, ne učini ili trpi. Cilj otmice je ustvari iznuda ili
prinuda.
Prvostepeni sud je van svake razumne sumnje nakon sadržajne i suštinske
analize svih izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak o postojanju ovog krivičnog
djela i krivice okrivljenog. Nesporno je utvrđeno da su okrivljeni S.M. i J.J. upotrebom
sile prema oštećenom N.B. od oštećenog tražili priznanje duga u iznosu od
28.000,00 eura i to na način što su od oštećenog tražili da pozove svog brata i
roditelje i da im saopšti da on taj novac duguje, a ako to ne uradi prijetili mu i to
okrivljeni J.J. zadajući mu udarce prijeteći da će mu staviti kesu na glavu, da mu je
žao što je zaboravio pištolj u automobilu kako bi mu ispalio projektil u noge, da će mu
odsjeći prst desne ruke kako bi odnio njegovim roditeljima, kao i da će ga izbosti dok
ne iskrvari, a okrivljeni M. da će ubiti njegovu familiju ako porekne ono što je kazao
bratu i roditeljima preko telefona, dakle da su mu kritičnom prilikom uputili prijetnje
ubistvom ili teškim tjelesnim povrjeđivanjem radi ostvarivanja cilja otmice."
36
KRIVIČNO DJELO NAPAD NA SLUŽBENO LICE

U VRŠENJU SLUŽBENE DUŽNOSTI
(Član 376 KZ CG)
Za postojanje krivičnog djela napad na službeno lice u vršenju službene

dužnosti ne traži se namjera, jer se pod namjerom podrazumijeva predstava o
odredjenom cilju koji učinilac može da postigne izvršenjem krivičnog djela,
koja djeluje kao motiv izvršenja krivičnog djela.
Iz obrazloženja:
"Obrazlažući pobijanu presudu nižestepeni sud zaključuje da okrivljenom "nije

ni bila namjera da udara službeno lice u vršenju službene dužnosti" (13. strana
pobijane presude), "pa ostaje sumnja o tome da li je okrivljeni radnju izvršenja ovog
krivičnog djela preduzeo sa direktnim umišljajem" (strana 14. pobijane presude).
Gornji razlozi pobijane presude su nejasni čime je počinjena bitna povreda
odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP. Ovo sa razloga što je za
krivičnu odgovornost za predmetno krivično djelo potrebno da je učinilac postupao sa
direktnim ili eventualnim umišljajem. Za direktni umišljaj je potrebno da je učinilac
svjestan da napada službeno lice u vršenju službene radnje, pa i pored te svijesti isto
napada, dok je za eventualni umišljaj potrebna svijest o mogućnosti napada na
službeno lice u vršenju službene dužnosti, pa je učinilac i na tu eventualnost pristao.
Dakle, za postojanje krivičnog djela koje je stavljeno na teret okrivljenom ne traži se
namjera, jer se pod namjerom podrazumijeva predstava o odredjenom cilju koji
učinilac može da postigne izvršenjem krivičnog djela, koja djeluje kao motiv izvršenja
krivičnog djela."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 11/21 od 14.06.2021. godine)
37
KRIVIČNO DJELO SPREČAVANJE DOKAZIVANJA

(Član 390 KZ CG)
Radnja krivičnog djela sprečavanje dokazivanja koja je alternativno

odredjena mora biti usmjerena na to da lice prema kojem se preduzima,
davanjem lažnog iskaza ili nedavanjem iskaza, utiče na tok krivičnog postupka.
Iz obrazloženja:
"Okrivljenoj E.B. je optužnicom bilo stavljeno na teret da je dana 19.04.2017.

godine u Sutomoru Opština Bar, zajedno sa sada pokojnim B.B., oštećenoj L. B.
tokom krivičnog postupka koji je vođen protiv E. B., zbog krivičnog djela silovanje u
pokušaju iz čl.204. st.1 u vezi čl.20. Krivičnog zakonika Crne Gore, obećala poklon –
novac u iznosu od 200,00€, u namjeri da oštećena davanjem lažnog iskaza utiče na
ishod krivičnog postupka, na način što je oštećenu navela da da izjavu da E. B. nije
pokušao da je siluje, da je takva izjava ovjerena u Osnovnom sudu u Baru dana
19.04.2017.godine, i da je time izvršila krivično djelo sprječavanje dokazivanja iz
čl.390 st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Ovaj sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno zaključio da nije dokazano
da je okrivljena E. B. izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, te da se
drugostepena presuda ne zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
Radnja krivičnog djela sprječavanje dokazivanja je prema čl.390 st.1 Krivičnog
zakonika Crne Gore alternativno određena. U prvom slučaju radnja se ogleda u
činjenju ili obećanju poklona ili druge koristi svjedoku, vještaku ili drugom učesniku u
postupku pred sudom ili pred drugim državnim organom, dok se u drugom slučaju
radnja sastoji u primjeni sile ili prijetnje prema pomenutim licima. I u jednom i u
drugom slučaju radnja izvršenja mora biti usmjerena na to da lice prema kome se
preduzima davanjem lažnog iskaza ili nedavanjem iskaza utiče na tok krivičnog
postupka.
U konkretnom slučaju okrivljenoj je, kao što je navedeno, bio stavljen na teret
prvi oblik radnje izvršenja, odnosno da je oštećenoj L. B. obećala poklon – novac u
iznosu od 200,00€ kako bi u krivičnom postupku koji je vođen protiv supruga
okrivljene E. B., zbog krivičnog djela silovanje u pokušaju izvršenog na štetu
oštećene, dala lažni iskaz, a u tom pravcu optužnica je temeljena uglavnom na
iskazu svjedokinje – oštećene L. B.
Međutim, po ocjeni ovog suda drugostepeni sud je opravdano zaključio da se
iskazi oštećene sami po sebe ne mogu smatrati pouzdanim, a naročito kada se
dovedu u vezu sa drugim sprovedenim dokazima.
Naime, drugostepeni sud je prije svega osnovano zaključio da više iskaza
oštećene, datih u raznim fazama krivičnog postupka koji je vođen protiv E. B., sadrže
međusobne protivurječnosti u pogledu mjesta gdje joj je ponuđen novac od strane
okrivljene E. B. i sada pok. B. B., zbog kojih se ne može izvesti siguran zaključak dali
su joj i kada obećali poklon da bi dala lažnu izjavu kojom bi opovrgla svoju prvu
izjavu da je E. B. pokušao da je siluje. Sem toga, oštećena je raznim fazama
krivičnog postupka različito predstavljala svoj motiv za ovjeru izjave pred Osnovnim
sudom u Baru i to tako što je na početku tvrdila da je na bila navedena obećanjem
poklona, da bi kasnije izjavila da je to učinila pod prijetnjom napada na svoju djecu i
38
da je novac nije interesovao. Kod ovako datih iskaza drugostepeni sud je opravdano
zaključio da se iskazi oštećene sami po sebi ne mogu smatrati vjerodostojnim, o
čemu je na str.6 do 8 pobijane presude dao jasne i prihvatljive razloge.
S druge strane, iskaz oštećene je doveden pod posebnu sumnju iskazom
sada pokojnog B. B., koji je bio suprug oštećene, a koji je kao svjedok negirao njene
tvrdnje da su okrivljena E. B. i sada pok. B.B. u njegovom prisustvu obećali poklon
L.B. kako bi dala lažnu izjavu u pomenutom krivičnom postupku. Iskaz ovog svjedoka
je prihvaćen od strane drugostepenog suda, a njegova vjerodostojnost se ne dovodi
u pitanje žalbom Osnovnog državnog tužioca u Baru, niti je ovaj sud može drugačije
cijeniti, imajući u vidu odredbu čl.398 st.1 Zakonika o krivičnom postupku, koja
obavezuje žalbeni sud da presudu ispituje u onom dijelu koji se pobija izjavljenom
žalbom.
Prema tome, po ocjeni ovog suda, drugostepeni sud je opravdano zaključio da
nije dokazano da je okrivljena E. B. izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret,
već da su činjenice koje bi mogle ukazivati na postojanje obilježja krivičnog djela
ostale u domenu sumnje, te da dolazi u obzir primjena principa in dubio pro reo, koji
za slučaj da ostane sumnja u odnosu na postojanje obilježja nekog krivičnog djela
nalaže da se donese odluka koja je povoljnija za okrivljenog."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 18/21 od 04.10. 2021. godine)
39
KRIVIČNO DJELO NASILNIČKO PONAŠANJE

(Član 399 KZ CG)
U radnjama okrivljenog koji je nasilje nad oštećenim vršio dok se nalazio

u zaustavljenom taksi vozilu, čime je ugroženo spokojstvo vozača tog vozila,
stoje svi objektivni i subjektivni elementi bića krivičnog djela nasilničko
ponašanje.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud je s pravom prihvati kao istinit iskaz oštećenog Z.A., koji se
sasvim jasno i određeno izjasnio da je nakon kritičnog događaja a po proteku
vremena od nekih sedam mjeseci jasno prepoznao okrivljenog N.B., kao osobu koja
mu je kritične prilike zajedno sa osuđenim M.N. i sa još jednim napoznatim licem
zadao više udaraca nogama i stisnutim pesnimaca u predjelu glave i tijela nanoseći
mu lake tjelesne povrede bliže opisane u izreci pobijane presude. Takođe na
glavnom pretresu kod prvostepenog suda i na pretresu kod drugostepenog suda
oštećeni je ukazao na okrivljenog B. kao osobu koja je bila u društvu sa osuđenim
M., sa kojim oštećeni nesporno ima od ranije nesporazume oko imovine. Stoga su
neosnovani navodi žalbe branioca okrivljenog da je drugostepeni sud pogrešno
utvrdio činjenično stanje, time što je okrivljenog B. oglasio krivim da je vršio nasilje
nad oštećenim Z.A.
Takođe, neosnovani su navodi žalbe branioca okrivljenog da je drugostepeni
sud pogrešno utvrdio činjenično stanje time što je iskaz oštećenog A. doveo u vezu
sa medicinskom dokumentacijom na ime oštećenog i nalazom i mišljenjem vještaka
medicinske struke dr N.R., jer se po stanovištu odbrane iz medicinske dokumentacije
ne može utvrditi da je okrivljeni B. vršio nasilje nad oštećenim nanoseći mu bilo
kakve povrede. Ovo iz razloga što se iz medicinske dokumentacije za oštećenog Z.A.
i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr N.R. i njegovog izjašnjenja na
glavnom pretresu kod prvostepenog suda utvrđuje da je oštećeni kritične prilike
zadobio krvni podliv u lijevom zaušnom predijelu glave i da je sila djelovala
jednokratno ali se ne može isključiti mogućnost i da je naneseno više udaraca jer u
zavisnosti od inteziteta sile kojom se udarci nanose ne mora doći do nastanka
tjelesnih povreda kada je ta sila slabijeg intenziteta. Kod oštećenog su konstatovane
dvije oguljotine veličine od oko 5 cm u predijelu zadnje strane vrata, više oguljotina
na oba ramena i oba lopatična predjela tako da je po vještaku medicinske struke
ukupno bilo najmanje šest povreda u predijelu tijela. Imajujći u vidu površinu tijela na
kojoj se nalaze oguljotine nije uobičajeno da prilikom pada nastanu oguljotine na
svim tim predjelima tijela, pa je vještak mišljenja da je većina njih ili sve nastale usled
posledice udaraca, ali se ne može isključiti mogućnost da su neke od njih, ali ne sve,
mogle nastati kao posljedica pada i udara o tvrdu podlogu ili suljanja po toj podlozi.
Sadržina medicinske dokumentacije za oštećenog i dato izjašnjenje vještaka
medicinske struke dr N.R. jasno ukazuje da je oštećeni kritične prilike zadobio
najmanje šest povreda a mehanizam i načinu nanošenja povreda potvrđuje navode
kazivanja oštećenog A., a to što se oštećeni u svom iskazu izjasnio da je zadobio
najmanje dvadeset udaraca nije od značaja da se dovede u sumnju vjerodostojnost
njegovog iskaza, jer oštećeni u datoj situaciji životno nije mogao da tačno opredijeli
40
koliko je zadobio udaraca kod činjenice da se vještak medicinske struke dr N.R.

sasvim jasno i određeno izjasnio da svaki zadati udarac ne mora ostaviti vidnu
povredu na tijelu oštećenog, imajući u vidu položaj tijela oštećenog prilikom
zadobijanja povreda i silinu zadatih udaraca.
Sagledavajući sve okolnosti kritičnog događaja i nespornu činjenicu da je
nasilje nad oštećenim vršeno dok se nalazi u zaustavljenom taksi vozilu na ulici, a što
je svakako ugrozilo spokojstvo vozača tog vozila, drugostepeni sud je pravilno
zaključio da u radnjama okrivljenog N.B. stoje svi objektivni i subjektivni elementi bića
nasilničko ponašanje iz čl.399 Krivičnog zakonika Crne Gore, pa su neosnovani
navodi žalbe branioca okrivljenog da je na štetu okrivljenog povrijeđen Krivični
zakonik kada je oglašen krivim za ovo krivično djelo."
41
PRAVNA KVALIFIKACIJA KRIVIČNOG DJELA

NAVODJENJE NA OVJERAVANJE NEISTINITOG SADRŽAJA
(Član 415 st. 1 i 2 KZ)
Ovjera kod notara nije rezultat navodjenja notara da ovjeri neistinit

sadržaj ako je notar ovjerio samo potpis, a ne i sadržaj isprave, pa stoga i nije
odgovoran za sadržaj iste, te upotrebom takve isprave nijesu ostvareni
elementi krivičnog djela iz člana 415 stav 2 KZ CG.
***
Radnju okrivljene, koja je svjesno obmanula službeno lice CRPS, jer je
znala da je sadržaj izjave, na osnovu koje je pokrenula postupak dobrovoljne
likvidacije, lažan, treba kvalifikovati kao krivično djelo iz člana 415 stav 1 KZ
CG.
Iz obrazloženja:
"Ocjenjujući odbranu okrivljene i ostale izvedene dokaze, kako pojedinačno

tako i u međusobnoj vezi, drugostepeni sud je na pravilan način utvrdio da je
okrivljena dana 22.01.2016.godine u Podgorici pisanu izjavu, prethodno ovjerenu od
strane notara, u kojoj je navedeno da je kao osnivač društva DOO “DND”, shodno
čl.24a Zakona o privrednim društvima, izmirila sve obaveze društva prema
povjeriocima, zaposlenima i Poreskoj upravi, iako su u vrijeme davanja izjave
postojale obaveze društva bliže navedene u izreci drugostepene presude, pa je istu,
znajući da je njena sadržina neistinata, upotrijebila na način što je predala CRPS-u
radi registracije skraćenog postupka likvidacije, da bi na osnovu takve izjave bio
sproveden postupak dobrovoljne likvidacije i izvršeno brisanje društva DOO “DND” iz
CRPS-a.
U žalbi se navodi da je izreka drugostepene presude nerazumljiva i
protivrječna razlozima presude jer u istoj stoji da je okrivljena D. Z. predala izjavu
CRPS-u, a u postupku je utvrđeno da je istu predao A. B., a kojima se u suštini
pledira na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje od strane drugostepenog
suda. Ovakvi navodi žalbe branioca okrivljene nijesu osnovani kod činjenice da je
okrivljena A. B. dala punomoćje, kojim ga je ovlastila da potrebnu dokumentaciju,
zajedno sa izjavom okrivljene, na kojoj stoji njen potpis ovjeren od strane notara,
preda CRPS-u, za potrebe postupka dobrovoljne likvidacije njenog privrednog
društva.
Dakle, po ocjeni ovog suda, drugostepeni sud je u zakonito sprovedenom
postupku potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje važno za donošenje odluke u
ovoj krivičnoj stvari, a u žalbama branilaca okrivljene ne ukazuje se na postojanje
neke činjenice, okolnosti ili dokaza koje drugostepeni sud nije cijenio, a kojima bi se
osporavala pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja od strane drugostepenog
suda.
Međutim, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud
nije pravilno primijenio Krivični zakonik kada je utvrdio da su se u radnjama okrivljene
stekla obilježja krivičnog djela navođenje na ovjeravanje neistinitog sadržaja iz čl.415
st.2 u vezi st.1 Krivičnog zakonika Crne Gore, pa je drugostepena presuda
preinačena u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, s obzirom da na pravilnu
primjenu Krivičnog zakonika žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti.
42
Naime, predmetno krivično djelo ima dva oblika. Kod prvog oblika ovog
krivičnog djela iz čl.415 stav 1 Krivičnog zakonika Crne Gore radnja izvršenja se
ogleda u navođenju nadležnog organa da u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi ovjeri
nešto neistinito. Dakle, bitno je da se nadležni organ svjesno i voljno obmanjuje u
pogledu istinitosti onoga što ovjerava. Drugi oblik ovog krivičnog djela iz st.2 istog
člana postoji u slučaju upotrebe neistinite javne isprave, zapisnika ili knjige iz stava 1
istog člana.
Pod javnom ispravom podrazumijeva se ona isprava koju je izdao nadležni
državni organ, kao i isprave izdate od ustanova ili drugih subjekata koji na osnovu
zakona vrše javna ovlašćenja.
U vezi sa prethodno navedenim pravilno je zaključivanje drugostepenog suda
da ovjera kod notara nije rezultat navođenja notara da ovjeri neistinit sadržaj, s
obzirom da je notar ovjerio samo potpis, a ne i sadržaj isprave, te stoga i nije
odgovoran za sadržaj iste. Stoga, upotrebom takve isprave nijesu ostvareni elementi
krivičnog djela iz stava 2 člana 415 Krivičnog zakonika Crne Gore.
Imajuću u vidu gore utvrđeno činjenično stanje, a po pravilnoj primjeni
Krivičnog zakonika, po nalaženju ovog suda, ima se zaključiti da radnje okrivljene
treba kvalifikovati kao predmetno krivično djelo iz stava 1 člana 415 Krivičnog
zakonika Crne Gore.
Naime, odredbom čl.24a Zakona o privrednim društvima, koji je važio u
vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela ("Sl. list RCG", br. 6/2002 i "Sl. list CG",
br. 17/2007, 80/2008, 40/2010 - drugi zakon, 36/2011 i 40/2011 - drugi zakon),
propisano je da se dobrovoljna likvidacija može sprovesti po skraćenom postupku,
ako poslije donošenja odluke o dobrovoljnoj likvidaciji svi akcionari (u konkretnom
slučaju samo okrivljena jer je ona jedini osnivač i vlasnik društva) daju na sudu
ovjerene izjave da su izmirene sve obaveze društva prema povjeriocima, uključujući i
obaveze prema zaposlenima. U predmetnom slučaju okrivljena je izjavu sa neistinitim
sadržajem, na kojoj je bio njen potpis prethodno ovjeren kod notara, predala CRPS-
u, da bi na osnovu takve izjave bio sproveden postupak dobrovoljne likvidacije i
izvršeno brisanje DOO “D.”, čiji je jedini vlasnik bila okrivljena. Dakle, okrivljena je na
prethodno opisan način navela službeno lice u CRPS-u da sprovede dobrovoljnu
likvidaciju privrednog društva i njegovo brisanje iz CRPS-a. Prema tome, okrivljena je
službeno lice u CRPS-u svjesno obmanula, jer je znala da je sadržaj izjave, na
osnovu koje je pokrenula postupak dobrovoljne likvidacije, lažan i takvom svojom
radnjom ostvarila obilježja krivičnog djela u pitanju.
S obzirom na prethodno navedeno, ovaj sud cijeni da nijesu od pravnog
značaja žalbeni navodi kojima se ukazuje da je izjava okrivljene privatna a ne javna
isprava. Naime, nesumnjivo je da se radilo o privatnoj ispravi na kojoj je notar samo
ovjerio potpis okrivljene, kao osnivača privrednog društva. Međutim, takva isprava je
imala odlučujući uticaj da službeno lice CRPS-a na osnovu nje može realizovati
postupak dobrovoljne likvidacije privrednog društva i njegovo brisanje iz CRPS-a.
Dakle, službeno lice je neistinitim sadržajem isprave, koju je dostavila okrivljena,
obmanuto u pogledu činjenice da li privredno društvo, čiji je osnivač okrivljena, ima
neizmirenih obaveza, i da u ispravi o dobrovoljnoj likvidaciji privrednog društva ovjeri
da su se stekli uslovi za ovaj oblik prestanka privrednog društva i da se ono briše iz
CRPS-a, čime su ostvarena obilježja krivičnog djela ovjeravanje neistinitog sadržaja
iz čl.415 st.1 Krivičnog zakonika."
43
KRIVIČNO DJELO POSLUGA U PRODUŽENOM TRAJANJU

(Član 421 u vezi čl. 49 stav 1 KZ CG)
U radnjama okrivljene, koja u svojstvu referenta privrednog društva,

naplaćene iznose od korisnika usluga nije evidentirala u dnevni pazar za dan
kada je novac naplatila, niti kao višak novčanih sredstava i koja je korisnicima
usluga priznanice ispisivala na obrascu "nalog za isplatu", koji služi isključivo
za predaju dnevnog pazara i tako naplaćena novčana sredstva zadržavala
odredjeni vremenski period, stiču se svi bitni elementi bića krivičnog djela iz
člana 421 u vezi čl. 49 stav 1 KZ CG.
Iz obrazloženja:
"Ocjenom navoda odbrane okrivljene i svih provedenih dokaza, kako

pojedinačno tako i u njihovoj medjusobnoj vezi drugostepeni sud je pobijanom
presudom van svake razumne sumnje utvrdio da je okrivljena u svojstvu referenta
Privrednog društva "K" DOO C. od korisnika usluga tog preduzeća označenih u izreci
pobijane presude izvršila naplatu usluga, da naplaćene iznose nije knjižila odnosno
evidentirala u elektronskoj bazi podataka niti je iste predavala u dnevni pazar za dan
kada je izvršena uplata, a ni prijavljivala kao višak novčanih sredstava u kasi, dok je
korisnicima usluga izdavala priznanice ispisane na obrascu "nalog za isplatu", koji je
služio isključivo za predaju dnevnog pazara, da je tako naplaćena novčana sredstva
po proteku odredjenog vremena, koje je precizirano u izreci pobijane presude,
evidentirala kroz program - analitičku karticu i predavala na blagajni firme, te da se
tako neovlašćeno poslužila novcem koji joj je povjeren na radu.
Neosnovano se izjavljenom žalbom tvrdi da nije utvrdjeno da nema dokaza da
se okrivljena poslužila novcem koji joj je bio povjeren na radu, te da je primjenom
načela "in dubio pro reo" okrivljena trebala biti oslobodjenja od optužbe.
Odredbom člana 3 stav 3 ZKP je propisano da će sud donijeti odluku koja je
povoljnija za okrivljenog ako i nakon pribavljanja svih raspoloživih dokaza i njegovog
izvodjenja ostane samo sumnja u odnosu na postojanje nekog bitnog obilježja
krivičnog djela ili u pogledu činjenica od kojih zavisi primjena neke odredbe Krivičnog
zakonika ili Zakonika o krivičnom postupku. U konkretnom slučaju takve sumnje
nema.
Okrivljena priznaje da je u svojstvu referenta navedenog Privrednog društva
od korisnika usluga istog izvršila naplatu usluga, da naplaćene iznose nije
evidentirala u dnevni pazar za dan kada je novac naplatila, a ni kao višak novčanih
sredstava, da je korisnicima priznanice ispisivala na obrascu "nalog za isplatu", koji
služi isključivo za predaju dnevnog pazara, te da je tako naplaćena novčana sredstva
zadržavala odredjeni period vremena.
Objašnjavajući navedeno postupanje, koje predstavlja odstupanje od dužnosti
- da odmah knjiži račune koje je naplatila i da na kraju dana preda pazar okrivljena je
navela dva razloga - nestanak struje zbog čega nije mogla koristiti kompjuter, te da je
bila ustaljena praksa da kada stranka istakne prigovor zastane sa uplatom dok se ne
sravne računi.
Gornji navodi odbrane od strane nižestepenih sudova osnovano su ocijenjeni
neosnovanim i sračunati na izbjegavanje krivice i za takav zaključak dati jasni i
44
valjani razlozi, koje i ovaj sud prihvata. Ovo sa razloga što su opovrgnuti sadržinom
video zapisa iz kojih je utvrdjeno da nije bilo nestanka struje, te iskazima brojnih
svjedoka iz kojih se utvrdjuje da je okrivljena bila dužna da odmah knjiži račune koje
naplati i naplaćeni iznos istog dana na kraju smjene preda. Takvi zaključci ne
osporavaju se ni izjavljenom žalbom.
Odlučne činjenice se mogu utvrdjivati ne samo neposredno (vlastitim
opažanjem, na osnovu iskaza svjedoka i vještaka, čitanjem isprava i pregledom
snimaka), već i posredno na osnovu indicija - činjenica koje omogućavaju da se na
njihovoj osnovi i primjenom pravila opšteg iskustva utvrde pravno relevantne
činjenice.
Utvrdivši da okrivljena dio novca koji je povjeren na radu nije razduživala, da je
taj novac odredjeni vremenski period zadržavala, da je za takvo postupanje u
navodima svoje odbrane iznijela neprihvatljive razloge očigledno usmerene na
izbjegavanje krivično pravne odgovornosti osnovano drugostepeni sud pobijanom
presudom izvodi zaključak da se nerazduženi novac u vremenskom periodu od
naplate do razduženja nalazio kod okrivljene, te da se ista u tom periodu tim novcem
koristila, jer utvrdjene činjenice, a bez prihvatljivog objašnjenja okrivljene primjenom
pravila opšteg ljudskog iskustva vode samo takvom zaključku.
Gornji zaključci u skladu su i sa stavovima Evropskog suda za ljudska prava
iznijetim u presudi John Murray V. United Kingdom, 18831/91 u kojoj stoji (stav 54)
"Sudovi u dosta velikom broju zemalja gdje se dokazi slobodno procjenjuju mogu da
uzimaju u obzir relevantne okolnosti, uključujući način na koji se okrivljeni ponašao ili
vodio svoju odbranu kada procjenjuju dokaze u predmetu.
Imajući prethodno u vidu, takodje se ne može reći da je izvodjenje razumnih
zaključaka iz ponašanja podnosioca predstavke imalo za posledicu prenos tereta
dokazivanja sa optužbe na odbranu što bi predstavljalo kršenje načela predpostavke
nevinosti"."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. I br. 26/20 od 20.01. 2021. godine)
45
46
47
GRADJANSKO PROCESNO PRAVO

48
PREKORAČENJE TUŽBENOG ZAHTJEVA

(Član 2 ZPP)
Utvrdjenjem prava korišćenja umjesto traženog prava svojine odlučeno

je mimo granica tužbenog zahtjeva.
NEJASNOST IZREKE
(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP)
Izreka presude kojom se utvrdjuje pravo korišćenja, a istovremeno

nalaže upis prava svojine kod nadležnog organa, nerazumljiva je i protivrječi
samoj sebi, jer se izjednačavaju dva pravna instituta - pravo korišćenja i pravo
svojine, koji su po svojoj prirodi i dejstvu prema trećim licima u potpunosti
različiti.
Iz obrazloženja:
"Izreka presude kojom se utvrđuje pravo korišćenja tužioca a istovremeno

nalaže upis prava svojine kod nadležnog organa, nerazumljiva je i protivrječi samoj
sebi, jer se poistovjećuju, odnosno izjednačavaju dva pravna instituta-pravo
korišćenja i pravo svojine, koji su po svojoj prirodi i dejstvu prema trećim licima u
potpunosti različiti.
Pri tom, odlučujući na izloženi način prvostepeni sud je počinio i bitnu povredu
odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 1 u vezi sa čl. 2 ZPP, jer je prekoračio
tužbeni zahtjev, na šta je tužilac ukazivao u žalbi i koji žalbeni navod drugostepeni
sud nije cijenio, a bio je dužan u skladu sa odredbom čl. 379 ZPP.
Ovo iz razloga što je tužilac u odnosu na prvotuženu tražio utvrđenje prava
svojine, a ne prava korišćenja, pa su nižestepeni sudovi utvrđenjem prava korišćenja
tužioca u odnosu na tog tuženog, odlučivali mimo granica postavljenog tužbenog
zahtjeva. Nižestepeni sudovi nemaju zakonsku mogućnost niti ovlašćenje da vrše
“upodobljavanje tužbenog zahtjeva shodno zakonskim odredbama”, kako su u
konkretnom postupili, već su dužni da odlučuju u granicama tužbenog zahtjeva
onako kako su ga stranke precizirale, te da u skladu sa zakonskim odredbama cijene
njegovu osnovanost."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 933/20 od 16.02.2021. godine)
49
NENADLEŽNOST REDOVNOG SUDA

(Član 19 ZPP)
Sud u parničnom postupku nije nadležan da ispituje rješenja

Ministarstva finansija, koja se odnose na etažnu razradu i upis nekokretnosti u
katastru nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe je zahtjev tužioca da se utvrdi da su neistinite javne isprave-

rješenje Ministarstva finansija br.07-2-1330/1-2018 od 15.10.2018.godine, rješenje
Ministarstva finansija br. 07-2-1330/1-2018 od 15.05.2019.godine, da se utvrdi da ne
postoji valjan pravni osnov za etažnu razradu i upis-uknjižbu nepokretnosti označenih
kao P-PD3 površine 36 m2, čiji je vlasnik prvotuženi, P-PD6 površine 34 m2 čiji je
vlasnik drugotuženi, a koje se nalaze u objektu 1 na katastarskoj parceli 1224/1
površine 60 m2, upisano u listu nepokretnosti 2274 KO Topla-Herceg Novi; da se
obaveže Uprava za nekretnine PJ Herceg Novi da izvrši brisanje upisa i uknjižbe
etažnog prostora označenog kao P-PD3 površine 36 m2 čiji je vlasnik prvotuženi i P-
PD6 površine 34 m2 čiji je vlasnik drugotuženi, a koje se nalaze u objektu 1 na
katastarskoj parceli 1224/1 površine 60 m2, upisano u listu nepokretnosti 2274 KO
Topla-Herceg Novi, kao i vraćanje lista nepokretnosti 2274 KO Topla u predjašnje
stanje prije izvršenog upisa.
U postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, pravilno nalaze
nižestepeni sudovi da, sud u parničnom postupku nije nadležan da ispituje rješenja
Ministarstva finansija, koja se odnose na etažnu razradu i upis nekokretnosti u
katastru nepokretnosti.
Zakonom o državnom premjeru i katastru nepokretnosti („Sl. list RCG“, br.
29/07, „Sl. list CG“, br. 32/11,40/11), propisano je, izmedju ostalog, da se na osnovu
tog zakona vrše upisi prava na nepokretnostima i da to obavlja, shodno članu 6.
organ uprave. Etažna svojina upisuje se shodno članu 77. navedenog zakona.
Odredbom člana 125. zakona, propisano je da se protiv rješenja organa uprave može
izjaviti žalba Ministartsvu finansija i to rješenje je konačno. Dakle, radi se o
upravnom postupku koji se vodi u skladu sa Zakonom o upravnom postupku.
U konkretnom slučaju, protiv konačnog rješenja - Ministarstva finansija, mogao
se pokrenuti upravni spor, pred nadležnim Upravnim sudom. Ne može se pred
redovnim sudom u parničnom postupku tražiti pobijanje rješenja upravnih organa,
odnosno, utvrdjivati da su neistinite javne isprave - rješenja Ministarstva finansija."
50
VRIJEDNOST PREDMETA SPORA

KOD EVENTUALNE KUMULACIJE TUŽBENIH ZAHTJEVA
(Član 31 u vezi sa čl. 189 ZPP)
Kod eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva vrijednosti predmeta spora

tužbenih zahtjeva se ne sabiraju, jer tužilac ne traži prihvatanje svih
postavljenih tužbenih zahtjeva, već se vrijednost predmeta spora odredjuje
prema prvom postavljenom zahtjevu.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je primarni zahtjev tužioca kojim je tražio
da se obaveže tuženi da mu na ime manje isplaćene bruto zarade za period od
01.07.2011. do 01.02.2020. godine, isplati novčani iznos od 953,94 € na ime glavnog
duga, kao i iznos od 220,26 € na ime obračunate kamate do 04.02.2021. godine, sa
pripadajućom zakonskom kamatom počev od 04.02.2021. godine do isplate.
Eventualnim tužbenim zahtjevom tužilac je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime
manje isplaćene neto zarade za isti period isplati novčani iznos od 639,14 € na ime
glavnog duga, kao i iznos od 147,58 € na ime obračunate kamate do 04.02.2021.
godine, sa pripadajućom zakonskom kamatom počev od 04.02.2021. godine do
isplate.
Predmetna tužba podnijeta je dana 22.07.2020. godine.
Odredbom čl.31 ZPP propisano je da se kao vrijednost predmeta spora uzima
u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamata, parnični troškovi, ugovorna kazna
i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev.
Kod eventualne komulacije tužbenih zahtjeva, o kakvoj je riječ u konkretnom
slučaju, vrijednosti predmeta spora tužbenih zahtjeva se ne sabiraju, jer tužilac ne
traži prihvatanje svih postavljenih tužbenih zahtjeva. U ovom slučaju vrijednost
predmeta spora određuje se prema prvom postavljenom zahtjevu."
51
VRIJEDNOST SPORA OBIČNIH SUPARNIČARA

(Član 31 st. 2 i 3 i čl. 33 ZPP)
Kada su u pitanju obični suparničari vrijednost predmeta spora ne

odredjuje se zbrajanjem pojedinačnih zahtjeva tužilaca.
Iz obrazloženja:
"Kako tužioci u ovom sporu imaju položaj običnih suparničara, dozvoljenost

revizije se cijeni prema vrijednosti zahtjeva svakog tužioca posebno, u smislu
odredbe čl.33 st.2 ZPP. Kao vrijednost predmeta spora u smislu odredbe čl.31 st.2 i
3 ZPP uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva dok se kamate, parnični
troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine
glavni zahtjev.
Tužba u predmetnoj pravnoj stvari je podnijeta 09.05.2012.godine.
Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilaca kojim je traženo da im
tužena naknadi štetu u iznosu od po 1.720,54 € sa pripadajućom zakonskom
zateznom kamatom.
Dakle, pojedinačno novčano potraživanje po tužiocu iznosi 1.720,54 € što je
ujedno i vrijednost glavnog zahtjeva svakog tužioca posebno.
Imajući u vidu da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne
presude pojedinačno po tužiocima ne prelazi mjerodavnu vrijednost za dozvoljenost
revizije, (10.000,00 €), proizilazi da je u pitanju nedozvoljena revizija, zbog čega je
istu valjalo odbaciti.
Pri tom je, bez uticaja na ocjenu dozvoljenosti revizije to što su tužioci u tužbi
vrijednost novčanog potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari utvrdili na iznos od
17.000,00 €, odnosno zbrajanjem pojedinačnih zahtjeva tužilaca, jer se na taj način,
kako je naprijed navedeno, ne određuje vrijednost predmeta spora kad su u pitanju
obični suparničari, kao što je ovdje slučaj. Stoga su navodi revizije tužilaca kojima se
s tim u vezi suprotno tvrdi bez odlučnog značaja za ocjenu dozvoljenosti predmetne
revizije."
52
NEDOZVOLJENOST TUŽBE
(Član 188 stav 1 ZPP)
Ukoliko se traži utvrdjenje činjenice da ne postoji dug tužilaca prema

tuženom tužba je nedozvoljena.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su zahtjev tužioca usvojili zaključujući, da tužilac ima

pravni interes za podnošenje tužbe za utvrdjenje i da nije u pitanju utvrdjivanje
činjenica, jer je predmetno potraživanje zastarelo protekom vremenskog perioda od 2
godine iz čl. 388 st.1 tač.1 ZOO, pa tužilac ima pravo da na ovaj način spriječi
pripisivanje tog duga ostalim potraživanjima koja eventualno nijesu zastarjela. Pri
tome, drugostepeni sud se poziva na pravni stav izražen u Odluci Ustavnog suda
CG.
Medjutim, nasuprot zaključku nižestepenih sudova, po nalaženju ovog suda
zahtjev za utvrdjenje da je predmetni dug zastario, predstavlja utvrdjenje činjenica i
kao takav nije dozvoljen u smislu odredbe čl. 188 st.1 ZPP. Naime, utvrđenje da ne
postoji dug tužilaca, a što je tužena dužna priznati i trpjeti, predstavlja činjenicu, a ne
pravni odnos, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi. Dozvoljenost tužbe se
cijeni u zavisnosti od postavljenog tužbenog zahtjeva, pa ukoliko se traži utvrđenje
činjenice da ne postoji dug tužilaca prema tuženom, kao što je u konkretnom slučaj,
tužba je nedozvoljena. Nasuprot tome, ukoliko bi se tražilo utvrđenje postojanja, ili
nepostojanja pravnog odnosa, tužba bi bila dozvoljena.
Dakle, tužbom za utvrđenje se ne može zahtijevati utvrđenje da je nastupila
takva pravna činjenica u pravnom odnosu među strankama (nepostojanje duga), tim
prije što su pravne činjenice elementi pravnog odnosa ili određenog prava, i o istim
se može odlučivati tek u parnici koju bi, eventualno, pokrenuo tuženi protiv tužilaca
radi naplate potraživanja, a po izjavljenom prigovoru zastarjelosti.
Kako se u konkretnom slučaju traži utvrđenje činjenica, to je tužbu u ovoj
pravnoj stvari valjalo odbaciti, kako je to odlučeno u izreci ove odluke.
Imajući prednje u vidu, drugostepeni sud se nije mogao u svojoj odluci pozivati
na pravni stav izražen u odluci Ustavnog suda Crne Gore U-III br. 92/16 od
27.12.2017. godine, jer, se ne radi o istoj pravnoj stvari. U navedenoj odluci
Ustavnog suda CG, usvojena je ustavna žalba i ukinuta presuda Višeg suda u
Podgorici Gž.br. 1072/15 od 06.11.2015. godine, a kojom je odlučivano o odluci
kojom je odbačena tužba u dijelu zahtjeva za nepostojanje prava tužena na naplatu
duga nastalog prije 01.09.2009. godine. Dakle, u tom slučaju, radi se o utvrdjenju
nepostojanja prava, a ne o utvrdjivanju činjenica, kako to zaključuje Ustavni sud CG,
radi čega i usvaja ustavnu žalbu."
53
PRAVNI INTERES ZA PODNOŠENJE UTVRDJUJUĆE TUŽBE

(Član 188 ZPP)
Pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe postoji uvijek kada je

svrha spora da se donese presuda koja će tužiocu obezbijediti zaštitu prava
koja su mu ugrožena
Iz obrazloženja:
"Nejasni su i razlozi drugostepenog suda o nedostatku pravnog interesa

tužioca za podnošenje tužbe u dijelu kojim se traži utvrđenje neistinitosti Smrtovnice
UPR 30/15, sačinjene u ostavinskom postupku iza smrti A. B., O. br. 368/16. Ovo
kada se ima u vidu da su u navedenoj smrtovnici nesumnjivo unijeti neistiniti podaci
(da pok. ostavilja za života nije sačinila testament niti imala drugih zakonskih
nasljednika, osim prvotuženog), te da je po osnovu takve smrtovnice i donijeto
ostavinsko rješenje O. br. 368/16, kojim je prvotuženi oglašen njenim jedinim
zakonskim nasljednikom na svim nekretninama u Crnoj Gori, što je sve u suprotnosti
sa sadržinom pisanog testamenta od 18.05.2008. godine, osnovom koga je tužilac
jedini testamentalni nasljednik pok. A. B. na svim njenim nepokretnostima.
Imajući u vidu da pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe iz čl. 188 ZPP
postoji uvijek kada je svrha spora da se donese presuda koja će tužiocu obezbijediti
zaštitu prava koja su mu ugrožena, to je naprijed iznijeti zaključak drugostepenog
suda suprotan stanju u spisima predmeta, budući da su sačinjavanjem sporne
smrtovnice i donošenjem ostavinskog rješenja po osnovu iste, ugrožena tužiočeva
svojinska prava, zbog čega je i inicirao ovu parnicu."
54
PRAVNI INTERES ZA PREDAJU NEPOKRETNOSTI

(Član 188 ZPP)
Gubitak državine tuženog po osnovu presude koja je kasnije ukinuta, ne

može uticati na uspjeh tužioca u sporu, niti na njegov pravni interes da i dalje
insistira na predaji, a ovo posebno pri činjenici što stavljanje presude van
snage, po osnovu koje je dozvoljeno izvršenje, povlači mogućnost
protivizvršenja od strane tuženog koji je lišen državine, budući da je otpao
osnov samog izvršenja.
Iz obrazloženja:
"Pogrešan je rezon drugostepenog suda da tužilac nema pravni interes da i

dalje insistira na predaji sporne nekretnine, budući da je ista već predata tužiocu po
osnovu pravosnažne presude Višeg suda u Podgorici Gž.br.293/15 od 05.06.2015.
godine. Ovo iz razloga, što prema prirodi reivindikacione tužbe treba voditi računa da
li se tuženi nalazio u posjedu sporne stvari u vrijeme podnošenja tužbe, a što je u
konkretnom i slučaj. Na taj način tužiocu je pružena zaštita u slučaju gubitka državine
tuženog tokom postupka, bilo da se radi o namjernom gubitku državine ili pak o
gubitku državine po osnovu izvršenja presude koja je kasnije ukinuta. U smislu
izloženog, gubitak državine tuženog po osnovu presude koja je kasnije ukinuta, ne
može uticati na uspjeh tužioca u sporu, niti na njegov pravni interes da i dalje insistira
na predaji, a ovo posebno pri činjenici što stavljanje presude van snage, po osnovu
koje je dozvoljeno izvršenje, povlači mogućnost protivizvršenja od strane tuženog koji
je lišen državine, budući da je otpao osnov samog izvršenja.
Pored navedenog, valja napomenuti da u konkretnom tuženi nije pružio
valjane dokaze da je svoju državinu na predmetnoj nekretnini zasnovao na nekom
drugom pravnom osnovu, niti da je zasnovao stanarsko pravo prema odredbama
ranije važećih Zakona o stambenim odnosima. Naime, prema odredbama čl.14
Zakona o stambenim odnosima ("Sl.list SRCG", br.4/74), a isto određenje sadrži i
čl.17 kasnijeg Zakona o stambenim odnosima ("Sl.list SRCG", br.21/85), stanarsko
pravo se sticalo danom zakonitog useljenja u stan na osnovu ugovora o korišćenju
stana. Kako je zaključenje navedenog ugovora u konkretnom slučaju izostalo, to nisu
postojali uslovi za zasnivanje stanarskog prava tuženog na predmetnoj nekretnini, a
zbog čega i ne postoji valjani pravni osnov tuženog za državinu sporne stvari."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 904/20 od 19.01.2021. godine)
55
ODBACIVANJE TUŽBE
PODNIJETE NAKON OKONČANJA POSTUPKA IZVRŠENJA
(Član 67 stav 1 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)
Okončanjem izvršnog postupka otpala je procesna pretpostavka za

podnošenje tužbe radi proglašenja nedopuštenosti izvršenja.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem javnog izvršitelja u Rožajama I.br.1619/14 od 26.09.2014.godine

određeno je izvršenje protiv izvršnog dužnika DOO S. R. radi naplate novčanog
potraživanja prodajom nepokretnosti od kojih je jedna predmetni stambeni prostor
oznake PD 28 površine 147 m2 upisan u listu nepokretnosti br.1536 KO Rožaje.
Nakon druge prodaje nepokretnosti usmenim javnim nadmetanjem na kojoj je
učestvovao samo izvršni povjerilac, javni izvršitelj je zaključkom I.br.1619/14 od
10.03.2017. godine dosudio pomenuti stambeni prostor izvršnom povjeriocu kao
jedinom ponudiocu, te zaključkom pod istim brojem i datumom istu predao izvršnom
povjeriocu koji se nakon toga upisao u katastar nepokretnosti. Iz spisa proizilazi da je
tužilac kao treće lice dana 14.09.2017. godine u postupku podnio prigovor tvrdeći da
je predmetni stan njegovo vlasništvo pa je rješenjem Osnovnog suda u Rožajama
Ip.br.188/17 od 20.11.2017. godine stavom prvim usvojen prigovor tužioca i
predmetno izvršenje proglašeno nedopuštenim, dok je stavom drugim tužilac kao
treće lice upućen da u datom roku podnese tužbu protiv izvršnog povjerioca sa
zahtjevom za proglašenje da je izvršenje u ovom predmetu nedopušteno, koji zahtjev
je i predmet ovog spora.
Polazeći od utvrđenog, prvostepeni sud je predmetnu tužbu odbacio, jer je ista
podnijeta nakon okončanja postupka izvršenja, odnosno nakon proteka vremena u
kojem se ovakva tužba može podnijeti.
Prednji činjenični zaključak i pravno rezonovanje prvostepenog suda prihvatio
je i drugostepeni sud.
I po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kad su
odlučili na izloženi način.
U skladu sa odredbom čl.67 st.1 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju (Sl.list CG,
br.36/2011), lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo koje sprječava
izvršenje može, sve do okončanja postupka izvršenja, izjaviti prigovor sudu kojim
traži da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim. Dakle, iz citirane
zakonske odredbe proizilazi da je uslov za izjavljivanje prigovora, odnosno
pokretanja predmetne parnice da postupak izvršenja nije okončan.
Prema stanju u spisima, predmetni izvršni postupak je okončan dana
10.03.2017. godine, donošenjem zaključka o dosuđenju i o predaji nepokretnosti
(predmeta izvršenja), izvršnom povjeriocu čime je izvršni povjerilac namiren. Kako je
predmetna tužba podnesena 01.12.2017. godine, dakle, po okončanju postupka
izvršenja, to su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kad su tužbu odbacili, jer je ista
nedozvoljena budući je okončanjem izvršnog postupka otpala procesna pretpostavka
za podnošenje ove tužbe.
Kod izloženog pravnog pristupa u ovoj odluci, drugačije pravno rezonovanje
revidenta s tim u vezi ne može se prihvatiti.
56
Neosnovani su i navodi revizije da izvršni postupak I.br.1619/14 nije

pravosnažno okončan zbog toga što nije izvršena radnja iseljenja i ispražnjenja stana
od stvari i lica, jer je postupak izvršenja na nepokretnostima relevantan za naplatu
novčanog potraživanja okončan donošenjem zaključka o predaji nepokretnosti, a
postupak iseljenja ne produžava pravo trećeg lica na tužbu u smislu odredbe čl.67
st.1 Zakona o izvršenju i obezbjeđenju."
57
NEPOSTOJANJE PREINAČENJA TUŽBE

Ispravljanje navoda tužbe u pogledu oznake zemljišta po popisnom

katastru shodno nalazu vještaka geodetske struke nije preinačenje tužbe.
ZAHTJEV ZA UTVRDJENJE PRAVA SVOJINE PO DVA OSNOVA

(Član 189 stav 2)
Kada se traži utvrdjenje prava svojine po dva osnova, nasljedjem i

održajem ne radi se o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu, već o
jednom zahtjevu.
Iz obrazloženja:
"Za odluku o tužbenom zahtjevu nije relevantno to što je tužilac u referatu

tužbe označio da je sporna imovina u popisnom katastru bila upisana na njegovog
oca sa oznakom 28/3 KO Zubci, a potom u podnescima kao kat.parc. br. 28/37 sa
bloka 29 i da je time preinačena tužba o čemu sud nije odlučivao iako se prvotuženi
protivio, pa da su izostali valjani razlozi u tom dijelu. Ovo zbog toga jer se ne radi o
preinačenju tužbe u objektivnom smislu shodno čl. 192 ZPP, da bi bio potreban
pristanak tuženog, o čemu su nižestepeni sudovi dali potrebne razloge. Naime,
preinačenje tužbe je u smislu navedene zakonske odredbe promjena istovjetnosti
tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Sud je odlučio o zahtjevu kako je to tužilac tražio, s tim da je u tužbi najavio da će
nakon vještačenja precizirati zahtjev (mada je od samog početka zahtjev
identifikovan sa stanjem na licu mjesta), pa ispravljanje navoda tužbe u pogledu
oznake spornog zemljišta po starom - popisnom katastru shodno nalazu vještaka
geodetske struke označenjem kat.parcele br.29/37 u bloku 29 nije preinačenje tužbe
(tužbeni zahtjev nije promijenjen - čl. 192 st.3 ZPP). Svakako povreda postupka iz čl.
367 st.1 u vezi čl. 192 ZPP ne može biti revizijski razlog shodno čl. 400 st.1 tač.5
ZPP, jer na njeno postojanje prvotuženi nije ukazivao žalbom.
Stoji činjenica da je tužilac u podnesku od 05.02.2015. godine istakao dva
zahtjeva za pružanje pravne zaštite prava svojine protiv dva tužena i to: u odnosu na
prvotuženog na dijelu kat.parc.br. 2470 iz l.n.br. 2/82 KO Zubci, površine 139m2, a u
odnosu na drugotuženu na dijelu kat.parc.br. 2497 iz l.n. br. 162 KO Zubci
(kumulativno spajanje zahtjeva). Medjutim, kada je u pitanju zahtjev tužioca pod
stavom trećim izreke prvostepene presude ne radi se o eventualno postavljenom
tužbenom zahtjevu (eventualno spajanje) već o jednom zahtjevu u odnosu na
drugotuženu tj. zahtjevu za utvrdjenje prava svojine po dva osnova - nasljedjivanjem i
po osnovu održaja, što takodje ne predstavlja preinačenje tužbe. To što je tužilac u
odnosu na drugotuženu zahtjev za utvrdjenje prava svojine na istom zemljištu tražio i
po osnovu održaja, označavajući ga kao eventualni zahtjev, s pozivom na odredbu čl.
58
189 st.2 ZPP, nije moglo biti od uticaja na donošenje pravilne i zakonite presude, jer
se radi o jedinstvenom zahtjevu za utvrdjenje prava svojine."
59
NAKNADNO SUPARNIČARSTVO
Naknadno suparničarstvo može se zasnovati do zaključenja pripremnog

ročišta, odnosno ročišta za glavnu raspravu, ako pripremno ročište nije
održano.
***
Na strani tužilaca ne moraju biti označeni kao jedinstveni suparničari svi
naslednici istog reda, jer je u pitanju aktivna stranačka legitimacija.
Iz obrazloženja:
"Neosnovani su i navodi revizije kojima se ukazuje da je prvostepeni sud

pogriješio kada tužiocima nije dozvolio preinačenje tužbe u subjektivnom smislu.
Označavanje novih tuženih uz postojeće ne predstavlja preinačenje tužbe u
subjektivnom smislu, kako to pogrešno navode tužioci. Prema odredbi člana 193 stav
1 ZPP-a preinačenje tužbe u subjektivnom smislu postoji kada tužilac umjesto
prvobitno tuženog tuži drugo lice, što u konkretnom nije bio slučaj. Tuženi su tražili da
se uz njih kao postojeće tužioce, pristupe novi tužioci, sa obrazloženjem da su
postojeći novi tužioci jedinstveni suparničari, što bi predstavljalo zasnivanje
naknadnog suparničarstva. Naknadno suparničarstvo (pod određenim uslovima), u
smislu člana197 stav 2 ZPP-a, može se zasnovati do zaključenja pripremnog ročišta,
odnosno ročišta za glavnu raspravu, ako pripremno ročište nije održano, pod
uslovima iz stava 1 istog člana. Pravilno su nižestepeni sudovi ocijenili da na strani
tužilaca ne moraju biti označeni kao jedinstveni suparničari svi naslednici istog reda,
jer je u pitanju aktivna stranačka legitimacija, pa je i po ocjeni ovog suda odluka o
odbijanju zahtjeva za zasnivanje naknadnog suparničarstva (pogrešno označena kao
preinačenje u subjektivnom smislu), pravilna, obzirom da je zahtjev za naknadno
suparničarstvo podnijet po proteku zakonom propisanog roka."
60
NUŽNO SUPARNIČARSTVO
(Član 202 ZPP)
Tužbom koju podnosi treće lice radi utvrdjenja ništavosti ugovora

moraju biti obuhvaćene obije ugovorne strane koje se zbog nedjeljivosti
spornog odnosa smatraju kao jedna parnična stranka.
***
Bez svih nužnih suparničara nema stvarne legitimacije što vodi obijanju
tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pasivne legitimacije.
Iz obrazloženja:
"Drugostepeni sud nalazi da je ispravno odlučio prvostepeni sud kad je odbio

tužbeni zahtjev kao neosnovan, ali ne iz razloga koje je taj sud dao, već iz razloga
koji proizilaze iz prethodno navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, a
čija tačnost nije dovedena u pitanje žalbom izjavljenom od strane tužioca prvog reda.
Naime, drugostepeni sud nalazi da tužbom koju podnosi treće lice radi
utvrđenja ništavosti ugovora, kao što je predmetna, moraju biti obuhvaćene obije
ugovorne strane koje se zbog nedjeljivosti spornog odnosa smatraju kao jedna
parnična stranka, u smislu čl.202 ZPP. Ovo stoga što priroda materijalno pravnog
odnosa determiniše nužno suparničarstvo na strani tuženog. Bez svih nužnih
suparničara stranka nema puni kapacitet, a bez njega ni stvarnu legitimaciju. Kako je
prodavac iz predmetnog ugovora T. K. nakon zaključenja ugovora preminula to su
kao tuženi morali biti označeni svi njeni naslednici koji nijesu na strani tužilaca, a
prvotuženog čini pasivno legitimisanim svojstvo naslednika, a ne činjenica da je bio
njen punomoćnik prilikom zaključenja spornog ugovora.
Okupljanje učesnika jednog materijalnopravnog odnosa je u konkretnom
slučaju bila obaveza tužilaca. Kod činjenice da svi naslednici pokojne K. T. ne
pokazuju volju da zahtijevaju ništavost ugovora koju je K. T. zaključila za života preko
punomoćnika to su isti morali biti označeni kao tuženi. Kako to tužioci nijesu učinili,
već su kao tužene označili samo punomoćnika prodavca - pokojne K. T. (koji je
ujedno i jedan od naslednika) i kupca to se, po pravnom stavu drugostepenog suda,
radi o nepotpunoj pasivnoj legitimaciji radi čega je predmetni tužbeni zahtjev morao
biti odbijen kao neosnovan.
Pravilno je postupio drugostepeni sud kada je odlučio na izloženi način dajući
za svoju odluku razloge koji su prihvatljivi i za revizijski sud.
Tužilac prvog reda u reviziji tvrdi da je pobijana presuda nezakonita, jer je
donijeta uz počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.2
tač.12 ZPP o kojoj revizijski sud vodi računa i po službenoj dužnosti. Ovo iz razloga
što su nižestepeni sudovi propustili da pozovu tužioce da urede tužbu i pravilno
označe stranke u sporu obzirom da se radi o nužnim suparničarima. Takođe smatra
da se u tom slučaju tužba ne može odbiti kako je odlučio drugostepeni sud, već se
mora odbaciti, jer se radi o nedostacima takve prirode koje sprječavaju dalje vođenje
postupka.
Po ocjeni ovog suda, radi se o neosnovanim navodima.
Naime, od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
parničnom postupku (Sl.list CG,br.47/15), koji se shodno odredbi čl.84 st.2
61
izmijenjenog Zakona ima primjeniti u ovoj pravnoj stvari, sud ne može učestvovati u
otklanjanju formalnih nedostataka tužbe koji se tiču njene urednosti u smislu čl. 106
ZPP kada stranku u postupku zastupa kvalifikovani punomoćnik kao što je u
konkretnom slučaj.
S tim u vezi drugostepeni sud pravilno nalazi da se sugestije suda koje bi
dovele do upotpunjavanja procesne zajednice tiču primjene materijalnog prava i da bi
dovele sud u situaciju da poučava jednu - tužilačku stranu u sporu o materijalnom
pravu, a što sudu nije dozvoljeno. Takvim postupanjem stranke bi bile izložene
neravnopravnom tretmanu pa bi ta okolnost, i po ocjeni ovog suda, mogla
predstavljati povredu prava na nepristrasan sud iz čl.6 Evropaske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Imajući u vidu da tužioci predmetnom tužbom traže utvrđenje ništavosti
ugovora o kupoprodaji i utvrđenje prava susvojine na prometovanim nepokretnostima
to je pravilan zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer
bez svih nužnih suparničara nema stvarne legitimacije što u konkretnom slučaju vodi
obijanju tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pasivne legitimacije obzirom da u tužbi
nijesu obuhvaćeni naslednici pok. K. T., kao jedne ugovorne strane iz spornog
materijalno pravnog odnosa, a koji nijesu tužioci.
Stoga, a nasuprot tvrdnji revidenta s tim u vezi, nema mjesta odbacivanju
predmetne tužbe."
62
PREKID POSTUPKA ZBOG OTVARANJA POSTUPKA STEČAJA

(Član 211 tačka 5 ZPP)
Otvaranjem postupka stečaja nastupa prekid postupka u svim parnicama

gdje se kao stranka pojavljuje privredno društvo nad kojim je pokrenut stečajni
postupak, bez obzira na fazu u kojoj se postupak nalazi.
Iz obrazloženja:
"Nakon dostavljanja spisa predmeta Osnovnog suda u Danilovgradu

P.br.344/20 ovom sudu, a radi odlučivanja po reviziji tuženog (13.05.2021. godine),
otvoren je stečajni postupak nad tuženim koja činjenica je poznata ovom sudu u
vršenju sudijske funkcije, u smislu odredbe čl.218 st.1 ZPP. S tim u vezi, Privredni
sud Crne Gore je na traženje Vrhovnog suda dostavio rješenje istog suda
St.br.164/2021 od 28.04.2021. godine o otvaranju stečajnog postupka nad stečajnim
dužnikom M. A. AD P., (ovdje tuženim). Rješenje je snabdjeveno klauzulom
pravosnažnosti na dan 28.05.2021. godine.
Odredbom čl.211 tač.5 ZPP, propisano je da se postupak prekida kada
nastupe pravne posledice otvaranja stečajnog postupka.
Odredbom čl.90 Zakona o stečaju (Sl.list CG, br.1/2011, 53/2016, 33/2018 i
62/2018), koji je lex specialis u odnosu na ZPP, propisano je da se u trenutku
nastupanja pravnih posledica otvaranja stečajnog postupka prekidaju svi sudski i
upravni postupci u odnosu na stečajnog dužnika i njegovu imovinu.
Odredbom čl.76 st.1 istog Zakona propisano je da danom otvaranja stečajnog
postupka prestaju zastupnička i upravljačka prava izvršnog direktora, zastupnika i
punomoćnika, kao i organa upravljanja stečajnog dužnika i ta prava prelaze na
stečajnog upravnika, osim prava na podnošenje žalbe na rješenje o otvaranju
stečajnog postupka kao i pravo na podnošenje izjave o reorganizaciji, dok u skladu
sa odredbom st.3 istog člana, punomoćja koja je dao stečajni dužnik, a koja se
odnose na imovinu koja ulazi u stečajnu masu, prestaju otvaranjem stečajnog
postupka.
Saglasno citiranim zakonskim odredbama, a u kojima su navedene pravne
posledice otvaranja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom, otvaranjem
postupka stečaja nastupa prekid postupka u svim parnicama gdje se kao stranka
pojavljuje privredno društvo nad kojim je pokrenut stečajni postupak, bez obzira na
fazu u kojoj se nalazi.
Stoga su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za prekid revizijskog postupka
budući da je nad tuženim pravosnažnim rješenjem Privrednog suda Crne Gore
St.br.164/2021 od 28.04.2021. godine pokrenut postupak stečaja."
63
PRESUDJENA STVAR
Bez obzira što je u novoj parnici naveden osnov sticanje bez osnova, a u
ranijoj u kojoj je pravosnažno odlučeno o isplati istog iznosa kao osnov
naveden dug radi se o presudjenoj stvari, jer je sud vezan činjenicama, a ne
pravnim osnovom.
Iz obrazloženja:
"U postupku kod nižestepenih sudova nije učinjena bitna povreda odredaba
parničnog postupka iz čl.367 st.2 tač.12 ZPP, na čije postojanje ovaj sud pazi po
službenoj dužnosti.
Neosnovani su navodi revizije koji se odnose na pogrešnu primjene
materijalnog prava.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je tužbu
odbacio nalazeći da se radi o presudjenoj stvari, s pozivom na odredbu čl.352 st.2
ZPP, koje stanovište je prihvatio i drugostepeni sud.
U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke je utvrdjeno da je
izmedju istih stranaka vodjen spor, radi isplate iznosa od 95.729,12 eura, sa
zakonskom zateznom kamatom počev od 06.11.2011. godine, na ime duga za
izvedene naknadne i višak radova, a na osnovu četiri ispostavljene fakture od
14.09.2010. godine, koji je okončan pravonažnom prsudom Privrednog suda Crne
Gore P.br.204/19 od 26.03.2019. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev kao
neosnovan. Navedena presuda je potvrdjena presudom Apelacionog suda Crne Gore
Pž.br.498/19 od 19.11.2019. godine, a revizija izjavljena protiv drugostepene presude
je odbijena kao neosnovana presudom Vrhovnog suda Crne Gore Rev IP br.29/20 od
18.03.2020. godine.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za isplatu iznosa od
95.729,12 eura po osnovu sticanja bez osnova.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije pravilan je zaključak
nižestepenih sudova o osnovanosti istaknutog prigovora presudjene stvari, pa su isti
pravilno postupili kada su tužbu odbacili, s pozivom na odredbu čl.352 st.2 ZPP.
Naime, imajući u vidu da je pravosnažnom presudom Privrednog suda Crne
Gore P.br.204/19 od 26.03.2019. godine odlučeno o zahtjevu tužioca za isplatu duga
u iznosu od 95.729,12 eura, na ime izvedenih naknadnih i višak radova, a da je
predmet spora u novoj parnici isplata istog iznosa, po osnovu istih ispostavljenih
faktura (četiri od 14.09.2010. godine) samo po drugom osnovu - sticanje bez osnova,
to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se radi o presudjenoj stvari.
Radi se o presudjenoj stvari u smislu čl.352 st.2 ZPP, jer su u konkretnom
slučaju ispunjena sva tri kumulativno tražena uslova: identitet stranaka, identitet
činjeničnog osnova i identitet zahtjeva, pri čemu je bez značaja okolnost što je tužilac
kao pravni osnov u ovoj (novoj parnici) označio sticanje bez osnova, a u prethodnoj
kao dug. Ovo sa razloga, što sud saglasno čl.187 st.2 ZPP nije vezan pravnim
osnovom, već činjeničnim osnovom, kako to i pravilno nalaze nižestepeni sudovi."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 91/21 od 18.11.2021. godine)
64
BITNA POVREDA POSTUPKA IZ ČLANA 367 STAV 1

U VEZI ČLANA 366 STAV 3 ZPP
Presuda na osnovu priznanja ne može se pobijati zbog pogrešne

primjene materijalnog prava, pa ne postoje zakonski uslovi da drugostepeni
sud ispituje pravilnost primjene materijalnog prava i da sa tog razloga preinači
prvostepenu presudu.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se revizijom ukazuje da je pobijana presuda donijeta uz učinjenu

bitnu povredu postupka iz čl.367 st.1 u vezi čl.366 st.3 ZPP.
Prvostepena presuda je presuda donijeta na osnovu priznanja. Prema odredbi
čl.366 st.3 ZPP presuda na osnovu priznanja može se pobijati samo zbog bitne
povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju data u
zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare. U konkretnom slučaju drugostepeni sud je
preinačio prvostepenu presudu zaključujući da je na utvrđeno činjenično stanje
prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Drugostepeni sud je našao
da nije bilo uslova za donošenje presude na osnovu priznanja jer u spisima nema
dokaza da je tužena jedini naslednik svih prodavaca potpisnika Ugovora o prodaji Ov
I br.1500/91 od 13.05.1991. godine.
Postupajući na izloženi način drugostepeni sud je učinio naprijed navedenu
bitnu povredu postupka, što predstavlja ukidni razlog.
Naime, kako se presuda na osnovu priznanja, shodno odredbi čl.366 st.3 ZPP,
ne može pobijati zbog pogrešne primjene materijalnog prava to nije postojalo
zakonskih uslova da drugostepeni sud ispituje pravilnost primjene materijalnog prava
i da sa tog razloga - pogrešne primjene materijalog prava, preinači prvostepenu
presudu."
65
BITNA POVREDA ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA

IZ ČLANA 367 STAV 1 U VEZI SA ČL. 351 ST. 1 i 2 ZPP
Nema mjesta donošenju rješenja o ispravci presude u situaciji kada je

drugostepeni sud propustio da odluku o dijelu tužbenog zahtjeva unese u
izreku iako je za istu dao razloge u presudi.
Iz obrazloženja:
"Isto tako, s pravom se revizijom petotuženog ukazuje da nije bilo mjesta

donošenju rješenja o ispravci presude u situaciji kada je drugostepeni sud propustio
da odluku o dijelu tužbenog zahtjeva unese u izreku iako je za istu dao razloge u
presudi. Takvim postupanjem počinjena je pomenuta bitna povreda odredaba
parničnog postupka, jer postoji protivurječnost između izreke presude i njenog
obrazloženja, kao i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st.1 u vezi
sa čl. 351 st.1 i 2 ZPP, što je sve uticalo na zakonitost i pravilnost rješenja i razlog je
za ukidanje istog."
66
NEDOZVOLJENOST ŽALBE ZBOG NEDOSTATKA PRAVNOG INTERESA

Pravni interes za izjavljivanje žalbe pretpostavlja postojanje mogućnosti

da se po izjavljenom pravnom lijeku donese povoljnija odluka za žalioca od
odluke protiv koje je izjavljena žalba.
***
Utvrdjivanje udjela jednog bračnog druga prema doprinosu sticanja
zajedničke imovine ne predstavlja otudjenje nepokretnosti opterećene
hipotekom na novog vlasnika, te hipotekarni povjerilac nema interes za
izjavljivanje žalbe protiv takve odluke.
Iz obrazloženja:
"Pravilno je drugostepeni sud odbacio izjavljenu žalbu drugotuženog kao

nedozvoljenu, primjenom odredbe čl.371 st.3 Zakona o parničnom postupku,
zaključujući da isti nema pravni interes za izjavljivanje žalbe. Odredbom čl.371 st.1
ZPP propisano je da je žalba nedozvoljena ako je žalbu izjavilo lice koje nema
pravnog interesa za izjavljivanje žalbe. Pravni interes za izjavljivanje žalbe
pretpostavlja postojanje mogućnosti da se po izjavljenom pravnom lijeku donese
povoljnija odluka za žalioca od odluke protiv koje je izjavljena žalba. U konkretnom
slučaju drugostepeni je pravilno zaključio da drugotuženi nema pravnog interesa za
izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, jer je u konkretnom slučaju predmet
spora zajednička imovina supružnika, pa utvrdjivanje udjela jednog bračnog druga
prema doprinosu sticanja zajedničke imovine ne predstavlja otudjenje nepokretnosti
opterećene hipotekom na novog vlasnika. Sa druge stranke, u ovom sporu utvrdjeno
je da ugovor o hipoteci nije ništav i tužbeni zahtjev za utvrdjenje tog pravnog posla
odbijen je kao neosnovan-stav II izreke prvostepene presude. Shodno izloženom,
ovaj sud nalazi da prava hipotekarnog povjerioca ni u čemu nijesu umanjena
utvrdjenjem da je tužilja suvlasnik na hipotekovanim nepokretnostima u
suvlasničkom udjelu od 1/2, u odnosu na ovog tuženog."
67
NEDOZVOLJENOST REVIZIJE
(Član 407 u vezi čl. 414 stv 5 ZPP)
Rješenje prvostepenog suda kojim je odbijen predlog predlagača o

obavezivanju protivnika predlagača da mu omogući ispitivanje poslovanja i
računovodstva protivnika predlagača ne predstavlja rješenje kojim se postupak
pravosnažno završava, pa protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena.
Iz obrazloženja:
"U konkretnom slučaju drugostepenim rješenjem je potvrdjeno rješenje

prvostepenog suda, kojim je odbijen predlog predlagača o obavezivanju protivnika
predlagača da mu omogući ispitivanje poslovanja i računovodstva protivnika
predlagača od strane dipl. ekonomiste S. K.
Dakle, pobijano rješenje ne predstavlja rješenje kojim se postupak
pravosnažno završava, pa podnijeta revizija nije dozvoljena, zbog čega je istu valjalo
odbaciti.
Kod naprijed navedenog, bez uticaja na drugačiju odluku je pozivanje
revidenta na odredbu čl.26 st.1 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl.list RCG",
br.27/06 i "Sl.list CG", br.20/15), kojom je propisano da je u postupku u kome se
odlučuje o statusnim stvarima, protiv pravosnažnog rješenja drugostepenog suda
revizija dozvoljena, jer se u konkretnom slučaju ne radi o statusnim stvarima."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 90/21 od 18.11.2021. godine)
68
REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA KOJIM JE ODBIJEN PREDLOG

ZA DONOŠENJE PRESUDE NA OSNOVU PRIZNANJA
(Član 407 u vezi čl. 414 stv 5 ZPP)
Nije dozvoljena revizija protiv pravosnažnog rješenja drugostepenog

suda kojim je odbijen prijedlog za donošenje presude na osnovu priznanja.
Iz obrazloženja:
"Pravosnažnim rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž. br. 3628/20 od

17.07.2020. godine, odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđeno rješenje
Osnovnog suda u Kotoru Posl. br. P. 1664/18/18 od 15.05.2020. godine, kojim je
odbijen kao neosnovan prijedlog tužiteljice za donošenje presude na osnovu
priznanja.
Rješenje kojim je odbijen prijedlog za donošenje presude na osnovu priznanja,
ne predstavlja rješenje kojim se postupak u ovom sporu okončava. Stoga, nije ni
dozvoljena revizija protiv pravosnažnog rješenja drugostepenog suda kojim je odbijen
prijedlog za donošenje presude na osnovu priznanja, zbog čega je istu valjalo
odbaciti kao nedozvoljenu."
69
PRAVILO ZABRANE PRESKAKANJA INSTANCI

I NEDOZVOLJENOST REVIZIJE
(Član 407 ZPP)
Revizija se ne može izjaviti protiv pravosnažne sudske odluke

prvostepenog suda i na taj način je zastupljeno pravilo zabrane preskakanja
instanci.
Iz obrazloženja:
"Revizija je vanredni po pravilu devolutivni i nesuspenzivni pravni lijek, koji se

može izjaviti samo protiv pravosnažnih odluka donesenih u drugom stepenu. Dakle,
ne može se izjaviti protiv pravosnažne sudske odluke prvostepenog suda i na taj
način je zastupljeno pravilo zabrane preskakanja istanci.
U konkretnom slučaju, u parnici tužioca E. AD N. protiv D. C. G. donijeta je
presuda, protiv koje stranke nisu izjavljivale žalbu, a protivu koje su umješači izjavili
reviziju, dakle, protiv pravosnažne presude donijete u prvom stepenu, pa s obzirom
na naprijed navedeno, po ocjeni ovog suda ista je nedozvoljena, zbog čega je
odlučeno kao u izreci ovog rješenja."
70
REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA DONIJETOG U SPORU MALE VRIJEDNOSTI

(Član 407 i čl. 414 st. 1 ZPP)
Revizija po samom zakonu nije dozvoljena protiv rješenja donijetog u

sporu male vrijednosti.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su rješenjem tužbu odbacili kao nedozvoljenu.

