Univerzitet u Zenici

Filozofski Fakultet
Odsjek za njemaki jezik i knjievnost
Filozofija jezika
Ljetni semestar 2016/17

Seminarski rad

John Austin Langshaw

Studentica: Mentor:
Balagi Amina prof. dr. eljko kuljevi

Zenica, Juni, 2017

Sadraj

1. Uvod ............................................................................................................................................... 2
2. Filozofija jezika .............................................................................................................................. 3
3. John Austin Langshaw ................................................................................................................... 3
3.1 Konstativi i performativi .......................................................................................................... 5
3.2 Lokucija, ilokucija, perlokucija ................................................................................................ 9
4. Zakljuak ...................................................................................................................................... 11
5. Literatura ...................................................................................................................................... 12

1
1. Uvod

Tema ovog seminarskog rada je engleski filozof John Austin Langshaw, filozof jezika,
profesor filozofije na Oxfordu, jedan od najistaknutijih predstavnika analitike filozofije,
razvio teoriju govornih inova, snano utjecao na filozofiju obinoga jezika i na mnoge
drutvene i humanistike znanosti. Austin se, naime, smatra zaetnikom teorije govornih
inova koju je iznjedrila filozofija obinog jezika, roena iz analitikog bavljenja filozofijom
jezika. Ideje J.. L.. Austina o govornim inovima moda bi bile sistematinije izloene, pa
ak i izmijenjene, da ga u tome nisu prekinuli bolest, a zatim i smrt.

Na poetku ovog seminarskog rada moete saznati neto openito o filozofiji jezika, i J.L
Austinu, zatim slijede konstativi i performativi, a nakon njih lokucija, ilokucija, perlokucija.
Na kraju se nalazi zakljuak i spisak literature.

2
2. Filozofija jezika

Filozofija jezika je (znanstvena) filozofska disciplina koja istrauje jezik i govor iz

filozofske perspektive. Kao takva osobito se bavi porijeklom, biti, znaenjem i funkcijama
jezika. Osim toga filozofija jezika promilja uvjete mogunosti kao i doseg i granice
ovjekovoga razumijevanja sebe i svijeta u jeziku.

U tradicionalnom promiljanju jezika uz pitanja koja se izriito tiu jezika nameu se i dvije
vane filozofske teme:

a) Jezik kao epistemoloki problem

b) Jezik kao bitna odrednica ovjek

Sredinja tematska podruja filozofije jezika kao takve kreu se oko odnosa jezika i ovjeka,
jezika i miljenja te osobito jezika i nejezine zbilje (znaenja). Osim ovih ve kratko
prikazanih bitnih odrednica i tematskih podruja filozofije jezika, ovdje emo uvodno kako
bi se lake moglo slijediti bitnu problematiku u prikazivanju odreenih problema i rjeenja
kroz povijesni razvoj prikazati jo samo skicu odnosa jezika i znaenja, s obzirom da je to
moda i sredinje pitanje filozofije jezika, dok emo preostala vana pitanja i tematska
podruja iz naega predmeta poblie obraditi iskljuivo prilikom prikaza pojedinih mislilaca
koji su znaajno doprinijeli i nekomu od tih pitanja.

3. John Austin Langshaw

AUSTIN (1911. 1960.) je u filozofiji jezika, ali i u lingvistici, osobito znaajan svojom
teorijom jezinih ina. Naime, uobiajeno se smatra kako je opisivanje misli, osjeaja,
predmeta, injenica ili stanja stvari te komunikacija tih informacija jedina svrha i funkcija
koju ima jezik. To je poimanje prevladavalo kroz cijelu tradiciju, a svojevrsnu je kulminaciju
svakako doivjelo u vrijeme logikoga pozitivizma, odnosno u prvim desetljeima 20.

3
stoljea. Uz to shvaanje neizostavno je vezano i isticanje istinosne vrijednosti jezika, jer
naravno je shvaanje kako te informacije mogu biti istinite ili neistinite ovisno o tomu
podudaraju li se ili ne podudaraju sa zbiljom na koju se referiraju. S druge pak strane,
injenica da se jezik ne ograniava samo na opisivanje (tobonjih, pukih) injenica
(deskripcijska pogrjeka) te da se reenice posljedino ne prosuuju samo pod vidom
istinito neistinito tek je nedavno istraivaima jezika upala u oi (podsjeamo kako smo
spomenuli da je ve i Aristotel uoio da se ne moe svaki govor svesti na tu dihotomiju
istinito neistinito, kad navodi primjer molitve; vidi ovdje str. 20.).1 Iako su poneki
filozofi, a osobito kasni Wittgenstein ve ukazivali na uporabnu (praksa, pragmatika)
stranu jezika, najsnaniji doprinos pragmatinoj teoriji jezika svakako dolazi od Johna
Langshaw Austina. Taj ugledni filozof jezika, izvrsno obrazovan u klasinoj filologiji, za
kojega neki smatraju da vjerojatno nitko poput njega nije toliko uao u sve najsitnije nijanse
i finese svakodnevnoga jezika, pa ak i kad su se na prvi pogled inile posve nevanima,
usmjerio je panju upravo na onu dimenziju jezika kojom se takoer neto ini, kojom se
mijenjaju stvari, odnosno dotadanji tijek dogaaja... Primjerice, kad netko vikne: Pazi,
auto!, ovjek se trzne, skoi s ceste i tako izbjegne neugodan udar automobila. Rijei su
promijenile normalan tijek dogaaja. No, izlaganje ove problematike nije uope tako
jednostavno kao to se na prvi pogled ini. Stoga ne udi da je i sam Austin s raznih strana
pokuavao pristupiti ovoj problematici, ne bi li to bolje i to loginije uspio posloiti misli
s tim u svezi, a ini se da do samoga konca (i prerane smrti) nije uspio na zadovoljavajui
nain posloiti sve tako da bude posve zadovoljan. 2Ipak, ono to je iznio, poglavito u knjizi
Kako djelovati rijeima (How to do things with words) itekako zasluuje panju, pa ne
udi da je taj koncept brzo uao u uobiajenu filozofsko-jezinu i lingvistiku grau. Knjiga
Kako djelovati rijeimazapravo je po prvi put posthumno objavljena 1962., i to kao zbirka
od 12 predavanja koje je Austin 1955. odrao na sveuilitu Harvard. Prije toga je 1952.-
1954. istu tematiku predavao na matinom sveuilitu u Oxfordu, a pisati upravo o ovoj
dimenziji jezika, koju ovdje obrauje, zapoeo je desetak godina ranije (osobito kad je nakon
Drugoga svjetskog rata drao seminare u kojima se obraivalo misli kasnogaWittgensteina,
Fregea i Chomskoga) i neprestano se na to vraao. Austin je lingvistiki fenomenolog, te se
kao takav usmjerava uvijek na konkretan jezik, na konkretnu uporabu jezika, na konkretne

1
Peter Stemmer, Sprachanalytische Philosophie (20. Jahrhundert), u: Tilman Borsche (ur.), Klassiker der
Sprachphilosophie, Beck, Mnchen, 1996., str. 410.
2
hrvatski prevod Kako djelovati rijeima, objavljen 2014. u nakladnikoj kui Disput, Zagreb, prijevod
Andrea Milanko.

4
jezine situacije kako se nama svakodnevno pojavljuju. Stoga njegova analiza reenica i
iskaza nikad ne iskljuuje konkretnu situaciju u kojoj su neka reenica ili iskaz dani, nego
ih uvijek promatra u konkretnom kontekstu, to e se pokazati presudnim i za ova
razlikovanja. Za njega ne postoji izvankontekstualna, apstraktna reenica. To bi bio
eventualno samo metodiki (apstraktni) konstrukt, dok u stvarnom jeziku (govoru) uvijek
zatiemo konkretne, kontekstualno bitno odreene reenice. Dapae, kontekstualnost
reenica neodvojiva je od nijednoga podruja jezika, kako ih je pojednostavljeno podijelio
Morris na sintaksu, semantiku i pragmatiku. Osobito se u djelima kasnoga Wittgensteina
jasno vidi povezanost semantike s kontekstualnou, odnosno s pragmatikom u irem smislu,
i to unato tomu to je semantika uvijek nastojala ostati odvojena od konteksta i promatrati
sam objekt kao takav. Ali to se sve ee pokazivalo manjkavim, jer je oito da iako
reenice imaju odreeno znaenje i uzete izvan konteksta bez konteksta ipak nema
preciznoga znaenja nijednog iskaza, bez konteksta teko je govoriti o preciznom sadraju
ne samo deiktikih izraza (poput ja, sada, ovdje i sl. koji mogu znaiti posve razliite
stvari), nego ak i obinih svakodnevnih reenica.