Odredbom čl.414 st.1 ZPP propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i
protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen s tim da,
u smislu st.2 istog člana, revizija protiv rješenja iz stava 1 ovog člana nije dozvoljena
u sporovima u kojima ne bi bila dozvoljena revizija protiv pravosnažne presude
(čl.397 st.2 i 3).
Rješenje drugostepenog suda o odbacivanju tužbe jeste rješenje kojim je
postupak pravosnažno završen u smislu odredbe čl.414 st.1 ZPP, ali vrijednost
predmetneg potraživanja (200,00 €) ne prelazi mjerodavnu vrijednost za dozvoljenost
revizije u smislu odredbe čl.397 st.2 ZPP pa je reviziju, stoga, valjalo odbaciti kao
nedozvoljenu.
Osim toga, u predmetnoj pravnoj stvari riječ je o rješenju donijetom u postupku
u sporovima male vrijednosti protiv kojeg revizija po samom zakonu nije dozvoljena.
Kako u konkretnom slučaju nije riječ o rješenju drugostepenog suda iz čl.414
st.3 ZPP, kada je revizija uvijek dozvoljena bez obzira na vrijednost pobijanog dijela
pravosnažne odluke, to se tužilac u reviziji s uspjehom ne može pozivati na
navedenu odredbu."
71
REVIZIJA PROTIV RJEŠENJA KOJIM JE ODBIJEN ZAHTJEV

ZA ISPRAVKU PRESUDE
(Član 407 i čl. 414 st. 1 ZPP)
Rješenje drugostepenog suda kojim je odbijena kao neosnovana žalba

tužioca i potvrdjeno rješenje prvostepenog suda kojim je odbijen zahtjev
tužilaca za ispravku presude postupak se pravosnažno ne završava, pa protiv
tog rješenja revizija nije dozvoljena.
Iz obrazloženja:
"Rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.6495/20. od 14.12.2020. godine,

odbijena je kao neosnovana žalba tužilaca i potvrdjena presuda Osnovnog suda u
Baru P.br.500/19 od 30.09.2020. godine, kojim je odlučeno:
"ODBIJA se zahtjev tužilaca M. S. i mldb B. A. za ispravku presude P br.
500/19 od 09.04.2020. godine.“
Protiv drugostepene rješenja tužioci su blagovremeno izjavili reviziju iz svih
zakonskih osnova - člana 400 stav 1 tačke 1, 2 i 3 u vezi člana 321 ZPP-a, sa
predlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na
ponovno odlučivanje.
Odgovor na reviziju nije podnijet.
Revizija je nedozvoljena.
Prema odredbi člana 414 stav 1 ZPP stranke mogu izjaviti reviziju i protiv
rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen.
Rješenjem drugostepenog suda kojim je odbijena kao neosnovana žalba
tužioca i potvrdjeno rješenje prvostepenog suda kojim je odbijen zahtjev tužilaca za
ispravku presude P.br.500/19 od 09.04.2020. godine, postupak se pravosnažno ne
završava, pa protiv tog rješenja revizija nije dozvoljena."
72
NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

(Član 421 stav 1 tačka 3 ZPP)
Tužilac se ne može pozivati na propust u zastupanju protivne stranke

kao razlog za ponavljanje postupka iz člana 421 stav 1 tačka 3 ZPP, pa je
predlog tužioca za ponavljanje postupka podnijet sa tog razloga neosnovan.
Iz obrazloženja:
"Tužilac je blagovremeno podnijetim predlogom tražio ponavljanje

pravosnažno okončanog postupka iz razloga propisanog čl.421 st.1 tač.3 Zakona o
parničnom postupku, navodeći da punomoćnik tužene u parnici koja je vodjena kod
Osnovnog suda u Kotoru pod P.br.927/17 nije imao punomoćje za zastupanje tužene
- JU S. "M", iz T.
Odlučujući o podnijetom predlogu za ponavljanje postupka pravosnažno
okončanog presudom Osnovnog suda u Kotoru P.br.927/17 od 27.04.2018. godine,
nižestepeni sudovi su predlog odbili, nalazeći da u konkretnom slučaju ne postoji
razlog za ponavljanje postupka iz čl.421 st.1 tač.3 Zakona o parničnom postupku, uz
obrazloženje da se tužilac ne može pozivati na propust u zastupanju protivne
stranke, kao i s pozivom na naknadno dato odobrenje tužene na sve radnje
preduzete od strane advokata D. R. u navedenom postupku.
I po nalaženju ovog suda, a suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi su
pravilno postupili kada su odbili predlog za ponavljanje postupka ali iz
prvonavedenog razloga, od prethodno navedena dva.
Odredbom čl.421 st.1 tač.3 Zakona o parničnom postupku je propisano da
postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može se po predlogu stranke
ponoviti, ako izmedju ostalog punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlašćenje za
vodjenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ukoliko vodjenje parnice, odnosno
vršenje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknado odobreno.
Naime, stoji činjenica da D. R., advokat iz K. koji je u postupku (čije se
ponavljanje traži) egzistirao kao punomoćnik tužene nije imao potrebno punomoćje
za preduzimanje radnji u postupku u smislu čl.95 st.1 Zakona o parničnom postupku.
No, bez obzira na prednje i po nalaženju ovog suda, tužilac se ne može s uspjehom
pozivati na tu okolnost, kao razlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka,
već se na tu okolnost može pozivati samo tužena, u čije ime i za čiji račun je
navedeni punomoćnik preduzimao radnje, bez punomoćja. Ovo sa razloga, jer radnje
koje je preduzimao punomoćnik tužene bez punomoćja tužene su od značaja samo
za tuženu, kao njegovog vlastodavca, kako to i pravilno nalaze nižestepeni sudovi.
Što se tiče naknadno datog odobrenja na preduzete radnje od strane tužene,
to odobrenje je za ovaj sud bez značaja sa aspekta ocjene osnovanosti podnijetog
predloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Ovo sa razloga, što je
naknadno odobrenje uslijedilo tek u postupku po predlogu tužioca za ponavljanje
pravosnažno okončanog postupka (datog u izjašnjenju tužene od 19.03.2021.
godine)."
73
74
75
OBLIGACIONO PRAVO
76
NEDOPUŠTENA POBUDA
KAO RAZLOG NIŠTAVOSTI UGOVORA O POKLONU
(Član 48 ZOO)
Nedopuštenost pobude prilikom zaključenja ugovora bez naknade ima za

posljedicu ništavost ugovora u cjelosti, a ne djelimičnu ništavost ugovora.
Iz obrazloženja:
"Za razliku od ugovora sa naknadom kod ugovora bez naknade osnov se vidi
u namjeri da se drugom učini neka korist ili usluga odnosno kod ugovora o poklonu u
namjeri da se poklon učini. Kod ovih ugovora pobuda, koja inspiriše jednog
ugovornika da uveća imovinu drugog na račun svoje, čine sastavni dio samog
osnova. Odluka poklonodavca da učini poklon može biti zasnovana na različitim
pobudama, počev od ličnosti poklonodavca (zahvalnost, vraćanje usluge) pa do
opšte moralnih i humanih pobuda. Ali, namjera da se učini poklon može biti
inspirisana i pobudama koje su nedopuštene sa stanovišta pravnih i moralinih
imperativa. Zbog toga ako su takve pobude prisutne u konkretnom slučaju, one ulaze
u pojam osnova ugovora. Shodno tome, nedopuštene pobude ugovora bez naknade
uvijek dovode do ništavosti ugovora, bez obzira da li je druga ugovorna strana znala
da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.
Iz izloženog pravnog pristupa u ovoj odluci proizilazi da nedopuštenost
pobude prilikom zaključenja ugovora bez naknade, kao što je predmetni ugovor o
poklonu, ima za posledicu ništavost ugovora u cjelosti, a ne djelimičnu ništavost
ugovora, kako je to utvrdio drugostepeni sud. Ovo iz razloga što se namjera da se
učini ugovor može zasnivati na dopuštenoj ili nedopuštenoj pobudi pa zavisno od
utvrđenja odlučnih činjenica s tim u vezi ugovor je ili punovažan ili ništav pravni
posao.
Stoga je pravilna primjena materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari
nalagala, a što je izostalo, da se na nesumnjiv način utvrdi da li je zahvalnost
poklonodavca (pok. B. H.) prema nevjenčanoj supruzi (ovdje tuženoj), kao
poklonoprimcu, za pruženo pomaganje u izdržavanju, pružanje njege i pomoći u
vanbračnoj zajednici sa kojim je živjela od 1989. godine (kako je to navedeno u čl. 2
ugovora) bio motiv za zaključenje ugovora o poklonu ili je zaključenje ugovora bilo
inspirisano pobudama koje su nedopuštene sa stanovišta pravnih i moralinih
imperativa, kako se to tužbom tvrdi. Naime, tužici su tvrdili da je namjera ugovarača
bila da se ugovorom o poklonu kojim je raspolagano i suvlasničkim djelovima
tužilaca, prethodno uvrđenim pravosnažnom presudom, nanese šteta i ubuduće se
liše zakonskog naslednog dijela koje im pripada kao naslednicima iza smrti
polonodavca, jer su tužioci njegova djeca i unuci te da im se onemogući naplata
troškova po pomenutoj pravosnažnoj presudi, imajući u vidu da je do zaključenja
ugovora o poklonu došlo nakon donošenja rješenja o izvršenju o prinudnoj naplati
troškova."
77
OCJENA DOPUŠTENOSTI POBUDE PRIMAOCA IZDRŽAVANJA

ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU
(Član 53 stav 1 ZOO u vezi čl. 117-122 ZON)
Pobuda za zaključenje ugovora ne može se cijeniti na osnovu nečijeg

mišljenja, već na osnovu sadržine ugovora.
***
Ne može se smatrati da je pobuda primaoca izdržavanja za zaključenje
ugovora o doživotnom izdržavanju bila nedopuštena zbog toga što je i prije
zaključenja ugovora primalac izdržavanja imao sve pogodnosti, odnosno svu
pažnju i brigu od strane davalaca izdržavanja.
Iz obrazloženja:
"Prema stanju u spisima predmeta utvrdjeno je da je majka stranaka, S. A.,

koja je preminula 2012. godine, u svojstvu primaoca izdržavanja zaključila ugovor o
doživotnom izdržavanju sa svojim sinovima I. i V. A., ovdje prvo i drugotuženim, kao
davaocima izdržavanja. Predmetnim ugovorom davaoci izdržavanja su se obavezali
da doživotno izdržavaju - hrane, odijevaju, njeguju, u bolesti liječe i posle smrti
sahrane primaoca izdržavanja, a u naknadu za sve to primalac izdržavanja se
obavezao da im ostavi svoju imovinu, bliže navedenu u ugovoru. Ugovor je ovjeren
kod Osnovnog suda u Podgorici, dana 02.06.2005. godine pod poslovnom oznakom
RS. br. 25/05, potpisan od strane ugovorača, a sudija je prije ovjere pročitao ugovor i
upozorio ugovarače na posljedice ugovora. Utvrdjeno je da je u vrijeme zaključenja
ugovora primalac izdržavanja bila sposobna za rasudjivanje, odnosno sposobna da
slobodno izjavi svoju volju i shvati smisao i značaj predmetnog ugovora.
Prvostepeni sud je, polazeći od naprijed iznijetog, odbio tužbeni zahtjev, uz
zaključak da ne postoji nijedan razlog ništavosti ugovora na koji se tužilje pozivaju.
Zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zasniva na tome da su ispunjene sve
formalno pravne predpostavke za zaključenje ugovora, da je primalac izdržavanja
bila sposobna da slobodno izjavi svoju volju i shvati značaj i posljedice zaključenja
ugovora, da ugovoru ne nedostaje elemenat aleotornosti, tj. da zbog starosti
primaoca izdržavanja, koja nije bila ozbiljno bolesna, ugovor za davaoce izdržavanja
nije predstavljao izvjesnost u pogledu dužine trajanja ugovora, da ugovor ne čini
ništavim činjenica da tužilje nijesu bile u saznanju da je ugovor zaključen, te da
pobuda za zaključenje ugovora nije bila nedopuštena, odnosno da ugovor nije
zaključen u cilju osujećenja nasljednih prava tužilja, već radi obezbjedjenja
izdržavanja i sigurnosti u starosti primaoca izdržavanja.
Drugostepeni sud je nakon rasprave, održane saglasno odredbi člana 375
stav 2 ZPP, primjenom odredbe čl. 387 st. 1 ZPP, preinačio prvostepenu presudu i
usvojio tužbeni zahtjev. Nasuprot zaključku prvostepenog suda, drugostepeni sud je
mišljenja da je pobuda za zaključenje predmetnog ugovora o doživotnom
izdržavanju, u smislu odredbe čl. 53 st. 2 ZOO, bila nedopuštena, jer je primalac
izdržavanja zaključila ugovor u cilju očuvanja imovine za sinove i na taj način lišenja
ženskih potomaka, ovdje tužilja, prava na nasljedje, a koja pobuda je bila poznata
davaocima izdržavanja jer su o tome kroz svoje iskaze upoznali sud. U prilog
zaključku o nedopuštenosti pobude primaoca izdržavanja drugostepeni sud navodi
78
da su se davaoci izdržavanja brinuli o svojoj majci i izdržavali je prije zaključenja

predmetnog ugovora, te da zaključenje ugovora nije bilo motivisano potrebom
primaoca izdržavanja da sebi obezbijedi dodatne pogodnosti pored onih kojih je
imala prije zaključenja ugovora.
Po ocjeni ovog suda, izloženo pravno stanovište drugostepenog suda se za
sada ne može prihvatiti. Zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostepenoj presudi
nedostaju valjani razlozi o činjenicama značajnim za pravilno presudjenje, pa
drugostepena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, čime je
počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, iz člana 367 stav 2 tačka 15
ZPP.
Neprihvatljivi su razlozi drugostepenog suda o postojanju nedopuštene
pobude za zaključenje predmetnog ugovora. Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne
utiču na njegovu punovažnost (član 53 stav 1 ZOO). Pobuda u obligacionim
odnosima svodi se na to zbog čega se neko lice odlučilo da zaključi ugovor. Za jednu
ugovornu stranu nije bitno zbog čega druga ugovorna strana hoće da zaključi ugovor,
jer kod svake strane postoji neka pobuda zbog čega se ugovor zaključuje. Ali, ako
jedna ugovorna strana zaključi ugovor sa nedopuštenom pobudom koja je bitno
uticala na odluku tog ugovarača i ako je to druga ugovorna strana znala ili mogla
znati u tom slučaju ugovor će biti bez dejstva, odnosno ništav (čl. 53 st. 2 ZOO).
Drugostepeni sud na osnovu mišljenja I. i V. A. koja su dali prilikom iskaza pred
prvostepenim sudom nije mogao izvesti zaključak o postojanju nedopuštene pobude
primaoca izdržavanja za zaključenje predmetnog ugovora i na tome temeljiti odluku o
osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer se pobuda ne može cijeniti na osnovu nečijeg
mišljenja, već na osnovu sadržine ugovora. Osim toga, I. i V. A. u svojim izjavama, a
na pitanje suda, nijesu dali samo mišljenje da je namjera primaoca izdržavanja za
zaključenje ugovora bila da sačuva imovinu kako bi imovina ostala u porodici A., već
da je namjera primaoca izdržavanja bila i obezbjedjenje sigurne starosti, te je
nejasno na osnovu čega drugostepeni sud zaključuje da je pobuda primaoca
izdržavanja za zaključenje ugovora bila samo da sačuva imovinu za sinove.
Okolnost da su prvo i drugotuženi kao uzorni sinovi brinuli o svojoj majci prije
nego što je njihova majka sa njima u svojstvu primaoca izdržavanja zaključila
predmetni ugovor i činjenica da je majka bila svjesna njihovog odnosa koji se
podudarao sa obavezama iz ugovora, nije mogla voditi zaključku o nedopuštenosti
pobude primaoca izdržavanja za zaključenje predmetnog ugovora, kako to pogrešno
rezonuje drugostepeni sud. Uostalom, nelogično je da prvo i drugotuženi budu
kažnjeni da u svojstvu davalaca izdržavanja zaključe ugovor zbog toga što su kao
uzorni sinovi vodili brigu o svojoj majci prije zaključenja ugovora i da se smatra da je
pobuda primaoca izdržavanja za zaključenje ugovora bila nedopuštena iz razloga što
je i prije zaključenja ugovora primalac izdržavanja imala sve pogodnosti, odnosno
svu pažnju i brigu od strane svojih sinova. Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je u
vrijeme zaključenja bio reulisan odredbama člana 117 -122 Zakona o nasljedjivanju
("Sl. list SRCG", br. 4/76 i 22/78), je specifičan ugovor, dvostrano obavezujući,
teretan sa elementima aleotornosti, a svrha predmetnog ugovora je bila pored
materijalne obaveze, odnosno izdržavanja i svaka druga pomoć, a koja svrha, kako
to proizilazi iz spisa predmeta je ostvarena."
79
RASPOLAGANJE NEPOKRETNOSTIMA STEČENIM

OSNOVOM NIŠTAVOG UGOVORA O POKLONU
(Član 101 ZOO)
Nedozvoljeno je raspolaganje ugovorom o kupoprodaji nepokretnostima

stečenim osnovom ništavog ugovora o poklonu, što ugovor o kupoprodaji čini
ništavim.
Iz obrazloženja:
"Predmetnim tužbenim zahtjevom tužilac traži da se utvrdi da je ništav Ugovor

o kupoprodaji UZZ 365/14 od 21.10.2014. godine, ovjeren od strane notara L. K., iz
N., zaključen izmedju prvotuženog kao prodavca i drugotuženog kao kupca. Zahtjev
zasniva na tome da je vlasnik nepokretnosti koje su predmet spornog ugovora, da je
prvotuženi na osnovu falsifikovanog punomoćja kojim ga je navodno tužilac ovlastio
da zaključi ugovor, zaključio sa samim sobom ugovor o poklonu i uknjižio se na istim
i kasnije predmetnim ugovorom raspolagao tim nepokretnostima u korist
drugotuženog, te da ništavost ugovora o poklonu ima za posljedicu i ništavost
predmetnog ugovora o kupoprodaji.
Prema stanju u spisima predmeta utvrdjeno je da se prvotuženi kod nadležnog
organa upisao kao vlasnik nepokretnosti iz l. n. 1608 KO Kličevo na osnovu ništavog
Ugovora o poklonu UZZ 14/2014 od 12.01.2014. godine, sačinjenog od strane notara
M. P., iz N., a koja ništavost ugovora je utvrdjena pravosnažnom presudom
Osnovnog suda u Nikšiću P. br. 1326/14 od 27.04.2015. godine. Nepokretnosti na
kojima je po osnovu ništavog ugovora o poklonu upisan kao vlasnik, prvotuženi je
prodao drugotuženom, o čemu je zaključen Ugovor o kupoprodaji UZZ 365/14 od
21.10.2013. godine, koji je ovjeren od strane notara Lele Kostić, koji ugovor je u ime
prvotuženog kao prodavca, na osnovu punomoćja UZZ br. 350/2014 sačinjenog od
strane notara J. A., zaključio M. N., a na osnovu kog ugovora se drugotuženi uknjižio
kod nadležnog organa kao vlasnik nepokretnosti iz l. n. 1608 KO Kličevo koje su bile
predmet ugovora.
Polazeći od naprijed utvrdjenog, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili
materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev.
Pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da je predmetni ugovor o kupoprodaji
ništav, u smislu odredbe člana 101 stav 1 ZOO ("Sl. list RCG", br. 47/08). Navedeno
zakonsko odredjenje propisuje da ugovor koji je suprotan prinudnim propisima ili
moralu društva je ništav ako cilj povrijedjenog pravila ne upućuje na neku drugu
sankciju ili zakon u odredjenom slučaju ne propisuje što drugo. Prvotuženi je spornim
ugovorom raspolagao nepokretnostima koje je stekao po osnovu ništavog ugovora o
poklonu, koje raspolaganje je nedozvoljeno, što predmetni ugovor o kupoprodaji čini
ništavim, kako to pravilno i nalaze nižestepeni sudovi. Ova okolnost upućuje da je
predmetni ugovor protivan temeljnim ugovornim načelima - načelu savjesnosti i
poštenja (čl. 4 navedenog ZOO) i načelu zabrane zloupotrebe prava (čl. 6 navedenog
ZOO), kojih načela su dužni da se pridržavaju svi učesnici obligacionih odnosa, a o
kojim načelima sud vodi računa po službenoj dužnosti."
80
PUNOVAŽNOST UGOVORA O SOLIDARNOM JEMSTVU

(Član 101 u vezi čl. 1101 stav 1 ZOO)
Okolnost da Ugovor o solidarnom jemstvu nije snabdjeven pečatom i da

ne sadrži iznos i broj djelovodnika pod kojim je zaveden ne čini taj ugovor
ništavim.
***
Za pravnu valjanost ugovora o solidarnom jemstvu i izjave na blanko
mjenici nije od značaja to što iste nijesu bile definisane kao sredstvo
obezbjedjenja Ugovorom o stambenom kreditu, jer nije zabranjeno naknadnim
sredstvima obezbjedjenja obezbijediti ispunjenje obaveze iz osnovnog
ugovora.
Iz obrazloženja:
"Neosnovano se revizijom ukazuje da je Ugovor o solidarnom jemstvu ništav,

samim tim što isti ne sadrži iznos, kao ni pečat i broj djelovodnika pod kojim je
zaveden.
Prednje, ako se ima u vidu činjenica da tužilac, nije sporio činjenicu da je po
svojoj volji a cilju obezbjedjenja kredita drugotužene, sa kojom je bio u prijateljskim
odnosima, dana 05.11.2008. godine potpisao Ugovor o solidarnom jemstvu sa
ovlašćenim predstavnikom pravnog prethodnika prvotužene N. P., koji ga je kako je
to i utvrdjeno iz iskaza saslušanog svjedoka P. upoznao, kao i svakog drugog
klijenta, o iznosu kredita za koji garantuje, nakon čega je isti, u prisustvu drugotužene
potpisao Ugovor o solidarnom jemstvu i blanko mjenicu.
Okolnost da sporni ugovor nije snadbjeven pečatom prvotuženog i brojem iz
djelovodnika isti ne čini ništavim, budući da je izjava o jemstvu data u formi koju
predvidja čl.1101 st.1 ZOO, kojom je propisano, da ugovor o jemstvu obavezuje
jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pisano. U protivnom, a saglasno st.2
navedene odredbe, ugovor bi bio ništav. Osim toga, sporni ugovor sadrži osnovne
podatke o strankama, povjeriocu i jemcu, naznačenje predmeta jemčenja -
punovažne i dospjele obaveze po osnovu ugovora o kreditu br.1621407884 koji je
zaključen izmedju prvo i drugotužene i obavezu jemca.
Bez osnova je ukazivanje revidenta da je potpisao i ugovor i blanko mjenicu, a
da nije bio upoznat sa iznosom kredita za koji jemči (misleći da se radi o
potrošačkom, a ne stambenom kreditu), jer tako nešto ne proizilazi ni iz ugovora, niti
iz blanko mjenice. Prednje, ako se ima u vidu sadržinu ugovora čl.3 kojim je rečeno
da su se ugovorne strane u potpunosti upoznale sa pravima i obavezama koje
proističu iz osnovnog ugovora, a posebno sa obavezama koje je preuzeo dužnik, čije
se izvršenje obaveze garantuje ovim jemstvom, kao i iskaz svjedoka N. P. -
ovlašćenog lica pravnog prethodnika prvotužene, čiji iskaz i ovaj sud prihvata, a koji
je potvrdio da je tužlac bio upoznat u pogledu predmeta jemčenja - da se radilo o
stambenom kreditu i o iznosu, kao i njegovoj obavezi kao "jemca platca".
Konačno, za pravnu valjanost Ugovora o solidarnom jemstvu i izjave na
blanko mjenici nije od značaja to što iste nijesu bile definisane kao sredstvo
obezbjedjenja Ugovorom o stambenom kreditu, i s tim u vezi pozivanje revidenta na
čl. 2 ("Obezbjedjenje kredita") Ugovora o stambenom kreditu br.1621407884 od
81
02.10.2008. godine. Naime, stoji činjenica da ova sredstva obezbjedjenja nijesu bila
ugovorena čl. 2 navedenog ugovora, ali to iste ne čini ništavim u smislu čl. 101 ZOO,
jer nije zabranjeno naknadnim sredstvima obezbjedjenja obezbjediti ispunjenje
obaveze iz osnovnog ugovora, kao što je u konkretnom slučaju o čemu su uostalom
nižestepeni sudovi dali jasne i dovoljne razloge, koji su prihvatljivi i za ovaj sud."
82
PITANJE PUNOVAŽNOSTI DIOBNOG UGOVORA
Za ocjenu punovažnosti ugovora o diobi odlučna činjenica je ta da li je

ugovor izvršen, odnosno da li je faktički realizovana dioba.
Iz obrazloženja:
"Zahtjev za utvrđenje ništavosti navedenih pravnih poslova, tužioci temelje na

nedozvoljenom raspolaganju svoje babe pok. R. K. u odnosu na nepokretnosti iz
posjedovnog lista br.2 KO Kalače, koje su bile upisane kao svojina njenog supruga
pok. A. K. u obimu 1/1. A. K. je preminuo 02.05.1962. godine i za sobom, osim
supruge R., ostavio još sedmoro djece.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su, sa
pozivom na odredbe tada važećeg Zakona o nasleđivanju (Sl.list FNRJ, br.20/55) i
Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru, isti usvojili nalazeći da pok.
R. nije mogla zaključiti Ugovor o diobi od 26.05.1962. godine, bez saglasnosti ostalih
zakonskih nasljednika pok. A. (njihove zajedničke djece), sa kojima je trenutkom A.
smrti bila u režimu susvojine na svim stvarima koje ulaze u sastav njegove
zaostavštine. Nadalje, sudovi su utvrdili i ništavost zaključenog Ugovora o poklonu od
20.05.1970 godine, među istim ugovaračima, iz razloga što je istim pok. R., kao
poklonodavac u korist pok. N., kao poklonoprimca, raspolagala ne samo svojim
idealnim dijelom od 1/8 naslijeđene imovine pok. A. (shodno ostavinskom rješenju O.
br. 18/62 od 07.09.1962. godine) već i naslijeđenim dijelom drugih zakonskih
nasljednika pok. A., bez njihove saglasnosti i odobrenja, što navedeni pravni posao
čini ništavim.
Međutim, izloženi pravno rezonovanje nižestepenih sudova za sada se ne
može se prihvatiti, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne
činjenice od značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava, pri čemu su i dati
razlozi nejasni i protivrječni stanju u spisima predmeta, čime je počinjena bitna
povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 367 st. 2 tač. 15 ZPP na koju se
revizijom tuženih osnovano ukazuje.
Naime, za ocjenu punovažnosti ugovora o diobi, odlučna činjenica je ta da li je
ugovor izvršen, odnosno da li je faktički realizovana dioba između braće za njihovog
života. Takav ugovor je punovažan i obavezuje diobničare, čak i u situaciji usmeno
izvršene diobe.
Pisanom i sudski ovjerenom diobom između diobničara - pok. R. i pok. N. K.
(koje su bile supruge dva rođena brata pok. A. i J. K.), saglasno je, na dva dijela,
podijeljena porodična kuća i ostala imovina iz posjedovnog lista br.2 KO Kalače,
upisana na tada već pok. A. (supruga R.). Da je sačinjena dioba i faktički zaživjela i
bila odraz slobodne volje diobničara u skladu sa tada aktuelnim životnim prilikama
pravnih prethodnika stranaka, proizilazilo bi iz sadržine ostavinskog rješenja
O.br.18/62 od 07.09.1962. godine, donijetog u postupku raspravljanja zaostavštine
iza A. smrti. Iz navedenog rješenja upravo proizilazi da je, u skladu sa prethodno
zaključenim diobnim ugovorom, predmet zaostavštine pok. A. bila 1/2 imovine iz
posjedovnog lista br.2 KO Kalače na kojoj je supruga R., zajedno sa djecom,
oglašena za zakonskog nasljednika na po 1/8 idealnog dijela, dok druga polovina
83
pripada nasljednicima njegovog brata pok.J., sa kojim su nasljednici pok. A., sve do
njegove smrti, živjeli u porodičnoj zajednici.
Samim tim, zaključak nižestepenih sudova da je u ostavinskom postupku iza
smrti pok. A. predmet raspravljanja bila cjelokupna imovina iz posjedovnog lista br. 2
KO Kalače, suprotan je stanju u spisima predmeta, a dati razlozi u pravcu utvrđenja
ništavosti predmetne diobe posljedica pogrešnog pravnog pristupa, a samim tim i
propusta sudova da utvrde odlučne činjenice od značaja za odluku o postavljenom
zahtjevu tužilaca.
Dakle, pitanje punovažnosti predmetnog diobnog ugovora potrebno je tumačiti
kroz okolnosti faktičke realizacije istog, što je od strane nižestepenih sudova izostalo,
pri čemu se mora imati u vidu i činjenica da je po osnovu tog pravnog posla i
navedenog ostavinskog rješenja izvršenja promjena u kat. operatu a nepokretnosti
koje su bile predmet diobe upisane na N. K. u posjedovnom listu br.175 KO Kalače,
što bi ukazivalo da je dioba i formalno realizovana, te da je takvo stanje trajalo sve do
zaključenja Ugovora o poklonu Ov. br. 63/70 od 20.05.1980.godine, kada je R. K.
poklonila N. K. i ostatak imovine iz posjedovnog lista br.2 KO Kalače."
84
UGOVOR ZAKLJUČEN OD STRANE NEOVLAŠĆENOG LICA

(Član 103 u vezi čl. 90 ZOO)
Ništav je ugovor zaključen od strane neovlašćenog lica.
Iz obrazloženja:
"U ponovnom postupku, nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Rev. br. 111/18
od 14.06.2018. godine, pvostepeni sud je postupajući u skladu sa ukidnim razlozima,
proveo vještačenje po drugom vještaku grafološke struke, kojim je nesumnjivo
utvrđeno, da sporni potpis u rubrici “Ovlašćenje daje” a koje glasi na ime tužioca V.
P., nije autentičan potpis lica na čije ime glasi. Dalje je utvrđeno, da izuzimanje
rukopisa-potpisa po dikatatu od tužioca nije neophodno, a ni pouzdano kada se
uzme u obzir vremenski protok od 13 godina, zdrastveno stanje i godine starosti
tužioca. U konkretnom slučaju podobniji za upoređenje su potpisi koji se nalaze u
okviru spisa, tim prije što su nastali u vremenskom period koji je bliži nastanku
spornog potpisa, nego što bi to bili potpisi uzeti po dikatatu.
I po mišljenju ovog suda, predmetni ugovor o kupoprodaji je, zbog nedostatka
forme, ništav pravni posao, u smislu odredbi čl. 90 i 103 Zakona o obligacionim
odnosima, koji se ima primjeniti na sporni materijalno pravni odnos, jer je protivan
prinudnim propisima. Ovo stoga, jer prema odredbi čl. 90 istog zakona, punomoćje
mora biti zaključeno u istoj formi koja je zakonom propisana za pravni posao za čije
je zaključenje punomoćje dato. Odredbom čl. 11 Zakona o prometu nepokretnosti
(“Sl. list RCG”, br. 27/75…27/94) propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi
pravo svojine na nepokretnosti mora biti u pisanom obliku, a potpisi ugovarača
ovjereni pred sudom, što bi značilo da i punomoćje za preduzimanje ovakvog
pravnog posla mora biti u pisanom obliku, a potpis davaoca punomoćja ovjeren kod
suda.
Prema činjeničnom utvrđenju sadržanom u spisima predmeta, proizilazi da
tuženi prvog reda nije bio ovlašćen da u ime tužioca zaključi sporni ugovor, s obzirom
da tužilac nije svojeručno potpisao ovlašćenje Ov.br. 2111/06 kojim bi opunomoćio
svog sina, ovdje tuženog prvog reda, da u njegovo ime može zaključiti predmetni
ugovor o kupoprodaji. Dalje je utvrđeno, da je u knjizi ovjera suda u Surdulici za
2006. godinu, pod brojem 2111 ovjeren je potpis D. K., dakle trećeg lica, a ne
tužioca.
U tom pravcu, pravilno su nižestepeni sudovi cijenili da su saglasni nalazi
vještaka grafološke struke, kojim je utvrđeno, da sporni potpis u rubrici “Ovlašćenje
daje”, a koji je glasio na ime tužioca, nije ispisao isti, te da je grafološki materijal na
osnovu kojeg je vještak izveo ovakav zaključak bio dovoljan i pouzdan, a revident se
upućuje na razloge date u nižestepenim presudama.
S tim u vezi, pravilno su nižestepeni sudovi primjenili materijalno pravo kada
su zaključili da predmetni ugovor o kupoprodaji ne proizvodi pravno dejstvo jer ga
tužilac nije naknadno odobrio, pa se smatra da ugovor nije ni zaključen, u smislu
odredbe čl. 88 Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je isti ništav pravni
posao, shodno odredbi čl. 103 istog zakona, o čemu nižestepene presude sadrže
85
dovoljne i jasne razloge koje u pootpunosti prihvata i ovaj sud i na iste upućuje
revidenta, bez potrebe da ih posebno ponavlja."
86
IZOSTANAK OBAVEZE DRŽAVNOG ORGANA

DA SE NA ADEKVATAN NAČIN STARA O PRIVREMENO ODUZETOJ IMOVINI
(Čl. 148, 149 i 196 ZOO)
Za štetu nastalu izostankom obaveze Uprave za imovinu da privremeno

oduzetom imovinom upravlja na način kojim garantuje najveći stepen očuvanja
njene vrijednosti, uz najniže troškove i da se stara o zaštiti interesa vlasnika te
imovine, odgovorna je država.
***
Amortizacija, odnosno redovan otpis vrijednosti imovine je vrijednost
koja se umanjuje nezavisno od toga kod koga se imovina nalazi, pa čak i pod
uslovom da se adekvatno čuva i održava, pa je neosnovan zahtjev za naknadu
štete koja je posljedica redovne amortizacije.
Iz obrazloženja:
"Polazeći od utvrđenja da je na imovini tužioca, za vrijeme dok je tužena

upravljala istom i to za period od 04.08.2011.godine kada je tužiocu predmetna
imovina privremeno oduzeta, do 31.10.2016.godine, kada mu je imovina vraćena,
nastala šteta, koju su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili, osnovom nalaza i mišljenja
vještaka građevinske, elektro i mašinske struke, u ukupnom iznosu od 173.559,32 €,
to je i po nalaženju ovog suda u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo usvojiti.
Ovo iz razloga što je organ tužene - Uprava za imovinu u smislu odredbe čl.10
st.1 i 2 Zakona o staranju o privremeno i trajno oduzetoj imovini ("Sl.list CG", br.
49/08 i 31/12) bio dužan da sa imovinom koja je bila oduzeta upravlja na način koji
garantuje najveći stepen očuvanja njene vrijednosti, uz najniže troškove, te da se
stara o zaštiti interesa vlasnika imovine, a što je u konkretnom od strane organa
tužene izostalo, zbog čega je u obavezi da predmetnu štetu nadoknadi.
Kod takvog stanja stvari, navodi revizije tužene kojima se ukazuje da između
njenog postupanja i tražene štete ne postoji uzročno posledična veza, nisu od
značaja za drugačije presuđenje.
Nadalje, pravilan je pristup nižestepenih sudova i u dijelu kojim je odbijen
preostali dio zahtjeva tužioca, a kojim je tužilac tražio da mu tužena naknadi
materijalnu štetu za period od 31.10.2016.godine, do dana vještačenja, kao i iznos
koji se odnosi na amortizaciju predmetnih objekata, u ukupnom iznosu od još
1.250.318,45 €.
Naime, prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, predmeta imovina
je od strane tužene vraćena tužiocu dana 31.10.2016.godine, o čemu je sačinjen
zapisnik o povraćaju privremeno oduzete imovine br.0201/5241. Kod takvog stanja
stvari, izvodi se jasan zaključak da je tužilac nakon vraćanja imovine sa istom mogao
potpuno nesmetano raspolagati, a zbog čega se njegov zahtjev za naknadu
materijalne štete za period od 31.10.2016.godine, do dana vještačenja, pokazuje
neosnovanim, kako to pravilno cijene nižestepeni sudovi. S tim u vezi neosnovani su
navodi revizije tužioca kojima se ističe da tužiocu pripada materijalna šteta i za period
od dana vraćanja imovine 31.10.2016.godine pa do dana 31.10.2018.godine, (kao
dana donošenja zaključka kojim je naloženo CRPS-a brisanja zabilježbe zabrane
raspolaganja, otuđenja i opterećenja imovine u odnosu na tužioca). Ovo pri činjenici
87
što tužilac za dati period, nije pružio valjane dokaze iz kojih bi se moglo pouzdano
zaključiti da tužilac zbog postojanja navedene zabilježbe u tom periodu nije mogao
nesmetano koristiti predmetnu imovinu, niti istom raspolagati. Pored navedenog,
navodi revizije tužioca kojima se ističe da tužiocu nije vraćena orginalna
dokumentacija, te da zbog toga nije bio u mogućnosti koristiti imovinu na isti način
kao i prije oduzimanja, bili su predmet ocjene nižestepenih sudova, o čemu su ti
sudovi dali jasne i valjane razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud i na koje upućuje
revidenta, bez potrebe da ih ponavlja.
Pravilan je pristup nižestepenih sudova i u dijelu kojim su odbili zahtjev tužioca
za naknadu štete, a za iznos koji se odnosi na amortizaciju predmetnih objekata, koji
je tužilac opredjelio osnovom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Naime,
amortizacija, odnosno redovan otpis vrijednosti imovine je vrijednost koja se
umanjuje nezavisno od toga kod koga se imovina nalazi, pa čak i pod uslovom da se
adekvatno čuva i održava. S tim u vezi nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je
zahtjev tužioca za naknadu štete koja je posledica redovne amortizacije neosnovan.
Ovo iz razloga što se šteta koja je posledica redovne amortizacije imovine, ne može
dovesti u vezu sa postupanjem tužene, niti je ista u uzročno posledičnoj vezi sa
radnjama odnosno propustima za koje je odgovorna tužena."
88
MATERIJALNA ŠTETA ZBOG NEZAKONITOG UKLANJANJA OBJEKTA

(Član 154 i 172 ZOO)
Ukoliko se dokaže da je rušenje nelegalno izgradjenog objekta izvršeno

bez zakonito sprovedenog upravnog postupka i donošenja rješenja o rušenju,
vlasniku objekta bi pripadalo pravo na štetu u visini vrijednosti gradjevinskog
materijala oštećenog prilikom rušenja objekta.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev nalazeći da je do

rušenja objekta došlo krivicom tužioca, jer je tužilac bespravno sagradio porodični
stambeni objekat i pomoćni objekat za koje nije pribavio građevinsku dozvolu (što ni
sam nije sporio), na zemljištu ovdje tužene Glavnog grada. Odlučujući po žalbi
tužioca, drugostepeni sud je istu odbio kao neosnovanu, nalazeći da je shodno čl. 5
st. 1 Zakona o izgradnji i finansiranju investicionih objekata (Sl. list SRCG br. 29/90,
46/90 i Sl. list RCG br. 29/93) i odredbe čl. 32 st. 1 Zakona o izgradnji objekta (Sl. list
RCG br. 55/00) tužilac bio u obavezi da pribavi građevinsku dozvolu, kako bi
pristupio gradnji predmetnih objekata zbog čega ne može biti protivpravnosti u
radnjama tuženog u konkretnom slučaju, pa stoga tužilac nema pravo na naknadu
materijalne štete, zbog uklanjanja navedenih objekata.
Medjutim, po nalaženju ovog suda, zbog pogrešnog pravnog pristupa,
nižestepeni sudovi nijesu utvrdili činjenice relevantne za pravilnu primjenu
materijalnog prava u ovom sporu, na što se ukazuje revizijom i što predstavlja ukidni
razlog.
Naime, osnovano se u reviziji ukazuje da nižestepene presude nemaju razloga
o tome da li je rušenju predmetnih objekata prethodio zakonit postupak. Stoji
činjenica, da tužilac za navedeni objekat nije, kako je to naprijed objašnjeno, shodno
čl. 5 st. 1 Zakona o izgradnji i finansiranju investicionih objekata (Sl. list SRCG br.
29/90, 46/90 i Sl. list RCG br. 29/93) i odredbe čl. 32 st. 1 Zakona o izgradnji objekta
(Sl. list RCG br. 55/00) pribavio građevinsku dozvolu za izgradnju objekta, medjutim,
nije ispitano da li je u smislu člana 9 Zakona o urbanističkoj i gradjevinskoj inspekciji,
inspektor za gradjevinarstvo naredio rušenje i uklanjanje bespravno započetog ili
podignutog objekta i da li je o tome donijeto rješenje. Dakle, u postupku pred
prvostepenim sudom bilo je neophodno sa potrebnom izvjesnošću razjasniti da li je
tužiocu uručeno rješenje o rušenju objekta, a ukoliko nije, eventualno bi imao pravo
na naknadu štete u visini vrijednosti gradjevinskog materijala oštećenog prilikom
uklanjanja objekta, obzirom da se radi o nelegalnom objektu izgradjenom na
zemljištu Glavnog grada.
Naime, u smislu odredbe čl.154 i 172 ZOO-a (Sl. list SFRJ br.29/78, 39/85 i
57/89 i Sl. list SRJ br.31/9) a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa,
tužiocu bi ukoliko se dokaže da je do rušenja došlo bez provodjenja upravnog
postupka i donošenja odgovarajućeg rješenja, pripadalo pravo za predmetnu štetu,
ali ne tržišnu vrijednost objekta, već eventualno vrijednost gradjevinskog materijala."
89
ISKLJUČENJE ODGOVORNOSTI ŠKOLE ZA ŠTETU

KOJU JE PRETRPIO UČENIK
(Čl. 161 i 169 ZOO)
Ne stoji osnov odgovornosti škole za štetu nastalu kao komplikaciju

liječenja povrede koju je učenik zadobio na času fizičkog vaspitanja prilikom
igranja košarke.
Iz obrazloženja:
"Nije sporno da je tužilja dana 31.10.2012. godine u školi na času fizičkog

vaspitanja prilikom igranja košarke pri padu spoticanjem o drugaricu zadobila
povredu u vidu preloma obje kosti desne podlaktice. Nesporno je da je tužilja
operisana u K. c. C. G. i K. c. S., nakon kojih operativnih zahvata je liječena u
Institutu za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju "dr S. M.", I. Na osnovu
nalaza i mišljenja Sudsko medicinskog odbora Medicinskog fakulteta u N. S., sa
kojim nalazom i mišljenjem su se saglasili vještaci medicinske struke dr S. M. i dr B.
A. utvrdjeno je da povreda koju je tužilja zadobila prilikom pada u školi, s obzirom na
uzrast tužilje, najčešće ne ostavlja funkcionalne posljedice, te da oštećenje lakatnog
nerva nije nastupilo prilikom pada tužilje, već kao komplikacija liječenja povrede koju
je tužilja zadobila. Utvrdjeno je da je usljed oduzetosti desnog lakatnog nerva kod
tužilje došlo do umanjenja životne aktivnosti od 30% trajno, te da je tužilja pretrpjela
fizičke bolove i strah, kao i da kod tužilje postoji naruženost teškog stepena.
Polazeći od naprijed utvrdjenog, prvostepeni sud je u odnosu na prvotuženu
odbio tužbeni zahtjev nalazeći da na strani prvotužene nema odgovornosti za
nastanak predmetne štete.
Nasuprot pravnom stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud je odlučujući o
žalbi tužilje, uz zaključak da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrdjeno
činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, preinačio prvostepenu
presudu u odnosu na prvotuženu i u odnosu na istu usvojio tužbeni zahtjev.
Drugostepeni sud smatra da je prvotužena odgovorna za nastanak predmetne štete
jer je u konkretnom učinjena povreda Godišnjeg plana i programa rada prvotužene,
odnosno da je Program za fizičko vaspitanje Zavoda za školstvo ispoštovan po
redosljedu sadržaja učenici tog časa ne bi igrali košarku, te ne bi bilo kontakta
izmedju učenika, a samim tim ni mogućnosti povrede tužilje.
Izloženo pravno stanovište drugostepenog suda je neprihvatljivo i zasnovano
na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pogrešan je zaključak drugostepenog suda
da je prvotužena odgovorna za predmetnu štetu zbog nepoštovanja Programa za
fizičko vaspitanje po redosljedu sadržaja, odnosno da košarka po Godišnjem planu i
programu nije bila predvidjena za čas kada je tužilja zadobila povredu. Ovo iz razloga
što igranje košarke, predvidjene Programom fizičkog vaspitanja za VI razred, koji je
pohadjala tužilja u vrijeme povrede, nije opasna djelatnost, niti je do povrede tužilje
došlo u vezi sa opasnom stvari, jer površina fiskulturne sale u kojoj je tužilja igrala
košarku sa drugim učenicima nije bila deformisana i opštećena, te ne stoji osnov
odgovornosti prvotužene u smislu odredbe člana 169 Zakona o obligacionim
odnosima ("Sl. list RCG", br. 47/08).
90
Tužilja nije zadobila povredu od strane drugog učenika prvotužene, već

prilikom igranja košarke na način što je pala spoticanjem o nogu drugarice, a koji pad
i povreda nijesu mogli biti spriječeni od strane prisutnog nastavnika fizičkog
vaspitanja, ni pri najbrižljivijem vršenju nadzora, pa prvotužena ni osnovom odredbe
člana 161 navedenog zakona ne može biti odgovorna za predmetnu štetu.
Osim toga, utvrdjeno je da povreda koju je tužilja zadobila prilikom pada u
školi nije dovela do umanjenja njene životne aktivnosti od 30% trajno, već je do
umanjenja životne aktivnosti tužilje došlo usljed oštećenja desnog lakatnog nerva,
koje oštećenje je nastalo nakon povrede kao komplikacija liječenja, a na koji tok
liječenja svakako nije mogla uticati prvotužena."
91
NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE NA IME IZGUBLJENE ZARADE

I VISINA ŠTETE
(Čl. 195 i 202 ZOO)
Naknada materijalne štete zbog izgubljene zarade kao posljedice gubitka

radne sposobnosti ne dosudjuje se zbog smanjene ili izgubljene radne
sposobnosti, već zbog zarade koja je zbog toga izostala, odnosno čije
ostvarenje je onemogućeno zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad.
***
Oštećenoj bi nakon završenog liječenja za koji period liječenja je bila
spriječena za rad pripadala naknada materijalne štete (dospjela šteta i renta) u
visini razlike izmedju prosječne zarade u mjestu u kojem živi za poslove za koje
je školovana prema podacima Zavoda za statistiku i zarade koju može prema
preostaloj radnoj sposobnosti ostvariti.
Iz obrazloženja:
"Tužilja, je kao pješak, u nezgodi koju je uzrokovalo lice koje je upravljalo

neosiguranim vozilom, a koja nezgoda se dogodila dana 06.02.2013. godine,
zadobila teške tjelesne povrede koje su za posljedicu imale umanjenje životne
aktivnosti od 24% trajno. Tuženi je pravosnažnom presudom Višeg suda u Podgorici,
Gž. br. 2840/15 od 08.10.2015. godine, kojom je u odnosu na tri vida nematerijalne
štete (umanjenje životne aktivnosti, fizički bol i strah) preinačena presuda Osnovnog
suda u Podgorici, P. br. 5104/2013 od 15.04.2015. godine, obavezan da tuženoj za
navedene vidove nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 10.000 €, dok je u dijelu
koji se odnosi na duševne bolove zbog naruženosti prvostepena presuda ukinuta.
Utvrdjeno je da je tužilja 1988/89 godine završila IV stepen stručne spreme hemijski
tehničar i da se na evidenciji Zavoda za zapošljavanje nalazi od 2006. godine, te da
nije zasnivala radni odnos u struci. Dalje je utvrdjeno da je tužilja u vrijeme
predmetne nezgode obavljala poslove kućne pomoćnice kod brata od strica za
naknadu od 300 € mjesečno. Takodje je utvrdjeno da je tužilji po osnovu radne
nesposobnosti rješenjem Centra za socijalni rad za Glavni grad Podgorica, br. 03-
66/03-1 od 23.04.2019. godine, priznato pravo na materijalno obezbjedjenje u iznosu
od 65,86 € mjesečno za period od 01.01.2019. - 31.12.2020. godine. Na osnovu
nalaza i mišljenja vještaka medicine rada utvrdjeno je da su posljedice povrede
dovele do umanjenja opšte radne sposobnosti tužilje od 30% trajno, a za poslove
hemijskog tehničara za koje je osposobljena 40% trajno. Putem vještačenja po
vještaku ekonomske struke, koji je nalaz i mišljenje, odnosno dopunu istog, dao u
skladu sa nalogom suda utvrdjeno je da prosječna zarada na poslovima hemijskog
tehničara iznosi 482,81 € mjesečno, te da materijalna šteta, umanjena za iznos
materijalnog obezbjedjenja za period za koji je tužilji priznato to pravo, za period od
06.02.2013. - 16.08.2019. godine iznosi 32.543,07 €, a da je visina mjesečne rente
nakon toga do 31.12.2020. godine 366,95 €, a potom 482,81 €.
Polazeći od naprijed iznijetog, nižestepeni sudovi su, s pozivom na odredbe čl.
195 i 202 Zakona o obligacionim odnosima, usvojili tužbeni zahtjev za isplatu iznosa
od 32.543,07 € po osnovu izgubljene zarade za period od nastanka štete do izrade
nalaza vještaka ekonomske struke, kao i zahtjev za isplatu mjesečne rente u iznosu
92
od 366,95 €, odnosno u iznosu od 482,81 €. Zaključak o osnovanosti tužbenog

zahtjeva nižestepeni sudovi zasnivaju na tome da je radna sposobnost tužilje za
poslove u struci umanjena 40% trajno, da su time smanjeni izgledi za njeno
zaposljenje i mogućnost napredovanja, te da tužilja gubi zaradu, pa da joj pripada
tražena naknada štete (dospjela šteta i renta) u visini prosječne zarade za stručnu
spremu za koju je osposobljena umanjenu za iznos priznate naknade po osnovu
materijalnog obezbjedjenja.
Pravilno nalaze nižestepeni sudovi da tužilji zbog umanjene radne sposobnosti
pripada pravo na naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade od dana
nastanka štete, kao i buduća šteta, te da se osnov za visinu štete utvrdjuje prema
prosječnoj visini zarade za stručnu spremu hemijski tehničar, za koju je tužilja
osposobljena, kao i da je tuženi u obavezi da tužilji naknadi štetu koja je nastala kao
posljedica nezgode koja se dogodila dana 06.02.2013. godine.
Medjutim, nižestepeni sudovi su imali pogrešan pravni pristup prilikom
utvrdjivanja visine štete, odnosno stvarnog obima štete koju tužilja trpi, zbog čega su
ostale neutvrdjene relevantne činjenice za odluku u predmetnom sporu. Naknada
materijalne štete zbog umanjenja radne sposobnosti odnosi se na gubitke u zaradi
koju bi oštećeni, u konkretnom tužilja, ostvarila da nije došlo do povrede. Dakle,
naknada materijalne štete po ovom osnovu ne dosudjuje se zbog smanjene ili
izgubljene radne sposobnosti, već zbog zarade koja je zbog toga izostala, odnosno
čije ostvarenje je onemogućeno zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad.
Kod tužilje nije došlo do potpunog gubitka radne sposobnosti za poslove u struci,
odnosno tužiljina radna sposobnost za poslove hemijskog tehničara nije umanjena
100%, već 40%, pa joj, osim za vrijeme liječenja, kada je bila potpuno spriječena za
rad, nije mogao pripasti puni iznos prosječne zarade za poslove hemijskog tehničara
za koje je školovana, kako to pogrešno nalaze nižestepeni sudovi. Osim toga, vještak
ekonomske struke je kao parametar za utvrdjenje prosječne zarade za stručnu
spremu tužilje koristio iznose zarade iz visokoprofitabilnih privrednih društava, što ne
odražava realno stanje, a što je tuženi isticao tokom postupka i u tom dijelu
prigovarao nalazu vještaka. Visinu prosječne zarade za stručnu spremu za koju je
tužilja osposobljena trebalo je utvrditi prema podacima Zavoda za statistiku. Prema
tome, tužilji bi nakon završenog liječenja za koji period liječenja je bila spriječena za
rad pripadala naknada materijalne štete (dospjela šteta i renta) u visini razlike
izmedju prosječne zarade za poslove hemijskog tehničara u mjestu u kojem živi
prema podacima Zavoda za statistiku i zarade koju može prema preostaloj radnoj
sposobnosti ostvariti.
Iz iznijetih razloga, nižestepene presude je valjalo ukinuti i predmet vratiti
prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će otkloniti ukazane nedostatke, pa
će, nakon što utvrdi razliku izmedju prosječne zarade za poslove hemijskog tehničara
prema podacima Zavoda za statistiku Crne Gore i zarade koju je tužilja nakon
završenog liječenja mogla ostvariti prema preostaloj radnoj sposobnosti, biti u
mogućnosti da donese pravilnu i zakonitu odluku u predmetnom sporu."
93
NEOSNOVANO KORIŠĆENJE STVARI

KAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE
(Član 196 ZOO)
Za pozivanje na osnov neosnovanog korišćenja stvari, odnosno

izgubljene dobiti u vezi sa takvim korišćenjem, potrebno je da zahtjev bude
podnijet od strane vlasnika te stvari i usmjeren prema onome ko istu drži i
koristi bez valjanog pravnog osnova.
Iz obrazloženja:
"Svoj tužbeni zahtjev koji je predmet ispitivanja u ovom revizijskom postupku,

tužilac drugog reda zasniva na tvrdnji da je državina tuženih bila nezakonita, kao i da
relativno dejstvo ugovora kojima je prometovana tuđa stvar i koji kao takav ima
pravno dejstvo samo među ugovaračima, ne isključuje pravo trećih lica, u
konkretnom tužioca drugog reda, da potražuje predmetnu naknadu.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su isti odbili
kao neosnovan, nalazeći da tuženi prvog i drugog reda koriste predmetne poslovne
prostore zakonito, jer su njihovi upisani vlasnici, zbog čega tužioci ne mogu sa
uspjehom potraživati traženu naknadu.
I po nalaženju ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi odlučujući
na izloženi način.
Naime, polazeći od činjenice da tužioci nisu dokazali postojanje prava svojine
niti bilo kod drugog prava na predmetnim poslovnim prostorima, koje bi upućivalo na
neosnovano korišćenje istih od strane prvo i drugotuženog, to ne postoji zakonski
osnov po kome bi tuženi bili obavezani na isplatu tražene naknade. Za pozivanje na
osnov neosnovanog korišćenja stvari, odnosno izgubljene dobiti u vezi sa takvim
korišćenjem, potrebno je da zahtjev bude podnijet od strane vlasnika te stvari i
usmjeren prema onome ko istu drži i koristi bez valjanog pravnog osnova, što u
konkretnom nije slučaj, budući da tuženi predmetne poslovne prostore koriste kao
njihovi vlasnici, osnovom valjanih kupoprodajnih ugovora.
U cjelosti je neosnovano i neprihvatljivo dovođenje u uzročno-posljedičnu vezu
prava na naknadu štete zbog izgubljene zakupnine, sa činjenicom relativnog dejstva
kupoprodajnih ugovora kojima je prometovana tuđa stvar, na čemu se u reviziji
insistira. Ovo iz razloga što prodaja tuđe stvari znači da takav ugovor ima dejstvo
samo među ugovaračima i ne tiče se trećih lica koja na nepokretnostima koje su bile
predmet takvih ugovora imaju vlasničke pretenzije i koja u tom pravcu mogu podnijeti
svojinsku tužbu.
Kako je o svojinskom zahtjevu tužioca u ranijem toku postupka pravosnažno
odlučeno, to je za odlučivanje o postavljenom zahtjevu za naknadu štete, odlučna
činjenica ta što tužioci nisu dokazali postojanje prava svojine na predmetnim
poslovnim prostorima, a ne činjenica relativnog dejstva ugovora kojima se prodaje
tuđa stvar, kako se to revizijom neosnovano ukazuje."
94
PRAVILA O PODIJELJENOJ ODGOVORNOSTI

(Član 199 ZOO)
Pravila o podijeljenoj odgovornosti primjenjuju se u odnosu izmedju

oštećenog i krivca, a ne izmedju samih krivaca.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka, ali je našao da je isti nije
od značaja za ovaj postupak kod činjenice da je okrivljeni B. M. koji je upravljao
vozilom marke marke Golf II u kome se nalazio pok. J. G., pravosnažno oslobođen
od optužbe da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pravilno
rezonujući da je parnični sud vezan samo osuđujućom, a ne i oslobadjajućom
presudom.
Takođe, pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da doprinos B. M. nastanku
nezgode nije od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, jer bi isti, kao drugi
učesnik u nezgodi, bio u solidarnoj obavezi sa ovdje tuženim drugog reda, da
tužiocima, kao trećim licima, naknadi pričinjenu štetu. To znači da treća lica mogu od
bilo kojeg lica odgovornog za nastalu štetu potraživati štetu u cjelini, a oni koji su istu
platili se mogu regresirati od drugog ili drugih odgovornih lica, shodno njihovom
doprinosu nastanku štete.
Stoga pravilno rezonuju nižestepeni sudovi da u konkretnom slučaju nema
mjesta primjeni pravila o podijeljenoj odgovornosti, kako je to isticao revident i tokom
postupka i u reviziji, u smislu da je i B. M. kriv za nastalu saobraćajnu nesreću, jer se
pravila o podijeljenoj odgovornosti iz čl. 199 Zakona o obligacionim odnosima,
primjenjuju u odnosu između oštećenika i krivca, a ne između samih krivaca, o čemu
nižestepene presude sadrrže dovoljne i jasne razloge koje u potpunosti prihvata i
ovaj sud i na iste upućuje revidenta.
Takodje su nižestepeni sudovi pravilno cijenili da je bez uticaja na drugačije
presudjenje činjenica da je zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijet od strane tuženog
druog reda usvojen rješenjem Vrhovnog suda Crne Gore Kž.II br. 10/20 od
08.05.2020. godine, budući je njegova odgovornost nastanku predmetne štete na
nesumnjiv način utvrdjena u ovom postupku, što navode revizije date u tom pravcu u
cjelosti čini neosnovanim.
Visinu štete sud je odmjerio u smislu odredbe čl. 220 Zakona o parničnom
postupku u vezi čl. 207 i 210 Zakona o obligacionim odnosima, vodeći računa o
značaju povrijedjenog dobra i cilju kome ta naknada služi, ali i o tome da se njome ne
pogoduje težnjama koje nijesu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom,
pravilno cijeneći okolnosti od kojih zavisi visina naknade štete i dosudio pravičnu
naknadu za roditelje po 20.000,00 €, a za sestru 15.000,00 €, dajući o tome dovoljne
i jasne razloge koje u potpunosti prihvata i ovaj sud, a što se revizijom ne dovodi u
pitanje."
95
ŠTETA ZBOG IZGUBLJENOG IZDRŽAVANJA

(Član 201 stav 2 ZOO)
Šteta zbog izgubljenog izdržavanja je poseban vid materijalne štete koja

svoj osnov ima u činjenici smrti dužnika izdržavanja i prilikom čijeg
odmjeravanja se mora voditi računa o tome da se povjeriocima izdržavanja
obezbijedi onaj nivo životnog standarda koji bi imali da je dužnik izdržavanja
ostao u životu, a osim zarade iz radnog odnosa dužnika izdržavanja mora se
imati u vidu i mogućnost istog da ostvaruje i druge prihode kojima bi podmirio
potrebe lica koja je izdržavao.
Iz obrazloženja:
"Odlučujući o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, nižestepeni sudovi

su isti djelimično usvojili nalazeći da se prilikom obračuna ukupnih prihoda koje je
pok. M. za života ostvarivao, i koje treba dosuditi tužiocima kao licima koje je isti
nesumnjivo izdržavao, ne mogu uzeti u obzir prihodi od rada u automehaničarskoj
radnji, jer ista nije bila registrovana. Sudovi zaključuju da bi se dosuđivanjem i tog
prihoda faktički ozakonio rad od djelatnosti za čije obavljanje nisu ispunjene
zakonske pretpostavke, iz kog razloga su, prilikom obračuna ukupne štete, u odnosu
na tražene iznose po osnovu prosječnih prihoda od bavljenja automehaničarskom
djelatnošću (utvrđenuh putem ekonomsko-finansijskog vještačenja), tužbeni zahtjev
odbili kao neosnovan.
Međutim, po ocjeni ovog suda, izloženo rezonovanje nižestepenih sudova
zasnovano je na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Prema odredbi čl. 201 st. 2 Zakona o obligacionim odnosima („Sl. list CG“, br.
47/08), šteta zbog izgubljenog izdržavanja naknađuje se plaćanjem novčane rente,
čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od
onog što bi oštećenik dobijao od poginulog da je ostao u životu.
Naime, radi se o posebnom vidu materijalne štete koja svoj osnov ima u
činjenici smrti dužnika izdržavanja, i prilikom čijeg odmjeravanja se mora voditi
računa o tome da se povjeriocima izdržavanja, u konkretnom tužiocima, obezbijedi
onaj nivo životnog standarda koji bi imali da je njihov suprug, odnosno otac ostao u
životu.
Imajući u vidu nesumnjivo utvrđenu činjenicu da je pok. B. M., pored svog
redovnog radnog angažmana u firmi DOO „W.“ i „G. o. M.“, svakomjesečno
ostvarivao zaradu od obavljanja automehaničarke djelatnosti, to se ista mora uzeti u
obzir prilikom odmjeravanja realnog, odnosno ukupnog iznosa svakomjesečnih
prihoda kojima je isti doprinosio izdržavanju tužilaca. Naime, osim zarade iz radnog
odnosa mora se imati u vidu i mogućnost poginulog da ostvaruje i druge prihode
kojima bi, u konkretnom kao jedini zaposleni u porodici, podmirio potrebe lica koje je
izdržavao.
Pri tom, činjenica što navedena automehaničarska radnja nije bila
registrovana je bez uticaja za odluku u ovom sporu, već bi ista eventualno mogla
predstavljati razlog izricanja novčane kazne ili mjere zabrane rada takvom objektu, u
za to predviđenom postupku.
96
Za odluku o postavljenom zahtjevu tužilaca odlučna činjenica je što su tužioci

dokazali da je pok. M. posjedovao takvu radionicu i po tom osnovu, kao vidu
dopunskog rada, svakomjesečno ostvarivao prihode, čija se visina nesumnjivo
utvrđuje iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke od 04.09.2020.
godine, kom obračunu stranke u konačnom nisu ni prigovarale.
Naime, vještak je našao da neto prihod na osnovu prosječnog poreskog
zaduženja automehičara za rad van redovnog radnog vremena iznosi 171,00€
mjesečno, pa je u varijanti broj jedan nalaza i mišljenja izvršio obračun ukupno
ostvarenih zarada pok. M. uz umanjenje od 1/5 za iznos njegovog izdržavanja, kao i
umanjenje na ime ostvarenih iznosa porodične penzije, našavši da tužiocima na ime
izgubljenog izdržavanja za period od 13.08.2013. do 31.08.2020. godine pripada
iznos od 19.391,31€ uz pripadajuću obračunatu kamatu u iznosu od 1.278,61€,
odnosno na ime buduće rente svakomjesečno iznos od 210,14€.
Imajući u vidu iznijeto, nižestepene presude je u odbijajućem dijelu valjalo
preinačiti i odlučiti na način bliže određen izrekom, budući da je ovaj sud prilikom
odmjeravanja visine pripadajuće naknade štete za tužioce (rente) uzeo u obzir
ukupan iznos svakomjesečnih prihoda dužnika izdržavanja (uz naprijed navedena
umanjenja), koji u sebi, osim zarade iz registrovanog rada, obuhvata i prihode po
osnovu bavljenja automehaničarskom djelatnošću."
97
PRAVO NA NAKNADU ŠTETE OD NARUČIOCA I IZVODJAČA RADOVA

(Član 214 ZOO)
Pravo na naknadu štete od naručioca i izvodjača radova mogu ostvariti

samo treća lica koja pretpe štetu u vezi sa izvodjenjem radova.
Iz obrazloženja:
"Po mišljenju prvostepenog suda odgovornost tuženih, prije svega proizilazi iz

odredbe čl. 214 ZOO ("Sl.list CG", br. 47/08) prema kojoj naručilac i izvodjač na
nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa
izvodjenjem tih radova. Osim toga, odgovornost zasniva na odredbi čl. 134 st.1
Zakona o radu ("Sl.list CG", br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10 i 59/11) kojom je
propisana obaveza poslodavca da naknadi štetu ako zaposleni pretrpi povredu na
radu i u vezi sa radom, što ukazuje da postoji obaveza tuženih, odnosno konkretno
drugotuženog (budući je u odnosu na prvotuženog pravosnažno odlučeno). Takodje,
mišljenja je da skela sa koje je pao tužilac predstavlja opasnu stvar, u smislu čl. 167
st.1 ZOO, koja je morala biti ankerisana za zid objekta, uz dobro pričvršćavanje
elemenata veze skele i tzv. ukosničavanje, pa kako je usljed kretanja tužioca i
vibracije skele došlo do njenog urušavanja i pada tužioca, zaključuje da je šteta
nastala u vezi sa odredbom čl. 168 ZOO tj. od opasne stvari. Pri tome, drugotuženi
nije izvršio osposobljavanje tužioca shodno čl. 29 Zakona o zaštiti na radu, niti je u
skladu sa čl. 41 istog zakona u odredjenom roku od 24h od nastanka, povredu
prijavio inspekciji rada.
Odlučujući o žalbi drugotuženog, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu
presudu, zaključujući da tužilac nije dokazao da je drugotuženi vlasnik objekta na
kojem je izvodio radove, te da tužilac nije dokazao ni da je drugotuženi vlasnik skele i
da je istu montirao. Drugostepeni sud smatra da tužilac tokom postupka nije dokazao
postojanje uzročno posledične veze izmedju štete i propusta drugotuženog, jer
izvedeni dokazi nijesu pouzdan oslonac za to, zbog čega zaključuje da u konkretnom
nisu isupunjeni uslovi iz čl. 148 i čl. 167 ZOO.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, drugostepeni sud je
pravilno primjenio materijalno pravo, kada je odlučio na izloženi način, o čemu je dao
jasne, pravilne i iscrpne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud i na koje upućuje
podnosioca revizije.
Naime, odredbom čl. 214 ZOO je određeno da naručilac i izvođač radova na
nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa
izvođenjem tih radova.
Međutim, činjenice utvrđene u nižestepenim postupcima ne upućuju na
postojanje uslova za primjenu citiranog zakonskog određenja.
Ovo iz razloga što pravo na naknadu štete od naručioca i izvođača radova
mogu ostvariti samo treća lica koja pretpre štetu u vezi sa izvođenjem radova. Pod
trećim licima podrazumjevaju se lica koja nisu ni naručilac, ni izvođač radova, niti pak
radnici koji su pretprjeli štetu u toku rada obavljajući poslove u vezi sa izvođenjem
radova na nepokretnostima, nego neka druga lica, kao što su na primjer prolaznici,
koji sa tim radovima nisu imali veze. Kako je u konkretnom slučaju tužilac imao status
radnika na predmetnom objektu, zaduženog za poslove malterisanja fasade, to isti
98
primjenom citiranog zakonskog određenja ne može od drugotuženog potraživati

predmetnu štetu, budući da isti nema status trećeg lica, zbog čega se drugotuženi
osnovom citiranog zakonskog određenja ne može obavezati da istu solidarno
nadoknadi."
99
REGRES ISPLATIOCA
U slučaju kad se udjeli dužnika u nastanku štete ne mogu utvrditi,

solidarni dužnik koji je isplatio cijeli iznos štete, ima pravo da od drugog
solidarnog dužnika traži polovinu isplaćene štete, koju je drugi solidarni dužnik
u obavezi da naknadi.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da se obaveže tuženi

da naknadi tužiocu iznos od od 158.675,38€ sa zakonskom zateznom kamatom
počev od dana podnošenja tužbe 23.06.2015. godine do isplate, koje je E. C. G. AD
N. isplatila potrošačima na osnovu pravosnažnih i izvršnih persuda na ime naknade
štete, troškova parničnih i izvršnih postupaka, sa zakonskom zateznom kamatom od
utuženja do isplate.
U prvostepenom postupku, na osnovu vještačenja po vještaku elektro struke,
utvrđeno je da je do prekida u napajanju električnom energijom na području P. i G.
došlo zbog kvara na dalekovodima koji su vlasništvo stranaka i to dana 15.01.2013.
godine u periodu od 10:30 h do 20:36h zbog kvara na dalekovodima 35kV
Andrijevica-Plav i Plav-Gusinje vlasništvo tužioca, a zatim u periodu od 15.01.2013.
godine u 20:36h do 21.01.2013. godine u 14:09h je nastupio prekid napajanja na
TS110/35/10KV Andrijevica zbog većeg kvara na dalekovodima 110kV Andrijevica -
Berane i Podgorica - Andrijevica vlasništvo tuženog. Vještak je utvrdio da je do
prekida u napajanju električnom energijom na području Plava i Gusinja došlo zbog
kvara na dalekovodima u vlasništvu tužioca i tuženog i to: dana 15.01.2013.godine, u
periodu od 10:30h do 20:36 h zbog kvara na dalekovodima 35 Kv Andrijevica - Plav i
Plav - Gusinje, u vlasništvu AD »E.» iz N., dok je dana 15.01.2013. godine u 20:36 h
nastupio prekid napajanja na TS 110/35/10 Kv Andrijevica, koji je trajao do
21.03.2013. godine, do 14:09 h, zbog većeg kvara na dalekovodima 110 kV
Andrijevica-Berane i Podgorica-Andrijevica, vlasništvo tuženog.
Prema odredbi člana 84 stav 1 i člana 88 stav1 Zakona o energetici (“Sl.list
CG” br.28/10, 40/11, 42/11, 6/13), koji je bio u primjeni u spornom periodu, operatori
prenosnog i distributivnog sistema električne energije dužni su da upravljaju,
održavaju, modernizuju, poboljšavaju i razvijaju sistem za prenos i distribuciju
električne energije, kao i da preduzimaju druge zakonske mjere propisane
navedenim normama u cilju pravilnog funkcionisanja predmetnih sistema. Istim
zakonom, u članu 83 stav 2 i članu 87 stav 1 određeno je da su navedeni operatori
dužni da vrše prenos i distribuciju električne energije pod uslovima i na području
određenim licencom na principima objektivnosti, transparentnosti i nediskriminatorski.
Pravilima za funkcionisanje prenosnog sistema električne energije (“Sl.list CG”
br.5/12), kao i Pravilima za funkcionisanje distributivnog sistema električne enrgije
(“Sl.list CG” br.50/12), koji su bili u primjeni u spornom periodu, takođe je predviđena
obaveza operatora prenosnog i distributivnog sistema električne energije da
preduzimaju mjere u cilju obezbeđivanja sigurnog i kvalitetnog rada tih sistema radi
snabdijevanja krajnjih kupaca električnom energijom. Dakle, iz izloženog proizilazi da
100
je tužilac dužan da održava distributivni sistem, dok je obaveza tuženog održavanje

prenosnog sistema.
Kod naprijed izloženog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi
primijenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način, dajući pravilne i
iscrpne razloge, koje prihvata i ovaj sud.
Odredbom člana 213 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (“Sl.list CG”,
br.47/2008 i 4/2011), propisano je da za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno,
svi učesnici odgovaraju solidarno, dok je članom 215 stav 1 istog zakona propisano
da solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može tražiti od
svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega, a stavom 3 istog
člana, da u slučaju nemogućnosti da se utvrde udjeli dužnika, na svakog pada
jednaki dio, osim ako pravičnost zahtijeva da se u konkretnom slučaju drugačije
odlučuje.
Kako je predmetna šteta prouzrokovana propustima stranaka koje nijesu
preduzemale radnje na rekonstrukciji i održavanju sistema prenosa i distribucije
električne energije u skladu sa citiranim odredbama Zakona o energetici i Pravilima
za funkcionisanje navedenih sistema, to su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da
postoji solidarna odgovornost i tužioca i tuženog u smislu člana 213 stav 1 ZOO.
Suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi su primjenom odredbe člana
215 stav 3 ZOO, pravilno zaključili da je udio u nastanku štete tužioca i tuženog
jednak, obzirom da se taj udio ne može sa sigurnošću utvrditi.
Imajući u vidu da je presudama Osnovnog suda u Plavu, samo tužilac
obavezan da nadoknadi štetu potrošačima, to su nižestepeni sudovi pravilno odlučili
kada su sa pozivom na odredbu člana 215 stav 1 ZOO, obavezali tuženog da na ime
regresa isplati tužiocu polovinu navedene štete. Kod naprijed izloženog neosnovani
su navodi revizije kojima se ističe da se sud na solidarnu obavezu parničnih stranka
mogao pozvati samo u slučaju da je solidarna obaveza parničnih stranaka već
utvrđena pravosnažnim presudama Osnovnog suda u Plavu. Naime, utvrđivanje
udjela svakog od više učinilaca iste štete, u cilju njihovog međusobnog razgraničenja
nije od značaja za oštećeno lice, jer su svi učinioci štete solidarno odgovorni prema
trećem licu i isto može od svakog od njih tražiti naknadu štete.
Neosnovano tuženi ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužioca u
ovom sporu. Predmetni parnični postupak prije osnivanja tužioca pokrenuo je AD “E.
CG“ iz N. Međutim, ista je osnivač DOO ”C.” iz P., sada označenog tužioca, što je
utvrđeno uvidom u registarske spise, iz kojih proizilazi da su navedena privredna
društva dana 02.08.2016.godine, zaključila Sporazum o prenosu svih predmeta,
prava i obaveza i odgovornosti u postupcima i sporovima pred nadležnim sudskim i
drugim organima, na osnovu kojeg su na tužioca prenijeti svi predmeti AD .E. C. G.
započeti do dana njegovog osnivanja, odnosno do 01.07.2016.godine, kao i prava,
obaveze i odgovornosti u vezi sa njima. Osim toga, na ročištu glavne rasprave od
01.12.2018. godine, tuženi se saglasio da na mjesto tužioca, umjesto E. C. G. stupi
DOO “C.“ iz P., pa je osporavanje nedostatka aktivne legitimacije i iz ovih razloga
neosnovano.
Suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi su pravilno cijenili prigovor
litispedencije, nalazeći da je isti neosnovan. Razloge koje su u tom pravcu dali
nižestepeni sudovi prihvata i ovaj sud kao pravilne i potpune, nalazeći nepotrebnim
da ih ponavlja i u ovoj odluci i upućuje revidenta na iste.
Kako je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno da je predmetna šteta
prouzrokovana propustima stranaka, o čemu se vještak elektro struke detaljno
izjasnio u svom nalazu i mišljenju i datim izjašnjenjima, neosnovano se u reviziji
101
potencira da šteta potiče od uzroka koji se nalazi van stvari, a čije se dejstvo nije
moglo predvidjeti, niti otkloniti. Osim toga, predmetnim pravosnažnim presudama
isključena je viša sila kao uzrok nastanka štete i utvrđena odgovornost E. C. G. AD
N.
Nižestepeni sudovi su nasuprot navodima revizije, pravilno ocijenili da nema
mjesta primjeni člana 170 ZOO, jer je operator prenosnog sistema, u smislu citiranih
propisa, bio dužan da se stara o njegovom ispravnom funkcionisanju, odnosno da isti
održava i obezbjeđuje sigurnost rada elektroenergetskog sistema, o čemu su
nižestepeni sudovi dali iscrpne razloge, koji se navodima revidenta ne dovode u
sumnju."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. I P. br. 24/21 od 28.04.2021. godine)
102
STICANJE BEZ OSNOVA

Zakupodavac koji novčana sredstva primljena na ime zakupnine drži po

osnovu koji je u medjuvremenu prestao u obavezi je da ih vrati zakupcu.
Iz obrazloženja:
"U postupku je utvrđeno da je tužilac kao zakupac tokom trajanja predmetnog

ugovora o zakupu uredno ispunjavao ugovorom preuzete obaveze koje se odnose na
plaćanje zakupnine na način što je od zaključenja ugovora do 01.07.2010. godine
plaćao zakupninu u preciziranom iznosu nakon čega je za naredni period od 11
godina uplaćen iznos od 300.00,00 € što je utvrđeno iz potvrde o izvršenom transferu
od 30.06.2010. godine. Tužilac kao zakupac je, saglasno članu 2 aneksa ugovora o
zakupu od 28.06.2010. godine, jednostrano raskinuo navedeni ugovor prije isteka
roka na koji je zaključen, a zbog prestanka obavljanja djelatnosti u Ulcinju i
zatvaranju ekspoziture, uz predviđeni otkazni rok od 90 dana, pisanim obavještenjem
od 26.02.2016. godine, zavedenim pod br.332/16, koje je tuženom kao zakupodavcu
uručeno 25.03.2016. godine kojim ga je istovremeno obavijestio o postojanju
obaveze povraćaja srazmjernog dijela plaćene zakupnine za period od raskida
ugovora do isteka roka zakupa i pozvao ga da navedenu obavezu izvrši najkasnije
mjesec dana nakon isteka otkaznog roka. Pored toga tužilac je tuženom poslao i
opomenu predutuženje koja je uručena tuženom 23.06.2018. godine. Iz sadržine
zapisnika o primopredaji prostora od 06.06.2016. godine utvrđeno je da tužilac u
zakupljenom prostoru više ne obavlja svoju djelatnost. Visinu dugovane zakupnine
sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke.
Polazeći od utvrđenog, pravilno su i po nalaženju ovog suda, odlučili
nižestepeni sudovi kad su usvojili zahtjev tužioca i s pozivom na odredbe čl. 217 u
vezi sa čl.127 st.1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.list RCG, br.47/08)
obavezali tuženog da mu traženi iznos isplati.
Prema stanju u spisima, predmetni ugovor o zakupu je jednostrano raskinut od
strane zakupca, ovdje tužioca, zbog prestanka obavljanja djelatnosti u Ulcinju i
zatvaranju ekspoziture uz poštovanje procedure predviđene ugovorom i aneksima
ugovora, a mogućnost jednostranog raskida sa tih razloga ugovorena je aneksom
ugovora o zakupu koji je zaključen 28.06.2010. godine pa se pokazuju neosnovanim
navodi revizije tuženog kojima se s tim u vezi suprotno tvrdi.
Kako je tužilac dana 06.06.2016. godine vratio tuženom poslovni prostor koji je
bio predmet zakupa to pravilno nalaze nižestepeni sudovi da tužilac ima pravo da od
tuženog traži povraćaj srazmjernog dijela plaćene zakupnine za period od
23.06.2016. godine, kao dana raskida ugovora do 30.06.2021. godine, kao dana
isteka roka ugovorenog zakupa, jer predmetna novčana sredstva drži po osnovu koji
je u međuvremenu prestao. Ovo shodno odredbi čl.217 st.3 Zakona o obligacionim
odnosima kojom je propisano da obaveza vraćanja, odnosno naknada vrijednosti
nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije
prestao, a što je u konkretnom slučaj budući je dio imovine tužioca u utvrđenom
103
iznosu od strane vještaka finansijske struke prešao u imovinu tuženog po osnovu koji
je kasnije prestao."
104
GUBITAK PRAVA NA UGOVORNU KAZNU

Propust povjerioca da bez odlaganja saopšti dužniku da zadržava svoje

pravo na ugovornu kaznu ima za posljedicu gubitak tog prava.
Iz obrazloženja:
"Pravilan je zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti zahtjeva tužilje

kojim je tražena isplata ugovorne kazne u smislu odredbe čl. 273 st. 5 Zakona o
obligacionim odnosima.
Naime, strane ugovornice su članom 18 ugovora predvidjele plaćanje
ugovorne kazne za svaki dan zakašnjenja. Međutim, shodno pomenutoj zakonskoj
odredbi sama docnja dužnika neće biti dovoljna da povjerilac, u slučaju kad je
ugovorena kazna za zakašnjenje (o čemu je ovdje riječ), stekne pravo da zahtijeva
njenu isplatu. Prema pravilu koje je sadržano u stavu 5 ovog člana, povjerilac mora,
pod prijetnjom gubitka prava na ugovornu kaznu da, odmah po prijemu zakašnjelog
ispunjenja glavne obaveze, obavijesti dužnika da zadržava pravo na ugovornu kaznu.
Kod utvrđenog, a naime da je tužilja preuzela objekat u martu 2007.godine, ili
najkasnije 24.06.2007. godine, a ugovornu kaznu zahtijevala tek u podnesku od
01.02.2013. godine pravilno nalazi drugostepeni sud da tužilja nije bez odlaganja, u
smislu odredbe čl. 273 st. 5 Zakona o obligacionim odnosima, saopštila dužniku da
zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, koji propust ima za posledicu gubitak
prava s tim u vezi, u smislu stava 5 pomenutog člana."
105
NAKNADA ŠTETE ZBOG NEISPUNJENJA OBAVEZE

(Član 293 ZOO)
Dužnik koji nije postupio po vansudskom poravnanju kojim se obavezao

da riješi stambeno pitanje povjeriocima dodjelom stanova tačno odredjenih
površina dužan je da povjeriocima naknadi štetu u visini protivrijednosti
pripadajućih stanova.
Iz obrazloženja:
"Tužioci svoj zahtjev temelje na Odluci odbora direktora, na osnovu koje

odluke se tužena obavezala da riješi stambeno pitanje tužilaca, pa je iz ponašanja
iste očigledno da svoju obavezu neće izvršiti, zbog čega traže da ih sud obaveže na
isplatu iznosa, kojima bi ostvarili svoje pravo na stan.
Imajući u vidu naprijed navedeno, odluka odbora direktora kojom je predviđen
način rješavanja stambenih pitanja tužilaca je konačna i ista nije realizovana ni do
današnjeg dana, pa je tako nesumnjivo povrijeđeno pravo tužilaca čiji postupak
rješavanja stambenog pitanja traje više godina. Stoga i po ocjeni ovog suda, jedina
mogućnost da svoje stambeno pitanje riješe jeste isplatom vrijednosti stana koji im
pripada, s obzirom da je postignutim poravnanjima navedena površina stana koji će
im se dodijeliti u novom montažnom objektu, koji nije sagrađen ni do današnjeg
dana. Naime, u poravnanju je navedeno da prvo i drugo tužiocima pripadaju stanovi
od po 50 m2, a trećetužiocu stan površine 40 m2. Naprijed navedenim vansudskim
poravnanjem koje su tužioci zaključili sa pravnim prethodnikom tužene, je tačno
navedeno da će im se riješiti stambeno pitanje dodjelom stana određene površine u
novom montažnom objektu u stanici Danilovgrad i to u roku od 12 mjeseci od dana
stupanja na snagu Odluke odbora direktora. Kako je navedena Odluka donijeta još
25.09.2007. godine, to je očigledno da rješavanje stambenog pitanja tužilaca traje
umjesto predviđenih 12 mjeseci, više od 10 godina, pa jedino na traženi način,
isplatom vrijednosti stana koji im pripada, tužioci mogu ostvariti svoje pravo na stan.
Po mišljenju ovog suda, tuženi je odgovoran za štetu koju trpe tužioci, a koja
odgovornost tuženog se temelji na odredbi čl. 293 ranije važećeg Zakona o
obligacionim odnosima a sada odredbe čl. 300 Zakona o obligacionim odnosima (Sl.
list RCG br. 47/08), kojom je propisano da kada dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni
sa njenim ispunjenjem povjerilac ima pravo da zahtijeva naknadu štete zbog
neispunjenja preuzete obaveze. Naime, tuženi nije postupio po naprijed navedenim
vansudskim poravnanjima, zaključenim sa tužiocima, kojima se bio obavezao da u
roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu odluke Odbora direktora riješi
stambeno pitanje tužilaca, na način što će im dodijeliti stanove tačno određenih
površina. Kako tuženi nije postupio po navedenim punovažnim vansudskim
poravnanjima čija valjanost nije dovedena u pitanje i koja imaju snagu ugovora koji
proizvodi pravno dejstvo, to je isti dužan da tužiocima naknadi štetu u visini
protivvrijednosti pripadajućeg stana.
Visinu traženih iznosa tužioci su opredijelili shodno nalazu vještaka
građevinske struke P. M., angažovane u toku postupka pred prvostepenim sudom i
izjašnjenja iste datog pismenim putem dana 07.09.2016. godine, kojem tužena nije
prigovarala (na ročištu od 10.11.2016. godine), navodeći da je isti u skladu sa
106
ugovorima koje je dostavila Poreska uprava. Takođe, nije bilo prigovora ni na

izjašnjenje ovog vještaka na ročištu 14.12.2016. godine, već se jedino osporavao
osnov traženja. Stoga je visina potraživanja prihvatljiva za ovaj sud jer je
opredijeljena saglasno nalazu i kazivanju vještaka građevinske struke, te izvještaja
Poreske uprave, a koju visinu obračuna tužena nije osporavala.
S obzirom na naprijed navedeno, po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi su
pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili kao neosnovano traženje
tužilaca na isplatu traženih novčanih iznosa, koji predstavljaju vrijednost stanova koji
im pripadaju po postignutom poravnanju, zbog čega je nižestepene presude u tom
dijelu valjalo preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci ove
presude."
107
GUBITAK PRAVA NA IZGUBLJENU DOBIT

(Član 371 ZOO)
Gubitkom prava da zahtijeva predaju poslovnog prostora na korišćenje

tužilac je izgubio pravo da zahtijeva izgubljenu dobit zbog nemogućnosti
korišćenja tog prostora.
Iz obrazloženja:
"U postupku je nesumnjivo utvrđeno da je navedeno potraživanje nastalo

povredom ugovorene obaveze iz sporazuma, da je tužilac saznao da je 1997.godine
završena izgradnja objekta u koji se nalazi poslovni prostor, koji je tužena bila u
obavezi da tužiocu preda na trajno korišćenje, uz eventualnu mogućnost otkupa. Nije
sporno da su stranke sporazumom postigle dogovor da tuženi plaća tužiocu
izgubljenu dobit (neostvarenu zaradu i doprinose), do dana kada tužiocu preda na
korišćenje novi poslovni prostor. Dakle, u pitanju je izvjesna i kontinuirana šteta zbog
nemogućnosti obavljanja djelatnosti, koja će da traje do predaje novog poslovnog
prostora.
Potraživanje naknade štete koje nastaje sukcesivno, suprotno stavu
drugostepenog suda, nije povremeno potraživanje, jer Zakon o obligacionim
odnosima povremena potraživanja posebno uređuje u dijelu koji se odnosi na
zastarjelost potraživanja, a zastarjelost potraživanja naknade štete uređuje u tom
dijelu, posebnim odredbama. Dakle, potraživanje naknade štete ne može se smatrati
povremenim potraživanjem, iako naknada kontinuirane štete ima obilježje
povremenih potraživanja.
Dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom, upućuju na zaključak da je tužilac
saznao da je 1997.godine, završena izgradnja objekta u koji se nalazi poslovni
prostor, koji je tužena bila u obavezi da preda tužiocu na trajno koršćenje, uz
eventualnu mogućnost otkupa. To znači da su 1997.godine bili ispunjeni uslovi za
predaju poslovnog prostora u skladu sa sporazumom. Međutim, tužilac nije tražio
ispunjenje ugovorene obaveze – predaju poslovnog prostora, u opštem zastarnom
roku od deset godina iz člana 371 ZOO-a. Gubitkom prava da zahtijeva predaju
poslovnog prostora na korišćenje, zbog proteka roka zastarjelosti (rok je protekao
2007 godine), tužilac je izgubio pravo da zahtijeva izgubljenu dobit, jer je ovo pravo
pripadalo tužiocu do predaje novog poslovnog prostora, pa su nižestepeni sudovi
pravilno odlučili kad su odbili tužbeni zahtjev.
Nije od uticaja što je drugostepeni sud ovo potraživanje smatrao povremenim
potraživanjem i primijenio odredbe koje se odnose na povremeno potraživanje, jer se
pravilnom primjenom materijalnog prava dolazi do iste odluke."
108
ROK ZASTARJELOSTI POTRAŽIVANJA

NA IME RESTITUCIJE KAO POSLJEDICE NIŠTAVOSTI UGOVORA
(Član 380 u vezi čl. 102 i 108 ZOO)
Rok zastarjelosti potraživanja na ime restitucije kao posljedice ništavosti

ugovora počinje teći danom pravosnažnosti odluke o utvrdjivanju ništavosti, a
ne od dana kada je izvršena činidba po ništavom ugovoru.
Iz obrazloženja:
"Prema odredbi člana 102 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima („Sl.list

CG“, br.47/08), u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati
drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako
se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u
novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, u koliko zakon što drugo
ne određuje.
U konkretnom slučaju tuženi Š. nije prenio pravo svojine na predmetnim
nepokretnostima zaključenjem ugovora sa tužiocem I., kod činjenice da je tuženi istu
stekao i držao po osnovu ništavog ugovora o prodaji nepokretnosti od 15.10.2010.
godine, pa tužilac ima pravo na vraćanje onoga što je tuženom dao po osnovu takvog
ugovora, sa odgovarajućom kamatom.
Restitucija prema članu 102 stav 1 ZOO-a znači uspostavljanje u imovini obje
strane, stanja koje je bilo prije zaključenja ništavog ugovora, odnosno da svaka
strana vrati ono što je po osnovu ništavog ugovora primila, što bi kod ugovora o
kupoprodaji značilo da kupac vraća stvar, a prodavac isplaćenu kupoprodajnu cijenu.
Međutim, u konkretnom slučaju pravosnažnom presudom Osnovnog suda u
Herceg Novom P.br.472/11 od 21.07.2015.godine, nakon utvrđenja ništavosti oba
kupoprodajna ugovora, kako je to prethodno izloženo, sud je utvrdio pravo vlasništa
T. i naložio vraćanje predmetne nepokretnosti istom, tako da su neosnovani navodi
revizije kojima se ukazuje da tužilac u smislu citiranog člana nije vrati tuženom
nepokretnost koja je bila predmet ugovora o kupoprodaji.
I po ocjeni ovoga suda istaknuti prigovor zastarjelosti je neosnovan. Pravilno
je drugostepeni sud cijenio istaknuti prigovor zastarjelosti primjenom odredbe člana
380 ZOO. Zahtjev za restituciju po odredbi člana 102 stav 1 ZOO vezan je sa
zahtjevom za utvrđenje ništavosti, koji prema odredbi člana 108, ne zastarjeva.
Dakle, rok zastarjelosti potraživanja na ime restitucije počinje teći danom
pravosnažnosti odluke o utvrđivanju ništavosti, a ne od dana kada je izvršena činidba
po ništavom ugovoru, kako to pravilno zaključuje i drugostepeni sud. Kako je presuda
Osnovnog suda u Herceg Novom P. br. 472/11 od 21.07.2015.godine postala
pravosnažna 06.05.2016. godine, a tužba podnijeta 29.03.2017.godine, obrazlaganje
odbijanje prigovora zastarjelosti ukazuje se suvišnim."
109
NEZAHVALNOST KAO RAZLOG ZA OPOZIV UGOVORA O POKLONU