3.1 Konstativi i performativi

Za razliku od uvrijeenoga miljenja, Austin polazi od toga kako zapravo postoje brojni
iskazi koji, iako nisu niti istiniti niti neistiniti, nipoto nisu besmisleni, kako bi to trebalo
biti prema tada opeprihvaenom shvaanju meu filozofima jezika. U to vrijeme, naime,
vrijedilo je nekoliko osnovnih kriterija smislenosti, a jedan od kljunih svakako je bio da
iskaz mora biti istinit ili neistinit (tj. imati istinosnu vrijednost) da bi se uope moglo govoriti
o njegovoj smislenosti.Dapae, sve filozofsko-jezine rasprave neko su se vrijeme vrtjele
upravo oko toga pitanja, tako da nimalo ne udi to Austin ak govori o fetiizmu istinito
neistinito.U razdoblju (logikog) pozitivizma moe se rei da je opeprihvaena bila
korespondencijska teorija istine, tj. tradicionalnim terminima reeno istine kao
adequatio rei et intellectus i to prvenstveno u inaici adequatio intellectus ad rem.U tom
svjetlu valja promatrati primjerice i Wittgensteinov Traktat, pa ne udi da su ga lanovi
Bekog kruga prepoznavali kao eminentni izraz njihovih vlastitih shvaanja.3 Reenice su
preslike injenica, odnosno stanja stvari. Svijet kao cjelina sastoji se od injenica i stanja

3
Peter Stemmer, Sprachanalytische Philosophie (20. Jahrhundert), u: Tilman Borsche (ur.), Klassiker der
Sprachphilosophie, Beck, Mnchen, 1996., str. 410.

5
stvari, a jezik od sveukupnosti svih reenica. Naravno da se tu imalo na umu prvenstveno
izjavne reenice, dok su druge uglavnom zanemarene. A istinitost se imala utvrditi
verifikacijom, tj. provjerom injenica na koje se dotine reenice referiraju (referencijska
teorija znaenja u najjednostavnijem obliku).4 Za razliku od tog smjera istraivanja jezika
Austin je primijetio da se istraivanje jezika, kao ni vrijednost iskaza nipoto ne mogu svesti
samo na pitanje istinosne vrijednosti. To je jasno primjerice ve pri promatranju molitava,
imperativa, uzvika i slinih iskaza, koji se na nikakav nain ne podudaraju sa zbiljom, a ipak
nisu besmisleni. Kad se nekomu kae npr.: Zatvori prozor! ili Zatvori prozor, molim te!,
tu nema rijei o podudaranju sa zbiljom, a iskaz je ipak vrlo smislen, i tovie ima svoje
jasno znaenje. No, kao primjere iznimno vanih i vrlo estih iskaza koji oito nisu nikakve
besmislice, iako nisu niti istiniti niti neistiniti, Austin navodi pogotovo krtenje/imenovanje
broda, oporuku, enidbu, okladu i sl. Tako, kad netko u danim okolnostima kae Krstim
ovaj brod imenom Kraljica Elizabeta, ta reenica nije niti istinita niti neistinita, a ipak ima
odreeno znaenje (smisao). tovie, tom se reenicom zapravo neto ini, ona ima odreene
stvarne, konkretne i pravne posljedice daje se ime brodu, kako e se on od tada (i slubeno
pravovaljano) nadalje nazivati. Ili slino pak pri obredu vjenanja, kad izricanjem odreenih
rijei dvoje stupaju u brak sa svim drutveno-pravnim posljedicama. Takvim iskazima nita
se ne opisuje, nego se neto ini: daje se ime brodu, sklapa se brak, daje se oporuka ili sl.
Austina zapravo udi kako pravnici nisu ve odavno uoili da se njihov, pravni jezik (zakoni,
pravilnici, izricanje presude i sl.) uope ne referira na injenice, tj. ne opisuje neko stanje
stvari nego zapravo ima ovu drugu dimenziju, njime se neto ini, propisuje, mijenja... (usp.
str. 3.) Iskaze kojima se neto ini Austin naziva performativima (od engl. glagola perform
u znaenju izvoditi, provoditi, initi) te ih suprotstavlja iskazima kojima se neto samo
konstatira, a koje on naziva konstativima. Konstativima se neto utvruje, opisuje,
konstatira, primjerice Pada kia. pa kao takvi mogu biti upravo istiniti ili neistiniti. Za
razliku od njih, performativima se neto ini, pa oni ne mogu biti istiniti ili neistiniti, ali zato
mogu uspjeti ili neuspjeti. Tako primjerice iskaz: Obeavam da u sutra doi. nije istinit
niti neistinit, ali moe uspjeti ili neuspjeti ovisno o nekoliko razliitih uvjeta. Austin
razvrstava te uvjete u nekoliko kategorija. 5 U prvu kategoriju spadaju svakako uvjeti s
obzirom na postojanje, primjenu i provedbu prikladne konvencije. Austin ih navodi ovako:

4
Peter Stemmer, Sprachanalytische Philosophie (20. Jahrhundert), u: Tilman Borsche (ur.), Klassiker der
Sprachphilosophie, Beck, Mnchen, 1996., str. 410.

5
http://www.grin.com/de/e-book/33189/john-l-austin-zur-theorie-der-sprechakte-das-performativ

6
A. 1 Mora postojati prihvaena konvencionalna procedura koja ima neki konvencionalan
uinak, da ta procedura ukljuuje to da neke osobe izriu neke rijei u nekim okolnostima, i
nadalje; A. 2 da u danom sluaju te pojedine osobe i okolnosti moraju biti prikladne da bi se
prizvala pojedina prizvana procedura. Drugu vrstu uvjeta on razvrstava pod B, a i dalje se
odnose na proceduru, ali sad na provedbu procedure. Tako B. 1 Svi sudionici tu proceduru
moraju izvriti i ispravno i B. 2 u cijelosti. Za razliku od ove vrste uvjeta (A i B) koje se
odnose na postojanje procedure, njezinu primjenu i provedbu, Austin uvodi i drugaiju
kategoriju uvjeta koje onda, kako bi se vidjela velika razlika u odnosu na A i B (latinika
slova), oznaava grkim slovom G (gama). Tu se radi o unutarnjem stavu (iskrenost) i
daljnjem ponaanju u skladu s onim to je provedeno u proceduri (dosljednost), pa Austin u
G. 1 kae kako osoba koja sudjeluje i tako priziva proceduru, mora doista imati te misli ili
osjeaje, a sudionici moraju imati namjeru tako se i vladati, i nadalje G. doista se nakon toga
moraju tako i vladati. (Str. 11) Ako se ne ispune uvjeti pod G, onda se govori o zloporabama
(bilo zbog neiskrenosti sudionika, bilo zbog nedosljednosti provedbe izvrenoga), a kad se
radi o neispunjavanju uvjeta pod A i B, Austin onda govori o promaajima, i to bilo stoga
to ne postoji prikladna procedura (primjerice: Razvodim se od tebe! kao in koji bi bio
dovoljan za razvod braka; ili: Vrijeam/ogovaram te! za ogovaranje i sl.) ili stoga to
procedura nije ispravno primijenjena (netko nema ovlasti, ili je osoba ve u braku, ili sl.) ili
pak to postoje odreene zapreke i mane za provedbu ina. Nakon postavljanja tako
paradigmatikih primjera performativa (poput iskaza za sklapanje enidbe, krtavanje broda,
oklade i sl.) Austin pokuava donijeti gramatike i leksike kriterije po kojima bi se
nedvojbeno vidjelo da se u danom sluaju radi o performativu. No, taj pokuaj se pokazuje
iznimno tvrdim orahom, do te mjere da Austin na koncu mora kompletno revidirati ovu
cjelovitu teoriju podjele iskaza na konstative i performative, jer e uvidjeti kako zapravo ne
postoje strogi niti gramatiki niti leksiki kriteriji prema kojima bi se moglo biti sigurnim
kad se radi o performativima, a kad samo o konstativima, ali i jo vie to svi iskazi zapravo
sadre u sebi odreene elemente performativnosti, pa je ovako stroga podjela zapravo
neodriva. Pri pokuaju utvrivanja gramatikih kriterija Austin uvia da se veina
eksplicitnih (to znai da onda postoje i ne-eksplicitni, tj. implicitni, odnosno primarni)
performativa pojavljuje upravo u formi 1. lica prezenta indikativa aktiva: Uzimam (za
enu...), Imenujem/Krstim..., Kladim se itd.6 Drugi gramatiki oblik, vie sluben,