(Član 586 ZOO)
Ocjena o tome da li postoji velika nezahvalnost poklonoprimca zasniva

se na odgovarajućem pravnom standardu, onome što se najčešće dešava u
jednoj sredini, prema uobičajenom i redovnom toku stvari, a svaka
nezahvalnost prema poklonodavcu ne predstavlja razlog za opoziv (raskid)
ugovora o poklonu, već ta nezahvalnost treba da bude "velika" ili "gruba".
***
Eventualna nezahvalnost poklonoprimca u smislu neažurnog obavljanja
kućnih poslova mogla bi se smatrati običnom nezahvalnošću, koja spada u
domen moralnih a ne pravnih normi, kojima su propisani uslovi za opoziv
ugovora o poklonu.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu saglasnih kazivanja svjedoka S. M., D. S. i D. P., kojima je sud

poklonio vjeru, utvrđeno da je između tužioca i tužene postojala zajednica života koja
je prestala usled ljutnje tužioca kada joj je rekao da napusti zajednički stan, a da su
do tada stranke bile u dobrim odnosima, da je tužena nesmetano vodila brigu o
tužiocu i vodila računa o njihovom zajedničkom domaćinstvu, a održavala je i
izdavala apartmane koji su vlasništvo tužioca. Nasuprot tome, na iskazima svjedoka
K. N. i M. M. prvostepeni sud nije mogao zasnovati odluku iz razloga što je iskaz
svjedoka N. ocijenjen kao kontradiktoran i u korist tužioca posebno kod navoda
samog svjedoka da je u svađi sa tuženom već dvije godine, dok svjedokinji M., po
sopstvenim navodima, nije poznato ništa u vezi događaja kada je tužena izašla iz
stana, pa je njena procjena da sumnja da je tužilac istjerao tuženu, jer je on baš
idealan čovjek za taj sud neprihvatljiva.
Polazeći od utvrđenog, prvostepeni sud je predmetni tužbeni zahtjev odbio
kao neosnovan s pozivom na odredbe čl. 576, 586, 587 i 588 Zakona o obligacionim
odnosima (Sl. list RCG, br. 47/08), iz razloga što je na osnovu izvedenih dokaza
zaključio da tužena kao poklonoprimac nije prema tužiocu, kao poklonodavcu,
ispoljila veliku nezahvalnost, koja bi predstavljala razlog za raskid ugovora o poklonu.
Ovo kod utvrđenja u postupku da je tužena vodila računa o tužiocu i o njihovom
zajedničkom domaćinstvu, da je održavala i izdavala apartmane koji su u vlasništvu
tužioca i da su stranke bile u dobrim odnosima sve dok tužena na zahtjev tužioca nije
napustila zajednički stan. Navode tužioca da je sa tuženom zaključio ugovor o
doživotnom izdržavanju, nadajući se da će na taj način ispunjavati svoje obaveze i
voditi računa o njemu, ali da ista nije pokazala interesovanje za brigu o njemu
prvostepeni sud nije prihvatio polazeći od činjenice da je tužilac osam godina nakon
zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju odlučio da sa tuženom zaključi sporni
ugovor o poklonu, a što ne bi učinio u takvim okolnostima, pored postojećeg ugovora,
čiji raskid u tom periodu nije tražio.
je u svemu i drugostepeni sud.
110
I po nalaženju ovog suda, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su

predmetni tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan, jer je takvo presuđenje nalagala
pravilna primjena materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari.
U skladu sa odredbom čl. 576 Zakona o obligacionim odnosima, ugovorom o
poklonu se obavezuje poklonodavac da na poklonoprimca prenese bez naknade
pravo svojine ili neko drugo pravo, ili da mu na koji drugi način učini kakvu korist na
teret svoje imovine. Shodno odredbi čl. 586 tač.1 istog Zakona, poklonodavac može
raskinuti ugovor ili opozvati učinjeni poklon ako poklonoprimac svojim ponašanjem
prema njemu ili nekom njemu bliskom licu pokaže veliku nezahvalnost. Velika
nezahvalnost postoji naročito kad je poklonoprimac učinio prema poklonodavcu ili
nekom njemu bliskom licu (bračnom drugu, roditelju, djetetu) krivično djelo ili se
prema njemu teže ogriješio o neku zakonom utvrđenu obavezu ili namjerno
prouzrokovao veću štetu u njihovoj imovini.
Kada se smatra da radnja ima takav karakter je faktičko pitanje, koje sud cijeni
u svakom konkretnom slučaju. Ocjena o tome da li postoji velika nezahvalnost
zasniva se na odgovarajućem pravnom standardu,onome što se najčešće dešava u
jednoj sredini, prema uobičajenom i redovnom toku stvari. Svaka nezahvalnost
(neblagodarnost) prema poklonodavcu ne predstavlja razlog za opoziv (raskid)
ugovora o poklonu, već ta nezahvalnost treba da bude „velika“ ili „gruba“. Važeći
Zakon o obligacionim odnosima propisuje da se o velikoj nezahvalnosti radi u onim
slučajevima kada je poklonoprimac učinio krivično djelo na štetu poklonodavca ili se
prema njemu teže ogriješio o neku zakonom utvrđenu obavezu ili namjerno
prouzrokovao veću štetu u njihovoj imovini.
Prema stanju u spisima predmeta, tvrdnja tužioca da ga je tužena ucjenjivala i
prijetila, kako bi joj prepisao imovinu, nije dokazana, jer je sam tužilac naveo da je to
uradio kako bi tuženoj omogućio siguran boravak u Crnoj Gori kao strancu. Naprotiv,
sadržina provedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni od strane prvostepenog suda,
upućuje na zaključak da tužena nije pokazala otvoreno neprijateljstvo prema tužiocu,
već da je vodila brigu o tužiocu i zajedničkom domaćinstvu sve dok tužilac nije
zahtijevao da napusti stan koji je bio predmet raspolaganja ugovorom o poklonu.
Kod izloženog, nižestepeni sudovi s pravom zaključuju da tužilac nije dokazao
tvrdnju iz tužbe da je tužena kao poklonoprimac, prema tužiocu kao poklonodavcu,
ispoljila veliku nezahvalnost koja bi imala za posledicu raskid ugovora o poklonu.
Utvrđena činjenica da je osam godina nakon sklapanja ugovora o doživotnom
izdravanju između istih stranaka zaključen ugovor o poklonu upravo ide u prilog
zaključku nižestepenih sudova da je tužena svoju obavezu preuzetu ugovorom o
doživotnom izdržavanju u pogledu vođenja brige o tužiocu u tom periodu izvršavala
jer je, i po ocjeni ovog suda, životno nelogično da bi tužilac, pod okolnostima koje
navodi u tužbi (prijetnje i ucjene), pored postojećeg ugovora o doživotnom
izdržavanju (čiji raskid nije tražio u to vrijeme), zaključio ugovor o poklonu.
Eventualna nezahvalnost tužene u smislu neažurnog obavljanja kućnih
poslova, zbog čega je tužilac negodovao, mogla bi se, kako to pravilno nalazi
prvostepeni sud, smatrati običnom nezahvalnošću, koja spada u domen moralnih a
ne pravnih normi, kojima su propisani uslovi za opoziv ugovora o poklonu."
111
VISINA DUGA ZA IZVRŠENE GRADJEVINSKE RADOVE

Član 633 i čl. 635 ZOO)
Kod odredjivanja cijene radova u jednom paušalnom iznosu za cijeli

gradjevinski objekat viškovi radova u odnosu na količine radova iz predračuna
idu u korist naručioca, jer on nije dužan da ih posebno plati, dok manjkovi idu
u korist izvodjača, jer se zbog njih ukupna ugovorena cijena ne umanjuje.
Iz obrazloženja:
"Prema stanju u spisima, prvostepeni sud je, postupajući po nalogu iz ukidnog

rješenja revizijskog suda, utvrdio da su prilikom zaključenja predmetnog ugovora o
građenju stranke predvidjele na osnovu glavnog projekta i ponude tužioca od
24.09.2007. godine ukupnu cijenu za izvođenje ugovorenih radova u iznosu od
302.911,00 €.
Ukupno ugovorene cijene, u smislu odredbe čl. 635 Zakona o obligacionim
odnosima (Sl. list SFRJ, br. 29/78, 39/85 i 57/89 i Sl. list SRJ, br. 31/93), važećeg u
vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, su cijene koje su određene u jednom
paušalnom iznosu za cio građevinski objekat i iste se ne obračunavaju shodno
obavljenim radovima pa se shodno uzansi broj 32 Posebnih uzansi o građenju ne
mijenjaju zbog nastalih viškova i manjkova radova. Viškovi ili manjkovi radova u
odnosu na predračun nisu od značaja. To znači da kod ovakvih načina određivanja
cijene građenja viškovi radova u odnosu na količine radova iz predračuna idu u korist
naručioca, jer on nije dužan da ih posebno plati. Obrnuto, manjkovi idu u korist
izvođača, jer se zbog njih ukupna ugovorena cijena ne umanjuje.
Ugovorena cijena ne obuhvata vrijednost nepredviđenih i ugovorenih
naknadnih radova (uzanse broj 33 i 35 Posebnih uzansi).
Odredbom čl. 633 istog Zakona propisano je da za svako odstupanje od
projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu
saglasnost naručioca i ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove
koje je izvršio bez takve saglasnosti. Ovo zato što odstupanje od projekta znači
ustvari mijenjanje predmeta ugovora. Kako ugovor o građenju mora biti zaključen u
pismenoj formi, tako i odstupanje od projekta kojim se mijenja predmet ugovora i
izvode oni radovi koji ugovorom nijesu bili predviđeni, takođe, mora biti regulisano
ugovorom, odnosno aneksom ugovora u opisanom obliku. Ova odredba je
imperativne prirode.
I odredbom čl. 3 ugovora o izvođenju radova zaključenim između tužioca, kao
izvođača, i tuženog, kao naručioca, predviđeno je da će se eventualni naknadni
radovi izvoditi po nalogu naručioca, a da će se obračunavati posebno po osnovu
izrađene analize cijena.
Dakle za izvođenje građevinskih radova koji prelaze obim ugovorenih radova,
izvođač radova mora imati pismenu saglasnost naručioca, osim ako se radi o hitnim
nepredviđenim radovima, u smislu odredbe čl.634 Zakona o obligacionim odnosima,
a u postupku nije utvrđeno da je ovdje riječ o takvim radovima. Stoga se potpis i
ovjera nadzornog organa naručioca u građevinskom dnevniku, kojim se konstatuje da
je izveden višak radova, kao i naknadni (dopunski radovi) ne smatraju saglasnošću
naručioca za njihovo izvođenje.
112
Navedno je i u skladu sa uzansom br.103 Posebnih uzansi o gradjenju (Sl list

SFRJ br.18/77), kojim je propisano da lice koje vrši stručni nadzor nije ovlašćeno da
mijenja tehničku dokumentaciju na osnovu koje se izvode radovi, ugovorenu cijenu ili
druge odredbe ugovora, kao ni da sa izvodjačem ugovara druge radove ili uređuje s
njim druge imovinskopravne odnose osim ako je za to posebno ovlašćeno od
naručioca.
Imajući u vidu odredbe predmetnog ugovora i činjenice utvrđene u postupku u
tom pravcu i dovodeći ih u vezu sa citiranim odredbama zakona proizilazi, kako su to
pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, da je tuženi u obavezi da tužiocu na ime
izvedenih građevinskih radova dužan isplatiti iznos od 82.911,00 € koji predstavlja
razliku između ukupno ugovorene cijene radova od 302.911,00 € i iznosa od
220.000,00 € koje je tuženi za izvođenje radova na predmetnom objektu nesporno
isplatio tužiocu, dok za isplatu iznosa mimo dosuđenog nema osnova.
Kod izloženog pravnog pristupa u ovoj odluci, drugačije pravno rezonovanje
tužioca s tim u vezi iznijeto u reviziji ne može se prihvatiti.
Pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su obavezali tuženog da tužiocu
na dosuđeni iznos glavnog duga plati zakonsku zateznu kamatu počev od dana
podnošenja tužbe do isplate, jer je na taj dan obaveza tuženog nesumnjivo dospjela.
Kako je osnov dosuđene isplate dug, a ne šteta to nije bilo mjesta dosuđivanju
zakonske zatezne kamate na dugovani iznos počev od dana sačinjavanja nalaza i
mišljenja vještaka građevinske struke, kako se to revizijom tvrdi."
113
NEMOGUĆNOST RASKIDA UGOVORA O DJELU

(Član 698 ZOO)
Kada naručilac primi stvar bez primjedbi ili odbije prijem stvari zbog
uočenog nedostatka prilikom prijema ili se nedostaci pokažu kasnije naručilac
ne može raskinuti ugovor već može tražiti ispunjenje obaveze poslenika u
skladu sa odredbama o odgovornosti za nedostatke.
Iz obrazloženja:
"Prema odredbi čl. 698 ZOO, sve dok naručeni posao nije dovršen naručilac
može da raskine ugovor kad hoće, ali je u tom slučaju dužan da isplati posleniku
ugovorenu naknadu umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije učinio, a koje bi bio
dužan da učini da ugovor nije raskinut.
Kod utvrdjenja vrijednosti navedenih radova od strane tužioca putem nalaza
vještaka gradjevinske struke i nespornog iznosa koji su tuženi isplatili tužiocu, a
imajući u vidu specifičnost raskida ugovora o djelu shodno čl. 698 ZOO, u odnosu na
opšta pravila o raskidu - voljom naručioca u okviru vremena izrade naručenog djela,
tj. kad stvar nije izvedena i nije predata naručiocu, odnosno kada se nijesu stekli
razlozi za stavljanje prigovora zbog nedostataka na stvari u vrijeme ili poslije prijema
stvari, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su obavezali tužene kao naručioce
da isplate tužiocu kao posleniku ugovorenu naknadu, umanjenu za troškove koje nije
učinio, a koje je bio dužan da učini da ugovor nije raskinut. Dakle, dosudjeni iznos
predstavlja razliku izmedju iznosa naknade koji su tuženi nesporno isplatili tužiocu i
vrijednosti radova koje je tužilac nesporno izvršio, a koji su vještaci gradjevinske
struke procijenili, jer su tuženi - kao naručioci ugovor raskinuli a radovi koji su
izvedeni u pogledu vrijednosti ne odgovaraju visini naknade koju su tuženi isplatili
tužiocu. Poslije toga, kada naručilac primi stvar bez primjedbi ili odbije prijem stvari
zbog uočenog nedostatka prilikom prijema, ili se nedostaci pokažu kasnije upotrebom
izradjene stvari (skrivene mane), naručilac ne može raskinuti ugovor već može tražiti
ispunjenje obaveze poslenika u skladu sa odredbama o odgovornosti za nedostatke.
Prema tome, ovdje se ne mogu primijeniti odredbe ZOO koje se odnose na raskid
ugovora zbog neispunjenja, jer su sve posljedice odustanka od ugovora o djelu koje
se odnose na naručioca propisane odredbom navedenog člana (čl. 698 ZOO).
Sa datih razloga neosnovan je protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se
tužilac obaveže na naknadu štete tuženima zbog nekvalitetno izvedenih radova, za
razliku od stanovišta nižestepenih sudova koji nalaze da tuženi nijesu dokazali
nekvalitetno izvedene radove."
114
115
STVARNO PRAVO
116
STICANJE SVOJINE NA POVRŠINI VEĆOJ OD ONE NAZNAČENE

U UGOVORU O KUPOPRODAJI
(Član 33 Zakona o osnovama svojinsko - pravnih odnosa)
Činjenica da je prilikom kupovine nepokretnost omedjena, ali ne i

mjerena, značila bi da kupac nije znao, niti mogao znati da nepokretnost u čijoj
je državini, u površini većoj od one naznačene ugovorom, nije njegova, što je
od značaja za ocjenu njegove savjesnosti.
***
Suvlasnici koji na terenu drže u posjed tačno odredjene i opredijeljene
djelove nepokretnosti faktički su izvršili razvrgnuće imovinske zajednice
suvlasnika.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za utvrđenje prava

svojine na kat. parceli br. 2914 iz ln. br. 307 KO Donja Gorica, u površini od 1083m2 i
granicama koordinatnih tačaka preciziranih stavom prvim izreke prvostepene
presude. Svoj zahtjev temelji u prvom redu na pravnom poslu - Ugovoru o poklonu
Ov.br. 10313/06 od 30.03.2006. godine koji je zaključio sa svojom majkom Ć. Lj. kao
poklonodavcem, a eventualno održaju, jer je faktički u državini parcele br. 2914 u
površini od 1083m2, i to od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora Ov.br.14155 od
12.09.1988. godine, između njegovog pravnog prethodnika - majke Lj. Ć. kao kupca i
tuženog kao prodavca, pri čemu je površina parcele koja je bila predmet kupoprodaje
ugovorom označena na 954m2.
Pri tom, nije sporno da je predmetnu parcelu tužilac kao poklonoprimac stekao
po osnovu zaključenog Ugovora o poklonu Ov. br. 10313/06 od 30.03.2006. godine
sa svojom majkom kao poklonodavcem, tako da je po sada važećem stanju upisa u
kat. operatu, zajedno sa tuženim, upisan kao suvlasnik na po 1/2 kat. parcela br.
2913 i 2914 (ukupne površine 1981m2) u ln br. 307 KO Donja Gorica, odnosno kao
vlasnik u obimu 1/1 sagrađene porodične stambene zgrade na kat. parceli 2914.
Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestepeni sudovi su isti odbili
kao neosnovan nalazeći da tužilac nije bio zakoniti držalac parcele br. 2914 u
traženoj površini od 1083m2, što je za 129m2 više od površine naznačene
kupoprodajnim ugovorom iz 1988. godine, obzirom da mu u tom dijelu nedostaje
punovažan pravni osnov vršenja faktičke vlasti. Osim toga, sudovi zaključuju da na
strani tužioca, odnosno njegovog pravnog prethodnika nisu ispunjeni ni uslovi za
sticanje prava svojine po osnovu vanrednog održaja, jer je došlo do prekida roka
potrebnog za održaj kada je Ć. Lj. u parnici P. br. 24753/01 na ročištu od 23.10.2006.
godine, saznala da površina parcele br. 2914 na terenu iznosi 1083m2, odnosno
veća je od površine naznačene kupoprodajnim ugovorom, od kog trenutka pravna
prethodnica tužioca više nije mogla opravdano vjerovati da je stvar koju drži, u toj
površini, njeno vlasništvo.
Međutim, izloženi zaključak nižestepenih sudova za sada se ne može prihvatiti
jer je zasnovan na nejasnim i protivrječnim razlozima koji su u suprotnosti sa
sadržinom spisa predmeta i izvedenim dokazima, čime je počinjena bitna povreda
117
odredaba postupka iz čl. 367 st. 2 tač. 15 ZPP, na koju se revizijom tužioca
osnovano ukazuje.
Naime, tužilac, odnosno njegov pravni prethodnik je u posjed predmetne
parcele stupio na dan zaključenja kupoprodajnog ugovora sa tuženim 12.09.1988.
godine, kojom prilikom, prema utvrđenom činjeničnom stanju od strane nižestepenih
sudova, nije vršeno mjerenje ali jeste omeđavanje sporne parcele i njeno
razgraničenje sa susjednim parcelama. Granice parcele br. 2914 se od toga dana
nisu mijenjale, kako je to utvrđeno iz dopunskog nalaza vještaka geodetske struke od
20.01.2020. godine (u kome je izvršio preklapanje granica ograđene parcele po
fotoskici iz 1992. godine u odnosu na važeći kat. plan), odnosno zapisnika o
postupku javnog izlaganja od 20.10.1998. godine i formiranja predmetne parcele pod
brojem 2914 kada je Komisija na licu mjesta utvrdila da novoformirana parcela,
prema stanju sa terena, ima površinu od 1083m2.
Dakle, kod utvrđenja da je predmet kupoprodajnog ugovora iz 1988. godine
bila sadašnja kat. parcela 2914, a tužilac, odnosno njegov pravni prethodnik držalac
iste u površini od 1083m2 od dana zaključenja navedenog ugovora, nejasni su
razlozi nižestepenih sudova o nepostojanju zakonitosti odnosno savjesnosti posjeda
pravng prethodnika tužioca, kao i samog tužioca. Posjed pravnog prethodnika
tužioca je zasnovan na punovažnom pravnom osnovu - kupoprodajnom ugovoru, a
činjenica da je prilikom kupovine sporna nepokretnost omeđena, ali ne i mjerena,
značila bi da pravni prethodnik tužioca nije znao, niti mogao znati da nepokretnost u
čijoj je državini, u površini većoj od one naznačene ugovorom, nije njegova, što je od
značaja za ocjenu njegove savjesnosti.
Sa druge strane, tužilac je u posjedu sporne nepokretnosti osnovom ugovora
o poklonu u istim granicama i u površini koji je bio predmet raspolaganja pomenutim
ugovorom o kupoprodaji, što nižestepeni sudovi nisu cijenili prilikom ocjene osnova
sticanja prava svojine na kojem, u prvom redu, tužilac temelji tužbeni zahtjev, a u
smislu odredbe čl. 33 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (Sl.list SFRJ,
br.6/1980 i 36/1990 i Sl.list SRJ, br.29/1996), koji se ima primijeniti na sporni
materijalno-pravni odnos.
Ne može se prihvatiti ni stav nižestepenih sudova da činjenica upisa tužioca i
tuženog kao suvlasnika na po 1/2 idealnog dijela nepokretnosti u ln br. 307 KO Donja
Gorica, onemogućava tužioca da tužbom traži utvrđenje prava svojine u obimu 1/1 na
kat. parceli 1294. Ovo iz razloga što iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da
stranke na terenu drže u posjed tačno određene i opredijeljene djelove nepokretnosti,
čime su faktički izvršili razvrgnuće imovinske zajednice suvlasnika."
118
USLOVI ZA STICANJE SVOJINE OSNOVOM VANREDNOG ODRŽAJA

(Član 28 stav 4 Zakona o osnovama svojinsko - pravnih odnosa)
Savjesnost državine nepokretnosti kao uslov za ocjenu ispunjenosti

uslova za sticanje svojine osnovom vanrednog održaja nije uslovljena, niti se
procjenjuje samo sa aspekta upisa i stanja u zemljišnjim knjigama, već
savjestan može biti i onaj držalac koji drži nepokretnost u uvjerenju da je njen
vlasnik, bez obzira na stanje u katastarskoj evidenciji.
Iz obrazloženja:
"Postavljenim tužbenim zahtjevom u ovoj parnici tužilac je tražio utvrđenje

prava svojine na kat. parceli br. 600/1 iz ln br. 127 KO Orahovo, površine 775m2, i to
po osnovu redovnog, odnosno vanrednog održaja. Svoj zahtjev temelji na tvrdnji da
je na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1983.godine zaključenog sa pravnim
prethodnikom tuženih pok. R. M. kupio predmetnu parcelu na kojoj je 1985. godine
sagradio kuću, od kog perioda je u savjesnoj i neometanoj državini sporne
nepokretnosti.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su isti odbili
kao neosnovan nalazeći da tužilac nije bio zakoniti držalac sporne nepokretnosti jer
nije dokazao svoje navode o postojanju kupopoprodajnog ugovora sa pok. R. M.
Nadalje, sudovi zaključuju da tužiočeva državina nije bila ni savjesna jer nije pokušao
da se upiše kao vlasnik nepokretnosti na osnovu navodnog kupoprodajnog ugovora,
već je ista u čitavom periodu bila upisana na pok. R. M., odnosno njegove pravne
sljedbenike, zbog čega nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine putem
vanrednog održaja.
Međutim, izloženo rezonovanje i dati razlozi nižestepenih sudova za sada se
ne mogu prihvatiti.
Prema stanju u spisima predmeta, tužilac nije dokazao navode iz tužbe o
postojanju kupoprodajnog ugovora sa pok. R. M., pa samim tim ni zakonitost posjeda
te se, i po nalaženju ovog suda, ne može govoriti o ispunjenosti uslova za sticanje
svojine redovnim održajem na predmetnoj nepokretnosti, u smislu odredbe čl.28 st.2
Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa (Sl.list SFRJ, br.6/1980 i 36/1990 i
Sl.list SRJ, br.29/1996) koji se ima primijeniti na sporni materijalno pravni odnos.
Međutim, savjesnost državine nepokretnosti kao uslov za ocjenu ispunjenosti
uslova za sticanje svojine osnovom vanrednog održaja, u skladu sa odredbom čl.28
st.4 pomenutog Zakona, nije uslovljena niti se procjenjuje samo sa aspekta upisa i
stanja u zemljišnjim knjigama, već savjestan može biti i onaj držalac koji drži
nepokretnost u uvjerenju da je njen vlasnik, bez obzira na stanje u kat. evidenciji.
Odlučna činjenica je da se radi o vlasničkom posjedu tj. mirnom neometanom
posjedu sa uočljivom namjerom da se stvar drži kao svoja što podrazumijeva
ponašanje posjednika kao vlasnika kroz čitavo vrijeme potrebno za održaj, što bi u
konkretnom bio period od 20 godina.
S tim u vezi, nižestepeni sudovi su bili dužni da pitanje savjesnosti tužiočeve
državine tumače u sklopu svih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno činjenice da je
isti nakon navodne kupoprodaje sa pok. R. M. 1983. godine, stupio u posjed
predmetne parcele na kojoj je 1985.godine, sagradio u svemu funkcionalan stambeni
119
objekat, koji redovno obilazi i održava, o čemu su se izjašnjavali saslušani svjedoci

M. Đ., M. S. i Lj. J., kao i činjenicu da je njegova državina u čitavom periodu bila
mirna i neometana, što proizilazi iz iskaza saslušanog svjedoka R. L. (sina pok. R.
M.), koji je svoj suvlasnički dio od 3/7 poklonio prvotuženom, navodeći da ni on, niti
bilo ko od tuženih, nije obilazio spornu parcelu još od 1987. godine.
Nedostatak valjanih razloga u tom pravcu imao je za posledicu ukazanu bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP koja uvijek
predstavlja ukidni razlog kada je na istu ukazano, kao što je u konkretnom slučaj."
120
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA UTVRDJENJE PRAVA SVOJINE

NA PRIVREMENOM OBJEKTU
Privremeni objekat koji se koristi na osnovu privremene dozvole

nadležnog upravnog organa ne može biti predmet prava svojine, jer korišćenje
takvog objekta ne spada u korpus svojinskih ovlašćenja.
***
Izgradnjom privremenog objekta od čvrstog materijala i korišćenjem za
odredjeno vrijeme ne može se steći pravo svojine na tom objektu, niti pravo
korišćenja zemljišta ispod objekta.
Iz obrazloženja:
"Tužilje prvog i drugog reda su kćerke pok. R. V. Pravnom prethodniku tužilja

je rješenjem Odsjeka za privredu i komunalno – stambene poslove SO Kotor, UP/I
broj:0315-4627/2 od 28.12.1970. godine odobrena izgradnja privremene garaže u
Tabačini, s tim da je u rješenju konstatovano da će, ukoliko dođe do potrebe rušenja,
investitor to uraditi o svom trošku. U postupku je utvrđeno da je izgradnja garaže
završena 1971.godine, ali u zemljišnim knjigama nikad nije bila upisana obzirom da
nije izvršeno njeno ucrtavanje u katastarskim kartama. Iz nalaza i mišljenje vještaka
građevinske struke utvrđeno je da predmetna nepokretnost predstavlja objekat
izgrađen od čvrstog materijala, koji se sastoji od tri garaže, sve površine od po
17,00m2. Predmetna garaža se nalazi u središnjem dijelu i izgrađena je u svemu u
skladu sa projektnom dokumentacijom. Iz nalaza istog vještaka proizilazi da su
izmjenama i dopunama DUP Dobrota garaže predviđene za rušenje, jer se preko kat.
parcele 2451/1 gradi saobraćajna infrastruktura. U postupku je utvrđeno, a na osnovu
ugovora o kupoprodaji garaže Ov.I 2705/94 od 29.07.1994.godine da je tužilac
trećeg reda kao kupac zaključio ugovor sa M. I. kao prodavcem o kupovini 1/5 dijela
objekta II na kat. parceli 2449 KO Dobrota I u naravi garaža druga po redu gledano
od istoka prema zapadu za koju je drugostepeni sud zaključio da je riječ o garaži koju
je izgradio pravni prethodnik tužilja. Tužilac trećeg reda je u posjedu ove garaže.
Polazeći od utvrđenog, pravilno je i po ocjeni ovog suda, odlučio drugostepeni
sud kad je u cjelosti odbio kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev.
Prema stanju u spisima predmeta, pravnom prethodniku tužilja je rješenjem
nadležnog organa odobrena izgradnja privremenog objekta - garaže, s tim da je isti u
obavezi da o svom trošku poruši garažu ukoliko se za to pokaže potreba, te da je
shodno važećem DUP za KO Dobrota predmetna garaža predviđena za rušenje radi
privođenja namjeni - izgradnji saobraćajnice.
U skladu sa odredbom čl.6 važećeg Zakona o svojinsko pravnim odnosima
(Sl.List CG, br.19/09), svojina je najpotpunija vlast na stvari, a vlasnik ima pravo da
svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže u granicama određenim zakonom.
Dakle, radi se o trajnom pravu koje nastaje i prestaje na način predviđen zakonom. S
obzirom na rečeno, privremeni objekat ne može biti predmet prava svojine, jer se se
može koristiti na osnovu privremene dozvole nadležnog upravnog organa, dok njeno
dejstvo traje. Međutim, korišćenje takvog objekta ne spada u korpus svojinskih
ovlašćenja. Sa prestankom mogućnosti korišćenja on se mora ukloniti, kao pokretna
stvar. Dakle, ona je anticipirana pokretna stvar (pokretnost po namjeni), jer njegova
121
privremenost ukazuje da će poslije izvjesnog vremena svakako biti pokrenuta s

mjesta (izmještena), kako bi se vratila njenoj pravoj prirodi.
Polazeći od utvrđenih činjenica i izloženog pravnog pristupa, pravilan je
zaključak drugostepenog suda da se izgradnjom privremenog objekta pa i od čvrstog
materijala i korišćenjem za određeno vrijeme ne može steći pravo svojine na objektu,
niti pravo korišćenja na zemljištu ispod objekta. Karakter privremenosti ne mijenja
činjenica da je objekat izgrađen od čvrstog materijala, jer namjenu i karakter objekta
ne određuje materijal od kojeg je objekat sagrađen već namjena koja mu je određena
rješenjem nadležnog upravnog organa, a u konkretnom slučaju u pitanju je
privremena garaža.
Dakle, tužilje prvog i drugog reda nijesu mogle steći pravo svojine na
predmetnoj garaži, niti pravo korišćenja na zemljištu na kojem se ista nalazi osnovom
činjenice da su naslednici lica koje je istu sagradilo u skladu sa rješenjem o izgradnji
privremenog objekta.
Pravilno je odlučio drugostepeni sud i kad je zahtjev tužioca trećeg reda odbio
kao neosnovan.
Naime, ovaj tužilac je tvrdio da je pravo svojine na predmetnoj garaži stekao
na osnovu ugovora o kupoprodaji od 29.07.1994.godine koji je zaključio sa M. I. kao
prodavcem, kao i po osnovu održaja.
Provedenim dokazima utvrđeno je da je predmet kupoprodaje objekat
privremenog karaktera koji se kao takav smatra pokretnom stvari. Shodno odredbi
čl.34 Zakona o svojinsko pravnih odnosa (Sl.list SFRJ, br.6/1980 i 36/1990 i SL.list
SRJ, br.29/1996), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora,
pravo svojine na pokretnim stvarima stiče se na osnovu pravnog posla, predajom te
stvari u državinu sticaoca. Kako u konkretnom slučaju tužilac trećeg reda nije pružio
dokaz o tome da je M. I., prodavac iz navedenog ugovora o kupoprodaji po osnovu
kojeg traži utvrđenje prava svojine na predmetnoj garaži, bio vlasnik iste, a što je bila
njegova obaveza shodno odredbi čl.218 i 219 ZPP, to ovaj ugovor ne može
predstavljati valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnoj garaži, jer
niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što sam ima.
Tužilac trećeg reda nije dokazao ni da je savjestan sticalac, obzirom da
prethodno nije provjerio da li je njegov pravni prethodnik bio vlasnik predmetne
garaže pa se nijesu stekli uslovi za otuđenje prava svojine osnovom održaja, kako je
to pravilno zaključio drugostepeni sud."
122
GRADJENJE NA SUVLASNIČKOM ZEMLJIŠTU

(Član 41 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima)
Gradjenje na zemljištu koje je u režimu susvojine ne isključuje primjenu

instituta gradjenja na tudjem zemljištu, već se u toj situaciji (kada suvlasnici
grade i na svom i na tudjem), ima smatrati da su gradili na tudjem zemljištu.
Iz obrazloženja:
"Prema stanju u spisima predmeta, tuženi su, nakon što su im predmetne

nepokretnosti vraćene rješenjem upravnog organa od 26.04.2001. godine i izvršenog
knjiženja prava susvojine na po ¼ idealnog dijela, na istima sagradili tri porodično-
stambena objekta, u površinama i dimenzijama utvrđenih putem vještačenja po
vještaku geodetske struke. Građenje na zamljištu koje je u režimu susvojine ne
isključuje primjenu instituta građenja na tuđem zemljištu, kako to pogrešno zaključuje
drugostepeni sud, već se u toj situaciji (kada suvlasnici grade i na svom i na tuđem),
ima smatrati da su gradili na tuđem zemljištu. Pri tom, pitanje savjesnosti graditelja
cijeni se u sklopu sa ostalim utvrđenim činjenicama, a u konkretnom činjenicom da je
tužilja stekla pravo susvojine na zemljištu koji je parničnim strankama po istom
osnovu (kao nasljednicima pok. B. P.) vraćeno tri godine prije donošenja rješenja o
vraćanju sada spornog zemljišta.
S tim u vezi, budući da se tuženi pozivaju na institut građenja na tuđem
zemljištu kao načinu sticanja prava svojine na cjelokupnoj kat.parceli 278/4,
nižestepeni sudovi su bili dužni da putem vještačenja po vještaku odgovarajuće
struke utvrde tačnu površinu zemljišta zauzetog građenjem objekata kao i zemljišta
potrebnog za njegovu redovnu upotrebu, što je izostalo. Pri tom se mora imati u vidu i
veličina traženog suvlasničkog udjela tužilje (1/48 idealnog dijela), u odnosu na
površinu i vrijednost zemljišta i izgrađenih objekata od strane tuženih, obzirom da u
situaciji kada je vrijednost istih znatno veća od vrijednosti zauzetog zemljišta, vlasnik
zemljišta ima pravo na isplatu tržišne vrijednosti istog."
123
PRESTANAK PRAVA SVOJINE

Priznanjem tužioca u pravosnažno okončanoj parnici prava svojine na

nepokretnosti tuženima, tužiocu je prestalo pravo svojine na toj nepokretnosti.
Iz obrazloženja:
"Prema stanju u spisima predmeta, tužilac je u ranijoj parnici koja je

pravosnažno okončana, priznao tuženima sticanje prava svojine na predmetnoj
nepokretnosti pa je priznanjem tužbenog zahtjeva u toj parnici izgubio pravo svojine
na predmetnoj nepokretnosti. Zbog navedenog, tužilac sada ne može osnovano
tražiti utvrđenje prava svojine na istoj nepokretnosti.
Kod takvog stanja stvari, i po nalaženju ovog suda pravilan je zaključak
nižestepenih sudova o neosnovanosti zahtjeva tužioca, kod činjenice da su tuženi
pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti stekli na osnovu pravosnažne odluke
državnog organa shodno čl. 28 st. 2 Zakona o svojinsko pravnim odnosima.
Pravo svojine koje određeno lice ima na stvari, shodno odredbi čl.106 istog
Zakona, prestaje kad drugo lice stekne pravo svojine na toj stvari.
Kod utvrđenog i izloženog pravnog pristupa u ovoj odluci, pokazuju se u
cjelosti neosnovanim navodi tužioca na kojima insistira u reviziji da je pravo svojine
stekao na osnovu rješenja o eksproprijaciji, održajem ili građenjem, jer je tužiocu
pravo svojine prestalo sticanjem prava svojine od strane tuženih po osnovu valjanog
pravnog osnova."
124
AKT O DAVANJU GRADSKOG GRADJEVINSKOG ZEMLJIŠTA

NA KORIŠĆENJE KAO OSNOV STICANJA PRAVA SVOJINE
(Čl. 18 i 19 Zakona o gradjevinskom zemljištu)
Prava i obaveze koje proističu iz akta o davanju gradskog-gradjevinskog

zemljišta na korišćenje uredjuju se ugovorom, te ako ugovor nije zaključen
zaključak o dodjeli zemljišta nije mogao predstavljati osnov za sticanje prava
svojine, a tim prije što nijesu ispoštovana prava i obaveze iz zaključka u
pogledu izgradnje objekta na dodijeljenom zemljištu.
Iz obrazloženja:
"Svoj zahtjev za utvrdjenje suvlasništva na predmetnim nepokretnostima,

tužioci su temeljili na tvrdnji da su iste dobili odlukom - Zaključkom nadležnog organa
kao naknadu za ranije eksproprisane nepokretnosti drugotužioca i pravnog
prethodnika prvotužioca K. A., odnosno ostvarili su pravo na dodjelu drugog
odgovarajućeg zemljišta po tom osnovu. Naime, na raspravi radi sporazumnog
odredjivanja naknade zaključeno je djelimično poravnanje br. 03-233/20 od
19.01.1990.godine, kojim je obavezan Sekretarijat za urbanizam stambeno
komunalne poslove i katastar, da za narednu sjednicu SO pripremi prijedlog rješenja
o dodjeli urbanističke parcele A3 sa DUP-a Ulcinj - Stari Grad površine 836m2 K. A. i
F. Osnovnom tog poravnanja donijet je Zaključak SO Ulcinj br. 01-693/30 od
23.04.1991.godine, kojim je izuzeto iz posjeda ranijeg korisnika SIZ-a stanovanja
komunalnih poslova, urbanizma i prostornog uredjenja Opštine Ulcinj gradjevinsko
neizgradjeno zemljište radi privodjenja namjeni i dodjeljivanja tužiocima urbanističke
parcele A3 i A4, radi izgradnje poslovno-stabenog objekta. Smatraju da su stekli
pravo svojine na spornim nepokretnostima na osnovu pomenutog zaključka, i da
imaju pravni interes za podnošenje tužbe jer zaključak nije sproveden kroz
katastarski operat, niti je uvažen prilikom donošenja izmjena i dopuna DUP-a Ulcinj
Stari Grad, već su formirane urbanističke parcele 31 i 32 koje je Opština Ulcinj
dodijelila pravnim prethodnicima trećo i četvrtotuženih H.i S. i R. na osnovu pobijanog
poravnanja.
Polazeći od utvrdjenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da
tužioci nijesu mogli steći pravo korišćenja odnosno vlasništva na spornom zemljištu
samo na osnovu navedenog zaključka, jer u skladu sa odredbom čl. 18 i 19 st.4
Zakona o gradjevinskom zemljištu ("Sl.list SRCG", br. 28/80 i 12/86), koji je važio u
vrijeme nastanka ovog materijalno-pravnog odnosa, prava i obaveze koje proističu iz
akta o davanju gradskog-gradjevinskog zemljišta na korišćenje uredjuju se
ugovorom, do čijeg zaključenja nije došlo. Takodje smatraju da ovaj zaključak nije
mogao predstavljati osnov za sticanje traženog prava i kod činjenice da je u stavu III
istog predvidjena obaveza tužilaca da na dodijeljenom zemljištu izgrade objekat u
roku od 2 godine, a u stavu IV da imovinsko-pravne odnose regulišu sa SIZ-om u
posebnom postupku, što nije učinjeno. Uz to, imali su u vidu da se gradjevinsko
zemljište u smislu čl.1 navedenog zakona, kao dobro od opšteg interesa koristilo
prema njegovoj namjeni u skladu sa propisima kojim se obezbjedjuje njegovo
racionalno korišćenje i drugi opšti interes (važio posebni pravni režim na
gradjevinskom zemljištu). Stoga, u situaciji kada tužioci nijesu izgradili objekat na
125
zemljištu koje im je zaključkom dodijeljeno radi gradnje, kao i da je korišćenje bilo

vezano za pravo svojine na objektu i tek zajedno moglo stupanjem na snagu Zakona
o svojinsko-pravnim odnosima biti transformisano u pravo svojine (čl. 419), opština je
ovlašćena da izmjenama DUP-a uredi njegovo korišćenje, kao i da ga dodijeli treće i
četvrtotuženom pobijanim poravnanjem, odnosno vrati im to zemljište kao
nasljednicima H. S. i R., od kojih je ranije bilo izuzeto i postalo društvena svojina, a
na osnovu kog poravnanja i po izvršenoj parcelaciji su se treće i četvrtotuženi uknjižili
kod nadležnog organa. Pri tom su nižestepeni sudovi zaključili da u odnosu na
prvotuženu treba odbiti tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije.
Stanovište nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva
prihvatljivo je i za ovaj sud, ali ne u potpunosti kada je u pitanju zaključak o
nedostataku pasivne legitimacije prvotužene Crne Gore, budući je ista kao upisani
vlasnik legitimisana strana u ovom sporu, koji nedostatak je bez uticaja na pravilnost
pobijane presude, s obzirom na to da ne stoji osnov tužbenog zahtjeva. Ovo kada se
ima u vidu da je Zaključak SO Ulcinj br. 01-693/30 od 23.04.1991.godine donijet na
osnovu čl. 18 i 23 pomenutog zakona o gradjevinskom zemljištu kao prijedlog
rješenja za dodjelu tužiocima na korišćenje urbanističkih parcela A3 i A4 radi
kompletiranja urbanističke parcele i izgradnje dvojnog poslovno-stambenog objekta u
ukupnoj površini od 872m2, od čega 427m2 pada na kat parc. 2403/1 vlasništvo
tužilaca a ostali dio je pripadao SIZ-u stanovanja, s tim da su tužioci dužni da na
dodijeljenom zemljištu izgrade objekat u roku od 2 godine uz obavezu da se
imovinsko-pravni odnosi izmedju novih korisnika (tužilaca) i SIZ-a stanovanja regulišu
u posebnom postupku shodno važećim propisima. Dakle, zemljište je bilo dodijeljeno
tužiocima radi gradnje i bilo je vezano za pravo svojine na objektu koji nijesu izgradili,
da bi kasnije uslijedile izmjene DUP-a. Zaključak zbog neprivodjenja namjeni i
izmjene DUP-a ne proizvodi pravno dejstvo, no, svakako ne predstavlja odluku
državnog organa u smislu čl. 20 st.2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa
("Sl.list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i "Sl.list SRJ", br. 29/96) za sticanje prava svojine na
predmetnim nepokretnostima. Naprotiv, imajući u vidu navedene odredbe Zakona o
gradjevinskom zemljištu, kao i odredbu čl. 6 istog zakona, prema kojoj se u pogledu
prometa gradjevinskog zemljišta, eksproprijacije gradjevinskog zemljišta na kome
postoji pravo svojine, kao i prenosa gradjevinskog zemljišta primjenjuju propisi o
prometu nepokretnosti, odnosno propisi o eksproprijaciji, proizilazi da je za sticanje
traženog prava tužilaca bilo potrebno zaključiti ugovor, shodno donijetom zaključku, u
skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti ("Sl.list SRCG", br. 27/75 i 35/75 i
"Sl.list CG", br. 2/92) koji je bio u primjeni (prestao da važi 28.03.2009. godine).
Opština je u smislu čl. 7 st.1 i 2 Zakona o prometu nepokretnsti bila ovlašćena da
pravnim poslom prenosi pravo korišćenja pod uslovima odredjenim zakonom, što je u
konkretnom slučaju bio zaključak na koji se tužioci pozivaju, kao akt o davanju
gradsko gradjevinskog zemljišta na korišćenje. Medjutim, kako prava i obaveze iz
zaključka nijesu ispoštovani tj. zemljište nije privedeno namjeni i imovinsko pravni
odnosi nijesu uredjeni posebnim ugovorom, kako je to predvidjeno zaključkom, zbog
toga a i zbog izmjene DUP-a, tužioci nijesu mogli steći pravo trajnog korišćenja
spornog zemljišta, niti je moglo doći do transformacije prava korišćenja u pravo
svojine.
Kod iznijetog, nasuprot navodima revizije, nije od odlučnog značaja što je
donošenju zaključka prethodila rasprava za sporazumno odredjivanje naknade,
održana 19.01.1990. godine, na kojoj je zaključeno djelimično poravnanje kojim se
Sekretarijat za urbanističko stambeno komunalne, imovinsko pravne poslove i
katastar obavezao da za narednu sjednicu SO Ulcinj pripremi prijednog rješenja o
126
dodjeli urbanističkog placa A3 DUP Ulcinj Stari Grad površine 836m2 K. A. i F., jer je
tužiocima za sticanje traženog prava bilo potrebno da zaključe ugovor kojim bi se
regulisali imovinsko-pravni odnosi."
127
GUBITAK PRAVA KORIŠĆENJA GRADJEVINSKOG ZEMLJIŠTA

(Član 18 stav 1 i čl. 19 st. 1 i 4 Zakona o gradjevinskom zemljištu)
Neispunjenje uslova uz koji je gradjevinsko zemljište dato na korišćenje

ima za posljedicu gubitak prava korišćenja, a što ne znači samo gubitak
stečenog prava, već i uspostavljanje prava prethodnika.
Iz obrazloženja:
"Prvotužena je rješenjem 0105-147 od 07.06.1992.godine, pravnom

prethodniku tužilja, D. D., dala na korišćenje gradsko građevinsko zemljište, koje su
činile čest. zemlj.311/4 i 313/5, prethodno izuzete od dotadašnjih sukorisnika.
Navedenim rješenjem određeno je da je korisnik zemljišta dužan izvesti minimu
radova na objektu u roku od godinu dana od dana prijema tog rješenja u skladu sa
urbanisitčko tehničkim uslovima, u protivnom da gubi pravo korišćenja istog.
Pravnom prethodniku tužilja kao investitoru, nadležni organ prvotuženog izdao je
Protokol regulacionih i građevinskih linija od 01.12.1993. godine, radi formiranja
urbanističke parcele br. 39, za mjesto „Kukuljina“, što obuhvata djelove čest.zem.
311/4 i 313/5 KO Mrčevac, bez odobrenja za gradnju, a na terenu su dana
04.11.1994.godine, određene saobraćajne tačke i regulaciona linija na osnovu DUP-
a, kordinate i geodetske tačke. U istom je navedeno da je na osnovu Odluke o
gradnji („Sl.list RCG - opštinski propisi br.37/90) u skladu sa članom 14, investitor
dužan da nakon izrade temelja i cokle izvijesti opštinski organ za poslove
građevinske inspekcije, da bi se izvršila provjera građevinske linije sa Protokolom.
Rješenjem Osnovnog suda u Kotoru Dn. br. 80/93 od 02.02.1993. godine,
izvršen je upis prava sukorišćenja na pravnog prethodnika tužilja Dimovskog. Osnov
za donošenje ovog rješenja je rješenje SO Tivat od 17.06.1992. godine.
U postupku je utvrđeno da pravni prethodnik tužilja nije izvršio ni minimum
radova na datom građevinskom zemljištu a što među strankama nije bilo sporno.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud je pravilno
primijenio materijalno pravo kad je odbio i primarni i eventualni zahtjev.
Pravnom prethodniku tužilja, prvotužena je rješenjem od 17.06.1992.godine, u
skladu sa ovlašćenjima iz člana 18 stav 1 i člana 19 stav 1 i 4 Zakona o
građevinskom zemljištu („Sl.list SRCG“, br.28/80 i 12/86), spornu nepokretnost dala
na korišćenje uslovno. U navedenom rješenju jasno je definisan uslov koji korisnik
zemljišta mora ispuniti (da u roku od godinu dana od dana prijema rješenja izvede
minimum radova na objektu), kao i posljedicu propuštanja da se ispuni uslov, a to je
gubitak prava korišćenja istog.
Kako je nesporno da pravni prethodnik tužilje nije izvršio ni minimum radova
na objektu u roku predviđenom navedenim rješenjem, niti nakon izdavanja Protokola
regulacionih i građevinskih linija i određivanja na terenu regulacione linije na osnovu
DUP-a, kordinata i geodetske tačke, a što je prvostepeni sud konstatovao i izlaskom
na lice mjesta, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je pravni prethodnik
tužilja izgubio pravo korišćenja spornog građevinskog zemljišta, te da zakonski
nasljednici ne mogu steći pravo koje je njihov pravni prethodnik za života izgubio.
Osim toga, tužilačka strana nije dostavila dokaz da je eventualno propustom tužene
onemogućen pravni prethodnik tužilja da ispuni uslov, niti da je eventualno nakon
128
izdavanja Protokola i određivanja regulacione linije 04.11.1994.godine, preduzimao

radnje i aktivnosti na ispunjenju uslova.
Rješenje Osnovnog suda u Kotoru Dn.br.80/93 od 02.02.1993.godine, na koje
se ukazuje revizijom, nije konstitutivnog karaktera i isto ne može biti osnov sticanja
vlasništva. Osnov sticanja prava korišćenja je rješenje SO Tivat od 17.06.1992.
godine, kojim je dato na korišćenje građevinsko zemljište uslovno, uz upozorenje da
neispunjenje uslova ima za posljedicu gubitak prava korišćenja. U konkretnom
slučaju nije u pitanju odložni uslov, već uslov čije neispunjenje ima za posljedicu da
se već nastalo dejstvo prekida. Dakle, pravno stanje zasnovano rješenjem SO Tivat
trajalo je do proteka roka za ispunjenje uslova. Zato je na osnovu pravosnažnog
rješenja SO Tivat od 17.06.1992.godine, Osnovni sud u Kotoru, prije isteka roka za
ispunjenje uslova, rješenjem Dn.br.80/93 od 02.02.1993.godine, upisao pravo
sukorišćenja na D. Ovim rješenjem upisano je stanje na dan donošenja rješenja.
Kako navedeno rješenje SO Tivat sadrži i posljedicu neispunjenja uslova, to nije bilo
neophodno donošenje posebnog rješenja kojim bi se utvrdila posljedica neispunjenja
uslova.
Uslov koji ima za posljedicu gubitak prava, ne znači samo gubitak stečenog
prava, već i uspostavljanje prava prethodnika. U tom smislu su korisnici kojima je
sporna nepokretnost izuzeta rješenjem SO Tivat od 17.06.1992.godine, rješenjem
Uprave za nekretnine PJ Tivat od 27.07.2004. godine, upisani kao nosioci prava
korišćenja, nakon što su prethodno povukli predlog za naknadu u odnosu na
čest.zem.311/4 i 313/5 KO Mrčevac, kako to proizilazi iz rješenja Osnovnog suda u
Kotoru Rs.738/03 od 04.06.2004. godine.
Kako je pravni prethodnik tužilja za života izgubio pravo korišćenja, to je
drugostepeni sud pravilno odlučio, kada je odbio primarni zahtjev. Takođe je pravilno
odlučio kada je odbio i eventualni zahtjev, nalazeći da pravo na naknadu štete
istaknuto u eventualnom zahtjevu pripada samo licu koje je bez pravnog osnova
lišeno svojine ili je u zakonom propisanom postupkulišeno tog prava, pod uslovom da
istom nije isplaćena naknada za izuzetu nepokretnost, a što u konkretnom nije slučaj.
Eventualna uplata naknade za dato građevinsko zemljište nije od značaja za
ocjenu kako primarnog, tako i eventualnog zahtjeva, kako to pravilno i zaključuje i
drugostepeni sud, jer je pravni prethodnik tužilja za života izgubio pravo korišćenja,
pa nema osnova za usvajanje ovih zahtjeva, kako to prethodno objašnjeno. Ukoliko
tužilje posjeduju dokaze da je njihov pravni prethodnik isplatio naknadu za dato
zemljište, drugostepeni sud je dao pravilan uput tužiljama za ostvarivanje prava po
tom osnovu."
129
PRAVO SVIH NASLJEDNIKA NA IMOVINI KOJA JE BILA PREDMET

POVRAĆAJA POLJOPRIVREDNOG ZEMLJIŠTA IZ DRUŠTVENE SVOJINE
(Član 20 stav 2 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima)
Sticanje svojine od strane nekih od nasljednika u odnosu na

dotadašnjeg korisnika eksproprijacije osnovom odluke državnog organa ne
sprečava ostale nasljednike da svoje pravo na imovini koja je bila predmet
vraćanja ostvare u parnici shodno veličini svog nasljednog dijela, odnosno
nasljednog dijela svog pravnog prethodnika, a prema nasljednicima koji to
pravo uživaju u obimu većem od pripadajućeg.
***
Izjava data u upravnom postupku na usmenoj rapravi u svoje ime i u ime
ostalih nasljednika, koji nijesu bili prisutni, da ne pretenduje na dio imovine
svog prethodnika koja je eksproprisana ne može predstavljati izjavu o
odricanju od nasljedja, u smislu odredbe člana 128 Zakona o vanparničnom
postupku, jer nije data u ostavinskom postupku u predvidjenoj formi pred
nadležnim organom.
Iz obrazloženja:
"Nije sporno među strankama, a utvrđeno je i provedenim dokazima u

postupku, da je sporno zemljište sastavni dio nepokretnosti eksproprisanih pravnom
prethodniku stranaka, njihovoj babi G. Z. 1952. godine. Kako se radilo o
poljoprivrednom zemljištu to je jedan od njenih pravnih sledbenika unuk M., tužilac
drugog reda u ovom sporu, u za to propisanom upravnom postupku, a shodno
odredbama čl. 1 i 12 Zakona o vraćanju ranijim vlasnicima poljoprivrednog zemljišta
(Sl. list RCG, br.14/92), ostvario pravo na povraćaj u svoju korist i korist svoga brata
V., ovdje prvotuženog.
Naime, poljoprivredno zemljište koje je postalo društvena svojina primjenom,
između ostalog, i Osnovog zakona o eksproprijaciji ( Sl.list FNRJ, br.28/47), kao što
je u konkretnom slučaj, moglo se vratiti ranijim vlasnicima odnosno njihovim pravnim
sledbenicima, pod uslovom i u postupku utvrđenim Zakonom o vraćanju ranijim
vlasnicima poljoprivrednog zemljišta.
U upravnom postupku stranke su podnosilac zahtjeva - raniji vlasnik odnosno
pravni sledbenik istog na jednoj i dotadašnji korisnik eksproprijacije, na drugoj strani.
Pri tom, pravo na pokretanje upravnog postupka radi ostvarivanja ovog prava bilo je
dato u prvom redu bivšem vlasniku, a ukoliko on nije živ njegovim univerzalnim
sukcesorima, naslednicima, s tim da za ostvarivanje prava na povraćaj nije bilo
neophodno da se na strani podnosioca zahtjeva za pokretanje postupka nađu svi
naslednici, jer svaki od zajedničara, što naslednici nesumnjivo jesu, ima pravo na
preduzimanje radnji radi zaštite prava na cijeloj imovini koja je pripadala ostaviocu.
Pravosnažnim rješenjem nadležnog organa uprave donijetim po zahtjevu M.
Z., ovdje drugotuženog, u svojstvu pravnog sledbenika bivšeg vlasnika, G. Z. (koja je
i pravni sledbenik svih stranaka u sporu), ovaj tuženi je ostvario pravo na povraćaj
poljoprivrednog zemljišta u svoju korist i korist svoga brata V., ovdje prvotuženog
čime je u odnosu na dotadašnjeg korisnika eksproprijacije, A. „13 J.“ P., stekao pravo
svojine na poljoprivrednom zemljištu koje je bilo predmet povraćaja na osnovu odluke
130
državnog organa, u skladu sa odredbom čl. 20 st.2 tada važećeg Zakona o svojinsko
pravnim odnosima.
Sticanje svojine od strane nekih od naslednika u odnosu na treće lice u
konkretnom prema dotadašnjem korisniku eksproprijacije osnovom odluke državnog
organa ne sprečava ostale naslednike da svoje pravo na imovini koja je bila predmet
vraćanja ostvare shodno veličini svog naslednog dijela, odnosno naslednog dijela
svog pravnog prethodnika u parnici, a prema naslednicima koji to pravo uživaju u
obimu većem od pripadajućeg. Ovo stoga što su naslednici sve do diobe nosioci
prava zajedničke svojine na stvarima i pravima koja su pripadala ostaviocu, a
predmetno pravo na povraćaj tuženi, kao i uostalom tužioci izvode iz prava na
povraćaj poljoprivrednog zemljišta koje pripada bivšem vlasniku, njihovom pravnom
prethodniku, G.i Z. Uostalom, zakonski naslednici Z. Z., trećeg sina S. i G., svoje
pravo na 1/3 idealnog dijela poljoprivrednog zemljišta koje je bilo predmet povraćaja
u upravnom postupku su svoje pravo osnovom nasleđa na istom ostvarili po osnovu
pravosnažne presude Osnovnog suda u Podgorici, P. br.921/08 od 08.09.2008.
godine.
Slijedom utvrđenog, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da izjava tužioca
prvog reda M. Z., data u upravnom postupku na usmenoj rapravi od 12.12.1996.
godine u svoje ime i u ime svojih sestri S. F. i N. B., a koje nijesu bile prisutne tom
prilikom, a naime da ne pretenduje na dio imovine svoje babe G. koja je
eksproprisana ne može predstavljati izjavu o odricanju od nasleđa u smislu odredbe
čl. 128 Zakona o vanparničnom postupku, jer nije data u ostavinskom postupku, u za
to predviđenoj formi pred nadležnim organom.
Imajući u vidu izloženi pravni pristup u ovoj odluci, navodi revizije tuženih da u
ovoj pravnoj stvari nema mjesta primjena odredaba zakona koja se tiču nasleđivanja
ne mogu se prihvatiti."
131
NEGATORNA TUŽBA
Verbalno uznemiravanje prava svojine ne spada u akte - radnje, koje se

mogu kvalifikovati kao akt uznemiravanja prava svojine, u smislu člana 126
stav 1 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca za utvrdjenjem da je

tuženi izvršio uznemiravanje svojine tužioca na kat. par. br.64/3 KO Donja Lastva, na
način što mu je verbalnim putem zabranio prolaz preko iste, gradnju stepenice,
postavljanje ograde i spajanje kanalizacionog odvoda na septičku jamu, te da se
naloži tuženom da prestane sa uznemiravanjem i da se uzdrži od svih radnji koje bi
uznemirile tužioca u mirnom korišćenju predmetne nepokretnosti, pod prijetnjom
novčane kazne.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su tužbeni
zahtjev odbili, uz obrazloženje da se kod utvrdjenja da je tuženi prodao stan i odselio
u D. ne može očekivati da će se uznemiravanje svojine tužioca ponoviti ili nastaviti, te
da se s toga tužilac ne može štititi od nečega što je bilo i prošlo, s pozivom na čl.126
Zakona o svojinsko pravnim odnosima.
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, nižestepeni sudovi su
pravilno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.
Odredbom čl.126 st.1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima ("Sl.list CG"
br.19/09) propisano je da ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili
svojinskog držaoca na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno
svojinski držalac može tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane.
Saglasno citiranoj zakonskoj odredbi, tužilac mora dokazati da je vlasnik
odnosno svojinski držalac nekretnine i da ga je treće lice neosnovano uznemiravalo u
vršenju tog prava, odnosno dokazati čin smetanja (činjenje ii propuštanje).
U konkretnom slučaju, tužilac je dokazao postojanje prvog uslova, dok nije
dokazao drugi uslov - čin uznemiravanja, pod kojim (činom) se podrazumijevaju tudje
faktičke radnje (aktivne ili pasivne), koje su usmjerene na uznemiravanje (ne
oduzimanje stvari), a koje pri tom moraju biti bespravne i trajne.
Kako je tužilac negatornu tužbu temeljio na tvrdnji da ga je tuženi uznemiravao
u pravu svojine na kat. par. br.64/3 Donja Lastva verbalnim putem, tako što mu je
zabranio prolaz preko te parcele, izgradnju stepenice, postavljanje ograde i spajanje
kanalizacionog odvoda na septičku jamu, to su nižestepeni sudovi pravilno postupili
kada su odbili tužbeni zahtjev. Ovo sa razloga, što verbalno uznemiravanje prava
svojine ne spada u akte - radnje, koje se mogu kvalifikovati kao akt uznemiravanja
prava svojine u smislu čl.126 st.1 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, što
revizijske navode lišava svakog osnova.
Dakle, verbalno uznemiravanje prava svojine ne uživa zaštitu u smislu
naprijed citirane odredbe za razliku od tužbi, radi smetanja državine (čl.402
navedenog zakona) kod kojih je moguće smetati državinu i verbalnim putem, ali
132
samo pod uslovom da je učinjeno ozbiljnim prijetnjama, koje su onemogućile i

pokolebale držaoca da koristi svoje pravo."
133
SADRŽINA PRAVA SUSVOJINE

U sporu za utvrdjenje prava suvlasništva osnovom nasljedja pravo

nasljednicima može biti utvrdjeno samo u veličini njihovog nasljednog udijela.
Iz obrazloženja:
"Predmet tužbe u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilaca za utvrđenje

sukorisništva za po 1/2 dijela kat. parcele 1290 KO Bečići u površinama i sa detaljnim
tačkama navedenim u izreci pobijane odluke.
Odlučujući o tako postavljenom zahtjevu, prvostepeni sud je isti usvojio
nalazeći da su tužioci aktivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari, jer to proizilazi iz
sadržine spisa predmeta Osnovnog suda u Kotoru (Nikšiću) P.br.955/14, te sadržine
ZU 28 i ZU 53 KO Bečići.
Prema činjenicam utvrđenim u postupku, predmetna nepokretnost je ruševina
koja po starom premjeru odgovara čest.zgrade 58 KO Bečići pored koje se nalazi
porodična stambena zgrada tuženog. Iz ZU 28 KO Bečići, iako nekompletnog a koji
se po nalaženju prvostepenog suda može dovesti u vezu sa ZU 53 KO Bečići,
utvrđeno je da je čest.zgrade 58 iz ZU 28, opisana kao prvo zemljišno knjižno biće,
od osnivanja zemljišnih knjiga upisana kao svojina R. K. P., oca pravnog prethodnika
tužilaca – V. K. R. V. K. je bio otac K. D., majke tužioca K. B., dok je K. S., unuka V.
K. R., na nasleđe pozvana iza smrti majke M. A., kćerke V. K. R. Aktivna legitimacija
tužilaca, po utvrđenju prvostepenog suda, proizilazi i iz sadržine ZU 53 KO Bečići iz
kojeg se utvrđuje da je P. R. imao dva sina K. i M., a da su naslednici K., N. i V. R.
(pravni prethodnik tužilaca). Zakonski naslednici V. R. su bili supruga ostavioca I., sin
Đ. i kćerke D. K. (majka tužioca prvog reda), A. M. (majka prvobitmno tužilje u ovom
sporu) i A. K.
U postupku je na nesumnjiv način utvrđeno i da je tuženi izgradnjom objekta
na kat. parceli 1290 KO Bečići, na kojoj je upisan kao korisnik, zid svog objekta
prilijepio na zid kat. parcele 1291, odnosno zid čest. zgrade 58 KO Bečići na taj
načuin zatvorivši prozor sa zapadne strane nekadašnje čest.zgrade 58, sa koje
strane do granice sa čest. zem.809 je postojao prostor za prilaz objektu, a isti je bio
označen sa čest.zem. 808 KO Bečići.
Imajući u vidu da je prvi upis u zemljišim knjigama glasio na pravnog
prethodnika tužilaca, R. K. P., prvostepeni sud je zaključio da je čest.zgrade
sagrađena na čest zemlje 808, a da sporni dio predstavlja dio čest.zem. 808, koji je
bio neophodan za redovno funkcionisanje čest.zgrade 58 na kojem je pravni
prethodnik tužilaca stekao pravo svojine građenjem. Kako sporni dio odgovara dijelu
sadašnje kat.parcele 1290 na kojoj je tuženi upisan kao korisnik,u obimu i granicama
iz izreke prvostepene presude, prvostepeni sud je s pozivom na odredbu čl. 132
Zakona o svojinsko pravnim odnosima, utvrdio sukorisništvo tužiocima u obimu prava
od po 1/2 dijela osnovom nasleđa iza smrti svojih pravnih prethodnika nalazeći da su
tužioci aktivno legitimisani da traže utvrđenje vlasništva u odnosu na cijelu stvar, što
nije suprotno interesima ostalih suvlasnika, a svakako se tiče njihovog daljeg pravnog
odnosa (kao suvlasnika).
134

je u svemu i drugostepeni sud.
I po ocjeni ovog suda, sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 132 Zakona o
svojinsko pravnim odnosima, (Sl.list CG,br.19/09). Naime, u skladu sa ovom
odredbom svaki suvlasnik ima pravo da stvar drži ili koristi zajedno sa ostalim
suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povređujući pravo ostalih suvlasnika.
Prema stanju u spisima, ovdje tužioci predmetnom tužbom traže utvrđenje
prava sukorišćenja za po 1/2 dijela na predmetnoj nepokretnosti osnovom nasleđa
iza smrti svojih pravnih prethodnika kom zahtjevu sud u cjelosti udovoljava i pored
utvrđenja u postupku da ovdje tužioci nijesu jedini naslednici pravnih prethodnika
čime je tužiocima, utvrdio traženo pravo u obimu koji im, imajući u vidu utvrđenja
prvostepenog suda s tim u vezi, ne pripada, a na koju protivurječnost je osnovano
revizijom tuženog ukazano.
Naime, ovdje se ne radi o sporu za zaštitu prava susvojine (sukorišćenja), u
kom slučaju, saglasno odredbi čl.130 Zakona o svojinsko pravnim odnosima svaki
suvlasnik, odnosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na
cijeloj stvari, a suvlasnik ima pravo i na tužbu za zaštitu svog prava na dijelu stvari
već o sporu za utvrđenje prava sukorisništva osnovom nasleđa u kom slučaju to
pravo tužiocima može biti utvrđeno samo u veličini njihovog naslednog udijela, a koji
pravni pristup nižestepeni sudovi nijesu imali prilikom odlučivanja pa su i činjenice s
tim u vezi ostale neutvrđene, a njihovo utvrđenje nalagala je pravilna primjena
materijalnog prava."
135
PRAVO PREČE KUPOVINE

Zbog povrede prava preče kupovine može se isključivo tražiti poništenje

ugovora, a ne utvrdjenje ništavosti.
***
Nema uslova za poništenje ugovora zbog povrede prava preče kupovine
ukoliko su suvlasnici obavijestili druge suvlasnike o namjeri prodaje
suvlasničkog dijela i mogućnosti da iskoriste svoje pravo preče kupovine.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužioca kojim je tražio
da se utvrdi da je ništav predugovor o kupoprodaji nepokretnosti UZZ br.615/2016 od
28.09.2016.godine zaključen izmedju prvotuženog kao kupca i drugo i trećetužene
kao prodavaca, te da isti ne proizvodi pravno dejstvo. Tužilac svoj zahtjev temelji na
tvrdnji da su drugo i trećetužena prodale prvotuženom suvlasnički dio od po 1/4
(ukupno 1/2) nepokretnosti sa LN.br. 2214 KO Dobrota I, a da prethodno kupovinu
predmetnih nekretnina nijesu ponudile tužiocu kao suvlasniku, što su bile u obavezi
shodno odredbi čl.132 st.3 Zakona o svojinsko- pravnim odnosima ("Sl.list Crne
Gore", br.19/09), čime je povrijedjeno preče pravo kupovine tužioca kao suvlasnika.
Takođe tužilac smatra da je predmetni ugovor ništav jer je protivan odredbama čl. 42
u vezi člana 101 ZOO ("Sl.list CG" br.47/08, 4/2011) i člana 8. Zakona o državnom
premjeru i katastru ("Sl. list RCG", br. 29/07 i "Sl. list CG", br. 32/11, 40/11, 43/15,
37/17).
Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja, nižestepeni sudovi su odbili
zahtjev tužioca, zaključujući da predmetni ugovor nije ništav.
pravilno primjenili materijalno pravo, kada su odlučili na izloženi način, o čemu su dali
jasne, pravilne i iscrpne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud i na koje upućuje
podnosioca revizije.
Prije svega, odredbom člana 132 st.3 Zakona o svojinsko- pravnim odnosima
je određeno da u slučaju prodaje suvlasničkog dijela ostali suvlasnici imaju pravo
preče kupovine, dok je st.4 istog člana određeno da ponudjač može svoj suvlasnički
dio prodati trećem licu, ako suvlasnik, u roku od 10 dana od dana kada mu je
dostavljena ponuda za kupovinu suvlasničkog dijela, ne prihvati ponudu. Nadalje,
odredbama čl.542 st.2 i 3 ZOO propisano je da lica koja po zakonu imaju pravo preče
kupovine, moraju biti obaviještena pismeno o namjeravanoj prodaji i o njenim
uslovima, inače imaju pravo da zahtijevaju poništenje prodaje, kao i da se pravila o
prodaji sa pravom preče kupovine shodno primjenjuju i na zakonsko pravo preče
kupovine.
Analizom citiranog zakonskog određenja, proizilazilo bi da lica koja imaju
zakonsko pravo preče kupovine, a koja nisu obavještena o prodaji nepokretnosti,
imaju pravo da traže poništenje takve prodaje.
Polazeći od činjenice da je tužilac postavljenim zahtjevom tražio utvrđenje
ništavosti spornog ugovora, a ne poništenje prodaje, to su pravilno odlučili
nižestepeni sudovi kada su tako postavljeni zahtjev odbili, budući da se zbog povrede
136
prava preče kupovine iz čl.132 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima, može

isključivo tražiti poništenje ugovora, a ne utvrđenje ništavosti istog, a što navode
revizije istaknute u suprotnom pravcu čini neosnovanim.
Svakako, valja napomenuti da u konkretnom slučaju nema uslova ni za
poništenje predmetnog predugovora zbog povrede prava preče kupovine, budući da
su drugo i trećetužene obavjestile tužioca o namjeri prodaje spornih nekretnina, te
mogućnosti da iskoristi svoje pravo preče kopovine, a koju mogućnost tuženi nije
iskoristio. Pri tome je za istaći da je navedena ponuda dostavljena putem mail-a u
pisanoj formi, da je u istoj jasno navedeno šta je predmet prodaje, te jasno određenja
cijena i mogućnost pregovora oko iste. Kako je tužilac predmetnu ponudu primio i na
istu odgovorio, to je svakako bio upoznat sa prodajom spornih nepokretnosti a time i
sa mogućnošću da iskoristi svoje pravo preče kupovine, zbog čega je i po nalaženju
ovog suda navedena ponuda u svemu saglasna sa odredbom čl.132 ZOSPO-a, te
kao takva pravno valjana."
137
PRETVARANJE POTKROVLJA U STAN

BEZ SAGLASNOSTI ETAŽNIH VLASNIKA I DOZVOLE NADLEŽNIH ORGANA
(Član 19 stav 2 Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa
i čl. 21 i 28 Zakona o etažnoj svojini)
Izgradnja potkrovlja bez neophodne saglasnosti etažnih vlasnika

stambene zgrade i bez dozvole nadležnog organa za pretvaranje tavanskog
prostora u stan ne može biti osnov za pružanje svojinske zaštite primjenom
instituta gradjenja na tudjem zemljištu ili stvaranja nove stvari.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev, s pozivom na odredbe čl.29, 30

st.1 i čl.41 st.1 sada važećeg Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, kojim je
regulisano sticanje prava svojine stvaranjem nove stvari i građenjem na tuđem
zemljištu, nalazeći da je majka tada maloljetnog tužioca bila savjestan graditelj
predmetnog objekta, i to na osnovu dogovora koji su ona i njen tadašnji suprug
postigli sa Nedeljkom Kovačićem, a da je tuženi bio nesavjestan, budući da se, iako
je znao za izgradnju spornog stana, tome nije protivio. Takođe, tumačeći sadržinu
Sporazuma od 02.04.1991.godine, sud zaključuje da sporni prostor u potkrovlju
predstavlja susvojinu investitora, tj. vlasnika ostalih stanova koji se nalaze u
stambenoj zgradi. Imajući to u vidu, činjenicu da sporno potkrovlje čini jedinstvenu
stambenu cjelinu, kao i podatke o površini istog u periodu kada je bilo u državini
tužioca (73,54m2), i danas (97m2), prvostepeni sud je stanovišta da je tužilac,
shodno odredbi čl.37 ZOSPO, stekao pravo susvojine na 74/97 predmetnog stana,
sa ostalim suvlasnicima potkrovlja, a srazmjerno površini stambenog prostora koji je
devedesetih godina izgradila njegova majka - 73,54m2.
Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu, prihvatajući zaključak da
je majka tužioca bila savjestan graditelj potkrovlja, te da je bila u uvjerenju da stan
gradi na dijelu objekta za koji ima saglasnost, pozivajući se na dogovor od
02.04.1992.godine. Međutim, za razliku od prvostepenog suda koji svoju odluku
temelji na oba osnova, drugostepeni sud zaključuje da tužilac pravo susvojine na
predmetnoj nepokretnosti nije stekao građenjem na tuđem zemljištu, već stvaranjem
nove stvari, u smislu odredbi čl.21 i 22 ZOSPO, jer su on i njegova majka od svog
materijala i svojim radom izgradili novu stvar.
Po ocjeni ovog suda, navedeni zaključci nižestepenih sudova su rezultat
pogrešne primjene materijalnog prava i kao takvi neprihvatljivi za pravilnu ocjenu
osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Naime, odredbom čl.14 Zakona o etažnoj svojini, koji je bio u primjeni u
vrijeme izgradnje predmetnog objekta, propisano je da na zajedničkim djelovima
stambene zgrade, koji služe zgradi kao cjelini, svi vlasnici posebnih djelova
stambene zgrade imaju zajedničku nedjeljivu svojinu. Isto zakonsko određenje
sadržano je i u odredbi čl. 19 st.2 tada važećeg Zakona o osnovama svojinsko-
pravnih odnosa. Prema čl.21 Zakona o etažnoj svojini, stambena zgrada može se
nadgraditi, odnosno zajednički djelovi pretvoriti u stan u skladu sa urbanističkim
planom, na način i po postupku koji, saglasno ovom zakonu, propisima o planiranju i
uređenju prostora i propisima o građenju, utvrdi nadležni organ lokalne samouprave.
138
Članom 28 istog zakona propisano je, između ostalog, da odluku o raspolaganju

zajedničkim djelovima stambene zgrade na kojima se vrši nadgradnja ili koji se
pretvaraju u stan donosi Skupština.
Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o tavanskom prostoru u
zajedničkoj svojini svih investitora, odnosno vlasnika posebnih djelova predmetne
stambene zgrade, te sadržinu citiranih zakonskih odredbi i Sporazuma od
02.04.1991. godine, zakonski zastupnici tužioca su bili u obavezi da pribave
saglasnost zajedničara za izvođenje radova na izgradnji stambenog prostora u
potkrovlju, kao i za to neophodne dozvole nadležnog organa lokalne samouprave.
Navedena obaveza decidno je propisana čl.3 navedenog Sporazuma, koji je tužilac
posredstvom svog oca zaključio sa izvođačem radova, a što je u skladu sa
imperativnim zakonskim pravilom da stvar koja je u zajedničkoj svojini ne može biti
predmet rapolaganja bez saglasnosti zajedničara. Međutim, u postupku je utvrđeno
da je majka tužioca pristupila izgradnji potkrovlja bez neophodne saglasnosti etažnih
vlasnika stambene zgrade i bez dozvole nadležnog organa za pretvaranje tavanskog
prostora u stan, te da iste nije ni naknadno dobila, zbog čega tužilac nikada nije
mogao da ostvari upis prava na predmetnom potkrovlju kod nadležnog katastra.
Takvo ponašanje zakonskog zastupnika tužioca kao graditelja, nasuprot stanovištu
nižestepenih sudova, ne može biti osnov za pružanje svojinske zaštite primjenom
instituta građenja na tuđem zemljištu ili stvaranja nove stvari, kod činjenice da je
znala da gradi na tuđem. S tim u vezi, neprihvatljive su tvrdnje svjedoka L. M., majke
tužioca, da je gradila na osnovu dogovora sa vlasnikom izvođača radova, N. K.,
budući da on nije bio ovlašćen da raspolaže zajedničkom stvari etažnih vlasnika.
Dakle, kako zakonski zastupnici tužioca nisu u skladu za zakonom i ugovorom
preuzetim obavezama pribavili navedene saglasnosti za izgradnju, to tužilac ne može
osnovano tražiti utvrđenje prava susvojine na predmetnom potkrivlju. Osim toga,
navedeni stvarno-pravni zahtjev je i bespredmetan, s obzirom na utvrđenje da je
stambeni prostor koji je izgradila majka tužioca porušen, te da više ne postoji
(izgrađeno je potpuno novo potkrovlje od strane trećeg lica kao vlasnika), tako da bi
licu koje je uložilo sredstva za igradnju ranijeg potkrovlja stajalo na raspolaganju
jedino isticanje obligaciono-pravnog zahtjeva za naknadu eventualne štete u odnosu
na tuženog koji je isto u takvom stanju prodao.
Kod takvog stanja stvari i činjenice da tužilac nije dokazao da je stekao pravo
susvojine na predmetnoj nepokretnosti na bilo koji od zakonom propisanih načina, to
je ovaj sud pravilnom primjenom materijalnog prava preinačio nižestepene presude i
odbio tužbeni zahtjev."
139
NEPOSTOJANJE LEGITIMACIJE U SPORU

ZA ZAŠTITU ZAJEDNIČKE SVOJINE NA ZAJEDNIČKIM DJELOVIMA ZGRADE
(Čl. 161, 164 i 170 Zakona o svojinsko - pravnim odnosima)
Korisnik poslovnih prostora kao predmeta lizinga po osnovu

zaključenog Ugovora o lizingu sa davaocem lizinga kao vlasnikom, osnovom
kog ugovora mu je davalac lizinga prenio ovlašćenje držanja i korišćenja
predmeta lizinga nije legitimisan da traži zaštitu zajedničke svojine na
zajedničkim djelovima zgrade.
Iz obrazloženja:
"Zahtjev da se utvrdi da stepenište u objektu, bliže opisano izrekom

prvostepene presude, predstavlja zajedničku nedjeljivu svojinu svih etažnih vlasnika,
te da mu se omogući korišćenje istog, kao i da se obaveže tužena da mu naknadi
štetu na ime izgubljene dobiti u iznosu od 1.145.059,83 €, tužilac zasniva na tvrdnji
da je tužena kao etažni vlasnik poslovnog prostora u prizemlju nezakonito zatvorila
glavni ulaz i predmetno stepenište, čime je onemogućila korišćenje istog, te da je
zbog toga treće lice odustalo da sa tužiocem, kao prodavcem, zaključi ugovor o
kupoprodaji poslovnih prostora koji se nalaze na prvom, drugom i trećem spratu
poslovnog objekta, zbog čega tužilac nije mogao ostvariti korist u traženom iznosu,
koji predstavlja razliku izmedju ugovorene kupoprodajne cijene od 2.500,000 i
preostalog iznosa koji je tužilac po osnovu ugovora o lizingu imao isplatiti davaocu
lizinga.
U postupku kod prvostepenog suda utvrdjeno je da je dana 06.08.2007.
godine izmedju NLB L. DOO P., kao davaoca lizinga i tužioca, kao korisnika lizinga,
zaključen ugovor o lizingu na period od 60 mjeseci, zaveden kod davaoca lizinga pod
br. 1495/07. Predmet ugovora bili su poslovni prostor na prvom spratu PD2 -
površine 296 m2, poslovni prostor na drugom spratu PD3 - površine 206 m2 i poslovni
prostor u potkrovlju PD4 - površine 93 m2 u poslovnom objektu u Herceg Novom na
parceli 627/3 iz l. n. 384 KO Herceg Novi, koje poslovne prostore je davalac lizinga
istog dana 06.08.2007. godine kupio od N. M. i N. R., o čemu je zaključen Ugovor o
kupoprodaji Ov. br. 26942/07 od 07.08.2007. godine. N. M. i N. R. su pravo svojine
na navedenim poslovnim prostorima, ukupne površine 596 m2, stekli osnovom
Ugovora o kupoprodaji, Ov. I br. 7160/07 od 17.07.2007. godine, zaključenim sa K. b.
AD B., kao prodavcem. Navedenim ugovorom o lizingu, kojim je tuženi kao korisnik
lizinga, stekao pravo držanja i korišćenja predmeta lizinga, ugovoreno je da se
korisnik lizinga obavezuje da davaocu lizinga na ime naknade isplati iznos od
1.418.721 € - učešće 10% od cijene u iznosu od 119.000 €, PDV na ime provizije za
odobravanje lizinga u iznosu od 9.498 € i 51. mjesečnu ratu u iznosu od po
25.301,84 € (ukupno 1.290.393,80 €), te da plaćanjem posljednje otkupne rate
korisnik lizinga stiče pravo svojine na predmetu lizinga (čl. 6 i 7 ugovora). Ugovoreno
je i da davalac lizinga nema pravo raspolaganja sa predmetom lizinga za svo vrijeme
uredne otplate lizinga, kao i da korisnik lizinga neće pozivati davaoca lizinga za
odgovornost za pravne nedostatke predmeta lizinga, niti da će davalac lizinga
odgovarati korisniku lizinga za štetu prouzrokovanu predmetom lizinga (čl. 3 i 4
ugovora). Utvrdjeno je da tužilac, kao korisnik lizinga, nije isplatio ugovorenu cijenu
140
za predmet lizinga. Takodje je utvrdjeno da je tužilac dana 10.09.2009. godine u

svojstvu prodavca zaključio predugovor o prodaji predmeta lizinga sa Preduzećem
"D-I." DOO iz Z., u kom predugovoru je navedena kupoprodajna cijena od 2.500,000
€ i predvidjena obaveza prodavca da oslobodi glavni ulaz sa ulice prije potpisivanja
glavnog ugovora, koji ugovor nikada nije zaključen. Utvrdjeno je i da je tužena vlasnik
prizemlja u poslovnom objektu u kojem se nalaze tri etaže koje su predmet lizinga, te
da je predmetno stepenište od strane tužene zagradjeno prije zaključenja ugovora o
lizingu, kao i prije zaključenja kupoprodajnog ugovora sa N. M. i N. R.
Kod naprijed utvrdjenog, drugostepeni sud je odlučio pravilnom primjenom
materijalnog prava kada je u usvajajućem dijelu preinačio prvostepenu presudu i
tužbeni zahtjev odbio u cjelosti kao neosnovan. Pravilno zaključuje drugostepeni sud
da tužilac nije legitimisan da traži zaštitu zajedničke svojine na zajedničkim djelovima
zgrade (u konretnom poslovnom objektu), u smislu odredbi čl. 161, 164 i 170 Zakona
o svojinsko - pravnim odnosima ("Sl. list CG", br. 19/09). Ovo sa razloga što tužilac
nije vlasnik nijednog posebnog dijela u poslovnom objektu, već korisnik poslovnih
prostora kao predmeta lizinga po osnovu zaključenog ugovora o lizingu sa davaocem
lizinga kao vlasnikom, osnovom kog ugovora mu je davalac lizinga, shodno članu 6
Zakona o finansijskom lizningu ("Sl. list RCG", br. 81/05), prenio ovlašćenje držanja i
korišćenja predmeta lizinga. Uostalom, tužilac je kao korisnik lizinga prihvatio da
koristi predmet lizinga sa rizikom postojanja eventualnih pravnih i materijalnih
nedostataka.
Kako tužilac, kao korisnik lizinga, nije mogao raspolagati predmetom lizinga u
korist trećeg lica, odnosno ugovoriti prodaju predmeta lizinga uz obavezu
osobodjenja glavnog ulaza u poslovni objekat, to je pravilan zaključak drugostepenog
suda i o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene dobiti.
Ovo kod činjenice da tužilac za nepokretnost koja nije u njegovom vlasništvu nije
mogao ostvariti dobit od eventualno dobijene kupoprodajne cijene, te se neosnovano
ističe da se, shodno odredbi člana 196 ZOO ("Sl. list RCG", br. 47/08), radi o
očekivanom dobitku koji je spriječen radnjom tužene."
141
PRESTANAK STVARNE SLUŽBENOSTI