6
http://www.grin.com/de/e-book/33189/john-l-austin-zur-theorie-der-sprechakte-das-performativ

7
jest onaj: Ovim putem..., kao primjerice u iskazu Ovim putem opunomoeni ste platiti...
(str. 42). Meutim, Austin vidi da postoje i brojni drugi performativi koji nemaju ovu ni prvu
ni drugu gramatiku formu, ali i da se veina ovih eksplicitnih performativa zapravo lako
moe prevesti u neeksplicitne performative. Tako primjerice umjesto Obeavam da u biti
ondje moemo rei Bit u ondje, a da smisao i performativnost iskaza ostaju sauvani. Ili
pak umjesto eksplicitnog performativa: Ja vas pozdravljam..., ee susreemo implicitni
Dobar dan! ili neki drugi pozdrav. 7 Dakle, u kojima nema ove nijedne eksplicitno
performativne gramatike forme.Sljedei je problem to nisu svi iskazi u 1. licu indikativa
prezenta aktiva odmah i performativi. Npr. Okopavam vrt., Ulazim u kuu. i sl. Osim
toga ini se kako neki iskazi mogu po sebi biti i konstativi i performativi, tovie ponekad
kao da uivaju u neodreenosti, u ambigvitetu izmeu ta dva pola. Promotrimo primjerice
iskaz ao mi je izreen poto npr. nekomu sluajno stanemo na nogu ili sl. Taj iskaz moe
tada biti performativ u smislu konvencionalnoga iskaza kojim se nekomu iskazuje isprika,
ali moe biti i konstativ kojim se opisuju osjeaji (alost ili saaljenje) koje moda pri tomu
zaista (u sebi) osjeamo. Ili pak iskaz Sjednica je otvorena! kad ga izrekne
predsjedavajui. Taj iskaz tada moe biti konstatacija da je sjednica otvorena (konstativnost
toga iskaza jo je oitija ako zamislimo da ga izrie novinar koji izvjetava s nekog dogaaja
gdje upravo zapoinje sjednica), ali moe biti i performativ kojim se sjednica otvara (moe
se prevesti primjerice u iskaz: Ovim sjednicu proglaavam otvorenom! ili: Ovim otvaram
sjednicu, ili jo jednostavniji performativ: Otvaram sjednicu!) No, na koncu, svakako
valja dodati i to kako ak i same tvrdnje mogu biti performativi. Kad primjerice netko kae:
Tvrdim da..., onda se time neto i ini, naime, neto se tvrdi.8 Austin to jasno pokazuje
navodei jednu uobiajenu reenicu, a u kojoj je tvrenje stavljeno upravo na istu razinu s
uobiajenim eksplicitnim performativnim glagolima: U kazivanju da kii nisam se ni
kladio, ni dokazivao, ni upozoravao, samo sam to tvrdio kao injenicu. Tu je tvrdnja
postavljena na istu razinu s izrazito performativnim glagolima, iz ega je posve oito kako
se tvrdnja takoer doivljava kao performativ.Austin stoga zakljuuje kako zapravo vrlo
rijetko imamo posla s pravim, eksplicitnim performativima, dok se neprestano susreemo s
implicitnim (primarnim) performativima. A da bismo bili posve sigurni radi li se tu o
konstativima ili o performativima, ne postoji nikakav izvanjski kriterij (niti leksiki niti

7
http://www.grin.com/de/e-book/298337/sprechakttheorie-nach-john-l-austin-und-john-r-searle

8
https://tudresden.de/gsw/phil/iphil/theor/ressourcen/dateien/braeuer/lehre/austin_SS2013/austin_2013
?lang=de

8
gramatiki), nego to moemo znati jedino ako uzmemo u obzir itavi kontekst, ukljuujui i
neverbalne kriterije kao to su intonacija, gestikulacija i sl. Osim toga, pokazuje se kako i
konstativni iskazi mogu uspjeti ili ne uspjeti, mogu biti nitavni, neiskreni itd. Primjerice,
iskaz Ivanova djeca su elava, kad Ivan uope nema djecu, je nitavan (ime Austin vrlo
vjeto rjeava Russellov problem dananjega elavoga kralja Francuske).Ili kad netko
kae: Maka je na prostirci, a da pri tomu ne vjeruje da je ona na prostirci, oito se radi o
neiskrenosti. Tako, dakle, i konstativni iskazi mogu ne uspjeti, dok performativni s druge
strane moraju u odreenoj mjeri takoer odgovarati zbilji na koju referiraju (biti istiniti bar
u nekim dijelovima). Austin takoer pokazuje kako i konstativni iskazi mogu imati djelatni
karakter poput performativa. Recimo, iskaz: Vi ste stari partizan! moe biti samo konstativ
kojim se opisuje odreena injenica da je netko stari partizan te u tom sluaju taj iskaz moe
biti istinit ili neistinit, ali moe biti i performativ, ukoliko je zapravo rije o uvredi,
ogovaranju, pohvali ili sl. A znati o emu se zapravo radi moemo jedino iz sveukupnoga
konteksta.

3.2 Lokucija, ilokucija, perlokucija

Nakon uoavanja tih i slinih problema, a osobito uvidjevi da svi iskazi mogu zapravo biti
performativni (ono to ih razlikuje jesu zapravo vid, tj. namjera, okolnosti, kontekst... pod
kojim se neto izrie), Austin kree u novi pokuaj sistematiziranja svojih ideja o ovoj
problematici. Sredinja misao u tom drugom dijelu jest razlikovanje snage iskaza, odnosno
razlikovanje jezinih ina lokucije, ilokucije i perlokucije. Lokucija jest zapravo znaenjski
vid bilo kojeg iskaza. Kao takva ukljuuje fonetiki in (izricanje odreenih zvukova),
fatiki (pripada nekom leksiku i sukladan je s dotinom gramatikom) te retiki in (ima
znaenje). Ilokucija jest vid djelovanja, tj. to se zapravo ini produciranjem dotinoga
iskaza: prijeti, obeava, ohrabruje, upozorava, imenuje, kladi, tvrdi itd. A perlokucija jest
sam efekt, rezultat koji se postie dotinim iskazom: netko mijenja svoj dotadanji stav,
kupuje neto, raduje se, bjei i sl. Da bi bilo jasnije o emu se radi, donosimo jedan Austinov
primjer :
in (A) ili lokucija
Rekao mi je Ne moe to uiniti.
in (B) ili ilokucija