Ukidanje službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra zbog

promijenjenih okolnosti podrazumijeva da u momentu podnošenja zahtjeva
više ne postoje okolnosti koje su bile prilikom nastanka službenosti i da
službenost ne opravdava svoje dalje postojanje.
Iz obrazloženja:
"Prema stanju u spisima predmeta, trasa postojeće stvarne službenosti je

ukupne dužine 229,3m, ista na terenu predstavlja pješačku stazu koja prelazi,
između ostalog, preko parcele u vlasništvu tužioca br. 2519 zv. „Donje livade“ u
dužini od 40,6m, i vodi do kat. parcele br. 2517 u vlasništvu drugotuženog, kao
povlasnog dobra, pružajući se u dalje u pravcu novog puta Plav-Vojno selo-Gusinje,
gdje se i završava i na kom mjestu se nalazi kat. parcela br. 2486/1 zv. „Ribari“-
povlasno dobro u vlasništvu prvotuženog. Nadalje proizilazi da je put Plav-Vojno
selo-Gusinje izgrađen tokom 2015.godine, da se radi o gradskoj saobraćajnici
podobnoj za odvijanje mješovitog saobraćaja (osim saobraćaja motornih vozila i
kretanja pješaka, dopušteno je i kretanje zaprežnih vozila, kao i gonjenje stoke), kao i
da se kat. parcela 2486/1 u vlasništvu prvotuženog svojom istočnom stranom
naslanja na novootvoreni put, dok nepokretnosti drugotuženog-kat. parcela 2517 na
kome se nalazi njegova porodična kuća, izlaze na novootvoreni put sa zapadne
strane pri čemu je drugotuženi od novog puta do kuće sagradio direktan prilaz širine
3 metra i dužine oko 40 metara. Utvrđeno je da spornu trasu službenosti prvotuženi
koristi za progon stoke, a drugotuženi kao bliži put za odlazak u komšiluk, čaršiju i
sječu drva, s tim što dužina spornog puta iznosi 229,3metra, dok dužina puta koji bi
prvotuženi trebao da pređe od svoje porodične kuće do povlasnog dobra, koristeći
novoizgrađeni put, iznosi 1km.
Putem geodetskog vještačenja utvrđeno je da se na poslužnom dobru tužioca
parceli br. 2519, nalazi njegova porodična kuća te da se pješačka staza, čije se
ukidanje traži, nalazi na 5,70m udaljenosti od kuće na osnovu čega je vještak
zaključio da ista prelazi preko dvorišta tužioca, čemu u konačnom stranke nisu ni
prigovarale.
Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je zaključio da
je predmetna službenost postala nepotrebna pa je s pozivom na odredbu čl. 210
Zakona o svojinsko pravnim odnosima usvojio predmetni zahtjev.
Drugostepeni sud je, takođe, mišljenja da se radi o osnovanom zahtjevu, ali iz
razloga što je nakon ustanovljenja predmetne službenosti, došlo do promijenjenih
prilika – izgradnje novog puta Plav–Vojno selo-Gusinje, na koji put tuženi imaju
direktan prilaz i mogu ga nesmetano koristiti kako pješke, tako i za progon stoke.
I po nalaženju ovog suda, pravilna primjena materijalnog prava nalagala je
usvajanje tužbenog zahtjeva.
Odredbom čl. 211 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima („Sl. list CG“, br.
19/09), propisano je, između ostalog, da vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati
prestanak stvarne službenosti ako je usljed promijenjenih prilika njena korist za
142
povlasno dobro postala nesrazmjerna sa teretom koji ona predstavlja za poslužno

dobro.
Ukidanje službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog dobra zbog promijenjenih
okolnosti (kada službenost izgubi razumnu svrhu) podrazumijeva da u momentu
podnošenja zahtjeva više ne postoje okolnosti koje su bile prilikom nastanka
službenosti i da službenost ne opravdava svoje dalje postojanje.
U konkretnom slučaju, u vrijeme donošenja presude Osnovnog suda u Plavu
P. br. 816/2013 od 27.12.2013. godine, nije postojala druga putna veza do povlasnih
dobara u vlasništvu tuženih, koja okolnost je nakon 2015. godine promijenjena
izgradnjom puta Plav-Vojno selo-Gusinje koji tuženima omogućava direktan prilaz do
njihovih nepokretnosti bez potrebe korišćenja poslužnog dobra i bez potrebe
izvođenja bilo kakvih dodatnih radova u cilju omogućavanja nesmetanog prilaza do
povlasnih dobara. Pri tom, ovaj sud je posebno imao u vidu činjenicu da je
novoizgrađeni put bezbjedan kako za prolaz pješke, tako i za tjeranje stoke, što znači
da je tuženima i dalje omogućeno vršenje upravo one vrste prolaza na koji je i glasila
utvrđena službenost, a samim tim i ostvarivanje istih potreba.
Na drugoj strani, budući da sporna službenost opterećuje tužiočevo dvorište i
time ograničava njegovu porodičnu privatnost, to se posebno mora imati u vidu
načelo restrikcije službenosti iz čl. 199 Zakona o svojinsko pravnim odnosima, u
skladu sa kojim se takva službenost dozvoljava samo onda kada naročiti razlozi i
potrebe povlasnog dobra to zahtijevaju.
S tim u vezi, kako je tokom postupka nesumnjivo utvrđeno da tuženi ostvaruju
direktan prilaz povlasnim dobrima sa novoizgrađenog puta, činjenica što je postojeća
službenost kraća u odnosu na trasu novootvorenog puta, na kojoj se u reviziji
insistira, nije od odlučnog značaja jer je njena korist za povlasna dobra postala
nesrazmjerna sa teretom koju ista predstavlja za poslužno dobro tužioca.
Prvotuženom je postojeća službenost najkraći put do imanja, a drugotuženom
najkraci put do grada, pa njihove navode da ne žele da idu „naokolo“, nižestepeni
sudovi pravilno ocjenuju kao komfor i udobnost koju postižu vršenjem sporne
službenosti, a što svakako ne može biti razlog njenog daljeg postojanja, iz razloga
prethodno obrazloženih.
Revizijske navode kojima se osporava činjenica da postojeća službenost
prolazi preko tužiočevog dvorišta ovaj sud cijeni neosnovanim, iz razloga što tuženi
na raspravi pred prvostepenim od 08.11.2019. godine na kome se vještak geodetske
struke o tome decidno izjasnio, nisu imali prigovora niti predloga za eventualno novim
vještačenjem. Uostalom, u ovom dijelu dovodi se u sumnju pravilnost utvrđenog
činjeničnog stanja iz kojih razloga se revizija, shodno odredbi čl.400 st.3.ZPP, ne
može izjaviti."
143
ZAŠTITA OD IMISIJA
Imisije bi bile zabranjene ukoliko su iste nepodnošljive, tj. ako prelaze

mjeru koja je uobičajena s obzirom na prirodu i namjenu nepokretnosti i na
mjesne prilike ili kojima se prouzrokuje znatnija šteta (granice toleranicje).
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke utvrdjeno je da su

parnične stranke susjedi - vlasnici susjednih parcela i to tužilja kat. par. br.1800/1, a
tuženi kat. par. br.1800/2 KO Radovanići, koje se nalaze na poluostrvu Luštica, u
naselju Mirište, te da je tuženi na svojoj parceli, neposredno uz granicu sa parcelom
tužilje izgradio objekat, na kojem je ostavljen ventilacioni otvor za roštilj, koji se imao
postaviti na tom mjestu, koji ventilacioni otvor je postavljen na samom graničnom
zidu, ispod balkona objekta tužilje. Prema nalazu i mišljenju vještaka iz oblasti
ekologije i zaštite životne sredine, položaj ventilacionog otvora prilikom korišćenja
roštilja bi doveo do širenja štetnih imisija kroz objekat tužilje, i ometao upotrebu
objekta, a posebno balkona, koji se nalazi neposredno iznad ventilacionog otvora.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdnjenja nižestepeni sudovi su odbili
tužbeni zahtjev, s pozivom na čl.150 st.1 ZOO ("Sl.list CG" br.47/08) i čl.266 Zakona
o svojinsko pravnim odnosima ("Sl.list CG" br.19/09), nalazeći da eventualni dim i
mirisi kojima bi bio izložen stambeni objekat tužilje nijesu takvog karaktera da bi se
mogli okvalifikovati kao znatna šteta, a posebno ako se ima u vidu da tuženi, po
prirodi stvari, roštilj ne bi upotrebljavao svakodnevno.
Medjutim, osnovano se revizijom ukazuje na neprihvatljivost izloženog
zaključka i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.2
tač.15 ZPP, koja se ogleda u nejasnoći datih razloga i protivurječnosti istih sa
sadržinom spisa predmeta, zbog kojih nedostataka se iste ne mogu ispitati.
Naime, iz spisa predmeta proizilazi da su nižestepeni sudovi izgubili iz vida da
je punomoćnik tužilje, nakon obavljenog uvidjaja lica mjesta, u prisustvu vještaka iz
oblasti ekologije i zaštite životne sredine O. M., podneskom od 29.07.2020. godine
precizirao tužbeni zahtjev, tako što je tražio da se "tuženi obavezuje da se ubuduće
uzdrži od korišćenja roštilja sa kojeg bi se prenosio dim i ...", pri kojem zahtjevu je i
ostao u konačnom predlogu na raspravi održanoj dana 04.11.2020. godine.
Medjutim, nižestepeni sudovi ne odlučuju u granicama postavljenog zahtjeva u
smislu čl.2 st.1 ZPP, budući da odlučuju o "zabrani dalje korišćenja roštilja, sa kojeg
bi se prenosio dim i neprijatni mirisi na nepokretnosti tužilje", što dovodi do nejasnoće
izreke i njene protivrječnosti sa datim razlozima o odlučnim činjenicama.
Tužilja je tužbeni zahtjev koji je opredjelila podneskom od 29.07.2020. godine
temeljila na odredbi čl.126 u vezi čl.266 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima
("Sl.list CG" br.19/09).
Odredbom čl.266 st.1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima propisano je da
je vlasnik nepokretnosti dužan da se pri korišćenju nepokretnosti uzdržava od radnji i
da otklanja uzroke koji potiču od njegove nepokretnosti, kojima se otežava korišćenje
drugih nepokretnosti (prenošenje dima, neprijatnih mirisa, toplote, čadji, potresa,
buke, oticanje otpadnih voda i sl.) preko mjere koja je uobičajena s obzirom na
144
prirodu i namjenu nepokretnosti i mjesne prilike ili kojima se prouzrokuje znatnija

šteta ili koje su nedopuštene na osnovu odredaba posebnog propisa.
Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi vlasnik nepokretnosti ima prava
da od vlasnika susjedne parcele zahtjeva da se uzdrži od radnji i da otklanja uzroke
koje potiču od njegove nepokretnosti, kojim se otežava korišćenje njegove parcele,
kao što je u konkretnom slučaju - prenošenje dima i neprijatnih mirisa, usled
postavljanja ventilacionog otvora za roštilj na graničnom zidu izmedju parcela
parničnih stranaka, ali pod uslovom da se radi o imisijama preko mjere, kojim se
prekoračuje granica tolerancije. To znači, da bi imisije bile zabranjene ukoliko su iste
nepodnošljive, to jest da prelaze mjeru koja je uobičajena s obzirom na prirodu i
namjenu nepokretnosti i na mjesne prilike ili kojima se prouzrokuje znatnija šteta
(granice toleranicje).
S tim u vezi, pravilna primjena materijalnog prava je nalagala nižestepenim
sudovima da utvrdi da li je postavljanjem ventilacionog otvora za roštilj prekoračena
"granica tolerancije", koja se utvrdjuje na osnovu objektivnog kriterijuma, vodeći
računa o mjesnim prilikama."
145
PASIVNA LEGITIMACIJA U SPORU ZA ISPLATU NAKNADE

ZA FAKTIČKI IZUZETO ZEMLJIŠTE
U sporu za isplatu naknade za faktički izuzeto zemljište izgradnjom puta,

kategorija izgradjenog puta predstavlja odlučnu činjenicu na osnovu koje se
cijeni postojanje materijalno pravnog odnosa prema sporu, a ne stanje upisa
kod nadležnog organa.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se revizijom tužene ukazuje da drugostepeni sud nije pravilno

cijenio istaknuti prigovor pasivne legitimacije u odnosu na dio tužbenog zahtjeva
kojim se traži isplata naknade za faktički izuzeto zemljište koje, kako je to utvrđeno
građevinskim vještačenjem, predstavlja magistralni put.
Prema odredbi čl.4 st. 1 tač.4 Zakona o putevima ("Sl. list RCG", br. 42/04,"Sl.
list CG", br. 21/09, 54/09, 40/10 , 36/11, 40/11 i 92/2017), magistralni put je državni
put koji povezuje gradove ili važnija privredna područja Crne Gore. Sastavni djelovi
magistralnog puta su i izgrađeni priključci izvedeni u širini putnog pojasa. Članom 12
st.2 Zakona o državnoj imovini propisano je da su dobra u opštoj upotrebi kojim
raspolaže Crna Gora, između ostalog, putevi (autoputevi, magistralni i regionalni
putevi) i prateći objekti.
Iz sadržine citiranih zakonskih odredbi proizilazi da magistralni putevi
predstavljaju državnu svojinu, te da je privođenjem namjeni izgradnjom magistralnog
puta dio spornog zemljišta po sili zakona postalo državna svojina, zbog čega bi,
nasuprot stanovištu drugostepenog suda, obaveza plaćanja naknade za taj dio
nepokretnosti bila na strani C. G., a ne tužene O. B. Dakle, sa aspekta pravilne
primjene materijalnog prava, kategorija izgrađenog puta predstavlja odlučnu činjenicu
na osnovu koje se cijeni postojanje materijalno pravnog odnosa prema predmetnom
sporu, a ne stanje upisa kod nadležnog katastra, kako to pogrešno zaključuje
drugostepeni sud. U tom smislu, isplata naknade za dio zemljišta za koji je utvrđeno
da se nalazi pod lokalnim putem svakako predstavlja obavezu tužene.
Takođe, osnovano se revizijom tužilaca ukazuje da u konkretnom slučaju nije
bilo mjesta umanjenju tržišne vrijednosti zemljišta shodno infrastrukturnom ulaganju
izvršenom nakon faktičkog izuzimanja. Ovo iz razloga što se prema odredbi čl.35 st.4
Zakona o eksproprijaciji umanjenje može vršiti samo u slučaju kada je ranijim
vlasnicima eksproprisanog zemljišta ostalo još okolnog zemljišta čija je vrijednost
ulaganjem korisnika eksproprijacije uvećana. Ako tog zemljišta nema, kao što je u
konkretnom slučaju, ranijim vlasnicima pripada puni iznos tržišne vrijednosti
bespravno oduzetog zemljišta, shodno odredbi čl. 35 st.1 istog zakona."
146
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA ISPLATU NAKNADE
Samoinicijativno izvodjenje radova na betoniranju puta od strane

vlasnika radi zadovoljenja sopstvenih potreba ne predstavlja akt faktičke
eksproprijacije, što vlasniku ne daje pravo na naknadu.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud kada usvaja tužbeni zahtjev nalazi da se u ovoj pravnoj

stvari radi o faktičkoj eksproprijaciji kod koje nije potrebno da tužena-Opština
formalno ekspropriše zemljište da bi vlasnik oduzetog zemljišta stekao pravo na
naknadu. Odgovornost tužene prema nalaženju prvostepenog suda proizilazi iz
činjenice što je sporni dio nepokretnosti sada put, koji služi kako za opšti, tako i za
pojedinačni interes, pa bez obzira na to što je priveden namjeni- izbetoniran od
strane pravnog prethodnika tužilaca, tužena je dužna da im isplati naknadu u visini
tržišne cijene zauzetog zemljišta.
Rješavajući o izjavljenoj žalbi tužene, drugostepeni sud je preinačio
prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev tužilaca, nalazeći da se u konkretnom
ne radi o faktičkoj eksproprijaciji, već naprotiv, nalazi da tužioci nijesu dokazali da je
tužena preduzela bilo koju radnju kojom bi faktički deposadirala imovinu tužilaca, a
što je od odlučnog značaja kod ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovo posebno
imajući u vidu iskaz svjedoka S. M., oca tužilaca koji se na jasan, potpun i decidan
način izjasnio da je upravo on 1981.godine izgradio sporni dio puta na svom imanju
koji je tada koristio za svoje potrebe, on i par komšija i da se sporni put završava
izbetoniranim stepenicama za prolaz pješaka, (dakle predstavlja slijepi put).
I po nalaženju ovog suda, a nasuprot navodima revizije, drugostepeni sud je
pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio na izloženi način nalazeći da je
pravni prethodnik tužilaca opredijelio svrhu i namjenu sporne nepokretnosti u cilju
ličnog korišćenja-prolaza i korišćena od strane komšija, što mu ne daje pravo na
naknadu koju u ovom postupku potražuje.
Bez osnova se u reviziji tužilaca ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka
sabraćajne struke koji je naveo da sporni dio puta za koji tužioci potražuju naknadu u
ovom postupku predstavlja saobraćajnu površinu na kojoj se trajno odvija saobraćaj i
koji pod jednakim uslovima mogu koristiti svi učesnici u saobraćaju, što mu daje
karakter dobra od opšteg interesa. Naime, cijeneći okolnost da je sporni dio puta
izbetoniran- priveden namjeni prije četrdeset godina od strane tadašnjeg vlasnika S.
M., koji mu je na taj način opredijelio svrhu i namjenu, ukazuje da je sada bez
značaja ko navedeni dio puta koristi i na koji način. Nadalje, samoinicijativno
izvodjenje radova od strane vlasnika radi zadovoljenja sopstvenih potreba ne
predstavlja akt faktičke eksproprijacije, a kako to pravilno nalazi drugostepeni sud.
Slijedom izloženog, ne može se govotiti ni o povredi prava na neometano
uživanje imovine zajamčenog čl.1 Protokola 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda, kako to revident u reviziji neosnovano ističe. Kako tužena
nije preduzela ni jednu radnju koja bi se mogla okarektarisati kao nesrazmjerno
miješanje javne vlasti u prava tužioca, sada joj se ne može staviti na teret obaveza
isplate tražene naknade. Aktom betoniranja spornog dijela imovine pravni prethodnik
tužilaca se na posredan način odrekao prava na mirno uživanje svoje imovine
147
proklamovano članom 1 Protokola 1 uz Evropsku Konvencije, tim prije što je to svoje

pravo stavio na raspolaganje većem broju lica, tada komšijama, a sada i drugim
licima koja se njeme nesmetano koriste."
148
PRAVO NA NAKNADU ZA EKSPROPRISANO ZEMLJIŠTE

KADA NAKNADA NIJE ODREDJENA
-OCJENA ZASTARJELOSTI-
Pravo na naknadu za eksproprisano zemljište kad naknada nije

odredjena ne zastarijeva.
Iz obrazloženja:
"Pravnom prethodniku predlagača je rješenjem Državnog sekretarijata za

poslove finansija br. 04-5151/1-60 od 30.12.1960. godine, eksproprisana stambena
zgrada u korist opštenarodne imovine za potrebe opštine Titograd. Polazeći od
utvrđenja da pravnom prethodnika predlagača u postupku eksproprijacije nije
određena, niti isplaćena naknada za eksproprisanu porodičnu stambenu zgradu (u
gabaritima 75 m2, a neto površine 60m2), koja se nalazila na kat.parc. br.1445 Ko
Titograd iz posjedovnog lista br.1626 KO Titograd, to je pravilan pristup nižestepenih
sudova kada su u smislu odredbe čl.35 Zakona o eksproprijaciji („Sl.list RCG“,
br.55/00, 12/02, 28/06 i „Sl.list Crne Gore“, br.21/08) istu odredili i obavezali
protivnika predlagača da je predlagačima isplati. Pri tome je za napomenuti da je
visina pravične naknade pravilno utvrđenja osnovom usaglašenih nalaza i mišljenja
vještaka građevinske struke.
U vezi sa navedenim, a nasuprot navodima protivnika predlagača, predmetno
potraživanje za isplatu pravnične naknade za eksproprisani objekat nije zastarjelo.
Ovo pri činjenici što naknada za eksproprisanu stambenu zgradu nije utvrđivana
odlukom nadležnog organa, sporazumom, odnosno odlukom suda. Dakle, kako
predmetna naknada nije određivana, potraživanje naknade ne zastarjeva, pa se s
toga protivnik predlagača ne može sa uspjehom pozvati na zastarni rok od 10
godina."
149
150
151
NASLJEDNO PRAVO
152
PRETPOSTAVKA ZA POSTAVLJANJE ZAHTJEVA

ZA UTVRDJENJE POVREDE NUŽNOG DIJELA
(Čl. 28 - 40 Zakona o nasljedjivanju)
Pretpostavka za postavljanje zahtjeva za utvrdjenje povrede nužnog

dijela i vraćanje poklona je smrt lica na čijoj zaostavštini polažu pravo njegovi
potomci.
Iz obrazloženja:
"Kod utvrdjenja da je prvotužena (majka tužoca) živa, da je ista svojom

slobodnom voljom imovinom upisanom u listu nepokretnosti br.498 KO Kolašin -
Ugovorom o poklonu, sastavljenom i ovjerenom od strane notara Uzz.br.361/17 od
23.08.2017. godine raspolagala u korist drugog sina - drugotuženog, to je i po
nalaženju ovog suda zahtjev tužioca za utvrdjenje da je tim Ugovorom o poklonu
povrijedjen njegov nužni nasledni dio, kao naslednika prvog naslednog reda i zahtjev
za povraćaj nepokretnosti koje su bile predmet ugovora neosnovan, kako su to i
pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
Pravo na nužni dio je nasledno pravo i nužni naslednik jeste naslednik i
univerzalni sukcesor ostavioca. Nužni naslednik stiče nasledstvo u trenutku
ostaviočeve smrti. Dakle, pretpostavka za postavljanje zahtjeva za utvrdjenje
povrede nužnog dijela u smislu čl.28 Zakona o nasledjivanju ("Sl.list CG" br.74/08 i
75/17) i vraćanje poklona u smislu čl.40 istog zakona je smrt lica na čijoj zaostavštini
polažu pravo njeni potomci, pa kako je prvotužena živa, to je pravilan zaključak
nižestepenih sudova o neosnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva.
Bez osnova je pozivanje revidenta na odredbu čl.101 i 102 st.3 ZOO ("Sl.list
CG" br.47/08) i ukazivanje da je ugovor o poklonu zaključen iz nedopustivih pobuda,
kako bi se tužilac lišio prava na nasledje, uključujući i pravo na nužni dio, jer na tim
činjenicama isti nije temeljio svoj zahtjev.
Kod naprijed navedenog, bez osnova je i pozivanje revidenta da ne postoji
razlog za njegovo isključenje kao nužnog naslednika prvotužene s pozivom na
odredbu čl.44 Zakona o nasledjivanju."
153
ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA IZ NASLJEDJA

(Član 44 Zakona o nasljedjivanju)
Nužni nasljednik iz nasljedja se može isključiti samo zbog težih povreda

zakonskih i moralnih obaveza prema ostaviocu, a da li su povrede tih obaveza
teže sud može utvrdjivati na osnovu objektivnih i subjektivnih mjerila, tj. prema
shvatanju društvene sredine.
***
Okolnost da je nužni nasljednik bio tri puta u zatvoru zbog krivičnih djela
koja nijesu bila lično usmjerena prema ostaviocu ne mogu poslužiti kao osnov
za isključenje istog kao nasljednika.
Iz obrazloženja:
"Iz referata tužbe proizilazi, da navedenim zavještanjem tužiocima nije

ostavljeno ništa, pa da je takvim raspolaganjem ostavilja načinila povredu zakonskog
prava na nužni dio tužilaca iz te zaostavštine, te su oni u ostavinskom postupku
istakli povredu prava na nužni dio, radi čega ih je notar uputio da svoj zahtjev za
izmirenje nužnog dijela ostvare u parničnom postupku.
Naime, pravo na nužni dio je nasledno pravo (čl. 29) a nužni naslednik je
univerzalni sukcesor ostavioca. Za sticanje prava na nužni dio, potrebno je, da nužni
naslednik preživi ostavioca i da je dostojan za nasledjivanje. Nadalje, čl.44 Zakona o
nasledjivanju propisano je, da zavještalac može isključiti iz nasledja nužnog
naslednika, ako povredom neke zakonske, ili moralne obaveze teže se ogriješio
prema ostaviocu i to isključenje može biti potpuno ili djelimično (st.2) a shodno čl. 45
istog zakona, osnov za isključenje nekog naslednika mora zavještalac to izraziti u
testamentu na nesumnjiv način i osnov za isključenje mora postojati u vrijeme
sačinjavanja testamenta. U slučaju spora o osnovanosti isključenja, dužnost
dokazivanja da je isključenje osnovano, leži na onome ko se na isključenje poziva
(st.3).
Tužioci su djeca pok. P. rodjene R. D., biv. iz P., preminule 11.02.2015.
godine, a koja je pismenim zavještanjem pred svjedocima od 13.12.2011.godine
proglašenim na zapisniku kod notara B. M. UZZ 324/2011 cjelokupnu svoju
nepokretnu imovinu zavještala u nasledje tuženim svom sinu B. S. i mldb. unučadima
P. R. i P. Z. i da im je takvim raspolaganjem ostavilja načinila povredu zakonskog
prava na nužni dio tužilaca iz ove zaostavštine, te su oni u ostavinskom postupku
istakli povredu prava na nužni dio, pa su od strane notara upućeni na parnicu. U
odgovoru na tužbu, tuženi su istakli da tužioci, pok.majci nijesu pružali pomoć, koja je
bila nužna za svo vrijeme kako prema njoj, tako i prema njenom bolesnom
(nepokretnom) suprugu, pa su na taj način povrijedili zakonsku i moralnu obavezu i
time se teže ogriješili prema istoj. Medjutim, razlozi za isključenje od nasledstva,
taksativno su navedeni u zakon, pa samo sa tih razloga naslednik može biti isključen.
Da li se radi o težoj povredi uzimaju se u obzir sve okolnosti slučaja. Nije dovoljno
utvrditi postojanje povrede zakonske ili moralne obaveze nužnog naslednika prema
ostaviocu, nego i da je ta povreda po svom karakteru objektivno teža tako da kleveta
naslednika u očima javnosti, odnosno u užem krugu u kome su ostavilac i naslednik
živjeli, ali takodje mora subjektivno predstavljati teže ogrešenje prema ostaviocu.
154
Stoga, nižestepeni sudovi u pogledu dužnosti pružanja nužne pomoći ostavilji, trebali
su utvrditi na osnovu pravilne ocjene dokaza utvrditi, da li su tužioci koji su bili
upoznati sa stanjem u kojem je bila ostavilja, u granicama svojih mogućnostima vodili
brigu o sada pok. ostavilji, kod činjenice da isti imaju svoje porodice, da žive u
inostranstvu, a da su pok. ostavilja i njen suprug živjeli u zajednici sa tuženim. Isto
tako, sud je bio dužan, da na nedvosmislen način ispita ostaviljinu pravu volju,
odnosno, da li je ostavilja zaista željela da isključi ove nužne naslednike i da li ta volja
nedvosmisleno proizilazi i testamenta. Nadalje, sud treba da utvrdi postojanje razloga
za isključenje u vrijeme sastavljanja testamenta, shodno st.2 tač.45 Zakona o
nasledjivanju.
Dakle, sudovi su trebali da imaju u vidu, da se nužni naslednik iz nasledja
može isključiti samo zbog težih povreda zakonskih i moralnih obaveza, te da li su
povrede tih obaveza teže, sud može utvrdjivati na osnovu objektivnih i subjektivnih
mjerila tj. prema shvatanju društvene sredine i na taj način zaključili, da li su se
tužioci teže ogriješili prema ostaviocu u smislu naprijed navedenih propisa.
Takodje, okolnost da je prvotužilac bio tri puta u zatvoru, zbog krivičnih djela
koja nijesu bila lično usmjerena prema ostavilji, ne mogu poslužiti kao osnov za
isključenje istog kao naslednika, kako se to sa pravom ukazuje revizijom tužilaca.
Dakle, nižestepeni sudovi su bili dužni da sa više pažnje cijene iskaze svih
saslušanih svjedoka, kao i ostale provedene dokaze i da na nesumnjiv način utvrdi,
da li je osnovan zahtjev tužilje."
155
PUNOVAŽNOST SUDSKOG TESTAMENTA

(Član 69 u vezi čl. 61 stav 2 i čl. 62 Zakona o nasljedjivanju)
Gubitak sposobnosti za rasudjivanje nakon sačinjavanja testamenta ne

utiče na punovažnost testamenta.
***
Činjenica da listovi zapisnika o sastavljanju testamenta nijesu prošiveni
jemstvenikom, te da u tom smislu nije ispoštovana odredba člana 204 Zakona o
vanparničnom postupku, irelevantna je za donošenja zaključka da je testament
ništav.
Iz obrazloženja:
"Pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da nijesu ostvareni zakonski uslovi za

utvrdjenje ništavosti spornog testamenta. Predmetni sudski testament odražava
slobodno izraženu volju zavještaoca, što je ista potvrdila potpisom nakon čitanja
zapisnika o sudskom testamentu i izjavila da je njena volja data slobodno, bez
prinude i vjerno zabilježena u zapisniku. Prema tome, nije ispunjen zakonski uslov,
nedostatak u volji zavještaoca, iz člana 62 Zakona o nasljedjivanju ("Sl. list CG", br.
74/08) za ništavost predmetnog testamenta, što revizijske navode date u tom pravcu,
kojima se tvrdi da je testatorka zloupotrijebljena od strane tuženog i primorana da
sačini sporni testament, čini neosnovanim.
U vrijeme sačinjavanja predmetnog sudskog testamenta testatorka V. D. je
bila sposobna za rasudjivanje, te nije ostvaren ni uslov iz čl. 61 stav 2 navedenog
Zakona o nasljedjivanju za ništavost spornog testamenta, a koja sposobnost
testatorke za rasudjivanje je utvrdjena putem medicinskog vještačenja po vještaku
medicinske struke - neuropsihijatru dr S. M., koji se nakon obavljenog psihijatrijskog
razgovora sa testatorkom izjasnio da je ista sposobna da slobodno izrazi svoju volju
kod opoziva i sačinjavanja novog testamenta, odnosno da je sposobna za
rasudjivane, te su bez osnova navodi revizije kojima se dovodi u pitanje sposobnost
testatorke za sačinjavanje predmetnog testamenta. To što je testatorki V. D., nakon
sačinjavanja predmetnog testamenta, od strane Centra za socijalni rad postavljen
staralac za postupak raspravljanja zaostavštine O. br. 639/12 iza smrti njenog brata
S. D., kao i za postupak raspravljanja zaostavštine O. br. 641/12 iza smrti njene
sestre V. K., nije od značaja, jer gubitak sposobnosti za rasudjivanje nakon
sačinjavanja spornog testamenta ne utiče na njegovu punovažnost. Osim toga, na
osnovu dopisa Centra za socijalni rad za Glavni grad P., Služba za odrasla i stara
lica od 23.01.2019. godine, utvrdjeno je da V. D. nije bila lišena poslovne sposobnosti
i da nije bila pod starateljskom zaštitom. Isto tako, nije od značaja i ne utiče na
punovažnost spornog testamenta to što je u istom testatorka suprotno stvarnim
činjenicama navela da nema nikakve rodbine i da joj je tuženi rodjak.
Nasuprot revizijskim navodima prilikom sastavljanja predmetnog sudskog
testamenta, ispoštovana je zakonska procedura predvidjena odredbama člana 190-
204 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl. list RCG", br. 27/2006). Sudija je utvrdila
identitet testatorke i svjedoka testamenta, kao i poslovnu sposobnost testatorke za
sačinjavnje testamenta, upoznala testatorku sa zakonskim odredbama o povredi
nužnog dijela, vjerno na zapisniku unijela izjavu volje testatorke, koja je pročitala
156
testament i izjavila da je njena volja vjerno zabilježena i potpisala testament, koji

testament su potpisali i svjedoci testamenta, nakon čega je sudija to potvrdila na
testamentu. Činjenica što listovi zapisnika o sastavljanju testamenta nijesu prošiveni
jemstvenikom, te da u tom smislu nije ispoštovana odredba člana 204 navedenog
Zakona o vanparničnom postupku irelevantna je za donošenja zaključka da je sporni
testament ništav. Naime, radi se o testamentu koji sastavlja sudija, pa se
nepoštovanje navedene odredbe ne može staviti na teret zavještaocu, koja je bila
sposobna za rasudjivanje i jasno izrazila svoju volju, odnosno nepoštovanje ove
odredbe ne utiče na punovažnost testamenta, jer bi u suprotnom bio obesmišljen
insitut testamentalnog nasljedjivanja i posljednja volja zavještaoca, te su bez značaja
i uticaja na drugačiju odluku navodi revizije kojima se tvrdi suprotno."
157
OCJENA PUNOVAŽNOSTI UGOVORA O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

(Član 117 Zakona o nasljedjivanju)
Kad nije bilo sumnje sudije u sposobnost primaoca izdržavanja i njegovu

slobodno izraženu volju za zaključenje Ugovora o doživotnom izdržavanju,
činjenica da nije odredjeno psihijatrijsko vještačenje primaoca izdržavanja, već
da je to sudija utvrdio u razgovoru sa primaocem izdržavanja i konstatovao da
je svjestan preduzete pravne radnje - zaključenja ugovora, ne čini ugovor
ništavim.
***
Konstatacija sudije na zapisniku ovjere da su primalac i davalac
izdržavanja pri čistoj svijesti i zdravom razumu i u stanju da shvate posljedice
ugovora i čitanje ugovora od strane sudije, upućuje na zaključak da su
ugovarači upozoreni na posljedice ugovora, te da ugovor nije zaključen
protivno odredbi člana 117 stav 3 Zakona o nasljedjivanju.
Iz obrazloženja:
"Nesporno je da je, izmedju ujaka tužilaca, M. T., kao davaoca izdržavanja i

babe tužilaca, Z. T., kao primaoca izdržavanja, dana 18.12.2003. godine, zaključen
ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je ovjeren od strane sudije Osnovnog suda u
Bijelom Polju R. br. 237/03 od 22.12.2003. godine. Davalac izdržavanja se ugovorom
obavezao da brine o svojoj majci, kao primaocu izdržavanja na najbolji mogući način
i da je nakon njene smrti sahrani po mjesnim običajima, dok se primalac izdržavanja
obavezala da mu za uzvrat ostavi svoju cjelokupnu imovinu, koja se bude zatekla u
trenutku njene smrti, a što se prije svega odnosi na stan u Bijelom Polju, u ul. S., br.
5. Sud je izašao na lice mjesta u kuću Z. T., utvrdio identitet primaoca i davaoca
izdržavanja, i nakon što se, posle dužeg razgovora sa istima, uvjerio da su oboje pri
čistoj svijesti i zdravom razumu, te da su u stanju da shvate posljedice zaključenja
ugovora, pročitao riječ po riječ ugovora. Primalac i davalac izdržavanja su se saglasili
sa ugovorom i istakli da su ovaj ugovor sačinili svojom dragom voljom i da na
zaključenje ugovora nijesu bili prisiljeni, prevareni ili dovedeni u zabludu, već da je
ugovor izraz njihove drage volje, nakon čega je isti potpisan od strane ugovarača.
Konzilijum sudskih vještaka ZU Specijalne bolnice za psihijatriju, D. – K., koje
vještačenje je odredjeno u cilju utvrdjenja poslovne sposobnosti Z. T. u vrijeme
sačinjavanja predmetnog ugovora, se na osnovu njene medicinske dokumentacije
izjasnio da je moždani udar, koji je ista pretrpjela, uzrokovao strukturalna oštećenja
mozga i da pretpostavljaju da su te promjene imale uticaja na njenu sposobnost za
pravilno rasudjivanje i slobodno izražavanje volje, ali da bi jedino psihijatrijski pregled
u momentu zaključenja ugovora bio u potpunosti validan dokaz. Nakon prigovora na
nalaz Konzilijuma sudskih vještaka, član konzilijuma dr T. M. P. je na raspravi pred
prvostepenim sudom pojasnila nalaz i mišljenje konzilijuma i istakla da oni ne mogu
da tvrde da je Z. T. bila potpuno poslovno nesposobna za rasudjivanje u vrijeme
zaključenja predmetnog ugovora. Pojasnila je da je kod iste postojao ozbiljan stepen
oštećenja psihičkih funkcija, te da je na dan zaključenja ugovora bilo neophodno
izvršiti psihijatrijski pregled da bi se tačno utvrdilo stanje njenog rasudjivanja, iz
razloga što u takvim situacijama psihičko stanje može varirati, što znači da su mogući
158
intervali kada osoba bude sasvim bistre svijesti i sposobna da pravilno shvati
dogadjaje u okruženju, a onda, odmah nakon toga zapadne u stanje potpune
konfuznosti i apatičnosti.
Polazeći od naprijed iznijetog, nižestepeni sudovi su zaključili da je predmetni
ugovor o doživotnom izdržavanju ništav i, s pozivom na odredbu člana 56 Zakona o
obligacionim odnosima i čl. 117 stav 3 Zakona o nasljedivanju, koji su bili u primjeni u
vrijeme sačinjavanja predmetnog ugovora, usvojili tužbeni zahtjev. Zaključak o
osnovanosti tužbenog zahtjeva temelje na tome da je toga dana, kada je sačinjen
predmetni ugovor, morao biti obavljen psihijatrijski pregled Z. T., jer je njena
sposobnost za pravilno rasudjivanje bila oštećena zbog moždanog udara, te da
sudija, shodno odredbi čl.117 st. 3 Zakona o nasljedivanju, na ovjeri ugovora, nije
potvrdio da su ugovarači upozoreni na posljedice zaključenja ugovora.
Po ocjeni ovog suda, izloženo rezonovanje nižestepenih sudova je
neprihvatljivo i zasnovano na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Ne može se prihvatiti zaključak nižestepenih sudova da je predmetni ugovor
ništav iz razloga što na dan sačinjavanja ugovora nije obavljen psihijatrijski pregled
primaoca izdržavanja. Ovo zbog toga što, shodno odredbi člana 117 Zakona o
nasljedivanju (Sl. lit SRCG", br. 4/76 i 22/78), koji je bio u primjeni u vrijeme
zaključenja predmetnog ugovora, nije postojala obaveza sudije da angažuje vještaka
medicinske struke radi obavljanja psihijatrijskog pregleda primaoca izdržavanja, osim
ako posumnja u sposobnost primaoca izdržavanja za zaključenje ugovora, što u
konkretnom nije slučaj. Naime, sudija je prilikom ovjere predmetnog ugovora, a
nakon dužeg razgovora sa primaocem izdržavanja, konstatovao da je primalac
izdržavanja pri čistoj svijesti i zdravom razumu, te da je sposobna da shvati
posljedice zaključenja ugovora. Dakle, nije bilo sumnje sudije u sposobnost primaoca
izdržavanja i njegovu slobodno izraženu volju za zaključenje predmetnog ugovora, pa
činjenica da nije odredjeno psihijatrijsko vještačenje primaoca izdržavanja, već da je
to sudija utvrdio u razgovoru sa primaocem izdržavanja i konstatovao da je svjesna
preduzete pravne radnje - zaključenja ugovora, ne čini ugovor ništavim.
Osim toga, ne može se smatrati da je predmetni ugovor ništav zbog
nedostatka forme iz razloga što sudija nije pismeno potvrdio činjenicu da je
ugovarače upozorio na posljedice zaključenja ugovora, kako to pogrešno nalaze
nižestepeni sudovi. Formalno pravne pretpostavke pravne valjanosti ugovora o
izdržavanju su pismeni oblik i ovjera od strane sudije, koje pretpostavke su u
konkretnom ispunjene. Konstatacija sudije na zapisniku ovjere da su primalac i
davalac izdržavanja pri čistoj svijesti i zdravom razumu i u stanju da shvate
posljedice ugovora i čitanje ugovora od strane sudije, upućuje na zaključak da su
ugovarači upozoreni na posljedice ugovora, te predmetni ugovor nije zaključen
protivno odredbi člana 117 stav 3 navedenog Zakona o nasljedjivanju."
159
NEDOSTOJNOST ZA NASLJEDJIVANJE
(Član 127 stav 1 tačka 4 Zakona o nasljedjivanju)
Činjenice da se ostavilac pisanom izjavom odrekao srodstva sa svojom

ćerkom zbog vrijedjanja i uzupiranja njega i njegove porodice tokom teške
bolesti, kao i da njegova ćerka dvije godine nije obilazila bolesnog roditelja, niti
mu pružala pomoć koja je bila nužna, iako je bila u situaciji da tu pomoć pruži
ukazuju na zanemarivanje dužnosti pažnje, poštovanja i pomoći u bolesti što je
čini nedostojnom da naslijedi, u smislu odredbe člana 127 stav 1 tačka 4
Zakona o nasljedjivanju.
Iz obrazloženja:
"Iz referata tužbe proizilazi da je tužilja, kao zakonska naslednica svog

pok.oca D. L., pokrenula predmetnu parnicu zato što joj je ugovorom o poklonu koji je
zaključio otac povrijeđeno pravo na nužni dio u kom slučaju nužnom nasledniku
pripada pravo na vraćanje poklona, shodno odredbama čl.36, čl.40 i čl.42 Zakona o
nasleđivanju (Sl.list CG, br.74/08). U odgovoru na tužbu tužena je istakla prigovor da
je tužilja nedostojna za nasleđivanje, jer pok. ocu nije pružila pomoć koja je bila
nužna za svo vrijeme njegove bolesti i liječenja
Pravo na nužni dio je nasledno pravo (čl.29), a nužni naslednik je univerzalni
sukcesor ostavioca. Za sticanje prava na nužni dio potrebno je da nužni naslednik
preživi ostavioca i da je dostojan za nasleđivanje.
Tužija i tužena su, kao djeca ostavioca, nužni naslednici, a pored njih i djeca
tužioca iz prvog braka, ćerka D. i sin D. Tužilji je u cjelosti povrijeđeno pravo na nužni
dio, jer joj nije pripala nikakva vrijednost iz zaostavštine ostavioca ili poklona, jer je
ostavilac u konkretnom slučaju ugovorom o poklonu raspolagao i sa dijelom sa kojim
nije mogao raspolagati, usled čega tužilja, pod uslovom da je dostojna za
nasleđivanje, ima pravo da u smislu navedenih odredaba Zakona o nasleđivanju traži
vraćanje poklona u obimu koji je potreban da bi se namirio nužni dio
U smislu odredbe čl. 127 st.1 tač.4 Zakona o nasleđivanju, nedostojan je da
naslijedi na osnovu zakona onaj ko se teže ogriješio o obavezu izdržavanja prema
ostaviocu prema kojem je imao zakonsku obavezu izdržavanja, kao i onaj ko nije htio
ukazati ostaviocu nužnu pomoć.
Za postojanje težeg ogriješenja o obavezu izdržavanja treba da je postojala
obaveza naslednika da izdržava ostavioca. Porodičnim zakonom Crne Gore (Sl.list
RCG, br.1/2007), u odredbi čl.257st.1 propisana da su djeca dužna da izdržavaju
svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za
izdržavanje. Zakon o nasleđivanju ne određuje kada je povreda obaveze izdržavanja
teže prirode. To je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom konkretnom slučaju. Kao
najvažniji uslov za ocjenu nedostojnosti mora se uzeti ubzir imovno stanje naslednika
pa ako naslednik nije mogao bez opasnosti po sopstvenu egzistenciju da izdržava
ostavioca, nema nedostojnosti.
U postupku pred drugostepenim sudom je utvrđeno da je tužilja u periodu
bolesti pok. D. i sama bila u teškoj materijalnoj situaciji izdržavana od majke kao
nezaposleno lice. Dakle, tužilja ulazi u krug lica koji su dužni da izdržavaju roditelje
koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje, kao što je bio
160
pok. D., ali kako je i sama bila u teškoj materijalnoj situaciji i izdržavano lice to to se
ne može govoriti o nedostojnosti tužilje da naslijedi sa ovog razloga.
U pogledu drugog razloga nedostojnosti za nasleđivanje, propisanog u
navedenoj odredbi, a koji se odnosi na uskraćivanje nužne pomoći, potrebno je da je
ostavilac bio u životnoj opasnosti i da mu naslednik nije pružio nužnu pomoć iako je
bio upoznat sa situacijom u kojoj se otavilac nalazi, kao i da je mogao da mu pruži
pomoć, bez ugrožavanja svoga života i života trećeg lica.
U pogledu pružanja nužne pomoći, tužilja je svakako bila upoznata sa
situacijom u kojoj se pok. D. nalazio. Naime, u postupku je utvrđeno da je pok. D. bio
teško bolestan od kancera pluća i grla i da se njegovo zdravstveno stanje u periodu
od 2003. do 17.10.2015.godine stalno pogoršavalo tako da je izgubio moć govora i
unosa hrane, da je imao je četiri operacije od kojih je poslednja bila sa fatalnim
ishodom pa bi, po ocjeni ovog suda, a nasuprot stavu drugostepenog suda,
proizilazilo da je ostavilac bio u životnoj opasnosti i da mu je pomoć bila nužna za
sve vrijeme trajanja bolesti.
Drugostepeni sud je iz iskaza tužilje utvrdio da je tužilja u skladu sa svojim
mogućnostima pomagala pok. D. za vrijeme dok je bio bolestan, a da je to prestala
da čini od novembra 2013.godine što je, po mišljenju toga suda, ne čini nedostojnom
za nasleđivanje. Bez uticaja na drugačije zaključivanje je i to što se pok. D.
ovjerenom izjavom od 14.09.2012.godine odrekao od srodstva i svojstva sa tužiljom,
jer se ne konkretizuje o kakvom vrijeđanju od strane tužilje je riječ.
Nasuprot rezonovanju drugostepenog suda, a kod postojanja oprečnih
kazivanja tužilje i supruge ostavioca o činjenici da li je tužilja pružala pomoć pok.
ostaviocu tokom bolesti koja mu je nesumnjivo bila nužna za sve vrijeme bolesti,
utvrđene činjenice u postupku da se ostavilac pisanom izjavom od 14.09.2012.godine
odrekao srodstva sa tužiljom zbog vrijeđanja i uzupiranja njega i njegove porodice
tokom teške bolesti kao i da tužilja gotovo dvije godine (od 2013.godine do smrti
ostavioca) nije obilazila bolesnog roditelja, niti mu pružala pomoć koja je bila nužna,
iako je bila u situaciji da tu pomoć pruži, (jer je po sopstvenim navodima to činila prije
2013.godine) ukazuju na zanemarivanje dužnosti pažnje, poštovanja i pomoći u
bolesti što je čini nedostojnom da naslijedi u smislu odredbe čl.127 st.1 tač.4 Zakona
o nasleđivanju."
161
ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA

(Član 140 stav 1 Zakona o nasljedjivanju)
Odgovornost nasljednika za ostaviočeve dugove nastaje po sili zakona

čim se prihvate nasljedja i isti solidarno odgovaraju.
***
Kolika je vrijednost naslijedjene imovine kojom se ograničava
odgovornost nasljednika za ostaviočeve dugove može eventualno biti od
značaja u postupku izvršenja.
Iz obrazloženja:
"Shodno odredbama čl. 140 st. 1 Zakona o nasljeđivanju (Sl. list CG, br.
74/08), svi nasljednici odgovaraju za dugove ostaviočeve do vrijednosti naslijeđene
imovine. U ovoj parnici su kao tuženi označeni pravni sljedbenici korisnika kredita koji
su oglašeni za njegove zakonske nasljednike rješenjem Osnovnog suda u Ulcinu
O.br.37/12 od 11.12.2012. godine na po 1/4 idealnog dijela nepokretnosti upisanih u
LN br. 465 KO Pistula. Dakle, odgovornost nasljednika za ostaviočeve dugove
nastaje po sili zakona čim se prihvate nasljeđa i isti solidarno odgovaraju.
Prema stanju u spisima predmeta, vještak finansijske struke je u svom nalazu i
mišljenju utvrdio iznos neizmirenih obaveza po predmetnom ugovoru o hipotekarnom
kreditu, te izvršio procjenu tržišne vrijednosti nepokretnosti upisanih u LN br. 465 KO
Pistula. Rješenjem Višeg suda u Podgorici Gž.br.6502/19 od 14.01.2020. godine
ukinuta je presuda Osnovnog suda u Ulcinju P.br.533/18 od 17.10.2019. godine i
ukazano da nalaz vještaka finansijske struke u dijelu kojim je utvrđena vrijednost
naslijeđene imovine, nije mogla poslužiti prvostepenom sudu za donošenje odluke u
ovoj pravnoj stvari budući da procjenu vrijednosti naslijeđene imovine nije mogao
vršiti vještak finansijske struke, budući da nije imao stručno znanje za ovu procjenu.
U ponovnom postupku sud je pozvao tužene da na okolnosti utvrđivanja vrijednosti
naslijeđene imovine predlože odgovarajuće vještačenje pod prijetnjom propuštanja, a
u vezi sa čim su se tuženi izjasnili da nemaju novih dokaznih prijedloga. Kod takvog
stanja stvari neosnovano se revizijom ukazuje da je vrijednost naslijeđene imovine
manja od predmetnog duga jer to jasno proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka
ekonomsko-finansijske struke.
Valja ukazati da navedeno nije od značaja za ovu parnicu, odnosno kolika je
vrijednost naslijeđene imovine kojom se ograničava odgovornost nasljednika za
ostaviočeve dugove će biti od značaja, eventualno, u postupku izvršenja. Stoga se
ovim revizijskim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost pobijanih odluka."
Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Rev. br. 1239/20 od 31.05.2021. godine)
162
DEJSTVO RJEŠENJA O NASLJEDJIVANJU

(Član 139 Zakona o vanparničnom postupku)
Rješenje o nasljedjivanju koje nijedan od učesnika ostavinskog

postupka nije pobijao vezuje učesnike ostavinskog postupka u pogledu prava
koja po osnovu nasljedja imaju iza smrti ostavioca, te s uspjehom u parnici ne
mogu isticati svojinski zahtjev po istom pravnom osnovu.
Iz obrazloženja:
"Nakon smrti N. R. vođen je ostavinski postupak i tužioci su u tom postupku

kao zaostavštinu pok.ostavioca prijavili samo pokretne stvari pa je ostavinski sud
nakon što je uzeo nasledničke izjave od svih zakonskih naslednika, (stranaka u ovom
sporu), istu raspravio na naprijed izloženi način. Rješenja ostavinskog suda od
04.06.1991.godine i od 09.03.2006.godine su pravosnažna.
Pravosnažno rješenje o nasleđivanju vezuje stranke koje su učestvovale u
postupku raspravljanja zaostavštine u pogledu prava i obaveza koja proizilaze iz
prava na nasleđe.
Ovdje tužioci su bili učesnici u postupku raspravljanja zaostavštine iza smrti
ostavioca (oca). U tom postupku nije bilo sporno među učesnicima (zakonskim
naslednicima) da predmetna imovina ne ulazi u zaostavštinu ostavioca budući da, i
pored više poziva suda u tom pravcu sudu nisu pružili dokaze. Rješenje o
nasleđivanju ni jedan od učesnika ostavinskog postupka nije pobijao pa isto vezuje
učesnike ostavinskog postupka u pogledu prava koja po osnovu nasleđa imaju iza
smrti pok. ostavioca te s uspjehom sada u parnici ne mogu isticati svojinski zahtjev
po istom pravnom osnovu.
Nadalje, pravilno nalaze nižestepeni sudovi i da ugovor o poklonu zaključen
dana 19.11.2003.godine pred Osnovnim sudom u Kotoru Ov.I.6202/2003 nije ništav
pravni posao, jer isti nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim
običajima da bi bio ništav.
I po ocjeni ovog suda, radi se o punovažnom pravnom poslu koji proizvodi
pravno dejstvo. Naime, prvotužena je raspolagala sa pravom koje joj je u trenutku
zaključenja ugovora pripadalo, jer je bila knjižni vlasnik spornih nepokretnosti.
Činjenica da je prvotužena nosilac prava kojim je raspolagala na izloženi način u
korist druotuženog nije dovedena u sumnju ni u ostavinskom postupku.
Okolnost da u ostavinskom postupku predmetna imovina nije prijavljena, (što
predstavlja propust parničnih stranaka), da bi kasnije u postupku javnog izlaganja bila
upisana na prvotuženu (suprugu i majku) uz znanje i saglasnost lica koja bi polagala
na istoj prava po osnovu nasleđa, ukazuje na pravilan zaključak nižestepenih sudova
da predmetnim ugovorom tužiocima nijesu povrijeđena nasledna prava, kako to
ističu, jer pravo na nasleđe na ovoj imovini nijesu ostvarili u zakonom propisanom
ostavinskom postupku čiji su učesnici bili. Stoga i nije bila potrebna njihova salasnost
za predmetno raspolaganje. Osim toga, a kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi,
i okolnosti sačinjavanja spornog ugovora te međusobni odnosi stranaka, najbližih
srodnika, koji su živjeli zajedno u porodičnoj kući, ne dovodi do zaključka da je
ugovor protivan prinudnim propisima i moralu društva."
163
164
NEMOGUĆNOST OSTVARIVANJA PRAVA

UČESNIKA OSTAVINSKOG POSTUPKA U PARNIČNOM POSTUPKU
(Član 143 Zakona o vanparničnom postupku)
Kad nijesu ostvareni uslovi za ponavljanje pravosnažno okončanog

ostavinskog postupka učesnik ostavinskog postupka u parničnom postupku
ne može isticati svojinski zahtjev koji se temelji na tvrdnji o pogrešnom
tumačenju testamenta od strane ostavinskog suda.
Iz obrazloženja:
"Radi se o zahtjevu podnijetom u smislu odredbe čl.143 Zakona o

vanparničnom postupku, jer je pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda u Podgorici
O.br.468/10 od 15.02.2011.godine postupak raspravljanja zaostavštine iza smrti
pravnog prethodnika stranaka, oca i supruga pok.Lj. Z. K. okončan, a po mišljenju
tužioca stoje razlozi propisani u odredbi čl.421 tač.1 i 9 ZPP da se postupak ponovi u
kom slučaju se postupak za raspravljanje zaostavštine ne ponavlja, već stranke svoje
pravo ostvaruju u parničnom postupku.
Osnov zahtjeva za utvrđenjem prava svojine na cijeloj zaostavštini pok. Lj. K.
tužilac temelji na tvrdnji da je sud u postupku raspravljanja zaostavštine pogrešno
protumačio testament pokojnika, a da tužiocu koji je bio van Crne Gore u tom periodu
nije bila pružena mogućnost da raspravlja pred sudom, kao i da postoje nove
činjenice i dokazi uz koje bi za tužioca bila donijeta povoljnija odluka.
Prema činjenicama utvrđenim u postupku, pok. Lj. K. je bio otac tužioca, a
suprug tužene. K. je preminuo 07.11.1998.godine u Podgorici. Njegovu zaostavštinu
činile su nepokretnosti upisane u ln br.2381 KO Podgorica III. Pok. K. je raspolagao
imovinom za života, testamentom sačinjenim 20.10.1998. godine pred svjedocima
kojim je prizemlje kuće i pomoćnu zgradu, kao i polovinu dvorišta ostavio sinu M.,
ovdje tužiocu, a gornji sprat kuće sa potkrovljem i polovinu dvorišta supruzi T., ovdje
tuženoj navodeći da je T. dužna dio koji joj je pripao, za slučaj da je M. nadživi ostavi
M., te da niko T. ne može ometati u mirnom i potpunom uživanju „ovlašćenju titulara
vlasništva na dio nepokretnosti koji sam joj zavještao“. Svi naslednici su izjavili da
poštuju poslednju volju pok. ostavioca, a tužilac je nasledničku izjavu dao
neposredno pred sudom 20.01.2011. godine. U spisima ostavinskog suda nalazi se
ovlašćenje za advokata G. A. kojim ga je tužilac ovlastio da ga neograničene zastupa
u tom ostavinskom postupku, da u njegovo ime da izjavu da se prihvata nasleđa i
poštuje testament, te preduzima sve ostale povjerene poslove. Rješenjem Osnovnog
suda u Podgorici O.br.468/10 od 15.02.2011. godine oglašeni su i priznati za
testamentalne naslednike tužena, supruga i tužilac, sin pok. ostavioca na
nepokretnostima iz ln.br.2381 KO Podgorica II, a u skladu sa testamentom. Rješenje
o nasleđivanju je primio punomoćnik tužioca, advokat G. A., dana 21.06.2011.godine
i na isto nije izjavljivao žalbu pa rješenje postalo pravosnažno dana
06.07.2011.godine.
Polazeći od utvrđenog, pravilno su, i po ocjeni ovog suda, odlučili nižestepeni
sudovi kada su zahtjev tužioca odbili u cjelosti kao neosnovan, jer je takvo
presuđenje nalagala pravilna primjena materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari.
165
Pravilno nalaze nižestepeni sudovi da tužilac nije bio uskraćen u pravu da

raspravlja pred sudom u smislu odredbe čl.421 tač.1 ZPP u vezi sa čl.2 st.2 ZVP, jer
pravo raspravljanja pred sudom ne podrazumijeva neposredno učešće stranke u
postupku u situaciji kao što je konkretna, a naime kada je stranka ovlastila advokata
da je zastupa u ostavinskom postupku. Stoga je pomenuti advokat na osnovu datog
punomoćja u smislu odredbe čl.93 st.1 tač.1 ZPP bio ovlašćen da primi rješenje o
nasleđivanju, odnosno sud je dostavljanje rješenja morao izvršiti advokatu, shodno
odredbi čl.133 st. 1 istog Zakona, a ne tužiocu. Kako je tužilac u ostavinskom
postupku učestvovao preko punomoćnika to ovaj razlog za ponavljanje postupka ne
postoji.
Kako tužilac nije dokazao ni postojanje novih činjenica koje su morale postojati
shodno odredbi čl.422 st.2 ZPP u vrijeme donošenja ranije odluke, a da ih tužilac bez
svoje krivice nije mogao u tom postupku iznijeti, to je pravilan zaključak nižestepenih
sudova da se nijesu stekli uslovi za ponavljanje postupka propisani u odredbi čl.421
tač.9 ZPP.
U skladu sa odredbom čl.144 tada važećeg Zakona o vanparničnom postupku,
rješenje o nasleđivanju obavezuje učesnike koji su u tom postupku učestvovali
ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici.
Kako je tužilac učestvovao u ostavinskom postupku a nije podnosio pravni lijek
protiv rješenja kojim je oglašen za naslednika i kojim je utvrđen njegov udio o
zaostavštini to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi da tužilac ne može isticati
svojinski zahtjev koji se temelji na tvrdnji o pogrešnom tumačenju testamenta od
strane ostavinskog suda, jer pravosnažno rješenje o nasleđivanju obavezuje sve
učesnike ostavinskog postupka a time i tužioca."
166
NEMOGUĆNOST FIZIČKE DIOBE PORODIČNE ZGRADE

(Član 178 stav 2 i čl. 179 Zakona o vanparničnom postupku)
Pri odlučivanju da zbog nemogućnosti fizičke diobe predmet diobe

pripadne jednom od učesnika sud će imati u vidu opravdane potrebe tog
učesnika zbog kojih taj predmet treba upravo njemu da pripadne.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrđeno je da

predmetnu nepokretnost nije moguće dijeliti bez dodatnih ulaganja, te da građevinska
vrijednost iste iznosi 58.860,30€.
Polazeći od te činjenice, prvostepeni sud je zaključio da u konkretnom slučaju
nema mjesta fizičkoj diobi pa je diobu predmetne nepokretnosti izvršio shodno
odredbama čl.178 st.2 i 3 Zakona o vanparničnom postupku i čl.140 st.1 i čl.148 st.1
Zakona o svojinsko pravnim odnosima, tako što je odredio da se objekat dodijeli
predlagaču u ovom vanparničnom postupku, a da ovaj protivniku predlagača isplati
vrijednost suvlasničkog dijela (29.430,15€), koju varijantu fizičke diobe je predložio
predlagač, a sud prihvatio.
Izloženi činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda u svemu je
prihvatio i drugostepeni sud.
Ovakvo pravno rezonovanje za sad se ne može prihvatiti.
Dioba nepokretnosti koja je u susvojini više lica uređena je odgovarajućim
odredbama Zakona o svojinsko pravnim odnosima (Sl.list CG,br. 19/2009), a
postupak diobe pred sudom sprovodi se po pravilima predviđenim u odredbama
čl.173 do 178 Zakona o vanparničnom postupku (Sl.list RCG, br. 27/20 /06 i Sl.list
CG, br.20/2015).
Odredbom čl.178 Zakona o vanparničnom postupku propisano je da ako
učesnici ne postignu sporazum o načinu diobe, sud će nakon izvedenih dokaza i
rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu sa odgovarajućim zakonskim propisima
materijalnog prava donijeti rješenje o diobi (st.1). Ako je zajedničku stvar ili imovinu
nemoguće podijeliti fizički ili ako bi se time znatno smanjila njihova vrijednost, sud
može odrediti da stvari ili imovina pripadne samo jednom nosiocu prava, s tim što će
odrediti iznos koji ovaj treba da isplati drugom nosiocu prava na zajedničkoj stvari,
kao i mjesto i vrijeme isplate ili odlučiti da se stvar, odnosno imovina proda i tako
dobijeni iznos podijeli (st. 2). Pri odlučivanju da predmet diobe pripadne jednom od
učesnika, sud će, u smislu odredbe čl.179 istog Zakona, imati u vidu opravdane
potrebe tog učesnika zbog kojih taj predmet treba upravo njemu da pripadne.
Pozivajući se na navedene odredbe, protivnik predlagača je u žalbi ukazivao
drugostepenom sudu da je prvostepeni sud propustio da s tim u vezi utvrdi koje su to
okolnosti slučaja i opravdane potrebe predlagača zbog kojih predmetni objekat treba
upravo njemu da pripadne imajući u vidu da je predlagač stambeno obezbijeđen i
godinama živi u svom stanu dok protivnik predlagača živi u polovini predmetnog
objekta sa sinom i snahom i nemaju drugo mjesto za stanovanje.
Propust drugostepenog suda da u svojoj odluci ocijeni iznijete žalbene navode
koji su od odlučnog značaja za primjenu citiranih zakonskih odredbi imao je za
posledicu ukazanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367 st.1 u vezi
167
sa čl.389 st.1 ZPP, koja je uticala na pravilnost i zakonistost pobijane odluke što ima
za posledicu ukidanje iste.
Žalbom je ukazivano i na neizvršivost izreke prvostepenog rješenja, jer u istom
nije navedeno mjesto i vrijeme isplate novčane protivvrijednosti suvlasničkog dijela, a
kako je to propisino u odredbi čl.178 st.2 i 3 Zakona o vanparničnom postupku.
Međutim, ni ove žalbene navode drugostepeni sud nije cijenio u razlozima za svoju
odluku na šta je s pravom na reviziju ukazano pa to, stoga, ne može činiti ni revizijski
sud.
Sa druge strane, revizijski navod kojim se tvrdi da predmet diobe ne može biti
predmetna porodična stambena zgrada iz razoga što se radi o bespravno
sagrađenom objektu nije od uticaja na donošenje odluke, jer ta činjenica nije smetnja
da se dioba izvrši budući se time ne vrijeđa na bilo koji način javni interes."
168
FIZIČKA DIOBA JAVNOM PRODAJOM

(Čl. 166 -172 i član 178 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku,
u vezi čl. 148 st. 1 i čl. 149 Zakona o svojinsko pravnim odnosima)
Fizička dioba javnom prodajom javlja se kao posljednji način diobe,

odnosno sud je u obavezi da ovaj način diobe odredi samo u onim situacijama
kada diobu nije moguće izvršti ni na jedan drugi zakonom predvidjen način.
Iz obrazloženja:
"Pogrešan je pristup nižestepenih sudova u dijelu da fizička dioba preostalih

nepokretnosti (kat. parc. 275, 276 i kat. parc. 273 i 274/1, u dijelu u kojem nijesu
obuhvaćene urbanističkim parcelama 205 i 206, sve upisane u KO Kumbor, kao
susvojina stranaka), nije moguća, budući da između stranaka ne postoji sporazum o
podjeli istih u skladu sa planskim dokumentom.
Naime, odredbom čl. 148 st.1 Zakona o svojinsko pravnim odnosima je
određeno da ako fizička dioba stvari nije moguća ili bi se diobom osjetno smanjila
njena vrijednost, sud će na zahtjev pojedinih suvlasnika, ukoliko okolnosti slučaja to
opravdavaju, vodeći računa o veličini djelova pojedinih suvlasnika i njihovim
potrebama za tom stvari, odlučiti da stvar pripadne jednom suvlasniku, s tim da
drugim suvlasnicima isplati vrijednost njihovih djelova, u roku koji sud prema
okolnostima odredi, dok je odredbom čl. 149 istog zakona određeno da ako sud
odluči da fizička dioba nije moguća ili bi znatno umanjila vrijednost stvari i ako ne
odluči da stvar pripadne jednom od suvlasnika, odrediće da stvar izloži javnoj prodaji
i prodajom dobijeni iznos podijeli između suvlasnika srazmjerno veličini njihovih
djelova. Takođe odredbom čl. 178 st.2 Zakona o vanparničnom postupku ("Sl. list
RCG", br. 27/06 i "Sl. list CG", br. 20/15, 75/18, 67/19) je propisano da ako je
zajedničku stvar ili imovinu nemoguće podijeliti fizički ili ako bi se time znatno
smanjila njihova vrijednost, sud može odrediti da stvari ili imovina pripadne samo
jednom nosiocu prava, s tim što će odrediti iznos koji ovaj treba da isplati drugom
nosiocu prava na zajedničkoj stvari, kao i mjesto i vrijeme isplate ili odlučiti da se
stvar, odnosno imovina proda i tako dobijeni iznos podijeli.
Analizom citiranih zakonskih određenja proizilazilo bi da se fizička dioba
javnom prodajom javlja kao poslednji način diobe, odnosno da je sud u obavezi da
ovaj način diobe odredi samo u onim situacijma kada diobu nije moguće izvršti ni na
jedan drugi zakonom predviđen način.
Međutim, činjenično utvrđenje nižestepenih sudova ne upućuje na zaključak
da su nižestepeni sudovi isrcpili sve moguće načine diobe ove nepokretnosti, zbog
čega je za sada neprihvatljiv zaključak suda da je javna prodaja istih jedini mogući
način diobe.
Prije svega sud sprovodi diobu u onim slučajevima kada parnične stranke nisu
uspjele da postignu sporazum o načinu diobe nepokretnosti koja im pripada, zbog
čega se rezon nižestepenih sudova da se parnične stranke nisu mogle sporazumjeti
o fizičkoj diobi u skladu sa planskim dokumentom, te da je zbog toga jedini mogući
način diobe javna prodaja, za sada ne može prihvatiti. Ovo iz razloga što je upravo
sud u obavezi da izvrši fizičku diobu kada između stranaka ne postoji saglasnost o
podjeli iste, i to na način da između učesnika diobe postigne ravnotežu interesa s
169
obzirom na veličinu njihovih djelova, a vodeći računa o tome da dioba nepokretnosti

bude funkcionalna i ekonomski opravdana. Ovo sve posebno pri činjenici što se radi
o nepokretnostima koje zbirno sačinjavaju veliku površinu, pa se njihovom podjelom
svakako ne bi mogla umanjiti njihova vrijednost
U vezi sa navedenim, prvostepeni sud se u konkretnom slučaju nije upustio u
ocjenu mogućnosti da diobu izvrši na način što bi urbanističke parcele za koje postoji
saglasnost između stranaka o njihovoj podjeli, podjelio na način da pojedina
urbanistička parcela pripadne jednom od učesnika diobe, dok bi za one za koje ne
postoji međusobna saglasnost odredio da pripadnu nekim od diobničara (pod
uslovom da postoji njegova jasno izražena volja da mu ta nepokretnosti pripade i da
je to opravdano) pri čemu bi istog obavezao da isplati tržišnu vrijednost ostalim
učesnicima diobe, srazmjerno njihovim djelovima. Svakako pri vršenju ovih radnji
nužno je voditi računa o principu da fizička dioba nije dopuštena na urbanističkim
parcelama predviđenim planskim dokumentom, te da zbog toga urbanističku parcelu
nije moguće parcelisati između diobničara, budući da su iste već određenje u
planskom dokumentu i da za slučaj diobe jedna urbanistička parcela može pripasti
isključivo i samo jednom od diobničara. Tek u situaciji kada se dioba pojedinih
urbanističkih parcela ne bi mogla izvršiti na navedeni način, moglo bi se pristupiti
javnoj prodaji istih ili pak na zahtjev stranaka odrediti njihov način koriščenja, shodno
odredbama čl.166-172 Zakona o vanpraničnom postupku."
170
171
PORODIČNO PRAVO
172
VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA

(Član 5b, čl. 63 i 78 stav 3 Porodičnog zakona)
Obaveza zaštite najboljeg interesa djeteta u sporu radi vršenja

roditeljskog prava cijeni se prema okolnostima konkretnog slučaja, a elementi
te procjene su, izmedju ostalog, uzrast i pol djeteta, njegove želje i osjećanja s
obzirom na uzrast i zrelost, potrebe djeteta i sposobnosti roditelja da zadovolje
utvrdjene potrebe djeteta.
VISINA DOPRINOSA ZA IZDRŽAVANJE DJECE

(Čl. 272 i 273 Porodičnog zakona)
Češći ili produženi boravak djeteta kod roditelja koji je obveznik

izdržavanja nije okolnost koja utiče na visinu doprinosa za njegovo
izdržavanje, jer je pravo djeteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim
ne živi, isto kao i obaveza izdržavanja mldb. djeteta od strane roditelja,
uspostavljena u najboljem interesu i za dobrobit djeteta.
Iz obrazloženja:
"Iz nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad sa dopunama, te izjašnjenja

njihovih predstavnika pred sudom proizilazi da su oba roditelja podobna za vršenje
roditeljskog prava te da kod istih postoji evidentna želja da se staraju o djeci na
najbolji mogući način. Između roditelja i djece postoji emocionalna povezanost i
zadovoljavajuća emocionalna razmjena, pri čemu otac svoju roditeljsku brigu vidi u
pružanju osnovne njege i obezbjeđivanju materijalnih dobara, dok je majka
dosadašnjim angažmanom pokazala da posjeduje kapacitete brižnog i odlučnog
roditelja, koji nudi pažnju, toplinu, zaštitu, sigurnost i kontinuiranu brigu u vezi
podizanja i vaspitanja djece, te posjeduje sposobnost da prepozna njihove
mnogobrojne potrebe, zbog čega su joj djeca i privrženija. Pojasnili su i da su uslovi
života u iznajmljenom stanu u kome djevojčice sada žive sa majkom odlični, te da su
iste vrlo zadovoljne posebno iz razloga što se njihov kontakt sa ocem odvija
nesmetano i skoro svakodnevno. Kako je N. tokom postupka postala punoljetna, ista
sama može odlučiti kod kojeg roditelja želi da živi, dok u odnosu na mldb. L. smatraju
da je adekvatnije da ista bude povjerena majci na vršenje roditeljskog prava, što je i
sama izjavila. Predložili su i model kontakta mldb. L. sa roditeljem koji ne bude vršio
roditeljsko pravo, kome parnične stranke nisu prigovarale.
Predstavnici Centra izjasnili su se i na okolnost podnošenih prijava za nasilje u
porodici za vrijeme trajanja zajednice života parničnih stranaka, navodeći da nasilja
prema djeci nikada nije bilo ni od strane jednog roditelja, niti su djeca ikada
prisustvovala fizičkom konfliktu oca i majke, pri čemu su im njihove svađe smetale,
izazivale osjećaj nelagodnosti, što nije uticalo da percepciju djece o tome da su oba
roditelja brižna i da zadovoljavaju sve njihove potrebe.
173
Shodno izloženom, a polazeći od nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad, te

cijeneći sve okolnosti slučaja, nižestepeni sudovi su, i po nalaženju ovog suda,
pravilnom primjenom odredaba čl.5b, 63 i 78 st.3 Porodičnog zakona Crne Gore
(“Sl.list RCG”, br. 1/2007 i Sl.list CG, br.53/16), rukovodeći se najboljim interesom
djeteta, te pravom djeteta na slobodno izražavanje svog mišljenja o svemu što ga se
tiče, vršenje roditeljskog prava nad mldb. L. povjerili majci, te uredili kontakt djeteta
sa roditeljem sa kojim ne živi (ocem) na način bliže određen stavom trećim izreke
prvostepene presude i obavezali tuženog da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta
shodno čl. 281 st. 2 i 3 Porodičnog zakona.
Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta iz 1989.godine (ratifikovana
Zakonom o ratifikaciji - Sl.list SFRJ, Međunarodni ugovor br. 15/90 i Sl.list SRJ,
Međunarodni ugovori br. 4/96 i 2/97) i Porodični zakon Crne Gore u svojim
odredbama predviđaju da u svim aktivnostima koji se tiču djeteta, pa tako i u sporu
radi vršenja roditeljskog prava postoji obaveza zaštite najboljeg interesa djeteta.
Najbolji interes djeteta se cijeni prema okolnostima konkretnog slučaja, a elementi te
procjene su, između ostalog, uzrast i pol djeteta, njegove želje i osjećanja s obzirom
na uzrast i zrelost, potrebe djeteta (vaspitne, u vezi stanovanja, ishrane, odijevanje,
zdravstvene brige, obrazovanja i dr.) i sposobnosti roditelja da zadovolje utvrđene
potrebe djeteta.
Dovodeći navedeno u vezu sa utvrđenim činjenicama u ovom postupku, ovaj
sud nalazi, a nasuprot navodima revidenta, da je pobijana odluka u dijelu kojim je
vršenje roditeljskog prava nad mldb. kćerkom L. povjereno majci, donijeta u skladu
sa poštovanjem načela najboljeg interesa djeteta. Takva odluka utemeljena je
prvenstveno na iskazanoj želji mldb. L., koja ima 11 godina, da nakon razvoda
roditelja, nastavi da živi sa majkom gdje god majka odredi, uz ostvarivanje kontakta
sa ocem, kao i na datoj procjeni stručnih lica Centra za socijalni rad o tome da je
tužilja brižan roditelj, koja na najbolji mogući način prepoznaje i zadovoljava sve
potrebe kako mldb. L., tako i sada punoljetne N. Navedeno čini neosnovanim i
neutemeljenim revizijske navode tuženog o roditeljskoj nepouzdanosti i
“nestabilnosti” tužilje, dok razlozi koje tuženi ističe u pravcu pobijanja odluke o
određivanju tužilje kao vršioca roditeljskog prava (veća primanja koja ostvaruje
zajedno sa svojom maćehom i bolji komfor porodične kuće u kojoj stanuje u odnosu
na iznajmljeni stan u kome živi tužilja sa djecom), nisu odlučni pri procjeni šta je u
najboljem interesu djeteta, kod prethodnog utvrđenja da je tužilja brižan roditelj, koji
adekvatno odgovara na sve vaspitne, obrazovne i uopšte životne potrebe mldb. L.,
što čini da se dijete osjeća sigurno, veselo i bezbrižno, kako to zaključuju
predstavnici Centra iz neposredne opservacije spornog slučaja.
S tim u vezi, ovaj sud nalazi i da je iznos svakomjesečnog izdržavanja od
100,00€, koliko je tuženi obavezan da svakomjesečno doprinosi izdržavanju mld. L.,
odmjeren u skladu sa odredbom čl. 272 i 273 Porodičnog zakona, prilikom čega je
sud imao u vidu ne samo prijavljenu zaradu tuženog od 220,00€, već i stvarne
mogućnosti istog da stiče zaradu i na taj način doprinosi izdržavanju mldb. ćerke. U
tom pravcu pravilno je cijenjena okolnost da je tuženi suvlasnik kuće u kojoj stanuje
(dakle, ne plaća zakupninu) i da u sklopu porodične kuće posjeduje stolarsku
radionicu u kojoj radi nakon isteka redovnog radnog vremena, pa će dosuđenim
iznosom, uz adekvatan doprinos majke, kao roditelja sa kojim mldb. L. živi (tužilja
ostvaruje mjesečnu zaradu od 400,00€ od čega 150,00€ plaća zakupninu) biti
zadovoljene egzistencijalne, zdravstvene, obrazovne i socijalne potrebe mldb.
zajedničkog djeteta parničnih stranaka.
174
Pri tom, za ukazati je da je izdržavanje mldb. djece zakonska i moralna

obaveza roditelja, koja ima prioritet u odnosu na sve druge obaveze davaoca
izdržavanja, pa su s tim u vezi, bez uticaja revizijski navodi tuženog o obavezama
plaćanja struje i vode, te dugova nastalih u periodu trajanja braka, čime je navodno
smanjena njegova solventnost, odnosno finansijska sposobnost da doprinosi
izdržavanju mldb. L. Polazeći od mjesečne zarade koju tuženi ostvaruje i može da
ostvari radeći u struci (ali i van nje), a imajući u vidu i njegove sopstvene obaveze,
dosuđeni iznos od 100,00€ je adekvatan doprinos za izdržavanje jednog djeteta
(obzirom da u odnosu na ćerku N. nije traženo izdržavanje), i svakomjesečno
plaćanje istog neće ugroziti egzistenciju tuženog kao davaoca izdržavanja.
Kako se izdržavanje dosuđuje od trenutka podnošenja tužbe, pri čemu je u
konkretnom faktička zajednica života parničnih stranaka prestala nekoliko mjeseci
nakon podnošenja tužbe (u septembru 2020. godine), od kada je tužilja i tražila
isplatu dospjelog iznosa izdržavanja, to su nižestepeni sudovi pravilno obavezali
tuženog da po tom osnovu plati iznos od 780,00€ (kako je to tužilja i predložila za
osam mjeseci, uz dobitak 20,00€ datih na ime izdržavanja djece). Revizijski navodi
tuženog kojima spori obavezu plaćanja navedenog iznosa iz razloga što je, kako
navodi, u tom periodu podmirovao sve potrebe mldb. L. dok je boravila u njegovoj
kući, u cjelosti su neosnovani. Češći ili produženi boravak djeteta kod roditelja koji je
obveznik izdržavanja nije okolnost koja utiče na visinu doprinosa za njegovo
izdržavanje, jer je pravo djeteta da održava lične odnose sa roditeljem sa kojim ne
živi, isto kao i obaveza izdržavanja mldb. djeteta od strane roditelja, uspostavljena u
najboljem interesu i za dobrobit djeteta.
Osim toga, podmirivanje potreba djece za vrijeme povremenih boravaka kod
tuženog, sasvim je logično i životno očekivano, i kao takvo bez uticaja na obavezu
tuženog da isplati dospjeli iznos izdržavanja, posebno kod činjenice što nije isti
dokazao da je, osim 20,00€, u navedenom periodu plaćao bilo kakav novčani iznos
tužilji na ime izdržavanja djece, o čemu su nižestepeni sudovi dali jasne i prihvatljive
razloge, na koje ovaj sud upućuje revidenta."
175
NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA LIŠENJE RODITELJSKOG PRAVA