9
Protivio se tomu da ja to uinim.
in (C.a) ili perlokucija
Sprijeio me, obuzdao me.9
in (C.b)
Zaustavio me, prizvao me pameti itd.
Dodijavao mi je.
Austin potom sumira jo jednom ovako: Prvo smo razabrali skupinu stvari koje inimo u
kazivanju neega koje smo sve skupa saeli rekavi da izvodimo lokucijski in koji je ugrubo
ekvivalentan izricanju neke reenice s nekim smislom i referencijom, a to je pak ugrubo
ekvivalentno znaenju u tradicionalnom smislu. Drugo, rekli smo takoer da izvodimo
ilokucijske ine poput obavjetavanja, nareivanja, upozoravanja, jamenja itd., tj. iskaze
koji imaju neku (konvencionalnu) snagu. Tree, moemo takoer izvoditi perlokucijske
ineto je ono do ega dovodimo ili to postiemo s kazivanjem neeg, poput privoljavanja,
uvjeravanja, odvraanja, pa ak i, recimo, iznenaivanja ili obmanjivanja. Ova se razdioba
moe primijeniti na svaku reenicu te se ista, uzevi u obzir i dati kontekst, tek tada cjelovito
sagledati pod svim svojim vidovima. Iako i tada ostaje neka neodreenost.10 Uzmimo za
primjer iskaz: Pada kia. Ta reenica ima svoje znaenje i gramatiku strukturu. Razumiju
je svi govornici hrvatskoga jezika. Lako se moe utvrditi je li istinita ili neistinita. No, ona
moe takoer biti upozorenje ili molba nekomu da se, recimo, makne s kie, ili pak da zatvori
prozor ili da unese neto u kuu ili sl., pa je tada promatramo pod vidom ilokucije. I, ako
slua zbog toga to smo mu rekli, neto i uini, primjerice makne se s kie ili zatvori prozor,
tu se oituje perlokucijski vid toga iskaza. Austin, naravno, donosi i brojna druga
pojanjenja, ali i probleme kako za ovu teoriju tako i za ranije inaice, obrazlaui neprestano
korak po korak dobre i loe strane, odrivost i neodrivost pojedinih postavaka. I pred kraj
svakako daje do znanja kako je svjestan da je i ovaj pokuaj distingviranja jezinih ina
zapravo takoer apstrakcija, jer openito je lokucijski in, ba kao i ilokucijski samo
apstrakcija svaki je pravi govorni in i jedno i drugo . Ta apstrakcija, dakako, ima svoj
smisao, a to je ukazivanje na neke bitne elemente u jeziku, odnosno na neke druge vidove
jezine djelatnosti kojih redovito nismo dovoljno svjesni, a iji zaborav dovodi do znaajnih

9
https://tudresden.de/gsw/phil/iphil/theor/ressourcen/dateien/braeuer/lehre/austin_SS2013/austin_2013
?lang=de

10
http://userpage.fuberlin.de/~sybkram/media/downloads/Aufs%C3%A4tze%20NEU/Was%20tut%20Austin
%20indem%20er%20%C3%BCber%20das%20Performative%20spricht.pdf

10
takoer filozofskih problema. Austin, dakle, razlikuje in kazivanja od ina i od onoga to
se ini s kazivanjem neega. in kazivanja jest lokucijska uporaba,

4. Zakljuak

Ugrubo, moemo rei da Austinova snaga lei u prepoznavanju jezika kao aktivnog ljudskog
orua kojim oblikujemo svijet i utjeemo na druge.. Razvoj njegovih ideja od iste podijele
na konstative i performative do ideje da svaki iskaz nosi obiljeja oba, prua itatelju uvid u
nain na koji se teorije grade i nadograuju, pruajui temelje za filozofsko bavljenje
jezikom koje e procvjetati u desetljeima nakon Austinove smrti..

Svrha je filozofije logiko razjanjavanje misli.. Filozof-ija nije teorija, nego aktivnost..
Filozofsko djelo sastoji se bitno od rasvjetljavanja.. Rezultat filozofije nisu filo-zofski
stavovi, nego pojanjavanje stavova.. Filozofija mora uiniti jasnim i otro razgraniiti
misli koje su inae, tako rei, mutne i rasplinute..

11
5. Literatura

1. Peter Stemmer, Sprachanalytische Philosophie (20. Jahrhundert), u: Tilman Borsche (ur.),

Klassiker der Sprachphilosophie, Beck, Mnchen, 1996

2. Kako djelovati rijeima, objavljen 2014. u nakladnikoj kui Disput, Zagreb, prijevod Andrea
Milanko.

3. http://www.grin.com/de/e-book/298337/sprechakttheorie-nach-john-l-austin-und-john-r-
searle

4.https://tudresden.de/gsw/phil/iphil/theor/ressourcen/dateien/braeuer/lehre/austin_SS2013/a
ustin_2013?lang=de

12