(Član 87 Porodičnog zakona)
Lišenje roditeljskog prava je najteža sankcija za roditelja kojom se

prekida svaka veza izmedju tog roditelja i mldb. djeteta, pa njena primjena
mora biti opravdana potrebom da se zaštiti interes mldb. djeteta.
Iz obrazloženja:
"Odlučujući o predlogu, nižestepeni sudovi su isti odbili nalazeći da u

konkretnom slučaju predlagateljica ponudjenim dokazima nije dokazala da je
protivnik predlagača grubo zloupotrijebio roditeljsko pravo, niti grubo zanemario
roditeljske dužnosti u smislu čl.87 Porodičnog zakona ("Sl.list CG" br.1/07).
pravilno primjenili materijalno pravo kada su odlučili na izloženi način.
Naime, iz pribavljenog nalaza i mišljenja JU Centra za socijalni rad za Glavni
grad P. br.0101-4301/2020-1 od 13.03.2020. godine je utvrdjeno da postoji pozitivna
povezanost mldb. djeteta sa oba roditelja, te da se ni u ranijem radu sa porodicom V.
nije došlo od podataka u smislu postojanja kontraindikacije za vršenje roditeljskog
prava ni kod jednog roditelja. Iz nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad Opštine B. i
U. br.0202-916 od 25.08.2020. godine je utvrdjeno da je kvalitet vezanosti izmedju
protivnika predlagača - oca i mldb. kćerke pozitivan i da se odlikuje uzajamnom
emocionalnom privrženošću i da otac posjeduje emocionalni senzibilitet da odgovari
na adekvatan način na potrebe mldb. djeteta. Pred Centrom je saslušana i mldb. A.
koja je iskazala emocionalnu privrženost ocu i da joj njegova pomoć i podrška znači
isto, kao i podrška majke, te da želi da održava redovno kontakte sa protivnikom
predlagača - ocem. Prema mišljenju Centra u konkretnom slučaju nije uočen ni jedan
element koji bi činio opravdanim predlog za lišenje roditeljskog prava protivnika
predlagača, te da nije saglasan da je u najboljem interesu mldb. djeteta lišenje
roditeljskog prava oca.
Kod naprijed navedenog, a pored postojanja iskrene motivisanosti protivnika
predlagača da ostvari bliskost sa kćerkom, iako živi u inostranstvu, da postoji
emocionalna bliskost izmedju oca i mldb. A., da je isti brižan roditelj, da redovno
plaća alimentaciju (što predlagateljica i nije sporila), a u nedostatku dokaza koji bi
ukazivali da je protivnik predlagača zloupotrijebio roditeljska prava ili zanemario
roditeljske dužnosti u smislu čl.87 Porodičnog zakona, to su nižestepeni sudovi
pravilno postupili kada su odbili zahtjev, nalazeći da bi lišenje roditeljskog prava bilo
u suprotnosti sa najboljim interesom mldb. djeteta. Jer, lišenje roditeljskog prava je
najteža sankcija za roditelja kojom se kako to i nalaze nižestepeni sudovi prekida
svaka veza izmedju tog roditelja i mldb. djeteta, pa njena primjena mora biti
opravdana prijekom potrebom da se zaštiti interes mldb. djeteta, što u konkretnom
nije slučaj.
Porodične veze se prekidaju samo izuzetno, što znači da se sve mora učiniti
da se one očuvaju, a što je u skladu sa opštim principom da oba roditelja djeteta
imaju zajedničku odgovornost za podizanje i razvoj djeteta saglasno čl.18 Konvencije
o pravima djeteta.
176
Kod naprijed navedenog, bez osnova su navodi revizije kojima je ukazivano

da je sud bio dužan da po službenoj dužnosti angažuje vještaka odgovarajuće struke,
a na okolnosti utvrdjivanja - da li je protivnik predlagača svojim nemarnim
ponašanjem u odnosu na bolest mldb. djeteta ugrozio njeno zdravlje. S tim u vezi,
apsolutno u konkretnom slučaju nije bilo potrebe za odredjivanjem vještačenja, jer iz
ponudjenih i izvedenih dokaza nije bilo nikakvih indicija o nemarnom odnosu
protivnika predlagača prema zdravlju mldb. djeteta."
177
NEOSNOVANOST USLOVA ZA IZMJENU ODLUKE

O IZDRŽAVANJU DJECE
Eventualno smanjenje prihoda u poslovanju roditelja ne može da utiče

na smanjenje obaveze izdržavanja djece, kada se radi o radno sposobnoj osobi
koja je dužna da na sve dozvoljene načine obezbijedi potrebna sredstva za tu
namjenu.
Iz obrazloženja:
"Nasuprot navodima revizije nijesu se ispunili zakonski uslovi propisani

odredbom čl.280 Porodičnog zakona za sniženje doprinosa na ime izdržavanja,
dosudjenog ranijom odlukom sa 500,00 € na 300,00 €, jer okolnosti koje navodi
tužilac da ne prihoduje kao u ranijem periodu (kada mu je obaveza izdržavanja
ustanovljena) i da je stan u Budvi predmet izvršnog postupka i po nalaženju ovog
suda ne predstavljaju promijenjene okolnosti u smislu naprijed navedene zakonske
odredbe. Prednje, imajući u vidu iskaz zakonske zastupnice tuženih, bivše supruge
tužioca, iz kojeg proizilazi da se tužilac u toku trajanja braka, isto kao i sada bavio
trgovinom bez registrovane djelatnosti, što ukazuje da na strani tužioca nije došlo do
bilo kakvih promjena koje utiču na njegovu zakonsku obavezu izdržavanja.
Eventualno smanjenje prihoda u poslovanju roditelja ne može da utiče na smanjenje
obaveze izdržavanja, kod činjenice da se radi o radno sposobnoj osobi koja je dužna
da na sve dozvoljene načine obezbijedi potrebna sredstva za tu namjenu. Osim toga,
nijesu se promijenile ni prilike u smislu da je u medjuvremenu za njega nastala neka
druga obaveza izdržavanja osim predmetne.
Prema tome, tužilac na kome je u smislu odredbe čl.217 i čl.219 ZPP bio teret
dokazivanja nije dokazao da je došlo do izmjene životnih, materijalnih i radnih prilika
koje bi opravdale smanjenje njegove ranije obaveze izdržavanja. Prednje ako se ima
u vidu da se tužilac u vrijeme donošenja ranije odluke, kao i sada bavi istom vrstom
djelatnosti, a da je njegova imovina nakon razvoda braka uvećana kupovinom stana
u Podgorici, u odnosu na koji nije dokazao da ga je otudjio, što upućuje na zaključak
da se njegove materijalne prilike nijesu pogoršale.
Dakle, obaveza roditelja da izdržavaju svoju djecu je zakonska i moralna
obaveza, koja uživa pravnu zaštitu kako u domaćem, tako i u medjunarodnom
zakonodavstvu. Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta iz 1989. godine
(ratifikovana Zakonom o ratifikaciji Sl.list SFRJ, Medjunarodni ugovori br.15/90 i "Sl.list
SRJ, Medjunarodni ugovori br.4/96 i 2/97) odredbom čl.27 djeci priznaje pravo na
životni standard koji odgovara njihovom fizičkom, mentalnom i duhovnom razvoju, te
da roditelji imaju prvenstveno odgovornost da obezbijede u okviru svojih sposobnosti i
finansijskih mogućnosti uslove života koji su potrebni za razvoj djeteta. S tim u vezi,
cijeneći potrebe djece uzrasta 22, 18 i 13 godine, koje se ogledaju u obavezi roditelja
da im obezbijedi adekvatnu ishranu, obuću, odjeću, aktivnosti vezane za školu,
odnosno fakultet i vannastavne aktivnosti, te s druge strane držanje tužioca, koji nije
ispunjavao dospjele obaveze davanja izdržavanja od dana donošenja presude kojom
mu je ustanovljena obaveza izdržavanja, a kojim povodom je i pokrenut izvršni
postupak na stanu tužioca u B., pravilno nalaze nižestepeni sudovi da se nijesu stekle
178
zakonske pretpostavke za izmjenu presude Osnovnog suda u Podgorici P.br.6092/14

od 01.06.2015. godine u dijelu odluke o izdržavanju djece tužioca - L. V., mldb. M. V. i
mldb. O. V.
Konačno, neosnovano se revizijom ukazuje na promijenjene okolnosti u smislu
pogoršanja njegovih materijalnih prilika, jer stan u B. nije u mogućnosti da izdaje i na
taj način ubira prihode zbog pokretanja izvršnog postupka. Imajući u vidu da je izvršni
postupak pokrenut u cilju ispunjenja dospjelih, a neplaćenih obaveza izdržavanja (koja
mu je ustanovljena presudom koju u ovom postupku želi da izmijeni), ukazuje da je
tužilac neispunjenjem tih obaveza sam skrivio pokretanje postupka prinudnog
namirenja, pa se sada iz tog razloga s uspjehom ne može pozivati na promijenjene
okolnosti, kako bi izdejstvovao smanjenje obaveze koju je ranije zapostavljao."
179
ZAJEDNIČKA IMOVINA BRAČNIH DRUGOVA

Nepokretnost kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice ulazi u režim

zajedničke imovine na kojoj oba bračna druga imaju pravo zajedničke svojine.
***
Povremeni boravak jednog bračnog druga u inostranstvu ne može se
poistovjetiti sa faktičkim prestankom zajednice života ako kod tog bračnog
druga nije postojala volja za tim, već je njegov boravak bio privremenog
karaktera sa održavanjem porodičnih veza.
Iz obrazloženja:
"Pravilno nalaze nižestepeni sudovi da je tužilja dokazala da je predmetna

imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice, zajedničkim sredstvima
ostvarenim radom, pa u skladu sa naprijed navedenim zakonskim odredbama ima
pravo na udio od 1/2, koliko je i tužbom tražila.
Ovo kod utvrđenja u postupku da je jedna polovina kuće kupljena 2000.
godine, dok je poslovni prostor kupljen 2003.godine, a druga polovina kuće
2007.godine, dakle za vrijeme trajanja bračne zajednice, koja je prestala da postoji
2014.godine (kada je tuženi napustio kuću i zasnovao vanbračnu zajednicu sa
drugom ženom dok je tužilja za sve vrijeme trjanja bračne zajednice živjela u
porodičnoj kući, a takvo stanje traje i danas), te da su ove nekretnine, kao i
predmetne pokretne stvari, stečene zajedničkim radom stranaka, odnosno da nijesu
kupljene isključivo sredstvima tuženog, kako je isti tvrdio. Naime, tužilja je osim
sredstava stečenih radom u školi, odnosno na fakultetu od 1990. do 2003.godine do
kada je bila u radnom odnosu, a nakon toga prihodima koje je ostvarivala povremeno
kao predavač na koledžu u E., u periodu od 2004.do 2012.godine, te doprinosom koji
se ogleda u podizanju, vaspitanju i izdržavanju djece dokazala da je njen doprinos u
sticanju predmetne imovine jednak doprinosu tužnog. Ove činjenice utvrđene su i na
osnovu iskaza samih stranaka i svjedoka, njihove kćerke B. S. te kućne pomoćnice
A. Ž. Uostalom, da su odnosi između parničnih stranaka bili dobri sve do udaje ćerke
stranaka, kao i da su predmetne nepokretnosti stečene u braku potvrdila je i sestra
tuženog, Z. Š. u svojstvu svjedoka.
Pri tome, nije od značaja to što je u ugovorima o kupoprodaji predmetnih
nepokretnosti kao kupac označen tuženi, jer je nepokretnost kupljena za vrijeme
trajanja bračne zajednice pa, stoga, ulazi u režim zajedničke imovine, na kojoj oba
bračna druga imaju pravo zajedničke svojine.
Navodi revizije kojima se prednje činjenice dovode u sumnju nijesu od uticaja
na drugačije presuđenje, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ii nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja.
Činjenica da je tužilja povremeno boravila u inostranstvo najprije na
usavršavanju, a kasnije i kroz radni angažman ne mogu se poistovjetiti sa faktičkim
prestankom zajednice života, kako se revizijom tvrdi, jer kod tužilje nije postojala
volja za tim, već je njen boravak bio privremenog karaktera za koje vrijeme je
održavala porodične veze, kako je to utvrđeno iz iskaza tužilje i saslušanih svjedoka.
180
Kako je u vrijeme sticanja predmetne imovine postojala je zajednica života

izmedju parničnih stranaka, a imovina je stečena radom bračnih drugova, to ista
nesumnjivo predstavlja nihovu zajedničku imovinu u smislu odredbe čl.288
Porodičnog zakona, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi."
181
STICANJE ZAJEDNIČKE BRAČNE IMOVINE

NOVČANIM SREDSTVIMA DOBIJENIM PUTEM KREDITA
(Član 288 stav 1 Porodičnog zakona)
Zajedničku imovinu bračnih drugova predstavlja imovina koja je stečena

za vrijeme trajanja braka sredstvima do kojih su bračni drugovi došli putem
kredita, a okolnost što nakon prestanka bračne zajednice jedan od supružnika
vraća kredit, ne utiče na utvrdjenje postojanja zajedničke imovine, kao ni na
utvrdjenje veličine suvlasničkog dijela, već onaj bračni drug koji vrši otplatu
kredita stiče obligaciono pravo prema drugom bračnom drugu.
Iz obrazloženja:
"Stranke su bivši bračni drugovi čiji brak je zaključen 04.05.1997. godine i

razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Herceg Novom P.br.200/15 od
18.07.2016. godine, u kom braku su dobili troje djece. Iz spisa se dalje utvrđuje da je
tuženi upisan kao vlasnik kat. parc. br. 404/34 u LN br. 843 KO Baošići, po kulturi
navedeno kao voćnjak I klase površine 70 m2, a koji upis je izvršen po osnovu
Ugovora o kupoprodaji zaključenog dana 28.03.2007. godine između tuženog kao
kupca i M. S. iz Z., kao prodavca. Uviđajem na licu mjesta utvrđeno je da je u pitanju
dvoetažni objekat sačinjen od prizemlja i sprata sa krovnom konstrukcijom iznad
kojeg se nalazi tavan i zahvata gotovo čitavu navedenu parcelu, sa jednim ulazom
na objektu. Prizemlje se sastoji od ulaznog hodnika, sobe, kupatila, ostave, ukupne
površine 38,20 m2. Sprat objekta je površine 43,44 m2, a sastoji se od dnevnog
boravka, kupatila, sobe i terase i objekat je građevinski u cjelosti završen. U
postupku je dalje utvrđeno da je tuženi kreditno zadužen u iznosu od 35.000,00 €
kod CKB AD Podgorica, sa rokom otplate od 240 mjeseci, a koji kredit je odobren
06.02.2008. godine, te da je tuženi zaposlen kod MUP-a CG od 1997. godine, dok je
tužena zaposlena od septembra 2011. godine u DOO "M.".
Dakle, kupovina placa i izgradnja objekta bila je za vrijeme trajanja bračne
zajednice stranaka.
Navodi tuženog da je radi kupovine placa izvršio pozajmicu od svog rođaka u
iznosu od 5.000,00 €, kao i da je izgradnja objekta vršena od iznosa kredita koje je
on dobio, te da predmetni objekat predstavlja njegovu posebnu imovinu su
neprihvatljivi i za ovaj sud. Ovo sa razloga što je u postupku nesumnjivo utvrđeno, a
na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka da je predmetni plac kupljen i
objekat sagrađen za potrebe porodice stranaka i u toku trajanja bračne zajednice.
Pravilno rezonuju nižestepeni sudovi kada ocjenjuju da nijesu od uticaja za
prednje utvrđenje navodi tuženog da je on izvršio pozajmicu za kupovinu placa i da
je korisnik kredita koji otplaćuje od kojeg novca je sagrađen objekat. Ovo zato što
zajedničku imovinu bračnih drugova predstavlja imovina koja je stečena za vrijeme
trajanja braka sredstvima do kojih su bračni drugovi došli putem kredita, a okolnost
što nakon prestanka bračne zajednice jedan od supružnika vraća kredit, ne utiče na
utvrđenje postojanja zajedničke imovine, kao ni na utvrđenje veličine suvlasničkog
dijela, već onaj bračni drug koji vrši otplatu kredita stiče obligaciono pravo prema
drugom bračnom drugu i može zahtijevati da mu ovaj naknadi isplaćeni ostatak
182
kredita srazmjerno njegovom udjelu. Takođe, dug koji napravi jedan bračni drug a isti
je upotrijebljen za potrebe bračne zajednice, obavezuje oba bračna druga.
Nasuprot navodima revizije i po ocjeni ovog suda, nije došlo do prekoračenja
tužbenog zahtjeva i zahtjev tužilje se suštinski odnosio na utvrđenje zajedničke
imovine stranaka i utvrđenje dijela koji istoj pripada na zajedničkoj imovini stranaka,
kako su to pravilno ocijenili i nižestepeni sudovi, a što ovaj sud u svemu prihvata.
Neprihvatljivi su navodi revizije da je u pitanju posebna imovina tuženog a kod
naprijed navedenog utvrđenja. Naime, posebna imovina je ona imovina koju bračni
drug ima u momentu zaključenja braka kao i imovina koja je stečena u toku bračne
zajednice na bilo koji pravno dopušten način, ali ne radom. To je dakle sva imovina
koju su supružnici unijeli u brak i sva imovina koju su bez rada stekli tokom trajanja
bračne zajednice. Posebna imovina može biti stečena prije zaključenja braka i u toku
trajanja braka. U toku trajanja braka posebna imovina može biti stečena nasljeđem,
poklonom ili drugim oblicima besteretnog sticanja. Zajedničkom imovinom smatra se
imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku trajanja bračne zajednice, pa
imajući u vidu utvrđenje nižestepenih sudova, zaključak je i ovog suda da predmetne
nepokretnosti predstavljaju zajedničku imovinu stranaka sa jednakim udjelima u
sticanju iste, a koje utvrđenje nije dovedeno u pitanje navodima revizije. Za svoju
odluku nižestepeni sudovi su dali jasne i valjane razloge koje ovaj sud u svemu
prihvata i revidenta upućuje na iste bez potrebe da ih ponavlja u ovoj odluci."
183
DIOBA ZAJEDNIČKE IMOVINE SUPRUŽNIKA

Upisom u katastar nepokretnosti supružnika kao suvlasnika na

opredijeljenim djelovima smatra se da je izvršena dioba zajedničke imovine.
Iz obrazloženja:
"Kod utvrđenja da je tužilja osnovom Ugovora o razmjeni nepokretnosti od

20.09.1996. godine stekla pravo svojine na porodičnoj stambenoj zgradi, koja je tada
bila po strukturi prizemlje i sprat sa dvorištem (površina zemljišta 303 m2) u dijelu od
2/3 i da je u katastru nepokretnosti bila upisana kao suvlasnica u navedenom obimu,
te da je R. K. u svojim godišnjim Izvještajima o prihodu imovine za period od 2009.
do 2013. godine navodio da je suvlasnik kuće u B. u površini od 600 m2 (ova
površina se odnosi na cijelu kuću, kako na osnovni tako i na dograđeni dio), a da je
njegova vanbračna supruga suvlasnik u obimu od 2/3, pravilno su nižestepeni sudovi
odlučili kada su djelimično usvojili protivtužbeni zahtjev i utvrdili da je nepokretnost iz
lista nepokretnosti broj 42 KO Budva u idealnom dijelu od 1/3 predstavlja
zaostavštinu ostavioca R. K., što u konačnom tužilja nije ni sporila, i kada su odbili
protivtužbeni zahtjev u preostalom dijelu (od 1/3 do 1/2).
Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali jasne i pravilne razloge sa kojima je
saglasan i ovaj sud.
Ovaj sud je cijenio navode revizije da nije relevantno šta je navedeno u
Izvještajima o prihodima imovine, sačinjene od strane ostavioca R. K., da je
relevantno da se radi o imovini stečenoj zajedničnim radom u vanbračnoj zajednici,
da se zajednička imovina može sporazumno podijeliti (čl.293 st.1 Porodičnog zakona
CG - "Sl.list CG", br.1/07 i 53/16) da sporazum mora biti sačinjen u pisanoj formi
(st.2), da tog sporazuma u konretnom slučaju nije bilo i da se u toj situaciji, kada
nema sporazuma, imovina bračnih supružnika, odnosno vanbračnih supružnika
(čl.306 st.2 Porodičnog zakona), dijeli na jednake djelove, shodno odredbi čl.294 st.1
Porodičnog zakona.
Navodi revizije u izloženom pravcu ne mogu se prihvatiti osnovanim. Prema
odredbi čl.289 st.3 Porodičnog zakona, ako su u registru nepokretnosti i druge
odgovarajuće registre upisana oba bračna supružnika kao suvlasnici na određenim
djelovima, smatraće se da su na taj način izvršili diobu zajedničke imovine.
Primijenjeno na konkretni slučaj, upisom u katastar nepokrenotsti tužilje kao
suvlasnika u dijelu od 2/3 i ostavioca u dijelu od 1/3, smatra se da je dioba zajedničke
imovine izvršena. Ovo u odnosu na dio imovine koji je bio predmet Ugovora o
razmjeni nepokretnosti od 20.09.1996. godine.
Bez osnova su i navodi revizije da se zajednička imovina može podijeliti jedino
pisanim sporazumom, a da su u suprotnom djelovi supružnika jednaki. Tačno je da je
čl.294 st.1 Porodičnog zakona propisano da ako ne dođe do sporazuma, imovina
supružnika dijeli se na jednake djelove, međutim, ova odredba nije takvog karaktera
kakvog ga tužene predstavljaju u reviziji - ako nema pisanog sporazuma, imovina se
dijeli na jednake djelove. Revident očigledno prenebregava odredbu čl.294 st.2, istog
zakona, prema kojoj, na zahtjev bračnog supružnika koji dokaže da je njegov
doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno i značajno veći od doprinosa
184
drugog bračnog supružnika, sud će zajedničku imovinu i podijeliti prema doprinosu

svakog od njih. Provedenim dokazima, u prvom redu iz Izvještaja o prihodima
imovine sačinjenim od strane R. K. za period od 2009. do 2013. godine, nesumnjivo
proizilazi da isti nije sporio da je udio tužilje u spornoj nepokretnosti u obimu od 2/3
idealnog dijela. Prvo i drugotužena nijesu pružile ni jedan dokaz koji bi doveli u
sumnju tačnost činjenica navedenih u izvještaju. Navodi revizije da podaci u
izvještaju javnih funkcionera nužno nijesu i istiniti, ne mogu se prihvatiti relevantnim.
Ti podaci su tačni ukoliko se to ne dokaže u postupku provjere podataka propisanom
čl.30 - 43 Zakona o sprječavanju sukoba interesa ("Sl.list CG", br.1/09, 42/11). Osim
toga, kako to proizilazi iz činjenica utvrđenih u postupku, tužilja je po osnovu
zaključenog Ugovora o razmjeni nepokretnosti od 20.09.1996. godine stekla pravo
svojine na spornom zemljištu (zemljište površine 303 m2) i objektu sagrađenom na
tom zemljištu u idealnom dijelu od 2/3. Imajući u vidu da na vrijednost objekta u
konkretnom slučaju u najvećoj mjeri utiče vrijednost mjesta, odnosno lokacije objekta
(B.), zaključuje se da je isti obim suvlasništva (2/3) ostao i na dograđenom dijelu, što,
kao što je naprijed navedeno, nije sporio ni pok. R. K. prilikom sačinjavanja Izvještaja
o prihodima imovine."
185
OCJENA DOPRINOSA U STICANJU ZAJEDNIČKE IMOVINE

Sredstva dobijena prodajom posebne imovine jednog bračnog druga

koja su uložena za kupovinu stana predstavljaju njegov veći doprinos u
sticanju.
***
Okolnost da je samo jedan bračni supružnik uzeo zajam, pa čak i kad je
otplaćivan samo od njegove zarade, ne daje nikakav poseban karakter imovini
pribavljenoj ovim sredstvima, jer se trošak otplate zajma ne može odvojeno
tretirati od ostalih troškova domaćinstva supružnika.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa proizilazi i da su tužilja i tuženi su u svojstvu kupaca zaključuju

ugovor o kupoprodaji Ov I 275/95 od 25.01.1995. godine sa prodavcem Lj. M., a
predmet tog ugovora bio je sporni stan, za cijenu od 40.000,00 din.
Stan stečen radom u toku trajanja bračne zajednice predstavlja zajedničku
imovinu bračnih drugova (bračnu tekovinu), s tim da sredstva dobijena po osnovu
prodaje posebne imovine jednog bračnog druga koja su uložena za kupovinu stana
predstavljaju njegov veći doprinos u sticanju.
Tužilja je za kupovnu predmetnog stana uložila protivvrjednost svog stana koji
je činio njenu posebnu imovinu što nesumnjivo predstavlja njen veći doprinos u
stcanju istog. Preostali iznos za kupovinu spornog stana obezbijeđen je sredstvima
ostvarenim radom oba bračna druga, u prvom redu tužilje koja je za razliku od
tuženog sve vrijeme trajanja bračne zajednice radila, kao i sredstvima njihovih
srodnika datih u vidu pozajmica i poklona, a kako to proizilazi iz iskaza svjedoka
saslušanih na predlog obije strane u sporu.
Cijeneći udio stranaka u sticanju spornog stana koji predstavlja zajedničku
imovinu bračnih supružnika, pravilno nalaze nižestepšeni sudovi da je tužilja
dokazala da je njen doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno i značajno veći
od doprinosa drugog bračnog druga, ovdje tuženog. Međutim, a nasuprot stavu
nižestepenih sudova, taj udio, imajući u vidu vrijednost posebne imovine (stana) koji
je uložila tužilja u predmetnu zajedničku imavinu iznosi 3/4 idelnog dijela, dok udio
tuženog iznosi 1/4 idealnog dijela predmetnog stana. Ovo iz razloga što sredstava
koja su uložena u predmetni stan, a koja su pribavljena od njihovih srodnika, ne
predstavljaju posebnu imovinu supružnika. Okolnost da je samo jedan bračni
supružnik uzeo zajam, pa čak i kad je otplaćivan samo od njegove zarade, ne daje
nikakav poseban karakter imovini pribavljenoj ovim sredstvima, jer se trošak otplate
zajma ne može odvojeno tretirati od ostalih troškova domaćinstva supružnika."
186
OTKUP STANA U TOKU TRAJANJA BRAKA

I OCJENA DOPRINOSA U STICANJU
Pri ocjeni doprinosa bračnih drugova u sticanju svojine na stanu koji je

otkupljen u toku trajanja braka moraju se cijeniti i okolnosti koje se odnose na
vrijeme kada je stan dodijeljen nominalnom nosiocu stanarskog prava, koliko
su bračni drugovi i ostali članovi domaćinstva uticali da nosilac stanarskog
prava udje u krug prioritetnih lica za rješavanje stambenih potreba, te koliki je
njihov uticaj na površinu i strukturu stana.
Iz obrazloženja:
"Zahtjev da se utvrdi da je suvlasnik u idealnom dijelu od 1/2 stana bliže

opisanog izrekom prvostepene presude, te da 1/2 predmetnog stana ne ulazi u
zaostavštinu njenog sada pok. supruga M. B., tužilja zasniva na tome da je predmetni
stan otkupljen u toku trajanja njihovog braka, te da predstavlja zajedničku bračnu
imovinu nje i njenog sada pok. supruga M. B.
Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev uz zaključak da je sporni stan
otkupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice tužilje i M. B., te da isti predstavlja
zajedničku imovinu bračnih drugova. Pri tome navodi da činjenica koliko su članovi
domaćinstva uticali da M. B., kao nosilac prava korišćenja predmetnog stana, udje u
krug prioritetnih lica za rješavanje stambenih potreba i njihov uticaj na strukturu stana
i sl. nije od značaja za sticanje prava svojine na stanu.
Činjenični i pravni zaključak prvostepenog suda prihvaćen je od strane
drugostepenog suda.
Medjutim, po ocjeni ovog suda, u nižestepenim presudama nedostaju valjani
razlozi u pogledu visine doprinosa tužilje u sticanju prava svojine na predmetnom
stanu kao zajedničkoj bračnoj imovini, a koji manjkavi razlozi su posljedica
pogrešnog pravnog pristupa.
Činjenica da su u Odluci o dodjeli predmetnog stana br. 2261 od 02.10.1991.
godine i Ugovoru o korišćenju stana br. 2245 od 08.10.1991. godine pored tužilje kao
članovi porodičnog domaćinstva navedeni prvotužena, drugotuženi i trećetuženi -
djeca iz prvog braka supruga tužilje, sada pok. M. B., nasuprot stanovištu
nižestepenih sudova, je svakako od uticaja na obim suvlasničkih prava tužilje na
predmetnom stanu stečenom u bračnoj zajednici. Ovo sa razloga što je broj
prijavljenih članova domaćinstva prilikom dodjele stana od uticaja na strukturu i
površinu stana, bez obzira da li ta lica čine porodično domaćinstvo. Uostalom i tužilja
je na raspravi održanoj kod prvostepenog suda dana 15.01.2019. godine istakla da je
njen suprug prikazao da u zajednici žive prvotužena, drugotuženi i trećetuženi, iako
ta lica nijesu živjela sa njima, kako bi dobio predmetni stan.
Kako nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nijesu pravilno
ocijenili doprinos tužilje u sticanju predmetnog stana, što je od odlučnog značaja za
odluku u predmetnom sporu, to je nižestepene presude valjalo ukinuti i predmet
vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.
Naime, pravna priroda predmetnog spora nalaže da se pri ocjeni doprinosa
bračnih drugova moraju cijeniti i okolnosti koje se odnose na vrijeme kada je stan
187
dodijeljen nominalnom nosiocu stanarskog prava, koliko su bračni drugovi i ostali

članovi domaćinstva uticali da nosilac stanarskog prava udje u krug prioritetnih lica
za rješavanje stambenih potreba, te koliki je njihov uticaj na površinu i strukturu
stana.
U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primjedbe na koje je
ukazano ovim rješenjem i pravilno cijeniti uticaj članova domaćinstva na dodjelu i
strukturu predmetnog stana pok. suprugu tužilje, te u skladu sa tim utvrditi obim
suvlasničkih prava tužilje na spornom stanu, odnosno u kom obimu stan ne ulazi u
zaostavštinu njenog sada pok. supruga."
188
MJERODAVNO PRAVO
PO KOJEM TREBA OCIJENITI KATEGORIJU DOPRINOSA
(Član 294 stav 3 Porodičnog zakona
u vezi sa čl. 34 Zakona o nasljedjivanju)
Doprinos u sticanju zajedničke imovine supružnika i doprinos

nasljednika na uvećanju vrijednosti imovine ostavioca su različite kategorije, a
procjena ovih doprinosa uslovljena je pravnom prirodom spora.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužilje za utvrdjenje prava

suvlasništva u idealnom dijelu od 1/2 na nepokretnostima bliže označenim stavom
prvim izreke prvostepene i pobijane presude i dozvoljavanje promjene upisa
stečenog prava kod nadležnog državnog organa, a koji je utemeljen na činjenicama
da su predmetne nekretnine stekli tužilja i njen pok. suprug B. (pravni prethodnik
tuženih) za vrijeme njihovog braka, ukazujući na jednak doprinos u sticanju.
U postupku kod prvostepenog suda utvrdjeno je da je tužilja bila u braku sa
pok. B. T., iz B., od 03.10.1982. godine, s tim što je u porodično - ekonomskoj
zajednici sa njim živjela od 26.03.1980. godine, a brak je prestao njegovom smrću
dana 26.04.2017. godine. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane i
prvostepene presude medju parničarima nije bilo sporno da je pok. B. za vrijeme
trajanja braka sa tužiljom kupio predmetne nepokretnosti.
Polazeći od iskaza parničara u svojstvu stranke i dovodjenjem istih u vezu sa
ostalim izvedenim dokazima u postupku i njihovom pravilnom ocjenom, nižestepeni
sudovi su zaključili da nepokretnosti označene kao stambeni prostor, PD3, površine
47 m2, u objektu 2, na katastarskoj parceli br. 942, upisan u l. n. br. 1310 KO Topla, a
koje se nalaze u ulici M. V., u H. N., predstavljaju zajednički stečenu imovinu tužilje i
njenog pok. supruga B. T., a da su njihovi udjeli u sticanju ove imovine jednaki,
budući da prvotužena nije dokazala veći doprinos u sticanju njenog pravnog
prethodnika.
I po ocjeni ovog suda, pravilno su našli nižestepeni sudovi da ovdje predmetni
stambeni prostor u navedenom objektu i na označenoj katastarskoj parceli su u
režimu zajedničke imovine tužilje i njenog pok. supruga - pravnog prethodnika
tuženih, cijenjeno u smislu odredbe člana 281 stav 1 Porodičnog zakona ("Sl. list
RCG", br. 7/89), odnosno odredbe čl. 288 st. 1 novog Porodičnog zakona ("Sl. list
CG", br. 01/07), a da je tužilja dokazala da su stečene jednakim doprinosom
supružnika, pri čemu prvotužena nije dokazala veći doprinos njenog pravnog
prethodnika u sticanju istih.
Prilikom utvrdjivanja udjela tužilje nižestepeni sudovi su pravilno cijenili sve
vidove učešća i rada tužilje u upravljanju i povećanju zajedničke imovine u smislu
člana 287 stav 3 ranije važećeg i čl. 294 st. 3 novog Porodičnog zakona (cijeneći
ulaganja ostvarenog ličnog dohodka po osnovu zaposlenja, a kasnije ostvarene
penzije, kao i druge finansijske podrške svojih srodnika za potrebe porodice, rad u
kući na čuvanju, odgajanju i vaspitavanju zajedničke djece - dvije ćerke, pomaganje
suprugu u njegovoj zanatskoj radionici vodjenjem računovodstvenih poslova i dr.). O
tome i o svemu potrebnom su se valjano izjasnili nižestepeni sudovi, posebno
drugostepeni u pobijanom dijelu svoje presude. Date razloge drugostepenog suda u
svemu prihvata i ovaj sud i na iste upućuje prvotuženu kao revidenta.
189
Ovaj sud je cijenio navode revizije, kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu

materijalnog prava, kao zakonski revizijski razlog, u smislu člana 400 stav 1 tačka 3
ZPP, ali je našao da su lišeni osnova i da se istima ne može dovesti u pitanje
pravilnost odlučivanja pobijanim dijelom drugostepene i prvostepene presude, kao ni
zakonitost ovog dijela nižestepenih presuda uopšte.
Povodom navoda revizije o pogrešnom pravnom pristupu drugostepenog suda
u ocjeni doprinosa tužilje u sticanju tokom braka sa pok. B. T., primjenom pravila
porodičnog prava koja se odnose na imovinske odnose supružnika, smatrajući da je
pitanje doprinosa u konkretnom slučaju definisano odredbom člana 34 Zakona o
nasljedjivanju, valja istaći da ovdje pravna priroda spora u pitanju opredjeljuje i
mjerodavno pravo po kojem treba ocijeniti kategoriju "doprinosa". Doprinos u sticanju
zajedničke imovine supružnika je kategorija porodičnog prava, a doprinos nasljednika
u uvećanju vrijednosti imovine ostavioca je kategorija nasljednog prava, pa je način
procjene ovih vidova doprinosa uslovljen pravnom prirodom spora u pitanju.
Naime, ovdje je u pitanju spor radi utvrdjenja da predmetna imovina, koja je u
ostavinskom postupku pok. B. T., prikazana kao zaostavština ostavioca, ne spada u
njegovu zaostavštinu, već da je to bračna - zajednička imovina tužilje i tamo
ostavioca, u smislu pravila porodičnog prava, koja regulišu imovinske odnose
supružnika, a da je stečena jednakim doprinosom supružnika, pa po tom osnovu - na
ime njenog doprinosa u sticanju tužilja traži da joj se utvrdi pravo na suvlasnički udio
od ½ predmetnih nekretnina. Stoga i kategoriju doprinosa u sticanju u konkretnom
slučaju treba cijeniti u okviru instituta zajedničke imovine supružnika u smislu
odgovarajućih odredaba Porodičnog zakona Crne Gore.
Medjutim, kategorija "doprinos" u kontekstu pravila nasljednog prava (ranije
važećih i novih), konkretno odredbe člana 34 Zakona o nasljedjivanju, ima značenje
doprinosa zakonskih naslednika ostavioca koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem, a
svojim radom i sredstvima ili drugim vidovima pomoći u privredjivanju su doprinijeli u
uvećanju vrijednosti ostaviočeve imovine, pa po tom osnovu stiču pravo na izdvajanje
iz zaostavštine tog dijela, koji je adekvatan njihovom doprinosu uvećanja vrijednosti
zaostavštine. Dakle, "doprinos" u značenju odredaba Zakona o nasljedjivanju ne
dovodi u pitanje sastav zaostavštine, tj. da odredjena imovina ulazi u zaostavštinu
ostavioca, ali daje pravo nasljednicima koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem da
zahtijevaju i izdvajanje odgovarajućeg dijela zaostavštine u njihovu korist, ukoliko
dokažu da su bilo kojim vidom sopstvenog rada, ulaganja, privredjivanja doprinijeli
time uvećanju vrijednosti ostaviočeve imovine.
Budući da su činjenični navodi predmetne tužbe opredijelili pravnu prirodu
predmetnog spora, kao spor radi utvrdjenja prava susvojine na nekretninama u
režimu zajedničke imovine po osnovu sticanja u braku, to je jasno da doprinos u
sticanju treba cijeniti u kontekstu ocjene doprinosa supružnika, po pravilima
Porodičnog zakona, kao mjerodavnog prava u konkretnom slučaju, kako su to
pravilno cijenili nižestepeni sudovi, posebno drugostepeni sud prilikom odlučivanja
pobijanim dijelom presude. Stoga i ocjena kategorije "doprinosa" u okviru prethodno
pojašnjenih posebnih instituta porodičnog i nasljednog prava nameće i različitost
dokaznih sredstava i primjenu pravila dokazivanja, što je pravilno ocijenjeno u
postupku koji je prethodio donošenju pobijanog dijela nižestepenih presuda."
190
PRAVO STANOVANJA U KORIST MLDB. DJETETA

I RODITELJA KOJI VRŠI RODITELJSKO PRAVO
Oba roditelja su dužna da srazmjerno svojim mogućnostima mldb.

djetetu obezbijede uslove života koji omogućavaju pravilan razvoj, a prije
svega da do punoljetstva riješe stambene potrebe, što znači da odgovornost za
stvaranje odgovarajućih uslova za pravilan rast djeteta nije samo na roditelju
koji ne vrši roditeljsko pravo, jer bi u tom slučaju roditelj koji vrši roditeljsko
pravo bio oslobodjen te odgovornosti.
***
Kad roditelj koji je preuzeo obavezu da zakupi stan realizuje postignuti
dogovor ne može se smatrati opravdanim i pravičnim da roditelj koji vrši
roditeljsko pravo odustane od već realizovanog dogovora i da se smatra da
ova okolnost nije od uticaja.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev bliže naveden u izreci prvostepene

presude, s pozivom na član 309 Porodičnog zakona, navodeći da dijete i tužilja,
njegova majka, koja vrši roditeljsko pravo nemaju pravo svojine na useljivom stanu,
te da imajući u vidu materijalne, stambene i finansijske prilike stranaka, da usvajanje
tužbenog zahtjeva ne predstalja očiglednu nepravdu za tuženog. Prvostepeni sud je
cijenio tvrdnje tuženog da je sa tužiljom postigao dogovor da obezbijedi drugi
odgovarajući smještaj, da je zakupio stan u neposrednoj blizini na godinu dana, da je
uplatio zakupninu, da tužilja nije ispoštovala dogovor, ali je našao da je bitna
sadržina zakonske obaveze, koja se po ocjeni prvostepenog suda isključivo veže za
pravo stanovanja na stanu čiji je vlasnik drugi roditelj i da je iznajmljivanje i zakup
drugog stana u domenu međusobnog dogovora, da do dogovora nije došlo i da ta
okolnost nije od uticaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
Odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud je odbio istu kao neosnovanu i
potvrdio prvostepenu presudu, zaključujući da konstituisanje prava stanovanja
tužiocima na spornom stanu ne predstavlja očiglednu nepravdu za tuženog zbog svih
razloga koje je naveo prvostepeni sud. Osim toga, drugostepeni sud ukazuje da
tuženi ne živi u spornom stanu, da živi u majčinom stanu, te da je samom činjenicom
otuđenja spornog stana manifestovao volju da mu isti nije potreban.
Po nalaženju ovoga suda, zaključci nižestepenih sudova se ne mogu prihvatiti.
Ovo iz razloga što nižestepene presude ne sadrže valjane razloge o odlučnim
činjenicama, a dati razlozi su nejasni i u suprotnosti sa sadržinom izvedenih dokaza,
što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 367 stav 2 tačka
15 ZPP.
Odredbom člana 309 stav 1 i 2 Porodičnog zakona („Sl.list RCG“,br.1/07 i
„Sl.list CG“, br.53/16) propisano je da dijete i roditelj koji vrši roditeljsko pravo imaju
pravo stanovanja u stanu čiji je vlasnik drugi roditelj djeteta, ako dijete i roditelj koji
vrši roditeljsko pravo nemaju pravo svojine na useljivom stanu, dok je stavom 3 istog
člana propisano da nemaju pravo stanovanja dijete i roditelj ako bi prihvatanje
191
njihovog zahtjeva za pravo stanovanja predstavljalo očiglednu nepravdu za drugog

roditelja.
Odredbom člana 27 Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta iz
1989.godine (ratifikovana Zakonom o ratifikaciji – „Sl.list SFRJ“, Međunarodni ugovori
broj 15/90 i „Sl.list SRJ“, Međunarodni ugovori br. 4/96 i 2/97), propisano je pored
ostalog da su roditelji odgovorni za dijete i da imaju prvenstvenu odgovornost da
osiguraju u okvirima svoje sposobnosti i finansijske mogućnosti, uslove života
potrebne za razvoj djeteta.
Dakle, oba roditelja su dužna da srazmjerno svojim mogućnostima mldb.
djetetu obezbijede uslove života koji omogućavaju pravilan razvoj, a prije svega da
do punoljetstva riješe stambene potrebe, što znači da odgovornost za stvaranje
odgovarajućih uslova za pravilan rast djeteta nije samo na roditelju koji ne vrši
roditeljsko pravo, jer bi u tom slučaju roditelj koji vrši roditeljsko pravo bio oslobođen
te odgovornosti.
Pojam najboljeg interesa djeteta i očigledna nepravda su pravni standardi koji
se cijene prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, uz primjenu načela
pravedne ravnoteže, odnosno testa opravdanosti.
Drugostepeni sud se pozvao na načelo pravedne ravnoteže i na test
opravdanosti, međutim razlozi koje je drugostepeni sud dao za svoje zaključke ne
mogu se prihvatiti. Naime, neprihvatljiv je i neobrazložen zaključak drugostepenog
suda da je samom činjenicom da je tuženi otuđio stan, manifestovao svoju volju da
mu isti nije potreban. Tuženi nije izvršio dobročino raspolaganje, već teretno, pa je
ovakav zaključak drugostepenog suda proizvoljan. Takođe se ne može smatrati da
tuženi ima riješeno stambeno pitanje, odnosno da konstituisanje prava stanovanja za
tuženog ne predstavlja očiglednu nepravdu, odnosno prekomjerni teret zato što
tuženi ne živi u spornom stanu, već živi kod majke. Tuženi je, kako proizilazi iz spisa
predmeta zbog ozbiljno poremećnih odnosa napustio stan, uzimajući samo
najnužnije stvari, što upućuje na zaključak da je stan privremeno napustio.Tužilja sa
mldb. djetetom nije stanovala u spornom stanu u periodu od aprila 2018 godine do
31.12.2018.godine, niti u stanu koji je bio iznajmljen po prethodnom dogovoru na
jednu godinu, iako je bila u posjedu istog, jer je tuženi tužilji predao ključeve
iznajmljenog stana, već je očigledno imala i neku drugu mogućnost za stanovanje, a
što nižestepeni sudovi nisu cijenili.
Prvostepeni sud nije cijenio navode tuženog iz podneska od 14.05.2019.
godine da je tužilja nakon predaje ključeva od iznajmljenog stana uputila tuženom e-
mail 11.04.2018. godine, kojim je tražila da joj tuženi svakomjesečno plaća iznos od
300,00€ u svrhu iznajmljivanja stana djetetu, a da će mu ona dostaviti dokaze o
iznajmljenom stanu, koje okolnosti su značajne za pravilnu primjenu materijalnog
prava, obzirom da je potrebno cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebno da
li su interesi djeteta ugroženi kada je stan zakupljen na godinu dana tužilji bio na
raspolaganju.
Nižestepeni sudovi pogrešno zaključuju da nije od uticaja činjenica da je
tuženi nakon postignutog dogovora sa tužiljom, njoj i djetetu obezbijedio stan u
neposrednoj blizini, izvršio uplatu zakupnine za period od jedne godine (240,00€
mjesečno), te da je tužilja odustala od postignutog dogovora. Po ocjeni ovoga suda
to je jedna od okolnosti konkretnog slučaja koja se mora cijeniti u sklopu svih ostalih
okolnosti.
Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da rješavanje potreba stanovanja
djeteta treba da bude u domenu međusobnog dogovora roditelja. Međutim, kad
roditelj koji je preuzeo obavezu da zakupi stan realizuje postignuti dogovor kao u
192
konkretnom slučaju, ne može se smatrati opravdanim i pravičnim da roditelj koji vrši

roditeljsko pravo odustane od već realizovanog dogovora i da se smatra da ova
okolnost nije od uticaja.
Dovodi se u sumnju i zaključak nižestepenih sudova o visini primanja tužilje i
tuženog, obzirom da su nižestepeni sudovi njihove finansijske mogućnosti cijenili na
osnovu zarade tužilje za period februar – april 2019. godine, a tuženog na osnovu
zarade za period od aprila do maja 2019. godine, iako je prvostepena presuda
donijeta 02.10.2020.godine, a uz to tuženi je u toku postupka ukazivao da u zaradu
ulazi i iznos od 280,00€, na ime članstva u Upravnom odboru i strukovnom vijeću i da
isto ističe tokom 2020.godine, a što je ponovio i u reviziji, naglašavajući da je
članstvo isteklo u maju 2019.godine.
Nije jasno iz kojih dokaza drugostepeni sud izvodi zaključak da je treće lice,
kupac stana bio nesavjestan. U razlozima ni prvostepene ni drugostepene odluke se
ne navodi da li je na dan zaključenja ugovora o prodaji nepokretnosti u LN bio upisan
teret, odnosno zabilježba spora. Međutim, u ugovoru o prodaji koji se nalazi u
spisima predmeta i koji je izveden u dokaznom postupku, notar je konstatovao da u
„G“ listu nijesu evidentirani tereti i ograničenja. Osim toga, u aktu Uprave za
nekretnine PJ Podgorica br.954-101-UP-9532/18, navodi se da u vrijeme donošenja
rješenje o prenosu prava svojine na U. D. (19.02.2019.godine) nije bilo nikakvih
zabilježbi, te da je taj organ nesmetano donio rješenje o promjeni upisa vlasništva.
Ukoliko je treće lice savjestan sticalac nepokretnosti, odnosno ako je stekao
nepokretnost na osnovu valjanog pravnog posla i upisao pravo svojine u katastar
nepokretnosti, sud mora cijeniti opravdanost ograničenja svojine trećeg savjesnog
lica koje nema zakonskih obaveza prema djetetu ili roditelju sa kojim dijete živi, te
posebno da li bi ostvarivanje prava na stanovanje u konkretnom slučaju predstavljalo
nesrazmjeran zahvat u pravo vlasništva trećeg lica."
193
BRAČNI UGOVOR
Bračnim ugovorom isključen je zakonski režim zajedničke imovine na

nepokretnostima stečenim tokom braka.
Iz obrazloženja:
"Prema činjeničnom utvrdjenju prvostepenog suda, koje je prihvatio i

drugostepeni sud, utvrdjeno je da su parnične stranke bile u bračnoj zajednici od
2003. do 2010. godine, u kojoj zajednici su dobili dvoje djece. Prije sklapanja braka
parnične stranke su dana 05.02.2003. godine, kod notara u Moskvi zaključile bračni
ugovor u skladu sa važećim odredbama Porodičnog zakona Ruske federacije, čiji su
državljani, a koji porodični zakon nije predvidjao upis bračnog ugovora u katastarsku
evidenciju kao uslov njegove punovažnosti. Navedenim bračnim ugovorom stranke
su izmedju ostalog ugovorile da sva nepokretna imovina stečena tokom trajanja
braka, a nakon zaključenja tog ugovora predstavlja vlasništvo onog supružnika na
čije ime je uknjižena. Utvrdjeno je da su nepokretnosti koje su premet spora stečene
u vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka i da su u l. n.1163 KO Tivat
uknjižene kao svojina tuženog.
Kod naprijed utvrdjenog drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno
pravo kada je, imajući u vidu navode rješenja Vrhovnog suda Crne Gore Rev. br.
940/17 od 14.06.2018. godine, preinačio prvostepenu presudu i odbio kao
neosnovan tužbeni zahtjev, kojim je traženo da se utvrdi da nepokretnosti, bliže
opisane izrekom nižestepenih presuda, upisane u l. n. 1163 KO Tivat na tuženog,
predstavljaju zajedničku bračnu imovinu parničnih stranaka, te da je tužilja suvlasnik
istih u obimu od 1/2. Pravilno zaključuje drugostepeni sud da sporne nepokretnosti
ne predstavljaju zajedničku bračnu imovinu parničnih stranaka na kojoj bi tužilji
pripadalo pravo svojine u obimu od 1/2, već posebnu imovinu tuženog. Ovo sa
razloga što su parnične stranke, kao državljani Ruske federacije, bračnim ugovorom,
zaključenim 2003. godine u M., čija valjanost u pogledu volje ugovornih strana nije
osporena i čija pravosnažnost je utvrdjena sa aspekta odredaba Porodičnog zakona
Ruske federacije, važećih u vrijeme zaključenja ugovora, isključile zakonski režim
zajedničke imovine na nepokretnostima stečenim tokom braka, na način što su
postigle dogovor da nepokretnosti stečene tokom trajanja braka stranaka, a nakon
zaključenja ugovora predstavljaju vlasništvo onog supružnika na čije ime su
uknjižene. Činjenica da su predmetne nepokretnosti stečene tokom trajanja braka
stranaka uknjižene kod nadležnog organa kao isključiva svojina tuženog upućuje na
zaključak da iste predstavljaju njegovu posebnu imovinu, što tužbeni zahtjev čini
neosnovanim.
Kako je odredbama čl. 36 i 37 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa
propisima drugih zemalja ("Sl. list SFRJ", br. 43/82, 72/82 i 46/96), koji je bio u
primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog bračnog ugovora, bilo propisano da je za
lične i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno pravo države čiji su
oni državljani, te da je za ugovorne imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno
pravo koje je u vrijeme zaključenja ugovora bilo mjerodavno za lične i zakonske
imovinske odnose, a odredbama čl. 80 i 81 sada važećeg Zakona o medjunarodnom
194
privatnom pravu ("Sl. list CG", br. 1/2014, 6/2014, 11/2014, 14/2014 i 47/2015),
propisano da je za medjusobne imovinske odnose supružnika mjerodavno pravo
države čija su ta lica državljani, to jasno proizilazi da predmetni bračni ugovor, koji je
punovažan sa aspekta odredaba Porodičnog zakona Ruske federacije, važećih u
vrijeme zaključenja ugovora, proizvodi pravno dejstvo u odnosu na predmetne
nepokretnosti."
195
LEGITIMACIJA U SPORU ZA VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA

(Čl. 353 - 354 Porodičnog zakona)
U sporu za vršenje roditeljskog prava tužbom mora biti obuhvaćena

majka maloljetnog djeteta kao njegov zastupnik.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su odlučujući u ovoj pravnoj stvari, na temelju provedenih

dokaza, te imajući u vidu odredbe Porodičnog zakona Crne Gore, izmijenili način
održavanja ličnih odnosa tužioca sa maloljetnim sinom J. R. uređen presudom
P.br.416/18 od 15.10.2019.godine, donijetom od strane Osnovnog suda u Baru i
uredili način viđanja i ostvarivanja kontakta tužioca sa maloljetnim K. M. na način što
je obavezana zakonska zastupnica tuženog K. N. da omogući tužiocu uzimanje
djeteta radi ostvarivanja kontakta sa ocem i to svakog petka od 17,00 časova do
nedelje do 17,00 časova, kao i prvu polovinu zimskog raspusta iz škole i vrtića u
trajanju od 10 dana neprekidno, i to od 09-og januara do 19-og januara i prvu
polovinu ljetnjeg raspusta u trajanju od 30 dana neprekidno i to od 11-og juna do 11-
og jula, kao i za vrijeme vjerskih praznika i to dan prije Bajrama kada će tužilac
preuzimati dijete u 17,00 časova i vratiti ga majci drugi dan Bajrama u 17,00 časova.
Ukoliko Bajram pada u nedelju dijete vratiti u ponedeljak u 17,00 časova, kao i prvi
dan državnog praznika, na način što će otac R. J. preuzimati dijete ispred kuće
zakonskog zastupnika tuženog K. N. i vratiti u određeno vrijeme.
Osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepene presude donesene uz bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl.367 st. 2 tač. 15 ZPP, jer je izrekom
prvostepene presude obavezana K. N., koja nije stranka u postupku, sa kojih razloga
se nižestepene presude nijesu mogle valjano ispitati, a što predstavlja ukidni razlog.
U konkretnom slučaju radi se o postupku u vezi sa porodičnim odnosima –
sporu o vršenju roditeljskog prava uređenog članovima 353-364 Porodičnog zakona
("Sl.listu RCG", br. 1/2007 i u "Sl. listu CG", br. 53/2016). Prema odredbi čl. 60
Porodičnog zakona roditeljsko pravo pripada ocu i majci zajedno. Presudom
Osnovnog suda u Baru P.br.416/18 od 15.10.2019.godine, maloljetni M. je povjeren
na čuvanje, vaspitanje i izdržavanje majci N. K. Stoga, s obzirom na prirodu spora,
tužbom je morala biti obuhvaćena majka maloljetnog M. K., jer je u materijalno
pravnom odnosu u odnosu na predmet spora, a što će prvostepeni sud imati u vidu u
ponovnom postupku i pozvati tužioca da u tom pravcu uredi tužbu."
196
197
RADNO PRAVO
198
ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA

BEZ PRETHODNO SPROVEDENOG POSTUPKA OGLAŠAVANJA
(Član 40 stav 1 i čl. 122 Zakona o državnim službenicima
i čl. 96 i 118 Zakona o lokalnoj samoupravi)
Donošenje rješenja o zasnivanju radnog odnosa bez prethodno

raspisanog oglasa ili konkursa za popunu radnog mjesta je suprotno zakonom
propisanoj proceduri i vodilo bi zloupotrebi prava, što predstavlja nedostatak
koji je takve prirode da isključuje i samo postojanje radnog odnosa.
Iz obrazloženja:
"Na osnovu izvedenih dokaza, koji su pravilno cijenjeni u smislu odredbe čl.9
ZPP-a, utvrdjeno je da je tužilja rješenjem tužene br.031-622 od 01.06.2018. godine,
zasnovala radni odnos na neodredjeno vrijeme na radnom mjestu menadžer u
finansijskom poslovanju u kabinetu predsjednika Opštine Plav, počev od 01.06.2018.
godine na poslovima samostalnog savjetnika III za razvojni program i odnose sa
javnošću. Navedeno rješenje tužena je donijela bez prethodno sprovedenog
postupka oglašavanja, što je i bio razlog da tužena dana 26.03.2019.godine donese
saopštenje broj 0321-172/2, kojim je tužilji prestao radni odnos kod tužene. Protiv
saopštenja tužene, tužilja je izjavila žalbu, koja je rješenjem Komisije za žalbe br.08-
UPII-298/19 od 20.06.2019.godine odbijena kao neosnovana.
Kod naprijed navedenog činjeničnog utvrdjenja, nižestepeni sudovi su tužbeni
zahtjev odbili kao neosnovan, s pozivom na odredbu čl.40 st.1 i čl.122 Zakona o
državnim službenicima i namještenicima u vezi čl. 108 Zakona o lokalnoj samoupravi,
te načelni pravni stav Opšte sjednice Vrhovnog suda Crne Gore Su. I br. 205/18-1 od
21.09.2018. godine.
I po nalaženju ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno
pravo kada su odlučili na izloženi način.
Naime, zasnivanje radnog odnosa lokalnog službenika, odnosno namještenika
u organu lokalne uprave vrši se putem javnog oglašavanja u skladu sa odredbom
čl.96 i čl.118 Zakona o lokalnoj samoupravi („Sl.list CG", br.2/2018). Odredbom
čl.108 istog zakona propisano je da se u pogledu uslova za zasnivanje radnog
odnosa u organu lokalne uprave stručnoj službi odnosno posebnoj službi primjenjuju
propisi o državnim službenicima i namještenicima.
Popunjavanje radnih mjesta u državnim organima vrši se, shodno odredbi čl.
40 st.1 Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Sl.list CG", br.2/2018)
putem: rasporedjivanja, internog oglasa, javnog oglasa i javnog konkursa.
Nadalje, odredbama čl. 42 do 48, propisan je postupak po prijavama na oglas
koji sprovodi organ uprave nadležan za upravljanje kadrovima koji podrazumijeva
sačinjavanje liste kandidata koji ispunjavaju uslove oglasa, obaveznu provjeru radnih
sposobnosti za vršenje poslova radnog mjesta, ocjenjivanje kandidata, utvrđivanje
rang liste za izbor kandidata i dostavljanje liste starješini organa koji donosi odluku o
izboru državnog službenika, odnosno namještenika. Na osnovu konačne odluke o
izboru, starješina državnog organa donosi rješenje o zasnivanju radnog odnosa za
državnog službenika i namještenika.
199
Iz sadržine navedenih odredaba Zakona o državnim službenicima i

namještenicima proizilazi da državni službenik i namještenik, nakon zakonito
sprovedenog postupka u državnom organu, zasniva radni odnos rješenjem
starješine, a što se analogno primjenjuje i na lokalne službenike.
Dakle, državni službenik odnosno namještenik koji stupi na rad mimo
zakonom propisanog načina zasnivanja radnog odnosa ne uspostavlja radni odnos,
već se nalazi na faktičkom radu. Zaposleni na faktičkom radu ispunjava sve radne
obaveze, ima prava i odgovornosti, ali osnov zasnivanja radnog odnosa ne postoji,
sa kojih razloga takav rad može prestati u svako doba prostim saopštenjem
starješine da više ne dolazi na posao. Donošenje rješenja o zasnivanju radnog
odnosa bez prethodno raspisanog oglasa ili konkursa za popunu radnog mjesta je
suprotno zakonom propisanoj proceduri i vodilo bi zloupotrebi prava, što predstavlja
nedostatak koji je takve prirode da isključuje i samo postojanje radnog odnosa, zbog
čega je bez značaja što je tužilja bila radno angažovana kod tužene u periodu od
01.06.2018. godine do 26.03.2019. godine.
Neosnovano se revizijom tužilje ukazuje da rješenje kojim je tužilja zasnovala
radni odnos kod tužene br.031-622 od 01.06.2018.godine niko nije osporavao i da
isto i dalje proizvodi pravno dejstvo. Prednje, ako se ima u vidu da je tužena
saopštenjem od 26.03.2019.godine, obavijestila tužilju da joj prestaje radni odnos, na
koji način je navedeno rješenje kojim je nezakonito zasnovan radni odnos prestalo da
proizvodi pravne posljedice.
200
FAKTIČKI RAD KOD KORISNIKA USLUGA

AGENCIJE ZA PRIVREMENO USTUPANJE ZAPOSLENIH
I NEOSTVARENOST USLOVA ZA ZASNIVANJE RADNOG ODNOSA
NA NEODREDJENO VRIJEME
(Član 22 stav 2 i čl. 43c st. 2 i čl. 43d st. 2 Zakona o radu)
Angažovanjem zaposlenog po osnovu Ugovora o povremenim i

privremenim poslovima zaključenog sa Agencijom za privremeno ustupanje
zaposlenih ne može se smatrati da postoji prećutna saglasnost poslodavca za
uspostavljanje radnog odnosa sa zaposlenim, kao nužan uslov za nastanak
pravne fikcije o zasnivanju radnog odnosa na neodredjeno vrijeme iz člana 22
stav 2 Zakona o radu.
Iz obrazloženja:
"Prema činjenicama utvrđenim u postupku, tužilac je u periodu od 2012.

godine do 01.01.2016. godine bio u radnom odnosu kod tuženog po više sukcesivno
zaključenih ugovora o radu na određeno vrijeme sa sezoncem iz Crne Gore, i to kao
NK radnik u Službi za održavanje postrojenja i opreme tuženog. Svi ugovori o radu
koje je tužilac zaključivao sa tuženim su otkazivani rješenjima tuženog o otkazu
ugovora o radu zbog isteka roka na koji su ugovori zaključeni. Iz istog razloga
otkazan je i poslednji ugovor o radu kojeg je tužilac zaključio sa tuženim, tako da je
radni odnos tužioca kod tuženog prestao sa danom 01.01.2016. godine. Nakon toga,
tužilac je počev od 11.04.2016. godine nastavio da radi kod tuženog, ali sada po
ugovorima o radu na određeno vrijeme koje je tužilac zaključivao sa agencijama za
privremeno ustupanje zaposlenih sa kojima je tuženi imao zaključen sporazum o
poslovnoj saradnji, odnosno sporazuma o ustupanju zaposlenog. Tako je najprije
zaključivao ugovore o radu na određeno vrijeme sa agencijom O. DOO radi
obavljanja poslova radnog mjesta pomoćnik frigo mehaničara u Sektoru za tehničko
održavanje tuženog kao korisnika usluga agencije, a od 14.03.2017. godine je
zaključio ugovor o privremenim i povremenim poslovima sa N. j. DOO kao agencijom
kojim ugovorom je zasnovao radni odnos na određeno vrijeme od 14.03.2017. godine
do 01.09.2017. godine radi obavljanja poslova istog radnog mjesta kao korisnik
usluga te agencije, gdje je faktički obavljao poslove sve do 18.09.2017. godine. N. j.
DOO je tužiocu ponudio zaključenje aneksa ugovora od 14.03.2017. godine, kojim je
predviđeno produženje radnog odnosa za period od 02.09.2017. godine do
01.11.2017. godine, što tužilac nije prihvatio pa je N. j. DOO donio rješenje o
prestanku radnog odnosa od 18.09.2017. godine. Osnov za prestanak radnog
odnosa je istek roka na koji je ugovor o radu na određeno vrijeme bio zasnovan,
odnosno 01.09.2017. godine.
Polazeći od utvrđenog, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da se u
konkretnom slučaju nijesu stekli uslovi predviđeni odredbom čl. 22 st. 2 Zakona o
radu (Sl. list CG, br. 49/08, 26/09, 88/09, 26/10 i 59/11) da bi se smatralo da je tužilac
kod tuženog zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme danom stupanja na rad
kod ovdje tuženog kao poslodavca.
U skladu sa odredbom čl.43a st.1 Zakona o radu, ustupanje zaposlenih za
obavljanje poslova kod drugog poslodavca (korisnik) može da vrši Agencija za
privremno ustupanje zaposlenih s tim što se u tom pravcu, a shodno odredbi čl.43 b
st.1, za obavljanje poslova ustupanja zaposlenih zaključuje sporazum izmedju
201
Agencije i krisnika. Odredbom čl.43c st.1 istog Zakona, propisano je da agencija

može zaključiti ugovor sa zaposlenim na određeno ili neodređeno vrijeme u skladu sa
tim zakonom, s tim da zaposleni prava iz rada i po osnovu rada ostvaruje kod
Agencije (st.2).
Prema stanju u spisima, tužiocu je radni odnos kod tuženog prestao
01.01.2016. godine istekom roka na koji je bio zaključen ugovor o radu sa tuženim
nakon čega je tužilac kod tuženog obavljao poslove radnog mjesta frigo-električara
po ugovoru o privremeni i povremenim poslovima u Sektoru za tehničko održavanje
tuženog kojeg je tužilac kao zaposleni zaključio sa agencijama za privremeno
ustupanje zaposlenih, O. DOO i N. j. DOO.
Činjenica je da je tužilac i nakon isteka roka na koji je sa agencijom N. j. DOO
zaključio ugovor o privremenim i povremenim poslovima od 14.03.2017. godine
nastavio da obavlja poslove istog radnog mjesta kod tuženog sve do 18.09.2017.
godine (18 dana), dakle i nakon 01.09.2017. godine za koji nije imao zaključen
ugovor o radu, ali i da tužilac nije angažovan kod tuženog po nalogu tuženog kao
poslodavca. Ovim ugovorom stvoren je materijalno pravni odnos između tužioca kao
zaposlenog i N. j. DOO kao agencije, koja je sa tuženim imala zaključen sporazum o
ustupanju zaposlenog od 13.04.2016. godine, a shodno kom sporazumu je tužilac
ustupljen tuženom kao korisniku usluga radi obavljanja poslova navedenog radnog
mjesta, saglasno pomenutim odredbama Zakona o radu.
Tužilac tokom postupka, a i sada u reviziji istrajava na tvrdnji da su se stekli
uslovi propisani u odredbi čl.22 st.2 Zakona o radu da se smatra da je tužilac
zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog time što je nastavio još
18 dana da radi na istim poslovima kod tuženog bez zaključenog ugovora o radu, a
po isteka roka na koji je zaključen ugovor o privremenim i povremenim poslovima od
14.03.2017. godine sa agencijom N. j. DOO.
Primjeni pravila o postojanju pravne fikcije o postojanju radnog odnosa na
neodređeno vrijeme u nedostatku zaključenog ugovora o radu, propisanog u odredbi
čl.22 st.2 Zakona o radu, nema mjesta iz razloga što faktičkim radom tužioca kod
tuženog kao korisnika usluga Agencije za privremeno ustupanje zaposlenih ne može
nastati obaveza tuženog kao korisnika prema zaposlenom, jer sva prava iz rada i po
osnovu zaposleni ostvaruje kod Agencije shodno odredbi čl.43 c st.2 Zakona o radu.
Ovo i kad se ima u vidu da, u smislu odredbe čl.43d st.2 Zakona o radu, tužilac, kao
zaposleni, zaštitu svojih prava ostvaruje kod agencija, a ne kod korisnika – ovdje
tuženog.
Kako u konkretnom slučaju tužilac nije angažovan kod tuženog po nalogu
tuženog kao poslodavca već njegov rad kod tuženog predstavlja ostvarenje prava i
obaveza iz ugovora o privremenim i povremenim poslovima koji je zaključio sa
Agencijom za privremeno ustupanje zaposlenih, to je i za ovaj sud pruhvatljiv
zaključak drugostepenog suda da ne postoji prećutna saglasnost tuženog kao
poslodavca za uspostavljanje radnog odnosa sa tužiocem kao nužan uslov za
natanak pravne fikcije o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme iz čl.2 st.2
Zakona o radu."
202
NEDOSTATAK PASIVNE LEGITIMACIJE

U SPORU ZA UTVRDJENJE ZLOSTAVLJANJA NA RADU
(Član 2 stav 3 Zakona o zabrani zlostavljana na radu)
U sporu za utvrdjenje zlostavljanja na radu nije legitimisan poslodavac

sa svojstvom pravng lica.
Iz obrazloženja:
"Pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev zbog

nedostatka pasivne legitimacije, u dijelu kojim je tužiteljica tvrdila da je trpjela
zlostavljanje na radu (mobing) od strane tuženog kao poslodavca. S tim u vezi,
saglasno odredbi čl.2 st.3 Zakona o zabrani zlostavljanja na radu ("Sl.list CG",
br.30/12 i 54/16) izvršiocem mobinga smatra se poslodavac sa svojstvom fizičkog
lica, odgovorno lice kod poslodavca sa svojstvom pravnog lica, zaposleni ili grupa
zaposlenih kod poslodavca ili treće lice sa kojim zaposleni ili poslodavac dolazi u
kontakt prilikom obavljanja poslova na radnom mjestu. Međutim, kako je tužiteljica
kao izvršioca mobinga označila poslodavca sa svojstvom pravnog lica, a ne
odgovorno lice kod poslodavca sa svojstvom pravnog lica, kako je to bila obavezna
shodno prethodno citiranoj zakonskoj odredbi, to je pravilan zaključak nižestepenih
sudova o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog, u kom pravcu su dati
dovoljni i jasni razlozi na koje se upućuje revident. Stoga, neprihavtljivi su revizijski
navodi kojim se tvrdi da je tužiteljica na ročištu od 06.07.2018. godine precizirala
tužbeni zahtjev na način što je označila kao drugotuženog odgovorno lice kod
poslodavca."
203
NAKNADA ŠTETE ZA NEISKORIŠĆENI GODIŠNJI ODMOR

(Član 71 stav 1 Zakona o radu)
Pravo na naknadu štete za neiskorišćeni godišnji odmor nije uslovljeno

prethodnim obraćanjem zaposlenog poslodavcu da mu omogući korišćenje
godišnjeg odmora.
Iz obrazloženja:
"Prema odredbi čl.71 st.1 Zakona o radu, zaposleni koji krivicom poslodavca
nije iskoristio godišnji odmor ili dio godišnjeg odmora ima pravo na naknadu štete. To
pravo, takođe, nije uslovljeno prethodnim obraćanjem zaposlenog poslodavcu da mu
omogući korišćenje godišnjeg odmora. Poslodavac je dužan da zaposlenom donese
rješenje o godišnjem odmoru. Samo ukoliko poslodavac dokaže da zaposleni svojom
krivicom nije koristio godišnji odmor, ne bi bio u obavezi da istom naknadi štetu zbog
neiskorišćenog godišnjeg odmora, ili dijela godišnjeg odmora. U konkretnom slučaju
tuženi to nije dokazao, zbog čega je u obavezi da tužiocu naknadi štetu za
neiskorišćenji dio godišnjeg odmora za 2012. godinu, u iznosima utvrđenim na
osnovu nalaza i mišljenja vještaka."
204
NEZAKONITOST RJEŠENJA O OTKAZU UGOVORA O RADU

ZBOG NEBLAGOVREMENOG DOSTAVLJANJA IZVJEŠTAJA
O PRIVREMENOJ SPRIJEČENOSTI ZA RAD
Propust zaposlenog da blagovremeno obavijesti poslodavca o

privremenoj spriječenosti za rad, pri njegovom nesumnjivo utvrdjenom
stvarnom i opravdanom razlogu odsustvovanja sam po sebi ne može imati za
posljedicu otkazivanje ugovora o radu.
Iz obrazloženja:
"Kod utvrđenja u postupku da nije postojalo neopravdano odsustvo tužioca sa

posla, jer je tužilac zbog bolesti bio spriječen za rad, i po nalaženju ovog suda, nijesu
se stekli Zakonom o radu predviđeni uslovi koje bi imali za posledicu prestanak
radnog odnosa otkazivanjem ugovora o radu od strane poslodavca, kako su to
pravilno našli i nižestepeni sudovi.
U ovom slučaju se radi o prestanku radnog odnosa nezavisno od volje
zaposlenog. Neophodan uslov da bi izostajanje sa posla u određenom trajanju
predstavljalo osnov prestanka radnog odnosa jeste neopravdanost odsustva sa rada
koje podrazumijeva i postojanje svijesti zaposlenog da je njegovo ponašanje
nedozvoljeno. Opravdanost se ne ocjenjuje formalnim već stvarnim mjerilima i
ispituje se u svakom konkretnom slučaju, a tužilac prema okolnostima ovog slučaja
nije ispoljio volju da više ne radi, niti je imao saznanja da njegovo izostajanje sa rada
vodi prestanku radnog odnosa.
Revizijom tuženog se ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl.143 st.1 tač.2
i čl.75 st.3 Zakona o radu u predmetnoj pravnoj stvari.
Odredbom čl.143 st.1 tač.2 pomenutog Zakona, propisano je da poslodavac
može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako za to postoji opravdani razlog i to zbog
nepoštovanja obaveza koje su predviđene zakonom, kolektivnim ugovorom i
ugovorom o radu, koji mora biti usaglašen sa zakonom i kolektivnim ugovorom, dok
je odredbom čl.75 st.3 propisano da je zaposleni u slučaju odsustva sa rada zbog
privremene spriječenosti za rad zbog bolesti dužan da najkasnije u roku od tri dana o
tome obavijesti poslodavca i da izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad dostavi
poslodavcu u roku od pet dana od dana izdavanja izvještaja.
Kako tužilac nije postupio u skladu sa obavezom iz čl.75 st.3 Zakona o radu i
dokaz o privremenoj spriječenosti za rad dostavio u propisanom roku poslodavcu,
ovdje tuženom, revident je mišljenja da su se stekli uslovi iz čl.143 st.2 istog zakona
za otkazivanje ugovora o radu, jer tužilac nije ispunio zakonom propisane obaveze s
tim u vezi.
Ovakvo rezonovanje revidenta ne može se prihvatiti.
Propust tužioca da blagovremeno obavijesti poslodavca o privremenoj
spriječenosti za rad, pri njegovom nesumnjivo utvrđenom stvarnom i opravdanom
razlogu odsustvovanja, (kako to proizilazi iz priložene medicinske dokumentacije),
sam po sebi ne može imati za posledicu otkazivanje ugovora o radu, jer Zakon o
radu u odredbi čl.75 st.3 citiranog člana ne propisuje sankciju za slučaj
neblagovremenog dostavljanja izvještaja o privremenoj spriječenosti za rad.
205
Opšti kolektivni ugovor (Sl.list CG, br.14/14) u odredbi čl.51 st.1 tač.6 daje
mogućnost poslodavcu da, pored razloga utvrđenih zakonom, otkaže ugovor o radu
zaposlenom i u slučaju ako zaposleni poslodavcu ne dostavi izvještaj o privremenoj
spriječenosti za rad, lično ili preko drugog lica, u roku od pet dana od dana izdavanja
izvještaja. Međutim, navedena odredba Opšteg kolektivnog ugovora je u suprotnosti
sa citiranim odredbama Zakona o radu pa se, stoga, shodno odredbi čl.4 st.1 i 3
Zakona o radu primjenjuje zakon. "
206
RAZLOG ZA OTKAZ USLOVLJEN ORGANIZACIONIM PROMJENAMA

(Čl. 92 i 96 stav 1 i član 163 st. 1 tačka 8 Zakona o radu)
Svaka sistematizacija poslova i organizacija rada u okviru jednog

poslodavca je stvar unutrašnjeg poslovanja i unutrašnje politike svakog
privrednog društva u koje sud ne može ulaziti.
***
Kada poslodavac otkazuje Ugovor o radu iz razloga organizaconih
promjena mora voditi računa da taj razlog za otkaz postoji u vrijeme
otkazivanja ugovora o radu, a ne da se radi o predvidjanju razloga.
Iz obrazloženja:
"Pravilno rezonuje drugostepeni sud kad nalazi da se ne može osporavati

pravo poslodavca da uvodi, tehnološke, ekonomske ili organizacione promjene radi
organizovanja svog poslovanja, te da sud ne može da se upušta u cjelishodnost
mjera poslodavca preduzetih u tom cilju. Slijedom toga, svaka sistematizacija
poslova i organizacija rada u okviru jednog poslodavca je stvar unutrašnjeg
poslovanja i stvar unutrašnje politike svakog privrednog društva u koje sud ne može
ulaziti.
Organizacioni razlozi obuhvataju promjenu organizacije poslovanja. Osnov je
u pravu poslodavca da radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede
odnosno u skladu sa svojim porebama i mogućnostima reorganizuje proces rada
(poslovanje) tako da ukine određene radne jedinice ili određena radna mjesta. Pravo
je poslodavca da organizuje poslovanje na način na koji on smatra najboljim, te on
sam snosi rizik svoje eventualne pogrešne procjene s tim u vezi. Reorganizacija
mora biti posledica objektivne potrebe posla, a ne subjektivne želje motivisane
otkazivanjem ugovora o radu određenom zaposlenom.
Opravdanim razlozima za otkaz uslovljen organizacionim promjenama, (o
kojima je u konkretnom riječ), u sudskoj praksi se smatraju: smanjenje poslovne
aktivnosti (poslovanje s gubitkom) radi kojeg se smanjuje potreba za brojem
izvršilaca na određenom radnom mjestu, ukidanje radnog mjesta u određenoj službi,
ukidanje radnog mjesta kao suvišnog.
Kada poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga organizaconih promjena,
uz uvažavanje svih propisanih kriterijuma za postojanje tako dopuštenog otkaznog
razloga, odlučno je kad su određene organizacione promjene kod poslodavca
stvarno nastale, a ne kad su opštim aktom formalno provedene donošenjem nove
sistematizacije radnih mjesta - bez obzira da li je donesena prije ili poslije nastanka
organizacionih promjena. Dakle, poslodavac mora voditi računa da je razlog za otkaz
uslovljen organizacionim promjenama kod poslodavca morao postojati u vrijeme
otkazivanja ugovora o radu, a ne da se radi o predviđanju razloga.
Prema stanju u spisima, tužilac je sa tuženim kao poslodavcem 16.04.2015.
godine zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu savjetnika
koje je bilo predviđeno tada važećim Pravilnikom o organizaciji preduzeća i
sistematizaciji radnih mjesta tuženog od 16.04.2015. godine. Dana 12.07.2016.
godine tuženi je donio Odluku o izmjeni pomenutog Pravilnika. Prije donošenja
odluke o izmjeni Pravilnika, tuženi je 11.07.2016. godine donio Odluku o ukidanju
207
radnog mjesta savjetnika izvršnog direktora zbog tehničko-tehnoloških i

restrukturalnih promjena i određivanju otpremnine i s tim u vezi sačinio obavještenje
dana 22.07.2016. godine i tužioca upoznao da će mu prestati radni odnos, u skladu
sa odredbom čl. 143 t.1 tač. 8 Zakona o radu. Dakle, radno mjesto za koje tužilac ima
ugovor o radu ukinuto je pa je stoga prestala potreba za njegovim radom i stekli su
se zakonski uslovi za otkaz ugovora o radu, u smislu čl. 96 st.1 Zakona o radu.
I po ocjeni ovog suda, radi se o opravdanim razlozima za otkaz uslovljen
organizacionim promjenama, jer ukidanje radnog mjesta, po stanovištu sudske
prakse, predstavlja takav razlog. Kako je razlog za otkaz (ukidanje radnog mjesta)-
postojao u vrijeme otkazivanja ugovora o radu činjenica da je akt o sistematizaciji
izmijenjen dan nakon ukidanja radnog mjesta na koje je bio raspoređen tužilac nije
od uticaja kad je postupak otkazivnja ugovora o radu proveden u svemu u skladu sa
zakonom, kao što je u konkretnom slučaj.
Naime, a nasuprot tvrdnji revidenta, tuženi je kao poslodavac, u svemu
postupio u skladu sa odredbom čl. 92 st.4 Zakona o radu (Sl.list CG,br.49/08, 26/09,
88/09, 26/10, 59/11, 66/12, 31/14 i 53/14) budući je tužioca-zaposlenog pisano
obavijestio da će zbog tehnoloških, ekonomskih i restrukturalnih promjena doći do
prestanka potrebe za njegovim radom i to u roku koji je zakonom propisan.
Kako je to u postupku pred nižestepenim sudom utvrđeno tuženi je, shodno
odredbi čl 92 st.4 pomenutog Zakona, sačinio obavještenje s tim u vezi dana
22.07.2016. godine i to obavještenje je uručeno tužiocu na sastanku održanom u
prostorijama tuženog dana 29.07.2016. godine, ali je tužilac odbio da potpiše prijem
pismena, što je konstatovano na zapisniku, nakon čega je tuženi 09.08.2016.godine
donio rješenje o otkazu ugovora o radu. Činjenica da je tuženi i putem pošte ponovo
dostavio obavještenje tužiocu uz rješenje o otkazu ugovora o radu, a na čemu se u
reviziji insistira kao nezakonitom ponašanju tuženog, ne dovodi u sumnju prednji
zaključak, a naime da je obavještenje o prestanku potrebe za radom tužioca istom
uručeno u skladu sa pomenutom odredbom Zakona o radu, dakle, prije nego što je
donijeto rješenje o otkazu ugovora o radu, a ponovno uručenje tog obavještenja nije
od odlučnog značaja.
Stoga se, kod izloženog pravnog pristupa u ovoj odluci, drugačije pravno
rezonovanje frevidenta stim u vezi ne može prihvatiti.
Bez uticaja su i navodi revizije da je tuženi morao da obezbijedi tužiocu neko
od prava iz čl. 93 st. 2 tačka 5 Zakona o radu. Zakonom na imperativan način nije
određeno da je poslodavac dužan da zaposlenom obezbijedi neko od prava, već je to
mogućnost, ali ako ne obezbijedi ni jedno od tih prava onda je dužan, u smislu čl. 94
st. 1 istog Zakona, da isplati otpremninu, kao što je u konkretnom tuženi kao
poslodavac i učinio.
Zaposlenom koji je ostvario pravo na otpremninu, prestaje radni odnos,
odnosno otkazuje se ugovor o radu, danom kad je otpremnina isplaćena (čl. 96) pa je
tužiocu ugovor o radu otkazan u svemu u skladu sa zakonom.
Kako navodima revizije tužioca razlozi pobijane presude nijesu dovedeni u
sumnju, reviziju je valjalo dbit kao neosnovanu.
U vezi sa pravnim stavom iznijetim u odluci Ustavnog suda, ovaj sud
primjećuje da je Stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu ESLJP), da
je uloga redovnih sudova da tumače i primjenjuju odgovarajuća pravila procesnog i
materijalnog prava (ESLJP, Garcia Ruiz protiv Španije, br.30544/96 od 21.01.1999.
godine, stav 28). Praksa ESLJP, međutim, definiše okolnosti pod kojima treba praviti
izuzetke od ovoga stava. ESLJP je, između ostalih, i u slučaju Anđelković protiv
Srbije (presuda od 09.04.2013.godine, br.1401/08, stav 24), ponovio da neće dovesti
208
u pitanje tumačenje zakona od strane sudova, osim ako je očigledno proizvoljno ili
ako su odluke tih sudova proizvoljne ili na neki drugi način neopravdane.
Shodno iznijetom, u skladu sa sudskom praksom ESLJP, zadatak redovnih
sudova, a samim tim i u prvom redu Vrhovnog suda Crne Gore, je da tumače i
primjenjuju materijalno pravo u građanskim stvarima kao što je predmetna na način
koji je kompatibilan sa članom 6 Konvencije.
U vezi sa stavom Ustavnog suda da je ovakvim odlučivanjem tužiocu
povrijeđeno pravo na pravično suđenje, i da je arbitrarna primjena materijalnog prava
išla na štetu tužioca, ovaj sud nalazi za potrebno da ukaže da se, svakako,
arbitrarnim može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donosilac,
nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je taj propis pogrešno protumačio i
primijenio na način i u mjeri koji konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.
Međutim, u konkretnom slučaju neosnovanost tužiočevog zahtjeva
usmjerenog na poništaj predmetnih rješenja tuženog proizilazi iz naprijed navedenih
odredaba Zakona o radu, dakle ima osnov u zakonu (mjerodavnom propisu). Kod
takvog stanja stvari, Vrhovni sud sud istrajava u stavu da pravilna primjena
pomenutih odredaba Zakona o radu u predmetnoj pravnoj stvari ima za posledicu
odbijanje predmetnog tužbenog zahtjeva. Ovo iz razloga što se o uskraćivanju
pravde u smislu člana 6 Konvencije, a zbog arbitrarne primjene materijalnog prava,
ne može govoriti kod postajanja veze između utvrđenih činjenica, prava koje je
primijenjeno i ishoda postupka, kao što je ovdje slučaj."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Už. Rev. br. 3/21 od 21.10.2021. godine)
209
PRESTANAK RADNOG ODNOSA ISPLATOM OTPREMNINE

(Čl. 94 i 96 stav 1 Zakona o radu)
Ukoliko lice koje je proglašeno tehnološkim viškom prihvati otpremninu

koja mu je isplaćena po tom osnovu znači da se saglasilo sa donijetim
rješenjem o otkazu ugovora o radu i razlozima kojim se poslodavac rukovodio
prilikom donošenja tog rješenja.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev, nalazeći da tuženi nije dokazao da

je u vrijeme donošenja pobijanog rješenja zaista prestala potreba za radom tužioca.
Ovo stoga što su u tom periodu kod tuženog bila zaposlena dva fizioterapeuta -
tužilac i Z. J., što je po aktu o sistematizaciji tuženog iz 2018. godine predviđeni broj
izvršilaca tog radnog mjesta, pa angažovanje trećeg fizioterapeuta po ugovoru o
djelu nije u skladu sa navodima tuženog da je novi Pravilnik o sistematizaciji donijet
zbog otklanjanja ekonomskim teškoća u poslovanju i u cilju racionalizacije radnih
mjesta, a ni sa njegovom tvrdnjom da je prestala potreba za radom tužioca. Nadalje,
za prvostepeni sud nije jasno koji su to kriterijumi opredijelili tuženog da baš tužioca
od navedena tri izvršioca proglasi tehnološkim viškom, zaključujući da je,
nezadovoljan radom ili ponašanjem tužioca, napravio konstrukciju u kojoj je smanjen
broj izvršilaca radnog mjesta fizioterapeut za jednog izvršioca, u skladu sa kojom je
otkazao tužiocu ugovor o radu, angažujući prije toga još jednog fizioterapeuta po
ugovoru o djelu. Konačno, prvostepeni sud nalazi da se isplata otpremnine po
rješenju o otkazu ugovora o radu vezuje za određivanje vremena prestanka radnog
odnosa, a ne može uticati na zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu.
S druge strane, drugostepeni sud je polazeći od utvrđenja da je tuženi isplatio
tužiocu otpremninu određenu pobijanim rješenjem, u iznosu od 1.531,50 eura, te
sadržine odredbe čl.96 st.1 Zakona o radu (“Sl. list CG”, br.49/08, 26/09, 88/09,
26/10, 59/11, 66/12, 31/14 i 4/18), preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio
tužbeni zahtjev, zaključujući da se tužilac podizanjem navedenog iznosa na ime
otpremnine saglasio sa činjenicom da mu radni odnos, kao tehnološkom višku,
prestane danom isplate otpremnine, što njegov zahtjev za poništaj rješenja o otkazu
ugovora o radu čini neosnovanim. Osim toga, drugostepeni sud nalazi da tužilac
nema uslove za obavljanje poslova fizioterapeuta kod tuženog, imajući u vidu
činjenicu da posjeduje srednju stručnu spremu, zanimanje stomatološka sestra -
tehničar, a da se prema važećem Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji
radnih mjesta za radno mjesto fizioterapeuta traži SSS, VS ili VSS, srednja stručna
škola za fizioterapeute ili fakultet primijenjene fizioterapije, iz čega proizilazi da kod
tuženog ne postoji sistematizovano radno mjesto na koje bi tužilac mogao da se
rasporedi prema njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima.
Po ocjeni ovog suda, a suprotno navodima iz revizije, pravilno je drugostepeni
sud primijenio materijalno pravo kada je, s pozivom na navedenu zakonsku odredbu,
odlučio na izloženi način. Tužiocu je pobijanim rješenjem br.94 od 04.02.2019.
godine otkazan ugovor o radu br.798 od 01.10.2014. godine, jer je prestala potreba
za njegovim radom, dok je stavom drugim izreke rješenja određeno da mu se isplati
otpremnina u visini od 1.531,50 eura, što je i učinjeno. Kod nesporne činjenice da je
210
tužilac podigao iznos koji mu je tuženi isplatio na ime otpremnine (što je potvrdio u
iskazu datom u svojstvu parnične stranke), pravilno zaključuje drugostepeni sud da
se time saglasio sa činjenicom da mu je radni odnos prestao iz razloga navedenog u
rješenju - prestanak potrebe za njegovim radom, te da sada ne može osnovano
osporavati zakonitost predmetnog rješenja. Ovo imajući u vidu jasno zakonsko
određenje iz čl.96 st.1 Zakona o radu, prema kojem zaposlenom koji je ostvario
pravo na otpremninu, u smislu čl.94 ovog zakona, prestaje radni odnos, odnosno
otkazuje se ugovor o radu, danom kada je isplata izvršena. Tačno je da navedena
odredba, između ostalog, predstavlja odrednicu za vrijeme prestanka radnog odnosa
u slučaju proglašenja zaposlenog za tehnološki višak, kako to rezonuje prvostepeni
sud. Međutim, ukoliko lice koje je proglašeno tehnološkim viškom prihvati otpremninu
koja mu je isplaćena po tom osnovu, to znači da se saglasilo sa donijetim rješenjem i
razlozima kojim se poslodavac rukovodio prilikom donošenja istog.
Navedeno čini u cjelosti neosnovanim revizijske navode kojim se osporava
zakonitost pobijanog rješenja o otkazu ugovora o radu."
211
RAZRJEŠENJE SA MJESTA IZVRŠNOG DIREKTORA
Nezakonitosti u postupanju prilikom imenovanja izvršnog direktora

moguće je otkloniti jedino odlukom o razrješenju dužnosti direktora.
Iz obrazloženja:
"Utvrđeno je da je tužilac imenovan za izvršnog direktora tuženog odlukom

Odbora direktora br.OD/CXXIII od 16.08.2016.godine, na osnovu koje je predsjednik
Odbora direktora sa tužiocem zaključio ugovor o pravima, obavezama i
odgovornostima izvršnog direktora društva od 30.08.2016.godine. U obrazloženju
odluke o imenovanju nevedeno je da imenovano lice ispunjava sve uslove
predviđene Statutom Društva. Međutim, tužilac navedene uslove nije ispunjavao,
budući da nije imao pet godina radnog iskustva u pomorskoj privredi, kako je to bilo
predviđeno Statutom tuženog koji je važio u vrijeme donošenja odluke i zaključenja
ugovora. Ova činjenica je konstatovana prilikom inspekcijskog pregleda izvršenog od
strane Uprave za inspekcijske poslove dana 10.03.2017.godine, kada je tuženom
izdat prekršajni nalog u iznosu od 500,00 eura, dok je rješenjem od
18.04.2017.godine tuženom naređeno da otkloni nepravilnosti učinjene u postupku
zaključivanja ugovora o radu sa M. P. i rasporeda na radno mjesto direktora, jer
prethodno nije ispunjen poseban uslov predviđen čl.41 st.2 Statuta tuženog od
29.06.2012.godine. Da bi otklonio navedeni propust, tuženi je donio odluku o
razrješenju dužnosti izvršnog direktora br.OD/157-1 od 04.12.2017.godine, i to, kako
je navedeno u obrazloženju, u cilju što kvalitetnijeg sprovođenja poslovnih odluka od
interesa za „B. p.“ AD B., a što nije moglo biti realizovano sa razriješenim izvršnim
direktorom. Kako tužilac nije prihvatio ponudu da ostane na radu kod tuženog na
radnom mjestu koje odgovara njegovim kvalifikacijama i stručnoj spremi, tuženi je
donio rješenje o prestanku radnog odnosa br.KS-02 od 15.12.2017.godine.
I po ocjeni ovog suda, a suprotno navodima iz revizije, pravilno su nižestepeni
sudovi odlučili kada su, polazeći od ovakvo utvrđenog činjeničnog stanja, odbili
tužbeni zahtjev kojim je traženo da se ponište kao nezakonite predmetna odluka o
razrješenju tužioca sa mjesta izvršnog direktora tuženog i rješenje o prestanku
radnog odnosa, a sledstveno tome i zahtjev kojim je tražena naknada štete na ime
izgubljene zarade usled nezakonitosti navedenih akata. Naime, predmetna odluka o
razrješenju je donijeta kao rezultat zakonske obaveze, na koju je ukazano i rješenjem
Uprave za inspekcijske poslove, da se otklone nezakonitosti u postupanju prilikom
imenovanja izvršnog direktora tuženog, kod nesporne činjenice da tužilac nije
ispunjavao poseban uslov za to radno mjesto, propisan Statutom tuženog koji je
važio u to vrijeme. Prema tome, pravilno zaključuje drugostepeni sud da je takav
nedostatak bilo moguće otkloniti jedino razrješenjem tužioca, kako je to i učinjeno, pri
čemu je u obrazloženju odluke navedeno da sprovođenje kvalitetne poslovne politike
Društva nije bilo moguće sa razriješenim direktorom. Ovako dati razlozi, nasuprot
navodima iz revizije, ne čine navedenu odluku nezakonitom, već predstavljaju odraz
činjenice da tužilac usled nedostatka prethodnog radnog iskustva u pomorskoj
plovidbi, kao obaveznog uslova predviđenog Statutom, ne može sa uspjehom
izvršavati radne obaveze izvršnog direktora. Imajući u vidu da je navedena odluka
donijeta u skladu sa zakonom, a da tužilac nije prihvatio ponudu tuženog za
212
zasnivanje radnog odnosa na drugom radnom mjestu koje odgovara njegovim

kvalifikacijama i stručnoj spremi, to je zakonito i rješenje o prestanku radnog odnosa.
Navedeno znači da između tražene naknade materijalne štete u vidu izgubljene
zarade i postupanja tuženog nema uzročno-posledične veze, u smislu odredbe čl.148
ZOO, zbog čega su revizijski navodi kojima se tvrdi suprotno u cjelosti neosnovani."
213
NEDOSTATAK OBRAZLOŽENJA ODLUKE O IZBORU KANDIDATA
Diskreciono pravo direktora o izboru kandidata ne podrazumijeva da

odluka o izboru ne treba biti obrazložena.
Iz obrazloženja:
"Prema stanju u spisima tužena je dana 08.06.2018.godine u dnevnom listu

„D.“, raspisala oglas za prijem u radni odnos po jednog izvršioca za radno mjesto-
medicinska sestra/tehničar u oftalmološkoj ambulanti i patronažna sestra/tehničar u
službi za patronažu, na koji oglas se prijavio između ostalih i tužilac. Odlukama
tužene br. 2633 i 2634, od 19.07.2018. godine, po navedenim oglasima, u radni
odnos su primljeni kandidati P. S. i G. Dž. Uvidom u navedene odluke čiji poništaj
tužilac trazi, utvrđeno je da iste nemaju obrazloženje, već da se u istim samo
konstatuje koji kandidat je primljen i kada stupa u radni odnos.
Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja, a nasuprot navodima revizije,
nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni
zahtjev, o čemu su dali jasne, pravilne i iscrpne razloge koje u svemu prihvata i ovaj
sud i na koje upućuje revidenta.
Naime, Odluke tužene o izboru kandidata na poslovima i radnima zadacima
patronažni tehničar u službi jedinice za patronažu broj 2634 od 19.07.2018. godine i
Odluka za prijem u radni odnos kod tuženog na radno mjesto medicinski tehničar u
oftalmološkoj ambulanti u službi specijalističke ambulante broj 2633 od 19.07.2018.
godine, ne sadrže nijedan razlog o tome koji od prijavljenih kandidata su ispunjavali
uslove predviđene oglasom i koji kritrijumi su primjenjeni prilikom izbora kandidata, a
što sve u svojoj ukupnosti, odluke tužene čini nezakonitim, kako to pravilno rezonuju
nižestepeni sudovi.
Sledstveno izloženom, neosnovano se revident poziva na diskreciono pravo
direktora prilikom izbora kandidata. Naime, direktoru tužene shodno Statutu tužene, u
situaciji kada dva ili više kandidata ispunjavaju uslove raspisanog oglasa, a nema
dodatnih uslova prema kojim bi određeni kandidat imao prednost, ostavljeno je na
slobodnu ocjenu kojeg će od prijavljenih kandidata izabrati. Međutim, to ne
podrazumjeva pravo tužene da odluka koja počiva na diskrecionom pravu ne treba
biti obrazložena. Naprotiv, i ta odluka mora sadržati valjano obrazloženje o postupku
koji je prethodio izboru kandidata, te načinu, odnosno diskrecionom pravu tuženog,
osnovom kojeg je nekom od kandidata dao prednost u odnosu na drugog, te
kriterijumima kojima se tom prilikom vodio. Kako sporna odluka ne sadrži nikakve
razloge o tome, zbog takvih nedostataka ona je nezakonita, zbog čega nema mjesta
zaključku da je riječ o diskrecionom pravu direktora, koje opravdava izbor kandidata
po slobodnoj ocjeni.
Pozivanje revidenta na praksu Evropskog suda za ljudska prava, sadržanu u
odluci Garcija Ruiz protiv Španije, br. 30544/96, nije relevantno za drugačije
presuđenje, niti se citirana odluke Evropskog suda za ljudska prava prema svojoj
sadržini, može dovesti u vezu sa konkretnom pravnom situacijom."
214
DISKRECIONO PRAVO DIREKTORA

I OCJENA ZAKONITOSTI ODLUKE O IZBORU KANDIDATA
(Član 164 Zakona o zdravstvenoj zaštiti)
Diskreciono pravo direktora da po sopstvenom nahodjenju izvrši prijem

kandidara u radni odnos ograničeno je uslovima konkursa i interesom
ustanove da bude izabran kandidat koji će najuspješnije obavljati poslove
upražnjenog radnog mjesta.
***
Nezakonita je odluka o izboru kandidata koja ne sadrži bilo kakve
razloge o kriterijumima kojima se poslodavac rukovodio prilikom izbora i na
temelju kojih je utvrdio da izabrani kandidati u većoj mjeri ispunjavaju uslove
za izbor u odnosu na druge kandidate koji nijesu izabrani.
Iz obrazloženja:
"Tuženi je 08.06.2018. godine raspisao oglas za prijem u radni odnos dva

izvršioca na neodređeno vrijeme za radno mjesto fizioterapeut, u Jedinici za fizikalnu
terapiju primarnog nivoa. Navedenim oglasom bili su predviđeni, pored opštih uslova,
i posebni uslovi koje kandidati treba da ispunjavaju. Na predmetni oglas prijavilo se
sedam kandidata, među kojima i tužilja. Odlukom tuženog br. 2635 od 19.07.2018.
godine na radno mjesto fizioterapeut u Jedinici za fizikalnu terapiju primarnog nivoa
primljena su dva kandidata, K. I. i O. M. U obrazloženju pomenute odluke
konstatovano je samo ko se od kandidata prijavio na oglas, kao i da će izabrani
kandidati početi sa radom 23.07.2018. godine kada će sa poslodavcem zaključiti
ugovor o radu na neodređeno vrijeme i regulisati međusobna prava i obaveze.
Polazeći od utvrđenog, nižestepeni sudovi su usvojili predmetni tužbeni
zahtjev i poništili osporenu odluku tuženog, nalazeći da ista ne sadrži razloge zbog
čega primljeni kandidati imaju prednost u odnosu na tužilju, odnosno da odluka ne
sadrži kriterijume kojima se tuženi rukovodio prilikom donošenja odluke o izboru
kandidata što je čini nezakonitom.
Odlučujući na izloženi način nižestepeni sudovi su, i po ocjeni ovog suda,
pravilno primijenili materijalno pravo.
Tuženi sada u reviziji, kao uostalom i tokom cjelokupnog postupka, insistira na
tvrdnji da je diskreciono pravo direktora tuženog, a u okviru ovlašćenja koja mu daje
član 164 Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Sl.list RCG, br.39/04, Sl.list CG, br.14/10 i
40/11), da u situaciji kada dva ili više kandidata ispunjavaju uslove raspisanog
oglasa, a nema dodatnih uslova prema kojima bi određeni kandidat imao prednost,
odluči po slobodnoj ocjeni kojeg će od prijavljenih kandidata izabrati.
U konkretnom slučaju, diskreciono pravo direktora da po sopstvenom
nahođenju izvrši prijem u radni odnos ograničeno je uslovima konkursa (direktor
može da primi u radni odnos samo onog kandidata koji ispunjava uslove konkursa),
ali i interesom ustanove koji zahtijeva da bude izabran kandidat koji će najuspješnije
obavljati poslove upražnjenog radnog mjesta.
Kako odluka tuženog o izboru kandidata ne sadrži bilo kakve razloge o
kriterijumima kojima se poslodavac rukovodio prilikom izbora i na temelju kojih je
utvrdio da izabrani kandidati u većoj mjeri ispunjavaju uslove za izbor u odnosu na
215
tužilju, odnosno na druge kandidate koji nijesu izabrani, a što je moralo sadržati,
pravilan je zaključak nižestepenih sudova, a nasuprot tvrdnji revidenta, da je pobijana
odluka, zbog ukazanih nadostataka nezakonita."
216
NAKNADA ŠTETE NA IME MANJE ISPLAĆENIH PENZIJA

-NEOSNOVANOST ZAHTJEVA-
Rješenja kojima je utvrdjena visina penzije imaju svojstvo upravnog akta

i ispitivanje zakonitosti tog rješenja, odnosno ispitivanja da li je korisnicima
visina penzije utvrdjena saglasno zakonu i odlukama o uskladjivanju penzije,
vrši se u upravnom postupku.
***
Samo u situaciji da se utvrdi da je korisnicima penzija isplaćivana
penzija u iznosima manjim od iznosa utvrdjenog konačnim i pravosnažnim
rješenjem korisnici penzija bi imali pravo da u parničnom postupku zahtijevaju
naknadu štete.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtjev nalazeći da je tužilac, shodno

Odluci o usklađivanju penzija br.63/2007 od 20.07.2007. godine, trebalo da prima
penziju uvećanu za 11,89%, kako je to propisano navedenom Odlukom tuženog, da
se nezakonitost i nepravilan rad tuženog sastoji u tome što prilikom obračuna
utvrđenog iznosa penzije isti nije uvećao za navedeni procent, na što je bio obavezan
budući da su, u skladu sa ukazanim propisima, vojni osiguranici izjednačeni sa
ostalim osiguranicima i uvedeni u penzioni sistem Crne Gore, pa je tuženi, saglasno
čl.166 u vezi čl.148 Zakona o obligacionim odnosima dužan da tužiocima nadoknadi
štetu. Dakle, prema stanovištu prvostepenog suda, nepravilno je tumačenje da se
uvećanje penzija propisano Odlukom o usklađivanju penzija br. 63 od 20.07.2007.
godine ne odnosi na vojne penzionere.
Drugostepeni sud je pobijanom presudom preinačio prvostepenu presudu na
način što je tužbeni zahtjev odbio, sa obrazloženjem da je visina penzije, sa svim
usklađivanjima, utvrđena rješenjem tuženog br. 07-02-36/17 od 22.07.2016. godine,
koje je tužilac osporavao u upravnom postupku i upravnom sporu (presudom
Upravnog suda Crne Gore U. br. 4575/2016 od 07.09.2017. godine tužba je
odbijena) i da je navedeno rješenje tuženog konačno i pravosnažno, te da se
zakonitost tog rješenja sada ne može preispitivati u parničnom postupku.
Drugostepeni sud dalje navodi da u konkretnom slučaju nije riječ o pogrešnom i
nepravilnom obračunu po konačnom i pravosnažnom rješenju, već tužilac zahtijeva
da mu sud u parnici prizna pravni osnov na isplatu razlike u penziji, bez obzira što mu
to pravo nije priznato u upravnom postupku i upravnom sporu, gdje je bez uspjeha
osporavao zakonitost rješenja tuženog od 22.07.2016. godine.
Sa izraženim stanovištem i datim razlozima u pobijanoj presudi u svemu je
saglasan i ovaj sud.
Radi ujednačavanja sudske prakse u predmetima pokrenutim po tužbama
vojnih penzionera, radi naknade štete zbog navodnog neusklađivanja vojnih penzija
sa odgovarajućim odlukama tuženog, tj. manje isplaćenih penzija, na sjednici
Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore održanoj 25.06.2020. godine pod
Su. I br. 26-1/20, zauzet je pravni stav da korisnik prava iz penzijskog i invalidskog
osiguranja može tužbom zahtijevati naknadu štete u parničnom postupku nakon što
je iscrpio pravna sredstva radi ocjene zakonitosti odluke o utvrđenoj visini penzije po
217
pravilima upravnog postupka i upravnog spora. Naime, polazeći od činjenice da

rješenja tuženog kojima je utvrđena visina penzije imaju svojstvo upravnog akta,
ispitivanje zakonitosti tog rješenja, odnosno ispitivanja da li je korisnicima visina
penzija utvrđena saglasno zakonu i Odlukama tuženog o usklađivanju penzija, vrši se
u upravnom postupku i upravnom sporu. U situaciji da se utvrdi da je korisnicima
penzija isplaćivana u iznosima manjim od iznosa utvrđenog konačnim i pravosnažnim
rješenjem tuženog, isti bi imali pravo da u parničnom postupku zahtijevaju naknadu
štete.
Iz presude Upravnog suda Crne Gore U. br. 4575/2016 od 07.09.2017. godine
proizilazi da je tužiocu konačnim i pravosnažnim rješenjem tuženog 07-02-36/17 od
22.07.2016. godine počev od 15.08.2007. godine određen konačan iznos penzije od
473,93 € i da ista, sa svim daljim usklađivanjima, počev od 01.01.2016. godine iznosi
653,92 €.
Tužilac sudu nije pružio dokaze da mu penzija nije isplaćivana saglasno
navedenom rješenju tuženog, a zakonitost tog rješenja sud nije ovlašćen ispitivati u
parničnom postupku. Dakle, kako u upravnom postupku i upravnom sporu nije
utvrđeno da je tužiocu visina penzije pogrešno obračunata, to isti u parničnom
postupku ne može ostvariti pravo na naknadu štete zbog navodno nezakonitog i
nepravilnog rada tuženog prilikom utvrđivanja visine penzije."
218
PONIŠTAJ ODLUKE O PRESTANKU RADNOG ODNOSA

DONIJETE OD STRANE DISCIPLINSKE KOMISIJE
(Član 38 stav 1 i čl. 48 Opšteg kolektivnog ugovora)
Izvršni direktor može opunomoćiti disciplinsku komisiju samo za

vodjenje disciplinskog postupka ali ne i za donošenje odluke na osnovu
sprovedenog disciplinskog postupka, koju isključivo može donijeti direktor, te
je odluka o prestanku radnog odnosa zaposlenom donijeta od strane
disciplinske komisije nezakonita.
Iz obrazloženja:
"Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, tužioci su bili u radnom

odnosu kod tuženog na radnom mjestu mornara, na neodređeno vrijeme. Protiv
svakog od njih vođen je disciplinski postupak, u kojem je utvrđeno da su počinili teže
i lakse povrede radnih obaveza, jer su odbili da izvrše radne zadatke, naložene od
strane izvršnog direktora i samovoljno napustili radno mjesto udaljavajući se iz
preduzeća i od tada bez opravdanog razloga odsustvovali sa posla. Disciplinski
postupci vođeni su od strane disciplinske komisije kojoj je punomoćjem datim od
strane izvršnog direktora tuženog povjereno vođenje disciplinskih postupaka
pokrenutih odlukom poslodavca, i isti su okončani donošenjem odluka o prestanku
radnog odnosa tužilaca, bliže označenim u izreci prvostepene presude. Navedene
odluke donijela je disciplinska komisija.
Polazeći od prednjeg činjeničnog utvrđenja, pravilno su odlučili nižestepeni
sudovi kad su usvojili tužbeni zahtjev, jer je to nalagala pravilna primjena
materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari.
Odredbom čl. 38. st. 1. Opšteg kolektivnog ugovora ("Službeni list Crne Gore",
br. 14/14 od 22.3.2014, 40/18 od 22.6.2018, 37/19 od 01.7.2019), koji je važio u
vrijeme pokretanja disciplinskog postupka, propisano je da disciplinski postupak
pokreće poslodavac, odnosno direktor ili izvršni direktor – nadležni organ, na osnovu
zahtjeva koji može podnijeti svaki zaposleni saznanjem da je učinjena povreda radne
obaveze. Odredbom čl.39. st.3. navedenog Ugovora propisano je da nadležni organ
vođenje disciplinskog postupka može povjeriti stručnom licu iz administracije
poslodavca ili trećem licu - ovlašćenom licu. Odredbom čl.48 u st.1 istog Ugovora je
propisano, da po sprovedenom postupku nadležni organ donosi odluku.
Shodno prethodno citiranim odredbama Opšteg kolektivnog ugovora, a
obzirom da je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je disciplinska komisija vodila
postupke protiv tužilaca i donijela odluke, prema punomoćju kojim je izvršni direktor
tužene imenovao disciplinsku komisiju i povjerio joj vođenje disciplinskog postupka,
pravilan je zaključak nižestepenih sudova da disciplinska komisija nije bila ovlašćena
da donese navedene disciplinske odluke o prestanku radnog odnosa.
Ovo iz razloga što iz prethodno citiranih odredbi Opšteg kolektivnog ugovora
proizilazi da izvršni direktor može opunomoćiti disciplinsku komisiju samo za vođenje
disciplinskog postupka ali ne i za donošenje odluke na osnovu sprovedenog
disciplinskog postupka, koju isključivo može donijeti nadležni organ tuženog,
odnosno direktor ili izvršni direktor u smislu odredbi čl. 48 navedenog Opšteg
219
kolektivnog ugovora i čl.126 st. 1 Zakona o radu ("Službeni list CG", br. 49/2008,
88/2009, 26/2009, 26/2010, 59/2011, 66/2012, 31/2014 i 53/2014).
Iz utvrđenog proizilazi da su donijete odluke o prestanku radnog odnosa
tužilaca nezakonite, pa su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su poništili
navedene odluke i obavezali tuženog da tužioce vrati na rad, na poslove njihove
stručne spreme."
220
ZAKONITOST ODLUKE DA SE PO OBJAVLJENOM KONKURSU

NE VRŠI IZBOR PRIJAVLJENOG KANDIDATA
(Član 104 stav 4 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju)
Zakonita je odluka kojom je odlučeno da se po objavljanom konkursu na

koji se prijavio jedan kanadidat ne vrši izbor ako postoji loše iskustvo
poslodavca vezano za ranije radno angažovanje prijavljenog kandidata i ako je
u medjuvremeno faktički prestala potreba za radnim angažovanjem po
raspisanom konkursu.
NEDOZVOLJENOST TUŽBE KOJOM SE TRAŽI

DA SUD NALOŽI PRIJEM ODREDJENOG LICA U RADNI ODNOS
Ne može se presudom nalagati prijem odredjenog lica u radni odnos, već

samo može ispitivati zakonitost donijete odluke poslodavca povodom tog
konkursa.
Iz obrazloženja:
"U ponovnom postupku odlučivanja po raspisanom konkursu, tužena je dana

10.07.2017. godine, donijela odluku br. 1410 (čiji poništaj tužilac u ovoj parnici traži),
da se po konkursu od 09.03.2016. godine za izbor profesora ekonomske grupe
predmeta ne vrši izbor. Navedenu odluku tužena obrazlaže ranijim neadekvatnim
radnim angažmanom tužioca kod tužene, odnosno nezadovoljavajućim doprinosom
unapređenju kvaliteta rada i škole, što je konstatovano i izvršenim inspekcijskim
nadzorom iz 2011. godine, kada je zaključeno da tužiocu, obzirom na njegovo
ponašanje i neobavljanje radnih zadataka, nije mjesto u učionici. U pobijanoj odluci
tužena je navela da je potreba za radnim mjestom za koje je raspisan konkurs u
međuvremenu prestala, dok je u periodu predviđenom konkursom isto bilo popunjeno
angažovanjem drugih profesora zaposlenih kod tužene.
Polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja, nižestepeni sudovi su sa
pozivom na odredbu čl. 101 st. 4 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, odbili
kao neosnovan kako primarni, tako i eventualni tužbeni zahtjev, dok su tužbu u dijelu
kojim je traženo nalaganje tuženoj da u roku od osam dana po pravosnažnosti
presude izabere tužioca za radno mjesto profesora ekonomske grupe predmeta,
odbacili kao nedozvoljenu, iz razloga što sud ne može nalagati državnim organima
koga će primiti u radni odnos, već samo može ispitivati zakonitost donijete odluke po
raspisanom konkursu.
I po ocjeni ovog suda, pravilno su postupili nižestepeni sudovi kada su odlučili
na izloženi način.
U skladu sa zakonom definisanim krugom nadležnosti iz čl. 82 st. 1 Opšteg
zakona o obrazovanju i vaspitanju (“Sl. list CG”, br. 64/02, 31/05, 49/07, 45/10, 45/11,
39/13, 44/13, 47/17 i 59/21), direktor škole se, između ostalog, stara o unapređenju
221
kvaliteta obrazovno - vaspitnog programa ustanove, a u vezi sa tim donosi i odluku o

zapošljavanju nastavnika, u skladu sa odredbom čl. 101 st. 4 istog zakona.
Donoseći pobijanu odluku br.1410 od 10.07.2017. godine, o neizboru
profesora ekonomske grupe predmeta po prethodno raspisanom konkursu na kome
je tužilac bio jedini prijavljeni, direktorica tužene je, obrazlažući istu, dala jasne,
konkretne i valjane razloge o tome kojim kriterijumima i interesom se rukovodila
prilikom donošenja iste. Ovo posebno pri činjenici što je tužilac u periodu od 30.
08.2010. do 09.08.2011. godine, bio zaposlen kod tužene po osnovu ugovora o radu
na određeno vrijeme, što znači da je tužena bila upoznata sa načinom njegovog rada
i ponašanjem, koje prema rezultatima dokaznog postupka, nije bilo zadovoljavajuće
niti u skladu sa pravilima ponašanja nastavnika u školi. Navodi iz obrazloženja
pobijane odluke o zanemiravanju radnih dužnosti od strane tužioca, odnosno
njegovim aktivnostima usmjerenim na nanošenje štete ugledu škole i ostalih kolega,
potkrijepljeni su Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru od 11.04.2011. godine, kojim je
nakon izvršenog inspekcijskog nadzora, konstatovano da tužiocu nije “mjesto u
učionici jer svojim ukazanim ponašanjem i neobavljanjem svojih radnih obaveza ne
može biti vaspitač učenicima i dobar kolega.” Da je neprimjereno i neprofesionalno
ponašanje tužioca zaista imalo za posljedicu narušavanje i ometanje izvođenja
nastavnog procesa kod tuženog, i to ne samo u odnosu prema učenicima već i u
odnosu sa kolegama, potvrđuje i pisano sačinjen zahtjev svih zaposlenih kod tužene,
upućen direktorici, da na zakonom predviđen način spriječi ponovno radno
angažovanje tužioca, kako je to konstatovano u obrazloženju pobijane odluke.
Dakle, direktorica tužene je na osnovu ranijeg iskustva vezanog za radno
angažovanje tužioca i izvršene sveobuhvatne analize svih okolnosti konkretnog
slučaja, odlučila da ne izvrši izbor po navedenom konkursu. Uz to, ovaj sud je
posebno imao u vidu da je potreba za radnim mjestom za koje je raspisan konkurs u
međuvremenu prestala, obzirom da je isto popunjeno (radilo se o radnom mjestu na
određeno vrijeme do povratka radnice sa porodiljskog bolovanja a najduže do
30.06.2016. godine), čime je faktički prestala potreba za radnim angažovanjem
nastavnika u ekonomskoj grupi predmeta kod tužene po raspisanom konkursu, a
samim tim i tužioca kao prijavljenog kandidata.
Shodno izloženom, sporna odluka tužene je zakonita, što čini u cjelosti
neosnovanim kako primarni, tako i eventualni tužbeni zahtjev kojima je prvenstveno
traži poništaj kao nezakonite sporne odluke tuženog, te nalaganje tuženoj određenih
činidbi povodom poništaja iste.
Neosnovano se revizijom pobija odluka nižestepenih kojim je odbačena kao
nedozvoljena tužba u dijelu kojim je traženo nalaganje tuženoj da primi tužioca u
radni odnos po navedenom konkursu, obzirom da sud ne može presudom nalagati
prijem određenog lica u radni odnos, već samo može ispitivati zakonitost donijete
odluke poslodavca povodom tog konkursa.
Ovaj sud je cijenio i ostale revizijske navode, ali je našao da isti nijesu od
uticaja za drugačije rješenje ove pravne stvari, budući da se isti u pretežnom dijelu
svode na taksativno nabrajanje i hronologiju svih postupaka koje je tužilac vodio
protiv ovdje tužene."
222
DAVANJE NEISTINITIH PODATAKA KAO OSNOV

ZA OTKAZ UGOVORA O RADU
(Član 111 tačka 9 Zakona o radu)
Osnov za otkaz ugogora o radu može biti davanje neistinitih podataka ne

samo prilikom zaključenja ugovora o radu, već i u toku trajanja ugovora o radu,
ako su ti podaci od bitnog značaja za vršenje poslova, ne samo onih radi kojih
je zasnovan radni odnos, već i onih na koje se u toku trajanja ugovora o radu
zaposleni rasporedjuje.
Iz obrazloženja:
"Prema činjenicama utvrđenim u postupku, tužilac je zasnovao radni odnos

kod EPCG na osnovu odluke br.1001-3988 od 10.05.1995.godine, na radnom mjestu
KV elektrotehničar elektro struke u Grupi za zajedničke poslove u E. d. C., a na
osnovu svjedočanstva br. 02-197/2-67 od 26.06.1967. godine o položenom završnom
ispitu Školskog centra za stručno obrazovanje „B. L.“ u C., kojim se osposobio za
kvalifikovanog radnika zanimanja auto električara. U postupku je utvrđeno i da je
tužilac 1997. godine priložio poslodavcu Svjedodžbu o završenom ispitu Visoko
kvalificiranog radnika saobraćajne struke, zanimanja vozača cestovnih motornih
vozila izdatu od strane Škole saobraćajne i autometalske struke Zagreb, br. 01-
10/795-72 od 07.09.1972. godine koja mu je poslužila da bude raspoređen na drugo
radno mjesto– vozač I u Grupi za zajedničke poslove, jer se doškolovao i stekao VI
stepen stručne spreme. Nakon toga, tužilac je rješenjem poslodavca od 10.01.2006.
godine raspoređen na radno mjesto održavalac voznog parka, automehaničar,
autoelektričar, mašinbravar redni broj 033 u organizacionoj jedinici Odjeljenje za
zajedničke poslove, za koja radna mjesta je bila potrebna škola za VKV radnike.
Međutim, iz informacije o provjeri vjerodostojnosti diploma i svjedočanstava
Prosvetne inspekcije Ministarstva prosvete i nauke RCG, br.04-3-6784/4-32/2 od
14.02.2007. godine utvrđeno je da se ne radi o vjerodostojnom svjedočanstvu, jer je
na toj Svjedodžbi ispred riječi „kvalificiranog radnika“ (koje zvanje je tužilac zaista
stekao kod navedene škole), nakon izdavanja dopisana riječ „Visoko“ pa je tužiocu
zbog davanja neistinitih podataka o stručnoj spremi osporenim rješenjem otkazan
ugovor o radu. Rješenjem Fonda PIO - PO Cetinje br. 01-02-5020/1 od 12.02.2008.
godine tužilac je ostvario pravo na starosnu penziju počev od 03.07.2007. godine.
Iz spisa dalje proizilazi, a na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda u
Cetinju K.br.436/09 od 26.12.2011. godine, da je tužilac oslobođen od optužbe za
krivično djelo prevara u produženom trajanju, jer nije dokazano da je u namjeri da
sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, upotrijebio kao pravu preinačenu
predmetnu Svjedodžbu Školskog centra za cestovni saobraćaj u Z. (nije bilo
posledice u vidu materijalne štete po poslodavca u vrijednosti preko 3.000,00 €). U
tom postupku, a na osnovu nalaza vještaka grafologa, je utvrđeno da je riječ „Visoko“
ispred zvanja „kvalificiranog radnika“ naknadno dokucana pisaćom mašinom, što se
razlikuje od ostalog teksta konstatovanog na obrascu svjedočanstva.
Polazeći od utvrđenog, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su odbili
kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev, a iz razloga koje je dao drugostepeni sud i
koji su prihvatljivi i za ovaj revizijski sud.
223
Naime, odredbom čl. 111 st. 1 tač. 9 Zakona o radu (Sl. list SRCG, br. 43/03),
važećeg u vrijeme nastanka spornog materijalno pravnog odnosa, bilo je propisano
da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako je prilikom stupanja na
rad, odnosno zasnivanja radnog odnosa dao neistinite podatke značajne za vršenje
poslova radi kojih je zasnovao radni odnos.
Citirana odredba se ne može tumačiti kako to čini tužilac tokom postupka a na
čemu istrajava i u reviziji, odnosno tako da taj otkazni razlog može nastati jedino u
slučaju da je zaposleni prilikom zasnivanja radnog odnosa dao neistinite podatke i da
se riječi „prilikom stupanja na rad“ mogu odnositi jedino na situaciji stupanja na rad
na dan predviđen ugovorom o radu. Smisao navedene zakonske odredbe je takav da
osnov za otkaz ugovora o radu može biti davanje neistinitih podataka, ne samo
prilikom zaključenja ugovora o radu, već i u toku trajanja ugovora o radu, ako su ti
podaci od bitnog značaja za vršenje poslova, ne samo onih radi kojih je zasnovao
radni odnos, već i onih na koje se u toku trajanja ugovora o radu zaposleni
raspoređuje.
Polazeći od navedenog, pravilno zaključuje drugostepeni sud da je tužiocu
mogao prestati radni odnos osnovom čl. 111 st. 1 tač. 9 Zakona o radu, obzirom da
je raspoređivanje na radno mjesto vozač I u Grupi za zajedničke poslove i na radno
mjesto održavalac voznog parka, automehaničar, autoelektričar, mašinbravar redni
broj 033 u organizacionoj jedinici Odjeljenje za zajedničke poslove po rješenjima
EPCG AD N. od 23.06.1997. godine i 10.01.2006. godine izvršeno na osnovu datih
neistinitih podataka u pogledu stručne spreme koja je neophodna za obavljanje tih
poslova. Davanje neistinitih podataka prilikom zasnivanje radnog odnosa u smislu
odredbe čl. 111 Zakona o radu, uvijek povlači otkaz ugovora o radu, bilo da se radi o
zasnivanju radnog odnosa, bilo raspoređivanju u toku trajanja radnog odnosa na
druge poslove i radne zadatke."
224
OTKAZ UGOVORA O RADU BEZ UPOZORENJA ZAPOSLENOG

O POSTOJANJU RAZLOGA ZA OTKAZ
(Član 143b stav 1 i čl. 143 st. 1 tač. 2 i 3 Zakona o radu)
Smisao upozorenja zaposlenog o postojanju razloga za otkaz Ugovora o

radu je da se zaposlenom stavi do znanja da je izazvao nastanak otkaznog
razloga i omogući da se izjasni o tome da li je svojom krivicom učinio povredu
radne obaveze, odnosno narušio radnu disciplinu zbog koje poslodavac
namjerava da mu otkaže ugovor o radu, te je odluka o otkazu ugovora o radu
zbog neopravdanog izostanka sa posla bez upozorenja zaposlenog o
postojanju razloga, nezakonita.
Iz obrazloženja:
"Tužilji je prestao radni odnos zbog neopravdanog izostajanja sa posla više od

dva radna dana uzastopno, što predstavlja otkazni razlog iz čl. 143 st.1 tač. 3 Zakona
o radu ("Sl. list CG" br.49/08, 88/09, 26/09, 26/10, 59/11, 66/12, 31/14 i 53/14) kojim
je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom ako za to
postoji opravdan razlog, odnosno ako je njegovo ponašanje takvo da ne može
nastaviti rad kod poslodavca u slučajevima propisanim zakonom i kolektivnim
ugovorom ili aktom poslodavca koji mora biti usaglašen sa zakonom i kolektivnim
ugovorom. Sadržina citiranog člana upućuje na primjenu odredbe čl.51 st.1 tač.3
Opšteg kolektivnog ugovora ("Sl. list CG" br.14/2014) kojim je propisano da
poslodavac može otkazati ugovor o radu ako zaposleni neopravdano izostane sa
posla više od dva radna dana uzastopno, odnosno pet radnih dana sa prekidima u
toku kalendarske godine.
Imajući u vidu razlog otkaza, poslodavac je bio dužan da na propisan način
upozori tužilju o postojanju otkaznog razloga, što je u konkretnom izostalo. Ovo
posebno imajući u vidu odredbu čl.143 b st.1 Zakona o radu kojom je propisano da
odluku o otkazu ugovora o radu u slučajevima iz čl. 143 st. 1 tač. 1, 2 i 3 ovog
zakona poslodavac može donijeti nakon što prethodno upozori zaposlenog o
postojanju razloga za otkaz i da se upozorenje iz st.1 ovog člana daje se u pisanoj
formi i sadrži razloge za otkaz, dokaze koji ukazuju na to da su se stekli uslovi za
otkaz i rok za davanje odgovora na upozorenje - stav 2, dok je stavom 3 određeno da
rok iz stava 2 ovog člana ne može biti kraći od pet radnih dana.
Tuženi je dostavljanje upozorenja o postojanju razloga za otkaz ugovora o
radu tužilji pokušao putem Pošte na dvije adrese tužene, G. bb C. i B. C. j. bb C., ali
ni jedna od navedenih pošiljiki nije dostavljena lično tužilji, već joj je ostavljeno
obavještenje da pošiljku može preuzeti u Pošti u roku od 15 dana, počev od
09.11.2019. godine. Tužilja je u ostavljenom roku (23.11.2019. godine, kako je to
konstatovano na informacije o pošiljci) pokušala da preuzme pismeno ali
bezuspješno, jer je ona već bila vraćena u poštu u Podgorici (dana 22.11.2019.
godine), što ukazuje da je postupala savjesno, u skladu sa pravnom poukom koja joj
je ostavljena.
Kod naprijed navedenog, po ocjeni ovog suda, pravilan je zaključak
nižestepenih sudova da tuženi pobijano rješenje nije donio u zakonito provedenom
postupku budući da upozorenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu nije
225
uredno dostavljeno tužilji. Naime, smisao upozorenja je da se zaposlenom stavi do

znanja da je izazvao nastanak otkaznog razloga i omogući da se izjasni o tome da li
je svojom krivicom učinio povredu radne obaveze, odnosno narušio radnu disciplinu
zbog koje poslodavac namjerava da mu otkaže ugovor o radu. Samim tim, pravilna
primjena navedene zakonske odredbe podrazumijeva da se u upozorenju mora
navesti činjenični osnov koji predstavlja povredu radne obaveze ili otkazni razlog, uz
ostavljanje roka najmanje pet dana od dostavljanja upozorenja da se izjasni na
navode iz upozorenja. Usled propusta tuženog da tužiocu dostavi upozorenje iz
čl.143 b Zakona o radu i omogući mu pravo na odbranu, povrijeđena je procedura
otkazivanja ugovora o radu koja je propisana i članom 7 Konvencije Međunarodne
organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca, koja
propisuje da radni odnos radnika neće prestati zbog razloga vezanih za ponašanje
radnika ili njegov rad prije nego što mu se omogući da se brani od iznijetih navoda,
osim ako se s razlogom ne može očekivati od poslodavca da mu pruži tu
mogućnost."
226
ZLOUPOTREBA PRAVA NA ODSUSTVO

ZBOG PRIVREMENE SPRIJEČENOSTI ZA RAD
(Član 143 stav 1 tačka 6 Zakona o radu)
Zloupotreba prava na odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad

postoji u slučaju svakog radnog angažovanja zaposlenog za vrijeme
privremene spriječenosti za rad, pa i po osnovu ugovora o djelu, a ne samo u
slučaju formalnog zaključenja novog Ugovora o radu sa drugim poslodavcem.
Iz obrazloženja:
"Tužilja sa tuženim zaključila je ugovor o radu na neodredjeno vrijeme

br.1354/04 od 07.04.2011. godine, radi obavljanja poslova radnog mjesta
Koordinator za održivi razvoj, da je tokom radnog odnosa bila na bolovanju zbog
privremene spriječenosti za rad i to u periodu od 25.04.2019. godine do 10.06.2019.
godine zbog svojih zdravstvenih problema, a nakon toga bolovanje joj je odobreno
zbog njege djeteta. Tuženi je 04.10.2019. godine tužilji dao upozorenje o postojanju
razloga o otkazu ugovora o radu, na koje upozorenje se tužilja izjasnila dopisom od
18.10.2019. godine, navodeći da ne postoje razlozi za otkaz ugovora o radu, da bi
tuženi 29.10.2019. godine donio pobijano rješenje o otkazu ugovora o radu
br.25721/10, kojim rješenjem je tužilji otkazan ugovor o radu zbog po otkaznom
razlogu iz čl.143 st.1 tač.6 Zakona o radu i čl.51 st.1 tač.6 Opšteg kolektivnog
ugovora, odnosno zbog zloupotrebe prava na odsustvo za vrijeme privremene
spriječnosti za rad, jer je za period privremene spriječenosti za rad bila angažovana
kod drugog poslodavca. Naime, tokom trajanja radnog odnosa tužilje kod tuženog,
tužilja je sa NVO E. – T. iz P. zaključila ugovor o djelu br.3/19 od 10.04.2019. godine,
kojim ugovorom se kao poslenik obavezala da za račun NVO E.-T. kao naručioca
izradi analizu aktivnih ugovora o koncesiji za izgradnju malih elektrana u Crnoj Gori i
identifikaciju eventualnih nepoštovanja odredbi ugovora od strane koncesionara za
ugovorenu naknadu u iznosu od 2.500,00 € bruto. Istim ugovorom tužilja se
obavezala da pripremi nacrt izvještaja o sprovedenoj analizi do 10.06.2019. godine, a
finalnu verziju izvještaja o sprovedenoj analizi do 25.06.2019. godine. Ugovorom
preuzetu obavezu izrade izvještaja o sprovedenoj analizi tužilja nije izvršila u
ugovorenim rokovima, već je ista finalni nacrt analize dostavila NVO E. - t. tek
13.07.2019. godine, koji nacrt je naknadno ispravljen otklanjanjem uočenih tehničkih
grešaka.
Polazeći od utvrđenog, nižestepeni sudovi su zaključili da je radno
angažovanje tužilje na izradi predmetne analize bilo sprovedeno u periodu njene
privremene spriječenosti za rad. Pri tom su cijenili neprihvatljivim tvrdnje tužilje da je
predmetnu analizu izradila prije njene privremene spriječenosti za rad, odnosno u
roku od deset dana od zaključenja ugovora o djelu od 10.04.2019.godine, jer ovu
tvrdnju ne potvrđuje sadržina samog ugovora, te iskaz svjedoka Č. M. iz kojeg
proizilazi da je tužilja kasnila sa izradom izvještaja, što se potvrđuje sadržinom mail
komunikacije Č. M. i B. V., te sadržinom same analize koncesionih ugovora u Crnoj
Gori u kojoj tužilja kao autor te analize koristi podatke iz maja i juna 2019. godine,
dakle perioda nakon odlaska na bolovanje (25.04.2019. godine).
227
Nasuprot navodima revizije tužilje, pravilno su, i po nalaženju ovog suda,

odlučili nižestepeni sudovi kad su s pozivom na odredbu čl.143 st.1 tačka 6 Zakona o
radu i čl.51 st.1 tač.6 Opšteg kolektivnog ugovora predmetni tužbeni zahtjev u cjelosti
odbili kao neosnovan.
U skladu sa odredbom čl.143 st.1 tač. 6 Zakona o radu (Sl.list CG,br.49/2008,
26/2009, 29/2011, 66/2012, 31/2014), poslodavac može otkazati ugovor o radu
zaposlenom ako za to postoji opravdani razlog i to ako zloupotrijebi pravo na
odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad.
Shodno odredbi čl.51 st.1 tač.6 Opšteg kolektivnog ugovora (Sl.list CG,
br.14/2014, 40/2018, 37/2019), poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposlenom
ako je zaloupotrijebio pravo na odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad, a
naročito ako je za period privremene spriječenosti za rad bio radno angažovan kod
drugog poslodavca odnosno ako poslodavcu ne dostavi izvještaj o privremenoj
spriječenosti za rad, lično ili preko drugog lica, u roku od pet dana od dana izdavanja
izvještaja, s tim da je procedura otkazivanja ugovora o radu iz navedenih razloga
propisana u stavu 2 navedenog člana.
I po ocjeni ovog suda, pravilno nalazi drugostepeni sud da zloupotreba prava
na odsustvo zbog privremene spriječenosti za rad postoji u slučaju svakog radnog
angažovanja zaposlenog za vrijeme privremene spriječenosti za rad, pa i po osnovu
ugovora o djelu (bez obzira na to što se na ugovor o djelu primjenjuju odredbe
obligacionog prava), a ne samo u slučaju formalnog zaključenja novog ugovora o
radu sa drugim poslodavcem kako se to neosnovano u reviziji tvrdi.
Kako angažovanje tužilje na izradi pomenute analize po ugovoru o djelu
br.3/19 od 10.04.2019.godine, koja analiza odgovara opisu posla radnog mjesta na
kojem je tužilja bila raspoređena kod tuženog, predstavlja njeno radno angažovanje
kod drugog poslodavca to su se stekli uslovi za otkazivanje ugovora o radu tužilji
osnovom citiranih odredaba Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora.
Kod utvrđenog, a nasuprot tvrdnji revidenta, na tuženom nije stajala obaveza
prethodne provjere zdravstvene sposobnosti tužilje u toku trajanja bolovanja, bez
obzira na postojanje razloga za korišćenje odsustva zbog privremene spriječenosti za
rad kako je to pravilno našao i drugostepeni sud i u tom pravcu dao valjane razloge
prihvatljive i za ovaj sud."
228
PRAVO NA OTKUP STANA

(Član 17 u vezi čl. 18 i 20 Zakona o stambenim odnosima)
Dodjelom stana na korišćenje ima se smatrati da je stečeno pravo na

otkup stana.
***
Činjenica da licu kojem je dodijeljen stan na korišćenje nije omogućeno
useljenje u taj stan i zaključenje ugovora o korišćenju, kao i otkup stana, iako
je podnio zahtjev zajedno sa drugim licima kojima su u isto vrijeme dodijeljeno
na korišćenje stanovi u istoj zgradi, ne može mu se staviti na teret, jer je to
posljedica okolnosti koje to lice nije skrivilo, niti je doprinijelo nastupanju tih
posljedica, pa se ne može reći da je posljedica izbjegavanja njegove bilo kakve
zakonske obaveze.
Iz obrazloženja:
"Utvrdjeno je da je predlagaču predmetni stan dodijeljen Odlukom Stambene

komisije Z. B. P., br. 01-88/19 od 21.06.1990. godine, a da je tom odlukom odredjeno
da će nosilac stanarskog prava zaključiti ugovor o korišćenju stana sa SIZ-om
stanovanja B. P. Inače, predmetni stan je upisan kao korišćenje na stambenom
prostoru na ime predlagača - u "V" listu lista nepokretnosti br. 2689 KO Bijelo Polje,
površina stana 63 m2, na parceli br. 1312/2, br. zgrade 1, dok je svojina 1/1 Crne
Gore - subjekat raspolaganja Vlada Crne Gore Podgorica. Dalje je utvrdjeno da je
predmetni stan kupljen po ugovoru br. 06-736 od 13.04.1989. godine, prema kojem je
prodavac V. k. B. P., a kupac Z. B.P., a iz akta V. k. B. P., br. 03-1403 od
26.11.1990. godine utvrdjeno je da je kupac izmirio sve obaveze za stan na III spratu,
br. 17, u lameli "A1" (predmetni stan). Utvrdjeno je i to da su u istom postupku (osim
predlagaču) još trojici zaposlenih kod istog poslodavca (R. V., G. R. i M. K.)
dodijeljeni stanovi, koji su izvršili otkup dodijeljenih im stanova dana 14.08.1992.
godine, po istoj otkupnoj cijeni od 3833,34 dinara po 1 m2, a koji se nalaze u
stambenoj zgradi gdje se nalazi i stan predlagača, ali u različitim lamelama.
Predlagač nije useljen u predmetni stan odmah po dodjeli, kao što su to učinili
njegove kolege kojima su dodijeljeni stanovi u istoj raspodjeli (u istoj zgradi),
isključivo zbog pokrenutog sudskog spora, protiv investitora od strane vlasnika
obližnjeg objekta, radi činidbe i naknade štete zbog zaklanjanja vidika dijelom lamele
u kojoj se nalazi stan predlagača, a što nema nikakve veze sa bilo kakvom radnjom ili
propustom predlagača kao lica kome je dodijeljen stan. Zbog toga se predlagač i
uselio u predmetni stan sa svojom porodicom kasnije od ostalih svojih kolega - tek
08.01.1996. godine.
Inače, predlagač je u zajedničkom zahtjevu za otkup sa ostalim zaposlenim
kojima je u isto vrijeme dodijeljen stan (R. V., G. R. i M. K.), tražio da se i njemu
omogući otkup stana, ali ga je Stambena komisija Vlade Crne Gore odbila. Zbog toga
se u više navrata obraćao i sadašnjim protivnicima predlagača i Ministarstvu pravde
Vlade Crne Gore, ali mu otkup pod pripadajućim uslovima nije omogućen.
Polazeći od izloženog činjeničnog utvrdjenja i po ocjeni ovog suda pravilno je
odlučio prvostepeni sud kada je postavljeni predlog usvojio predmetnim rješenjem,
koje je potvrdio i drugostepeni sud pobijanim rješenjem odlučujući o žalbi protivnika
229
predlagača, a žalbu odbio. Inače, u pobijanom i prvostepenom rješenju o svemu

potrebnom su dati jasni, pravilni i medjusobno usaglašeni razlozi koje prihvata i ovaj
sud i na iste upućuje protivnika predlagača.
I po ocjeni ovog suda u konkretnim okolnostima slučaja ima se smatrati da je
predlagač stekao pravo na otkup predmetnog stana dodjelom stana na korišćenje
odlukom nadležnog organa poslodavca, tj. odlukom Stambene komisije Z. B. P., br.
01-88/90 od 15.01.1990. godine, pa je na taj način postao nosilac stanarskog prava u
smislu člana 20 Zakona o stambenim odnosima ("Sl. list SRCG", br. 21/85). Dakle,
sticanje svojstva nosioca stanarskog prava, odnosno zakonitog korisnika stana na
strani predlagača ima svoje utemeljenje u odluci o dodjeli stana na korišćenje u
skladu sa zakonom, a njegovo pravo na otkup stana proističe iz odredbe čl. 17
Zakona o stambenim odnosima ("Sl. list RCG", br. 45/90 od 18.12.1990. godine),
kojom je propisana mogućnost otkupa stana kojeg koristi nosilac stanarskog prava, a
koju mu je nosilac prava raspolaganja dužan da omogući saglasno odredbama ovog
zakona, tj. pod uslovima predvidjenim ovim zakonom (čl. 20 u vezi čl. 18 navedenog
zakona).
Imajući u vidu sve prethodno izloženo pravilno su zaključili nižestepeni sudovi
da je predlagač stekao pravo na otkup stana pod uslovima predvidjenim Zakonom o
stambenim odnosima iz 1990. godine, te da su ispunjeni uslovi da mu se omogući
otkup stana pod uslovima tog zakona, kako je to omogućeno i zaposlenima R. V., G.
R. i M. K., kao licima koji su dobili stanove konačnim i pravosnažnim odlukama
poslodavca u istoj raspodjeli.
Činjenica da predlagaču nije omogućeno useljenje u predmetni stan i
zaključenje ugovora o korišćenju, kao i otkup predmetnog stana, kao i imenovanim
licima, iako je podnio zahtjev zajedno sa njima, a kojima je u isto vrijeme dodijeljen
na korišćenje stan u istoj zgradi, ali drugim lamelama, ne može se staviti predlagaču
na teret jer je posljedica okolnosti koje predlagač nije skrivio, niti je nastupanju istih
doprinio, pa se ne može reći da je posljedica izbjegavanja njegove bilo kakve
zakonske obaveze. Naime, ovdje nemogućnost useljenja predlagača u stan,
nemogućnost zaključenja ugovora o korišćenju stana po dobijanju odluke o dodjeli na
korišćenje, kao i ostalim zaposlenim koji su stanove dobili u istoj raspodjeli i u istoj
zgradi, a time i nemogućnost otkupa stana pod istim uslovima nije posljedica bilo
kakvog njegovog propusta ili zloupotrebe prava, tako da ne može ni snositi negativne
posljedice zbog toga što mu nije na vrijeme omogućeno da useli u stan, zaključi
ugovor o korišćenju stana, a potom i da isti otkupi pod istim uslovima kao i ostali
zaposleni kojima su stanovi dodijeljeni u isto vrijeme.
Ovaj sud je cijenio sve navode revizije ali je našao da su kod prethodno datih
razloga ovog suda i razloga nižestepenih sudova u prvostepnom i pobijanom rješenju
bez uticaja na drugačiju odluku u predmetnoj vanparničnoj stvari. Posebno valja
istaći da su neprihvatljivi navodi revizije kojima se ukazuje na dužnost predlagača da
svoj status korisnika prevede u vlasnički odnos primjenom sada važećih zakonskih
propisa - kupovinom pod povoljnim uslovima u skladu sa Zakonom o održavanju
stambenih zgrada i stanova i prethodno važećim Zakonom o etažnoj svojini. Ovo iz
razloga što je predlagaču stan dodijeljen 1990. godine, dakle u vrijeme kada je pravo
svojine na dodijeljenom mu stanu mogao da stekne po pravilima otkupa prema
Zakonu o stambenim odnosima iz 1990. godine, kao i svi ostali zaposleni u to vrijeme
kojima su dodijeljeni stanovi odlukom nadležnog organa poslodavca, a što mu je
onemogućeno bez njegove krivice.
Ovaj sud je cijenio sve navode revizije ali je našao da su lišeni osnova.
230
Posebno su cijenjeni navodi revizije kojima se ukazuje da predlagač ne

ispunjava uslove za otkup stana, iz Zakona o etažnoj svojini ("Sl. list RCG", br. 71/04)
i Zakona o održavanju stambenih zgrada ("Sl. list CG", br. 41/16 i 84/18), smatrajući
pogrešno da traženo pravo predlagača treba cijeniti po odredbama ovih propisa, a
što po ocjeni ovog suda ne stoji. Naime, navedeni propisi na koje ukazuje revident su
primjenljivi na situacije kada je izvršena dodjela stanova na korišćenje (u zakup), u
vrijeme kada nije bio u primjeni Zakon o stambenim odnosima iz 1990. godine i na
raspodjele izvršene po novom sistemu, na koje su primjenljivi ovi propisi. Medjutim, u
predmetnom slučaju drugačija je činjenična i pravna situacija, budući da je
predlagaču dodijeljen stan na korišćenje po Zakonu o stambenim odnosima iz 1985.
godine, na koje situacije je bio primjenljiv postupak otkupa stanova po Zakonu o
stambenim odnosima iz 1990. godine i pod uslovima tog zakona, tj. po cijeni koja je
odredjivana svim licima po jedinstvenim kriterijumima u skladu sa tim zakonom."
231
232
233
PRIVREDNO PRAVO
234
STATUS RAZLUČNOG POVJERIOCA

(Član 53 Zakona o stečaju)
Tužilac kojem je od strane stečajnog upravnika priznato razlučno

potraživanje ima status razlučnog povjerioca na nepokretnosti u vlasništvu
dužnika na kojoj je ustanovljena hipoteka u korist tužioca kao hipotekarnog
povjerioca.
Iz obrazloženja:
"U postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih odluka utvrđeno je da je

zaključkom Privrednog suda Crne Gore St.br.74/15 od 07.09.2015.godine, donijetim
u stečajnom postupku nad tuženim „P. E.“ DOO U., tužiocu priznato razlučno
potraživanje u iznosu od 3.616.574,67 eura, dok mu je osporen status razlučnog
povjerioca na poslovnoj zgradi u vanprivredi i na posebnim djelovima te zgrade
oznake PD od 0 do i sa 59, upisanim u „G“ listu lista nepokretnosti br.5175 KO Ulcinj,
na osnovu rješenja Uprave za nekretnine - PJ Ulcinj br. 060-1360/11 od
28.11.2011.godine, što je bio razlog za podnošenje predmetne tužbe. Dalje, utvrđeno
je da je navedenim rješenjem Uprave za nekretnine dozvoljen upis založnog prava -
hipoteke drugog reda u korist tužioca kao hipotekarnog povjerioca, između ostalog, i
na kat. parceli br.5566/1, po kulturi voćnjak I klase, površine 1316 m2, upisane u LN
br.5175 KO Ulcinj kao isključiva svojina tuženog, i to po osnovu ugovora o hipoteci
UZZ br.100/2011 koji su parnične stranke zaključile dana 26.10.2011.godine, radi
obezbjeđenja tužiočevog potraživanja prema tuženom iz Ugovora o dugoročnom
kreditu KR 2011/5169 od 07.10.2011.godine, u iznosu od 3.600.000,00 eura.
Građevinskim vještačenjem utvrđeno je da se u vrijeme ugovora zaključenja, na
zemljištu koje je bilo predmet navedenog ugovora o hipoteci, nalazio sporni
poslovno-stambeni objekat, u grubim građevinskim radovima (60% stepena
izgrađenosti), površine 970m2, spratnosti: suteren, prezemlje i tri sprata, pri čemu je
vrijednost istog u to vrijeme iznosila 1.404.130,00 eura, a na dan izrade nalaza i
mišljenja vještaka (19.02.2019.godine), 2.074.693,13 eura. Rješenjem Uprave za
nekretnine br.953-387/12 od 18.04.2012.godine dozvoljen je upis zabilježbe u
katastru nepokretnosti na nepokretnostima iz LN br.5175 KO Ulcinj, pa je u „G“ listu
upisana zabilježba: „Objekat u izgradnji u površini od 970 m2, spratnost S4P, na
parcelama 5566/1 i 5565/3, sa precizno datim pojedinim djelovima“. Nakon završetka
izgradnje, rješenjem Uprave za nekretnine br.953-848/12 od 03.07.2012.godine
dozvoljen je upis promjene na nepokretnostima upisanim u navedenom listu
nepokretnosti, tako što je iz „G“ lista izbrisana zabilježba "Objekat u izgradnji", i
upisana zabilježba “Zgrada 1 na parceli 5566/1 - stambeno-poslovna zgrada, u
površini od 970 m2, spratnost S4P4, izgrađena na osnovu rješenja Sekretarijata za
urbanizam i uređenje prostora Opštine Ulcinj broj 05-6335/1-11 od 15.11.2011.
godine. Konačno, zaključkom Uprave za nekretnine br.954-124/13-sl. od 26.07.2013.
godine izvršena je zabilježba prava zaloge - hipoteke na posebnim djelovima
predmetnog objekta, u korist tužioca. Punomoćnik tuženog je na ročištu glavne
rasprave od 20.12.2019. godine potvrdio da je tuženom navedeni zaključak uredno
uručen, te da isti nije pobijao.
235
Po ocjeni ovog suda, a suprotno navodima revizije umješača, pravilno su

nižestepeni sudovi odlučili kada su, polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja,
usvojili tužbeni zahtjev i utvrdili da tužilac, u odnosu na potraživanje koje ima prema
tuženom, u iznosu od 3.616.574,67 eura (priznato od strane stečajnog upravnika),
kao i u odnosu na potraživanje na ime zakonske zatezne kamate u iznosu od
377.261,68 eura, ima status razlučnog povjerioca na predmetnom stambeno-
poslovnom objektu i njegovim posebnim djelovima, preciziranim u prvom stavu izreke
prvostepene presude. Ovo iz razloga što je izvedenim dokazima nesumnjivo
utvrđeno da je na ovoj nepokretnosti u vlasništvu tuženog, ustanovljena hipoteka u
korist tužioca kao hipotekarnog povjerioca, i to zabilježbom iste u LN broj 5175 KO
Ulcinj na osnovu konačnog i pravosnažnog zaključka Uprave za nekretnine br.954-
124/13-sl. od 26.07.2013.godine. Kako tuženi, kome je kao ugovornoj strani iz
ugovora o hipoteci zaključenim sa tužiocem i vlasniku predmetnih nepokretnosti
navedeni zaključak uredno uručen, nije osporavao zabilježbu hipoteke na istim, iako
je shodno datoj pravnoj pouci na to imao pravo, to, po ocjeni ovog suda, ne može sa
uspjehom činiti ni umješač u ovom postupku. Dakle, upis hipoteke u javne knjige, u
smislu odredbe čl.318 Zakona o svojinsko- pravim odnosima ("Sl. list CG", br.19/09),
je konstitutivni element za sticanje založnog prava na nepokretnosti i predstavlja
odlučnu činjenicu za rješavanje predmetne pravne stvari. Osim toga, činjenica da
tuženi nije pobijao navedeni zaključak, nasuprot revizijskim navodima, potvrđuje
postojanje volje parničnih stranaka kao ugovornih strana, da se pored kat. parcele
br.5566/1 iz LN br.5175 KO Ulcinj, hipotekuje i objekat koji je na toj parceli jednim
dijelom bio izgrađen od strane tuženog u vrijeme zaključenja ugovora o hipoteci UZZ
br.100/2011 od 26.10.2011.godine, ali nije bio upisan u katastar nepokretnosti. U tom
smislu, pravilno zaključuje drugostepeni sud da zemljište i objekat koji se već gradio
na istom u vrijeme ugovaranja dijele pravnu sudbinu, te da ima mjesta da se po
principu ekstenzivnosti, nakon završetka izgradnje i geodetske razrade hipoteka
upiše i na objektu, što je u konkretnom slučaju učinjeno uz međusobnu saglasnost
ugovornih strana. Kod takvog stanja stvari, bez uticaja na drugačiju odluku su navodi
revidenta da ugovorom o hipoteci od 26.10.2011.godine nije obuhvaćen predmetni
objekat u izgradnji, i s tim u vezi pozivanje na odredbe Zakona o osnovama
svojinsko-pravnih odnosa kojima je predviđena takva mogućnost."
236
PRAVO IZLUČNOG POVJERIOCA

(Član 52 i čl. 113 tač. 1 i 5 Zakona o stečaju)
Izlučni povjerilac ne prijavljuje svoje potraživanje stečajnom upravniku

kao što to rade stečajni povjerioci, a ako stečajni upravnik odbije takav zahtjev
za izlučenje, izlučni povjerilac ima pravo da pokrene parnicu radi ostvarivanja
svog prava.
Iz obrazloženja:
"Prema činjenicama utvrđenim u postupku, privredno društvo F. DOO B.

(ovdje prvotuženi), kao prodavac sa jedne i OMC C. DOO B. (ovdje drugotuženi), kao
kupac sa druge strane, zaključili su Ugovor o kupoprodaji UZZ 607/2017 od
22.11.2017. godine. Predmet ugovora je bio poslovni prostor u izgradnji oznake PD
2, površine 56 m2, spratnost P, u zgradi br. 1, koja se nalazi na kat. parceli br.
5783/3, na kojem je u trenutku prodaje kao nosilac prava svojine u obimu 1/1 bio
upisan prvotuženi, sa upisanom zabilježbom spora u G listu, po tužbi radi utvrđenja
prava susvojine, primljene u Privredni sud Crne Gore, pod brojem P.754/16, u korist
tužilaca YU L. DOO B. i I. DOO B. i zabilježba žalbe F. DOO, izjavljena na rješenje
Uprava za nekretnine PJ B. broj 954-852/1-17 od 06.04.2017.godine. Ugovor je
zaključen pred notarom M. M.
U postupku je utvrđeno i da je rješenjem Privrednog suda u Podgorici
St.br.399/13 od 20.03.2014.godine, po predlogu stečajnog povjerioca C. k. b. AD P.,
otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom DOO F. iz B., a za stečajnog
upravnika imenovan S. Z. Rješenjem Apelacionog suda Crne Gore Pž.br.1254/16 od
29.12.2016. godine, potvrđeno je rješenje Privrednog suda St.br.399/13 od
28.10.2016. godine, kojim je usvojen Plan o reorganizaciji stečajnog dužnika F. DOO,
podnijet sudu dana 19.06.2014. godine, sa dopunama od 26.09.2014. godine i
07.10.2014. godine i ispravkama od 03.10.2014. godine, 10.10.2014. godine i
08.06.2016. godine. Nakon pravosnažnosti rješenja o potvrđivanju Plana
reogranizacije St.br.399/13 od 29.12.2016. godine, stečajni postupak nad stečajnim
dužnikom je obustavljen, rješenjem St.br.399/13 od 31.01.2017. godine. U stečajnom
postupku osporena su potraživanja tužilaca kao izlučnih povjerilaca, a predmet
njihovih izlučnih zahtjeva je po 1/3 idealnog dijela nepokretnosti iz ln br. 3392 KO
Novi Bar – kat. parcela br. 5783 zemljište i stambeno-poslovni objekat C–10. Radi
utvrđivanja prava svojine na po 1/3 idealnog dijela navedenih nepokretnosti tužioci
protiv prvotuženog vode postupak pred Privrednim sudom u Podgorici, pod brojem
P.754/16.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je isti odbio
kao neosnovan, nalazeći da postupanje prvotuženog koje se ogleda u zaključenju
spornog ugovora nije suprotno usvojenom Planu reorganizacije, odnosno da je
poslovni prostor koji je predmet spornog ugovora izuzet iz stečajne mase
prvotuženog i nije uvršten u plan reogranizacije kao sredstvo čijom bi se prodajom
namirili povjerioci, pa za njegovu prodaju nije bila potrebna saglasnost stečajnog
upravnika i predstavnika razlučnog povjerioca, kako to tužioci tvrde, jer ova prodaja
nije određena planom reorganizacije, niti je izvršena u vezi sa provođenjem istog radi
namirenja povjerilaca obuhvaćenih planom. Punovažnost predmetnog ugovora, po
237
mišljenju prvostepenog suda, cijeni se u skladu sa odredbom čl. 101 Zakona o

obligacionim odnosima. Kako je predmetni ugovor sačinjen u formi notarskog zapisa,
a u vrijeme zaključenja istog kao isključivi vlasnik spornog poslovnog prostora bio
upisan prvotuženi, a u G listu upisana zabilježba spora po tužbi radi utvrđivanja prava
susvojine, koji se vodi pred Privrednim sudom Crne Gore pod brojem P. 754/16, u
korist ovdje tužilaca o čemu je notar upozorio kupca, prvostepeni sud zaključuje da
sadržina predmetnog ugovora nije u suprotnosti sa prinudnim propisima, niti je
protivna moralu društva, u smislu odredbe čl. 101 Zakona o obligacionim odnosima.
Činjenica da se pred Privrednim sudom vodi postupak radi utvrđivanja prava
susvojine tužilaca na predmetnom poslovnom prostoru nije od uticaja na
punovažnost kupoprodajnog ugovora, jer ukoliko tužioci uspiju u ovom sporu svoje
eventualno utvrđeno pravo susvojine će realizovati bez obzira na sporni ugovor, ako
se ima u vidu opšti princip građanskog prava, da niko na drugoga ne može prenijeti
više prava nego što ga ima i činjenicu da su obje ugovorne strane u trenutku
zaključenja ugovora bile upoznate sa postupkom koji tužioci vode pred Privrednim
sudom i njegovim mogućim posledicama.
Prednji činjenični zaključak i pravni stav prvostepenog suda prihvatio je u
svemu drugostepeni sud.
Ovakvo rezonovanje nižestepenih sudova za sad se ne može prihvatiti.
Izlučno pravo, u smislu odredbe čl. 52 Zakona o stečaju (Sl. list CG, br. 1/11,
53/16, 32/18 i 62/18), je pravo koje ovlašćuje svog nosioca (izlučnog povjerioca), da
od stečajnog dužnika zahtijeva da se iz stečajne mase izdvoji ili da mu se preda
određena stvar ako ona ne spada u stečajnu masu i ako dokaže valjan pravni osnov
na kojem temelji svoj zahtjev za njegovo izdvajanje (najčešće se radi o pravu
vlasništva). Izlučni povjerilac, prema članu 113 Zakona o stečaju, podnosi zahtjev da
mu se izluči stvar koja ne ulazi u stečajnu masu (tač.1). Pravo na izdvajanje
predmeta izlučnog prava, ako stečajni sudija isto ospori, utvrđuje se prema pravilima
koja važe za ostvarivanje tih prava izvan stečajnog postupka (tač.5). Dakle, izlučni
povjerilac ne prijavljuje svoje potraživanje stečajnom upravniku kao što to rade
stečajni povjerioci, a ako stečajni upravnik odbije takav zahtjev za izlučenje, izlučni
povjerilac ima pravo da pokrene parnicu radi ostvarivanja svog prava.
Vrhovni sud je, cijeneći razloge nižestepenih sudova i dovodeći ih u vezu sa
citiranim zakonskim odredbama, zaključio da u predmetnom sporu nije na nesumnjiv
način utvrđeno da li je tužilac nosilac izlučnog prava na nepokretnosti koja je bila
predmet raspolaganja spornim ugovorom, te da li je sporni poslovni prostor izuzet iz
stečajne mase prvotuženog ili je isti uvršten u plan reogranizacije."
238
KUPOVINA AKCIJSKOG KAPITALA PRIVREDNOG DRUŠTVA
Kupovina akcijskog kapitala jednog privrednog društva ima za

posljedicu prelazak svih njegovih imovinskih prava i obaveza na novog
vlasnika, uključujući i stvarna prava na nepokretnostima.
Iz obrazloženja:
"Pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su polazeći

od ovako utvrđenog činjeničnog stanja odbili tužbeni zahtjev, pravilno zaključujući da
tužilac ne može u odnosu na tuženog osnovano isticati zahtjev za utvrđenje prava
korišćenja na predmetnom zemljištu. Ovo stoga što je tokom postupka utvrđeno da je
tuženi u postupku privatizacije koji je 2002. godine sprovela Vlada Republike Crne
Gore, kupovinom većinskog paketa akcija od strane grčke kompanije "H. p.", između
ostalog, stekao pravo korišćenja i na predmetnoj nepokretnosti, te da se od tada
nalazi u njenom nesmetanom posjedu. U vrijeme privatizacije predmetno zemljište je
bilo upisano kao državna svojina - SO Podgorica, a tuženi je osim knjižnog provjerio i
faktičko stanje na terenu, uvjerivši se da u odnosu na tu nepokretnost nema
pretenzija trećih lica. Pored toga, Vlada je u cilju zaštite stvarnih prava stečenih u
postupku privatizacije donijela zaključke kojim je naložila Upravi za nekretnine da
izvrši upis u korist njihovih sticaoca (u ovom slučaju tuženog kao korisnika). Kod
takvog stanja stvari i načela pouzdanja u tačnost podataka iz važeće katastarske
evidencije, propisanog odredbom čl.68 Zakona o državnom premjeru, katastru i
upisima prava na nepokretnostima ("Sl.list RCG", br.55/00), tuženi se ima smatrati
zakonitim i savjesnim sticaocem prava korišćenja na predmetnom zemljištu, zbog
čega i po ocjeni ovog suda tužilac u odnosu na njega ne može sa uspjehom isticati
zahtjev za zaštitu svojih prava.
Navedeno čini u cjelosti neosnovanim revizijske navode kojima se osporava
savjesnost tuženog, te isticanje da trgovina akcijama u postupku privatizacije ne utiče
na subjektivitet privrednog društva i građansko-pravne odnose sa drugim pravnim
subjektima. Nasuprot tome, kupovina akcijskog kapitala jednog privrednog društva
ima za posledicu prelazak svih njegovih imovinskih prava i obaveza na novog
vlasnika, uključujući i stvarna prava na nepokretnostima. To znači da je tuženi na
pravno valjan način stekao pravo korišćenja na predmetnom zemljištu, pa isti ne
može snositi štetne posledice eventualnih propusta na strani države u postupku
formiranja katastra nepokretnosti."
239
PRAVNO DEJSTVO UGOVORA O OSNIVANJU PRIVREDNOG DRUŠTVA
Ugovor o osnivanju privredng društva ima specifična pravna dejstva jer

u sebi sadrži obligacioni i statusni sadržaj.
Iz obrazloženja:
"Nižestepeni sudovi su pravilno, a polazeći od sadržine zaključenog Ugovora

o osnivanju prvotuženog od 28.05.1992. godine i Anexa tog ugovora od 19.09.2001.
godine, kao izrazu saglasnosti volja tužioca i pravnog prethodnika drugotuženog,
zaključili da je tužilac istekom ugovorenog roka (iz Anexa) od 15 godina stekao pravo
na iznošenje svog uloga - prava korišćenja na dijelu objekta tužioca, površine 1.419
m2 (na kojem je bila izvršena uknjižba zakupa na rok od 15 godina, u korist
prvotuženog) i slijedom toga usvojili zahtjev tužioca.
I po ocjeni ovog suda, pravilno je izloženo stanovište nižestepenih sudova koje
je bazirano na odredbama Ugovora o osnivanju društva i tog ugovora Anexa tog
ugovora od 19.09.2001. godine, koji su zaključili tužilac i pravni prethodnik
drugotuženog - "A.". Prednje ako se ima u vidu da ugovorne strane (osnivači)
Anexom - čl.4 izmijenili tač.4.1 i 4.2, tako što su se osnivači Društva saglasili da u
Društvo, kao svoje uloge unesu i to: tužilac pravo korišćenja dijela zgrade, površine
1419 m2, stvari i opremu u iznosu od 1.333.020 USD, a pravni prethodnik
drugotuženog medicinsku opremu u iznosu od 1.999.980 USD, da je saglasno čl.5.
Anexa izvršena uknjižba drugoročnog zakupa na predmetnom prostoru, u trajanju od
15 godina, u korist prvotuženog, da je čl. 16 važenje osnovnog ugovora produženo
na 15 godina, i ako se ima u vidu i sadržina čl.13 Anexa, kojim je izmijenjen čl.14
Ugovora, utoliko što "nakon prestanka Ugovora osnivači iz društva iznose svoje
uloge". Kako je Anex Ugovora o osnivanju prvotuženog zaključen 19.09.2001.
godine, na rok od 15 godina, da nije produžen, to je isti prestao da važi dana
19.09.2016. godine, kada ugovorne strane (osnivači) stiču pravo da saglasno čl.13
Anexa iz Društva iznesu svoje uloge.
Neosnovano se revizijom ukazuje na pravnu prirodu Ugovora i Anexa Ugovora
o osnivanju prvotuženog i potenciranje da sporna nepokretnost predstavlja osnov i
uslov za praktično i pravno postojanje prvotuženog, odnosno da ista predstavlja ulog
tužioca u osnivanju prvotuženog.
I po nalaženju ovog suda, Ugovor o osnivanju privrednog društva je specifičan
i strogo formalan akt koji ima statusni sadržaj, na šta se osnovano ukazuje revizijom.
Medjutim, za ukazati je revidentu da Ugovor o osnivanju privrednog društva ima
specifična pravna dejstva, jer u sebi sadrži i obligacionopravni i statusni sadržaj.
Obligacionipravni karakter ovog ugovora se ogleda u tome što za njega važe sva
pravila ugovornog prava koji se tiču: sposobnosti ugovornih strana, forme ugovora,
predmeta ugovora, saglasnosti volja i dr., dok se statusnopravni karakter ovog
ugovora ogleda u tome, što na osnovu njega nastaje novi pravni subjekt, pa isti zbog
toga sadrži njegova statusna obilježja: vrsta privrednog društva, firma, sjedište,
djelatnost. i dr. To znači, da mješoviti karakter ugovora o osnivanju privrednog
društva uslovljava da on ima i jedna i druga pravna dejstva, kao što je to u
konkretnom slučaju.
240
Bez osnova je ukazivanje revidenta da je tužilac, kao osnivač unio predmetni

poslovni prostor u Društvo, čime je izgubio pravo svojine na unesenoj nepokretnosti.
Ovo sa razloga, što je upravo Anexom Ugovora o osnivanju od 19.09.2001. godine
saglasnom voljom osnivača (tužioca i pravnog prethodnika drugotuženog) izmijenjen
čl.4 tač.4.1 tako što tužilac unosi "pravo korišćenja" na predmetnom dijelu zgrade,
površine 1419 m2, sa prvom uknjižbe dugoročnog zakupa u trajanju od 15 godina.
Dakle, ulog tužioca u Društvo je bilo "pravo korišćenja", a ne "svojina", na koji Anex
je Savjet za privatizaciju Vlade Republike Crne Gore dao saglasnost dana
05.07.2002. godine (br.01-366), što revizijske navode u tom dijelu lišava osnova.
Neosnovano se ukazuje revizijom na preuranjenost podnijete tužbe, i za te
navode je drugostepeni sud dao jasne i umjesne razloge, koji su prihvatljivi i za ovaj
sud, bez potrebe da ih ponavlja.
Bez osnova je ukazivanje revidenta da je predmetna tužba nedopuštena, zbog
odsustva saglasnosti većinskog vlasnika - Države Crne Gore. Ovo sa razloga, što
struktura akcionara tužioca, koja je evidentirana u izvodu CDA od 28.04.2017. godine
i po nalaženju ovog suda ne predstavlja smetnju tužiocu da bez saglasnosti
većinskog vlasnika, po isteku ugovora tužbom traži povraćaj unijetog uloga u Društvo
- prvotuženog.
Nasuprot navodima revidenta, nižestepeni sudovi su pravilno postupili, kada
su istaknuti prigovor kompenzacije odbacili. No, za ukazati je da bi istaknuti prigovor
kompenzacije sve i da je blagovremeno istaknut bio neosnovan.
Članom 344 ZOO ("Sl.list CG" br.47/08) propisano je da dužnik može prebiti
potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba
potraživanja glase na novac ili druge zamenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako
su oba dospjela.
Dakle, saglasno citiranoj zakonskoj odredbi za prebijanje je potrebno, da
potraživanja budu uzajamna, jednorodna i dospjela, pa kako u konkretnom slučaju
nije ispunjen uslov koji se odnosi na jednorodnost (predaja nepokretnosti po tužbi, a
isplata novčanog iznosa po prigovoru kompenzaciije), prigovor bi bio neosnovan.
Suprotno navodima revizije drugotuženog kojima se ukazuje na nedostatak
pasivne legitimacije, pravilno nižestepeni sudovi nalaze da je isti pasivno legitimisan,
a da je isti pasivno legitimisan ukazuju i navodi revizije, u kojima se drugotuženi
poziva na prigovor zadržavanja, s pozivom na odredbu čl.293 ZOO, prema kojoj
povjerilac dospjelog potraživanja u čijim rukama se nalazi neka dužnikova stvar ima
pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Prednje, jasno ukazuje da
se predmetni poslovni prostor nalazi u posjedu i drugotuženog, što i ove revizijske
navode čini neosnovanim.
Konačno, neosnovani su i uopšteni revizijski navodi u pogledu prigovara
apsolutne nenadležnosti Privrednog suda. Ovo, kod utvrdjenja da parnične stranke
(osnivači i Društvo) nakon osnivanja Društva nikada nijesu potpisali pismeni
dokument o pristupanju arbitražnoj klauzuli saglasno čl.16.5 Ugovora o osnivanju
društva sa ograničenom odgovornošću u mješovioj svojini od 28.05.1992. godine."
241
NAKNADA ZA PRENOS I EMITOVANJE

RADIO - DIFUZNOG SIGNALA
(Član 19 st. 2 i 3 Zakona o javnim radio - difuznim servisima)
Obaveza plaćanja naknade za prenos i emitovanje radio - difuznog

signala preko zemaljskih sistema ne može biti ustanovljena po automatizmu,
već nastaje zaključivanjem ugovora o medjusobnim pravima i obavezama
izmedju Ministarstva finansija i pravnog lica za emitovanje i prenos radio -
dufuznog signala.
Ne može se Zakonom o budžetu ustanovljavati obaveza Javnog servisa
za plaćanje naknade za prenos i emitovanje radio - difuznog signala preko
zemaljskih sistema, suprotno odredbama Zakona o javnim radio - difuznim
servisima, kojim je predvidjena njegova obaveza da finansira isključivo
troškove prenosa i emitovanja svojih programa putem satelitskih, a ne i
zemaljskih sistema.
Iz obrazloženja:
"U ponovnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijane odluke, utvrđeno

je da je tužilac osnovan Odlukom Vlade Crne Gore (objavljena u "Sl.list CG",
br.21/09), za prenos i emitovanje radio-difuznih i drugih telekomunikacionih signala,
te da je u toku 2011.godine prenosio i emitovao program tuženog na dva radijska i
dva televizijska programa, preko svojih zemaljskih sistema. Nadalje, da je članom 3
st.1 Zakona o budžetu Crne Gore za 2011.godinu propisano da će opšti prihodi
budžeta u ukupnom iznosu od 7.579.305,94 eura biti preusmjereni tuženom, a
stavom 2 da će sredstva iz stava 1, u iznosu od 900.000,00 eura, tuženi koristiti za
pokrivanje ukupnih troškova prenosa i emitovanja javnog servisa, a koji nijesu
obuhvaćeni programom 1701 - Prenos radio - difuznog signala na teritoriji Crne Gore
preko radio - difuznog predajnika, u okviru budžeta Ministarstva kulture. Nije sporno
da je tuženom izvršena isplata iznosa od 900.000,00 eura, saglasno čl.3. st.2.
Zakona o budžetu za 2011.godinu, te da mu je tužilac pružio navedene usluge.
Takođe, nesporno je da tužilac i Ministarstvo finansija nisu zaključili ugovor o
međusobnim pravima i obavezama u vezi sa načinom plaćanja troškova prenosa i
emitovanja programa tužioca putem zemaljskih sistema za 2011.godinu, niti su ta
prava i obaveze uređena od strane nezavisnog regulatornog tijela za programske
sadržaje. U pogledu visine troškova za predmetne usluge, tužilac je kao dokaz
dostavio samo izvještaj od 27.01.2012.godine sa prilogom br.1, upućen Vladi Crne
Gore - Ministarstvu za informaciono društvo i telekomunikacije, sa kojim se navedeno
ministarstvo saglasilo dopisom br.403-01-322/2-12 od 02.04.2012.godine. Na poziv
suda da dostavi druge dokaze o visini nastalih troškova, sa detaljnom specifikacijom,
tužilac je naveo da drugih dokaza nema.
Odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, nižestepeni sudovi su isti
usvojili, kod utvrđenja da je tuženom saglasno čl.3 st.2 Zakona o budžetu za
2011.godinu namjenski opredijeljen traženi iznos od 900.000,00 eura za pokrivanje
ukupnih troškova prenosa i emitovanja javnog servisa i da je upravo taj iznos prenijet
od strane Ministarstva finansija na račun tuženog u tu svrhu. Takođe, sudovi
zaključuju da ne postoji suprotnost između odredaba Zakona o javnim radio-difuznim
242
servisima Crne Gore ("Sl.list", br.79/08), i čl.3 st.2 Zakona o budžetu za 2011.godinu,
a da okolnost što nije zaključen ugovor o načinu i uslovima plaćanja predmetnih
usluga, ne može biti osnov za oslobađanje tuženog od obaveze isplate utuženog
iznosa, koji mu je u tu svrhu opredijeljen.
Međutim, navedeni zaključak nižestepenih sudova se ne može prihvatiti,
budući da je u suprotnosti sa materijalno-pravnim odredbama relevantnim za
rješavanje predmetne pravne stvari i pravnim razlozima sadržanim u odluci Ustavnog
suda Crne Gore Už-III br.302/16 od 25.12.2019. godine, prema kojem polazeći od
imperativnog određenja odredbe čl.19 st.2 i 3 Zakona o javnim radio - difuznim
servisima, koja se pored ugovornog regulisanja uslova i načina plaćanja spornih
troškova, subjekata zaključenja ovog ugovora (ministarstvo i pravno lice za prenos i
emitovanje radio-difuznih singala), odnosili na regulisanje ovih pitanja ukoliko ne
dođe do zaključenja predmetnog ugovora i to od strane nezavisnog regulatornog
tijela za programske sadržaje, proizilazi da predmetna obaveza u odnosu na
podnosioca ne može biti ustanovljena po automatizmu. Kako je intencija
zakonodavca bila da se shodno navedenim propisima pitanja uslova i načina
finansiranja predmetnih troškova regulišu ugovorom, a eventualno i od strane
nezavisnog regulatornog tijala u slučaju izostanka ugovora, Ustavni sud smatra da
nije ustavnopravno prihvatiljivo obrazloženje da izostanak zaključenja predmetnog
ugovora, ne može biti osnov za oslobađanje tuženog od isplate spornog iznosa.
Članom 77 st.2 Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore ("Sl.list CG", br.11/15)
propisano je da u ponovljenom posupku nadležni organ iz stava 1 ovog člana, dužan
je da poštuje pravne razloge Ustavnog suda izražene u odluci i da u ponovnom
postupku odluči u razumnom roku.
Polazeći od naprijed citirane zakonske odredbe, kojom je propisana
imperativna obaveza organa (suda) čiji je pravni akt ukinut od strane Ustavnog suda
da poštuje pravne razloge koje je taj sud izrazio u svojoj odluci, to je ovaj sud, usvojio
reviziju tuženog i preinačio presude nižestepenih sudova, tako što je odbio tužbeni
zahtjev kao neosnovan.
Naime, prema članu 16 st.1 Zakona o radio-difuznim servisima Crne Gore
("Sl.list CG", br.79/08), iz opštih prihoda Crne Gore za ostvarivanje osnovne
djelatnosti RTCG preusmjeravaju se sredstva na godišnjem nivou u visini 1,2% od
tekućeg budžeta Crne Gore, utvrđenog Zakonom o budžetu za određenu godinu.
Stavom 2 istog člana propisano je da organ državne uprave nadležan za poslove
finansija dužan je da sredstva iz stava 1 usmjerava RTCG mjesečno u skladu sa
posebnim uputstvom, dok je stavom 3 predviđeno da se izvještaj o preusmjeravanju
sredstva dostavlja uz završni račun budžeta Crne Gore, a odredbom čl.19 st.1
navedenog zakona, koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa, predviđeno je
da se budžetom Crne Gore obezbjeđuju sredstva za plaćanje troškova prenosa i
emitovanja programa RTVG putem zemaljskih sistema, koje vrši pravno lice za
prenos i emitovanje radio-difuznih signala, koje osniva Vlada Crne Gore. Stavom 2
istog člana, propisano je da ministarstvo i pravno lice za prenos i emitovanje radio-
difuznih signala ugovorom uređuju međusobna prava i obaveze u vezi sa načinom i
uslovima plaćanja troškova iz stava 1, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu
zakona o budžetu Crne Gore za određenu godinu. U slučaju da se ne zaključi ugovor
iz stava 2 u propisanom roku, prava i obaveze u vezi sa načinom i uslovima plaćanja
troškova is stava 1, privremeno uređuje nezavisno regulatorno tijelo za programske
sadržaje. Stavom 4 istog člana propisano je da RTCG snosi troškove prenosa i
emitovanja svojih programa putem satelitskih sistema.
243
Iz sadržine citiranih zakonskih odredbi proizilazi jasna intencija zakonodavca

da se pitanje visine, načina i uslova plaćanja usluga prenosa i emitovanja programa
Javnog servisa RTCG preko zemaljskih sistema, regulišu zaključivanjem ugovora o
međusobnim pravima i obavezama između ministarstva i tužioca, kao pravnog lica
osnovanog u tu svrhu, ili, u slučaju da se ugovor ne zaključi, posredstvom
nezavisnog regulatornog tijela za programske sadržaje, koje bi privremeno uredilo
njihova međusobna prava i obaveze. Radi se o zakonskim odredbama imperativnog
karaktera, što znači da obaveza plaćanja navedene naknade u odnosu na tuženog
ne može biti ustanovljena po automatizmu, već nastaje zaključivanjem navedenog
ugovora, ili eventualno ugovora između parničnih stranaka. Kako je nesporno da ti
ugovori za 2011.godinu nisu zaključeni, niti je u cilju uređenja prava i obaveza u vezi
sa načinom i uslovima plaćanja predmetne naknade bilo aktivnosti nezavisnog
regulatornog tijela, to nije od odlučnog značaja činjenica što je Zakonom o budžetu
za 2011.godinu ("Sl.list CG", br.78/10) predviđeno da će se od ukupnog iznosa opštih
prihoda budžeta (7.579.305,94 eura) preusmjerenih Javnom servisu RTCG, sredstva
u iznosu od 900.000,00 eura koristiti za plaćanje ukupnih troškova prenosa i
emitovanja programa Javnog servisa (ne uključujući troškove obuhvaćene
programom 1701).
Dakle, u odsustvu navedenih ugovora, ne može se Zakonom u budžetu
ustanovljavati obaveza tuženog da plati predmetnu naknadu, suprotno odredbama
Zakona o javnim radio - difuznim servisima Crne Gore, kojim je predviđena njegova
obaveza da finansira isključivo troškove prenosa i emitovanja svojih programa putem
satelitskih, a ne i zemaljskih sistema. Zbog navedenog, tužilac ne može osnovano
zahtijevati isplatu utuženog iznosa od strane tuženog, što je razlog da se nižestepene
presude preinače i tužbeni zahtjev odbije. U prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva
ide i činjenica da tužilac ni u ponovnom postupku nije priložio odgovarajuće dokaze o
visini troškova čiju naknadu tužbom traži (osim jednostrano sačinjenog izvještaja koji
ne sadrži valjanu specifikaciju i priloge u vidu dokumentacije, na osnovu kojih bi se
na nesumnjiv način moglo zaključiti da su ti troškovi iznosili 900.000,00 eura), što
dodatno potvrđuje zaključak Ustavnog suda Crne Gore, da predmetna obaveza, bez
ugovora čije su zaključivanje nalagale navedene zakonske odredbe, ne može nastati
po automatizmu. Takođe, pozivanje tužioca na saglasnost Ministarstva za
informaciono društvo i telekomunikacije na navedeni izvještaj tužioca od
02.04.2012.godine i dopis Skupštine Crne Gore od 17.06.2011.godine, je bez uticaja
na drugačiju odluku, imajuću u vidu da se radi o internoj komunikaciji između
ministarstva i Skupštine, s jedne strane, i tužioca, s druge strane, koja ne može
supstituisati ugovor koji su Ministarstvo finansija i tužilac bili dužni da zaključe,
shodno odredbi čl.19 st.2 Zakona o radio-difuznim servisima Crne Gore."
244
SOLIDARNA ODGOVORNOST ZA PLAĆANJE NAKNADE

ZA NEOVLAŠĆENO KORIŠĆENJE AUTORSKIH DJELA
(Član 167 i čl. 168 stav 5 Zakona o autorskim i srodnim pravima)
Nosilac prava raspolaganja na parcelama koje čine prostor na kojem su

održane muzičke manifestacije solidarno je sa organizatorom manifestacije
odgovoran za plaćanje naknade za neovlašćeno korišćenje prava autora
muzike.
***
Ukoliko autor muzike propusti da obavijesti organizaciju za zaštitu prava
autora muzike da će individualno vršiti svoja ovlašćenja, postoji fikcija da je on
komitent organizacije, koja je u tom slučaju ovlašćena i dužna da štiti njegova
prava.
Iz obrazloženja:
"Predmet spora je zahtjev tužioca za isplatu duga na ime naknade za

neovlašćeno korišćenje autorskih muzičkih djela sa repertoara tužioca prilikom
dočeka pravoslavne Nove godine, održanih 13.01.2017. i 13.01.2018.godine, u
iznosu od 43.200,00 eura, sa kamatom.
U postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih odluka utvrđeno je da je
tužilac organizacija za kolektivno ostvarivanja prava autora muzičkih djela, koja je
osnovana i djeluje u skladu sa odredbama Zakona o autorskom i srodnim pravima
("Sl.list CG", 37/11 i 53/16). Rješenjima Sekretarijata za komunalne poslove i
saobraćaj Glavnog grada Podgorica, br.04-U-364/16-3823 od 10.01.2017.godine i br.
04-U1-364/18-47 od 12.01.2018.godine, odobreno je Novoj srpskoj demokratiji
postavljanje bine na Trgu nezavisnosti, radi organizovanja proslave i dočeka
pravoslavne Nove 2017. i 2018. godine, u svemu prema skicama lokacije koje su
sastavni dio ovih rješenja. Na portalima https://volimpodgoricu.me od
11.01.2017.godine i https:/kodex.me (članak 157648) od 12.01.2018.godine,
najavljeno je organizovanje dočeka pravoslavne Nove godine 13.01.2017., na Trgu
nezavisnosti u Podgorici, na kojem će nastupiti trubački orkestar D. J. i estradne
zvijezde M. V. i M. B., kao i dočeka pravoslavne Nove godine 31.01.2018., na kojem
će učestvovati M. Ć., I.K., I. i P. M. bend, i pobjednici Guče 2017.godine-trubački
orkestar J. Ove proslave su održane, a izvođači koji su na njima nastupali članovi su
SOKOJ-a, Organizacije za zaštitu autorskih muzičkih prava iz Beograda, Republika
Srbija. Tužilac je sa SOKOJ zaključio Ugovor o uzajamnom zastupanju (mala prava)
od 28.01.2008.godine, kojim je predviđeno da tužilac na području Crne Gore štiti
muzička prava autora koji su članovi navedene kolektivne organizacije, dok ta
organizacija štiti na njenom području autorska muzička prava članova tužioca.
Takođe, utvrđeno je da Trg nezavisnosti u Podgorici, na kojem su održane navedene
manifestacije, čini više katastarskih parcela, od kojih su u kat. evidenciji četiri upisane
sa pravom raspolaganja na tuženog, a jedna sa pravom svojine tuženog. Iz nalaza i
mišljenja vještaka arhitektonske struke utvrđen je maksimalni broj posjetilaca na
slobodnom prostoru Trga nezavisnosti prilikom organizovanja koncerata (5400m2), i
to 4 osobe po m2, što kada se pomnoži primjenom Privremene tarife naknada za
245
korišćenje muzičkih djela sa repertoara P. CG (Sl. list CG, br.58/13 i br.20/17), daje
iznos od 21.600,00 eura po manifestaciji.
Odredbom čl.168 st.5 Zakona o autorskim i srodnim pravima ("Sl.list CG",
br.37/11 i 53/16), propisano je da su za obaveze korisnika solidarno odgovorni lice
koje koristi predmet zaštite, vlasnik, držalac i zakupac prostora u kojem je predmet
zaštite korišćen, kao i organizator djelatnosti čijim vršenjem je došlo do korišćenja
predmeta zaštite.
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, te sadržine citirane zakonske
odredbe i odredbi čl.269 i 284 Zakona o obligacionim odnosima ("Sl. list CG",
br.47/08), pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijlno pravo kada su usvojili
tužbeni zahtjev i obavezali tuženog da tužiocu na ime duga isplati traženi iznos
naknade. Tuženi, kao nosilac prava raspolaganja na kat. parcelama koje čine prostor
na kojem su održane navedene manifestacije, solidarno je odgovoran za plaćanje
naknade za neovlašćeno korišćenje autorskih djela sa repertoara tužioca i SOKOJ-a.
Shodno odredbi čl. 168 st.5 Zakona o autorskim i srodnim pravima, pored tuženog,
solidarno odgovorni su i vlasnik prostora na kojem je korišćen predmet zaštite, kao i
organizator manifestacije, u odnosu na koje tuženi može ostvariti pravo na regres
dijela plaćene naknade. Takođe, nasuprot revizijskim navodima, tužilac je ovlašćen
da traži isplatu predmetne naknade i za autore i izvođače muzičkih djela koji su
članovi SOKOJ-a, po principu reciprociteta predviđenog Ugovorom o uzajamnom
zastupanju (mala prava), koji su ove dvije organizacije zaključile 2008.godine. Imajući
u vidu navedeno, nižestepeni sudovi su pravilno cijenili istaknute prigovore aktivne i
pasivne legitimacije u ovoj pravnoj stvari, na kojim se većim dijelom, bez osnova,
zasniva i izjavljena revizija.
Neosnovani su revizijski navodi da tužilac ne može štititi prava autora koji
nijesu članovi njegove organizacije. Naime, u skladu sa odredbom čl.167 Zakona o
autorskim i srodnim pravima, tužilac je ovlašćen da kolektivno ostvaruje autorska
prava svih autora muzičkih djela koji su državljani Crne Gore ili imaju prebivalište u
Crnoj Gori, osim ukoliko autor ne obavijesti tužioca o svojoj odluci da autorska prava
ostvaruje individualno, dok autorska prava stranih autora i nosilaca srodnih prava na
teritoriji Crne Gore može ostvarivati u skladu sa potvrđenim međunarodnim
ugovorom ili ako postoji faktička uzajamnost. Dakle, ukoliko autor propusti da
obavijesti organizaciju da će individualno vršiti svoja ovlašćenja, postoji fikcija da je
on komitent organizacije, koja je u tom slučaju ovlašćena i dužna da štiti njegova
prava. Imajući u vidu da su u konkretnom slučaju izvođena muzička djela i autora koji
su članovi SOKOJ-a (kako to proizilazi iz provedenih izvoda iz baze ID i IP), sa kojim
je tužilac zaključio ugovor o uzajamnom zastupanju, a da tuženi nije pružio dokaze
da je neko od tih autora obavijestio tu organizaciju da će sam vršiti svoja prava, to
jasno proizilazi da je tužilac ovlašćen da i u njihovo ime traži isplatu predmetne
naknade."
246
247
UPRVNO PRAVO
248
249
NEUREDNA TUŽBA
(Član 21 stav 3 ZUS-a)
Tužba je neuredna kada je istu podnio punomoćnik stranke koji je

advokat, a iz koje se sa sigurnošću ne može utvrditi šta se tužbenim zahtjevom
traži.
Iz obrazloženja:
"Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac preko punomoćnika

podnio tužbu zbog nepostupanja tuženog po presudi Upravnog suda i ćutanja
administracije – nedonošenje drugostepenog rješenja. U tužbi je naveo da tuženi
organ nije postupio po presudi Upravnog suda U.br.2120/17 od 21.03.2018.godine,
te da podnosi tužbu saglasno čl.57 st.1 Zakona o upravnom sporu i članu 12 st.2
navedenog zakona.
Imajući u vidu navedeno i cijeneći odredbe čl.21 st.3 Zakona o upravnom
sporu, pravilno je Upravni sud našao da tužbu treba odbiti kao neurednu, obzirom da
je tužbu podnio punomoćnik koji je advokat, i pravilno našao da sa sigurnošću ne
može izvesti zaključak zbog čega je ista podnijeta, odnosno šta se traži tužbenim
zahtjevom jer je u tužbi naveo da istu podnosi saglasno čl.57 st.1 ZUS-a i čl.12 st.2
istog zakona, koji predstavljaju dva različita instituta, a u konačnom je predložio da
sud obaveže tuženog da u zakonskom roku donese zakonito rješenje ili da donese
rješenje koje zamjenjuje akt tuženog organa."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 543/21 od 01.07.2021. godine)
250
NEDOZVOLJENA TUŽBA
(Član 22 stav 1 tačka 2 ZUS-a)
Nijesu ispunjeni uslovi za pokretanje upravnog spora, jer tuženi nije

javno pravni organ, koji donosi upravni akt.
Iz obrazloženja:
"Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je Odlukom D.K.F.s. C. G. broj

1699/29/2 od 20.05.2009. godine tužiocu izrečena kazna isključenja iz Fudbalske
organizacije, zbog čega je podnio molbu za vanredno ublažavanje disciplinske mjere
broj 2471 od 06.09.2016. godine, navodeći i u tužbi i u zahtjevu da po toj njegovoj
molbi nije odlučeno. Iz tih razloga je pokrenuo upravni spor nalazeći da se radi o
institutu ćutanja uprave.
Dalje iz spisa predmeta proizilazi da je Izvršni odbor F. s. C. G., na sjednici
održanoj 23.12.2016. godine, odlučivao o molbi tužioca kojom je traženo vanredno
ublažavanje disciplinske mjere izrečene gore navedenom odlukom FSCG, suprotno
tvrdnjama tužioca o istoj nije odlučivano.
Upravni sud je podnesenu tužbu odbio kao nedozvoljenu, nalazeći da akt, koji
se tužbom osporava nije upravni akt, pri tom dajući jasne i valjane razloge, pa se
pobijano rješenje neosnovano pobija zbog povreda pravila postupka.
Naime, odredbama čl.12 st.1 Zakona o upravnom sporu predvidjeno je da se
upravni spor može pokrenuti protiv upravnog akta koji je donijet u drugom stepenu i
protiv drugostepenog upravnog akta protiv kojeg nije dozvoljena žalba ili prigovor
upravnom postupku, kao i protiv druge upravne aktivnosti kada je to zakonom
propisano.
Upravni akt je odluka donesena na osnovu neposredne primjene zakona,
drugih propisa i opštih akata, od stane javno pravnog organa u vršenju javnih
ovlašćenja, u upravnoj stvari, kojom se rješava o pravu, obavezi ili pravnom interesu
konkretno odredjenih fizičkih lica ili pravnih lica ili drugih stranaka.
Ovo sve znači - da je upravni akt pravna posledica vršenja javnih ovlašćenja.
Postupati sa javnim ovlašćenjima znači da ovlašćeni javnopravni organ postupa sa
pozicije javnopravnog organa, koji na osnovu ovlašćenja utvrdjenih zakonom ili na
zakonu zasnovanom propisu, rješava o drugome, njegovim pravima i obavezama,
jednako kada postupa po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti. Pravni subjekti
koji imaju javna ovlašćenja su oni koji rješavaju o pravima, obavezama i pravnim
interesima fizičkih lica, pravnih lica ili drugih stranaka, neposredno primjenjujući
zakone, druge propise ili opšte akte, kojima je uredjena odredjana upravna oblast,
primjenjujući pravila Zakona o upravnom postupku, odnosno posebne zakone
donesene saglasno čl.4 st.2 ZUP-a.
Odredbama Zakona o sportu uredjuje se obavljanje sportske djelatnosti, vrste
sportova, prava i obaveze sportskih subjekata, kao i druga pitanja od značaja za
sport. F. s. C. G. je sportska organizacija, koja je, nakon što je utvrdjeno da ispunjava
uslove za obavljanje sportske djelatnosti, upisana u registar sportskih organizacija
kod nadležnog državnog organa. Prema tome, kao nacionalni sportski savez, jedino
je nadležan da uredjuje fudbalski sport na teritoriji C. G. u okviru autonomije date
251
Zakonom o sportu, pri čemu mora poštovati propise medjunarodnih fudbalskih

organizacija-(UEFA i FIFA ) čiji je punopravni član.
Suprotno navodima podnesenog zahtjeva, shodno gore navedenom, tuženi
FSCG nije javno pravni organ koji donosi upravne akte, te je stoga pravilan zaključak
iz osporenog rješenja da je podnesena tužba nedozvoljena."
252
POVRAĆAJ U PREDJAŠNJE STANJE U UPRAVNOM SPORU

(Član 112 ZPP u vezi čl. 4 ZUS-a)
Stranci koja je iz opravdanih razloga propustila rok za podnošenje

zahtjeva za ispitivanje sudske odluke dozvoliće se na njen zahtjev povraćaj u
predjašnje stanje.
Iz obrazloženja:
"Saglasno čl.112 st.1 ZPP, koja odredba se primjenjuje i u upravnom sporu -

čl.4 ZUS-a sud će stranci dozvoliti povraćaj u predjašnje stanje ako je propustila rok
iz opravdanih razloga.
U konkretnom slučaju tužilac je propustio rok za podnošenje zahtjeva za
ispitivanje sudske odluke, jer je isti istekao sa istekom 01.03.2021. godine, a
predmetni zahtjev podnijet 10.03.2021. godine.
Uz podnijeti zahtjev za povraćaj u predjašnje stanje tužilac je dostavio izvještaj
Ordinacije opšte medicine dr O.T. u kojem stoji da je isti bio na ljekarskom pregledu
12.02.2021. godine, da su tom prilikom konstatovane tamo navedene bolesti, te
utvrdjena pošteda od posla do 12.03.2021. godine.
Kod gornje medicinske dokumentacije tužilac je opravdao propuštanje roka za
podnošenje zahtjeva za istipivanje sudske odluke, pa je s pozivom na čl.112 st.1 ZPP
u vezi čl.4 ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci pod tačkom I, jer je zahtjev podnijet u
roku iz čl.113 st.2 ZPP."
253
GRANICE ISPITIVANJA ZAKONITOSTI UPRAVNOG AKTA

(Član 34 ZUS-a)
U postupku ispitivanja zakonitosti upravnog akta ili druge upravne

aktivnosti sud je vezan tužbenim zahtjevom.
Iz obrazloženja:
"Tužbom pri kojoj je punomoćnik tužilje ostao i u konačnom predlogu traženo

je da se naloži tuženom "da se donese rješenje po žalbi izjavljenoj na prvostepeno
rješenje". To je tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju.
Saglasno članu 34 ZUS-a Upravni sud je vezan tužbenim zahtjevom.
Odredbom člana 36 st. 1 tač. 6 ZUS-a je propisano da Upravni sud u sporu
pune jurisdikcije može odlučiti u predmetnoj upravnoj stvari ako nadležni upravni
organ nije donio akt u propisanom roku.
Kod gornjih zakonskih odredbi i utvrdjenog činjeničnog stanja - prvostepeni
javnopravni organ je donio rješenje u predmetnoj upravnoj stvari - pravilnom
primjenom navedenih zakonskih odredbi žalba zbog ćutanja uprave je osnovano
odbijena.
Navodi podnijetog zahtjeva da je predmetno rješenje uručeno tužilji lično
umjesto punomoćniku iste bez značaja su za drugačiju odluku u konkretnom
predmetu. Ovo sa razloga što se presuda može odnositi samo na tužbeni zahtjev
kako je to i uradjeno u konkretnom slučaju."
254
POVREDA PRAVILA POSTUPKA U UPRAVNOM SPORU

(Član 367 stav 2 tačka 9 ZPP u vezi čl. 4 ZUS-a)
Kada je odluka zasnovana na dokazima pribavljenim nakon usmene

rasprave na koje stranka nije imala mogućnost da se izjasni počinjena je bitna
povreda pravila postupka u upravnom sporu.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda pobija zbog povrede

pravila postupka u upravnom sporu.
Obrazlažući pobijanu presudu Upravni sud navodi "Tužena je u odgovoru na
tužbu obavijestila sud, dana 27. 11. 2020. godine, i to nakon održane rasprave da je
postupila po predmetnoj presudi ovog suda i donijela rješenja broj UP II 07-30-1862-
3/17 od 26. 11. 2020. godine".
Saglasno članu 221 stav 1 ZPP dokazi se izvode na glavnoj raspravi. Ta
odredba se saglasno članu 4 ZUS-a primjenjuje i u upravnom sporu, pa se dokazi
izvode na usmenoj raspravi, a saglasno članu 33 stav 1 ZUS-a Upravni sud odlučuje
na osnovu činjenica koje su utvrdjene na usmenoj raspravi i na osnovu činjenica
utvrdjenih u upravnom postupku.
U konkretnom slučaju sud je svoju odluku zasnovao na dokazima pribavljenim
nakon usmene rasprave na koje tužilja nije imala mogućnosti da se izjasni. Na taj
način počinjena je bitna povreda pravila upravnog postupka iz člana 367 stav 1 tač. 9
ZPP u vezi člana 4 ZUS-a."
255

(Član 367 stav 2 tačka 15 ZPP u vezi čl. 4 ZUS-a)
Kada presuda nema razloga o odlučnim činjenicama bitnim za donošenje

zakonite odluke počinjena je povreda pravila postupka.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da se tužilac liječio na O. za v.h. K.c. C.G., da

mu je od strane K.v.h. preporučena primjena lijeka "Ilomedin".
Navedeni lijek se ne nalazi na listi ljekova koji se propisuju i izdaju na teret
obaveznog zdravstvenog osiguranja.
Odlukom čl.3 Odluke o utvrdjivanju osnovne liste ljekova je propisano da
organ nadležan za poslove zdravlja u izuzetnim slučajevima može odobriti primjenu
lijeka koji nije na osnovnoj listi ljekova na osnovu mišljenja konzilijuma doktora
odgovarajuće specijalnosti K.c. C.G. i mišljenja F.z.o. C.G. To su uslovi da osigurano
lice takav lijek kupi kod davaoca zdravstvenih usluga sa kojima Fond ima zaključen
ugovor.
Medjutim, u konktetnom slučaju propisanog lijeka nije bilo u apotekama sa
kojima Fond ima zaključen ugovor, pa je tužilac kupio lijek u privatnoj apoteci i podnio
zahtjev za refundaciju sredstava za kupovinu tog lijeka.
Odredbom čl.16 Pravilnika o bližim uslovima i načinu ostvarivanja odredjenih
prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja propisano je koju dokumentaciju
osiguranik podnosi uz zahtjev, a o zahtjevu odlučuje F.z.o.
Kod svega prednjeg, činjenice da je K.v.h. konstatovao da nema uslova za
rekonstruktivni zahvat i preporučio primjenu navedenog lijeka, te da se P.lj.k. nije
izjasnila da li je navedeni lijek tužiocu bio potreban za liječenje ili ne pobijana
presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer za donošenje zakonite odluke nije
dovoljno samo utvrdjenje da tužilac nije ispoštovao proceduru propisanu za kupovinu
lijeka u apotekama sa kojima Fond ima zaključen ugovor. Ovo posebno kod činjenice
da tog lijeka nije bilo u tim apotekama.
Nalazeći, sa iznijetih razloga, da se osnovano podnijetim zahtjevom navodi da
pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama čime je počinjena povreda
pravila postupka iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP u vezi čl.4 ZUS-a, ovaj sud je s pozivom na
čl.47 st.1 i 2 ZUS-a odlučio kao u izreci.
Prilikom ponovnog odlučivanja Upravni sud će otkloniti ukazanu povredu
pravila postupka, a na način što će o svim činjenicama bitnim za donošenje zakonite
odluke dati jasne i valjane razloge."
256

(Član 367 st.2 tač.15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a)
Kada odluka sadrži nejasne i protivurječne razloge sa stanjem u spisima

predmeta, počinjena je povreda pravila postupka u upravnom sporu.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac u tužbi osporavao zakonitost

rješenja iz svih zakonskih razloga, navodeći da je obrazloženje prvostepenog
rješenja u suprotnosti sa dispozitivom, jer se u dispozitivu konstatuje da su u „G“ listu
zadržani postojeći tereti, dok se u obrazloženju navodi da su brisani. Nadalje, iz spisa
predmeta proizilazi da je ugovor o prodaji Uzz br...... zaključen dana
01.11.2018.godine, a u prvostepenom rješenju konstatovano da će se privremena
zabrana otudjenja i opterećenja brisati po pravosnažnosti rješenja prvostepenog
organa broj 954-109-UP/1-...od 04.02.2019.godine, iz čega proizilazi da je ugovor o
prodaji zaključen u vrijeme kada je postojala privremena zabrana otudjenja
opterećenja, koja je upisana na osnovu rješenja Osnovnog suda u Herceg Novom
I.br.... od 01.06.2005.godine, na šta je ukazivano podnesenom tužbom.
Nadalje, u podnesenom zahtjevu je ukazano na odredbu čl.419 st.4 Zakona o
svojinsko pravnim odnosima odnosno daje za pravilno odlučivanje bilo nužno pribaviti
mišljenje S. za p. V. C. G. da je AD „V. B.“ platila tržišnu naknadu za predmetne
nepokretnosti nalazeći da ista, bez navedenog mišljenja, nije ni mogla raspolagati
zemljištem ni objektima, a što tokom prvostepenog postupka nije utvrdjivano.
Upravni sud u razlozima presude nalazi da je notarski zapis navedenog broja
valjan osnov za promjenu uknjižbe, da je dispozitiv u osporenom rješenju u
saglasnosti sa obrazloženjem, u smislu čl.202 Zakona o opšte upravnom postupku,
ne odgovarajući na navode podnesene tužbe prvenstveno na odlučnu činjenicu da li
je pored izdate privremene mjere zabrane otudjenja i opterećenja se moglo
raspolagati i zaključivati ugovor o prodaji i na činjenicu da je prvostepeni organ, radi
pravilnog i potpunog utvrdjenja činjeničnog stanja bio dužan dostaviti na uvid
hronologiju upisa prava na navedenim nepokretnostima, a samim tim da li su
ispoštovane i odredbe čl.419 st.4 Zakona o svojinsko pravnim odnosima.
Prema tome, pobijana presuda sadrži nejasne i protivrečne razloge sa stanjem
u spisima predmeta, nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega je
zahtjev za ispitivanje sudske odluke valjalo uvažiti, ukinuti pobijanu presudu i
predmet vratiti Upravnom sudu na ponovni postupak."
257

(Član 367 st.2 tač.15 ZPP u vezi člana 4 ZUS-a)
Kada se upravni organi i sud u odnosu na dokazne predloge tužioca

nijesu izjasnili niti su dali razloge za odbijanje istih, počinjena je povreda
pravila postupka u upravnom sporu.
Iz obrazloženja:
"Osnovano se podnesenim zahtjevom ističe da je pobijana presuda donesena

uz povredu pravila postupka u upravnom spodu iz čl.367 st.2 tač.15 ZPP-a u vezi sa
čl.4 ZUS-a. Ta povreda se sastoji u tome što presuda nema razloga o odlučnim
činjenicama, dati razlozi su nejasni, a izostala je i ocjena bitnih navoda tužbe.
Naime, iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac poreski obveznik, shodno
čl.4 Zakona o porezu na nepokretnosti /“Sl.list RCG“ br.65/01, 69/03, „Sl.list CG“
75/10/, jer posjeduje nepokretnosti na teritoriji Opštine Bijelo Polje, upisane u
posjedovnim listovima 27 i 28 KO Potkrajci u obimu prava 1/1 u kojem su navedeni
brojevi parcela kultura i površina zemljišta. Osnovica poreza na nepokretnost je
tržišna vrijednost nepokretnosti na dan 01.januar godine za koju se porez utvrdjuje,
shodno čl.5 Zakona o porezu nepokretnosti. U skladu sa čl.6 navedenog zakona i sa
kriterijumima Uredbe o bližim kriterijumima i metodologiji za utvrdjivanje tržišne
vrijednosti nepokretnosti /“Sl.list CG“ br.36/11/ i kriterijumima utvrdjenim Odlukom o
porezu nepokretnosti /“Sl.list CG“ –opštinski propisi broj 06/16, 37/16 se utvrdjuje
tržišna vrijednost nepokretnosti, kao i poreska stopa shodno čl.10 naznačene
Odluke. Tom odredbom je predvidjeno da su njive i voćnjaci poljoprivredno obradivo
zemljište a livade i pašnjaci poljoprivredno neobradivo zemljište za koje se
primjenjuje poreska stopa od 0,25% a da se na šumsko zemljište primjenjuje poreska
stopa od 30%.
Nadalje se utvrdjuje da je tužilac u svojoj žalbi na prvostepeno rješenje
predlagao izlazak na lice mjesta i vještačenje od strane vještaka geodetske i
poljoprivredne struke, kako bi se utvrdio kvalitet predmetnog poljoprivrednog
zemljišta, a u skladu sa istim koeficijent, nalazeći da činjenično stanje nije pravilno
utvrdjeno. Upravni organi u svojim odlukama u odnosu na ove dokazne predloge
nijesu se odredjivali, niti su dali bilo kakve razloge u odnosu na eventualno odbijanje
istih. Punomoćnik tužioca je u svom podnesku upućenom Upravnom sudu Crne Gore
isticao iste navode, medjutim Upravni sud u obrazloženju osporene presude nije
odgovorio na ove navode, pri tom nalazeći da u toku postupka koji je prethodio
donošenju osporenog rješenja nije učinjena povreda pravila upravnog postupka, da
je činjenično stanje pravilno utvrdjeno i da je na tako utvrdjeno činjenično stanje
pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Ovakvi razlozi u pobijanoj presudi su identični razlozima i u presudi
U.br.2241/19 od 10.02.2021. godine koju je ovaj sud ukinuo presudom Uvp.br.319/21
od 03.06.2021. godine uz naloge Upravnom sudu da u ponovnom postupku otkloni
ukazane povrede postupka.
Upravni sud nije postupio u smislu odredbi čl.47 st.3 ZUS-a već je u razlozima
presude naveo da su u predmetnim posjedovnim listovima upisane predmetne
nepokretnosti naznačen kvalitet i klasa istih i da nije bilo mjesta vještačenju
258
predmetnih nepokretnosti. Medjutim, ovdje treba ponoviti da upravni organi u svojim

odlukama se nijesu odredjivali na predložene dokaze tužioca iz njegove žalbe na
prvostepeno rješenje, već iz odluke tuženog organa proizilazi da dokaznih predloga
nije ni bilo. Ovo sve znači da je tuženi imao obavezu da odluči o predloženim
dokazima i da navede valjane razloge za svoju odluku, a što nije uradjeno, te rješenje
tuženog nije u skladu sa odredbama čl.22 st.7 ZUP-a."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 761/21 od 17.11.2021. godine.)
259
TROŠKOVI ZA ODVOJENI ŽIVOT OD PORODICE

I TROŠKOVI PREVOZA
(Član 26 st. 1 i 3 Uredbe o naknadi troškova zaposlenih u javnom sektoru
u vezi čl. 24 Zakonona o pripravnicima u sudovima i državnom tužilaštvu
i pravosudnom ispitu)
Pripravnik koji je njegovom voljom zasnovao radni odnos u cilju

stručnog osposobljavanja za obavljanje poslova za samostalni rad, nema pravo
na troškove za odvojeni život i troškove prevoza, jer se ne radi o potrebi za
njegovim radom koji po nalogu rukovodioca rasporedjen za potrebe organa,
već o praktičnom i stručnom osposobljavanju koji je interes pripravnika.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je tužilac zasnovao radni odnos u Sudu za

prekršaje Bijelo Polje na odredjeno vrijeme u trajanju od tri godine, te da je
rasporedjen na radnom mjestu pripravnika u odjeljenju u B. Takodje se utvrdjuje da je
nakon dostavljenog programa stručnog osposobljavanja Ministarstva pravde uz
predhodno mišljenje opšte sjednice Vrhovnog suda po nalogu predsjednika suda
tužilac upućen na stručno osposobljavanje u P.s. C.G.
Odredbom člana 24 stav 1 Zakona o pripravnicima u sudovima i državnom
tužilaštvu je propisano da se praktični dio stručnog osposobljavanja sprovodi u
sudovima za prekršaje, osnovnim i višim sudovima, P.s. C.G., dok je stavom 2 alineja
3 istog člana i zakona izmedju ostalog propisano da tokom praktičnog dijela stručnog
osposobljavanja pripravnik koji je primljen u sud mora provesti i u Privredni sud C.G.
šest mjeseci.
Kod navedenih odredbi Zakona o pripravnicima u sudovima i državnom
tužilaštvu i stanja stvari u spisima predmeta osnovano Upravni sud pobijanom
presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito, jer se u konkretnom slučaju
ne radi o zaposlenom koji je po nalogu rukovodioca rasporedjen na rad za potrebe
organa, već se radi o radnom odnosu pripravnika koji je njegovom voljom zasnovan u
cilju stručnog osposobljavanja za obavljanje poslova za samostalan rad.
Kod svega naprijed navedenog i po i po nalaženju ovog suda, neosnovan je
zahtjev tužioca za priznanje prava na naknadu troškova za odvojeni život od porodice
i troškova prevoza četiri puta mjesečno javnim prevozom, kako to osnovano
zaključuje Upravni sud pobijanom presudom."
260
PRUŽANJE KOMUNALNIH USLUGA

(Član 34 stav 4 Zakona o komunalnim djelatnostima)
Korisnik komunalnih usluga je obavezan da plati ispostavljeni račun

javnoj službi čije je pružanje obezbjedila jedinica lokalne samouprave.
Iz obrazloženja:
"Odredbom čl.48 Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore je propisano da

do obrazovanja organa uprave novoosnovane opštine i preuzimanja predmeta
njihove poslove obavljaće organi uprave koji su imali mjesnu nadležnost na tom
području prije teritorijalne promjene, dok je čl.48 Statuta Glavnog grada Podgorica
propisano da Skupština Glavnog grada osniva javne službe (tač.17), uredjuje i
obezbjedjuje obavljanje komunalnih djelatnosti, uredjuje uslove i način organizovanja
poslova u obavljanju komunalnih djelatnosti i odlučuje o povjeravanju obavljanja
komunalnih djelatnosti (tač.31). I konačno čl.34 st.4 alineja 4 Zakona o komunalnim
djelatnostima je propisano da je korisnik dužan da koristi komunalne usluge čije je
pružanje obezbijedila jedinica lokalne samouprave i to sakupljanje... deponovanje
komunalnog otpada.
Kod svega naprijed navedenog neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da
tužilac nije obavezan da plati ispostavljeni račun za sakupljanje i deponovanje
komunalnog otpada, koje poslove je nesporno na teritoriji novoformirane O.T. obavlja
javna služba G.g."
261
UPIS U KATASTAR NEPOKRETNOSTI - SKRAĆENI POSTUPAK

(Član 120 stav 1 alineja 4 Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti)
O upisu u katastar nepokretnosti odlučuje se kada je to propisano

zakonom po skraćenom postupku na osnovu notarskog zapisa sa clauzulom
intabulandi.
Iz obrazloženja:
"Odredbom čl.120 st.1 alineja 4 Zakona o državnom premjeru i katastru

nepokretnosti je propisano da se o upisu u katastar nepokretnosti odlučuje po
skraćenom postupku na osnovu notarskog zapisa sa clauzulom intabulandi.
Kod naprijed navedenog osnovano Upravni sud pobijanom presudom
zaključuje da u upravnom postupku nije došlo do povrede pravila postupka time što
tužilac nije učestvovao u upravnom postupku.
Pozivanje tužioca na odredbu čl.113 Zakona o upravnom postupku je bez
značaja za drugačiju odluku, jer je tom odredom propisano da se rješenje može
donijeti bez izjašnjenja stranke kada je to propisano zakonom - čl.113 st.1 tač.3 ZUP-
a, a u konkretnom slučaju je to propisano naprijed navedenom odredbom Zakona o
državnom premjeru i katastru nepokretnosti.
Navodi podnijetog zahtjeva o upisu zgrade u katastar nepokretnosti su bez
značaja za drugačiju odluku u konkretnom predmetu, jer je taj postupak propisan
glavom VIII Zakona o državnom premjeru i katastru nepokretnosti."
262
POVRAĆAJ NEIZGRADJENOG GRADJEVINSKOG ZEMLJIŠTA

(Član 17 stav 2 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju)
Neizgradjeno gradjevinsko zemljište koje nije privedeno namjeni u

skladu sa planskim aktom, vraća se nasljednicima bivšeg vlasnika na način i u
postupku predvidjenim Zakonom o eksproprijaciji.
Iz obrazloženja:
"Tužilac i tokom upravnog postupka, kao i u tužbi Upravnom sudu i u

podnesenom zahtjevu, ponavlja iste navode, ukazujući da nijesu ispunjeni uslovi iz
čl.3 st.1 Zakona o povraćaju imovinskih prava i obeštećenju, te da nalazi i mišljenja
vještaka gradjevinske i geodetske struke nijesu mogli biti osnova podobna za
pravilno odlučivanje u konkretnom slučaju, a da Upravni sud nije dao valjane razloge
koji se odnose na kat.parcelu broj 1178/1 upisanu u listu nepokretnosti broj 178 KO
Podgorica I koja predstavlja nekategorisani put a koju u smislu odredbi čl.12 st.1
tač.7 Zakona o povraćaju oduzetih prava i obeštećenju ne može biti predmet
povraćaja. Ovakvi navodi su neosnovani i Upravni sud u razlozima prvostepene
presude odgovarajući na iste daje valjane i prihvatljive razloge koje prihvata i ovaj
sud.
Naime, neosnovani su navodi zahtjeva kojim se ukazuje da nalaz vještaka
geodetske struke ne predstavlja valjanu osnovu za odlučivanje o predmetnoj
upravnoj stvari, sa razloga što je vještak geodetske struke izvršio identifikaciju
predmetnih nepokretnosti, neposredno izlaskom na lice mjesta, kao i na osnovu sada
upisanog stanja u katastru, uz uporedjivanje podataka u vrjeme eksproprijacije i dao
nalaz i mišljenje, koji je po ocjeni ovoga suda objektivan, stručan i dat u skladu sa
pravilima struke.
I Upravni sud u razlozima presude, pravilno prihvata da je drugostepeni organ
osnovano pobijanim rješenjem cijenio nalaz gore navedenog vještaka, gdje su
pravilno primijenjene odredbe Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i
obeštećenju i pravilno nalazi da nije povrijedjen zakon na štetu tužioca. Nadalje,
vještaci gradjevinske struke kao i vještak geodetske struke saglasno su dali nalaze i
mišljenja da zemljište koje je predmet povraćaja predstavlja neizgradjeno
gradjevinsko zemljište shodno DUP-u Poslovni Centar Kruševac, da je predmet
obrade nalaza i njihovih dopuna cjelokupna imovina, koja je bila predmet oduzimanja,
u kojim je na nedvosmislen i ubjedljiv način dat pregled procedure kojim je izvršena
identifikacija zemljišta, kako one koja je privedena namjeni i za koju je rješenjem od
12.09.2014.godine odredjeno oštećenje, tako i one koja nije privedena namjeni
davanjem koordinata tačaka i skice lica mjesta za koju je odredjen povraćaj. Prema
tome, pored brojeva kat.parcela i listova nepokretnosti navedene su i koordinate
prelomnih tačaka što je dovoljan osnov za promjene u katastru nepokretnosti, dok
okolnost ne navodjenja kulture nepokretnosti nema uticaja na zakonitost
prvostepenog rješenja.
Članom 17 st.2 Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju je
propisano da se podržavljena neizgradjena gradjevinska zemljišta koja su jedinici
lokalne samouprave ili nekom drugom, u skladu sa zakonom, predata radi privodjenja
namjeni u skladu sa planskim aktom vraćaju bivšem vlasniku na način i po postupku
263
predvidjenim Zakonom o eksproprijaciji, osim ako u vrijeme podnošenja zahtjeva za

povraćaj vrijednost izvedenih radova prelazi najmanje trećinu vrijednosti od ukupne
vrijednosti predvidjenih radova. Vještak gradjevinske struke u svom nalazu,
odgovarajući na prigovore je naveo da je površina od 4357 m2 predstavlja
neizgradjeno gradjevinsko zemljište koje je 0% izgradjeno odnosno 100%
neizgradjeno.
Nadalje, cijeneći sadržinu nalaza i mišljenja vještaka u postupku, odnosno
činjenice utvrdjene putem vještačenja pravilno Upravni sud nalazi da se ni u jednom
dijelu ne radi o putu preko kojeg se odvija saobraćaj iz kojih razloga su neosnovani
navodi zahtjeva da kat.parcela broj 1178/1 upisana u listu nepokretnosti broj 178 KO
Podgorica I ne može biti predmet povraćaja u smislu odredbi Zakona o povraćaju
oduzetih imovinskih prava i obeštećenju."
264
UKLANJANJE NEZAKONITO POSTAVLJENIH REKLAMNIH OBJEKATA

(Član 39 Odluke o načinu postavljanja i uklanjanja privremenih objekata
na teritoriji opštine Budva)
Komunalni inspektor u vršenju inspekcijskog nadzora ima pravo i

ovlašćenje da naredi uklanjanje postavljenog privremenog objekta, ako
korisnik nije pribavio odobrenje nadležnog organa za postavljanje reklamnih
objekta.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da su tužiocu od strane „M. r.“ DOO B. izdati
tehnički uslovi pod brojem 2383/3 od 04.07.2014.godine, kojim je propisano da je
korisnik obavezan da postavi reklamni objekat u skladu sa izdatim uslovima i da o
tome obavijesti navedenu firmu radi dobijanja rješenja. Nadalje je utvrdjeno da je
tužilac postavio bez rješenja nadležnog organa „M. r.“ DOO 24 reklamne zastavice
sa oznakom „C. C.“, a što proizilazi iz zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu
broj 09-u-111/1 od 20.02.2019.godine, iz kojih razloga je rješenjem Komunalne
inspekcije i Komunalne policije naloženo uklanjanje navedenih reklamnih objekata.
Odredbom čl.39 Odluke o načinu postavljanja i uklanjanja privremenih
objekata na teritoriji Opštine Budva („Sl.list CG opštinski propisi broj 19/2010 i 24/17 i
„Sl.list Opštine Budva“ 5/09) je propisano da komunalni inspektor u vršenju
inspekcijskog nadzora ima pravo i ovlašćenje da naredi uklanjanje postavljenog
privremenog objekta, ako korisnik za postavljanje istog nije pribavio odobrenje
nadležnog organa, te da, nakon inspekcijskog pregleda, donosi rješenje o mjerama,
radnjama i rokovima za otklanjanje nepravilnosti (čl.39 st.1 Zakona o inspekcijskom
nadzoru).
I po mišljenju ovoga suda pravilno je Upravni sud našao da se nadležni
inspektor kretao u okviru zakonskih ovlašćenja u skladu sa odredbama čl.15 st.1
tač.2 Zakona o inspekcijskom nadzoru i o tome daje dovoljne i jasne razloge, koji
navodima podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju, jer su utvrdjene sve odlučne
činjenice i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
Nadalje, članom 6 Odluke o uslovima i načinu postavljanja i uklanjanja
privremenih objekata u reklamnom prostoru Opštine Budva („Sl.list CG“ opštinski
propisi 8/11, 25/16, 44/17) propisano da rješenje za postavljanje reklamnog objekta
izdaje „Mediteran reklame“ DOO Budva na osnovu zahtjeva pravnog i fizičkog lica sa
priloženom tehničkom i drugom dokumentacijom reklamnog objekta.
Pravilno Upravni sud nalazi da je neosnovan navod tužioca kojim se poziva
na odredbu čl.117 st.1 Zakona o upravnom postupku, kojim je propisano da kad je
upravni postupak pokrenut na zahtjev stranke, a javnopravni organ ne donese i ne
dostavi stranci rješenje u propisanom ili produženom roku smatraće se da je isti
usvojen, ako je to propisano posebnim zakonom. Naime, dopisom broj 427/2 od
13.02.2019.godine „M. r.“ DOO iz B. su obavijestile Komunalnu policiju Budva da za
reklamne objekte tužioca nije izdato rješenje o postavljanju, niti su isti predvidjeni
programom privremenog korišćenja reklamnog prostora Opštine Budva."
265
PRIVREMENO OGRANIČENJE VRŠENJA DUŽNOSTI

I PRIVREMENO UDALJENJE SA RADA
(Član 112 Zakona o državnim službenicima i namještenicima
u vezi čl. 108 stav 2 Zakona o unutrašnjim poslovima)
Policijski službenik može biti privremeno udaljen sa rada kada je protiv

njega pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se goni po
službenoj dužnosti ako bi njegovo prisustvo na radu štetilo interesu, odnosno
ugledu ministarstva ili policije i ometalo tok disciplinskog postupka.
Iz obrazloženja:
"U postupku je nesporno utvrdjeno da je direktor Uprave policije, kao

starješina organa shodno odredbama čl.112 Zakona o državnim službenicima i
namještenicima donio prvostepeno rješenje o privremenom ograničenju vršenja
dužnosti tužioca jer je protiv istog odlukom 01 br.151/19-20695 od 16.09.2019.godine
pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede službene dužnosti iz čl.106 st.1
tač.4 Zakona o unutrašnjim poslovima.
Odredbama čl.108 st.2 Zakona o unutrašnjim poslovima propisano je da
policijski službenik može biti privremeno udaljen sa rada kad je protiv njega pokrenut
krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti ili
disciplinski postupak zbog teže povrede službene dužnosti, ako bi njegovo prisustvo
na radu štetilo interesu, odnosno ugledu Ministarstva ili Policije i ometalo tok
disciplinskog postupka, dok je čl.106 st.1 tač.4 istog zakona propisano da, pored
povreda službene dužnosti utvrdjenih propisima o državnim službenicima i
namještenicima, teža povreda službene dužnosti je i ponašanje u službi ili van službe
suprotno Kodeksu policijske etike. Nadalje iz spisa predmeta proizilazi da je Etički
odbor Uprave policije u izjašnjenju 01 br151/19-16057 od 13.08.2019.godine utvrdio
da u radnjama tužioca ima elemenata bića teže povrede službene dužnosti.
Rješenje o privremenom udaljenju shodno odredbama čl.112 Zakona o
državnim službenicima i namještenicima se donosi u skraćenom postupku a što je u
skladu sa odredbama čl.14 st.3 Zakona o upravnom postupku, kojim je predvidjeno
da se upravni akt može donijeti bez izjašnjenja stranke samo u slučajevima
propisanim zakonom. Prema tome, a kako to pravilno nalazi i Upravni sud u
razlozima pobijane presude, cijeneći navedena zakonska odredjenja upravni organi
nijesu povrijedili pravo stranke na izjašnjavanje, pa su navodi zahtjeva, koji
predstavljaju ponovljene tužbene navode, da tužiocu nije omogućeno učešće u
postupku, neosnovani. Nadalje, bez uticaja je pozivanje tužioca na praksu Upravnog
suda, jer u svakom konkretnom sporu sud ispituje zakonitost odredjenog akta
odnosno poštovanje pravila procedure u odnosu na relevantne propise, kojim je
regulisana odredjena upravno sudska stvar."
266
ISPLATA POTRAŽIVANJA IZ SREDSTAVA FONDA RADA

Zaposleni nema pravo na isplatu potraživanja iz sredstava Fonda rada

kada su zarade koje su evidentirane u prijavi potraživanja u cjelosti isplaćene u
toku stečajnog postupka.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta proizilazi da je rješenjem Privrednog suda u Podgorici

St.br.37/09 od 21.12.2009. godine, otvoren stečajni postupak nad AD ’’K.- M.’’ B. P.,
koji je zaključen rješenjem istog suda St.br.37/09 od 13.12.2013. godine, a tužilji je
prestao radni odnos aktom poslodavca br.25 od 27.01.2010. godine, usled stečaja.
Zahtjevom za ostvarivanje prava kod Fonda rada od 13.03.2013, tužilja je zahtijevala
isplatu zarada i uplatu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje u iznosu od
1.559,23€ i da je tužilji izvršena isplata na ime traženih potraživanja u iznosu od
5.000,00€, što se potvrđuje iz virmanskog naloga od 04.10.2012. godine, dostavljen
od strane stečajnog upravnika, a isplate izvršene po osnovu zaključka Vlade CG
br.06-2008/2 od 01.10.2012. godine.
Zaštita zaposlenih u slučaju stečajnog postupka, uredjena je Zakonom o radu i
članom 97 tog zakona, predvidjeno je, da pravo na isplatu neisplaćenih potraživanja
kod poslodavca nad kojim je pokrenut stečajni postupak, u skladu sa ovim zakonom
ima zaposleni koji je bio u radnom odnosu na dan pokretanja stečajnog postupka u
periodu za koji se ostvaruju prava utvrđena ovim zakonom i da se ta prava utvrđuju
ovim zakonom, ako nijesu isplaćena u skladu sa posebnim zakonom. Članom 98 stav
1 Zakona, uredjeno je da zaposleni ima pravo na isplatu zarade za period od šest
mjeseci prije otvaranja stečaja, dok je stavom 2 ovog člana propisano, da zaposleni
ima pravo na uplatu doprinosa za obavezno penzijsko i invalidsko osiguranje iz stava
1 tačka 1 ovog člana, u skladu sa propisima o obaveznom penzijskom i invalidskom
osiguranju.
Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenično utvrdjenje koje je
prethodilo donošenju pobijane presude, po stanovištu ovog suda, pravilno Upravni
sud zaključuje da je tužba neosnovana, s obzirom na to da su zarade, koje su
evidentirane u prijavi potraživanja u cijelosti isplaćene u toku trajanja stečajnog
postupka, to u smislu odredbe člana 97 stav 2 Zakona o radu imenovana nema pravo
na isplatu ovog potraživanja iz sredstava Fonda rada. Dakle, tužilji je isplaćeno sve
ono što je i traženo, što proizilazi iz stanja u spisima predmeta."
267
ZAŠTITA LIČNIH PODATAKA

(Čl. 2, 3 i 4a stav 3 Zakona o zaštiti ličnih podataka o ličnosti)
Rukovalac zbirke ličnih podataka kada vrši obradu ličnih podataka mora
da obezbjedi da se obrada ličnih podataka može vršiti po predhodno dobijenoj
saglasnosti lica čiji se lični podaci obradjuju.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta proizilazi da je tužena, postupajući po zahtjevu za zaštitu

prava B.M., korisnika kredita A. b. AD P., izvršila nadzor nad sprovodjenjem zaštita
ličnih podataka kod navedene banke gdje je u zapisniku konstatovala da banka, kao
rukovalac zbirke ličnih podataka nije postupala u skladu sa odredbom čl.4a st.3
Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, kojim je propisano da rukovalac zbirke ličnih
podataka, kad sam vrši obradu ličnih podataka ili kad se ti podaci obradjuju u njegovo
ime, mora da obezbijedi da se ta obrada vrši u skladu sa čl.2 i 3 toga zakona.
Odredbom čl.2 st.1 navedenog zakona predvidjeno je da se podaci o ličnosti
moraju obradjivati na pošten i zakonit način a odredbom čl.10 propisano da se
obrada ličnih podataka može vršiti po prethodno dobijenoj saglasnosti lica čiji se lični
podaci obradjuju, koja se može opozvati u svakom trenutku. Iz spisa predmeta dalje
proizilazi da je tužilac podnio prigovor na zapisnik o izvršenom nadzoru navodeći da
je u Anexu II ugovora korisnik kredita dao saglasnost da banka može o njegovom
trošku osigurati nepokretnost i da isti predstavlja valjan pravni osnov za obradu ličnih
podataka, koji je prigovor odbijen kao neosnovan i naredjeno tužiocu da otkloni
nepravilnosti u obradi ličnih podataka.
Nadalje, iz spisa predmeta i ugovora o stambenom kreditu koji je zaključen
31.3.2008. godine izmedju pravnog prethodnika tužioca i M. B. kao korisnika kredita,
proizilazi da su u čl.2 ugovora predvidjena sredstva obezbijedjenja potraživanja iz
ugovora o kreditu izmedju ostalog i polisa osiguranja nepokretnosti, koja je predmet
založnog prava u korist banke i gdje je obaveza plaćanja premije osiguranja na teret
korisnika kredita. Pošto korisnik kredita nije ispunio svoju ugovornu obavezu i nije
dostavio polisu osiguranja, to je banka sa osiguravajućom kućom zaključila polisu
osiguranja dana 23.12.2014.godine-nakon 6 godina od zaključenja osnovnog
ugovora, a gdje korisnik kredita kao osiguranik nije obaviješten od banke, kao
ugovarača osiguranja o svrsi i pravnom osnovu za obradu njegovih ličnih podataka, a
što je bila obaveza banke shodno čl.20 st.1 Zakona o zaštiti podataka o ličnosti.
Nakon toga zaključen je Anex II ugovora o kreditu i to dana 18.11.2015.godine, kojim
je ugovoreno da je korisnik kredita saglasan da banka o njegovom trošku može
osigurati nepokretnost, u slučaju kašnjenja za dostavljanje polise osiguranja.
Iz ovoga jasno proizilazi, a kako to pravilno nalazi Upravni sud, da je obrada
ličnih podataka M. B. vršena u periodu za koji nije postojala saglasnost lica, niti se
isto obaviješteno učinjenom pravnom poslu, što je suprotno ugovorenim obavezama,
kao i odredbama čl.9 st.1 tač.6 Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, dok naknadno
pribavljena saglasnost za već učinjenu radnju obrade ličnih podataka ne može biti
pravni osnov za obradu. Pri tom valja ukazati da je korisnik kredita radovno izmirivao
potraživanja po ugovoru o kreditu a da iz spisa proizilazi da banka ni jednom nije
268
uputila opomenu korisniku kredita da je dužan da dostavi banci polisu osiguranja

nepokretnosti izdatu od strane osiguravajuće kuće sa kojom se saglasi banka."
269
ODREDJIVANJE TAJNOSTI PODATAKA

(Član 10 stav 2 i čl. 12 st. 3 Zakona o tajnim podacima)
Ovlašćeno lice za odredjivanje stepena tajnosti podataka, označava

podatak tajnim i određuje stepen njegove tajnosti "tajno" - podatke čijim bi
otkrivanjem nastupile štetne posledice za bezbjednost Crne Gore.
Iz obrazloženja:
"Članom 3 Zakona o tajnosti podataka je propisano da su tajni podaci oni

podaci čijim bi otkrivanjem nepoznatom licu nastupile ili mogle nastupiti štetne
posledice za bezbjednost i odbranu, vanjsku, monetarnu i ekonomsku politiku Crne
Gore.
Saglasno članu 10 st. 2 Zakona o tajnosti podataka ovlašćeno lice za
određivanje tajnosti podataka obrazloženim rješenjem označava podatak tajnim i
određuje stepen njegove tajnosti, dok je članom 12 st. 3 istog Zakona stepen tajnosti
"tajno" određen za podatke čijim bi otkrivanjem nastupile teže štetne posljedice za
bezbjednost i interese Crne Gore
Iz spisa predmeta se utvrđuje da je rješenjem direktora Direkcije za zaštitu
tajnih podataka broj 01-41/11-2 od 26.01.2011. godine Evidencija o tajnim podacima
označena tajnim podatkom sa stepenom tajnosti "tajno" (tačka 1 dispozitiva), dok je
tačkom 2 dispozitiva određeno je da tajnost navedenih podataka, prestaje istekom
vremena poslije kojeg arhivska građa postaje dostupna za korišćenje, u skladu sa
propisima o arhivskoj djelatnosti. Nakon toga je rješenjem istog organa broj 01-41/11-
3 od 20.08.2012. godine izmijenjena i dopunjena tačka 2 navedenog rješena, tako
što tajnost podataka iz tačke 1 dispozitiva prestaje istekom roka od 15. godina od
dana određivanja tajnosti podataka, ukoliko ovlašćeno lice ne produži rok trajnosti, a
počinje teći od dana određivanja stepena tajnosti podataka, odnosno od 26.01.2011.
godine. Dakle, naprijed navedenim rješenjima su na osnovu člana 10 stav 2, člana
19a st. 1 tač. 2, st. 2 i 3 i člana 72 Zakona o tajnosti podataka određeni prethodno
označeni stepeni tajnosti "tajno", a koji su bili na snazi i u vrijeme podnošenja
zahtjeva za pristup evidenciji o tajnim podacima i u vrijeme odlučivanja po tom
zahtjevu.
Kod svega naprijed navedenog neosnovano se podnijetim zahtjevom tvrdi da
nije navedeno koji interes se štiti, jer je u pobijanom rješenju izričito navedeno da
Evidencija o tajnim podacima između ostalog sadrži kolonu u koju se unosi predmet
tajnog podatka iz koje se može uočiti sadržina materije koja se u predmetu obrađuje,
pa bi objavljivanjem traženih podataka mogle nastupiti štetne posljedice za
bezbjednost većeg broja državnih organa u čijem radu nastaju tajni podaci ili ih
koriste, a samim tim i štetne posljedice za bezbjednost države.
U konkretnom slučaju u obrazloženju pobijanog rješenja data je ocjena da je
interes da se zaštite predmetni podaci pretežniji od interesa javnosti da zna
informacije, pa ne stoje navodi podnijetog zahtjeva da test štetnosti nije izvršen. Bez
značaja su pri tom navodi podnijetog zahtjeva da test štetnosti nije sastavni dio spisa
iz čega bi proizilazio stav podnosioca zahtjeva da isti treba da bude neki posebni
akt."
270
PRESTANAK SLUŽBE UZ "ČASTAN OTPUST"

(Član 149 stav 3 u vezi čl. 145 st. 1 tačka 2 Zakona o vojsci Crne Gore)
Profesionalnom vojnom licu prestaje služba uz "častan otpust" istekom

ugovora o službi u Vojsci Crne Gore.
***
Prijem lica u službi u Vojsci Crne Gore i prestanak službe na osnovu
ugovora o službi u Vojsci u potpunosti su regulisani odredbama Zakona o
Vojsci Crne Gore.
Iz obrazloženja:
"Saglasno članu 145 st. 1 tač. 2 Zakona o Vojsci Crne Gore („Sl.list CG“, br.
51/17), profesionalnom vojnom licu prestaje služba u Vojsci CG istekom ugovora o
službi u Vojsci, dok je članom 147 st. 1 istog Zakona propisano da se postupak za
prestanak službe u slučajevima iz člana 145 i člana 151 Zakona pokreće po
službenoj dužnosti pretpostavljeni na položaju komandanta samostalnog bataljona,
njemu ravnog ili višeg položaja, u roku od 8 dana od dana kada je nastao razlog za
prestanak službe, odnosno od dana saznanja za taj razlog, a predlog za prestanak
službe licu po ugovoru, dva mjeseca prije isteka ugovorenog roka.
Odredbom člana 149 st. 3 navedenog Zakona propisano je da profesionalnom
licu služba prestaje uz "častan otpust" između ostalog i zbog razloga iz člana 145
stav 1 tač. 2 Zakona (istekom ugovorenog roka).
U upravnom postupku je utvrđeno da je tužilac zaključio ugovor o službi u
Vojsci Crne Gore sa Ministarstvom odbrane broj 080601-3362/16 od 16.05.2016.
godine, na određeno vrijeme u svojstvu vojnika po ugovoru na period od 3 godine,
počev od 05.05.2016.godine do 04.05.2019.godine, da je postupak za prestanak
službe istekom ugovorenog roka pokrenuo zamjenik komandira čete specijalnih
snaga dva mjeseca prije isteka ugovorenog roka, te da je istom prestala služba u
Vojsci CG dana 04.05.2019. godine, uz "častan otpust", jer potrebe službe nijesu
zahtijevale zaključenje novog ugovora.
Kod takvog činjeničnog utvrđenja i naprijed citiranih odredbi osnovano Upravni
sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje zakonito i za takav
zaključak daje dovoljne i jasne razloge, koje i ovaj sud prihvata, a koji navodima
podnijetog zahtjeva nijesu dovedeni u sumnju.
Neprihvatljivi su navodi podnijetog zahtjeva kojima se tvrdi da je dispozitiv
prvostepenog rješenja nerazumljiv, jer u istom stoji da tužiocu prestaje služba na
dužnosti specijaliste naoružanja, dok se saglasno zaključenom ugovoru o službi u
Vojsci CG od 16.05.2016. godine tužilac prima na period od tri godine radi obavljanja
dužnosti vojnog policajca. Ovo sa razloga što je Aneksom ugovora o službi broj
80601-3210/18 od 10.04.2018. godine izmijenjen član 1 st.1 označenog ugovora od
16.05.2016. godine i predviđeno da tužilac u svojstvu vojnika po ugovoru obavlja
dužnosti na formacijskom mjestu redni broj __, formacije Čete specijalnih snaga broj
___.___.
Neosnovani su navodi podnijetog zahtjeva kojima se tvrdi da su bili ispunjeni
uslovi za transformaciju radnog odnosa sa određenog na neodređeno vrijeme u
smislu člana 26 Zakona o radu. Ovo sa razloga što je u konkretnom slučaju prijem
271
lica u službu u Vojsci i prestanak službe na osnovu ugovora o službi u Vojsci u

potpunosti regulisan odredbama Zakona o Vojsci Crne Gore. Naime, odredbom člana
50 st. 8 Zakona o Vojsci Crne Gore („Sl.list CG“, br. 51/17) je propisano da se služba
po ugovoru ne može transformisati u službu u Vojsci na neodređeno vrijeme, osim
slučajevima iz člana 54 tog zakona (prevođenje iz jednog roda ili službe u drugi rod ili
službu... i proizvođenje u čin oficira ili podoficira...). Članom 37 st. 7 ranije važećeg
Zakona o Vojsci Crne Gore („Sl.list CG“, br. 88/09, 75/10,40/11i 32/14) bilo je
propisano da se služba po ugovoru na određeno vrijeme ne može transformisati u
službu u Vojsci na neodređeno vrijeme, osim slučajevima iz člana 39 tog zakona
(prevođenje i proizvođenje). Dakle, kako je naprijed citiranim odredbama precizno
regulisan prijem lica u službu u Vojsci i prestanak službe na osnovu ugovora o službi
u Vojsci, to nema mjesta primjeni opštih propisa o radu."
272
STAROSNA PENZIJA
(Član 18 stav 1 tačka 3 u vezi čl. 17 st. 2 Zakona o penzijskom
i invalidskom osiguranju)
Starosna granica za sticanje prava na starosnu penziju se snižava,

zavisno od stepena uvećanja staža sa uvećanim trajanjem
Iz obrazloženja:
"U upravnom postupku je nesumnjivo utvrđeno da tužiocu ukupan penzijski

staž iznosi 45 godina, 0 mjeseci i 28 dana, koji obuhvata i staž osiguranja koji se
računa sa uvećanim trajanjem u trajanju 23 godine, 5 mjeseci i 8 dana, po stopi
uvećanja 12/16. Takođe je utvrđeno da tužilac na dan podnošenja zahtjeva imao 55
godina života.
Odredbom člana 17 stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
(,,Sl.list RCG“, br. 54/03...47/07 i ,,Sl.list CG“, br. 79/08...80/20), propisano je da
osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina staža osiguranja i 61
godinu života, dok je odredbom člana 18 stav 1 tačka 3 istog zakona propisano da se
osiguraniku kome se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, starosna granica
za sticanje prava na starosnu penziju, utvrđena u članu 17 stav 1 i 2 ovog zakona,
snižava se zavisno od stepena uvećanja staža za po jednu godinu i to za svake četiri
godine provedene na radnom mjestu, odnosno poslu na kome se efektivno
provedenih 12 mjeseci računa u staž osiguranja kao 16 mjeseci.
Kod naprijed navedenih zakonskih odredbi i utvrđenog činjeničnog stanja
pravilno Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da je osporeno rješenje
zakonito, pri čemu osnovano ukazuje da saglasno odredbi člana 18 Zakona o
penzijskom i invalidskom osiguranju starosna granica ne snižava za ostvarene
mjesece, kako to navodi tužilac već za ostvareni puni broj godina, te da su u tom
pravcu neosnovani navodi tužioca koji se ponavljaju i u podnijetom zahtjevu, da je
starosnu granicu trebalo sniziti srazmjerno mjesecima provedenim na radnom mjestu
na kome se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem. Dakle, u konkretnom
slučaju starosna granica za sticanje prava na penziju smanjuje se za pet godina zbog
čega nijesu ispunjeni uslovi za priznavanje prava na starosnu penziju."
273
OSLOBADJANJE OD PLAĆANJA POREZA

NA PROMET NEPOKRETNOSTI
(Član 12 stav 1 tačka 4 Zakona o porezu na promet nepokretnosti)
Porez na promet nepokretnosti ne plaćaju lica punoljetni gradjani, sa

prebivalištem u Crnoj Gori, koji prvi put stiče stan radi rješavanja stambenih
potreba, koje iznosi po 20 m2 po članu porodičnog domaćinstva.
***
Uslovi za dodatno oslobadjanje plaćanje poreza na promet nepokretnosti
za člana porodičnog domaćinstva potrebno je da taj član nema stan na teritoriji
Crne Gore.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje da je Đ. B, kao kupac, dana 14. 03. 2014.
godine zaključio ugovor o kupoprodaji Uzz. broj 122/2014 čiji predmet je stan
površine 46 m2 na kat. parceli broj 4876/2, list nepokretnosti broj 6901 KO Podgorica
III.
Članom 12 stav 1 tač. 4 Zakona o porezu na promet nepokretnosti je
propisano da porez na nepokretnost ne plaćaju lica punoljetni državljani Crne Gore
sa prebivalištem na teritoriji Crne Gore koji prvi put stiču stambenu zgradu ili stan radi
rješavanja stambenih potreba koja iznosi do 20 m2 po članu domaćinstva pod
uslovom da nemaju stambenu zgradu ili stan na teritoriji Crne Gore.
Polazeći od utvrdjenih činjenica i navedene zakonske odredbe upravni organi
su poreskog obveznika Đ. B., oslobodili plaćanja poreza na promet za dio stambenog
prostora u površini od 20 m2. Taj stav upravnih organa se ne osporava.
Podnijetim zahtjevom, ponavljaju se ranije tvrdnje da je poreskog obveznika
trebalo osoboditi plaćanja poreza i na dodatih 20 m2 stambenog prostora, jer je član
njegovog porodičnog domaćinstva njegova majka Đ. M, koja nema stambenu zgradu
ili stan na teritoriji Crne Gore.
U upravnom postupku je utvrdjeno da je Đ. M. u braku sa Đ. S. od 25. 11.
1984. godine, da je rješenjem Uprave za nekretnine broj 945-103-UPI-1867/07 od 17.
05. 2007. godine Đ. S. upisan kao vlasnik stana površine 84 m2 i nestambenog
prostora u suterenu površine 7 m2 u objektu broj 1 na kat. parceli broj 4731, a na
osnovu ugovora o zamjeni stana sa Ž. N, da taj stan predstavlja bračnu tekovinu Đ.
M. i Đ. S, te da su i poreski obveznik - Đ. B. i njegov majka Đ. M. do 05. 05. 2014.
godine živjeli u kućnoj zajedni sa Đ. S. u naprijed navedenom stanu u Nikšiću.
Dovodeći u vezu utvrdjeno činjenično stanje sa navedenim zakonskim
odredbama osnovano upravni organ i Upravni sud zaključuju da nijesu ispunjeni
uslovi za dodatno oslobadjanje plaćanja poreza na nepokretnosti, jer Đ. M. saglasno
članu 288 Porodičnog zakona ima zajedničku svojinu na stanu upisanom na osnovu
rješenja Uprave za nekretnine - Područna jedinica Nikšić broj 945-103-UPI-1867/07
od 17. 05. 2007. godine.
Kod svega prednjeg neosnovano se podnijetim zahtjevom navedena presuda
pobija zbog povrede materijalnog prava. Činjenica je, kako se to ističe podnijetim
zahtjevom, da u pobijanoj presudi (str. 3.) stoji da je Đ. M. "bila suvlasnik .... na
porodičnom stanu u N.". Medjutim, ta činjenica pobijanu presudu ne čini nezakonitom
274
jer je u pitanju očigledno greška u pisanju s obzirom da se u obrazloženju pobijane

presude (str. 2.) izričito navodi "da je majka tužioca u momentu kupovine predmetnog
stana imala zajedničku svojinu za svojim suprugom Đ. S, u smislu odredbe člana 288
Porodičnog zakona".
275
UTVRDJIVANJE PORESKE OSNOVICE ZA OBRAČUN PDV-a

(Čl. 1, 2 i 3 Pravilnika o načinu utvrđivanja poreske osnovice putem procjene)
Kada se osnovica za obračun PDV-a ne može utvrditi na osnovu

vjerodostojnog prometa i uredne poslovne dokumentacije ovlašćeni inspektor
može na osnovu obavljenog snimanja dnevnog prometa utvrditi poresku
osnovicu.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se utvrdjuje, da je izvršen inspekcijski nadzor, kako to

proizilazi iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 13.08.2018.godine gdje su
utvrdjene nepravilnosti i zaključeno da se osnovica za obračun PDV-a ne utvrdjuje na
osnovu tačno iskazanog prometa tj. uredne i tačne poslovne dokumentacije te je
dana 12.08.2018. godine obavljeno snimanje prometa, pa je konstatovano da je
dnevni promet . eura. Mjesečni promet je dobijen na način što je pomnožen utvrdjeni
promet sa brojem radnih dana u mjesecu avgustu 2018.godine i isti je osnovica za
obračun izlaznog PDV-a za naznačeni period u iznosu od . eura. Nakon toga je
putem procjene dobijene poreske osnovice te primjenom preračunate poreske stope
PDV-a od 17,35% dobijen iznos iznaznog PDV-a putem procjene od . eura.
Prvostepeni organ je rješenjem tužiocu utvrdio obavezu po osnovu PDV-a za poreski
period avgust 2018.godine u iznosu od . euro na naznačenu poresku osnovicu i isto
je zasnovao na odredbama čl.1, 2 i 3 Pravilnika o načinu utvrdjivanja poreske
osnovice putem procjene kao i gore navedenog zapisnika o inspekcijskom nadzoru.
Članom 73 st.1 Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost
predvidjeno je da poreski obveznici, koji isporuke proizvoda i usluga naplaćuju u
gotovo, obavezni su promet iskazivati preko naplatnih uredjaja (poreska registar
kasa), s tim da za svaku isporuku obavezno izdaju račun. Pravilnikom o načinu
utvrdjivanja poreske osnovice putem procjene u čl.1 je predvidjeno da se pod
netačnim vodjenjem poslovnih knjiga, evidencije i računovodstvenih iskaza,
porazumijeva svaka nepravilnost koja se utvrdi u toku inspekcijskog nadzora, a koja
je od uticaja na pravilno utvrdjivanje poreske osnovice, u kom slučaju se poreska
obaveza utvrdjuje na način predvidjen čl.2 i 3 pomenutog Pravilnika, a po slobodnom
izboru poreskog organa.
Dovodeći u vezu gornja činjenična utvrdjenja sa navedenim zakonskim
odredbama osnovano Upravni sud pobijanom presudom zaključuje da su upravni
organi pravilno postupili kada su svojim rješenjima tužiocu utvrdili predmetnu poresku
obavezu i za takav svoj zaključak daje dovoljne i jasne razloge koje prihvata i ovaj
sud.
Navodi zahtjeva koji predstavljaju ponovljene tužbene navode da tužiocu, kao
stranci, nije omogućeno učešće u postupku su neosnovani, jer iz zapisnika o
izvršenom inspekcijskom nadzoru od 13.08.2018.godine i zapisnika o inspekcijskom
nadzoru u ponovnom postupku od 19.04.2019.godine proizilazi da je istom
prisustvovao u svojstvu ovlašćenog lica M. N., koji je potpisao naznačene zapisnike,
a i uredno mu je dostavljeno obavještenje o rezultatima ispitnog postupka na koje se
nije izjasnio, iz kojih razloga je u smislu čl.112 st.3 Zakona o upravnom postupku
javnopravni organ donio prvostepeno rješenje."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Uvp. br. 722/21 od 17.11. 2021. godine)
276
277
278
LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

279
PRAVO NA PRAVIČNO SUDJENJE

(Član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)
Opozivanjem rješenja o neprovodjenju dokaza saslušanjem svjedoka,

koje je predložila odbrana, nije povrijedjeno pravo okrivljenog na pravično
sudjenje iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda.
Iz obrazloženja:
"Prvostepeni sud je na glavnom pretresu od 27.05.2019.godine prihvatio

dokazne predloge odbrane za saslušanje svjedoka I.V., N.U. i Lj.Ć., koji žive na
područiju Republike Kosovo, da bi na glavnom pretresu od 24.01.2020.godine
opozvao rješenje o saslušanju navedenih svjedoka jer nije mogao obezbjediti njihovo
prisustvo iako je okrivljeni preuzeo obavezu da će ih preko ličnih kontakata
obezbjediti, kako je to navedeno na zapisniku glavnog pretresa kod prvostepenog
suda od 13.11.2019.godine, a što bi po stanovištu odbrane moglo dovesti do
nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je ovlašćen da radi
pravilnog i potpunog činjeničnog utvrđenja odluči koje će dokaze izvesti na glavnom
pretresu, pa time što je opozvao svoje rješenje o neprovođenju dokaza saslušanjem
naprijed navedenih svjedoka, koje je predložila odbrana, po ocjenu ovog suda nije
povrijeđeno pravo okrivljenog na pravično suđenje iz čl.6 Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kako se to neosnovano navodi žalbom
branilaca okrivljenog jer je prvostepeni sud ocjenom ostalih izvedenih dokaza
pravilno zaključio da je okrivljeni izvršio predmetno krivično djelo i da se ne radi o
građansko pravnom odnosu na koje okolnosti je trabao da se izjasne svjedoci koje je
predložila odbrana."
280
ZAKONITO MIJEŠANJE U MIRNO UŽIVANJE IMOVINE

(Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava
i osnovnih sloboda)
Kada postoji razuman odnos proporcionalnosti izmedju upotrijebljenih

sredstava i cilja koji se želi ostvariti ne može se govoriti o povredi člana 1
Protokola broj 1 uz Konvenciju.
Iz obrazloženja:
"Princip supsidijarnosti kao jedan od temeljnih principa Konvencije obavezuje

sudove država potpisnica da u nacionalnim okvirima vode računa o primjeni i
pravilnosti primjene standarda ove Konvencije, što podrazumijeva i praksu
Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Član 1 Protokola br.1 uz Konvenciju garantuje svakome pravo na mirno
uživanje svoje imovine, a svako miješanje javne vlasti u pravo na mirno uživanje
imovine mora da bude zakonito, odnosno da ima osnov u domaćem pravu.
Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prvi i najvažniji zahtjev člana
1 Protokola br.1 je da svako miješanje javne vlasti u mirno uživanje imovine, bude
zakonito (Iatridis protiv Grčke, predstavka br.31107/96, st.58, ECHR 1999-II). Zahtjev
zakonitosti, u smislu Konvencije, podrazumijeva poštovanje relevantnih odredbi
nacionalnog zakona i usklađenost sa vladavinom prava, što uključuje i odsustvo
proizvoljnosti ( Hentrich protiv Francuske, presuda od 22. 09.1994.godine, serije A
br.296-A, §42, i Kushoglu protiv Bugarske, br.48191/99, §§ 49-62, 10.05.2007.
godine).
Evropski sud dalje ponavlja da svako miješanje u mirno uživanje imovine mora
postići pravičnu ravnotežu između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva
zaštite osnovnih prava pojedinca. Briga za postizanje ove ravnoteže ogleda se u
strukuri člana 1 u cjelini. Neće se postići potrebna ravnoteža ako je dotična osoba
morala snositi individualni i prekomjerni teret (Sporrong i Lonnroth protiv Švedske,
23.09.1982.godine, § 69 i 73, serija A br.52). Drugim riječima, mora postojati
razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi
ostvariti (James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21.02.1986, § 50, Serije A br.98).
Analogno izloženom stavu, ovaj sud ocjenjuje da predmetno privremeno
oduzimanje imovine tužiocu nesumnjivo predstavlja mješanje u mirno uživanje
imovine.
Imajući u vidu da miješanje postoji, postavlja se pitanje da li je to miješanje
bilo zakonito. Ovaj sud nalazi da se radi o zakonitom miješanju, jer je imalo osnov u
odredbi čl. 90 st. 1 Zakonika o krivičnom postupku. Stoga se ne može govoriti o
proizvoljnosti prilikom određivanja ove mjere.
Istovremeno, po ocjeni ovoga suda, mjera privremenog oduzimanja imovine
tužiocu kao povezanom pravnom licu sa okrivljenima koju su preduzeli organi tužene
bila je usmjerena na postizanje legitimnog cilja, u javnom interesu, kako bi bilo
omogućeno izvršenje mjere na kraju krivičnog postupka, a u vezi sa ostvarenom
imovinskom koristi izvršenjem krivičnog djela.
U konkretnom slučaju zadovoljen je i uslov pravične ravnoteže između
zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca.
281
Naime, imovina je privremeno oduzeta tužiocu, u javnom interesu, u okviru

krivične istrage protiv okrivljenih K. M., K. S. i K. A., a namjera oduzimanja je bila da
se onemoguće okrivljeni, (kao lica koja su imala različite uloge i svojstva u tom
pravnom licu), da preduzimanjem radnji otuđenja imovine spriječe da se u konačnom
onemogući njeno oduzimanje. Kada se iznos protivpravne imovinske koriste za koju
je postojala osnovana sumnja da je stečena nezakonito krivičnim djelom pranja
novca dovode u vezu sa obimom zadiranja u imovinu ovdje tužioca zaključuje se da
je postojao razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja
koji se želi ostvariti pa se ne može govoriti o povredi člana 1 Protokola br.1.uz
Konvenciju.
Prema stavu Evropskog suda, svaka zaplijena ili oduzimanje, dovodi do štete.
Međutim, da bi bilo u skladu sa članom 1 Protokola br.1, stvarna šteta koja je nastala,
ne smije preći mjeru neizbježne štete (Raimondov protiv Italije, presuda od
22.02.1994, Serije A br.281-a, § 33.).
282
GUBITAK PRAVA NA DOM I PRAVO NA MIRNO UŽIVANJE IMOVINE

(Član 8 stav 1 i čl. 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda)
Zaštita prava svojine jednog lica koja u sebi sadrži pravo na mirno
uživanje imovine mora imati primat u odnosu na pravo drugog lica na dom, koji
je osnovao u objektu za koji je znao da je tudja imovina.
Iz obrazloženja:
"Utvrđeno je da je tuženi zauzeo i počeo koristiti predmetnu kuću 1974.godine

bez bilo kakvog pravnog osnova, što je i sam potvrdio na Zapisniku sačinjenom u
postupku javnog izlaganja dana 24.06.1994.godine, navodeći da je sa svojom
porodicom počeo živjeti u ranije izgrađenoj porodičnoj zgradi (objekat br.1), u
vlasnosti opštenarodne imovine, a da je objekat br.2 izgradio svojim sredstvima, iako
za to nije imao dozvolu nadležnih službi. Tvrdnje tuženog da je kuću dobio njegov
otac od preduzeća „J.P.“ opovrgnute su sadržinom dopisa tog preduzeća iz kojeg je
utvrđeno da predmetna kuća nikada nije bila u vlasništvu istog. Sve i da je bilo tako,
radilo se o privremenom rješavanju stambene potrebe za vrijeme radnog angažmana
njegovog oca u navedenom preduzeću, koje ne predstavlja osnov za zasnivanje
stvarnih prava na nepokretnosti. Dakle, tuženi je ušao u posjed kuće bez ikakvog
pravnog osnova, vršeći radove na adaptaciji postojećeg objekta br.1, a u periodu od
1990. do 1994.godine i radove na dogradnji objekta br.2, opet bez dozvola nadležnih
organa, iz čega jasno proizilazi da je znao da se radi o tuđoj imovini. Imajući u vidu
navedeno, te činjenicu da se radilo o gradsko-građevinskom zemljištu, pravilno
zaključuju nižestepeni sudovi da se shodno odredbama tada važećeg Zakona o
građevinskom zemljištu, nelegalnim građenjem na zemljištu u društvenoj svojini nije
moglo steći pravo svojine na tom zemljištu i objektu, a primjenom pravila o građenju
na tuđem zemljištu propisanim Zakonom o osnovama svojinsko-pravnih odnosa.
Takođe, na strani tuženog se u konkretnom slučaju nisu stekli ni uslovi za sticanje
prava svojine održajem, propisanim odredbom čl.28 st.2 i 4 ranije važećeg ZOSPO, s
obzirom da mu, kao držaocu predmetnih nepokretnosti nedostaje savjesnost, budući
da nije imao ni jedan razlog da vjeruje da je njihov zakoniti korisnik ili vlasnik.
Konačno, imajući u vidu sadržinu nalaza i mišljenja, te usmena izjašnjenja vještaka
građevinske struke A.I., na osnovu kojih je utvrđeno da je objekat br.1 i nakon
izvedenih adaptacionih radova od strane tuženog, zadržao postojeće gabarite,
spratnost, broj prostorija i njihovu povezanost, te da nije izmijenjen ni po
funkcionalnosti, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tuženi nije stvorio novu
stvar. Radi se o građevinskim radovima koji su izvedeni na tuđem objektu i koji po
svojoj vrsti i obimu nisu rezultirali stvaranjem nove stvari, pa ni sticanjem prava
svojine tuženog na predmetnim nepokretnostima po tom osnovu. Pri tome, pravilno
su sudovi postupili kada su ovo pravno pitanje riješili oslanjajući se na nalaz i
mišljenje vještaka Igića, kojim je na jasan, potpun i stručan način odgovoreno na
zadatak suda, pri čemu su posebno cijenili da je i vještak Z.F. bio saglasan u pogledu
činjenice da objekat br.1 i nakon ulaganja tuženog nije promijenio svoju funkciju, te
da je zadržao postojeće gabarite. Stoga, i po ocjeni ovog suda, nije bilo potrebe za
usaglašavanjem nalaza navedenih vještaka, niti angažovanjem trećeg vještaka, jer je
283
do mimoilaženja došlo samo u njihovom mišljenju, koje, s obzirom da se radi o

pravnom pitanju, u konačnom formira sud, polazeći od rezultata cjelokupnog
dokaznog postupka.
Takođe, drugostepeni sud je, nasuprot neosnovanim revizijskim navodima da
je tuženom povrijeđeno pravo na dom zagarantovano čl.8 st.1 Evropske konvencije
za ljudska prava, o tome dao pravilne i jasne razloge, a sve kroz primjenu testa
srazmjernosti u svijetlu okolnosti konkretnog slučaja, potkrepljujući svoj zaključak
odgovarajućim odlukama Evropskog suda za zaštitu ljudska prava u Strazburu.
Naime, ovaj sud je saglasan sa stanovištem drugostepenog suda da je miješanje u
pravo tuženog na dom opravdano legitimnim ciljem, a to je zaštita prava svojine
tužilje, koje su ona i njeni pravni prethodnici stekli u skladu sa zakonom, te da zaštita
tako stečenog prava koje u sebi sadrži pravo na mirno uživanje imovine propisano
čl.1 Protokola I uz Konvenciju, svakako mora imati primat u odnosu na pravo tuženog
na dom koji je osnovao u predmetnoj kući, uprkos tome što je znao da se radi o tuđoj
imovini. S obzirom da je država u zakonom predviđenom postupku restitucije
predmetnu nepokretnost vratila njenim ranijim vlasnicima, to je sud u obavezi da
dovede u vezu i odmjeri značaj ova dva suprotstavljena prava parničnih stranaka,
kako sa aspekta zakonitosti, tako i savjesnosti u njihovom ponašanju. U skladu sa
tim, pravilno zaključuje drugostepeni sud da je tuženi korišćenjem kuće za koju je
znao da je tuđa, bez obzira na vremenski period, rizikovao da će jednog dana moći
da izgubi to pravo, te da je zaštita prava svojine tužilje kao upisanog i stvarnog
vlasnika u ovom slučaju pretežnija."
284
UGROŽAVANJE PRAVA NA PRIVATNI ŽIVOT

I UŽIVANJE PRAVA NA DOM
Uskraćivanjem isporuke električne energije zakonitom korisniku stana

zbog neplaćenog duga na ime potrošnje trećeg lica, dovedeno je u pitanje
dostojanstvo i zdravlje zakonitog korisnika stana, narušena suština njegovog
privatnog života i uživanja u pravu na dom.
Iz obrazloženja:
"Postavljeni tužbeni zahtjev je neophodno cijeniti i sa aspekta standarda

Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, budući da ova
Konvencija od 04.03.2003. godine obavezuje i Crnu Goru, a u skladu sa Ustavom
Crne Gore (član 9), čini sastavni dio unutrašnjeg pravnog poretka i ima primat nad
domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuje u slučaju drugačijeg
uredjenja odnosa.
Osim toga, princip subsidijarnosti kao jedan od temeljnih principa Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda obavezuje sudove država
potpisnica da u nacionalnim okvirima vode računa o primjeni i pravilnosti primjene
standarda ove Konvencije, što podrazumijeva i praksu Evropskog suda za ljudska
prava u Strazburu.
Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava životni uslovi pojedinca
spadaju u djelokrug člana 8 Konvencije (Hudorović i dr. protiv Slovenije, predstavka
br. 24816/14 i 25140/14, presuda od 10. marta 2020. godine, par. 112). Analogno
navedenom stavu, ovaj sud ocjenjuje, da isporuka električne energije i njeno
korišćenje predstavlja elementarni standard za ispunjenje osnovnih uslova života,
odnosno nezamjenljiv uslov života u modernom dobu, a time prava na privatni život i
uživanje doma. Neisporučivanje i onemogućavanje korišćenja električne energije
korisnicima u dužem vremenskom periodu može predstavljati povredu ljudskog
dostojanstva i s tim u vezi ugroziti pravo na privatni život i uživanje prava na dom.
Kod procjene da li je povrijedjeno pravo na privatni život i uživanje doma
primjenjuje se trodjelni test iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, koji
podrazumijeva odgovor na sljedeća pitanja: da li je bilo miješanja u pravo na privatni
život tužilje, a ako jeste - da li je to miješanje bilo zakonito; da li je u interesu
legitimnog cilja; da li je neophodno u demokratskom društvu?
Po ocjeni ovog suda, uskraćivanje električne energije tužilji u konkretnim
okolnostima slučaja i odluke nižestepenih sudova koje to podržavaju su karaktera
miješanja u privatni život tužilje, s obzirom da je upotreba električne energije u
svakodnevnom životu nezamjenljiv uslov kvaliteta života u savremenom dobu.
Imajući u vidu da miješanje postoji, postavlja se pitanje da li je to miješanje
bilo zakonito, s obzirom na to da su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev zbog
nedostatka stvarne - aktivne legitimacije u sporu, polazeći od zaključka da tužilja nije
u materijalno-pravnom odnosu sa tuženom, već sa O. B.
Medjutim nižestepeni sudovi su izgubili iz vida da je tužilja zakoniti korisnik
stana, koja je u državinu stana stupila na osnovu ugovora o zakupu sa vlasnikom. Cilj
ugovora je smještaj lica koje je korisnik materijalnog obezbjedjenja i priznatog prava
285
na dodatak za njegu i pomoć. U pitanju je neisporučivanje električne energije licu

koje je u kategoriji "ranjivih kupaca" koji su zdravstveno i socijalno ugroženi, kao
priznatoj i zaštićenoj kategoriji važećim Zakonom o energetici (član 198), a kojem je
po zakonskom osnovu dat stan na upotrebu (u zakup), uz obavezu plaćanja
stanarine (od pet eura mjesečno) i troškova utroška električne energije, koje obaveze
je izvršavao po dostavljenim računima nakon priključenja po rješenju suda donijetom
u postupku obezbjedjenja. Radi se o stanu (objektu) koji se nalazi u
gradskom/prigradskom naselju (R. 2) u B., što podrazumijeva neminovnost
obezbijedjenja višeg nivoa kvaliteta životnih uslova uz obezbijedjeno kontinuirano
snabdijevanje strujom, kao jednom od elementarnih uslova savremenog života u
naseljima navedenog tipa. Od značaja je za legitimaciju tužilje i to što je tužena
obavezana da joj omogući nesmetano korišćenje električne energije rješenjem
Osnovnog suda u Beranama I. br. 120/19 od 18.09.2019. godine, o izdatoj
privremenoj mjeri, a od tada tužena joj dostavlja račune o visini naknade za
mjesečnu potrošnju električne energije, koju je uplatila tuženoj. Dakle, tužilja je stekla
status potrošača električne energije u smislu Zakona o energetici ("Sl. list CG",
br.5/16 i 51/17) i Opštih uslova za snadbijevanje električnom energijom ("Sl. list CG",
br.70/16 od 09.11.2016. godine), podnošenjem zahtjeva za isporuku na naplatnom
broju u stanu koji joj je dat na korišćenje, odnosno podnošenjem predloga za
izdavanje privremene mjere prvostepenom sudu, koji se u konkretnim okolnostima
slučaja može i sam smatrati da je karaktera zahtjeva, u smislu Opštih uslova za
snabdijevanje električnom energijom, a rješenje o izdatoj privremenoj mjeri i
postupanje tužene po istoj uz dostavu mjesečnih računa o potrošnji električne
energije od strane tužene je karaktera pristupa, pri čemu se ima smatrati da je
uplatom naknade za potrošnju i tužilja prihvatila ponudjene uslove tužene.
Kod svih prethodno datih razloga, ovaj sud nalazi da se tužilja nalazi u
materijalno-pravnom odnosu sa tuženim i da je uskraćivanje električne energije u
konkretnim okolnostima slučaja nezakonito. Po nalaženju ovog suda, uskraćivanjem
isporuke električne energije tužilji kao zakonitom korisniku/ci stana zbog neplaćenog
duga na ime potrošnje trećeg lica u konkretnim okolnostima slučaja, dovedeno je u
pitanje dostojanstvo i zdravlje tužilje, narušena je suština njenog privatnog života i
uživanja u pravu na dom, polazeći od standarda člana 8 Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda."
286
PRAVO NA DOM
Da li se odredjeni prostor može smatrati domom nekog lica zavisi od

činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, prije svega postojanja trajnih i čvrstih
veza lica sa tim prostorom, pri čemu je bez uticaja zakonitost korišćenja istog.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni ovog suda, pravilan je bio i stav drugostepenog suda o

neosnovanosti zahtjeva tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo zakupa
na spornom stanu. I za sticanje prava korišćenja stana putem zakupa, Zakon o
stambenim odnosima („Sl.list SRCG“, br.45/90), u odredbama čl.48– 50, propisivao
je uslove koje su podrazumijevali zaključenje ugovora o zakupu stana u pismenom
obliku, a u skladu sa propisima o obligacionim odnosima, Zakona o stambenim
odnosima i opštim aktima davaoca stana na korišćenje. Prema stanju u spisima,
tužilac na te okolnosti sudu nije pružio bilo kakve dokaze, a teret dokazivanja shodno
odredbi čl.217 ZPP bio je na tužiocu.
U vezi sa stavom Ustavnog suda Crne Gore iznijetim u odluci Už – III br. 717/15
od 30.01.2018.godine da je ovakvim odlučivanjem tužiocu povrijeđeno pravo na
pravično suđenje garantovano članom 6 Konvencije, kao i pravo na poštovanje
privatnog i porodičnog života i nepovredivosti stana, koje korespondira sa pravom iz
čl.8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda iz razloga što je
predmetni stan bio dom tužioca, u smislu čl.8 Konvencije, te da je iseljenje tužioca po
osnovu rješenja nadležnog organa, predstavljalo miješanje u njegovo pravo na
poštovanje doma, ovaj sud je bio mišljenja da se u predmetnoj pravnoj stvari ne
može govoriti o povredi prava garantovanih Konvencijom, jer tužilac u periodu
važenja Konvencije nije uspostavio, niti uživao pravo na dom na tom stanu.
U skladu sa opštim pravilima međunarodnog prava, odredbe Konvencije ne
obavezuju Stranu ugovornicu vezano za neki akt ili činjenicu koji su se dogodili, ili
neku situaciju koja je prestala da postoji prije datuma stupanja na snagu Konvencije
vezano za tu stranu ( ESLJ, Kadikis & Latvia, br.47634/99 od 29.06.2000.godine).
Vremensku nadležnost Suda treba utvrditi vezano za činjenice koje čine
navodno kršenje. (ESLJP, Blečić& Hrvatske, br.59532/00 od 08.03.2006.godine, par.
77).
Prema stanju u spisima, tužilac se uselio u predmetni stan po osnovu odluke
pravnog prethodnika tuženih od 28.11.1989. godine, a iz stana je iseljen u upravnom
postupku, 30.06.1992. godina iz razloga što je stan koristio bez ugovora o korišćenju
stana, dakle, protivno zakonu. Konvencija je u primjeni u odnosu na Crnu Goru,
počev od 04.03.2004.godine. Kako se vrijeme navodnog kršenja Konvencije odnosi
na činjenice koje su nastupile i trajale u vremenu prije nego što se stranka mogla
pozvati na povredu konvencijskih prava (12 godina prije početka primjene Konvencije
u odnosu na Crnu Goru), to se ispitivanje suštine spora nije moglo vršiti sa aspekta
povrede prava na dom, u smislu Konvencije.
Protiv presude Vrhovnog suda Crne Gore Už- Rev.br.6/18 od 06.06.2018.
godine tužilac je ponovo podnio ustavnu žalbu Ustavnom sudu Crne Gore zbog
povrede prava iz člana 32, 40 i 58 Ustava Crne Gore i člana 6, 8, 14 i 15 Evropske
287
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1 Protokola br.1, uz

Konvenciju.
Odlučujući o podnijetoj ustavnoj žalbi, Ustavni sud Crne Gore je odlukom U-III
br.1698/18 od 07.12.2020. godine istu usvojio, te ponovo ukinuo presudu Vrhovnog
suda Crne Gore Už.Rev.br.6/18 od 06.06.2018. godine i predmet vratio Vrhovnom
sudu na ponovni postupak.
Ustavni sud je sada utvrdio da je navedenom presudom Vrhovnog suda
podnosiocu ustavne žalbe (tužiocu) povrijeđeno pravo na pravično suđenje,
zajemčeno odredbom čl.32 Ustava Crne Gore i da je arbitrerna primjena materijalnog
prava išla na štetu zajemčenog ustavnog prava podnosioca.
Ocjenjujući razloge ustavne žalbe sa aspekta odredaba člana 40 i člana 41
stav1 Ustava, Ustavni sud je ocijeni da je osporenim presudama podnosiocu ustavne
žalbe povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog i porodičnog živiota i nepovredivost
stana.
Polazeći od utvrđenog, a naime da je podnosilac ustavne žalbe, ovdje tužilac,
bio u državini predmetnog stana od 1989.godine, na osnovu odluke o dodjeli stana
donijete od strane Veterinarske stanice Pljevlja, do 1992. godine, kada je na osnovu
rješenja nadležnog organa Opštine Pljevlja iseljen iz toga stana sa članovima svoje
porodice, a da nije donijeta odluka o stavljanju van snage odluke o dodjeli stana
tužiocu od 28.11.1989. godine, kao i da je prethodno bezuspješno pokušao da sa
Javnim stambenim preduzećem iz Pljevalja zaključi ugovor o korišćenju stana,
Ustavni sud je u odluci kojom je ukinuo presudu Vrhovnog suda Už.Rev.br.6/18 od
06.06.2018. godine, zaključio da je takvim postupanjem podnosilac ustavne žalbe,
tužilac, ostao bez doma u Crnoj Gori.
Naime, kako je podnosilac ustavne žalbe, (tužilac), imao pravni osnov za
useljenje u stan, očigledno je ga smatrajući svojim domom, u kome je stanovao
nekoliko godina, do njegovog iseljenja prinudnim putem, koje pravo mu niko nije
osporio to je, po pravnom stavu Ustavnog suda Crne Gore, a suprotno zaključku
Vrhovnog suda iznijetom u presudi Už.Rev.br.6/18 od 06.06.2018. godine, u ovom
slučaju povrijeđeno pravo podnosioca ustavne žalbe na poštovanje privatnog i
porodičnog života iz člana 40 Ustava i nepovredivosti stana iz člana 41 stav 1
Ustava.
Saglasno odluci Ustavnog suda kojom je ukinuta presuda Vrhovnog suda i
predmet vraćen na ponovni postupak, ovaj Vrhovni sud je u ponovnom postupku
usvojio reviziju tužioca i ukinuo presudu drugostepenog suda i predmet vratio istom
sudu na ponovno suđenje, imajući u vidu obavezu organa čiji je pravni akt ukinut od
strane Ustavnog suda da poštuje pravne razloge Ustavnog suda izražene u odluci,
što proizilazi iz odredbe čl.77 Zakona o Ustavnom sudu.
U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti ukazane nepravilnosti tako
što će, shodno pravnim razlozima iznijetim u odluci Ustavnog suda Crne Gore,
prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu imati u vidu da je tužilac imao pravni osnov
za useljenje u sporni stan (odluku davaoca stana na korišćenje), očigledno ga
smatrajući svojim domom, u kome je stanovao nekoliko godina, do njegovog iseljenja
prinudnim putem. Međutim, odgovor na pitanje da li se određeni prostor može
smatrati domom nekog lica zavisi od činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, prije
svega postojanja trajnih i čvrstih veza lica sa tim prostorom, pri čemu je bez uticaja
zakonitost korišćenja istog. Sa druge strane, drugostepeni sud će cijeniti i činjenicu
da je trećetuženi, kao vlasnik predmetnog stana i svojinski držalac istog, u ovom
stanu živio sa porodicom 18 godina i smatrao ga jedinim mjestom življenja sve do
288
iseljenja, te da je i ovaj tuženi iseljenjem iz spornog stana lišen prava na dom, jer je
sporni stan, kako proizilazi uiz spisa, bio mjesto življenja njega i njegove porodice."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Už-Rev. br. 1/21 od 18.11.2021. godine)
289
NEOSTVARENOST USLOVA ZA PODNOŠENJE TUŽBE

ZA PRAVILNO ZADOVOLJENJE I ZLOUPOTREBA PRAVA NA TUŽBU
(Član 37 stav 2 u vezi čl. 33 st. 1 i čl. 35 st. 2 Zakona o zaštiti prava
na sudjenje u razumnom roku)
Podnošenjem kontrolnog zahtjeva nakon okončanja upravnog spora nije

ispunjen uslov za podnošenje tužbe za pravično zadovoljenje, jer takav
kontrolni zahtjev ne može ostvariti svrhu zbog koje je ovo pravno sredstvo
ustanovljeno.
***
Ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva za pravično zadovoljenje zbog
povrede prava na sudjenje u razumnom roku daje se na osnovu trajanja
ukupnog postupka, a ne pojedinih segmenata po izboru stranke, te je
nedavanjem potpunih podataka i prećutkivanja odlučnih činjenica
zloupotrijebljeno pravo na tužbu.
Iz obrazloženja:
"Ispitujući dopuštenost tužbe Vrhovni sud ukazuje da postoje dva razloga zbog
čega je tužbu trebalo odbaciti i odlučiti kao u dispozitivu ovog rješenja.
Naime, odredbom čl.33 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom
roku propisano je da tužbu za pravično zadovoljenje može podnijeti stranka koja je
prethodno podnosila kontrolni zahtjev nadležnom sudu, osim ako stranka nije bila
objektivno u nemogućnosti da kontrolni zahtjev podnese (st.2 čl.33 istog zakona).
Takođe za dopuštenost tužbe za pravično zadvoljenje nužno je da stranka u smislu
čl.35 st.2 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku uz tužbu podnese,
između ostalog, pravosnažnu odluku o kontrolnom zahtjevu.
S tim u vezi Vrhovni sud konstatuje da tužioci ispunjenje ovog uslova vežu za
rješenje Vrhovnog suda IV-2.Su.br.3/17 od 23.03.2017.godine koje su dostavili u
prilogu tužbe. Tim rješenjem potvrđeno je rješenje predsjednika Upravnog suda Su
IV-2.br.7-2/2016 od 01.02.2017.godine, kojim je kontrolni zahtjev ovdje tužilaca, a u
vezi upravnog spora U.br.2362/15, odbijen kao očigledno neosnovan. Iz razloga
navedenih u ovim rješenjima proizilazi da je tužilac januara 2017.godine podnio
kontrolni zahtjev, a da je upravni spor U.br.2362/15 pred Upravnim sudom bio
okončan prethodne godine (presuda donijeta 31.03.2016.godine - koju je ovdje
tužilac P. K. primio 17.06.2016. godine, a bio je istovremeno punomoćnik tužilje M.
K.). Postupak U.br.2362/15 pred Upravnim sudom tekao je od 09.09.2015.godine,
kada je postupajući sudija zadužila predmet sa kojim se razudužila
28.04.2016.godine (utvrđeno iz pečata na dopisu kojim se Komisiji za žalbe za
povraćaj i obeštećenje vraćaju spisi predmeta koji su bili pribavljeni radi odlučivanja
po tužbi ovjde tužilaca M. i P. K.).
Dakle, tokom više od 7 mjeseci koliko je trajao upravni spor pred Upravnim
sudom U.br.2362/15, tužioci nijesu podnosili kontrolni zahtjev za ubrzanje postupka,
iako je upravni postupak koji je prethodio upravnom sporu, a računato od njihovog
uključivanja u taj postupak u svojstvu naslednika pokojnog R. K. (preminuo
17.08.2010. godine), trajao punih 5 godina. Po ocjeni Vrhovnog suda tužioci nijesu
bili objektivno onemogućeni da podnesu kontrolni zahtjev tokom trajanja upravnog
290
spora, pa se na njih ne može primjeniti odredba čl.33 st.2 Zakona o zaštiti prava na
suđenje u razumnom roku. To što su podnijeli kontrolni zahtjev nakon okončanja
upravnog spora U.br.2362/15 i koji je u končanom pravosnažno odbijen kao
očigledno neosnovan, nemože uticati na stav Vrhovnog suda da su takvim kontrolnim
zahtjevom ispunili uslov za podnošenje tužbe za pravično zadovoljenje propisan u
čl.33 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Ovo iz razloga što za
ispunjenje ovog uslova nije dovoljno da stranka samo formalno podnese kontrolni
zahtjev. Naime, podrazumijeva se da stranka podnosi kontrolni zahtjev tokom trajanja
postupka pred sudom, a u cilju ubrzanja tog postupka, a ne da ga podnosi proforme
nakon okončanja sudskog postupka, jer takav kontrolni zahtjev nemože ostvariti
svrhu u kojoj je ovo pravno sredstvo ustanovljeno Zakonom o zaštiti prava na
suđenje u razumnom roku, a naime da ubrza sudski postupak (okončani postupak se
ne može ubrzati).
Osnovano se izjašnjenjem Zaštitnika imovinsko pravnih interesa ukazuje da su
tužioci i nakon okončanja upravnog spora U.br.2362/15 aktivno učestvovali i u
kasnijem upravnom sporu U.br.9370/17 u vezi istog predmeta Komisije za povraćaj i
obeštećenje Bijelo Polje. Taj upravni spor trajao je, računato od podnošenja tužbe do
donošenja presude, punu godinu dana, a tužioci u tom periodu nijesu podnosili
zahtjev kojim bi ubrzali postupak, iako je to pravno sredstvo bilo djelotvorno. Takođe
uvidom u podake iz Pravosudnog informacionog sistema Vrhovni sud je utvrdio da su
tužioci u vezi istog upravnog zahtjeva učestvovali u upravnom sporu U.br.3393/14,
koji spor je trajao nešto više od 6 mjeseci. Dakle, ovdje tužioci su imali osnova i
mogućnosti da u periodima kada je predmet bio pred sudom u više upravnih sporova
podnesu zahtjev za ubrzanje postupka i tako iskoriste zakonom propisanu
mogućnost kojom su djelotvorno mogli uticati na ubrzanje postupka i skraćenje
njegovog trajanja pred Upravnim sudom. Kako to nijesu učinili, a kontrolni zahtjev iz
januara 2017.godine su podnijeli nakon okončanja postupka čije su navodno
ubrzanje tražili (odnosi se na postupak U.br.2362/15) po ocjeni Vrhovnog suda
tužioci nijesu ispunili uslov za podnošenje tužbe iz čl.33 st.1 Zakona o zaštiti prava
na suđenje u razumnom roku, a ne mogu se pozivati ni na st.2 čl.33 istog Zakona jer
su imali mogućnost da tokom više upravnih sporova u vezi istog zahtjeva za
obeštećenje podnesu zahtjev za ubrzanje postupka.
Dakle, ima se smatrati da su tužioci Vrhovnom sudu Crne Gore podnijeli tužbu
za pravično zadovoljenje, a da prethodno nijesu iskoristio sva raspoloživa i
djelotvorna pravna sredstva, zbog čega Vrhovni sud ocijenjuje da nije ispunjen uslov
za podnošenje tužbe propisan u čl.33 st.1 Zakona o zaštiti prava na suđenje u
razumnom roku, pa je tužbu valjalo odbaciti.
Ovakva odluka je u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, koji
je u predmetu Vukelić protiv Crne Gore (2013) ocijenio da je kontrolni zahtjev
djelotvorno pravno sredstvo u okviru značenja čl.35 st.1 Konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, u tački 85 pomenute odluke konstatovano
je "...Sud smatra da, s obzirom na značajan razvoj relevantne domaće sudske
prakse, kontrolni zahtjev mora, u principu, i kadgod je dostupan u skladu sa
relevantnim zakonodavstvom, da se smatra djelotvornim pravnim sredstvom...".
Kada je u pitanju drugi osnov za odbacivanje tužbe, Vrhovni sud zapaža da
tužioci predmetnom tužbom traže pravično zadovoljenje zbog neopravdanog
odugovlačenja upravnog spora u predmetu U.br.2362/15 i upravnih postupaka prije
toga i dostavljaju pravosnažnu odluku po kontrolnom zahtjevu koji su podnijeli nakon
okončanja tog upravnog spora. Međutim, u predmetnoj tužbi ne navode da su i nakon
toga učestvovali u upravnom sporu U.br.9370/17 koji se odnosi na isti zahtjev
291
Komisije za povraćaj i obeštećenje B. P. i koji postupak je trajao jednu godinu, a

tužioci i pored toga nijesu podnosili zahtjev za ubrzanje postupaka. Ova činjenica je
bila od značaja za odlučivanje po predmetnoj tužbi i iz razloga što se ocjena o
osnovanosti tužbenog zahtjeva za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na
suđenje u razumnom roku daje na osnovu trajanja ukupnog postupka, a ne pojedinih
segmenata po izboru stranke. Ovakvim postupanjem, nedavanjem potpunih
podataka i prećutkivanjem odlučnih činjenica, tužioci su zloupotrijebili pravo na tužbu
pa je i po tom osnovu tužbu valjalo odbaciti.
Ovakav stav Vrhovnog suda u skladu je i sa praksom Evropskog suda za
ljudska prava, koji, zbog neistinitog prikazivanja činjenica u aplikaciji, odbacuje
predstavke kao neprihvatljive / odluka Bogićević-Ristić protiv Srbije od
02.10.2018.godine (predstavka br. 50586/07) §26; Gross v. Švajcarske-2014,
predstavka br.67810/10, §28; S.A.S. v. Francuske br.43835/11 §67 - 2014; Matović
protiv Srbije-2018 (predstavka 33104/16), kao i sa praksom Vrhovnog suda u brojnim
predmetima (Tpz.br.50/18, Tpz.br.18/20, Už-Tpz.br.1/2021 i dr.)."
(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 22/21 od 21.06.2021. godine)
292
RELEVANTAN PERIOD ZA OCJENU POSTOJANJA KRŠENJA

GARANCIJE RAZUMNOG ROKA
(Član 2 stav 2 i čl. 34 st. 2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Kada je u istom predmetu odlučeno po tužbi za pravično zadovoljenje

kao relevantan period za ocjenu postojanja kršenja garancije razumnog roka
ima se uzeti period od dana donošenja te presude do podnošenja nove tužbe
za pravično zadovoljenje.
Iz obrazloženja:
"Polazeći od odredbe čl. 2 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom

roku, kojom je predvidjeno da se pravo na sudsku zaštitu i dužina trajanja razumnog
roka utvrdjuju u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, ovaj sud je
ocijenio da su za konkretni slučaj od odlučnog značaja stavovi Evropskog suda za
ljudska prava, koji se odnose na početak perioda, koji se uzima u obzir pri procjeni da
li je došlo do povrede prava na sudjenje u razumnom roku. S tim u vezi ovaj sud je
imao u vidu sljedeće stavove Evropskog suda za ljudska prava:
"Period koji treba uzeti u obzir počinje 29.10.1996. godine, na dan kada su
podnosioci predstavke uložili žalbu protiv odluke donesene u prvom stepenu“
(presuda Živaljević protiv Crne Gore br.17229/04, st.72, 08.03.2011. godine).
"Što se tiče razdoblja koji treba uzeti u obzir Sud prvo primjećuje da je upravni
postupak pokrenut 23.06.1998. godine. Medjutim, razdoblje koje treba razmotriti
započelo je tek kada je podnosilac zahtjeva uložio žalbu zbog ćutanja administracije.
Tada je nastao "spor" u smislu čl. 6 st.1“( presuda Počuča protiv Hrvatske br.
38550/02, st.30., 29.jun 2006. godine).
"Što se tiče razdoblja koje treba uzeti u obzir Sud prvo primjećuje da je
upravni postupak pokrenut 18.09.1997. godine, a da je 14.06.1999. godine Područni
ured u S. donio rješenje, kojim je odbijen zahtjev podnositeljice zahtjeva. Medjutim,
razdoblje koje treba razmotriti započelo je tek 09.07.1999. godine kada je
podnositeljica zahtjeva uložila žalbu protiv tog rješenja, jer je tada nastao "spor" u
smislu čl. 6 st.1 ili na dan kada je stranka po prvi put podnijela sredstvo pravne
zaštite protiv šutnje administracije (presuda Božić protiv Hrvatske br.22457/02, st.26,
29.06.2006. godine).
Imajući u vidu naprijed navedene stavove Evropskog suda za ljudska prava,
razumni rok bi se imao računati od 14.10.2016. godine - dana kada je tužilac izjavio
žalbu zbog ćutanja administracije. Medjutim, kod utvrdjenja da je tužilac ranije
podnosio ovom sudu tužbu za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje
u razumnom roku u istom predmetu, po kojoj je odlučeno presudom Tpz.br.12/19 od
01.04.2019. godine kojom je tužiocu dosudjena pravična naknada u iznosu od
600,00 eura, kao relevantan period za ocjenu postojanja kršenja garancije razumnog
roka se ima uzeti period od dana donošenja presude ovog suda - 01.04.2019.
godine, pa do dana podnošenja nove tužbe za pravično zadovoljenje - 03.12.2020.
godine, što znači naredni period u trajanju od jedne godine, osam mjeseci i 2 dana.
Iz spisa predmeta je utvrdjeno da se radi o upravnoj stvari, koja se tiče
zahtjeva tužioca za povraćaj i obeštećenje oduzetih imovinskih prava koji je podnijet
Komisiji za povraćaj oduzetih imovinskih prava B., saglasno čl.29 Zakona o
293
povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju ("Sl.list RCG" br.21/94), koji je

započet 14.10.2016. godine (danom izjavljivanja žalbe zbog ćutanja administracije),
koji još uvijek nije okončan, da je prvo rješenje donijeto nakon donošenja presude
Vrhovnog suda Crne Gore Tpz.br.12/19 od 01.04.2019. godine i to djelimično
rješenje Komisije za povraćaj i obeštećenje B. br.03-U1-1-433/06 od 04.08.2020.
godine, koje je po žalbama stranaka ukinuto rješenjem Komisije za žalbe br.908-
65/1-2020 od 02.02.2021. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni
postupak.
Dakle, imajući u vidu da ovaj upravni postupak, ni u narednom (relevantan
period), periodu koji se ima računati od dana donošenja presude ovog suda
Tpz.br.12/19 od 01.04.2019. godine, pa do dana podnošenja tužbe - 03.12.2020.
godine, dakle u periodu od jedne godine, osam mjeseci i dva dana još uvijek nije
okončan, po nalaženju ovog suda je povrijedjeno pravo tužioca na sudjenje u
razumnom roku koje je garantovano čl.6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda, jer je bilo za očekivati da nadležni organi iskažu veći
stepen marljivosti u rješavanju ove uprave stvari. Dakle, i po ocjeni ovog suda, nema
razumnog opravdanja za ovoliko dugo trajanje upravnog postupka, u kome još nije
pravosnažno odlučeno, niti se može opravdati složenošću predmeta u činjeničnom i
pravnom smislu.
Po nalažanju ovog suda radilo se o predmetu, koji nije pretjerano složen u
činjeničnom i pravnom smislu, iako je iziskivao potrebu kompletiranja dokumentacije i
angažovanje vještaka, radi identifikacije nekretnina.
S druge strane, nije bilo doprinosa tužioca odugovlačenju postupka. Tužilac je
iskazao aktivan odnos, budući da se više puta, preko svog advokata obraćao Komisiji
sa zahtjevom za zakazivanje usmene rasprave i donošenje odluke o njegovom
zahtjevu.
Što se tiče interesa, interes tužioca za efikasnošću postupka je nesumnjiv,
kako bi se razriješila njegova nesigurnost u pogledu ishoda ovog postupka,
proisteklog povodom njegovog zahtjeva za povraćaj i obeštećenje oduzetih
imovinskih prava."
(Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, Tpz. br. 53/20 od 07.05.2021. godine)
294
PREKOMJERNO TRAJANJE VANPARNIČNOG POSTUPKA

(Član 4 i čl. 37 stav 3 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Prekomjerno trajanje vanparničnog postupka od skoro šest godina

nakon donošenja presude kojom je dosudjena pravična naknada zbog povrede
prava na sudjenje u razumnom roku i prethodnih devet godina za koje je
dobijena naknada opravdava ponovno dosudjenje pravične naknade.
Iz obrazloženja:
"Vrhovni sud je najprije utvrdio period koji razmatra. Naime, vanparnični

postupak koji ima obilježje spora o građanskom pravu, tužioci su započeli
podnošenjem predloga Osnovonom sudu u Podgorici dana 03.07.2006. godine.
Presudom Vrhovnog suda Crne Gore Tpz.br.18/15 od 08.10.2015. godine tužiocima
je zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dosuđena pravična naknada u
iznosu od po 2.000,00€. Imajući to u vidu Vrhovni sud razmatra period nakon
podnošenja ranije tužbe za pravično zadovoljenje, dakle od 01.07.2015. godine, kako
je to pravilno predmetnom tužbom opredijeljeno. Od tog vremena do podnošenje
predmetne tužbe za pravično zadovoljenje (01.06.2021. godine), prošlo je 5 godina i
11 mjeseci a vanparnični postupak povodom kog tužioci traže pravično zadovoljenje
nije bio završen. Po ocjeni Vrhovnog suda ovako prekomjerno trajanje vanparničnog
postupka od skoro 6 godina nakon prethodnih 9 godina (za koje su tužioci dobili
pravično zadvoljenje) nema opravdanje, što Vrhovni sud ocjenjuje sveobuhvatno u
skladu sa novijom praksom Evropskog suda za ljudska prava (Arčon i dr. v. Crne
Gore-2018 br.15495/10; Montemlin Šajo v. Crne Gore - 2018, br.61976/10).
Naime, uvidom u spise predmeta utvrđeno je da tužioci svojim postupanjem ili
nepostupanjem nijesu uticali na prolongiranje postupka, čak naprotiv podnosili su pet
zahtjeva za ubrzanje postupka od kojih je jedan usvojen rješenjem predsjednika
Osnovnog suda u Podgoici Su IV-2.b.41/17 od 20.06.2017.godine. Ostali kontrolni
zahtjevi odbijeni su kao neosnovani, pri čemu je posebno indikativno da su kontrolni
zahtjevi koji su podnijeti nakon usvojenog, a kojim je naloženo sudiji da okonča
postupak u roku od 4 mjeseca, što sudija nije učinio, ocijenjeni kao neosnovani.
Neopravdano odugovlačenje postupka od strane suda ogledalo se ne samo u
odlaganju ročišta na period koji je duži od zakonom propisanog, kako se osnovano
ukazuje tužbom, već i zbog prekidanja postupka od strane prvostepenog suda iz
zakonom neprihvatljivih razlog, a što proizilazi iz odluka Višeg suda kojima su takva
rješenja ukidana. Za Vrhovni sud posebno je indikativno to što je postupajući sudija
kojem je predsjednik suda rješenjem Su IV-2.br.41/17 od 20.06.2017.godine naložio
da u roku do 4 mjeseca okonča raspravu, pred isticanje tog roka donio rješenje o
prekidu postupka, čime se privremeno razdužio sa predmetom, nakon čega je
predmet dobio novi broj. Ovakav pravni "manevar" najbolje ukazuje u kojoj mjeri se
neopravdano odugovlačio postupak ovdje tužilaca povodom kog traže pravično
zadovoljenje i u kojoj mjeri je postupajući sudija umjesto stvarnog okončanja
vanparničnog postupka donosio odluke kojima je fiktivno ispoštovao nalog
predsjednika suda da završi predmet u roku od 4 mjeseca.
Vrhovni sud je u ranijoj odluci Tpz.br.18/15 ukazao na interes tužilaca da se
vanparnični postupak u kome traže naknadu za eksproprisano zemljište
295
pravovremeno okonča i ponavlja da je interes tužilaca izuzetno izražen tim prije što
im je nepokretnost za koju traže naknadu eksproprisana 1997.godine, od kada su
lišeni prava svojine, a do dana podnošenja predmetne tužbe za pravično
zadovoljenje nije im utvrđena naknada.
Kada je u pitanju složenost vanparničnog postupka povodom kog tužioci traže
pravično zadovoljenje Vrhovni sud ocjenjuje da je imao određenu složenost iz
razloga što se obim eksproprisanog zemljišta iskazao kao sporna činjenica, što je
svakako bilo od uticaja na obim naknade koju treba dosuditi.
Polazeći od svrhe nadoknade nematerijalne štete, a naime da se stranci pruži
adekvatna novčana kompenzacija za pretrpljene frustracije i neizvjesnost zbog
nerazumne dužine trajanja sudskog postupka, pri čemu se sud rukovodi principom
pravednosti i standardima prakse Evropskog suda za ljudska prava u Sratzburu i
praksom ovog suda, Vrhovni sud je ocijenio da je zahtjev tužilaca u pogledu visine
djelimično osnovan.
Naime, polazeći od kriterijuma i utvrđenih činjenica, a shodno čl. 4 Zakona o
zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud smatra da je nadoknada od
po 1.000,00 € dovoljan vid novčane kompenzacije za frustracije i neizvjesnost koju su
tužioci trpjeli zbog dodatnih 6 godina (manje jedan mjesec) neopravdanog trajanja
vanparničnog postupka (koji je prethodno trajao 9 godina). Dosuđeni iznos
predstavlja pravično zadovoljenje za ostvarenu mjeru ponovne povrede prava
tužilaca zagarantovanog čl.6 st.1 Evropske konvencije. Iz tih razloga tužbeni zahtjev
iznad dosuđenog, ocijenjen je neosnovanim i kao takav odbijen."
296
POVREDA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

U PREDMETU JAVNOG IZVRŠITELJA
(Čl. 4, 33 stav 2 i člana 34 st. 2 Zakona o zaštiti prava
na sudjenje u razumnom roku, u vezi sa čl. 6 st. 1,
183 st. 2 i 224-227 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju)
Nesprovodjenjem izvršenja predaje stana stečenog u postupku izvršenja

u periodu od četiri godine došlo je do kršenja prava tužioca na sudjenje u
razumnom roku.
Iz obrazloženja:
"Kako tužilac objektivno nije bio u mogućnosti da prethodno podnese kontrolni

zahtjev nadležnom sudu saglasno čl.33 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u
razumnom roku, to se ovaj sud upustio u ocjenu da li je tužiocu povrijedjeno pravo na
sudjenje u razumnom roku u predmetu Javnog izvršitelja A.B. I.br.872/15.
S obzirom, da se u konkretnom slučaju tužba za pravično zadovoljenje zbog
kršenja prava na suđenje u razumnom roku vezuje za izvršni postupak, koji je
pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave, ovaj sud je imao u vidu da je Evropski sud
za ljudska prava ustanovio određene principe na koje je podsjetio u presudi Jovović
protiv Crne Gore, br.46689/12, 18 jul 2017, p.31,32 i 33 na sledeći način:
„31. Sud podsjeća da član 6 stav 1 Konvencije, inter alia, štiti sprovođenje
konačnih, obavezujućih sudskih odluka, koje u državama koje prihvataju vladavinu
prava, ne mogu ostati nesprovedene na štetu jedne strane. Na osnovu toga,
izvršenje sudskih odluka ne može biti spriječeno, poništeno ili prekomjerno odlagano
(vidjeti između ostalih, Hornsby protiv Grčke, 19. mart 1997. godine, stav 40, Reports
of Judgments and Decisions 1997-II).
32. Sud podsjeća da nerazumno dugo odlaganje izvršenja obavezujućih
presuda može dovesti do kršenja Konvencije (vidjeti Burdov protiv Rusije,br.
59498/00, ECHR 2002- III). Nadalje, izvršni postupci po samoj svojoj prirodi treba da
budu sprovedeni ekspeditivno (vidjeti Comingersoll S.A. protiv Portugala, br. 35382,
st.23, ECHR 2000-IV), a država ima obavezu da organizuje sistem izvršenja presuda
koji je efikasan i u zakonima i u praksi (vidjeti Fuklev protiv Ukrajine, br. 71186/01,
stav 84, 07. jun 2005.godine).
33. ..........država ima dužnost da preduzme sve potrebne korake u okviru
svojih nadležnosti da bi se izvršila pravosnažna sudska presuda i u tome država
mora da obezbijedi djelotvorno učešće cijelog državnog aparata (vidjeti Boucke protiv
Crne Gore, br.26945/06 od 21. februara 2012.godine), a ukoliko to ne učini smatra se
da ne ispunjava uslove definisane u članu 6 stav 1 (vidjeti Felbab protiv Srbije, br.
14011/07, stav 62, 14.april 2009. godine).“
Saglasno čl.4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku, prilikom
odlučivanja o pravnim sredstvima zbog povrede prava na sudjenje u razumnom roku,
naročito se uzima u obzir složenost predmeta u činjeničnom i pravnom smislu,
ponašanje podnosioca pravnog sredstva, ponašanje suda i drugih državnih organa,
te interes podnosioca pravnog sredstva, a što je u skladu sa praksom Evopskog suda
za ljudska prava (presude Camasso protiv Hrvatske br.15733/02 13.01.2005. godine,
p.32, Frydlender protiv Francuske br.30979/96, p.43 ECHR 2000 -VII i Kaić protiv
297
Hrvatske br.22014/04, 17.07.2008. godine, p.24 i Novović protiv Crne Gore br.13210,
od 23.10.2012. godne p.49).
Uvidom u spise predmeta Javnog izvršitelja A.B., sa sjedištem u P. I.br.872/15
utvrdjeno je da je postupak izvršenja iniciran predlogom za izvršenje izvršnog
povjerioca "H.A.R." DOO P. protiv izvršnog dužnika Š.A., od 27.02.2015. godine, radi
naplate novčanog potraživanja, prodajom nepokretnosti izvršnog dužnika, da je u
izvršnom postupku tužiocu Dj.M., na četvrtom ročištu za javnu prodaju, kao najboljem
ponudjaču prodat stan, vlasništvo izvršnog dužnika, označen kao PD 16, površine 34
m2, upisan u listu nepokretnosti broj 1753 KO P. III i donesen zaključak o predaji
stana I.br.872/15 od 12.07.2017. godine, koji (stan) još uvijek istom nije predat,
budući da se u stanu nalazi treće lice – V.V., sa svojom porodicom, koji je u izvršnom
postupku učestvovao u svojstvu trećeg lica koje je više puta izjavljivalo prigovor,
tražio odlaganje izvršenja i podnosio zahtjev za otklanjanje nepravilnosti. Takodje, iz
spisa predmeta je utvrdjeno da je treće lice V.V. vodio svojinsku parnicu kod
Osnovnog suda u Podgorici, koja je okončana presudom P.br.6248/16-12 od
20.10.2017. godine (potvrdjena presudom Višeg suda u Podgorici Gž.br.1097/18-12
od 26.10.2018. godine), te da je drugostepena presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog
suda Crne Gore Rev.br.199/19 od 17.10.2019. godine. Utvrdjeno je da je isto lice
podnijelo i tužbu, radi proglašenja rješenja nedopuštenim, koja je zavedena kod
Osnovnog suda u Podgorici pod oznakom P.br.5503/17. Nadalje, da je zaključkom
javnog izvršitelja od 04.11.2017. godine naloženo izvršnom dužniku da predmetni
stan isprazni i slobodan od lica i stvari preda tužiocu, ali bezuspješno (rok 8 dana),
da je odredjen izlazak na lice mjesta u dva navrata (10.10.2017. godine i 06.11.2017.
godine) uz asistenciju U.p., ali da do predaje stana nije došlo, da su tokom 2018.
godine odložena još dva izlaska na lice mjesta (01.06.2018. i 18.09.2018. godine), te
da nakon toga (18.09.2018. godine) od strane javnog izvršitelja nije sprovedena ni
jedna radnja u cilju predaje spornog stana tužiocu i to sve do podnošenja tužbe za
pravično zadovoljenje (23.06.2021. godine).
Dakle, sagledavajući činjenice utvrdjene iz spisa predmeta proizilazi da je od
sticanja svojstva stranke tužioca u izvršnom postupku, koje je stečeno danom
donošenja zaključka o predaji stana I.br.872/15 od 12.07.2015. godine, pa do dana
podnošenja tužbe za pravično zadovoljenje (23.06.2021. godine) proteklo oko četiri
godine (tri godine, 11 mjeseci i 11 dana) a da još uvijek ni po proteku tog roka nije
došlo do sprovodjenja izvršenja - predaje stana tužiocu, stečenog u postupku
izvršenja, to je po ocjeni ovog suda došlo do kršenja prava tužioca na sudjenje u
razumnom roku garantovanog članom 6 st.1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i osnovnih sloboda. Ovo posebno ako se ima u vidu da je obaveza javnog
izvršitelja bila da nakon donošenja zaključka o predaji I.br.872/15 od 12.07.2017.
godine preduzme sve radnje u pravcu sprovodjenja ispražnjenja nepokretnosti u
smislu čl.183. st.2 u vezi čl.224 - 227 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju ("Sl.list CG",
br.36/11), a što isti nije učinio, iako je od donošenja zaključka o predaji, pa do
podnošenja tužbe za pravično zadovoljenje proteklo skoro četiri godine.
Činjenica da se radi o postupku izvršenja, koji je saglasno čl.6 st.1 Zakona o
izvršenju i obezbjedjenju hitne prirode je dodatno obavezivala javnog izvršitelja da
izvršne radnje sprovodi brzo, efikasno i marljivo što u konkretnom predmetu nije bio
slučaj, zbog čega je došlo do neopravdanog odugovlačenja postupka, a posebno u
periodu nakon odlaganja lica mjesta zakazanog za dan 18.09.2018. godine, od kada
nije preduzeta ni jedna jedina radnja, što je uzrokovalo prolongiranje postupka za
koje nema opravdanja.
298
Tužilac nije ničim doprinio odugovlačenju postupka, već je isti tokom cijelog
postupka istrajavao sa zahtjevom za sprovodjenjem ispražnjenja spornog stana.
Interes tužioca je nesumnjiv, a prednje ako se ima u vidu da se radi o predaji stana,
stečenog u cilju rješavanja stambenog pitanja tužioca, što je od egzistencionalnog
značaja za njega i njegovu porodicu.
Odredbom čl.34 st.2 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku je
propisano da se novčana naknada odredjuje u iznosu od 300,00 - 5.000,00 eura.
Cijeneći sve naprijed navedeno, rukovodeći se principom pravednosti i imajući
u vidu doprinos tužioca odugovlačenju postupka, ovaj sud je našao da iznos od
800,00 eura predstavlja pravičnu naknadu i da je isti srazmjeran težini povrijedjenog
dobra.
Naime, dosudjeni iznos predstavlja pravično zadovoljenje u vidu nematerijalne
štete, zbog stanja uznemirenosti, neprijatnosti i života u produženoj neizvjesnosti u
pogledu rezultata sudjenja (Arvanitaki – Roboti protiv Grčke)."
299
NEMATERIJALNA ŠTETA ZBOG PROLONGIRANJA

SA ODLUČIVANJEM O TROŠKOVIMA PARNIČNOG POSTUPKA
(Član 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Vremenski period od nešto više od sedam mjeseci u kojem je trebalo

odlučiti o troškovima postupka ne može se smatrati pretjeranim
odugovlačenjem u odlučivanju u mjeri koja se može podvesti pod povredu
prava na sudjenje u razumnom roku.
Iz obrazloženja:
"Iz spisa predmeta se vidi da je presudama Vrhovnog suda Crne Gore

Tpz.br.25/15 od 23.10.2015.godine i Tpz.br.22/19 od 21.06.2019.godine tužiocima
dosuđivana naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u
razumnom roku u ukupnom iznosu od po 1.200,00€, jer je Vrhovni sud ocijenio da je
došlo do povrede navedenog prava u periodu od podnošenja tužbe do donošenja
presude Višeg suda u Podgorici Gž.br.1974/18 od 23.04.2019.godine, kojom je
pravosnažno odlučeno u odnosu na glavnu stvar, dok je ukinuto rješenje o
troškovima parničnog postupka. U ovom slučaju tužbom se traži naknada
nematerijalne štete zbog prolongiranja sa odlučivanjem o troškovima parničnog
postupka, dakle za period od donošenja drugostepene presude do podnošenja tužbe
(08.10.2020.godine).
Zahtjev da se odluči o troškovima postupka nije složenije činjenične i pravne
prirode.
Kada je riječ o ponašanju sudova, koji odlučuju o troškovima parničnog
postupka, ovaj sud je imao u vidu da je protiv presude Višeg suda u Podgorici
Gž.br.1974/18 od 23.04.2019.godine tužilja izjavila reviziju, dana 01.07.2019. godine
i da su se spisi predmeta nalazili kod Vrhovnog suda Crne Gore do 02.03.2020.
godine, kada su sa odlukom po reviziji dostavljeni prvostepenom sudu, pa je
evidentno da se nije moglo očekivati da se odlučuje o troškovima postupka prije
donošenja odluke po reviziji kojom je pobijana odluka u pogledu glavne stvari.
Od vraćanja spisa prvostepenom sudu (02.03.2020.godine) do podnošenja tužbe za
pravično zadovoljenje (08.10.2020.godine) protekao je vremenski period od sedam
mjeseci i šest dana u toku kojeg je dva puta donošeno rješenje o troškovima
postupka i u oba slučaju ukinuto od strane drugostepenog suda. Po ocjeni ovog
suda, za vremenski period od nešto više od sedam mjeseci u kome je trebalo odlučiti
o troškovima postupka ne može se smatrati da predstavlja pretjerano odugovlačenje
u odlučivanju, u mjeri koja se može podvesti pod povredu prava na suđenje u
razumnom roku. Kod ovakvog stanja stvari, a imajući u vidu i da je tužiocima u dva
navrata već dosuđivana naknada nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje
u razumnom roku ovaj sud je zaključio da u daljem toku postupka nije došlo do
povrede ovog prava, koja bi opravdavala da se tužiocima još jednom dosuđuje
naknada nematerijalne štete, pa je tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju neosnovan."
300
NEPOSTOJANJE POVREDE PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU

U PARNIČNOM POSTUPKU
(Član 37 stav 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Ukupno trajanje prvostepenog i drugostepenog postupka u dva navrata

od podnošenja tužbe do donošenja pravosnažne presude od oko četiri godine
ne može smatrati nerazumno dugom sudskom procedurom.
***
To što su se spisi predmeta kod drugostepenog suda nalazili godinu ipo
dana zbog zauzimanja jedinstvenih pravnih stavova ne može se smatrati
neopravdanim prolongiranjem rješavanja po žalbi.
Iz obrazloženja:
"Po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju parnični predmet povodom kojeg
je traženo pravično zadovoljenje imao je određeni stepen složenosti. Naime, iz spisa
predmeta je evidentno da je povodom istog deliktnog događaja tužilac vodio parnični
postupak za naknadu nematerijalne štete u predmetu Osnovnog suda u Podgorici
P.br.4069/14 u kome je odlučeno pravosnažnom presudom tako što je tužiocu
dosuđena nematerijalna šteta zbog pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova, zbog
povrede prava ličnosti mučenjem, nečovječnim i ponižavajućim postupanjem za
vrijeme boravka u logoru Morinj iznosu od 20.000,00€, te da se tužilac obratio
Osnovnom sudu u Podgorici novom tužbom u predmetu P.br.1393/17, precizirajući
tužbeni zahtjev u toku glavne rasprave, takođe radi naknade nematerijalne štete
zbog pretrpljenih i budućih duševnih bolova usljed umanjenja opšte životne
aktivnosti, pretrpljenih i budućih fizičkih bolova i pretrpljenog straha, povodom istog
deliktnog događaja. Vođenje novog spora otvorilo je pitanje da li se i u kom obimu
radi o presuđenoj stvari.
Kada je riječ o ponašanju suda u parničnom predmetu, povodom koga je
podnijeta tužba za pravično zadovoljenje, izvjesno je da je prvostepeni postupak
trajao u dva navrata i to u prvom navratu od podnošenja odgovora na tužbu
(18.07.2017. godine) do donošenja prvostepene presude (18.07.2018.godine) za
vrijeme od jedne godine, a u drugom navratu nakon ukidanja prvostepene presude i
dostavljanja spisa prvostepenom sudu (31.03.2020.godine) do donošenja nove
prvostepene presude (13.11.2020.godine), dakle za vrijeme od sedam mjeseci i 13
dana. Prema tome, postupak kod prvostepenog suda u oba navrata je trajao ukupno
jednu godinu, sedam mjeseci i 13 dana, što se ima smatrati prihvatljivim vremenom
za trajanje postupka kod suda prvog stepena. To znači da prekoračenje zakonskih
rokova za zakazivanje pripremnog ročišta i održavanje odloženih ročišta za glavnu
raspravu, na koje se ukazuje u tužbi, nije doprinijelo odugovlačenju sudskog
postupka u mjeri koja bi se mogla podvesti pod povredu prava na suđenje u
razumnom roku. S tim u vezi nije od značaja pozivanje u tužbi na neke ranije odluke
ovog suda, u kojima je razumno trajanje sudskih postupaka procjenjivano i na osnovu
prekoračenja rokova za zakazivanje ročišta, naročito kada se ima u vidu da ocjena
povrede prava na suđenje u razumnom roku zavisi od okolnosti svakog konkretnog
sudskog predmeta.
301
Činjenica je da su spisi predmeta, radi odlučivanja po žalbama stranaka,

dostavljeni Višem sudu u Podgorici, dana 27.09.2018.godine i da je taj sud donio
odluku dana 17.03.2020.godine, kojom je ukinuo prvostepenu presudu i predmet
vratio na ponovno suđenje, što znači da je odlučio nakon proteka vremena od jedne
godine, pet mjeseci i 18 dana. Međutim, prolongiranju sa donošenjem drugostepene
odluke doprinijelo je otvoreno pitanje da li se radi o presuđenoj stvari, na koje je gore
ukazano, o kome su nižestepeni sudovi bili zauzeli različite pravne stavove, naročito
u pogledu prava na naknadu štete zbog pretrpljenog bola i straha, a koje je
nametnulo potrebu da se u ranije presuđenim predmetima ove vrste zauzme stav od
strane više sudske instance. Da je to tako proizilazi i iz ovom sudu poznate činjenice
da je u najmanje osam predmeta, sa istovjetnim tužbenim zahtjevima i u kojima je
tužioce zastupao isti punomoćnik, rješenjima Vrhovnog suda Crne Gore bilo
dozvoljeno izjavljivanje vanredne revizije (jedno rješenje donijeto u toku 2019.
godine, a sedam u toku 2020. godine), sve radi ujednačavanja sudske prakse i
obezbjeđivanja jedinstvene primjene zakona, sobzirom da je postojala
nekonzistentna praksa nižestepenih sudova. Ovo zbog toga što je u jednom broju
predmeta bilo meritorno odlučeno o zahtjevima za naknadu nematerijalne štete na
ime pretrpljenih i budućih fizičkih bolova i straha, dok su u predmetima, u kojima je
traženo da se dozvoli revizija, tužbe bile odbačene na osnovu zajključka da se radi o
presuđenoj stvari. Po usvojenim predlozima za dozvolu revizije Vrhovni sud Crne
Gore je odlučivao u predmetima Rev.br.968/19, Rev.br.350/20, Rev.br.744/20,
Rev.br.749/20, Rev.br.986/20, Rev.br.992/20, Rev.br.1070/20 i Rev.br.1151/20, u
kojima su usvojene revizije i po navedenim vidovima naknade nematerijalne štete
ukinute nižestepene presude, uz ukidni uput nižestepenim sudovima da ocijene da li
se radilo o šteti koja je postojala u vrijeme deliktnog događaja ili o šteti koja se
naknadno pojavila.
Kod navedenog stanja stvari, činjenica da su se spisi predmeta u prvom
navratu nalazili kod Višeg suda u Podgorici u trajanju od jedne godine, pet mjeseci i
18 dana, više se može pripisati potrebi da se zauzmu jedinstveni pravni stavovi kod
nedosljednosti u sudskoj praksi, a ne neopravdanom prolongiranju rješavanja po
žalbi. Nadalje, ovaj sud zapaža da je u drugom navratu Viši sud u Podgorici donio
presudu nakon proteka nešto više od tri mjeseca i u toj fazi nije bilo neopravdanog
prolongiranja drugostpenog postupka.
Punomoćnik tužioca je doprinio odugovlačenju postupka za vrijeme od oko
dva mjeseca, time što je tražio odlaganje ročišta za glavnu raspravu, radi
izjašnjavanja na nalaze vještaka i to kada su oni bili saslušani na ročištima za glavnu
raspravu (17.05.2018. godine i 18.09.2020. godine), što se ne može tretirati
značajnijim doprinosom odugovlačenju postupka, čijem ubrzanju je nastojao
doprinijeti podnošenjem kontrolnog zahtjeva.
Značaj predmeta spora za tužioca nije takve prirode da u smislu brzine kojom
treba da se sprovede suđenje zahtijeva posebnu ili naročitu pažnju, mimo onoga koji
je uobičajen za predmete iz oblasti naknade nematerijalne štete. S tim u vezi ovaj
sud je posebno imao u vidu da je deliktni događaj nastao u toku 1991. i 1992. godine,
da je tužba za naknadu štete povodom tog događaja bila podnijeta u predmetu
Osnovnog suda u Podgorici P.br.4069/14-12 i da nijesu postojale smetnje da se već
u tom postupku istaknu i zahtjevi za naknadu nematerijalne štete i po onim vidovima
koji su bili predmet odlučivanja u parnici povodom koje je podnijeta tužba za pravično
zadovoljenje, što bi doprinijelo tome da se u jednoj parnici presudi po svim
zahtjevima za naknadu nematerijalne štete iz istog događaja. Dakle, i sami tužilac sa
302
ovakvim odnosom nije pridao značaj posebnog ili naročitog interesa zahtjevima za
naknadu nematerijalne štete po vidovima u predmetnoj parnici.
Sveobuhvatno razmatrajući navedene kriterijume i stanje stvari u spisima
predmeta Osnovnog suda u Podgorici P.br.1512/20 - 17 (ranija oznaka P.br.1393/17)
i u predmetu Višeg suda u Podgorici Gž.br.6608/20-17 (ranija oznaka
Gž.br.5767/18), ovaj sud je ocijenio da u ovom predmetu nije došlo do povrede prava
na suđenje u razumnom roku.
Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pri procjeni razumnosti
dužine suđenja postupak za potrebe njegovog trajanja se posmatra kao cjelina
(presuda Kostovska protiv Republike Sjeverne Makedonije, br.44353/02, 15.06.2006.
godine, st.43), a relevantan je broj instanci na kojima je predmet razmatran (odluka o
dopustivosti Stefanovski protiv Republike Sjeverne Makedonije, br.21252/04,
20.01.2009. godine). Da bi neopravdano kašnjenje u sudskoj proceduri uzrokovalo
povredu prava na suđenje u razumnom roku ono mora biti dovoljno ozbiljno da bi se
prekoračila granica prihvatljivosti (pomenuti predmet H. protiv Francuske, st.57).
U konkretnom slučaju ukupno trajanje prvostepenog i drugostepenog
postupka u dva navrata od podnošenja tužbe (24.02.2017.godine) do donošenja
pravosnažne presude (16.02.2021.godine), iznosilo je tri godine, 11 mjeseci i 23
dana, što se kada je riječ od dva nivoa nadležnosti ne može smatrati nerazumno
dugom sudskom procedurom, a naročito kada se dovede u vezu sa činjenicom da je
u jednom navratu došlo do opravdanog ukidanja prvostepene presude i sa gore
datom ocjenom kriterijuma koji su od značaja za procjenu da li je sudski postupak
imao razumno trajanje. Stoga, po ocjeni ovog suda, nije došlo do povrede prava na
suđenje u razumnom roku, niti je došlo do neopravdanog kašnjenja u sudskoj
proceduri koje je dovoljno ozbiljno da bi prouzrokovalo povredu ovog prava, zbog
čega nema mjesta da se tužiocu dosudi pravično zadovoljenje u vidu naknade
nematerijalne štete."
303
NEOSNOVANOST ZAHTJEVA ZA ISPLATU PRAVIČNE NAKNADE

ZBOG KRŠENJA PRAVA NA SUDJENJE U RAZUMNOM ROKU
U IZVRŠNOM POSTUPKU
(Član 33 stav 3 i čl. 37 st. 4 Zakona o zaštiti prava na sudjenje u razumnom roku)
Trajanje postupka izvršenja oko sedam mjeseci ne opravdava

dosudjivanje pravične naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na
sudjenje u razumnom roku.
Iz obrazloženja:
"Kada su u pitanju izvršni postupci, Evropski sud za ljudska prava je naglasio

da nerazumno dugo odlaganje izvršenja obavezujućih presuda može dovesti do
kršenja Konvencije, da su izvršni postupci po samoj svojoj prirodi hitni i treba da budu
ekspeditivni i da država ima obavezu da organizuje sistem izvršenja presuda koji je
efikasan (presuda Jovović protiv Crne Gore, br.46689/12, 18.07.2017. godine, p.32).
Isto tako naglasio je da neizvršenje presude zbog nedostatka sredstava dužnika se
ne može upotrijebiti protiv države osim i u mjeri u kojoj se može pripisati domaćim
vlastima, npr., njihovim greškama ili odlaganju postupka izvršenja (ista presuda
p.37).
Iz spisa predmeta je utvrdjeno da je izvršni postupak, povodom kojeg je
podnijeta tužba za pravično zadovoljenje zbog povrede prava na sudjenje u
razumnom roku pokrenut dana 27.10.2020. godine - predlogom za izvršenje tužioca,
kao izvršnog povjerioca, radi prinudnog izvršenja Odluke ESLJP - predstavke
br.65695 i Odluke Ustavnog suda Crne Gore U.III br.235/17 od 25.09.2019. godine,
kojim (predlogom za izvršenje) je traženo da se obaveže tužena, kao izvršni dužnik
da u roku od jednog dana izvrši pravosnažno rješenje Ministarstva uredjenja prostora
- Gradjevinske inspekcije PJ Herceg Novi br.0604-456-1 od 22.06.2000. godine, pod
prijetnjom izricanja novčane kazne i obaveže (izvršni dužnik) na polaganje jemstva
za štetu u iznosu od 50.000,00 eura, a da je okončan rješenjem vijeća Osnovnog
suda u Herceg Novom Ip.br.6/21 od 25.05.2021. godine (po prigovoru tužioca
izjavljenom protiv rješenja I.br.45/20 od 11.01.2021. godine), kojim je navedeno
rješenje ukinuto i taj sud, s pozivom na odredbu čl.19 st.1 Zakona o parničnom
postupku u vezi čl.14 Zakona o izvršenju i obezbjedjenju se oglasio apsolutno
nenadležnin za postupanje u ovoj pravnoj stvari i predlog za izvršenje odbacio.
Dakle, imajući u vidu da je postupak izvršenja trajao sedam mjeseci i 28 dana,
da je isti okončan rješenjem o apsolutnoj nenadležnosti Osnovnog suda u Herceg
Novom za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odbacivanjem predloga za izvršenja, po
nalaženju ovog suda nije bilo neaktivnosti suda koje bi dovelo do odugovlačenja
postupka i kršenja prava tužioca na sudjenje u razumnom roku garantovano čl.6 st.1
Evropske konvencije, koje bi opravdalo dosudjenje tražene pravične naknade
nematerijalne štete, zbog čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan."
304
305
306
INDEKS POJMOVA
Akcijski kapital 239

Autorsko pravo
-neovlašćeno korišćenje muzičkih
autorskih djela 245
Bitne povrede odredaba

parničnog postupka 65, 66
Bračni ugovor 194
Diobni ugovor 83
Dioba zajedničke imovine supružnika 184
Diskreciono pravo direktora 215
Faktička eksproprijacija 146

Fizička dioba javnom prodajom 169
Gradjenje na suvlasničkom zemljištu 123

Granice ispitivanja zakonitosti upravnog akta 253
Izuzeće sudije 10
Izgubljena dobit 108
Imisije
-zaštita od imisija 144
Izlučno pravo 237
Isplata iz sredstava Fonda rada 266
307
Krivično djelo otmica 36

Krivično djelo sprečavanje dokazivanja 38
Krivično djelo nasilničko ponašanje 40
Krivično djelo posluga 44
Komunalne usluge 260
Lišenje roditeljskog prava 176
Mjera bezbjednosti oduzimanja vozila 34

Materijalna šteta zbog nezakonitog
uklanjanja objekta 89
Nužna odbrana 29
Nedozvoljenost revizije 68 - 72
Nedopuštena pobuda 77
Neosnovano korišćenje stvari 94
Negatorna tužba 132
Nužni dio 153
Nužni nasljednici
-isključenje nužnih nasljednika iz nasljedja 154
Nedostojnost za nasljedjivanje 160
Olakšavajuće okolnosti 33
Opoziv ugovora o poklonu 110
Odgovornost za dugove ostavioca 162
Otkup stana u toku braka 187
Otkaz ugovora o radu zbog dostavljanja
neistinitih podataka 223
Otkaz ugovora o radu bez upozorenja 225
Odredjivanje tajnosti podataka 269
308
Prenošenje nadležnosti 9
Prekoračenje tužbenog zahtjeva 49
Preinačenje tužbe 58
Prekid postupka 63
Presudjena stvar 64
Ponavljanje postupka 73
Podijeljena odgovornost 95
Prestanak prava svojine 124
Pravo preče kupovine 136
Prestanak radnog odnosa isplatom
otpremnine 210
Povraćaj u predjašnje stanje u
upravnom sporu 252
Pravo na pravično sudjenje 279
Pravo na dom 284 - 288
Renta 92
Regres isplatioca 100
Rješenje o nasljedjivanju 163
Razrješenje sa mjesta izvršnog direktora 212
Razlučni povjerilac 235
Saizvršilaštvo 32
Suparničarstvo
-naknadno suparničarstvo 60
-nužno suparničarstvo 61
Sticanje bez osnova 103
Susvojina 134
Službenost
-prestanak službenosti 142
Starosna penzija 272
Šteta zbog izgubljenog izdržavanja 96

Šteta zbog neispunjenja obaveze 106
309
Tranfer osudjenih lica 19

Testament
-sudski testament 156
Troškovi za odvojeni život 259
Ugovor o solidarnom jemstvu 81

Ugovorna kazna 105
Ugovor o doživotnom izdržavanju 78, 158
Upis u katastar nepokretnosti 261
Vanredno ublažavanje kazne 22 - 25

Vrijednost spora 51, 52
Vanredni održaj 119
Vršenje roditeljskog prava 173
Zahtjev za zaštitu zakonitosti 15 - 18

Zajednička imovina bračnih drugova 180
Zlostavljanje na radu 203
Zloupotreba prava na odsustvo 227
Zaštita ličnih podataka 267
Zakonito miješanje u mirno uživanje imovine 280
Zloupotreba prava na tužbu za pravično
zadovoljenje 289
Žalba
-nedozvoljenost žalbe sudu trećeg stepena 14
310
SADRŽAJ / CONTENTS
SUDSKA PRAKSA.................................................................................................5
COURT PRACTICE
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO...........................................................................7

CRIMINAL PROCEEDINGS LAW
KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO.......................................................................27

SUBSTANTIVE CRIMINAL LAW
GRADJANSKO PROCESNO PRAVO....................................................................47

CIVIL PROCEDURE LAW
OBLIGACIONO PRAVO.........................................................................................75
LAW OF CONTRACTS AND TORTS
STVARNO PRAVO...................................................................................................115
PROPERTY LAW
NASLJEDNO PRAVO.............................................................................................151
SUCCESSION LAW
PORODIČNO PRAVO............................................................................................171
FAMILY LAW
RADNO PRAVO.....................................................................................................197
LABOUR LAW
PRIVREDNO PRAVO.............................................................................................233
COMMERCIAL LAW
UPRAVNO PRAVO................................................................................................247
ADMINISTRATIVE LAW
LJUDSKA PRAVA I SLOBODE..............................................................................277

HUMAN RIGHTS AND FREEDOMS
INDEKS POJMOVA................................................................................................305
311
CRNA GORA / MONTENEGRO

VRHOVNI SUD CRNE GORE / THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO
BILTEN / BULLETIN
Izdavač / Publisher
Vrhovni sud Crne Gore
Tehnička obrada / Technical processing

Nada Janković
Tiraž / Circulation
600
Štampa / Press
Štamparija "IVPE" - Cetinje
CIP - Katalogizacija u publikaciji

Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje
347.991 (497.16) (055)
BILTEN / Glavni i odgovorni urednik Vesna Jočić - God 1 (1994) - Podgorica

(Njegoševa 10); Vrhovni sud Crne Gore, 2012 (Cetinje: IVPE). - 24 cm
Godišnje
ISSN 1800-5810 - Bilten (Podgorica)
COBISS.CG.ID 10914832

Bilten 2021

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Bilten 2021

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

VRHOVNI SUD CRNE GORE

THE SUPREME COURT OF MONTENEGRO

CRNA GORA / MONTENEGRO

Za izdavača / For publisher

REDAKCIJA BILTENA / REDACTION OF THE BULLETIN

Miraš Radović, zamjenik glavnog i odgovornog urednika / Deputy Editor in chief

Glavna i odgovorna urednica / Editor in chief

Urednica u redakciji / Desk Editor

Sekretarka redakcije / Secretary Desk

Podgorica, februar 2022. godine

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO

NEOSNOVANOST PREDLOGA ZA PRENOŠENJE NADLEŽNOSTI

To što oštećeni kao tužilac ne može pristupiti zbog invaliditeta u sudnicu

"U dosadašnjem postupku pred Osnovnim sudom u Beranama provedeni su

OCJENA RAZLOGA ZA IZUZEĆE SUDIJE

Učestvovanjem sudećeg sudije koji je donio prvostepenu presudu kao

PRAVNA VALJANOST DOKAZA PRIBAVLJENIH PRETRESOM STANA

Ako je naredba suda za pretresanje stana donijeta kada okrivljeni ni

"Branilac i okrivljeni u predlozima kao i ovdje razmatranim žalbama (koje su

PRAVO OKRIVLJENOG NA ODBRANU

"U žalbi branioca okrivljenog se dalje navodi da je okrivljenom povrijeđeno

NEDOZVOLJENOST ŽALBE SUDU TREĆEG STEPENA

Protiv rješenja drugostepenog suda kojim je odbijena kao neosnovana

OSNOVANOST ŽALBE NA RJEŠENJE KOJIM JE ODBIJEN PREDLOG

Kada je predlog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti podnijet

"Iz spisa predmeta Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore Ktz.br.26/21

Kod navedenih razloga stekli su se uslovi iz čl.438 st.6 Zakonika o krivičnom

Predlog okrivljenog za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne može

"U predlogu za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti branilac okrivljenih

sem tvrdnje da se prvostepena presuda zasniva na bitnoj povredi odredaba krivičnog

(Rješenje Vrhovnog suda Crne Gore, Kž. II 16/21 od 23.09.2021. godine)

TRANSFER OSUDJENIH LICA

O transferu osudjenih lica ne odlučuje se po molbi osudjenog, već po

"Rješenjem Vrhovnog državnog tužilaštva Crne Gore Ktz.br.88/20 od

Naprijed navedena činjenica nije od značaja za ocjenu zakonitosti predmetne

OPRAVDANOST UBLAŽAVANJA KAZNE

Činjenica da je u odnosu na ranije osude osudjenog nastupila

"Branilac osuđenog M. V. je 11.03.2021. godine podnio zahtjev za vanredno

Uvidom u spise predmeta utvrđuje se da je okrivljenom M. V.rješenjem

Okolnost koju okrivljeni u zahtjevu za ublažavanje kazne navodi da je

"Odredbom člana 433 ZKP-u propisano je da je ublažavanje pravosnažno

Kada pravosnažnom presudom okrivljenom nije izrečena kazna, već

"Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Herceg Novom K.br.56/19-14 od

PREKORAČENJE TROSTRUKOG ZAKONOM PROPISANOG ROKA

Za postojanje disciplinskog prekršaja u vezi čl. 108 st. 3 tačka 3 Zakona

"Pobijanom odlukom utvrdjeno je da je sudija odgovoran zbog težeg

KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO

USLOVI ZA PRIMJENU INSTITUTA NUŽNE ODBRANE

Za ocjenu da li je okrivljeni postupio u nužnoj odbrani od odlučnog

"U žalbi branioca okrivljenog neosnovano se ukazuje da je drugostepeni sud

Saizvršilaštvo ne podrazumijeva postojanje zajedničke odluke isključivo

"Po ocjeni ovog suda, a uvidom u cjelokupne spise predmeta i drugostepeni

OCJENA POSTOJANJA OLAKŠAVAJUĆIH OKOLNOSTI

Nepridruživanje krivičnom gonjenju može se cijeniti kao olakšavajuća

"U obrazloženju drugostepene presude data je ocjena svih bitnih žalbenih

MJERA BEZBJEDNOSTI ODUZIMANJA VOZILA

Ako je okrivljeni vršio prenošenje droge u vozilu podešenom za

Pri ocjeni da li je postignuta pravična ravnoteža između cilja i sredstava kojima

KRIVIČNO DJELO OTMICA

Okrivljeni koji su od oštećenog upotrebom sile i upućivanjem prijetnji

"Radnja izvršenja osnovnog oblika (stav 1) krivičnog djela otmica iz čl.164

KRIVIČNO DJELO NAPAD NA SLUŽBENO LICE

Za postojanje krivičnog djela napad na službeno lice u vršenju službene